This is a reproduction of a library book that was digitized

by Google as part of an ongoing effort to preserve the

information in books and make it universally accessible.

https://books.google.com
MIK
Per. 257

7
<36625703450015

<36625703450015

Bayer. Staatsbibliothek
 hen iother
Der Bayerisc Staatsbibl

400 jährigen m
Jubiläu
2 um
šna a
Sveučili knjižnic Zagreb

25. VII . 1958.

 2.EXI

KNJIŽEVNIK.

ČASOPIS

ᏃᎪ

JEZIK I POVIEST HRVATSKU I SRBSKU ,

PRIRODNE ZNANOSTI .

UREDJUJU I IZDAJU

(PODPOROM MATICE ILIRSKE)

DR. FR. RAČKI , V. JAGIĆ, J. TORBAR .

GODINA PRVA.

U ZAGREBU.

KNJIGOTISKARNA DRAGUTINA ALBRECHTA.

1864.

Tal 531615

(Posebni naslov za sva četiri svezka, kad se ujedno svežu. )

 Bayensche
Staatsbildothek
777
Imena dosadanjih dopisnika u časopis „ Književnik“ .

G. C. Ant. Bakotić, gimnazijalni profesor na Rieci.

"9 Ignjat Bartulić, 99 99 u Senju.
"9 Fr. Erjavec, realni profesor u Zagrebu.
V. Jagić, gimnazijalni profesor u Zagrebu .
19,, Fr. B. Kořinek, gimnazijalni profesor u Zagrebu .
"" J. Kostić, gimnazijalui profesor u Zagrebu.
99 I. Kukuljević Sakcinski, veliki župan županije zagrebačke, u Zagrebu.
19 S. Ljubić, gimnazijalni profesor na Rieci.
,, dr. Petar Matković, realni profesor u Zagrebu .
"" Matija Mesić, akademički profesor u Zagrebu.
39 V. Pacel, gimnazijalni profesor u Varaždinu .
I. Pexider, 19 99 u Zagrebu.
"9 dr. Franjo Rački, kanonik rimski, kr. školski nadzornik u Zagrebu.
79 Vinko Sabljar, u Zagrebu.
19 Bog. Šulek, hrvatski spisatelj, urednik „ Gospod , lista “ u Zagrebu.
,, dr. Fr. J. Tkalac, gimnazijalni profesor u Zagrebu.
97 J. Torbar, direktor kr. više realke u Zagrebu.
" A. Veber, direktor kr. više gimnazije u Zagrebu.
Ž. Vukasović, direktor kr . više gimnazije u Osieku.
 Sadržaj.

I.

Jezikoslovje i poviest hrvatske književnosti.

a) Razprave :

Naš pravopis od V. Jagića str. 1-34 i 151-180 .

Odgovor na „ naš pravopis “ od A. Vebera str. 181-186.
Primjetbe na „ Odgovor na naš pravopis " od V. Jagića 186-187 .
Obrana ahavca od B. Šuleka str. 283-281 .
Iz prošlosti hrvatskoga jezika od V. Jagića str. 332-358 i 447-485 . ~
Naglas u rieči hrvatskoga jezika od V. Pacela str. 108-119 i 187-196 .
Primjetbe na "2 naglas " str. 197-198
Stih i naglas narodne pjesme od V. Pacela 314–321 .
O hrvatskom heksametru od A. Vebera str. 322-331 .
Stari hrvatski pjesnici , priobćuje I. Kukuljević 235-251 i 295-312 .

b) Kritike :
Dizionario italiano ilirico dio Giov. Jurisich, priobćio A. Veber, str. 124 .
Razměr jugosl. jezikah od L. Mahnića, priobćio V. Jagić, str. 125 .
Oblici srbskoga jezika od Gj. Daničića, 19 99 "" 19 127 .
Bukvar starosl, jezika od J. Berčića, 99 "9 99 99 129.
P. J. Šafarik's südslav . Literatur I. , 19 " "9 " 435 .
Обрана єзика србскогъ. 99 "9 99 39 437.
»Sofokle je razno označio Kreonta " od J. Kostića, priobćio V. Jagić, str. 588 .
Hrvatske Narodne pjesme od L. Marjanovića , "9 19 99 29 599.
Jihoslované. priobćio dr. Fr. Rački, str. 431 .
O glavnoj ideji grčke tragedije i o ćudorednoj znanosti Sofokla od Davorina Sene-
kovića, priobćio J. Kostić, 586.
Čengić Aga's Tod, prevod od K. Seebergera, priobćio F. B. Kořinek, 589 .
Praktični način za brzo i lahko učenje francezkoga jezika, priobćio J. Kostić, str. 604.
 II.

Poviest, zemljopis, statistika itd.

a) Razprave :

Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka piše dr. Franjo
Rački :
I. Konstantin Porphyrogenta, str. 36-77.
II. Domaći ljeto i zgodopisi :
1. Presbyteri Diocleatis regnum Slavorum str. 200-227 .
2. a) Ljetopis hrvatski u rukopisu Vatikanskom po Kaletićevu prepisu, b) M.
Maruli regum Dalm. Croat. gesta, str. 200-227 , 358-388 .
3. Toma, arcidjakon Spljetski, str. 358 * 388 .
4. Ljeto i zgodopisi XIV . vieka :
a) Miha Madijev Barbazani, Spljećanin, str. 544.
b) Ivan arcidjakon Gorički , str. 548 .
c) Dva ljetopisa o obsjednuću grada Zadra g. 1345-46 , str. 557 .
Opatija bl. d. Marije u Topuskom, napisao I. Kukuljević, str. 78-98.
Hrvati na izmaku XV. i na početku XVI . vieka, napisao M. Mesić, str. 401-431
i 504-533.
Statistički odlomci, napisao dr. Petar Matković, str. 98-108 .
Bakar i Turopolje, napisao Vinko Sabljar, str. 495-504.
O nekojih pjenezih grčkih iz otoka Hvara, napisao S. Ljubić, str. 395–401 .
Prinesci za epigraphiku jugoslovjensku, priobćio dr. Fr. Rački, str. 485–493 .

b) Kritika :

Borba Hrvatah s Mongoli od I. Kukuljevića, priobcio dr. Fr. Rački , str. 131 .
Poviestnica od Tkalčića, priobćio dr. Rački , str. 133 .
Prospetto chronologico, " '' "3 135 .
Glasnik društva srbske slovesnosti , priobćio da. Rački, str. 440 .
Studii storico-critici sopra l'isola e l'antica città di Lissa , priobćio dr. Rački, str. 594 .
Istorija srbskoga naroda od Krstića, priobćio dr. Franjo Rački , str . 595 .
Slovanske pravo, priobć. M. Mestić, str. 138-146 , 274-283 .
Krajobraz Kružićev, priobćio dr. Petar Matković, str. 442 .
Katalog izložbe trojedue kraljevine, priobcio Fr. B. Kořinek, str. 600 .
 III.

Matematika i prirodne znanosti.

a) Razprave :

Vlasice ili tribine, napisao F. Erjavec, str . 120—124 .

Geologičke crtice, napisao J. Torbar, str. 522-264 i 389-395 .
Hrvatsko-slavonske vode rudnice, napisao dr. Fr. J. Tkalac, str. 264-274.
Čovjek i životinja, napisao Živko Vukasović, str. 227-235 .
Prirodoslovne crtice, 99 99 99 562-567.
Brzojavi s obzirom na meteorologiju, napisao I. Bartulić, str. 567–574 .
O gibanju u tjelesih, napisao C. A. Bakotić, str. 574-585 .

b) Kritike :

Životinjarstvo od J. Torbara, priobćio Ž. Vukasović, str . 146 .

Metoda najmanjih četvorina od Louna, priobéio J. Pexider, str. 595 .
7905

Light
i

KNJIŽEVNIK.

ČASOPIS

za

jezik i poviest hrvatsku i srbsku ,

prirodne znanosti .

Uredjuju i izdaju
(podporom Matice ilirske)

Dr. Fr. Rački, V. Jagić, J. Torbar.

AKADEMISCHER
WIEH
LESEVEREIN

Godina I. svezak 1 .

U ZAGREBU.
Brzotiskom Dragutina Albrechta.
1861.
 KNJIŽEVNIK.

awwww

ČASOPIS

za

jezik i poviest hrvatsku i srbsku ,

i

prirodne znanosti .

Uredjuju i izdaju

(podporom Matice ilirske)

Dr. Fr. Rački, V. Jagić, J. Torbar.

AKADEMISKA
WIEN
LESELORS
AN

Godina I. svezak 1.

U ZAGREBU .

Brzotiskom Dragutina Albrechta.

1864.
 Baverische
Staatsbibliothek
MUNCHEN
 Buy che
Stant kak
AKADEM
MUA MEN ISCHER

WIEN
LESUYO
RLIN

Naš pravopis .

Dan današnji , kada se sav sviet praktičnošću ponosi , kada „ učenost “

prestaje biti nekakvom tajnom odlikom malena broja odobranih muževa, treba
da takodjer svako znanstveno iztraživanje uzima svoju praktičnu svrhu ,
osobito kod nas , koji i sami priznajemo , da smo ponešto zaostali za ostalimi
narodi . Želeći pako , da nam trud i nastojanje u pojedinih strukah znanst-
venih što prije i očitije izadje nekim učinkom na vidjelo , smatramo da je
upravo onieh , koji se takovim izpitivanjem bave , najpoglavitija dužnost , da
sámi duševne svoje nalazke uvedu u život , da jih predoče svietu ne samo
po opisu i nauku već u gotovoj slici.
Zato ćemo nastojati u ovom časopisu , da s preduzetom nakanom budu
u podpunom skladu sva sredstva , dapače umah na početku da udarimo onim
putem , koji je najpreči do željene svrhe , što nam kao konačni postulat pred
očima trepti. Dakako tko si nije već u napred u glavu zabio , da mu nje-
gova samovolja mora obćenitim zakonom izaći , nezna jošter svega u onoli-
kom savršenstvu na početku , kolikim želi istom da mu bude ovjenčan uspjeh ;
sa svim tim bilo bi nerazmišljeno i nerazborito , da s kojekakvih obzira od-
gadjamo na zgodnija tobože vremena i ono , što se već ov čas može uzeti za
siguran dobitak znanosti , te držimo za najpriličniji uvod u ovaj književni
podhvat , koji je najodličnije svoje mjesto namienio hrvatskomu jeziku i
poviesti , da se rekne koja o našem pisanju hrvatskih rieči , kako je danas
obično , da se razloži , što valja što li nevalja , da se iztumači , kojih će se
načela ovaj časopis držati, da mu bude pravopis što bliži današnjim znanst-
venim izvodom jezikoslovnim , a što priličniji i dosljedniji sudbinam prošlim .
Nastojat ćemo , govoreć o predmetu prema vriednosti , da čitav nauk , pod-
kriepljen dokazi , osnujemo na temelju obćenito priznanih u učenom svietu
istina , nebi li , što je samo sobom sitno i nepristupuo , postalo razumnije i
zanimivije.

Jezik hrvatski bijaše podložen promjenam onako, kako svaki drugi ovoga.
svieta : tko bi i došao ikada na neobičnu misao, da od prvoga vieka jednako
svršen i nepromjeniv stajaše , kao božica u priči kada je iskočila oboružana
1
2 V. Jagić .

iz glave Divove ? Svako mienjanje unutarnje biva po uplivih vanjskih : gdje

su nepoznati ovi , nestaje tumača onomu ; naravski se dakle razlikuje kasnija
doba historička od prijašnje predhistoričke. Da se ipak upravo putem jezika
mogu traci svjetlosti i onamo navesti , gdje bi inače vladala vječita tmina ,
odakle nedopire nijedan glas uspomena ljudskih : ovaj najveličanstveniji po-
jav novijega jezikoslovja spominjemo mimogredce samo kao problem , koji
ako i nije jošter posvema riešen , ali o njegovoj podpunoj mogućnosti nedvoji
nitko . U historičkom pako vremenu zadaća je jezikoslovna , da se za svaki
primjer i osobinu traži unutarnji savez medju onim , kako se što prvi krat
ukazalo i kako poslije izmetnulo , napose da se prosudi stanje i poraba da-
našnja , da se razvidi , može li se svaki pojedini oblik privezati na prednjake
kao razvijeni iz njih posljedak , može li se , drugimi riečmi govoreć, i na ko-
liko sadašnjica iztumačiti iz prošlosti , koliko li valja pripisati novim tvoro-
vom ili napokon nedosljednosti i neznanju našemu .
Tim je naznačena metoda , po kojoj se moraju riešavati ovakova pita-
nja : uviek najme , velim , da se obaziremo na sve vjekove , što jih koji jezik
broji ; odanle iz najdrevnije starine pričuvao si je čas više čas manje pravila i
zakona , pa tko mu iz neznanja ruši taj prirodni temelj , najveći je i proti
volji promicatelj nesloge i smutnje . Više od nužde , nego li obiesti , moraju
se kadšto i susjedi dozivati u pomoć , da svojom nalikom budi protumače budi
podkriepe ; inače se u gramatičnih naucih razlikuje pravac historički od me-
tode sravnjujuće : jednomu je otac Grimm , drugomu početnik Bopp.
Postupajuć po ovih načelih u izpitivanju stvari gramatičnih , bilo bi
upravo suvišno , da pitamo , na koliko je valjanost pravopisa spojena sa po-
sljedicami nauka jezikoslovnih ; tà već izraz pravopis " neima samo jednoga
smisla i znamenovanja . Istina da bi bilo zanimivo i vrlo poučno , tko bi mo-
trio onaj trud , kojim nastojahu naši starci , da se Hrabrovim izrazom poslu-
žim , da bi latinskim pismom pisali rieči slovjenske „ bez ustrojenja “ i ja
kupim već od više vremena gradivo za obširniju poviest ove strane našega
pravopisa ; ako Bog da te ako me tko vještiji i spremniji nepreteče , priobći-
vat ću izvadke u ovom časopisu - ali pošto su grafičke težkoće pisma la-
tinskoga dan današnji sretno svladane , te i posebno slovjenski glasovi svoje
izvjestne značiće imadu , preostaje jošte druga i važnija zadaća , koju samo
od navade u pravopis uvršćujemo , da popitamo , jeda li se kako danas po-
jedine rieči pišemo , u tvoru i priegibu naše pisanje slaže sa za-
koni glasovnimi , može li se primjeriti zahtjevom analogije,
a opravdati razvojem historičkim.
Ja nekanim ovdje opetovati sve ono , što bi po sto puta izrečeno na
preporuku i obranu čas načela tako zvane eufonije , čas etimologije : tà svatko
zna , da se niti po ovom niti po onom pisanje nemože do kraja izvesti . Na-
čelo bo glasovno dovodi u dosljednoj porabi u velike neprilike već s toga ,
što niti najsavršenija bukvica nedostiže svih nuanca ljudskoga izgovora (sr,
Pott. Et. forsch. II. 1. p . 36 ss .) ; a opet da uzmemo pisanje prema koreni-
tosti dotjerivati , nebi bilo izpravljanju ni kraja ni konca. U jednom dakle
 Naš pravopis. 3

i drugom nemože se nikada dovoljno napreporučiti umjerenost i konservati-

zam ; upravo ovdje potrebno je da ostavljamo neka običaj vlada , a pod nje-
govim će se okriljem i sloga razviti. Pomislimo si na primjer , da se nisu
iz nekakova unutarnjega nagona već od starine Francuzi toga načela držáli,
da nisu pritezali uzde pravopisu , neka nebi sasvim poletio za izgovorom :
kolika li danas neporazumljenja , koliko zamršenosti ! Kada bi se po izgovoru
napisalo san , moglo bi po izvornosti biti : sang, sans, sent sent, cent ! itd .
Nego ima po običnom načinu govorenja pojava pravopisnih , gdje se u
našem jeziku i danas jošte navaljalo time štiti i zagovara , jerbo da je
po „ etimologiji " , a ono drugo da je po „ eufoniji ", dakle manje vriednosti.
I jest zbilja , mnogi primjeri potekoše iz naravi fonetičke , ali su takovi u
koje nesmiješ nikako dirati , pošto obladaše čitavim ustrojem jezika , kako
će se iz primjera vidjeti . Onolika najme razlika medju izgovorom i pismenim
izrazom , kolike se za nevolju drže jezici drugotni, nije nuždna prvotnim iliti
jezikom korenitim ; dapače kod ovih, kako njihov razvoj dokazuje , popušta
svagda prije korenitost nego li izgovor. (Heyse Syst. der Sprachwiss . p . 348) .
Tomu ima suviše svjedočanstva u staroindijskom , grčkom , rimskom , slovjen-
skom itd. jeziku : u gdjekojih razvijen je princip fonetički osobitom potan-
košću , pak ga podiže bogatstvo grafičko ; u jeziku , da za primjer kažem,
sanskritskom nije medjusobni upliv glasova ograničen na jednu rieč samu za
se , nego se po stalnih zakonih i više jih veže tako , da se neriedko konačni
suglas prve rieči , koji je po zakonu uviek niem , mora promjenjivati prema
najbližemu početniku sliedeće rieči : odatle nastaju posebni zakoni suglasnih
promjena , koje se tiču konca i početka dviju zasebice rieči . (n . p . Bopp
krit. Gram. najnovije izdanje § . 56 a . - 82) . Tako daleko nezasiže doduše
niti grčki jezik primjeri homerički , ograničeni na predloge , zxx xopupy,
zy év , sr. Meyer Vergl. Gram. I. 249 a još manje staroslovenski , da
bi sasvim kano zaboravljali na individualnost rieči ; nego u unutarnjem udesu
osnovani su zbilja svi prietvori i promjene glasovne na principu fonetičkom.
Buduć da iz istoga principa kanim nekoliko posljedica na naš pravopis
prilagoditi , biti će dobro da ga nepobitnimi primjeri razjasnimo . Kada se
jezici slovjenski , a njihov najvriedniji je zastupnik staroslovenština , uzporede
s ostalim indoevropskim srodstvom , opaža se da je u slovenštini svagdje
ondje samo jedan put stavljen suglas , gdje bi i prema svomu izvoru i pre-
ma njihovim primjerom imao biti udvojen ; znamenito je dakle i za slov-
jenske jezike važno pravilo glasovno , da se u granicah jedne
rieči suglas nikada neudvaja , n . pr . u grčkom dorskom narječju
ima Go! ( = è6- ) , u slovenskom od pamtivieka samo cн , a da bi imalo
bito udvojeno , znao je već pokojni Dobrovski . Instit . § . 25. 26. p. 49 veli „ du-
plicationem literarum non admittit Slavica lingua " , ali je došao sam sa so-
bom u protuslovje , nepoznavajući naravi i smisla staroslovenskih poluglasa .
Ovoga se zakona drži dakako i naš sadanji jezik , samo što nevalja
ostajati na sried puta , te čineć pravo jednomu , vriedjati drugo ; a mi ipak
griešimo , koliko se god puta rieč sastavila s predlogom , ako našavši priliku
1*
4 V. Jagić.

suglas udvajamo. Uzmimo u staroslovenskom toliko ljubljeni кez (= grč . à

privativum) ; vi ćete u dobrih i starijih spomenicih badava tražiti : BEZZAKONNIC
ili беззжъ itd. , nego uviek samo s jednim z : БЕЗАКОННЄ, БЕӡЖБЪ ; kad bi već
i htio ostaviti dva z , razdružio bi jih poluglasom : еZLZAKONнIC itd. , što
se ipak preriedko dogadja. U nas preporuča se ovakovo sastavljanje cum
grano salis , niti ga u Vukovu rječniku neima mnogo , a što je Stulli bez
razbora posakupio crkvenoslovjenske izraze i iz ruskih rječnika , nespada
ovamo ; slov. L odgovara a u riečih : bezazlen , bezadni ; preostaje jošte
bezakonje i bezakonjak ili bezakonik , gdje se dva z pisati nesmiju , kao
što niti nepišemo oddan , oddanost oddahnuti nego : odan , odanost, odah-
nuti : pišemo odaljiti , odieliti, podanik, podievati se itd . ne pako : oddaljiti,
oddieliti , poddanik , poddievati se itd. Ovakih je ipak primjera u obće već
i zato malo , što jezik nemogav podnieti udvojenja , a da predusreti dvoličju ,
volio bi predlogu prisaditi a , koji odgovara starosl. : odadrieti , odadniti
= duo izbiti) , razaznati, izazvati , uzazivati itd .
Iz istoga zakona sliedi posredno glasovni pojav slovjenske gramatike,
koji ću prozvati nalikom (Niemci vele : angleichung , a to se razlikuje od
dolike , koju njemački izrazuju : anähnlichung). Sastanu li se najme u prie-
gibu ili tvoru rieči dva neprilagodna suglasa , to mora kadšto prvi pred dru-
gim , što vele " radi lagljega izgovora izpasti , a novija gramatika , kojoj je
do temeljitijih razloga , tumači takovu izpast drugačije , učeći , da se prvi
suglas ponajprije sasvim upodobio izjednačio s drugim, a onda pošto se u
nas udvojba netrpi , da je jedan suglas odbačen . Neću da tvrdim , da su
svi u najnovije doba Schleicherom ovako protumačeni pojavi zbilja sáme na-
like , ali jih svakako ima mnogo . N. p . nalika je glasovna , kada od X,
дад, druga osoba glasi : аси, даси, mjesto асси , дасси , од адси, дадси ; dočim
bi u д volio tkogod reći, da je A pred izbačen , a u zamjenu ǎ produžen
u ā , jerbo je дà ™н sad. yг. дâm ili bolje pišuć дām s oštr. nagl. Po nalici postade
opet : грънати, освѣнати, праижти т. грънижти, оскьнижти, пранисти od koriena :
грът , свѣт, прад, a ni kod nas neodvaži se do sada jošter nitko na oblike :
grtnuti , osvatnuti i prednuti mjesto grnuti , osvanuti , prenuti itd. I stari
pisahu i mi pišemo сL : san mjesto сn (sapn) , premda je u grčkom jošter
čitav korien vog , a u lat. već na polovicu puta k savršenoj nalici : somnus ;
дынь : dan mjesto ALRь
A давнь ; нетин
HETHн , (nećak) m . nenтHH gr . aveḍtés , lat. nepos ;
пpнгти prignuti m. prigbnuti od kor. г6 , гнти ganuti a ne gabnuti
itd.
Bilo da svi ti i njim slični primjeri u naliku spadaju ili nespadaju do-
voljan su svakako dokaz , da u unutarnjoj , rekao bih , tvornici našega jezika
nevlada nikakov princip tobožnje etimologije , nego organizmu jezika prirod-
jena miena i izjednačivanje glasova ; pak kada se u ovakovih slučajevih , koji
su doista na pole i sakriveni , nije nitko usudio odustajati od onoga , kako
je čuo da se izgovara , velike li mi mudrosti , da istom naši gramatici pro-
nadju , da valja pisati : djetea , a ne djeca , srdce ne pako srce , slobod-
stina mjesto sloboština itd . ! a ono ipak i primjeri crpljeni iz spomenika
 Naš pravopis . 5

toli cirilskih koli glagolskih , i rječnici kano ti su : Vrančićev , Mikaljin , della

-
Bellin , Belostenčev , Stulliev i Voltiggiev dokazuju protivno , da u ova-
kavih riečih , pošto je odpala posljednja zaprieka : poluglas , nemogaše
prvi suglas odoljeti drugomu. Drugačije jest , gdje se ista rieč po padežih
pregiblje sad ovako sad onako : ondje preporuča se onaj način pisanja, koji
je nominativu i izvoru bliži n . pr. zbog otac ili otaca volim pisati i ostale
padeže otca , otcu itd . premda bi opet dosljednije bilo očinstvo nego li
otčinstvo itd.
Meni je dakle pravilom ovo : Dok sam u granicah jedne te iste
proste ( ili izvedene) rieči , bilo imena bilo glagola , pisati
ću onako , kako čujem da je valjan izgovor iste rieči u svo-
jem nepromjenivom obsegu , s osobitim obzirom na nomi-
nativ . *)
Nu ako je rieč sastavljena s predlogom ? Tko je čitao Homera u izvor-
niku , sjećati će se , kako se ondje predlozi lahko od svojih rieči rastavljaju ;
ali da neidemo ni tako daleko , neima li njemački jezik glagola , kojim se
predlozi poput samostalnih prislova sad sprieda sad straga dodavaju , pa
zato Schleicher zahtieva da se obedvie rieći rastavljene pišu : an nemen , ab
brechen (Deut. Spr. 226.) Pita se , nije li i kod nas ovako ? Odgovor glasi
već za staru slovenštinu , da se neki predlozi sasvim tiesno, t. j . bez istoga
poluglasa , veću sa svojim riečmi , kano ti , безъ, къдѣ, изъ, окъ, раӡъ, a neki
pridržavaju barem poluglas : надъ , инӡъ , отъ , подъ , прѣдъ , съ ; pak to isto
valja i za naš jezik , ako oduzmemo , što niti neima nikakova poluglasa, da-
kle tim manje što bi mu rastavljalo predloge od rieči . Prefixi dakle neimaju
ništa veće samostalnosti od sufixa , a to posvjedočuju najbolje ovakovi pri-
mjeri оCсeлнTH, OGAACTь, objesiti, obaliti, obratiti, obećati, obiknut ; itd. ovdje
nepade jošte nikomu na um , da piše : obvjesiti ili obvratiti itd . ! Budimo
dakle samo malo dosljedni i pažljivi , te ćemo umah dokučiti , da koliko bi
se god puta imao neposredno sastati b sa p, d sa t, z sa s, svagda po na-
lici izilaze po dva pp, tt, ss a toga ustroj jezika nepodnosi . Ali zašto
opominjanje ? Nepišemo li posve dobro : otresti se , otudjiti , otrti , otegnuti,
potaknuti , preteći , ustati , usuditi se , usukati, mjesto korenitih : odtresti,
odtudjiti, odtrti, odtegnuti, podtaknuti , predteći, uzstati , uzsuditi , uzsukati
itd? Jest doista : ovako je sasvim pravo, ali kada bismo samo i malo mislili ,
našli bismo, da je jednako temeljito i na zakonu osnovano ako uzpišemo :
besraman, bestidan , isjeći , rasuditi, rastaviti , rasap , rasulo itd . Što bi se
god tomu uzprigovorilo , odbijam u kratko riečmi Schleichera : geschriebenes
und gedrucktes hat ja einen zusammenhang des satzes , einen sinn , und jeder
vernünftige wird durch denselben auf das rechte geleitet. Freilich auf den
ersten blick nimmt unser ungewohntes auge anstoss an solcher schreibung ,

*) Ovo je od prilike onako zahtievano za naš pravopis , kao što kada Niemac
piše : gift , haft , gruft (mjesto gibt, habt, grubt), a opet gibt , regt (mjesto : gi-
bet, reget), sr. Schleicher die deutsche Sprache p. 200 .
6 V. Jagić.

diess ist aber eben reine gewohnheitssache und würde sich leicht verlieren .
(Deutsche Spr. 201).
Onomu , što rekosmo da je nalika odgovara drugi pojav : glasovna
dolika (lautanähnlichung) : nekoji gramatici niti nerazdružuju ovu od one,
nego sastavljaju sve pojave u jedno pod izraz asimilacija. Dolika stoji u
tom , da se dva suglasa nejednaka organa netrpe drugojačije van niem s
nie mim , zvučan sa zvučnim ) . Tko nebi toga htio vjerovati , neka
pokuša , može li u jednoj rieči zasebice izgovoriti : tg ili dk , tb ili dp ? Na-
staje dakle pitanje , imamo li se i ovdje u pismu držati izgovora ?
Odgovaram , da možemo , dapače imamo dotle , dok se rieč tvori,
i što je u njezinom budi korienu budi osnovu , podnipošto pako nemoramo
niti neimamo u onom , što proizlazi iz padežnih priegiba ili iz sastavljanja
s predlozi .
I zbilja mi nepišemo : dći nego kći , ne bčela nego pčela ; vježbanje ne
vjedjbanje , nokti ne nogti ; veslo , maslo ne pako : vezlo , mazlo ; pišemo
što i gdje dapače tko mjesto : èto , kdje , kto itd . Nesmije nas dakle ništa
vriedjati , ako tko napiše : općina , svadba , društvo. (Tako su stari osobito
prvi dvie rieči malo ne uviek pisali.)
Ali kod predloga a osobito u deklinaciji preporučam , da pričuvamo
načelo korenitosti , ne samo zato što se pokoravam običaju , što nalazim da
je tako pisana većina naše književnosti , nego mi je važniji razlog u tom,
što ovdje uza svu razliku nemožeš rieči ipak drugačije izgovoriti van jednim
i to valjanim načinom , pak si izbjegao nejednakosti , kakovim naše oko
nepriviče , te mu se vidi nenaredno da pišeš izgoniti uz istjerati , odmetnuti
uz otpasti , osobito pako napredak sladak ali napretka slatka itl. I naš
vriedni starina Vuk , ustanoviv u obće istinito načelo : "piši kako se izgovara " ,
bijaše što dalje to više nukan , da ga izpravlja i prema nekim užim grani-
cam dotjeruje , pak da njegovi sljedbenici sadanjemu običaju jošter samo
jednu sloboštinu uzkrate, učinili bi vrlo modro , te bi pisali : sladak , sladka
a ne slatka ; jerbo varao bi se, tko bi mislio, da je svejedno i jednako čvr-
sto svezano tk u slatko : i u : vesti (vezcm ) st ! Tome nije tako : ja sam
točno tvorove rieči odielio od prie giba sklonidbenoga , kojemu pripada
mienjanje kroz spolove broje i padeže . Niemci pisahu u svojem sredovječnom
jeziku bat, gruop , tac, (jerbo se zbilja na kraju čuje niem suglas) , a danas
pišu : bad , grub , tag , što će se , kao što Schleicher p. 203 opaža , svakomu
činiti da je sasvim razborito. Tako si ostade i Grk u starom jeziku s pred-
logom ex uviek isti, pišué : ἐκπίνω , ἐκβαίνω ἡ ἐκφέρω.
Toliko za one , koji pišuć cirilicom sliede načela Vukova ; ako bi me
pako tkogod od naših korenjaka htio prihvatiti za rieč, što ovdje preporučam

*) Suglasni su zvučni, kad se izgovarajuć jih čuje zajedno i zvuk onoga jezičca u
cievi koji zovu glasiljkom (stimmritze) : zvučni su dakle g, b , d, niemi k, p, t,
zvučni su z i 2, niemi si š. Ovo je razredjivanje stara stvar , kojoj novu
vriednost pribavi Brücke , i novija jezikoslovna znanost.
 Naš pravopis. 7

ovako (etimologiju) a ono malo više dokazujem , da nevalja : razsuditi , od-

govaram , da se ovdje svakako obadva glasa čuju , pisali vi odpasti ili
otpasti , a ondje uviek samo jedan jedincati , te je velika razlika , pišeš li
što se ipak u izgovoru čuje , makar i nešto preinačeno položajem , i da
pišeš, čemu u izgovoru glasa neima.
Kod predloga čini jednu iznimku s (c ) po tom, što mu je čitav gla-
sovni sadržaj samo jedan suglas. Naš jezik svezati će kadšto s (c ) budi
s ostalim trupom u jedno tielo , budi izpuniti u sa te onako rieči pridodati ;
ali upravo zato , što i jezik kad i kad dvoliči n . p. u zbor i sabor, zbijati
sabijati itd.griešili bismo proti njegovoj volji pišuć : sbor, sbijati , sgoda
to mi se pisanje čini kao da nije niti crno niti bielo ! Pak zašto nepišete
takodjer sdrav? ili zar neznate, da je i ovdje predlog с ? Budimo si dakle,
kada je podpuna dosljednost neizvediva, barem u dopuštenih i protuma-
čenih nedosljedcih stalni i dosljedni , te progoneć èto , netrpeć sdravja,
otjerajmo i : sbilja , osbiljan itd.
Ovako iztaknuo bih ja granice onomu , što sviet obično zove neriešenom
pravdom medju, „ blagoglasci “ i „ korenjaci " ; a kad sam ovoj teoriji , raz-
mišljajuć je sám sobom , uzeo uzporedjivati praksu od davnih vjekova naše
prošlosti , našao sam , da se jedno s drugim prekrasno podudara , osvjedočio
sam se već ovdje , da su naši stari bez nauke manje griešili nego mi , nji-
hovi krivom učenošću smućeni potomci. Tko nevjeruje meni , neka otvori
knjiga starodavne , & trudom poštenih ljudi obnovljene kano ti : Spomenici
cirilski izdanja Miklošićeva , glagolski Kukuljevićeva ; neka uzčita po koju
stranu iz evangjelistara Zborošićeva ili Bandulovićeva , neka uzme u ruku
Ivaniševićevu prekrasnu kitu « ili Barakovićevu , » Slovinku itd.
Osim toga ima i drugih pogrješaka , koje naši pismeni ljudi rado štite
i prikrivaju plaštem korenitosti : napomenuti ću samo komparativ na ii : mudrii ,
sjajni mjesto mudriji , sjajniji , a opet : jači , bližji mjesto : jači , bliži ;
nevalja ipak boži , a, e, nego : božji , a pravilnije bilo bi i težji nego teži .
Medjutim s radošću opažam, da ovakove pogrješke sve to više nestaju trud-
niji biti će posao , da „ korenjake " sklonem na ć mjesto tj , gdje ovomu mje-
sta neima ; to je opet , reći će se, nov udarac , naperen na našu korenitost.
Da si pravilo, koje je sasvim jednostavno , što radje i što većim osvjedočen-
jem zapamtimo , razvijat ću ga nešto obširnije.

ć i tj.

Kada valja uzko spojene izgovoriti ove glasovne sastavine : tj i dj

zahtieva fiziologički proces pojedinih glasova , da se u izgovoru čuje od pri-
like tś i dz . Taj je zakon razložio i na jezične pojave uporavio najprije
Schleicher u Vergl. Sprachengesch. p. 40 i sl. , a zatim i on sam i drugi za
njim u mnogih prigodah. Ovim načinom posta , da jedan primjer navedem,
grčki u rieči Zeu ( = snskr. djâu) ; isto tako glagoli na to : ( = śèjw),
8 V. Jagić .

zw ( xıdjw ) , itd.; dapače u eolskom narječju -

àtà (sr. Curtius ' Grundzüge
II. 189. )
Slovjenski jezici za čudo kako su u izgovoru ovih sastavljenih gla-
sova ćutljivi , znamenito koliko potankih razlika prave. Obedvie sastavine iz-
govara Čeh i lužički Srbin kao e i z , Poljak kao e i dz, Hrvat i Srbin kao
éi d' , Slovenac kao è i di (j ) , Rusin kao è iż a Bugarin kao št i id :
neima dvojbe da su si u tom pomicanju (verschiebung) najdalje upravo
najsjevernije koljeno prema najjužnijemu , a u presretnoj , rekao bih , sredini
da je izgovor na š. Iduć od najtanjega ili najoštrijega do sve širega i tup-
ljega , prebaci se napokon ts i dź (horvatsko - slovenskoga narječja è i dź :
sr. Šaf. Narodopis p . 64 ; Miklošić Lautl. 253 ) u št i żd , kao što u dorskom
narječju u að.
Za naš osobito nježni é , sastavi nam taj današnji znak umni Vitezo-
vić , koji ga iz primorja dobro poznavaše , a obnovitelj Vitezovićeva pravo-
pisa dr. Ljudevit Gaj osta pri istom znaku ; ono drugo izrazujemo sa dj
(jedna je u tom neprilika , što se nemože razabrati kada je dj =aj kada li =
1.) U cirilici pisahu od najstarijih vremena znak ħ, samo što je dvoju služ-
bu činio ; najprije = dj (n . pr. u Kulina bana povelji : гpaħam ), a od 14. vie-
ka počamši takodjer = ć (n . pr. u jednoj povelji od g. 1333 : Toустнħм
Toveruħa Aɣka-
Aзкл-
mehamn ,, dakle u istom pismu té
pernħa , uz : mehe , uehлun ħ ćii dj.) Vuk prihv ti
ħ za é , a za dj sastavi u dogovoru s nekimi znamenitijimi suvremenici , na-
ročito s Mušickim , poznati znak od danas b. (Sr. BуKOв одговор на утук
str. 26.)
Načelo stoji , da se jedan te isti glas sa dva slova neizrazuje : u svakoj
bukvici treba samo toliko posebnih slova , koliko je prostih ili napokon ne-
razdruživo spojenih glasova ; a protivilo bi se svrsi pisma da za jedan budi
samoglas buli suglas upotrebljujemo više onakovih znakova , što jih zovemo
pismena iliti slova . Poviest raznih bukvica predočuje nam takav pravac
njihova razvitka i usavršivanja , da su narodi preuzimajuć jedan od drugoga
pismena , suvišno izostavljali a manjkavo nadopunjivali.
Prema tomu neoboriva je istina , da se niti kod nas za ħ nesmije upo-
trebljivati ć i tj , van ako se dokaže : 1. da medju oba dva slučaja
kojima ova pismena prisvajamo , ima u narodu i to iz onih
krajeva , odakle naš književni jezik proizhodi , razlika u iz-
govoru ; 2. da se to razlikovanje osniva barem na gdje kakovu
historičkom ili etimologičkom temelju.
Odgovarajuć na prvo , mislim da će i najveći ljubitelj tj - a priznati , da
mu nije sudjeno široko gospodstvo . Prije ipak nego li potražimo one dvoj-
-
bene slučajeve , gdje se uz čisti ć zbilja i tj može čuti valja da jedanput
za svagda izjavimo , gdje tj pisati nikako nevalja , jerbo nije po nikakovu
izgovoru , po nikakovoj korenitosti , po nikakovu pravilu . Ima li za to raz-
loga i dokaza ? odgovaram , da ima , i to ovdje je najkraći put do prava
znanja i ravnanja , da se uzporede svi važniji slučajevi našega é sa dotičnim
već navedenim glasovnim pomicajem ostalih slovjenskih jezika.
 Naš pravopis. 9

Reći ćemo ovako : gdjegod starobugarski (= staroslovenski ) i

novobugarski jezik piše i izgovara шr (up) , slovenski č , ruski
è ч (riedko ) , česki i poljski c : ondje valja kod nas jedino
da pišemo é (h) i nipošto tj.
Dakle samo é ( h) smije se pisati :
1. U korienu , na početku i sredini , nekih nemnogih rieči , kano ti :
ćud, ćutiti, oćutiti itd . jerbo je stb. штoутнTH , rus. ошутить иz очутитúся, pol .
――
o-cucić się ( probuditi se), č. cit, cítiti, procítiti. Kci ( = dći , hći) kćer-
ka, jerbo je stb, дьштн, гus. д0чь, pol . córka č. dci, dcera.
voće jerbo je stb. окошть, rus. овошь, pol. оwóc, č. ovoce itd.
2. U infinitivu na ći ( iz kti, gti , hti ) koji odgovora starobugarskomu
WTH , slovenskomu či , rusk. чь , českomu ci , poljskomu c (nekada ci sr.
Lavrovski u Učen . Zapisky IV. 41.) : n. pr.
moći stbg. MoшTн , гus. мòчь (mory) , p . moc i modz (mogę) č . moci .
peći stbg. neшTн, rus. пeчь (vulg. пекчи) р . рiéc č. peci.
3. U participiju tvornom sad. vremena , gdje u obće govoreć , staroslo-
venskomu ur odgovara naš é, ruski č , slovenski č , česki ì poljski c. n. p.
goreći stb. ropaштн, *) гus. гоpoчiй pol. gorący č. horoucí.
4. U imenih samostavnih na ćь (iz Kт ) kanoti :
moć, pomoć, nemoć stb. noмomть, нeмoшть, rus. мoшь, č. moc, pomoc ,
p. moc, pomoc (u Marg. pisano : mocz , pomocz , ali se nečita po
današnjem .)
noć stbg. Noшть , rus. нoчь, č . noc , p . noc .
peć stbg. пeшть, гus. печь. č. pec , p . piec , a .
5. U samostavih na ić (Hшть, гus. ичь, č . р . ic) n. pr.
Kraljević stsl. 48 , rus. Kоролсвичь, р. Krolewic , č. Královic.
6. U samostavih tvorenih dometkom ja (ili a , pak se osnovni dočetak
i sa a slijao u ja) , koji se dakle svršuju u nas na éa , u stbg. шra,
rus. чa, u č . danas na ce (negda na ca sr. Šaf. Počatk. Staroč
14-15) , u pol. na ca n. pr.
svieća (svietia) stbg. CERITA, гus. Cвычà č. Svíce , p . świeca.
plaća uz plata odgovara ostalim jezikom čas s jednim čas s drugim :
rus . плaтa, pol. płaca i płata č . obično plat , ali u poslovici : jáka
prace, taká pláce.
pića stbg. пHштa, гus. пиша, рp. pica , č . píce.
Srednjega je spola , sa dometkom je : pleće (dvojina pleći , množ .
pleća) stb. пxeштe dual пxeштн , гus. плечò č . plece (plecy) , pol .
plec, u (plecy).
7. Po vanjskom obliku sasvim su tomu slični samostavi tvoreni domet-
kom ća ili će, stbg. шra i шre itd. n p .
pluća stbg. nxorштa , polj . płuca č . plíce.

*) Razumieva se, da uzporedjeni oblici nemoraju se sasvim slagati niti po zname-

novanju niti po gramatičkoj vriednosti.
10 V. Jagić .

gaće stbg. dual. raшTH č. hace ; obuća : окоушTA ; zadaća, rusk. зa-
дачa , itd. Ovamo spadaju mnogi naši abstraktni samostavi na oća.
8. Kod glagola intenzivnih, koji su izvedeni od osnova na i, samoglasom
a (sr . Miklošić : verba intensiva im altslowenischen u Beiträge I.
p. 78. u obće Schleicher Comp . §. 209) kanoti :
plaćati, izplaćivati sad. plaćam , izplaćujem : jerbo je stbg. naaшTATH,
pol. spłacać, wypłacać, zapłacać , č. vypláceti , zapláceti : vyplácím,
zaplácim, rus. выплачивать .
vraćati vraćam stbg, BpAшTATн , rus. ворòчать, pol. wracać (si ) , č.
vraceti (se). Srav. nasićati : nasićivati stbg. HACMTATH (a tokem
szyła naszycza poljski ps. 147 marg.)
9. To isto valja i za participij trpni prošl. vremena glagole IV. reda , u
kojih se pred osnovnim i-dočetkom nalazi t, kano :
vraćen , posvećen (svećenik , posvećenje) , smućen , nasićen , zlaćen ili
pozlaćen itd.; stbg, краштенъ , СВАШТЄННЮ , СВАШТЕНИКЪ , съм штєнню
насъштение, позлаштенъ itd. rus . священикъ, посвященіе , насыщеніе
itd. uz više narodne izraze : золоченъ золоченіе , kao što крученіе
od крутити (sг. naš : okrutan) itd .; čes . posvěcen, posvěcení ; po-
vrácen, povrácení, pozlaceny, nasycení, krácení (= kraćenje) mlá-
cen (= mlaćen ) krocen (kroćen) itd . polj . powrócony, poświęcona
osoba, nasycony itd.
Ovamo spada takodjer sadanje vrieme glagola V. 2 , koji izilaze u in-
finitivu na tati sad. vrieme ćem: klevetati , klevećem (ruski sad. vrieme
клевечу , клевечешь , клевечегъ , sth, клекешта , MTCMA , —WTCть) ; metati :
mećem (česk. metám i starije meci sr. Jungm. s . v.) , kretati : krećem (n . pr .
što se kreće : co się kręci pol . ) itd.
U ove dvie posljednje točke ogriešismo si i knjigu i dušu , pišući bez
prestanka tj , a vi vidite , da i ovdje ostali slovjenski jezici postupaju svi
upravo onako , kako u prijašnjih slučajevih ; zato se nadam , da u buduće
niti najstroži etimolog neće silom kvariti jezika, što bi činio da piše tj , koje-
mu ovdje onako neima nikakva mjesta , kao ni nepada nikomu na pamet ,
da piše : tjutiti, dtji, itji, idutji i slična tomu strašila.
Dokaz , da je ovdje samo é valjan , našast putem sravnjivanja , po-
tvrdjuje se obćenitom porabom sve kolike naše pismene prošlosti . Eno
već u XII. vieku pišu listine : трыгаюкє, хоке, HOмOкь (Kulina bana 1189)
GOжнIORь HOMOKHIO (Nemanjina darovnica) ; tiem hotijahu izraziti , da se
u nas drugačije izgovara (t. j . kao e ) nego li u bugarskom. A kada je ovdje
к = ć, šta je u istoj listini 1199 po dva puta pisano paкo ? prav prav-
cati današnji : vraćaju ; a to je onako , kao što u drugoj listini od g. 1234 :
ОБЬКИНОВЬ , восемь, хоке, Боудоуки, ili god . 1240 : обєкаваю itd. U glagolskih :
od g. 1309 - plaća (glagol) , g. 1375 : 08 (-obraćati) itd.
U pištulah fra Bernardinovih 15. vieka , švabahom štampanih, naći ćete uviek
ovako pisano plachie (- plaće) p. 14. odvrachiayuchi se (odvraćajući se) p .
19. posfechien (-posvećen) 20. vhichienu (uhićenu) 31. smuchien ( smućen) 42.
 Naš pravopis . 11

itd. Mogao bih i više primjera navadjati , ali tko se nedrži načela : stat pro
ratione voluntas - svakako će gledati , da najprije to , što rekoh, pobije.
10. Napokon samo sa é pišu se neki komparativi kano ; veći stb . KaшTHH,
ljući stb. AIOшTHи, kraći , kraće, rus. кopóчe ; krući, kruće (od krut, a, o) rus.
круче itd.
Tko bi god u ovu deset navedenih slučaja nastojao da po krivo shva-
ćenom načelu tabožnje korenitosti uvodi tj mjesto é, grieši proti glasovnim
zakonom jezika, proti analogiji i pravilom glasovnoga pomicaja u slovjenskih
jezicih, napokon proti redovitoj porabi i običaju mnogih vjekova .
Kada staroslovenski T nije postao od rj , nego od mч , ili bolje re-
kav od eu , u kojem se i opet sakriva prvobitniji sk , ili kada je шт = cшт
= crj tada mu niti u nas neodgovara é nego šć , koju glasovnu sasta-
vinu samo jedno razrječje (čakavsko) našega jezika ponosi , a redovitije i
obćenije prelazi se u št. Ovaj prietvor iz se u št osniva se upravo onako
na nekoj disimilaciji , koja smjera na veću udobnost , kako u českom iz
šč izadje st (sr. Šaf. Počátk. Staroč . §. 11. i Altböhm. Denkm . p. 233) , U
poljskom ostaje szcz , u slov . šč, u ruskom ш (u vriednosti šč ) .
Sravnite ove primjere :
rus. myкa, pol. szczuka (szczupak), č. štíka (izgovori : štjika) , hrv.
štuka (Belost. Habd . schuka, schukanecz ).
stbg. шTANTH , rus. шaить , pol . szcządzić , hrv. štediti (lucić : sćedit)
schietta verant ;
rus. шурь, pol . szczur , hrv. šturak (Belost . schyuricz) ,
stbg. TUTK , rus. шn , pol. szczyt , č . štít , hrv. štit (schit verant.
pist. 83) ,
stbg. шTH , rus. шипать , pol. szczypać . č. štípati , hrv. štipati,
uštipak itd. (verant. belost. schipati).
stbg. гormтep , (rus . яшурь , pol . jaszczzur , č. ještěr) , hrv. gušter
(verant. guschyericza belost. guscher ili kuscher ).
Sravni štenac , verant. schyene pist. schiençi ; tašt verant. taschy pist
taschi ; plašt verant. plaschy itd.
Tko misli , da mu u tih riečih ugodnije zvoni št nego li sé , vara se
ter je nedosljedan zahtievajuć od nas da pišemo : oprošćen , dopušćen , za-
rašćen mjesto oprošten , dopušten , zarasten. Kamo li nevaljano : oproštjen,
dopuštjen, zaraštjen, što nije ničemu spodobno .
Ovamo spada dometak -Hтe u starobug. u hrv. , srb.; шe u rusk.
iště u česk. (mjesto starijega išče ) . iu poljskom iście. Da je ovdje prvobitan
sk sakriven , dokazuju česka i poljska dvoličja : obnísko i ohniště (prije :
ohnišče) (polj . ognisko ogniście) , pastvisko : pastviště , syřisko i syřiště
itd . ( Mikl . Bild . d . Nom. § . 103.) , mтe jest onako prema нско , kао ьстнHIC
(п. pr . цесарьствию) prema ьство : Цесарьство. Iz svega rečenoga razumieva
se , da i ovdje nemožemo odobravati niti isce, kano li bi istje, nego samo ište,
pa tako se na svu sreću dan današnji obćenito piše , dočim u starijem (čakav-
skom) narječju izgovarahu : dva godyschia, prihodischye , szidalischie verant. itd .
12 V. Jagić .

lj.

Na uvodu rekosmo , da ima dvoji kriterij za é prema tj : izgovor i eti-

mologički izvor ; gdje se jedno s drugim sudara , ondje neima niti nemože
biti nikakve dvojbe . Ali se često dogadja , da tečajem vjekova dva glasa
dodju istom tako u neposredni doticaj , što je izpala neka prijašnja pre-
grada , osobito neki samoglas iz sredine : tada dolazi izgovor noviji sa eti-
mologijom u oprieku , obodvojemu se zadovoljiti nemože ; već ako sliedeć
načelo korenitosti , nesmetaš izgovoru , piši po etimologiji , inače okaniv se
svakoga obzira na izvornost , valja pisati , kako čuješ da se dobro izgovara.
U našem jeziku nalazim jedan samo ovakao slučaj , a to da je starosloven-
ski ponajprije oslabio u , a zatim sasma izčeznuo :
1. U samostavih , koji su u starosl. tvoreni dometkom ; iz njega
izadje u nas postupice i , pa kada je pred samim dometkom suglas T ,
biti će od THC najprije т , a zatim Te = he. U ruskom glasi to ovako :
Tie ili The (kadšto s razlikom u znamenovanju) ; u č. ti (starije tje Šaf. Poč.
46) , u slov. tje u poljskom cie . Da je ovo sasvim različito od prijašnjega,
vidi se iz toga , što neima više redovitoga pomicaja glasova ; nije dakle u
ruskom i slov . če , niti u čes .: pol. ce : zato u ovakovih riečih smije
se pisati u našem jeziku tj. , ali se može i c. Primjera je množina
u stbg. ruskom i českom jeziku , znatno manje u našem , a najmanje u polj-
skom stbg. кTH , poljski . kwiecie , česki : kvítí , hrv. cvieće ili cvietje.
stbg. Te , ruski питьe ili narie , česki pití , hrv. piće ili pitje.
stbg. AстHIC , pol. liście , č. listí , hrv. lišće ili lištje ; sravni jošter,
KLITHIC , óыiгьe , bytí , bitje ili biće itd .
2. U instrumentalu ženskih osnova , ili tako zvane treće deklinacije :
ondje starosl. prelazi u nas u нIO, ыIO, 10, sа T dakle u THO , ThIO , TIO = ħy.
Tomu odgovara ruski ты , poljski cią , česki tí : iu nas dakle mogu se
dotične rieći pisati na tju , n. pr.
масти , мастью , maścią , masti, mastju (ili mašću) , милостий, милостью,
miłością , milostí , milostju (ili milošću ) ; KOстн , кость , kością , kostí, kostju
(= košću) ; плътник, плотью , рісią, plti , pùtju ; паматнія, памятью, pamięcią , ра-
měti, pametju (= pameću) ; cлupLтн , смертьо, śmiercią , smrti, smrtju ( = smr-
ću). itd.
3. Napokon mogu se sa tj pisati ovi pojedini izrazi , pošto spadaju pod
jedno te isto glavno pravilo :
EрATн , stbg., óparïя rus., bracia polj., bratja i braća hrv.;
кръстиѣиниъ stbg. христіянинъ rus. , chrześcianin ili krześcianin polj.,
krestian č. krstjanin ili kršćanin hrv.
третнн : третьй (третья) trzeci (trzecia), tretí , tretji ili treći itd .
U posljednje tri vrsti primjera nebih se ja usudio niti prigovarati é- u
niti zabacivati tj-a : dovoljno je ako reknem nekoliko rieči o njihovoj prošlo-
sti. Poznato je , da je g. 1857. u IX. knjizi „ Glasnika “ pisao Daničić o raz-
likah medju jezikom hrvatskim i srbskim , ili što bi se bolje označilo : medju
 Naš pravopis. 13

narječjem štokavskim i čakavskim . Ondje na str. 18. spominje se kao oso-

bina tobožnje hrvaštine , što se navadja iz starih čakavaca da pišu : primalitje ,
kitje, ganutje, dobitje , vazetje itd . To je dakako sve istina , ali je upravo
tolika istina , da niti istodobni štokavski jezik nepiše ništa drugačije , kao što
je stotinom primjera dokazao Majkov ( sr. str. 361 , 366, 367 , 369. ) : podpuno
se dakle slašu i cirilski i glagolski spomenici sve do 15. i 16. vieka , pišuć
dotične rieči na тьê, тhio , ш'з ( n . p , quamexæœ'з Sp. 38 (g. 1440), m'ш (n.
pг. ' Sp . 8. 1385) itd . Nu da nebi tkogod pomislio, da iu tom spo-
menici stajahu pod uplivom crkvene slovenštine , navesti ću primjera iz naj-
pravilnijega , što se samo može misliti , jezika štokavskoga , iz Divkovića.
On piše uvjek samo ovako : karstianski , bratia , pričestie , prolitie , počinutie ,
ganutie, uskarsnutie itd . (ovdje se mora i izgovarati kao ) , a znade kamo
-
valja staviti c (h) : zaštićenie itd . — Iz druge knjige " Bessjede Kaerstjanske "
g. 1765 u „ Mlezijeh " jednako krasnim jezikom 18. vieka, navesti ću takodjer
nekoliko primjera , da se vidi , kako je umio (što mi žalibože neumijemo) raz-
lučiti ć od tj *) : vocchje 1 , cisthocja 2, gardocchju 3 , vracchjati 15, povrachja
se 13, smechje 169 , plachaju , neplachienijem 44 , chjuchjenje 205 ; ali : kaer-
stiani 2 , kaerstjanstvo 16 u dobru bitju 161 itd. kadšto podkrade mu se
ipak i ovdje ć : zvjechje 2 nadahnuchje 4 trechjoj 153. - Rječiti Isusovac,
na glasu govornik, i osobiti poznavalac našega jezika della Bella piše obično
é , riedko tj (u instrumentalu n. pr. oblastju . ) Liepo razlikovan ć od tj
našao sam u knjizi , za jezik velike znamenitosti „ Razgovori za sve Nedilje
kroz godišta Frane Vrignanina 1825. U Rici . Evo primjera : dupuštenje
71 , puštate 72 ; pripechenjem 72 , smucheno sarce 79 , smuchuje 179 , seche
se (šeće se) 259 posvechujuche 279 , zadovoljschina 411 , priçeschenja 187 ,
suprotivschine 183 , miloschia 180 ; karstjani 71 , s poniznostju 75 , prije za-
çetja 75 ; s jakostju 171 , s psostju 170 , pridobitje 126 , draga bratja 218 ,
smartju 411 itd . Nebi li se dakle i mi u taj primjer ugledali , te prihvatili
za pravilo proti kojemu se nesmije griešiti , one zakone , koje teorija uči a
praksa potvrdjuje ?

Lahko da će tkogod obširnomu dokazivanju prigovarati , da je suvišno ,

da bi dovoljno bilo , kada bi sám konačni uspjeh priobćio . Što sam se ja ov
čas i na ovom mjestu odvažio na nešto šire razpravljanje svih važnijih pitanja
pravopisnih, činim najpoglavitije s toga razloga, da po mogućnosti doskočim
smutnji i neskladu , koji je zavladao usljed nekih vanjskih poticaja, te smo
se žalibože opet blizu primakli onim vremenom , da ćemo zbog pravopisnih
razlika jedan drugoga progoniti ! Naš je časopis slobodan ali bezpri-
stran: u njem su takova razmatranja na svom mjestu .

* ) Pisac veli u predgovoru : 22 Obro sam i jezik i izgovor Dubrovački, ne samo

erbo sam se rodio u Dubrovniku i naučio govoriti , no još er čisti dubrovački
jezik jes isto što uredjeni bosanski , medju Slovincijem najplemenitiji, stoga svi-
jem Slovinom i ugodan i mio.
14 V. Jagić .

ቴ -ě
- ě.

Prelazim dakle na novo pitanje o staroslovenskom -u, i što mu odgo-

vara u hrvatskom jeziku . Iz množine staroslov. rieči . glje se u osnovu
nalazi , evo jih samo nekoliko : БЕГЪ , БѣЛЪ , БЕСЪ , ВѣдѣТИ , Вѣнѣць, вѣи, вѣтръ,
дева, дѣта, дѣлъ, звѣрь, лѣпъ, мѣна , мѣсити , мѣра , мѣсаць , пена сѣдѣти , сѣръ ,
сѣть, снѣгъ, свѣтъ, дѣлъ itd.
Prije svega treba , da se upoznamo sa najpoglavitijimi svojstvi ovoga
staroslov. glasa ; znajući da si je jedan jezik s drugim čas više čas manje
srodan i naličan, ako popitamo, što -u iz inih jezika odgovara , saznati ćemo
barem neku predhistoričku njegovu vriednost , a time je položen temelj .
Sasvim u kratko predpostavljam , da su negda u davnoj davnini samo
tri temeljna samoglasa bila : a , i, u, ali namienjeni muogolikoj službi raznih
znamenovanja razmnožiše se najprije ovako , da bi jim predmetnut samoglas
a, odakle postane : aaâ , ai — ê , auô. To se zove stupnjevanje
(steigerung) iliti smisaoni prieglas * ) ( njemački : ablaut) , jerbo je sa
povišenjem vriednosti i važnosti samoglasne spojena simbolička modifikacija
znamenovanja (Sravni o tom Pott Etym. forsch 2 izd. II. 1. 675 i slied.) ;
uz ovo jedno stupnjevanje po broju prvo ima jošter stupnjevanje drugo ,
koje biva , kada se k tomu iznovice predmetne a ili u obće mjesto dva puta
a u kraće jedanput a, dakle da, di i ân. S ovimi je promjenami svršen ži-
vot sanskritskih samoglasa iliti vokalizam , u kojem se , kao što je danas
dokazano , najviše izvornosti i starine sačuvalo , tako da se samo pita , na
koji se način taj vokalizam razišao po indoevropskom svietu kao rakova djeca.
Jerbo gle i u nas svatko ćuti , da nije svejedno : HeсTH , HOCHTH (XO) .
нашати , ili мнижти і мѣна , по -униЖти , і покон , ili дъхити , A'KINATH i доухъ.
Neima li ovdje tko nevidi ? --- tri ljestvice samoglasa? u prvoj se po-
stupa ovim redom : 1, e , o , a , u drugoj : b , I , ₺ , (oй) , u trećoj : 1 , ы,
oy, aв (Ba) . Ako se ove tri ljestvice uzporede sa gore izvedenim stupnje-
vanjem sanskritskim , naći ćete , da prva odgovara onomu ondje : a, â, âa
-
(= â) ; druga je ondje i , ai ê , âi ; treća : u , au = ô , âu. Ujedno vidite ,
da slovenski , koji se nas pobliže tiče , nalazi svoga indijanskoga druga u
ê ili ai , možebiti i u âi. Pak šta da odavle izvedemo ? Odgovor nije težak :
kao što je sanskritski ê& ai postao od korenitoga i , povišen time , da mu
bi predmenut a, tako je i naš ₺ istom neki viši stupanj od prostijega , kore-
nitijega samoglasa i , iz kojega je proizašao, predmetnuv mu jedan sanskrits-
komu a-u odgovarajući e. ** )

*) To je po Šafařikovu : přehlasování smysloplodné , da se razluči od umlauta ,

što Šaf. prozva : přehlasování zvukoplodné ili po Miklošiću : asimilacija (Č. Č. M.
1846. p. 413. )
**) Što nevelim , da tai , negoci , nije samo zato , jerbo i u staronjemačkom
imadu ei (sravni Schleicher die Deutsche Spr. 137 ), već poglavitije s toga, što
se u koricnih sanskritski a redovito izmjenjuje slovjenskim e.
 Naš pravopis. 15

Ovaj smisao staroslovenskoga nije jedini , ali je najizvorniji , te se

može iz mnogo primjera dokazati : BARTH posta od kor. BHA , povišena u prvi
stupanj д, kao što sansk. vid i vaid , gr . u drug. stupnju ; svagdje
prelazi i znamenovanje iz „ vidjeti " u duševnije „ znati “ ; ь od koriena je
KH , povišena pred suglasnim dometkom + u B ; rieči AKKA i дета
AKTA
izvode obično iz koriena д , koji odgovara sanskritskomu dhê = dhai , ili grč-
komu 9ŋ , a znači „ dojiti “ , pak i taj glagol spada ovamo , jerbo je od nepo-
višena koriena д s prvim stupnjem pred samoglasi u дon (Pobliže gled . Cur-
tius br . 307 i Mikl. lex. s . v . ) ; Aь u litv. dědas u gr. 9-5 ; AKOL Í AKOHTU
ima svoj pravi korien u sanskr. gr . litv. lip , dakle povišeno iz lip u leip
= lěp , onako kao što --TH postade od AHTH ; MEн ostavi , kako Schleicher
tumači , pravomu korienu trag u gl . -т očitije slažu se : MH-TH i litv.
mainyti , kao što i slov. samostavu odgovara litv . mainas ; glagol. CATH Í
njegova svojta nalaze svoga druga a lity. maiszyti , što je već viši stupanj
od miszti (Lit. Gram. 50) ; sanskr. gr . lat. njem. imadu takodjer u korienu i
(Curtius br. 474) . - Rieči CRKT CEть osmivaju se na prostih korienih : CHHT
(glag. CENT-ATH ili još dalje oslabljen u : OCKьTHXTH = оскын ти) , сн (odatle
CHAO = laqueus sr. Wostok. s. v. ) u sanskr. sinâmi (ligare) .- смѣхъ
cu₁X ili CMBATH
ca isto je , što u sanskr. smi-ta-m (bez stupnjevanja) : risus , ili gr. psí-dqua
sa povišenim kor. pet. - CHг litv. sněgas ima u litv. i bez stupnja korien
u inf. snig-ti , i još u drugom stupnju : snaigule (schneeflocke), gr. vipst = nin-
git , got. snaivs itd.
Nije ipak uviek u savezu sa н kao neki viši stupanj , niti da bi mu
upravo odgovarao obćeni u korienu inieh jezika samoglas H ; nego što ću
niže drugim povodom razložiti , u mnogo je koriena širokoga i izvornoga a ,
koji se u sanskritskom sačuvao , redoviti u slovjenskom zamjenik e (n. pr.
ед sanskr. madhu) , pa zato stoji ovaj razmjer : sanskritski a : â = slov-
jenski c :, to će reći , da sanskrit. â odgovara slov. : n. pr. ь ime pri-
davno, izvedeno dometkom A od koriena , koji se slaže sa sanskr. bha
(sad vrieme bhami splendeo) ; RETρK sa dometka rp od kor. K sanskr.
vá (sad . vr. vấmi = spiro ), dakle ukupno znači " onaj, koji puše. “ Inf. дети ,
u grč. ti-9é-vzi, sanskr. da -dhâ -mi (= pono) : ApE- MATH u sanskr. kor . drá.
Mapa (lit. měra) odgovara korienom s grčkomu : pe u pé- pov , lat. mê u mê-
tare , sanskr. mâ (mâmi = metior) ; s ovim je korienom jamačno u savezu i
korien rieči caь (= onaj , koji mjeri razumieva se vrieme : zeitmesser) u
sanskr. mâsas , gr. py, lat. mensis . U domaćem slovjenskom vidi se liepo
savez medju ei u ovakovih primjerih : rucсTH , гHETATH ; гpe(6) TH , 0-грEATH ;
AETETH, AKTATH, MECтH, METATH (lit. mesti : mětyti) . Da je i to posebna slovjen-
ska vrst stupnjevanja , spojena sa simboličkim izrazom dužega trajanja , o
tom neće rodjeni Slovjenin nikada dvojiti (sr. Curtius u Kuhn's Zeitschrift
für Vergl. Sprachf. I. 260.) .
U grčkom se jeziku često produžuje samoglas u zamjenu izbačenoga
suglasa , koji za njim idjaše : tome vele Niemci ersatzdehnung. I tomu ima
traga u staroslov. jeziku , što samo zato navadjam , da opet vidite savez
16 V. Jagić .

medju ei : veli se najme u aoristu ведохъ і вѣсъ , грєбохъ і грѣсъ , рекохъ

i PKXD , TEKONL i т (Mikl. form . 102 ; nekoliko primjera ima u Tisuć-
nici" 66).
Čemu svi ti primjeri ? - da nam predoče dva važna momenta iz života
slovjenskoga -a , i to 1. njegovu naravsku dužinu , koja mu ostaje
budi da je postao od ei , ili iliti ee ; 2. da se je po svojoj izvornosti
imao izgovarati kao ei , te mu sasvim dobro i litv. odgovara čas ai , čas
ě, koji Schleicher ovako opisuje » ist das weiche nach , nach i hin klingende
e . . . es ist stets lang" (Lit. Gr . 9.) Ovomu naslućivanju dolazi s dviju
strana podkrepa i sigurnost : 1. Što su u slov. imperativu oblici : nectтe,
гребѣте , нецѣте , плетѣте itd. , zbilja proizašli od несентє , грекєнтє , нецентє ,
илетенте itd.; 2. što istim -om prepisivahu iz grčkoga izvadjene izraze , u
kojih dolažaše 2 : фарисеи , нюдѣн одѣн, цесарь itd. (Mikl. Laut. 97.)
Sva je prilika , da se nije svagdje jednako izgovarao : tà već u samoj
definiciji njegovoj ei leži zametak mogućih promjena . Može biti i to , da su
onaj po etimologiji prvi ■ (=ei) u izgovoru razlikovali od drugoga ↑ (=ē) ,
kao što je Schleicher zbilja u litavskom razliku našao medju prvim ë i dru-
gim e , te onomu prvotnijemu ë - u prisvaja izgovor ea ( oft klingt es beinahe
wie îa z. b. devas gott spr. deavas fast diavas Schleicher Lit. Gr. 9) . To-
liko je istina , da u kolebajućem se izgovoru medju ei ea — ia imamo
tražiti ona sredinu i zajednicu , s koje starija slovjenska bukvica t. j . glago-
lica niti neima dva , nego samo jedan znak a za ono , što je današnji=ja i
što jeê. (Sravni Schleicher Beiträge II. 1. 122. )
Kada se mora uzeti u vriednosti jotovanoga glasa ( = m ) , kada li ne-
smije , o tom nalazimo jasno tumačenje , u Miklošićevoj gramatici ; ondje je
ujedno napomenuta uvaženja vriedna opazka , da se već najstariji spomenici
u porabi = i naopako = znatno razlikuju . A kako i nebi , kada se
razmjerno vrlo malo spomenika sačuvalo iz prave domovina staroslo-
venske , obično pako stoje pod očitim uplivom onoga narjećja , u koje bi
jih sudbina i slučajnost zaniela : n. pr . u zborniku suprasaljskom dolazi na
svakoj strani primjer sa 1= , ali u ostromirovu evangjelju , najstarijem
ruskoslovenskom spomeniku , naći ćete takodjer naopako , to je dokaz
da već u XI . vieku nepoznavahu Rusi dobro prave naravi donesenoga
s juga dvoglasa 1, miešajuć 1, i medju sobom, a mjesto pravoga pi-
šuć po svojem izgovoru sve češće i češće prosti c. Da se može dan današnji
ruski jezik dosljedno otresti svih reminiscencija crkvenoslovjenskih , okanio
bi se jamačno i u pismu -a , onako kako mu je nepoznat u izgovoru (Sr.
Miklošić Gram . I. pag. 377.).
Upoznav se ovako sa znamenovanjem i vriednošću staroslovenskoga 1,
pitat ćemo , što mu se dogodi , kada ga sreća zaniela na hrvatsko i srbsko
zemljište ? Prije svega valja nam konstatirati nepobitnu istinu , da našemu
narodnomu jeziku mnogo na putu bijaše usavršeno i svetošću sadržaja i
službe zaštićivano narječje staroslovensko ili starobugarsko : tko nezna , da
o narodnom srbskom narječju prije Dositeja i Vuka upravo ni govora neima ?
 Naš pravopis. 17

Zato su takodjer naši pismeni spomenici prošlih vjekova , većinom pro-

izvod obrazovanja svećeničkoga , jedinih za on čas pismenih ljudi , bez iznim-
ke svi pod uplivom crkvene slovjenštine sastavljeni : nešto neznanju , nešto
prevelikoj svjetovnosti sadržaja , koji se nemogaše nikako poznatimi crkveni-
mi riečmi izraziti , imamo zahvaliti , da se kadšto podkrade po koja rieč
narodna, po koji oblik gramatike hrvatskosrbske . Razborito dakle ima
postupati , komu je do toga , da iz naših spomenika nasluti
i pogodi prave oblike , pravu narav jezika narodnjega od
davnih vjekova.
Izostaviv sve na božne spomenike, pošto za jezik narodni samo nega-
tivnu vriednost imadu , dokazujuć , čega u jeziku hrv. XI . ili XII . itd . vieka
nebijaše , sačuvaše nam se u svjetskih spomenicih najdavniji tragovi
jezika hrvatskoga iliti srbskoga u listinah , cirilicom pisanih , iz XII. vieka , i
u glagolskih iz početka XIV. vieka. Poznata je stvar , da glagolska bukvica
ima za ja (a) i ê (1) samo jedan znak ǹ : to valja i za bukvicu oblu iliti
bugarsku , i za uglastu iliti hrvatsku ; nego je znamenito , što se i u
cirilskih listinah , od najstarijih pak sve do najmladjih , bile s iztoka bile za-
pada našega naroda , svagdje jednako u trag ulazi ovoj bugarštini i samo
najstarijim inače staroslovenskim spomenikom , osobitoj porabi pismena
mjesto n. Niti neimam prostora, da to primjeri obilnije protumačim, a bilo
bi i skroz suvišno poslije Majkova (pag. 449 puna strana primjerâ) : navesti
ću samo pojedince , od god. 1186 (to je najstariji izvornik , u kojem dolazi)
podpis : Z Kнezь MнρослAвь ; od god . 1189 (znamenita listina Kulina bana) :
В БАНЬ , В ДНѣкь , приѣтель ; od g. 1198 : ѣко , кса ѣже , высакоѣко, моленнѣ
сьилѣскания , поклѣннє , ѣсно , житнѣ кръстиѣньскы . itd. Ovdje je uviek , kako
vidite , poslije samoglasa ili na početku , što bi po našem mišljenju imalo
vriediti ja , a znaka a niti neima , nego samo a poslije suglasa n. pr.
краклю - vraćaju.
U XIII. vieku dolazi već obično jaa (n. pr . 6OZь Mikl. Monum . serb.
br. 13. ) , u Žičanskom nadpisu (medju god . 1222-1228) naći ćete a i za
samoglasom i za suglasom na svom mjestu , n . pr. oу крa mjesto dosadanje-
ga : kрaлa
крлл- Buduć dakle da sada t. j . od 13. vieka , većinom pravilno na
svom mjestu nalazimo , preostaje samo pitanje , može li se porabi mjesto
koja granica povući ? Velim , da može i to , da se nalazi samo
na početku rieči ili poslije samoglasa . Od ovoga pravila ima u
Majkovu jedva nekoliko iznimaka , pak i od ovieh nekoje se u Mikl. Mon.
više nenalaze , kano što Spom. br. 43 кп u Mikl. pisano к8¤Ã¤ ; ostaje
samo još Spom. 62 u pečatu : кpa i gdjekoji osamljeni primjer. Zato ne-
mislim , da bi ove iznimke , koliko jih dosada nalazim , podobne bile smetati
pravilu , a to tako znamenitu pravilu , da n. pr. u listini kralja bosanskoga
Dabiše od g. 1392 (Mikl. br. 206 ) , gdje očevidno ima = н vriednost (kao
što ću niže iztumačiti) , gdje se pišu землахь, изправляє, в повелихь ipak poslije
samoglasa pišu : запислинѣ, достоянию, састоти itd. !
Pita se dakle , kada se takova razlika pravi u pismu , te upravo
2
18 V. Jagić.

samo u jednih primjerih mjesto tobožnjega piše , nije li može biti ondje
i izgovor nešto malo drugačije glasio , ne upravo ? Nije li u onom , kako
ja slutim , sakriven za nas druge vrsti prieglas , koji Niemci umlaut
zovu , koji da se može u historičko doba pojaviti i opet , barem dielomice,
natrag povući i nestati , to nam dokazuje najbolje jezik česki. (Sr. o tom
Šafarik Počátk. Staroč . 15. i osobito Hattala u Čas. Čes. Mus. 1854. p. 108
slied . ). Ja bih želio o tom slušati mnienje onih muževa , koji se po svoj
prilici za takove pojave zanimaju , a na samu stvar doći ću i drugi krat.
Ako oduzmemo ovu jednu predaslanu iznimku, imao bi se u naših spo-
menicihondje pisati , gdje i u staroslovenskom ; ali primjerom najstarijega
ruskoga spomenika dokazasmo , da je muka pisati pisme , kojemu neznaš za
izgovor ili kada nekako ćutiš , da ti za tvoj jezik nedotieče : tako se zbude
prije mnogo vjekova našim u mnogom praktičnijim od svojih potomaka dje-
dovom ! Dakako , da se po naših spomenicih provlači kao nepozvani gost
svuda i onuda , gdje mu neima mjesta , pa bilo bi i danas s njega onoliko
neprilika kod Srbâ u cirilici , koliko je kod Hrvatâ s njihova roga u latinici,
da mu nije podsjekao korien praktični razum krivom učenošću nepokvarena
muža ; a da naši stari niesu znali i pišući ₺ , onako ga izgovarati kako bi
valjalo (to je ista mistifikacija što vlada u današnjem e) , razabrati ćete evo
ovako :

Najstarija naša pismenost , kojoj se u spomenicih do danas tragovi sa-

čuvaše , pripada srbskoj državi XII. --- XIV. vieka : u taj čas nadkriljuje
ona bogatstvom sve , što dolazi budi bliže ovamo sa zapada , kojemu onodobni
politički život nebijaše prijatan , budi sa juga. Po sadržaju tiču se listine
većinom raznih ugovora s republikom Dubrovačkom , zatim poklonâ i prilogâ
srbskim manastirom , naročito svetogorskim i nekojim sjajnim za lužbinam
srbskih vladara . Mi znamo , da se u pravoj Srbiji t. j . s ovu i onu stranu
Morave rieke i za njom , po Resavi do Negotina , Timoka Niša i Kosova go-
vori danas resavskim iliti ekavskim izgovorom. (Sravni Vuk : Pisma Plat.
Atan. p. 19. opazka) . I gle , kako se krasno s tim podudara , što miešanje
-a sa e dolazi već u najstarijih listinah , n . pr. od god. 1253 (Stefan Uroš
trgovcem Dubrovačkim) повелѣнє і покѣленіє , некрегѣин m, неврѣгени, гневомь
m. гнѣвомь , c m. ce, genitiv пpaд m . де , 8 Rеpе M. REPE. Godine 1254 :
съд 3. osoba m. сзде , где м. гдѣ. - God. 1289 : 8 Призренє , 8 граде , в то
време БЕШЕ . Godine 1347. (car Dušan Hilandaru) : Knez (4. pad. množ .) ,
вѣликымь, прїндѣ, глѣда, дѣсно itd. god. 1349 : на тъгє землѣ , напреда, прежде,
законѣ и повелѣ (4. pad, množ.)
Kada se ovaki primjeri, a ima jih na tisuće (dosti naći ćete jih u Maj-
kova stran. 457 , samo što niesu točno sve okolnosti uvažene) uzporede jedni
s drugimi , kada se domisli k tomu , da inače na srbskom dvoru pisci dobro
poznavahu crkvenu slovjenštinu : lahko će se do ovih zaključaka doći : 1. da
pišući , što jih nije već sam izgovor prevario , po pravilu staroslovenskom ,
neizgovarahu ga ipak sigurno drugačije , van kao e ; 2. da jih je smetao
i stranputice zavadjao.
 Naš pravopis. 19

Jošter krupnije , nego li pisari srbskoga dvora , griešiše u porabi ter

neporabi -a Dubrovčani te ostali južnjaci i zapadnjaci , kojim crkveni jezik
nebijaše toliko poznat , a voljni prilagoditi so želji svojih trgovačkih saveznika ,
pisahu onako , kako bi iz njihovih ustiju slušali. N. pr. od g. 1238 ima list
kneza dubrovačkoga Nikole Tomista na kralja Vladimira s ovakimi oblici :
векьинци, сѣ, тебе (dat.) , кѣ (ke t. j. koje) , верьно, света (m. сьвѣта) , пленє ;
g. 1243 knez dubrovački Žan Mihoil piše Stef. Urošu : HM (m. нUE) , преYнстY,
не пошлѣ, слѣ (m. сьє 4. pad. mnž.) , хтеинемь.
Ovaj književni “ jezik kancelarije srbske pojavlja se sa svimi svojimi
nedosljednostmi i u bosanskih istodobnih listinah , n. pr. od g. 1240. Matej
Ninoslav , veliki ban bosanski , miri se s Dubrovnikom : c , ВЄУБИН , Зде,
подьпишѣ, кѣлики, тебе (dat.) , девню (dievu) , одь кека, сь кралѣмь itd.
Ovako bijaše do druge polovice XIV. vieka , dokle je cvala država srb-
ska , te je njezina i politička i religiozna prevaga štitila i podupirala jedan
jezik književni slavenosrbski ; ali od onoga časa, što Srbska nagnu padati a
znamenitost Bosne dizati se i rasti , zatim uz neke južne knezove u Zeti i
Zahumlju - promieni se i sudbina našega pismena 1. Sada bo dodje jezik
u vlast i ruke oniem , kojih npliv crkvene slovjenštine nije toliko pritiskao ,
koji se slobodnije i prostije kretahu , nem areć što češće upotrebljivati izraze
i oblike skroz narodne. Od sada nenadje se više u sukobu s narodnim
e- om , nego ili sa i (po zapadnih krajevih) ili sa ie (je) (na jugu ) : naći ćete
dakle silu primjera , čas da je starosl. zamienjen prema mjestnomu izgovoru
и ¤, нe , не а osobito , čas da je sam izmjenikom istih sastavina glasov-
nih. N. pr. god. 1332 ugovara ban bosanski Stjepan s Dubronikom , u listini
dolaze ove rieči : Aнеть (m. AEт) , Mнсeya (2 puta) , YлокЄкь (valjda = človjek),
одговорѣти , хотЄНЄ , ПОБЕГНУТи , прѣсеки (присећи) , посетє , внєрє uz на верх,
CKEдOKь , CKEгA BнKIA (vića). Ovdje imate i po starijem se i po novijem
mjesto njega нe i н ; istu znamenitu listinu prepisa » gramatik općine dubro-
vačke" po zapoviedi kneza i svega vieća , u dva komada : jedan da čuva
"ban u svoju kuću “ a drugi neki Stepan Benčulić , po svoj prilici njegov
sekretar ; priepis pako učinjen bi s onoga , što pisa banov "7 dijak veliki «
Прѣбою.
Ista se mješavina opetuje obilim brojem u listini istoga bana , godine
1313 , kano : лнета, мисеца, послиє, хотненнемь, до внека векома (čitaj : vjekoma,
jerbo je e = ) , прѣмтелемь, хнєсь , скнета ; dapaće jedno i drugo ; врѣнємє і
Eρзнме, kano da se pisac od staroslovenske ili crkvene zatrke povratio na
izgovor narodni.

Eto , na što spade ugledni staroslovenski ! U listinah bana Tvrtka

vlada ■ : BH BHстe itd. , ali kao kralj , od onoga časa , što je uzeo u listinah
i državnih pismih navadjati » praroditelje i gospodu srbsku , kralje i care “ -
udara opet u njegove listine jači upliv jezika crkvenoslovjenskoga , dakle i
gospodstvo -a, n. pr. u listini god . 1382. (Mikl. br. 190). Sa svim tim ried-
ko je , gdje nebi od konca XIV. vieka na pred budi redovito zamjenjivan
bio i zamjenjivao gore izbrojene zamjene , budi inače čudnovate službe obav-
2*
20 V. Jagić .

ljao , i svačemu zaklopac bio ! N. pr. god . 1392 , u listu kralja Dabiše , čita-
то : вир , ХЕнте , многоуниин, до вика uz : прѣморѣю , с родителѣ и прародителѣ
(instr. množ. !) пѣмь (čit. njim) , кралѣцонь ! Takovih su primjera njegove i
njegovih nasljednika listine pune. Tko li će dvojiti o tom , kakov bijaše
smisao -a , kada uzčita u listu kralja Ostoje od god. 1398. ovako : д8прокияKA,
лѣстове , окѣмЬ , НАУБНОМЬ , ДА ОДЬБНЕЮ , СЕѣдоці и раунѣци itd. Ovako je skroz
ikavska listina god . 1400. , kojom kralj Ostoja poklanja Hrvoji Hlivno (M.
br. 237 ) , i to se redomice tako razumieva donle , dok bi napokon uzeli
sasvim izostavljati kao stvar za valjan izgovor narodnoga
jezika ne samo posve suvišnu već upravo i škodljivu , jerbo
čini zaprieke , smeta i zabunjuje. God. 1404. pisana je listiua poznatoga u
hrvatskoj poviesti Hrvoje , kojom sklapa ugovor s Dubrovnikom protiva Ostoji :
ondje 20. putâ stoji , gdje bi po staroslovenskom stojao , a samo 2 puta
, pak i to u vriednosti : : Paдншнħ¤ (gen.) i пpokкитн . God. 1409. u listi-
ni kralja Ostoje , kojom potvrdjuje Dubrovniku trgovačka prava , neima ni
jedanput na svom mjestu , nego uviek , a dolazi samo kao ja 5 putâ
i to poslije samoglasa . To isto valja o listu Sandaljevu od god . 1410, kojim
priznaje, da se pomirio s maćehom ; zatim o listu Grgura Vukosalića na Du-
brovnik g. 1418 ; o listu braće Hranićâ kojiem odpuštaju Dubrovniku god.
1419. Konavlje itd . Veliku napokon kukavštinu -a, da je morao zastupati
latinsko pisme j , dokazati će ovi primjeri. God. 1420. (Mik. br. 283 ) #ZAHKA,
вако, достоѣлиню ; g. 1433 (М. Б. 306) ; вакетића , незгован ; g. 1434 (br. 320)
споменутька, хрькова, метами тврьтаке , ваннкахъ ; g. 1440 (b. 336) вл .. itd.

Čim bosanske listine, koje bijahu uz srbske i za njimi prve na redu ,

iztisnuše iz pisma , zavlada na njegovo mjestu ne samo u , nego dalje
prema jugu takodjer : H , HI , IE . Bilo bi vriedno , da se pobliže granice
topografički potraže te poraba u listinah uzporedi se današnjicom . Prije
nego ću i od toga nekoliko primjera navesti , moram opomenuti , da se raz-
lika medju ie (ije) i je nemcgaše sasvim dosljedno razviti , a to poglavito s
osobite, manjkave , naravi i cirilske i glagolske bukvice ; neimajuć bo znaka
za lat. j , uzimali bi čas prosto e u vriednosti jotovanoga je , čas нe za jedno
i drugo za ie i je , ili bi opet ie , kao neki skraćenik od punijega u pismu
нe , služio za ie i je. Tko se više bavio čitanjem budi cirilskih budi glagol-
skih pisama , pojmiti će , nadam se , vrlo dobro , kolike neprilike zadavaše
svagda i u svako doba pomanjkanje j- a , dok ga neuvede u srbsku knjigu
Vuk, zašto su mu svi razboriti * ) osobito zahvalni.
Za svoje vrieme nadje Majkov prvi opis 1-a dvoglasom ne u Spom. br.
219. od god. 1397 (kod M. ) : ja sam gori naveo primjera , za punih 60 go-

*) Nerazbor i strasti vojevahu dugo vremena proti Vukovu jotu : karakteristična je

izrieka , što se sačuva svietu na vječitu uspomenu u Daničićevu odgovoru
na B. Lazića g- 1848 pripovieda se ondje , da je netko rekao : do sad je
Vuk unijatio jotom , a sad je evo počeo i svetim pismom. Vele , da je prije
više godinâ i kod nas netko rekao , da će nas Šulek svojim ie i je „ povlašiti “ !
 Naš pravopis . 21

dina starijih , t. j . već iz prve polovice 14. vieka ; dakako istina , da je prava
hora ovoga projava istom konac 14. i 15ti viek , i to u listinah južnih, poi-
mence dubrovačkih i turskih. N. p. u listini od god . 1399 , kojom Dubrovnik Hrvoju
prima u broj svoje vlastele , čitam : кискинкь , скиднению , у внеке ; a tko se
sjeti , da u riečih caдamnemɣ, дAHAHHera, neгoke itd. ima se e čitati kao , brzo
ПОВЕЛЕСмо
će dopustiti , da bi tako moglo biti i u riečih : неpazделнмA , KEYHO, пOKEXECмO
itd. U dubrovačkoj se listini od god. 1405 (br. 244) čita ovako : naшexь
(čit. нашнєхь), коленз (čit. коленз ) , безь неднога (cit. инеднога kao što je u
br. 268 g. 1419) ; iste god. br. 245 : 8 RнKE, цвете (čit. 8ветє) , папрѣюда
(čit. наприкда) ; god. 1410 br. 256 ; 3 днєцомь, мнєсто, светєхь ( čit. дюромь,
MIECTO, CKETINь scil . CREтHENь) . Skroz i skroz prodire južni izgovor u listinah
Radosava Pavlovića od god. 1421 i slied . (M. br. 277 , 278 itd . ) :
сконемь, смнереин, наслиєдинкѣ, скисту , врнемЄ, С НОУТСИНСЫН, 8 записиЄхь, рису ;
br. 285 (god. 1423) риють, дисте, кнєрованию ( po današnjem suvišan i sprieda
i straga po jedan #). Od g. 1431 (br . 312 listina Dubrovačka) : ш-нeгogнeмь
АНСТОМЬ Верованець з подь неговомь керованомь ПЕЧАТЮ ; ПОДЬ ФЕН ЗВЕТЬ , по
MшIKOMь KOXICH ; svaki je početak težak, te što gore pisahu ne , to se opet
ovdje kadikad pomiešalo_ =не : време , дель , на свети , Юдь рСҮН , векинци.
Tko će se čuditi neukim , u školah neizučenim , pisarom 15. vicka , kada ni
danas još , u XIX vieku , mnogi budi neće budi neumiju praviti razlike !
Ako li se
prizna , da našim predšastnikom novost stvari i težkoća
pismenoga izražaja zaprieke stavljahu te se nemogahu iz neprilikâ sasvim
izkopati, sliedi li odavle, da ni mi ne smijemo ništa više ni bolje
znati ?!

Još ću samo napomenuti , da nemogav s na kraj izaći , pošto se

uviek i proti volji podmetao , upotriebili bi ga radje u kratkih slovkah ( = je)
nego li u otegnutih , gdje se obično pisaše нe : to posve naliči načinu pisanja
kojega se i danas još drže Česi svojim è uz í.. Na tu misao dolazi čovjek
po ovakih primjerih : god. 1427 br . 296 : Rнcк8 REкомA ( ovako zasebice obie
rieči 2 puta ), nije li to : vieku vjekoma ? xь APÊкнEXь, HA YEAнENь ali , Kupе,
Kкρ8Ємо (t. j . vjere, vjerujemo . ) Iste godine br. 298 : Aneль , pеYENнEXь , HHHENь
мнесть , а u kratkih slovkah : лѣта, мѣсеца, колѣнъ, уловѣка, искѣринкѣ, тѣрати.
g. 1433 br. 317 : 8 записнель , заповнєдьЮ , БЛАГОВНЄСТЬ Uz : УЛОКѣкъ , прѣт
(t. j . prjed, danas se čuje samo pred) , ATO, CRÊдOчн , кρкмENY , a opet нa
spreme. Tko će reći da je sve to samo slučajno ? tko neće barem toliko pri-
znati , da se prelievanje glasova iz iu e jasnije čulo kod ne , a više u
jedno sliveno kod ?
Evo Vam u kratko nacrtane sudbine -a iz naših cirilskih spomenika
do konca 15. vieka . Što se iz nje učimo ?

Učimo se , da starobugarski bijaše u nas već od najdavnijih vremena

sasvim drugačije izgovaran , nego li u svojoj pravoj , domovini : a to opet
drugačije na iztoku : kao e ; na zapadu : kao i ; u sredini i jugu : kao ie-je;
učimo se , da kada se našim djedovom sa slovjenskom službom u crkvu
22 V. Jagić.

nametnula crkvena slovjenština i u njezinom pismu slovo , sastadoše se u

vječitoj protimbi i borbi dya narječja , dvoji izgovor : jedno domaće drugo
tudje ;
učimo se , da se ista borba vrlo na blizu doticaše -a , proti kojemu
kroz sve vjekove bijahu naperene što ljuće striele, dok bi ga najprije s nje-
gova mjesta i znamenovanja pomakli u skakojake nesudjene službe , a napo-
i sasvim izagnali ;
učimo se napokon liepoj nauci , da nevalja nova ekvivalenta i nova
krpeža za ono si željeti , što je ustroj jezika nemogav podnieti , jedva obrvao
i izbacio bio ; nego kao što se spomenici drzahu svojih domaćih narječnih
zakona , onako da se valja i nam držati jednoga , a ostalo puštati na miru.
Doprativ spomenike cirilske do prve dobe štampanih knjiga , uzporedit
ćemo jim pisma glagolska , ograničiv se i opet na spomenike svjetovna sadr-
žaja. Ima posrednih i neposrednih svjedočanstva , da u XI. vieku bijaše u
Hrvata mnogo listina i drugih pisama glagolskih ; nego zavidna nam prošlost
utamani i uništi sve , što bijaše nazad 12. i 14. vieka : isti znameniti spo-
menici , kano hrvatska kronika i zakon vinodolski sačuvaše se samo u kašnjih
priepisih. Preostaju nam dakle najstarije uspomene u onih listinah , koje su
ove godine izdane na sviet pod naslovom : Acta Slav. Meridionalium
(izdao J. K. S. ) Premda je i ovako , kako su , neprecjeniva vrednost istih
listina , ipak ćemo reći , da nam s jezičnoga gledišta predstavljaju samo malenu
sliku , koja obsiže Hrvatsku , osobito Primorje i sjevernu Dalmaciju ; ali za
dopunjenje gore izvedenoga dovoljno je i toliko.
Prve su listine Novogradske (br . 3. i 4.) od god . 1309 ; ondje nalazimo ,
kako A. Mažuranić obćenito za sav Vinodol uči , da se mieša , 8 sa 3 , a što
je traga A- u , to su samo stare uspomene ; dakle : dba , ФЭРЯЯШ uz :
0068M3P3, 106 41 , M MJVM, Q680'P , jedno s drugim u : Pħ M32008 : što je uz
ove primjere pisano još i : ппmз, я itd . , to je drugačije pisano nego li
bijaše izgovarano , jerbo se vidi iz pogrješaka kano ti : 3 mjesto
a maш mjesto a maш , da niesu umjeli razlučiti od 3. God . 1375 (iz Krka)
pišu sve troje ovako : ', 620 ' OuzdbzQP8 (drugi nevalja) uz on 0868,
padb8 , apm8 , 0068M3 , 00680bLx pao0682h, i M32008 .
Takova se nestalnost opetuje u XV. vieku : n . pr. g. 1428. u Brinjah
pisahu 00808008, 106301, 00 #p8m Oochzapami ; god. 1433. u Ozlju : mapшWh,
Dor800806Ama , ₪ 630 ; god. 1436 u Draganiću : 0030308 , VIPH , [ 8P300
ппь8mз, uz to još : пmз, шз, 08. Da je u glagolici i za i za
, rekosmo več prije : posebna znaka za ja neima ; da je pako isti taj
ujedno i latinski zastupao , posve onako kako vidjesmo u cirilici doka-

zati će ovi primjeri : god . 1437 napisa u Zadru oporuku hrvacke knjige «
pop Juraj Zubina : A , Rauwa itd . (mjesto starosl. ima uviek & ili 3 ) ; god.
1451 (stol Tninski) : 688, M + 008&& W3008 ; 6BF , % 800863PAM , 008BMW3
td. Evo vidite onaj isti proces , koji nadjosmo u civilskih listinah ,pa nije
ni čudo tà i ovdje sastadoše se staroslovenština i narječje narodno u istom
razmjerju , u jednakoj oprieci. Moram ipak primetnuti , da se u glag . listi-
 Naš pravopis . 23

nah nevidja tolik upliv crkvene slovjenštine na narječje domaće , kolik u ci-
rilskih , najpače iztočnih : ondje nebijaše nikada onolike mješovine , kolike
ovdje ; ali upravo zato tiesne su takodjer granice kraljestva -ova : dolazi
bo na svom mjestu u vriednosti ja , ali vrlo riedko ondje , gdje bi imao za-
stupati pravi starobugarski 1. Vidite li dakle , da je glagolica gora neprija-
teljica -u ili njegovu skrpljenu zamjeniku e-u nego ista cirilica !
Čim su dakle u nas nestala ona vremena , kada bezazleno snivasmo o
nekom umjetnim načinom sagradjenom jeziku , koji bi , sastavljen iz svako-
jakih i svačijih ingredijencija , ugadjao svemu jugu , (nekoji , u kojih bijaše
više esprit-a priokupiše još i sjever !) ; čim dan današnji , neuspjehom poučeni ,
shvaćamo , da jedina unutarnja snaga valjano i na temelju podpune sloge
medju Hrvati i Srbi razvijene narodne knjige može pritegnuti iztok i zapad :
bilo bi , osvjedočen sam , suvišno svako oduže zagovaranje i zaštićivanje
onoga , što si dan za danom sve dalje put krči , onoga , što se osniva na
sasvim naravskom načelu , koje je prvi početnik i pravi sagraditelj današnje-
ga njemačkoga jezika ovako krepko izrazio :
Man muss nicht die Buchstaben in der lateinischen Sprache fragen, wie
man soll deutsch reden : sondern man muss die Mutter im Hause , die Kin-
der auf der Gasse, den gemeinen Mann auf dem Markte darum fragen ,
und denselben auf das Maul sehen , wie sie reden .
Samo ću jošter pridati , da postupajući u toj točki našega pravopisa
ovako , niesmo jedini u slovjenskom svietu ; tà i Rusini pišu , kako izgova-
raju, samo i (Mikl . Laut. 350) ; Česi pisahu u najstarijih spomenicih e ( Alt-
böhm . Denk. 65. 141. 232) , kasnije ie ili ye (kratkim i drugim izgovorom) , dok
poslije prieglasom od dugoga je postade í ; a kratko je sačuva se do danas
(sr. Šaf. Počátk . § . 13 i 14.) , samo da ga pišu ě. Poljaci imaju svoje po-
sebne zakone , kada staroslov. -u odgovara ia (miara - mapa ) , kada li ie
(śnieg =- CHAг ) ; pak to nije od danas (Mikl. Lautl. 458) , nego već u najsta-
rijem spomeniku iz XIV. vieka predpostavlja se izgovor ia s dotičnimi prom-
jenami (sr. Lavrovski Uč. zap . IV. 26.)

ръ γ èr àr.

Druga je prepirka pravopisna ur , kada se nalazi medju dva suglasa,

te jedni pišu : grm , smrt itd., drugi : gèrm, smèrt itd . , treći napokon , gàrm,
smàrt. I ovdje najprije će nas na valjano pisanje naputiti historički razgled
čitavoga pojava od njegova najstarijega (staroslovenskoga) početka , uzpored-
jujuć mu svekoliko vjekovanje jezika hrvatskoga, ali jedno i drugo treba da
utemeljimo i osnujemo na istinah , izvedenih iz komparativnoga jezikoslovja.
Vi znate , do naš jezik nestoji sam za se na svietu bez srodstva i su-
sjedstva , nego kao što sa svojom braćom , starijom i mladjom, sinovi su jed-
noga roditelja , koji nežive više (jedan sveslovjenski jezik), tako opet taj
njihov obćeni ali neživi otac i na njegovu mjestu zamjenik mu, najstariji
sin (jezik staroslovenski ili starobugarski) nalažaše se s ostalom svojtom
24 V. Jagić.

tako zvanih indoevropskih jezika što u većoj što u manjoj srodnosti. Na

ovoj prirodnoj istini osniva se druga , dosadanjim uspjehom krasno zasvjedo-
čena misao , što iz navedene medjusobne sličnosti izvodimo zakone i tvorimo.
pravila za jezike pojedine kao djecu zajedničkoga roditelja . Zato u današ-
njoj lingvistici, kada koji domaći pojav nemožeš od sebe protumačiti niti mu
historičkim tragom svjetla naći , nastaje umah novo pitanje, imaju li ini jezici
štogod slična i prilična , kako li oni u odgovarajućem slučaju postupaju ?
Umiješ li našastu naliku svesti na stalna pravila: našao si , što si tražio , i
protumačio , što želio .
Tko dakle sam sebi i svojemu sluhu nevjeruje , da u riečih : brz , brdo,
vrtati, zrno , prst , srce , smrdjeti itd. upravo zato , što jer medju dva su-
glasa , netreba za izgovor nikakova panagača , pošto taj titravac (vibrirlaut)
ima već u sebi nazvuk samoglasni (vocalischer anlaut), što dokazuju jed-
naki primjeri iz jezika sanskritskoga , kano : bhrtás (gr. peptóc), prthùs
(gr. x ), trtijas (lat. tertius) itd . (sr. Bopp Vergl. Accent. Syst. p. 2 .
Vergl. Gr. II . izd . I. 2. ) , što je drugom vrstom jezičnih pojava krasno raz-
ložio za latinski jezik Corssen (Ausspr. u . Vocalismus I. 276 , i osobito II . 15 * )
kada sve to nekoristi ništa , koji mu još preostaje put nego da se ugleda
na okolo po svietu , što drugdje biva.
Najbliži su nam dakako živući jezici slovjenski : nego iz njih možemo
se samo jednoj prekoristnoj nauci naučiti , da vileći ovo po treći put , kako
oni nepaze više na drugoga, dok su samim sebi najpreči, i mi jednakim pu-
tem podjemo. Nadjosmo bo , da u onom , što je naš ć , naš ie i je idjahu
svaki svojem posebnim putem, a sad ćemo isto naći i kod r-a. Česki naj-
me jezik ( u ovoj točki najbliži zadunavskim) dočuva do danas obadva samo-
glasari ( Mikl. Laut. p 418 , Hattala Srov. Mluv. §. 94.), te piše : brdo,
brzo , drvo itd . niti jih nesmeta , kao što nas , da u starijih pismih dru-
gačije nalaze , n. pr. plezne , pleki , uletavo , hlemca itd. u Lib. sudu
(Altböhm. Denkm . 68 , 69. ) , a u XIII . i XIV. vieku : ztyrnu , tzirnu , sird,
vytirhl , pirsie , zirssie (Šaf. Poč. 9. ) . U poljskom i ruskom jeziku ne-
ima više niti niti samoglasne vriednosti , nego govore Poljaci : karmić,
karczma , martwy , brew , kret , sierp , czerw'. cierpeć itd. (Mikl.
457) , а Rusi : первый, терпѣть, серпъ, серна, гордый, кормить , бревно, дрова
itd . ( Mikl . 384. ) . Evo vidite dakle , Poljak piše karmić , jerbo tako iz-

*) Corssen sravnjuje lat. primjere, kano sufix bro (brum) sa ind. bhàr , suf.
-tro sa ind. tara , suf. cro s ind. kar itd. te zaključuje : Weit und breit
hat der Ausfall des c vor r, wenn eine Muta vorherging , um sich gegriffen.
Es ist oben nachgewiesen, wie das r im Lateinischen von seiner alten halb-
vocalischen Natur noch einen Rest bewahrt hat , wie der vocalische
Anklang desselben ein E- ähnlicher Ton war ; durch den sich das die vor-
hergehenden Vocale a o ui zu e assimilirte. So konnte ein blosses " nach
einer Muta die Lautverbindung er nach einer Muta vertreten , wie im Sanskrit
das vocalischer in zahlreichen Formen die Lautverbindung ar vertritt. “
Corssen.
 Naš pravopis. 25

govara, Rus piše кормить , jerbo tako - izgovara, Čeh piše krmiti , jerbo
tako izgovara, a mi rado bi pisati kèrmiti i kàrmiti , jerbo tako
neizgovaramo.
Nu to nisu jošte, reći ćete , dovoljni niti znanstveni razlozi , da izosta-
vimo è pred r : tjerajmo dakle sravnjivanje i dalje. Dolazimo na samu staro-
slovenštinu , pitajući , kako je dotične rieči pisala , kako li izgovarala
(a nesmijete zaboraviti , da staroslovenski jezik spada medju z ad unavske).
I gimnazijalni učenik mora, hvala Bogu , sada već kod nas znati , da se u
svih pravih staroslovenskih ili starobugarskih spomenicih dotične rieči ovako
pišu : Бръвь , Брѣзъ , връхъ , грѣло , жрътка , кръвь , мръткъ , пръсн , срѣдѣнє.
itd. t . j . uviek s poluglasom poslie r- a , ali pošto su dva poluglasa , s kojiem ?
u rukupisih neima o tom nikakve stalnosti niti pravilnosti , nego sada ovako
sada onako ; i to u istih riečih u istom rukopisu , dapače na istoj strani ipak
neima dosljednosti . N. pr. u zborniku suprasaljskom naći ćetе : мнлосрьдоRARKIH,
Црѣкѣвь , Бесъмрьтынын , крастьнѣѣмь , пожрьти itd. uz : прѣвръстита , мрътвыхъ,
Цръкъвище , пожръти , дръзанте itd. Tko potraži ovakove rieči u rječniku Vo-
stokovljevu, naći će malo ne svagdje , da ima primjera jednih uz druge , što
se još i bolje vidi iz prekrasnoga i bogatoga rječnika Miklošićeva , koliko ga
do sada izpod štampe izadje. Da bi se u nekojih današnjih slovjenskih na-
rječjih n. pr. u ruskom poljskom ili u litavskom jeziku slab kriterij našao,
kada ćeš poslije i pisati a kada to iztumači i dokaza valjano Miklo-
šić p . 40 ; pretežnije upotrebljivanje -a u spomenicih biti će ograničeno na
nekoliko samo koriena , n. pr. врѣхъ, грѣкъ, зрѣно, съмрѣть, срѣдыцє, срѣна,
сpып , ito. pak se ovdje etimologički izvor često protivi -u ! Pita se dakle
valja li udariti putem Vostokovljevim empirije ili drugim kojim umovanja ?
po svoj prilici , barem za danas, svatko će radje pristati uz Miklošića , da se
svuda poslije i p , kada dodjų medju dva suglasa u sredinu , piše dvoglas ;
pak da navedem analogiju iz sanskrita , i ondje je r (osim rieči trtíjas) uviek
proizhod iz prvobitnijega ar , âr, ra, ru (Sr. Bopp . krit. Gram . §. 12. )
Važnije jest pitanje , zašto staroslovenski spomenici ovako pišu , polu-
glas za p- om ? Što stariji gramatici i filologi odgovarahu , da je poluglas svag-
dje i svuda suvišan , to ima dan današnji samo još historičku vriednost :
bilo te se spominjalo.

Novija znanost jezikoslovna , kojoj neslućene puteve raztvoriše Bopp

svojom komparativnom, a Grimm historičkom gramatikom - umije posve
drugojačije iznaći i uvažiti smisao starobugarskih poluglasa ih. Iz svag-
danjega najme pojava , koji je svakomu dokučiv i pameti mu pristupan , da
se mnoge rieči u dva koja vam drago jezika , uz srodno dà upravo jednako .
znamenovanje i u glasovih ponešto slažu a ponešto neslažu , može se
pomnim i uztrajnim sravnjivanjem doći do poglavite i važne istine , da u
nekih riečih , koje u davno doba prije pamtivieka za sve u jednom obliku
.
bijahu , kasniji jezici vole glasove razbratiti i pomaknuti , ovaj ovako onaj
onako . Tko neće za živu glavu tvrditi, da je u riečih : frater- bruder --- brat
načelnoj istoviesti privrnuta glasovna osobina pojedinih jezika ? Znanost je
26 V. Jagić .

dakle ovakove sličnosti , koje se namah kao jedan rod i porod ukazuju, pri-
hvatila te sa svake strane ogledala , motreć u čem su si rieči slične i jednake ,
u čem li raznolike i odvojene, te dodje glede samoglasa do ovih konač-
nih izvoda :
Da jih jezik, što je stariji i bliže izvoru, tim manje ima, a najprije, kako
sam već napomenuo, bijahu samo tri : a, i, u s njihovim stupnjevanjen aa,
â, ai = ê, auô. Medju ova tri prvotna samoglasa razpuko se velik jaz,
koji s vremenom imadjahu zajaziti razvijajući se glasovni prielazi iz a do u
do i to bijahu n . pr. e, o , y. itd.; njihova je težnja , da ublaže nekadanje
goleme oprieke, da olakšaju organom posao tvorenja i izvadjanja glasova.
Osobito pako težak je izgovor samoglasa a , koji zahtieva upravo čitav or-
ganički napor : usta da budu na široko otvorena , i jezik dnu položen ; s toga
udari u svih jezicih, koji se naravskim i neusiljenim putem razmućivahu , miena
samoglasna tim pravcem, da se s jačega silazilo u slabije , sa širega na uže,
a to označi prekrasno Curtius izrazom Lautverwitterung, imajući pred očima
sliku kamena, koji se od atmosferičkih upliva bez prestanka raztvara i gine
ali tako, da će mu se najduže sačuvati jezgra i vanjski obris. Prenesav to
sa slike na samu stvar nastavlja ovako : „Die Völker lassen , nachdem der
Bau ihrer Sprachen im wesentlichen feststeht , im Laufe der Zeiten immer
mehr von dem lautlichen Gehalte der Wörter hinschwinden. Nicht als ob dies
jenem unvertilgbaren Zusammenhange widerspräche , den wir zwischen den zu
Wörtern verbundenen Lauten und den durch sie bezeichneten Vorstellungen
glaubten annehmen zu müssen. Aber zur Bezeichnung einer Vorstellung , die
bei dem ersten Hervorbrechen des Wortes eines vollertönenden Lautgebildes
bedurfte, genügte, nachdem die Vorstellung sich einmal festgestellt hatte , häu-
fig ein schwächerer Lautcomplex, gleichsam eine Abbreviatur, oder ein Schat-
ten des Ursprünglichen . “
Ako se prema tomu upitamo, u kojem stepenu razvitka zatekosmo voka-
tizam slovjenski, kako je starim bugarskim jezikom zastupan , odgovara nam
prispodoba srodnih jezika, da se je dosta na daleko od prvobitnosti po mak-
nuo ; i to ako od prilike nekim matematičkim izrazom označimo daljinu
sanskrita od obćega indoevropskoga jezika jedinicom, uvrstili bismo staru
slovenštinu u red treći, kao što i jezik latinski , a jezik grčki i got-
ski u red drugi.
U trećem redu nalazimo vokalizam slovjenski , pošto se nije zado-
voljio jedinim razkolom a-samoglasa u e i o , kao što n. pr. jezik grčki, nego
je popošao i dalje, pokrativ prvobitno kratke samoglase u poluglase.
Ja sam o tom, gledeć na samoglasne dočetke osnova imenih progovorio
obširno u progr. Zagr. 1862. god. , gdje je na str. 7. dokazano primjeri , da
se u nekih najglavnijih jezicih na rečenom mjestu samoglasi ovako pomiču :
I. sanskr. a grčki o lat. o (u) litv. a slov. b
99 â 99 ã (1) 29 ā (ă) 39 a 99
39 i 29 "9 i "9 99 h
î 39
30

" " i i
ន
 Naš pravopis . 27

sanskr. u grčki v lat. u litv. u slov. 1

19 û 99 99 u "9 39 Tul
Pod ove zakone podvrgoše se s velikom dosljednošću do četci imenih
osnova, ali u samih korienih, po sredinah riečî, neima , govoreć za staru slo-
venštinu , tolike slabosti i pomanjkanja ; ondje bo pomiče se njezin vo-
kalizam prema inim jezikom ovako :
II. sanskr. a grčki ε, o a. lat. e, o, a. litv. e, a. slov. €, o (1)
â o, ã, n. o, ē, ā, ō. a, (ā) 99 O, A.
19 i 19 L 99 i. (ě) 99 i. 99 H, (b)
99 î, (ê) 29 εt (Ot) 99 ei, (î, ê) oi, 99 y, ē, ei. 19 ቴ.
99 u. U 99 u (i). 99 u. "9 ы, (T).
99 û (ô) 99 EU (OU) 99 ū (eu)ū (1) ov.
Što znače ove skrižaljke ? da po njih iznadjemo, kako se od prilike
izmjenjuju samoglasi dotičnih jezika u osnovnom dočetku i u samom korienu rieči.
Kojim to načinom biva, raztumačio sam glede osnovâ u spomenutom pro-
gramu , a glede korienâ evo samo u dva primjera : slov. деc lit. deszine =
(desnica), lat. dexter gr. deió , s . skr. dakshas ; slov. BHAKTH , litv. iszvysti
(= izvidjeti , m. iszvydti ), lat. videre gr . (ii ) sanskr. vid ; takovih do-
kaza, da u pomicanju glasova zbilja neka zakonitost vlada, može se izbrojiti na
stotine.
Protumačiv ovako, što se u kraće dade, najznamenitije iz života samo-
glasa, vratimo se na i za p- om u riečih : брѣтъ, грѣло, сръдыре itd. Prije svega
pomisliti ćemo , da taj poluglas, pošto nigdje nije suvišan niti besmislen , i
ovdje mora neku vriednost imati ; zatim potražiti ćemo ga u skrižaljci , gdje
u I. stoji, da na dočetku osnova vriedi onoliko, što a u sanskr. o u lat. i gr.
jeziku . Nego u naših riečih nije iz osnova, već upravo iz sredine koriena ;
trebalo bi ga dakle n II . skrižaljci iznaći ; ondje i jest pridodan 1. i 5 , redu
kao iznimka, to znači da se u korienu prvobitni (1 sanskritiki) a pra-
vilno nepokraćuje dalje od e i o , a samo iznimice jošte u 1, n . pr. cúнú
mjesto czu , što je od koriena svap u sanskr. svapnas , lat. somnus , litv.
sapnas. Što se ovakovih iznimnih pokraćenja najviše upravo poslie rina-
lazi, tomu i nije drugoga uzroka, van sama narav r-a i l- a , kao najslabijih
i najviše samoglasnoga u sebi sadržavajućih suglasa. (Curtius II. 26) . Reći
ćemo dakle, da je u sastavini pь (i л ) prema načelom pokraćivanja sakri-
ven izvorniji pa (AA) , te što inače e stupnjevanjem prelazi u o ia (KEZ , KO-
ZHTH AORAMATH), ukazati će se ovdje mjesto 1-a stupnjevanjem puniji i težji
samoglasi : (e) o, a.
Od врът u glag. врътѣти ima samostav вретено, gdje je e posve jednake
vriednosti sa , ali drugi stupanj od nalazi se u samostavu spaтz. Inf. 0-xpм-
нтн pokazuje nam očevidno pokraćenje samoglasno, kojega se prvi stupanj u
obliku хромъ pričuvao : sr. громъ за гръмѣтн. Istim se načinom ukazuje smisao
■ od koriena : връг, връз, връх, дръг , мръз , мрък , пръх , смръд , стръх и samo-
stavih izvedenih dometkom sa višim stupnjem korenoga samoglasa : нz-EpaгT,
по-врадъ, врахъ, драгъ, мразъ, мракъ, прахъ, смрадъ страхъ ; tako jе влага od влъг,
28
V. Jagić.

TAAKA od TALK, sr. zrak sa zrcalo itd . Nije li s ovoga domaćega gledišta
smisao poluglasa za p- om sasvim jasan ? o samoglasu medju prednjim su-
glasom i neima tu nikakova govora, kao što ga zbilja u izgovoru ne-
bijaše ; nego samo posljie razabirao bi njihov tanahni sluh upravo onakov
sasvim kratak samoglasni odušak, kakav pisahu krajem rieči : 10г , AOYXK, (sr.
progr. Zagr. §. 1 i 19.) Kad što možemo sasvim i postanku 1-a poslije pu
trag ući. Sravnimo n. pr. slovjenske osnove скCкρ ili ρ sа sanskr. svaçrû
i bhrú (samoglasi izmjenjuju se po 6 redu I. skrižaljke); kada se oviem osno-
vom po nagonu posebice slovjenskom straga prida ь, dakle скeкP'W + b, 6p½ +6
odatle izilazi po domaćem glaso-lovju : CкCкρLEь, брѣкѣ [u nas prelaze do-
свєкръвь, EрRь
tićne rieči u a -deklinaciju (sr. Zagr. Progr. 1862 § 26) : dakle svekrva, obrva]
Nije li ovdje skroz očito , da niti sam izprvice nebijaše nikakav samoglas ,
niti pred sobom neimadjaše samoglasa, već u jednoj rieči , u drugoj ь, ali
kasnije udružen s -om dodje do takove današnje za naš jezik vriednosti ,
pošto se L û (gr. v ) razkolio u к, a za nas postao bezvučnim.
Da uzporedimo sad starobugarski s ostalimi jezici, koji neimaju polu-
glasa, osobito s litavskim : evo nekoliko najobičnijih primjera : в ( lit. vir-
bas šiba ), ABь ( lit. virve) , KOLTETH (lat. vertere, got. vairthan) ;
px (lit.
virszus) ; Apa (lit. derva gr. pg sansk. drus - inače i u slov. дρяво), жрѣдь
æρдь
(litv. gardis, žardas) , zano (lit. žirnis got. kaurn lat. granum) , кρыпя (kгpati
u lit. kirpti kerpu = odrezavati ; Curt. sravnjuje gr. rieč zzpós, lat. carpere) ;
KρLYь lit. karсzemя , прьсн (sanskr. pârçva bok) пръсть (pirsztas) , пръвъ
(lit. pirmas) cpдnye, (szirdis, zzpèía, got. hairtho) , сpыпь (gг. äpty) , chupaтh
(smertis, mors), тpыгk (turgus), тpLnz (got. thaurnus), YOLK (lit. kirmis, lat.
vermis) itd .
Nije li ovdje koliko primjera toliko dokaza proti izvedenomu nauku ?
nedokazuje li se ovdje , da nevalja pisati LтKTн nego Rьpттн, da nevalja
сръдьце педо сърдьцє itd . ? Tako bi si mislio a na ovu je misao vrlo lahko
doći tko bi zaboravio potanje razmotriti glasovnu narav starobugarskoga
jezika, tko se nebi opomenuo zakona , što ću ga namah primjeri iztumačiti.
Što najme starobugarski i svi današnji jugoslovjenski jezici
izgovaraju paдд, glasi u lit. barzda leton . barda, njem. bart, lat . barba itd . (sr.
Kuhn u Zeitschr. f. Vrgl. Spr. XI. p. 379). slov. RAACTH RAAA , litv. valdyti,
got. valdan (Ebel Beitr. II. 173). slov. spars, got. bairgs. slov . Брѣшти-
pra, got. bairgan. spanь, lit. barnis. BлACь lt. varsa. Влать lit.
valtis. Kpark lit. vargas, got. vargs . BрAMA lit. varna. КЛЕШТИ-ВАТКА,
lit. vilkti velku, gr . Féx . BρRAL, lit. vertas , got. vairths. глава , lit.
galva. - FAAC , litv garsas , gr. pus. гpaдL (u znam . eixos) , lit. gardas , gr .
xoptogr. Lottner u K. Z. Vergl. Sp. XI. 180) . — грлдь, (u zn . 7 ) sansk.
hrâd lat. grand ). ZAATO, got. gulth. KрARA. lit. karve. краль , njem.
Karl, (sr. Čas. Č. M. 1863. pag. 221. nov dokaz ). кратъ , (и дъка краты itd.) ,
lit. kartas. крATLк , lat. curtus, gr. xéptopos (Curt. I. 117). младъ, sr.
Curt. I. 196 sa pag , dalje njem. milti itd. (sr. Mikl . s . v.) . Мраморъ :
appapos, lit. marmoras. --- пpaca, lit. parszas, lat. porcus, gr. пépxoç. CAA-
 Naš pravopis. 29

A lit. saldus (sv sl ; lat. svavis mjesto svadvis). -- CAAMA : halm , cala-
mus, (Curt. I. 109). slana ( mraz litv. szalna) . (svraka ) sraka , lit
szarka itd.
Odatle a to su samo nekoji primjeri , u kojih o istovjetnosti koriena
nitko nedvoji sliedi nepobitno pravilo , da u prije navedenih slov. riečih
sa pы, čim uzporedjuješ ine jezike, namah moraš u pamet uzeti ovu posljed-
nju primjeri iztumačenu antipatiju stare bugarštine i svih južnih slov. jezika
proti glasovnim sastavinam : arb, ard, ark, arm , arn, arp itd .; dakle kada je
гp isto sa litv. gardas , posve je dosljedno i тгь jedno te isto sa lit.
turgus, t . j . medju inimi jezici i starobug. hrv. srb. itd. obstoji ovaj razmjer :
slov. vokal : inojezični vokal + r - slov . p : inojez . vok. + r.
Ako se prema tomu razmjeru sjetimo najsrodnijega sa slovjenštinom u istom
pojavu jezika sanskritskoga , reći ćemo , da su sanskritski i starobugarski sa-
moglas postali ponajčešće naopakom sudbinom ; jedan je skraćenik od ar,
a drugi od ra ; jedan ima svoj posebiti znak u pismu, drugi sačuvao si trag
pokraćenika u ь, n. pr. sanskr. korienu dhrsh odgovara slov. Apız, sanskr.
dhrshnômi , slov. inf. дрzнäтH , slov. kor. вpыт sravni sanskr. vrt. ― slov.
иρьткь, сзuρkть sanskr. mrtas, mrtis. -slov, YOыь, sanskr. krmis ali u litv.
kirmis : ovdje bi prvobitniji oblik sanskr. bio : karmis, ali slov. Yρнь, pak ista
rieč pravilnije bi se po etimologiji sa pisala : Yphь.
Nego što starobug . i naš jezik nikada neljube sastavine (ar + suglas),
te je pa pokraćeno od pa ili po, ne pako od ap, op , dakle da je poluglas u
starobug. jeziku sasvim na svom prirodjenom i potrebitom mjestu to
opet ima primjera, da onomu prvobitnijemu pa, s kojega izadje naš p , iz
drugih takodjer jezika zbilja odgovara zastavina ra, ter je u ovakvom slučaju
jošte očitije i naravnije, da mora stojati poslie r- a . N. pr. sravnite samo
гь sа graecus, u got. kreks, u lit. grikas , dapače u samih starosl. spome-
nicih (recenzije ruske) rрeкoмь, греДи itd. ili кρьсть sа porés, christus, кρ-
CTHTH, letonski kristit, njem. kristen. sr. кpazno sa srednjolatinskim crusina,
crusna , ali u sred njem. Kürsen. - Ovako odgovara slov , гръбъ- гръбавъ, lit.
grubus, гpти (odatle гpou ) sravnjuje se sa sanskr. kor. bhram , u grč. po-
znati samostav Bpovrh (m. Spout ) ; кρ u lit. glasi : kraujas, u lat. cru or, gr.
xpez got. hraiv itd. korien prvobitni biti će krav ili karv , u skraćenom
obliku cru.
Iz ovoga obširnijega razmatranja, sravnjivanja i ogledanja raznovrstnih
slučajeva, mogao se je napokon svatko osvjedočiti , da staroslovenski jezik
vrlo dobro shvaća smisao poluglasa pišući ga za p - om ; tko pak pristaje
uz ovu premisao, lahko će privoliti i na njezine posljedice glede jezika hr-
vatskoga iliti srbskoga.
Jerbo kao što si nesmijemo misliti, da bi u svih glasovnih i obličnih
pojavih staroslovenski se jezik imao smatrati temeljem, na kojem bile bi
osnovane sve razlike pojedinih današnjih narječja slovjenskih, tako opet treba
dobro paziti osobito u pojedinih pitanjih, koja su narječja današnja sa sta-
rim slovenskim, u čem li tako jednaka, da što bi god iztumačeno bilo za
30 V. Jagić .

jedno, valja u popunom obsegu i za druga. Neda se tajiti, da stara sloven-

ština u nekoliko važnih i upravo bitnih slučaja zbilja odlučno pristaje uz je-
dnu samo odiel slovjenskih jezika .
Da uzporedimo samo ovake primjere :
Starsl. zaro, Nbg. nslov. hrv. - srb. čes . zlato , polj . luž. złoto, rus. з0лотO.
19 ВЛАСТЬ 22 99 99 "1 vlast, 99 włość. " волость.
ท младъ, 99 99 99 mlad, 99 99 młody ■ - молодь .
99 Врагъ, 99 99 99 99 vrag , "" wrog. 99 ворогъ.
мразь, 39 99 99 mraz , 99 99 mroz, 99 морозь.
tko nevidi ovdje, uzimajući u veliko, dvie razlučene polovice slov . jezika ?
(sr. Lavrovski o rusk. polnogl. u Izv . c. ak. rus . Materialy V.) Kako u tom,
tako opet u porabi staroslov. pь strogo su razlučene iste dvie polovice. Do-
kazasmo , da se u takovih sastavinah nepita za samoglasnego za poluglas
1: zato niti nećemo ovakova pitanja stavljati , što li starosl . p odgovara u
današnjih narječjih, jerbo bi se odgovorilo, da opet r nego se pita, kako
izrazuju ono, što je u staroslovenskom poluglas ?
Na to odgovara svako narječje svojim načinom , ipak se osim novobu-
garskoga i novoslovenskoga sva ostala u tom slažu , što poluglasa u vriedno-
sti naličnoj nekadašnjici ne poznaju . Dva su puta, kojima biva poluglas
nadomještivan : jedan da se sasvim i bez traga izbacuje ; drugi da su mu
izmjenikom puni samoglasi. Kada, kako li biva jedno i drugo , to spada u
glasovnu nauku pojedinih narječja slovjenskih ; i doista će danas sutra zani-
miva pitanja, a još zanimivije odgovore iznieti na vidjelo jezikoslovje iz ova-
kovih razmatranja, kano je : cь, pak uz to conь, sen i san, ili д , a uz
to : дешь, den , dzień i dan itd . Ili zar ćemo uviek zadovoljni biti sa samim
da je tako, nepošav nikada dalje : zašto i odkada je tako ? - Što je
zamjenica staroslovenskih poluglasa u obće , to je jedan, istinabog najvaž
niji i najosobitiji slučaj kod pь napose. Neima dvojbe, da su u nutarnjem sa-
vezu i tajnoj srodnosti ovakove kombinacije : ruski дождь, дочь, доска , ложь,
·
сонь, во, co itd. gdje je o , prema волна, долгъ, солнце, блоха, плоть, ili
горбъ, гордый, кормить, корчма і кровь, трость, дрова, itd. gdje je ох i лo ili
op : po jednako staroslov. л p ; isto tako poljski : kiedy , dzień, miecz,
pies , niecka , wieś , gdje je ie = iprema : mierzić , twier
dza , sierp , cierpieć itd. Nego to su do danas ipak većma temeljite
slutnje, nego li izpitani zakoni, pošto s tih gledišta zemljište slovjensko nije
jošter ni na ugaru .
Već iz navedenih primjera ruskoga i poljskoga jezika (s ovima slažu se
i lužičko srbski) vidi se, da nemogahu udobno glasa stisnuti, niti pred r,
niti za r, tako da bi jim dovoljan bio sám zvuk r -ov, o kojem gori spome-
nusmo da je pun samoglasnosti ; nego njihov cjelokupni organizam tražio si
je u takovih rieči polakšice, oda pev širi otvor ustiju budi prije budi poslije
r-a, a to nebijaše niti u ruskom jedino samoglasom o , niti u poljskom samo-
glasom e ili ie, premda inače ovi glasovi onako ondje gospoduju , kako u nas
a već za sve vrsti slučajeva navesti ću nekoliko primjera : ar , bartog,
 Naš pravopis. 31

karmić , kark , karczma , martwy , targ , twardy ; er : mierzić , twierdza, sierp,

czerw'; re : brew', krew', kret, grek. (Sa 1 nije poljski jezik jednako postu-
pao ; ondje bo neima a , ali zato oli lo i łu : žorty, słońce, dług). U ruskom :
or. морковь, гордый , кормить , корчма , горло ; er : первый , тернъ , терпѣть,
серпъ , серна , кервь ; ro : кровь (krv) , трость (trst- ika) , кротъ (krt) , дрова
(drva); re : гремѣть , крестъ, грекъ , бревно. (Za лъ ima isto tako : ол, ло , ел,
ло : волна, плоть, желтый, слеза).
Drugačije biva u drugoj polovici slovjenskih jezika, kamo nadjosmo da
spada československi, bugarski i slovenski današnji, i hrvatskosrbski . Njim ne-
treba niti sprieda niti straga kod r nikakova širega oduška, več uložiše po-
trebitu vezu glasa za prvi i treći suglas u sredinu , u sám r.
Jezik česki pisaše u starodavno doba e ili i za r. (sr. Altböhm . Denk.
p. 69) ; nemislim , da bi Šafařik i danas tvrdio, da mu se vjerojatno čini, da
je to puka imitacija cirilskoga pravopisa, kao što je u naznačenom djelu iz-
rekao . U XIII. i XIV . vieku uvuče se protivna navada, te pisahu i pred r,
ali je to jamačno gori krpež i gora duševna ovisnost, nego li ono prvo.
Premda još i danas česki jezik drži samoglase li r , ipak ga narječje slo-
vensko (slovačko) nadkriljuje ne samo u pojedinih izrazih n. pr . čes. krev,
slov. krv (sr. Hattala srovn. Mluvn. §. 94), već i tim , što razlikuje takodjer
dužinu i kraćinu upravo kao naš jezik. -
Novobugarski jezik, pošto mu je vokalizam okržljavio , ima danas
i takovih primjera, gdje za p stoji mjesto drugoga kojega samoglasa, oso-
bito mjesto , i. pr. мъжь, рѣкѣ, кръгъ, m. мжжь, ржка, крагъ, хръко т . хрѣко.
Izgovaraju li se ovakove sastavine drugačije, nego li one gdje je pa i u sa-
mom starobug. jeziku stojao toga ja neznam ; jošte neznam ni to , da
li je razlika u pisanju : БЛЪХА і Бълха, брѣдо і Бърдо osnovana na izgovoru,
ili je posljedica nerazuma, kao što naši e i a pred rom.
U slovenskom jeziku tumarahu tudjom naukom pokvareni gramatibi
vrlo dugo , dok dodjoše do osvjedočenja , da je u njihovu jeziku r naravi sa-
moglasne dobro jim reče Miklošić u svojoj gramatici : »die sloven. grammatiker
sind nicht zur erkenntniss der vocalischen natur des r gelangt , indem sie
serce, terpeti .. schreiben ... bloss in den für die ungarischen Slovenen ge-
druckten büchern wird richtig srce, trpeti u . s. w. geschrieben, so dass auch
hier die einfalt richtiger sieht , als der verstand der ver-
ständigen . " Zbilja čitam u najnovijoj slovnici Janežićevoj ovako : "Tudi
nam Slovencem jer v teh in tacih primerih nekam samoglasne natore ; zato
se pred njim poluglasnik e tudi v pisavi bolj in bolj opušča, kar močno lajša
pravo izreko, posebno tujcem. Vrh tega se bližamo po tej pisavi tudi drugim
bratom na jugu in severju. "

I u hrvatskom (srbskom) jeziku nestati će svake razlike, čim se

sviet sve to bolje uputi, da pisanje nije prepušteno na milost ili samovolju
slovničara nego se osniva na unutarnjih zakonih, kojih navieštati nije svakomu
sudjeno ; a naš je slučaj osobito poučan te dokazuje prekrasno , kako je
nesmotreno povjeravati se gramatikom prije dobe , a kako je griešno svako
32 V. Jagić .

prenaglo umovanje o jeziku. Tko se uebi zabunio , kada ga jedan uči : piši
màrtav , drugi : mèrtav , a on sam jadnik nateže ustne , napinje grlo te
ako neće da si izgovor pokvari, sve jednako dolazi na mrtav ? pa gle čuda
nečuvena upravo ovako, kako bi on sam i bez nauke pisao , dokazuje mu ,
da je dobro i valjano pisano , ne samo nepobitan zakon , crpljen iz unu-
tarnjosti jezika, osnovan na organičkoj srodnosti, nego historička poraba
mnogih vjekova. !
Sjetimo se samo i opet naše stare pismenosti. Iz onoga , kakova bijaše
sudbina starosl . -a, lahko se je domišljati, da će naš jezik i ovdje donekle
samo podnositi nametnuti mu jaram staroslovenski, da će se ipak, bilo prije , bilo
kasnije, barem u pojedinih primjerih iztaknuti osobina narodna, kako se izticaše
kod 1. Dogodi li se pako te u pisanju naših spomenika nebi bilo promjenâ od
onoga, što je u staroslov. jeziku , to je, nadam se, upravo dokaz , da nemie-
njahu ništa s toga, što se u ovoj točki nije narječje narodno od poprimitoga
književnoga ništa razlikovalo .
Uzmimo samo povelju Kulina bana od g. 1189. Nije li ondje ne samo
u glasoslovju skroz očevidan upliv jezika narodnjega , nego je i gramatika
većinom naša današnja , a ipak vidi se , da je sasvim dobro poznat je dan
poluglas : дынь, БОСЬНЬСКИ, ВЫСѣмь, сьто , съвѣть, dapače сьмь mjesto есмь, осьмь.
Tko vjeruje (ja nikako ) da onaj što pisa u mjesto , CRETOгA M. сKетAго, KнPE
т. нже, хокє т. хошєть, скоювь коловь — своєю, волею itd. to je sve mo-
ralo ovako bivati u ustiju naroda. onaj, velim, da bi bio pisao дынь, сѣмь,
Ocь itd. da nije u takovih riečih zbilja čuven bio neki mukliji glas *),
koji bijaše u sredini medju a i e ? Ista povelja, dokazav time da se usudjuje
opoziciju praviti proti staroj slovenštini, piše ipak : дрыжати, срѣцемь, кръститела,
itd . vidi se dakle da je dijak' ovakov način pisanja našao posve prikladnim ,
osobito da mu nije pred r - om ništa nestajalo .
Na ove iste rezultate dolazimo iz znamenite darovnice hilandarske
od g. 1199. , i iz napisa žičanskoga : primjera ima ondje na stotine , da
se bori srbština sa bugarštinom ; skoro za svaki važniji pojav na-
rodne slovnice podkrade se po koji primjer, i za svaku glasoslovnu osobinu ,
iz kojih kamenčića nije osobito mučno sagraditi čitavu zgradu narodnoga
srbskoga ili hrvatskoga jezika za XII — XIII . viek. Ova će se zadaća sada
tim laglje riešiti , pošto joj Majkov znatno put prokrčio. A kako se ondje
pišu naše rieči ? odgovorit ćemo s obćenim obzirom na poluglase ovako :
Kao što netko , uvidiv da su nam dva poluglasa suvišna, zabaci jedan
i to sasvim, tako je opet preostali izpred razvijajućih se novijih procesa
glasovnih sve dalje uzmicao, sve više nastajao najprije ustanovi se jedno na .
čelo, da poluglas, gdje nije prema okretnosti i lahkoći izgovora, mora iz pasti :
zatim drugo, gdje zahtieva vis inertiae, da se se umetne ne samo , nego

* To je ono, što naši gorštaci Crnogorci jošter imadu nešto ovomu poluglasu
slična, a Bugari niti su ikada bili, niti će biti . Tko bi jih dielio od naroda
hrvatskosrbskoga, vrlo bi griešio .
 V. Jagić. 33

ako već od prije bijaše, da se u jednom i drugom slučaju iz puni u a . Za

ovo drugo načelo neima iz XIII. vieka jošte nijednoga pri-
mjera, ali za prvo ima jih vrlo mnogo. n. pr. u nap žič . (g. 1228. )
срыпские, поповска, всяки, створить , кто , нѣшто , царствию ; ili u pov . Nino-
slava bana (g. 1234 1240. ) : БОСНЬСКИи доубровскомом, добиткь itd . I ovako
bih mogao mnogo primjera istoga vieka izpisati iz spomenika, gdje je poluglas za-
nemaren kao stvar suvišna ter za ondašnji izgovor bez znamenovanja : samo
u dva slučaja drže ga se sasvim vjerno, to jest na koncu rieči i za p - om ,
kada je medju dva suglasa . Ali ovdje neima više etimologičkoga smisla , nije
više pisme nego samo znak, i to znak, koji se našim djedovom pričini onako
zgodnim i umjestnim, da bi bio nekom vječitom opomenom i neutrudivim
čuvarom. up prenešene samoglasne vriednosti, kako je i jezik ruski pričuvao
u istoj vriednosti oba poluglasa saviestno do ovoga časa . Sa svim tim na-
šao sam nekoliko spomena vriednih primjera, da je i u tom najstarijem od-
sjeku naših pismenih spomenika, na početku XIII. vieka , izostavljen po-
slier poluglas (t. j . pisac zaboraviv na pismeni običaj , sliedio je u onom
trenutku svoj sluh) : u nap . žič. dva puta , jedan put u rieči гprovpь, drugi
put : TRлOу н крвы (mjesto кρьRн) ; u list. br. 43. g. 1253 : Aржншо ; g. 1234
1240. u podpisu : крлль срEскн , ili сpпcкн (br . 54.) ; nekoliko je drugih primjera
naveo Majkov p . 377 , samo jih treba prema novijemu izdanju spomenika od
Miklošića izpraviti . ― I pogrješke često su poučne : kada je dan današnji
toli mučan i trudan posao , dok se ljudi okane samoglasa pred rom, zašto se
nebi i prije V — VI . vjekova bio kojigod čovjek našao, komu nije išlo u
glavu, da se može slovka pisati bez naročita samoglasa !
U listu kneza dubr. Nikole Tonista od g. 1238 dolazi ovako : деρьжAтп ,
поткEρьднио ; to dokazuje, da čovjek, koji ono pisa , nije razumio slovjenskoga
jezika (ima ondje i drugih pogrješaka) ; isti majstor, rekao bih, da je sastav-
ljao i listinu, kojom se ban Ninoslav miri s Dubrovnikom pod istim knezom
Tonistom g. 1240. Ondje se piše pravo i krivo : кельнємо сє , серблинь , Тверьди
uz Eрьсть, кльн8 ; dapače g. 1243 odlikova se netko sa pьсть. To je dokaz ,
da dotični " dijaci " bijahu neznalice ; a to se još krasnije vidi u zname-
nitoj listini br. 38. , g. 1247 u Mikl., gdje se Krajinjani mire s Dubrovnikom :
nju pisa čovjek, koji nije umio slovjenski niti sklanjati niti sprezati,
i ondje se po njegovoj sasvim privatnoj mudrosti nalaze ovaka strašila :
упельшеннѣ , керму, герьл8 itd .; ali je istomu spomeniku dodan komadić kože,
na kojem se pripovieda, kako Krajinjani bješe ugnani u kletvu na mir, pokle
se je već vratio Odola (njihov zastupnik) iz Dubrovnika : ovaj je ulomak
kasnije dopisan vještom rukom, te pokazuje čovjeka vješta slovjenskomu jeziku
ovimi primjeri : Тврьдѣниць, Влькашиць, Грыгорь.
U XIV. XV . vieku , što je više primjera sa zapada, to bi češće izpuštan
za p- om poluglas, a kada izostavljajući jedno, nije se ipak niti sprieda, niti
straga dodavalo ništa drugo (niti a niti e ) , što sliedi odatle ? Nije, mislim ,
težko pogoditi. Evo samo nekoliko primjera : od g. 1410. cpya , сuρть, потвρ-
Z драми, 3 грмнемь,
дихь, трипти ; g. 1420 (Tvrtko Tvrtković) милосрдию, прво, 3
3
34 Naš pravopis.

пOTEρħeно ; g. 1439. крстьннg itd . Ali i na iztoku, gdje je sa pravoslavjem

ujedno cvao jezik " slaveno - srbski « (premda ni pola onako strahotan u XIII .
XVI. vieku, kako u XVII . XIX ! ) ima ipak primjera dovoljno. Uzeti ću
samo darovnicu kralja Stefana Uroša III. manastiru Dečanskomu (od g. 1330) ,
kako je, čini mi se , vjerno naštampana u Izv. c. ak. Petrog. Tom VII.
snopić 3.; evo iz nje primjera : српскаго, прилго, с' урвєнимы Брѣгомь, их прковь,
Цркве (2 puta) , uz ovake : србскаго , р'ть, р'жаницомь по р'тоу : inače piše ph. -
Ima jošte jedna vrst kasnijih cirilskih pisama, iz XVI. i XVII . vieka,
iz Dalmacije (osim Dubrovnika ), osobito iz Poljica, i iz Hrvatske (u širem
smislu), kojih jest poglavita i značajna osobina , da neukazuju nigdje ni traga
uplivu crkvenomu, niti starim tradicijam pravopisnim, nego pišu sasma po iz-
govoru, dakle bez suvišnih poluglasa : n pr. u zbirci spom. glag . u Kuku-
ljevića br 241 (od g. 1543) бани хрвацки, врете, држати, скршити, хреги-
анство itd.
U spomenicih glagolskih ima mnoge više samostalnosti, a manje za-
visnosti od crkvene slovenštine, nego li u cirilskih : kao što se manji obzir
uzimao na Д, isto je tako posvema riedko gledano na to , da bude poslije r
napisan poluglas. Da su zanj slabo marili, pokazuje već neugledni značić 1
ili , u koji skratiše prvobitniji oblike i . U najstarijoj listini sigurna
oblika, br. 3. u Kuk. g. 1309. ima : on`b60P8 , 6P'ch , 6800006068001,
10800002068008. (knez zlo se podpisao : 036 ma ! ); br. 4. iste godine : ma,
00 ' 600328 að ; od g. 1351. V68400м uz V64008 , Q3M6008, 46WW3PH uz
nevaljalo 3600800 ; br , 8. i 9. g. 1375 ima r sa znakom ' ; 006'8008,
00006'08 , 106'000 , 6'008 ; opet br. 11. ( 1381.) mɛðbя60PX , M600008 ;
br. 12. ( 1393 ) memax'ħ , pagusMKV, AMG008, 20068 , 0000608200 ' , % 60 ; br.
27. ( 1420.) „ Knez Mikula de Frankapan" 46£48, ban % 600ñv18 ; br. 30. (g.
1431.) : 600 , 668 ; br. 33. (g. 1434.) : 26ш30 , 00600pama ; br.
48. ( 1447. ) : 46HWQ48, % 60% ш , 8060008 , 106002 , P30ɑchüь60008 ; br. 55 .
( 1450.) : шь'з, ' 006ш8008 uz : 6'008 (breviarium) ; br. 92. ( 1472.) 5pæ,
603008 itd. Napomenuti ću jošter, da je slavni Kristofor Frankapan u
dopisih na biskupa Jožefića umio glagolicom , a dosta pravilno pisati, a
biskupovi odgovori još su i pravilniji : iz dopisivanja ove dvojice visokih do-
stojanstvenika može se potomstvo koje čemu naučiti i zastiditi . Oko po-

lovice 16. vieka počimaju hrvatske listine latinicom pisane, gdje bijaše
težje pismo tudje prilogoditi neobičnim glasovom i kombinacijam domaćim, pa
ipak, čudo nikakvo ali sramota velika, gle kako razborito pogadjaju, što va-
lja u prvoj iz zbirke Kukulj . g . 1556. čitamo naprwo , prwe , prwy,
drsy , vdrsy , chethrty , chethrdezethny , zrebrna , wrthle ,
thwrdynw.

(Druga polovica u drugom svezku. )

 Ocjena starijih izvora

za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka.

Izpituje Dr. Fr. Rački.

Predgovor.

Po mojem mnenju većina naših dojakošnjih povjestnika grie-

šila je napram starijim povjestnim izvorom na dva načina : ili je
naime mnoge od njih bez razbora sljedila ili jih bud posvema
zabacila bud prezriela. Jedno i drugo porodilo se odanle , što su
izvori za srednji viek hrvatske i srbske povjesti slabo izpitani po
zakonih povjestne kritike .
Ovoj nestašici budi taj pokus u prilog. Komu su stariji iz-
vori za našu poviest iole poznati , tomu netreba na široko razla-
gati : zašto ocjenu starijih izvora počimam sa spisi cara bagrorod-
jenoga Konstantina . On je prvi od njih , koji napominje glavna
razdobja u prošlosti hrvatskoga i srbskoga naroda do polovice X.
stoljetja , tè je u svojoj pripovjesti zasegnuo tja u njegovu prado-
movinu. On dakle otvara red naših pisaca sredoviečnih , tè nam
ima mnogo do toga stati , da točno doznademo : u koliko ga slie-
diti smiemo i možemo. U novije doba prigovoriše ovomu okru-

njenomu piscu u koječem Šafarik , Zeuss , Krause , Hilferding i

Dümmler ; ali nitko od njih nije Konstantinovih djela izpitao po-
bližje , kao što se izpitati ima svaki , osobito stariji povjestni izvor.
Držeć se dakle izreke Ammiana Marcellina (rer. gest . XV. 1):
utcunque potuimus veritatem scrutari . · narravimus " , stavljam
svoj sud o Konstantinovih poviestnih spisih našim povjestnikom i
ostalim prijateljem narodne prošlosti na razsudbu , tè ga polažem
za temelj ostalim razpravam ove vrsti .

3*
 I.

Konstantin Porphyrogeneta

Svaki , koji hoće svoj sud izreći o kom djelu , dužan je najprije po-
znati pisca. On pako poznaje pisca , koj je točno i temeljito obaviešćen o
njegovu stanju , toli vanjskom koli nutrnjem t. j . koj poznaje život i sudbinu ,
tè umna i duševna svojstva pisca , koj ujedno prouči : kakovu svrhu imao je
pisac sastavljajuć svoje djelo i kojimi sredstvi služio se je , da promakne i
postigne onu svrhu.
Po ovih obćih zakonih kritičkih izpitat čemo književno dielovanje Kon-
stantina bagrorodjenoga .

Car Konstantin oyoga imena VII. sin Lava VI., pridjevom mudroga , a
unuk velikoga cara Vasilija , i carice Zoe , rodi se prije 29. Studenoga 905
godine. On na taj način potečè po svom djedu , rodjenom u selu Lipru
kod Jedrene , 1 ) iz krvi slovjenske. Konstantinu bilo je tek sedam godina,
kada mu dne 11. Svibnja 912 otac Lav preminù. Ovaj preporuči ga svomu
bratu i za maloljetnosti Konstantinove na prestolju nasliedniku Aleksandru.
Nu taj življaše samo za lov i razkoši ; Konstantin nije se mogô od njega
dobra naučiti , pače na njegovu sreću Aleksandro umriè već 6. Lipnja 913.
Osmogodišnji Konstantin bude sada proglašen za cara pod skrbničtvom pa-
trijara Nikole , vojvode Stjepana i Ivana Elade , upravljatelja Ivana , Basilika
i Gabrielopola ; a Theodor bijaše mu dan za odgojitelja. Koliko skrbnika
nije imao mladi Konstantin ! a razumieva se , da nije on , nejak i neizkusan,
carstvom vladao , nô da su njegovi skrbnici vladali . Koliko je u dvoru by-
zantinskom bilo spletaka uz tolike glave i mlada vladara može si svaki po-
misliti , komu je iole poznato družtveno , politično i nabožno stanje Carigrada
u ono doba. Varke , prevare , lukavost i podlost igrahu kolo okô mladoga
Konstantina. Jedva Theodor odkri urotu dvorjanika Konstantina , koj svoga
svaka Lava htjede uzvisiti na prestol mladomu caru o bok , kada vojvoda
Roman isto izvede bez urote ženidbom. On naime znadijaše zavesti mla-
doga cara , da obrekne ruku kćeri mu Jeleni . Dne 27. Travnja 919 slavila

1) Cod. Vat. 7019, p. 161 : „ ОТЪ СЕЛА ОУБ Бѣ (Vasilij ) липра , близъ сшаго
пръкаго града македонскаго , иже отъ ореста наша пръвѣє званне, андрїлнъ
съгиздавъ грѣхьскын царь званіє дарока градом своє. "
 Dr. Fr. Rački. 37

se u Carigradu ženidba med carem Konstantinom , komu bijaše jedva 14.

godina , i med Jelenom Romanovom ; a već 24. Rujna 920. Konstantin pro-
glasi svoga tasta cesarom, tè ga 17. Prosinca i. g . kruni kano suvladaoca
Rimskoga carstva .
Konstantin Roman carevahu dvadeset i četiri godine zajedno ; prem
Roman sám bijaše pravim carem. Sinovi Romanovi miešahu se takodjer u
vladanje , pače jednoga od njih - Krištofa dadè Konstantin kruniti još
u Travnju 921. Sinovi Romana postaše svaki dan smieliji , tè jedan od njih
-
Stjepan iztjerà otca iz dvora (19. Prosinca 944) , na što bje Roman
prognan na ostrov , gdje se pokaludjeri.
Konstantin nije imao ni sada snage primiti sam kormilo u ruke , već stadè
vladati sa sinovi Romanovimi ; jedino što je učinio za svoju obitelj je to, da
je sliedeće god. 945, 6. Travnja dao kruniti svoga sina Romana po patrijaru
Teofilaktu. Romanu bilo je tada sedam godina (rodj . 938 ). U sried dvor-
skih spletaka znao se ipak Konstantin uzdržati na prestolju tja do smrti,
koja ga zateče u Studenu god . 959 , u 57 godini života .
Prestolje zasiedè njegov sin Roman sa sinom Vasilijem , majkom Jele
nom i suprugom Theophanom.
Ovo su vjerodostojne crtice iz života cara Konstantina , vladaoca slaba
i neodvažna . U njegovo doba prestol velikoga Konstantina na Bosforu bi-
jaše obkoljen sjajnostju imena , koje je jošte u Evropi nješto značilo ; ali
carstvo Byzantinsko stiskalo se je u to užje granice. Djed Konstantinov silni
Vasilij bio je povratio staru slavu iztočnomu carstvu. On suzbi Saracene,
skrši Pavličane u Aziji , razvi carske stiegove u južnoj Italiji , Jugoslovjene,
imenito Hrvate i Srblje spravi pod svoje suzerenstvo , Bugare učini si sa-
veznike. Ali za njegova sina a otca našega Konstantina , za cara Lava VI
(886–912 ) počè carstvo opet padati. U dolnjoj Italiji carsko oružje stadè
uzmicati ( 887) pred knezom Ajonom ; Saraceni potukoše carsko brodovlje
kod Messine , osvojiše ( 900) Palermo i Reggio , osvojenjem Soluna (904)
metnuše nogu na Balkanski poluotok. To nebijaše dosta — Lav steče si
velikoga neprijatelja u bugarskom caru Simeonu. Zarativši se Lav sa Simeo-
nom bude do noge potučen (893) ; tè se s njim pomiri , kada ga natjerà u
tiesnac sa svojimi saveznici Magjari .
Poslie smrti Lava za vlade Aleksandra , našega Konstantina i Romana
neumiri se carstvo. Najveći neprijatelj bijaše mu Simeon , s toga zove ga
Konstantin 2) „ 29sútatog Boúλyapos. " Silni car Bugarski prodrè god . 913. s
vojskom pod Carigrad , god . 914 osvoji Jedrenu i pripravljaše se na veliki
rat. Grci naumiše se oprieti barbaru sa svom snagom , tražahu savez kod
Pečenega i Srbalja . Od iztoka imalo bi udariti brodovlje , sa sjevera divlji
Pečenezi, sa zapada Srblji. Ali Simeon neklonù duhom ; pohitiv proti grčkoj
vojsci potuče ju do noge dne 20. Kolovozn 917 kod Anheloa blizu Mesembrije
(sada Misivria na crnom moru), Pečenezi i Srblji čuvši o toj pobjedi osta-

2) De Themat. lib. I., p. 33. Ed . Im. Bekker.

38 Ocjena starijih izvora .

doše kod kuće . Nù Grke čekala je još veća sramota . Simeon , koj se već
zvao чapь , „ otheus“ , „ abtoxpárop", udari god. 923 prieko Balkana , potuče
dvie carske vojske , poplieni Macedoniju i Traciju , dojdè pod sám Carigrad.
Grad Konstantinov uztrepti , tè sam tast cara Kostantina morao je dne 9
Rujna izići u logor Bugarski , da umiri Simeona . Ovaj primi darove , ali
nehtjedè utanačiti mir ; valjda imaše u glavi ine osnove , koje bi bio izveo ,
da ga dne 27. Svibnja 927 nezateče smrt .
Simeon neostavi jednaka sina . Konstantin i Roman utanačiše s Petrom
mir , a da ga uvedu u svoje kolo dadè mu Roman dne 8. Listopada 927
ruku svoje netjakinje Marije. Ovo miešanje čiste grčke krvi s varvarskom
probudilo je u dvoru i u Carigradu veliku sablazan , tè sám Konstantin na-
stojaše ovaj vez tim opravdati , da je Roman bio 29 in zal dypáµµ.ztos,“ da
nije bio odgojen u dvoru , pa za to prezirao 29 otčinska predavanja “ , nù i
on sam bijaše mržen od vieća , puka i iste crkve . ³) Što radi ovoga veza
što iz politike car Konstantin dao je Petru naslov „ Bastλeuç “ , 4) koga naslova
djed mu Vasilij nehtjedè njekada dati ni istomu Ljudevitu njemačkomu kralju.
Već iz toga može štioc razabrati , kako slabo ćutilo se iztočno carstvo
za cara Konstantina , kada se upuštalo u saveze , u dogovore, u prijateljstva,
koja bijahu protivna svim predavanjem i nazorom grčke i rimski prošlosti.
Rimsko carstvo u iztoku bilo bi se razpalo više stolietja prije , nego po-
stane plienom prorokova kalife , da nije sve svoje susjede nadmudrivalo
naukom , izobraženosti i politikom i da nije mnoge od njih privezalo svojoj
crkvi , robinji državnih svrha , orudju dvora na Bosforu.
Odkada iztočno carstvo , natjerano novimi narodi , dojdè u tiesnac, za-
vladà običaj , da ne samo domaći ljetopisci , več iste krunjene glave svraćahu
pozornost to naroda to prestolja na pogibelj , koja carstvu prieti , pokazujuć
ujedno način i sredstva , kako da se ova pogibelj odvrati. Jedva se Slov-
jenski narod pomoli na granicah carstva , tek počè se lievati krv grčka u
ratovih s ovim narodom , koj je imao prodrieti Carigradu na domak , kada
car Mauricij opisà način kojim trieba vojevati proti novim „ varvarom “ da
vojevanju bude uspjeh. 5) Slovjenski narod medju tim osvoji skoro sav Bal-
kanski poluotok , utemelji neodvisnih država , pokrsti se , ali ostadè pogibe-
ljan iztočnomu carstvu. Car Lav mudri , prem iz ruku otca primi jako car-
stvo , obnašô je probitačno u svom djelu vojenom 6 ) sjetiti se i Slovjenâ ,
opisat jim u kratko ćud , način življenja , mane i krieposti , a to sve za to ,
kako sam kaže : " da o vojvodo ! imadeš ovaj nauk za porabu i gotov , tè da
ti bude poznat , kao da si se već u napried izvježbao. “
Kod svih naroda naprednih u prosvjeti i naucih zavladô je od njekada
običaj , da vojvode , vladaoci , državnici svoja izkustva , svoje misli napišu,

3) De administ. imp . c. 13.

4) Dé caerem. aulae Byzant. ed . Paris . II. 389 .
5) Mauricii Strategicon. Upsaliae 1664. U rukopisu u Vatik. knjižnici br. 1164.
6) Leonis imp. tactica. Ed Meursii. Florentiae 1745 .
 Dr. Fr. Rački. 39

te bud svojim bližnjim , bud potomstvu na uspomenu i ravnanje ostave. Tim

putem pošli su J. Caesar , M. Aurel , Mauricij , Lav i mnogi ini . Tim putem
htjede poči i naš Konstantin Porphyrogeneta , tè u tom nasljedovati svoga
otca. Ovdje se dà kako može reći : otac i sin pisahu , a djed jim radio.
Konstantin napisao je sliedeća djela , koja su do nas doprla : a) život
djeda mu cara Vasilije pod naslovom : ἱστορικὴ διήγησις περὶ Βασιλείου τοῦ Μα
κεδόνος.
b) djelo pod naslovom περὶ τῶν θεμάτων τῶν ἀνηκόντων τῇ βασίλειᾳ τῶν
Popzov. c ) djelo bez naslova , posvećeno Konstantinovu sinu Romanu. Učeni
Meursius okrstio ga : „ de administrando imperio " . d) djelo de caeremoniis
aulae byzantinae . e) djelo èxλoyř vóμwv. « f) napokon djelo „ Athos epi
τῆς ἀχειροποιήτου θείας εἰκόνος μετακομισθείας. “
Od ovih šest djela peto nije još tiskano , te se čuva o knjižnici Vati-
kanskoj (medj . rukop . Vatik. br. 163) , ostala tiskana su koje u Holandiji i
Francezkoj , koje u Njemačkoj XVI - XIX vieka. Imenito djelo " de the-
matibus" tiskano je u Leydenu ( 1588) , zatim uz ostala Konstantinova djela
u Parizu (1711 ) , napokon u velikoj sbirci » corpus scriptorum historiae Byzan-
tinae " u Bonni obielodanjena su sva djela Konstantinova. Djelo pod c) raz-
jasnio je opazkami učeni dubrovčanin Benedictinac iz sbora Mljetskoga o.
Anselmo Banduri , tè je njegov svedjer znamenit tumač odtiskani u Bonskom
izdanju (god. 1840) izpravljenom po Em. Bekkeru.
Prva tri djela Konstantinova važna su za poviest i zemljopis , četvrto
je veoma zanimivo za svakoga , koj se želi upoznati sa životom dvora u
Carigradu .
Životopis cara Vasilija riše državno i crkveno djelovanje toga velikoga
vladara . Nù pisan je ne samo štovanjem unuka nego i hvalisavostju pono-
sitoga Grka .
Pošto odlučismo izpitivati Konstantinovo književno djelovanje samo u
koliko tiče se prošlosti jugoslovjenske , ova pako čita se u djelu pod c) samo
ovo djelo može biti predmetom našega kritičkoga iztraživanja , a na ovo pod
b) obzirat ćemo se , u koliko stoji u savezu s djelom de adm. imperio.
Sva gore navedena djela potekla su iz pera cara Konstantina u cielom
obsegu , samo ono pod d) ima se smatrati kano kompilacija dvaju pisaca,
započeta Konstantinom , a nastavljena njekim drugim , izvedena pako med
god . 949-963 . Djelo pod c) izdao je Banduri po rukopisu iz XIII . vieka ,
koj se čuvao u kr. knjižnici u Parizu , i u kom ono je razdieljeno u petde-
set i tri glave sa tolikimi nadpisi . Pisao ga je Konstantin god . 948-952 ,
dakle kao muž priljetan i zreo . God. 949 sastavljao je gl. XXVIII. i XXIX ,
kao što sám naročito svjedoči 7) , bio je dakle svršio tada prieko polovice
svoga djela.
Ovomu djelu , kako gore rekosmo , Konstantin nije nadjenuo nikakova

*) Cap. XXVII. (p . 120) : „ Εἰσὶ δὲ μέχρις τῆς σήμερον , ἥτις ἐστὶν ινδικτιών ἑβδόμη,
ἔτη ἀπὸ κτίσεως κόσμου ςυνζ' . XXIX (p . 137.) : ἥτις ινδικτιῶνος ἑβδόμης
Cap. ΧΧΙΧ
ἔτους ςυνζί.
40 Ocjena starijih izvora.

nazova. Na čelu predgovora stoji mu samo taj nadpis : Κωνσταντίνου , τοῦ ἐν

χριστῷ βασιλεῖ αἰωνίῳ βασιλέως Ρωμαίων , πρὸς τὸν ἴδιον ὕιον Ρωμανον , τὸν θεοστεφῆ
xxl порpуроуévηtov Basiλéα." Naslov , koga mu učeni Meursius dadè , može se
izvaditi tek iz predgovora , u kom ujedno odkri Konstantin svrhu i nam-
jeru , s koje sastavi djelo za porabu svoga sina : „ slušaj sinko — ovako na-
govara krunjeni pisac mladoga Romana prihvatiš li ovaj nauk , pametni
držat ćete za mudra , a mudri za pametna. Uči ono , što imaš ponajprije.
znati , i razborito poprimi kormilo carstva . Sám sobom razmišljaj sadašnjost,
izuči budućnost , da si uz pravi savjet sakupiš izkustvo ; tada ćeš uzmoći po-
duzeti s uspiehom velike stvari . Evo predlažem tebi nauk , da pozuav i ra-
biv ga nezabludiš u poslovih javne koristi. Ponajprije kazat ću ti , koj na-
rod može u čiem Rimljanom koristiti , u čiem li škoditi , za-
tiem kako ovi narodi medju sobom živu , i koji od njih mogu za-
ratiti se i zavojštiti. Onda pripoviedat ću ti o njihovoj nezasitnoj pohlepi i
nepravednih zahtievih njihovih ; izza toga o razlikosti inih takodjer naroda,
o rodoslovju (nepì yevezλoylag) , ob običajih , o položaju i vrsti
zemlje , koju obitavaju , vrh toga ob obsegu i veličini zemlje , i o
sgodah , štono su se dogodile u razno doba medj Rimljani i
raznimi narodi , napokon o promienah sbivših se u nas, pače u cielom
rimskom carstvu u stavno doba. Ova , promozgana po zakonih mudrosti,
naumih priobćiti tebi , svomu ljubaznomu sinu , da točno sve razlikuješ , i
da znadeš , kako imaš postupati s ovimi narodi , bilo da jih umi-
riš ili da se s njimi zaratiš , ili da jih odbiješ. "
Konstantin indi pišuć ovo djelo imao je tu svrhu i namjeru , da sina
svoga Romana , koj ga imadjaše na prestolju sliediti , upozna s narodi , koji
bijahu u odnošaju, bud prijateljskom bud neprijateljskom, s iztočnim rimskim
carstvom , tè da se ovim poznavanjem bližnjih i susjednih naroda kod bu-
duće uprave carstva koristiti uzmogne. Ovu svrhu primjetio je već Ivan
Egnatius pisuć : "hic (Constantinus ) librum Romano filio reliquit, in quo sum-
mam totius imperii , sociorum omnium foedera , hostium vires , rationes,
consilia explicuit. " ")
Svrha dakle knjige Konstantinove bila je politička ; a poučna samo u
toliko , u koliko bijaše od potrebe uplesti narodo i zemljo-pisne crtice,
da iz njih i kroz nje Roman može se upoznati s narodi , koji mogu koristiti
ili nahuditi iztočnomu carstvu .
Konstantin razdielio je svoje djelo prema ovoj svrsi i prema obećanju
svomu u predgovoru u dvie glavne česti : u prvoj (gl. I- XIII ) navadja na-
poseb one narode , kojimi može se , i tumači kako se može , služiti car rim-
ski na svoju korist ; u drugoj (XIV- LIII ) u kratko navadja prošlost , po-
stojbinu i običaje onih naroda , koji bijahu njekada ili još za njegovo vrie-
me u državopravnom odnošaju naprama iztočnom rimskom carstvu . U ovoj
takodje česti svakom sgodom napominje , kako ovi narodi mogu koristiti rim-

9) Hanke : de Byzant. rerum scriptoribus graecis p. 477 .

 Dr. Fr. Rački. 41

skomu carstvu , ali glavnu svrhu ove česti sám Konstantin ovako opisuje 10) :
" Ovo , što sliedi govori o razlikosti inih naroda , o njihovom
rodoslovju , ob običajih i načinu življenja , o položaju i pod-
nebju zemalja , u kojih bivaju , te o medjah i veličini istih. "
Prva od ovih česti je izključivo politička , tè se može smatrati kano
uputa Romana u vanjsku politiku byzantinskoga dvora. Ovdje Konstantin
razlaže svoja načela političke razboritosti prama Pečenegom , Rusom , Buga-
romi Magjarom. Zašto je Konstantin ove narode imao pred očima , lasno
se dade protumačiti iz tadanjega odnošaja carstva prama ovim narodom .
Iztğıvanitat , kako jih Konstantin , llevenez , kako jih Nestor , Pizenaci ,
kako jih Liutprand , Bisseni , kako jih ugarski ljetopisci zovu , narod Tu-
ranskoga plemena siedio je na iztočnoj strani Volge i Jaika , tè početkom
X. vieka 11) bijaše odanle iztisnut od Kozarâ i Uzâ. God. 915 provalili su
Pečenezi prvi put u Rusiju 12) tè neseliše se Kozarom na zapad s obiju
strana Dnjepra , uz crno more sve do ustja rieke Dunava i do grada Dristre
(Silistrije . 13) Taj narod ratoboran nasrtavao je sad na Ruse , sada na Bu-
gare , sada na Magjare . Ovi su prije bivali na ustju Dnjepra , tè od nado-
šavših Pečenega odtisnuti k Dunavu . Ovdje bijahu saveznici Konstantinova
otca cara Lava proti Bugarom , dok jih Simeon pomoćju Pečenegâ neprotjera
iz onih ravnica (889) odkle prejdoše k srednjem Dunavu u sadanju postojbinu .
Rusi su takodjer nasrtavali na iztočno carstvo Rimsko ; god . 865 prodrli su
tja do Carigrada 14 ) , uznemirivali su neprestano obale crnoga i kaspijskoga
mora ; god. 941 mieseca Lipnja rusko brodovlje sa deset tisuća vojnika pod
zapovjedi Igora dojde proti Carigradu , tè jedina grčka vatra spasi glavni
grad. 15)
Sve ovo dogadjalo se je na oči Konstantinu. On dakle i grčki držav-
nici uvidiše , da se carstvo može jedino mudrom politikom naprama
spasiti
ovim narodom. S toga bagrorodjeni pisac daje taj naputak svomu sinu : 16)
„ mislim , da Rimski car ima s Pečenezi svedjer mir držati , ima se prijatelj-
ski s njimi ugovarati i saveze utanačiti ; neka on svake godine k njim po-
šalje poklisara s darovî prikladnimi ovomu narodu ; odanle pako neka primi
taoce i poslanika , koji će u taj bogom čuvani grad s popom doći , i primat
će jih car s dostojnim uzdarjem i častju. " S kojih uzroka preporučuje Kon-
stantin rimskomu caru prijateljstvo s ovimi Turanskimi varvari ? s dvaju raz-
loga : prvo , što su Pečenezi susjedi Kerzonu (Krimu ), koj je bio tada još
byzantinski , s toga nebudu li oni piše Konstantin prama nami pri-
jateljski , mogu u Kerzon provaliti i nasrtati , tè i Kerzon i okolice (xλípaτα)
napadati i plieniti. " Zatim drugo : Pečenezi bijahu se uvukli kao klin med

10) Cap. XIII ., p. 90. 11) Cap. XXXVII ., p. 164.

12) Chronica Nestoris . Ed . Miklošić, c. XXV. (p . 22. )
13) De adm. imp. c. XLII ., p. 177. ---- 14) Harduin acta eoncil. V. 966 .
15) Leo gramm. ed Paris. p. 506. Luitprand : hist. V. 6. Nestor op. cit. p. 23,
16) Cap. I. (p. 68.).
42 Ocjena starijih izvora .

Ruse , Bugare i Magjare , same neprijatelje grčke . „ Pečenezi veli na dalje

Konstantin -- susjedi i medjaši su Rusom , s toga ako neživu medju sobom
u miru , čestje pliene Rusiju i čine joj štetu . Za to Rusi nastoje biti s
njimi u miru 17). Ali Rusi nemogu zaratiti se izvan domovine ; ako nedrže
mira s Pečenezi . . niti nemogu dolaziti u taj carski grad Rimski budi radi
rata bud radi trgovine , ako neživu u miru s Pečenezi. " Pečenezi mogu biti
po Konstantinu veliki pomagači i od velike koristi Madjarom i Bugarom.
" Narod madjarski (tò twv Toópzwv yévog) veoma plaši se Pečenegâ, jerbo bijaše
često u bitkah od njih svladan i skoro uništen . Za to su Pečenezi Magja-
rom uvjek strašni. Ako dakle s Pečenezi je u miru car rimski , niti Rusi
niti Magjari nemogu napastovati rimskoga carstva . . . I Bugarom bit će
strašniji rimski car , tè jih može natjerati na mir , ako stoji s Pečenezi u
savezu ; jer su ovi i Bugarom susjedi . . za to Bugari veoma nastoje s njimi
živiti u miru i slozi ; jer bivši često pobiedjeni i izplienjeni izkustvom
naučiše , od kolike jim je koristi živjeti s njimi u miru." 18) Dakle pri-
jateljstvo s Pečenezi ! to je želja i savjet cara Konstantina, on potanko uput-
juje sina 19), kako može uzčuvati ovo prijateljstvo.
Davnu postojbinu Pečenega , Volgi na iztok i na Jaiku, posiedoše Oùpot,
Slovjenom Hолокьчн
Половаци 20) ; na sjevernom ogranku Kaukaza bivahu Alavor ,
Slovjenom ་་
cH , Arabom ,,Asi " 21) , a sami zvahu se Iri, Ironi " ; uz Pečene-
ge bivahu Xaapol , kozapн 22) , kojim je bilo skrajno prama Pečenegom mjesto
Zápneλ na Doncu . Ovi divlji narodi mogli su svaki dan napasti gréki posjed
u Kerzonu ; najpogibeljniji , kano susjedi , bijahu Kozari. S toga car Kon-
stantin naputjuje sina 23) , da se drži prijateljstva Alana ili Jása ; jer ovi mogu
veoma škoditi Kozarom ; za to ako poglavica Alanâ uzhtie , može Kozarom
preprečiti ulaz i nasrtaj u Kerzon , tè „ će biti dubok mir u Kerzonu i okolici. "
Tako je Konstantin našô saveznike u dvih plemenih Turanskih, Pečenege
u blizini carstva , Alane ili Jase u skrajnih predielih iztočne Evrope . Ovako
je Konstantin svomu sinu razvio načela izvanjske politike, koju upravljajuć
carstvom imao bi sliediti. Darove , poslanstva , ugovore i slična sredstva
prama ovim divljakom preporučao mu je ; samo mu je zabranio „ Kozarom,
Magjarom, Rusom i ostalim sjevernim i skitičkim (zzi Ex9xwv ) narodom , ako
bi uzprosili , podielivati ,, carske haljine , vience i plašte “ kao znakove , koji
smiedu riešiti samo rimske vladare ; zabranio mu dati jim grčku vatru , kano
jedino oružje carstva nepoznato i strašno vanjskim neprijateljem ; zabranio
mu je napokon stupiti s njimi u ikakovu svojbinu putem ženidbe. 24)
U drugoj česti svoga djela (gl. XIV- LIII . ) Konstantin nastoji upoznati
svoga sina s narodi , koji obkružavaju iztočno rimsko carstva i koji bijahu
ili jesu u njekakovom odnošaju s istim , kano i sa zemljami u kojih obìta-

17) Ovo isto posviedočava Nestor na više miestâ , n. p . gl . XXV., XXVII. itd.
18) Cap. III.-VI. , XIII. (p . 70-71 . , 81. ) 19) Cap. VII - VIII. (p. 72-74. )
20) Nestor. chron . ed cit. p . 127. 21) Fraehn . : Ibn-Foszlan . p. 204.
22) Nestor. op. cit. p- 8. 23) Cap. X - XII . (p. 80. 81. ) . -24) Cap. XIII .
 Dr. Fr. Rački. 43

vaju ili u kojih njekada obitavahu. Ova čest djela bavi se sa narodo i
zemljopisom i to vanjskim.
Tude Konstantin govori najprije o Arapih (XIV - XXII. , XXV.) ili Sara-
cenih (Expannvol) , kano glavnih neprijateljih carstvu s juga. U kratko pripo-
vjeda život proroka Muhameda " bezbožnoga i nečistoga , napominje prve
arapske kalife , uspieh njihova oružja i širenje oblasti po Aziji , Africi i Ev-
ropi. Pošto bi bio krunjeni pisac već tude napomenuo Španjolsku , kako ju
osvojiše Saraceni , progovori zatim (XXIII - XXIV) o pirenejskom poluotoku
gdje sjetiv se zapadnih Gota ('Isiyot90 ), gospodarâ istoga poluotoka do do-
šastja Arapâ , razloži u kratko (XXV) prošlost Gotâ , i ostalih germanskih
naroda , kano Vandalâ i Gepida , koji su bili s njimi u kakovu savezu . Pre-
šav na zapadno rimsko carstvo navadja Konstantin rodoslovje Karolinga , tè
Huga kralja Talijanskoga (XXVI) svoga prijatelja , a tasta sina mu Romana
po kćeri Berti , u Carigradu prozvatoj Eudoxii. Od pokrajina Italije spominje
(XXVII— XXVIII) Longobardiju i Mletke , tè pripovieda postanak ove kraljice
Jadranskoga mora. Prebrodiv ovo Konstantin unidjè u Dalmaciju i Ilirik ;
tude pripovieda , kako su rimsku Dalmaciju , Ilirik i Panoniju posjeli Hrvati
i Srblji (XXIX - XXXVI ) . Od Balkanskoga poluotoka Konstantin prelazi u
zemlju Pečenežku ( XXXVII), zatim k Magjarom i Kozarom , opisuje davnu
prošlost Magjara u ravnicah sadašnje južne Rusije (XXXVIII ) , tè njihovu da-
našnju domovinu (XL), pa ovom prilikom baci pogled na Veliku Moravsku ,
tužnu kneževinu velikoga Svatopluka (XLI) . Sada od Dunava prelazi k Dnje-
stru , Dnjepru i Volgi ; opisuje postojbinu Kozara , crnih Bugara , Alana itd.
(XLII) ; iz sjevera prelazi na jug prieko Kavkaza i opisuje tamošnje zemlje
i narode (XLIII - XLVI ) . Vrativ se prieko otoka Cipra (XLVII ) na thračko-
ilirski poluotok govori Konstantin o Peloponezkih Slovjenih (XLIX- L) , tè
odavle čini brz polet u malu Aziju : a napokon (LIII) pripovieda sudbinu
grada Kerzona.
Ovo je kratki nacrt druge česti Konstantinova djela , iz koga može se
razumieti , da ona sadržava prema iztočnomu carstvu vanjski zemljopis , u
koga pisac uplete narodopisne i poviestničke odlomke . Sadržaj pako čitava
djela odgovara posvema onoj svrsi , radi koje Konstantin ga pisa : ovim dje-
lom mogô se Roman sbilja upoznati s narodi i zemljami , štono tada bijahu
u susjedstvu iztočnoga carstva rimskoga. Ovo djelo moglo mu biti ručna
knjiga vanjskoga zemljo - i narodopisa u svrhu uprave .
Znajuć ovako svrhu i namjeru Konstantinova djela " de adm. imperio"
znamo , čemu imamo se od njega nadati , što li od njega zahtievati. Kon-
stantin nije hteo pisati kritičku poviest , kamo li znanstven narodopis ; ovoga
nije znala tadanja doba , ona pako , u koliko bio bi pisac mogô upotrebiti
veća sredstva , nije bila u svrsi i namjeri piščevoj.
Hoćemo li prema Konstantinu pravedni biti , to imamo sadržaj njegova
djela u dvoje razdieliti , tè prema tomu razlučiti ono , što pripovieda o svojoj
dobi , od onoga , što pripovieda o starijoj dobi .
Konstantin bio je u stanju dobro upoznati narode i zemlje , o kojih
44
Ocjena starijih izvora.

pripovjeda , kakovi i kakove bijahu u njegovo vrieme ; on bo stao je s ovimi

narodi i zemljami koje u neposrednom koje u posrednom, t. j . putem carskih
poslanika i ostalih činovnika , doticaju i odnošaju . Ovo , što velimo , doka-
zat ćemo njekimi primjeri.
Uzmimo najprije Bugare , kao najbližje susjede Carigradu . Dvor byzan-
tinski za Konstantina obćio je neprestano s Bugarskom , sada kao neprijatelj
sada kano saveznik. Vidili smo gore , kako se sám Konstantin dogovaraše
(924) s carem Symeonom , vidili smo , kako on sa sinom mu Petrom mir
učini tè mu dade za vjerenicu netjakinju cesara Romana. Od to doba sta-
jaše dvor byzantinski s dvorom bugarskim u najtiesnijem odnošaju , tè ga
častijaše po propisanih obredih. Kada su došli bugarski poklisari u dvor
carigradski , primio jih je logotheta , tè u ime svoga gospodra pitao : 25) „ kako
je duhovni sin našega svetoga cara , od boga postavljen car ( asikeúç ) Buga-
rom ? kako bogom postavljena carica Bugarska ? kako sinovi i kćeri duhov-
noga sina cara ? kako šest velikih boljara (Beta ) ? kako ostali boljari doma.
i izvana , kako puk ? Na carskih gostih odmah poslie syncella patrijara sje-
dio je metropolita bugarski . a ostali „ prijatelji “ iz Bugarske sjedili su od-
mah poslie patricijâ i strategâ. 26) Na dan sv. Vasilija primao ie car i bu-
garske poslanike s ostalimi carskimi dostojanstvenici ; 27) na blagdan narod-
jenja Krstova sjedila su dva poslanika Bugarska uz 12 dostojanstvenika car-
skih kod carskoga stola 28) , a tako bivalo je i kod drugih prigoda. 29) Kon-
stantin dakle imao je dovoljnu priliku upoznati se sa stanjem suvremenim
države Bugarske .
Konstantin imao je priliku upoznati takodjer Magjare. Negovoreć o
savezu dvora byzantinskoga s ovimi barbari proti Bugarom budi dovoljno
napomenuti, da u Travnju 934 čopori magjarski prodrieše pod sám Carigrad ,
odkle jih dragocienimi darovi odvrati protovestijar Theophanes. 30) U XXX.
godini Konstantinova carevanja (943 ) opet su Magjari provalili u carstvo ,
Theophanes umiri jih i s njimi utanači mir na pet godina. 31) Konstantin
je pače primio u svom dvoru madjarske velikaše ; knezovi naime magjarski
„ Boûλocoûòng“ i „To “ dali su se god. 951 u Carigradu krstiti ; Konstantin
jih imenovà za patricije carstva , a patrijar Theophilakt posveti monaha Hie-
rothea za biskupa , koj bi imao ići u Ugarsku , da naviesti Isukrsta 32) . U
byzantinskoj vojsci služilo je takodjer Madjara. 33)
Vidjeli smo gore , da su Rusi god. 941 navalili na rimsko carstvo ; god .
945 poslao je Konstantin poklisare k ruskomu knezu Igoru , da s njim uta-
nači mir ; na što Igor poslà u Carigrad svoga čovjeka s družbom , tè sklopì
prvi ugovor s Carigradom. 34). God. 957 pokrsti se ruska kneginja Olga u

25) Constant. de cerim. aulae byz. II . 389 . 26) Ibid. p. 428.

27) Ibid. I. 82. 28) Ibid. II. 429. 29) Cf. Ibid. II. , 443-47.
30 Leo gramm. ed Paris . p. 506. Cf. Nestor : Chron. p, 23.
31) Ibid . p. 507 . 32) Cedrenus : ed Paris. II., 636.
33) Constant. de Caerem. aulae byz. II. 44 (381 ) .
34) Taj veleznamenit ugovor sačuvà nam Nestor : chron. p . 25 ,
 Dr. Fr. Rački. 45 *

Carigradu, a Konstaetin primì ju svetčano s velikom pratnjom , pogostì ju u

dvoru, gdje Olga sjedila je tik same carice, i nadari svu pratnju njezinu . 35)
Rusi su služili u grčkoj vojsci , Rusi su dolazili s ladjami u Carigrad trgovine
radi. Nije dakle čudo , što je Konstantinu prilično bila poznata nutrnja Ru-
sija, i što tako točno opisuje slapove (pragove) na rieci Dnjepru . 36)
Mnogo viesti o inostranih narodih i zemljah imao Konstantin crpiti iz
ustiju poslanika inostranih dvorova , carskih poklisara i trgovačkih izviestja .
God. 948. 17. Listopada primio je Konstantin u carskom dvoru Magnauri po-
znatoga ljetopisca , biskupa Kremone Liutpranda , poslanika Berengara II. kralja
Italije, koji se duže vremena bavio u dvoru carigradskom. Iz ovoga , po svoj
prilici vrela poteklo je rodoslovje kralja (psybę) Huga, koje , Konstantin u gl.
XXVI. navadja, i kojega kćer Bertha (Eudoxia) pojdè za carevića Romana
(944) . Konstantin bio je poslô u Italiju protospathara Paškala , da izprosi
ruku Berthe. Isti Konstantin odpremio je poslanike kralju Ottonu, koji 31. Li-
stopada 945 dojdoše u Njemačku 37) . Konstantin zove ga „ velikim kraljem
Francije i Saksonije « 38) . Sljedeće godine (946 ) dne 31. Svibnja primio je
Konstantin poslanstvo emira al- Mumenina od Bagdada u nazočnosti saveznika
Kozara, dne 24. Listopada poslanstvo iz Španjolske 39) . Konstantin mogô je do-
znati više toga putem svojih poslanika ; carski poslanik polazio je iz Kerzona k
Pečenegom i obhadjao krajeve crnomu moru na sjever, 40) o trgovačkih od-
nošajih s onimi predjeli Konstantin često govori. 41) Osim toga , u svih po-
krajinah byzantinskoga carstva ili gdjegod se sačuvala kakova sjena carske
vlasti sjedio je „ otparyès “ t . j . upravitelj civilni i vojeni . Za Konstantina
spominju se strategi u Thrakiji , Makedoniji , Peloponezu , Nikopolju , Helladi,
na Strumi ( pzqybs Stpupóvog), u Solunu , Draču , Dalmaciji, Kerzonu itd. 42)
Iz svih ovih nedvojbenih dokaza vidi se, da je car Konstantin mogao
biti dobro obaviešćen o narodih i zemljah svoje doba, o kojih u svom djelu
pripovjeda. U takovih narodo i zemljopisnih crticah on je s veće strane
svjedok koje po vidu koje po sluhu .
Nastaje dá kako pitanje : je li do Konstantina doprieše istinite viesti ?
i je li Konstantin ono , što dočù, dobro i istinito pobilježì ? O posljednjem pi-
tanju mogli bismo malko posumnjati. Za našu sumnju imamo primjer u djelu
Konstantinovu . Rekosmo naime gore više , da Konstantin u gl. XXVI . pripo-
vjeda rodoslovje svoga prijatelja Huga i to , kako ga po svoj prilici čuo iz
ustiju biskupa Liutpranda. Evo obrazac rodoslovja Huga po Konstantinu :

35) De caerem. II. 15 .

36) De adm. imp. c. IX. (p . 75).
37) Chron. Hildesheim ad. a. 945.
38) Cap . ΧΧΧ. : η ὑπόκεινται δὲ Ωτῳ τῷ μεγάλῳ ρήγὶ Φραγγίας τῆς καὶ Σαξίας.
39) De caerem. II . 15
40) De adm. imp. c. VII.
41 ) Ibid. passim ( cf. p . 68. , 69., 72. , 74., 184. itd.)
42) De cerem. II. 52 .
46 Ocjena starijih izvora.

Lothar, kralj Italije .

Adalberto.
Berta

Hugo Boso
Berta (udova kralja Rudolfa.)

Lothar Berta (Eudoxia)

Adelesa Roman II. car, sin Konstantina.

Ovo rodoslovje u gornjih koljenih je pomiešano i zlo izvedeno , Lothar

bo mladji († 8. kolov. 869. ) iz koljena Karla velikoga, imadjaše dva sina i
dvie kćeri Huga, Hermingarda, Gislu i Berthu ; on nije imao ni jednoga sina
imenom Adalberta, kako Konstantin pripovjeda. Bertha udala se dva puta : prvi
put za Theobalda grofa od Provence († prije 898. ) , drugi put za Adalberta II.
markgrofa Toskanskoga († 917 ) . Ovoga Adalberta uzeo je Konstantin krivo
za sina Lothara, dočim mu bijaše samo zet. Nadalje Hugo nije bio pravi
sin Berthin, nego pastorak, pà ovaj Hugo imao je tri žene : Villu , Hildu († 930.)
i Marozziu ; opominje se još priležnica Wandelmoda ; medj ovimi nenalazimo
Berthe udove kralja Rudolfa. Hugo imao je sina Lothara kralja Italije († 22.
Nov. 950.), i kćer Aldu, a osim ovih nezakonite sine : Huberta i Bosu, i kćer
Berthu udatu za Roman II . Kralj Lothar oženio je Adelheidu (Konstan-
tinovu 'Acecxv) od Burgunda, koja poslie Lotharove smrti pojdé za cara Otta I.
Konstantin je samo kod posljednjega koljena vjerodostojan , prem je i
ovdje koješta premučao pà ako u Konstantina nalazimo pogrešaka ovdje ,
gdje ga možemo inimi spomenici nadzirati 42), gdje pripovieda saveze svoj-
bine, koji se tiču baš njegove obitelji, šta će biti u ostalih , koja pripovjeda ,
rodoslovjih, u zapletenih pitanjih narodopisnih ? šta napokon u sgodah davne
prošlosti ?
-
Nastaje dakle pitanje : odkle je Konstantin crpio narodo i zemljo-
pisne viesti, starije od sebe ? Ovdje su mu otvorena bila dva puta stariji
spomenici i ustmeno predavanje onim istim načinom , kojim obaviesti se
stanju naroda i zemalja svoje dobe i o kojem gore progovorismo obširnije .
Konstantin opisujuć pyrenejski poluotok naročito navadja starije geografe :
Apollodora, Herodora , Artemidora , Parthenia , Dioniza , Menandra , Marciana ,
Apollonia Ibera, Athenea, Philarcha , Charaxa ; 43) on je gl. XVII. , XXI. i XXV.
naročito izvadio èx to yрovinou to p.xxxpiou Osopávoug Ts Styypizvйs. " Ovaj Theo-

42) Gled. Markgrafen von Tuscien. Damberger : synchronistische Geschichte . Regens-

burg. 1852. Bd. IV., taf. I.
43) Cap. XXIII., XXIV. (p . 106 - 110).
 Ocjena starijih izvora 47

phanes rodio se u Carigradu god. 759 , poslie 780 postadé monahom na gori
Sigriani, tè preminù kao mučenik dne 12. ožujka 818. On je sastavio ljetopis
i žitje Theodora Studite. Konstantin imao je pred sobom cielu povorku by-
zantinskih ljeto -i životopisaca, kano iz IX. vieka : Genezija (813-866 ) ,
Symeona logothetu , Kameniatu, patrijara Nikephora († 828), iz VIII . vieka :
pomenutoga Theophana, Ivana djakona, Theodora lektora itd. Nù Konstantin
ni jednoga od starijih listopisaca naročito nespominje , niti nekaže , je li i u
koliko se kojim služio . Ondje, gdje u gl. XXI . pripovieda, kako su Arapi osvo-
jili Španjolsku, kaze razgovjetno : ἡ τοῦτο δὲ παρὰ τοῖς ἡμετέροις ἱστορικοῖς οὐ γέγραπ
ta . 44) S ovimi riečmi, kao da je hteo kazati, da pripoviest ovu o Španjol-
skoj, za koju nisu marili byzantinski pisci, od kada Rimska vlast prestadè u
onih stranah , nije uzeo iz grčkih pisaca ; nù je da li je iz ovih povadio druge
zgode, o kojih pripovieda , a nekaže odkle jih povadio , toga nigdje naročito
nespominje. Konstantin mogò je u ostalom imati pri ruci starija izviestja
carskih poslanika, stratega itd . Tako Konstantin govori o poslanstvu (834. )
Petrone ka Kozarom, o poslanstvu Synutha, koga otac mu Lav VI. upravì u
azijatsku Iberiju , 45) o poslanstvu popa Gabriela k Magjarom, dok su se ski-
tali okolo crnoga mora , pà o tom govoreć navadja rieči, kojimi bio bi isti
Gabriel Magjare nagovarao , da udare na Pečenege. 46)
Odavle vidi se , da Konstantin bijaše u stanju proučiti i stariju dobu
Ali pošto smo vidjeli , da nije dovoljno točan ni u pripoviedanju sgoda svoje
dobe, nalaže nam se dužnost, da izpitamo : je li Konstantin poslužio se onimi
sredstvi, kojimi mogaše se služiti ? i je da li je on umio točno i svjestno
upotriebiti takova sredstva?
Odgovarajuć na ova pitanja imamo kao matematici od poznatih olina
prelaziti na nepoznate, tè vjerodostojnost Konstantinovu prokušati najprije na
onih viestih njegovih starije dobe, za koje imamo suvremenih svjedoka.
Kušat ćemo na brusu poviesti, što Konstantin po Theophanu pripovieda
u gl . XXV. o Gotih i Vandalih, imenito kako osvojiše Španjolsku i Afriku. Za
Valentiniana III . ( 425—55 ) upravljaše zapadnom Libiom ili Afrikom stra ..
teg Bonifacio. Drugi strateg Aecij iz nenavisti zavadio ga s Placidiom maj-
kom Valentinianovom, dočim ga kod ove ocrnì , kao da bi težio za samo-
stalnosti, a Bonifacu opet prišaptjivaše da ga car varkom uloviti misli. Na
takove glasove Bonifacio pozvat od cara nehtjede doći. U ona doba bivali su
Gothi i drugi narodi u sjevernih zemljah do Dunava, od kojih Gothi, Gepidi
i Vandali samo imenom razlikovahu se, inače jedan jezik govorahu . Oni su
pod Honoriom (395425. ) i Arkadiom (395-408) prešli Dunav i posjeli
rimske zemlje : Gepidi , ἐξ ὧν ὕστερον διηρέθησαν Λογγιβαρδοι καὶ Ἀβάρεις" nase-
liše se u zemlji blizu Singiduna, " Visigothi pako s Alarihom (perà Aλapixou) ,
pokle bi bili Rim poplienili, prešav u Galiju pokoriše ju. " Gothi (iztočni),
koji su se bili najprije nastanili u Panoniji, s privoljom Theodosija mladjega

44) Ib. p. 97. 45) Cap. XLII. p. 178 et seq. -- 46) Ib. cap. VIII . p . 74.
48 Dr. Fr. Rački.

(408 -450) naselili su se u Thrakiji 19. godine njegova carevanja (427),

ovdje 58 godina prebivali (427 † 58 485) , a napokon s dozvoljom cara
Zenona (47494) osvojili su pod vojvodom Theodorikom Afriku. Vandali sa
svojimi saveznici Alani i Franki prešli su Rajnu i pod vojvodom Gogidisklom
(Yoyidioxλcs) namiestili se u Španjolskoj. Amo pribjegne Bonifacio iz Afrike ka
Gotharu i Gezerichu sinovom i nasljednikom Gogidiskla ; tè jih dozove u
Afriku. Vandali zbilja osvoje Afriku od okeana do Tripola kod Cyrene. Visi-
gothi uzastopce osvoje Španjolsku. Medju tim Placidija pomirì se s Bonifa-
cijem, na što ovaj povedè vojsku poslatu iz Rima i Carigrada pod strategom
Asparom ; ali Gezerich pobiedì rimsku vojsku, uhvatì Marciana, potonjega cara.
Bonifacij vrati se u Rim.
Evo ovako Konstantin pripovjeda o Gotih i Vandalih. Da u ovoj pri-
povjesti i neima neistinâ, bila bi dosta pomiešana. Konstantin dobro kaže, da
su Gothi, Gepidi i Vandali tri puka istoga (germanskoga ) plemena , ali se
vara, da su Longobardi i Avari potekli kašnje od Gepida 47), pošto prvi idu
svakako u germansko , drugi u Turansko pleme. Oba naroda nespadaju ni u
istu obitelj . Prvi od spomenutih bijahu zapadni Gothi (Westgothi), koji su se
god. 375 za cara Valenta, a ne Honoria i Arkadia , doselili u Mesiju pod
Fridigerom i Alavivsom. Nije takodjer istina, da su Visigothi pod Alarihom
osvojili Galiju ; on je umró u dolnjoj Italiji u Cosenzi god. 412 48), a Gothe
odvede u Galiju njegov šurjak Athaulf, iz Galije pako preko Pireneja u Špa-
njolsku, gdje on god. 415 u Barceloni zaglavi 49) Ni to nije istina , da su se
Ostrogothi god. 427 doselili u Thrakiju ; oni su tada u glavnoj massi bivali
na iztočnoj strani Karpata , tè jedva poslie razpasti Huuske države posjeli su
Panoniju, a tek god. 483 odstupio jim je car Zeno dio obalske Dacije, i dol-
nje Mesije, o Thrakiji pako neima ni spomena 50) , kao ni o Africi. Theoderich
predvodio je (489) svoj narod u Italiju i ovdje na razvalinah Odoakrove sile
osnovao jaku državu ,
Iz ovih crtica vidi se , koliko je toga Konstantin pogriešio u jednoj glavi;
pà se ovdje drži još Theophana . On mieša godine ; on uzima jednu za drugu;
jednomu narodu podmetje ono , što je drugi učio. Kako Konstantin je slab
u starijoj chronologiji, u poviesti i zemljopisu može se štioc osviedočiti još
iz sljedećih primjera : Attila je Konstantinu car Avarâ (t☎› Aßápov) , on vojuje
u Italiji proti Frankom (!) , prodrè tja do Rima i Kalabrije 51 ) ; njemu patricij
Narses († 573) vlada u Beneventu i Pavii u vrieme carice Irene (780 802),
tada bje poslat u Rim papa Zaharija ( 742 — 751 ) 52) itd.
Nù k ćemu više dokaza ? već iz ovih svatko može uvidjeti , koli nepo-
uzdan vodja je Konstantin u starijoj poviesti. Kakav dakle zakon iztiče za
poviestnika, narodo- i zemljopisca odavle, što , kako dokazasmo Konstan-

47) Da Konstantin u tom smislu uzima glag. dtxipśw vidi se iz gl . XXXVIII. (p . 169).
48) Olympiodor : Fragm. hist. gr. ed . Bonn. 450 , 12. - 49) Id. ibid. p. 458 .
50) Marcellini comit. Chronic. II. , 300. Ovo se dogodilo „ Fausto solo Cos “ a. 483 .
51) Cap, XXVIII . (p . 123 ) . 52) Cap. XXVII . (p. 119) .
 Ocjena starijih izvora. 49

tinovo djelo bijaše napisano ne iz kakve kritičke, historičke i arheologičke

svrhe, već iz one, da bude Romanu u pripomoć kod uprave carstva , dočim
ga u kratko upoznaje s okolišnimi narodi i zemljami ; zatim što Konstantin
je svakako pouzdaniji u poviesti, narodo- i zemljopisu svoje nego li starije
dobe, pače u ovoj nalazismo više golemih pogrešaka ?
Sliedi taj zakon : da Konstantinovo djelo nije poviest i
narodopis u strogom smislu , da u porabi ima se uviek i
svagdje nadzirati suvremenimi vjerodostojnimi spo-
menici , a gdje ovih neima , treba svaku viest , koja se na-
pominje , prosuditi na temelju nutrnjih razloga i zakona
stroge kritike.
Svaki razborit štioc ove razprave pogodit će : zašto nismo do sada go-
vorili o glavah onih u Konstantinovu djelu , koje sbore o hrvatskom i srb-
skom narodu , prem je kritička iztraga ovih glava namjera ovoj razpravi.
Viesti, koje Konstantin o hrvatskom i srbskom narodu napominje, jesu s veće
strane takove, da i o njih pisac bio bi mogo redi : » τοῦτο δε παρὰ τοῖς ἡμετέροις ἱστορι
nois ou yéɣpantai“ t. j. o tom nisu pisali naši povjestnici. Kako bi dakle mi
bili mogli odmah kritički iztraživati ove glave , koje obzirom na byzantinske
pisce jesu nove, prije nego li smo u obće izpitali, i to na temelju onih vie-
sti i zgoda, koje je kritika već dovoljno razjasnila, da li je Konstantin pisac u
svem povjestne i starinarske kritike ? u koliko se on slaže sa suvremenimi
pisci ?
Neimamo razloga , s kojega bismo imali odstupiti od navedenoga za-
kona u izpitivanju gl. XXIX - XXXVI . pače ako ove glave pročitamo samo
na brzu ruku , naći ćemo više toga, što nas sjeća, da taj zakon na ove glave
čim strožije uporavimo. Tako Konstantin veli, 53) da car Dioklecijan sazidà
grad Diokleu , dočim od ovoga rodnoga mjesta on dobì ime 54) ; da su afri-
kanski Saraceni pod Soldanom ( cavg ), Kalfom (Kzλpobs) i Sabom (2xx)
osvojivši Budvu , Rosu i Kotor obsjeli Dubrovnik, ali kad se približio Niketa
s brodovljem da su digli obsadu , uputili se u Italiju i osvojili Bari, dok jim
ga neotè car Vasilij sa svojim pomoćnikom Ljudevitom „kraljem Francije « , 55)
dočim po svjedočanstvu suvremenih ljetopisa 56) Saraceni su pod Kaltom i
Sabom gop. 840 oplienili Budvu , Rizan i Kotor, god. 841. osvojili Bar, koga
tek god 871 osvoji vojska Ljudevitova s malom pomoćju grčke , a većom ju-
goslovjenske vojske. Pa tako pomiešano, bez obzira na vrieme, piše Konstan-
tin o zgodi sbivšoj se za njegova djeda, komu je on žitje napisao !

53) Cap. XXIX . p. 125 .

54) Epitome S. Aurelii Victoris hist. aug. script. ed. Gruteri. p . 765 .
55) Loc. cit. p. 126-27.
56) Chron. Cassin. c . VIII. Erchempert c. XVI., XXXIII. Annal. Benevent. ad a.
871. Johan. presb. Chron. Venet. p. 17. 19. (ap. Pertz. Script. Germ. III . 225 ,
174 , 246 , 252 , VII . )
4
50 Dr. Fr. Rački.

Prije nego li pokažemo , kako se ima navedeno načelo kritike upora-

viti na pomenute glave XXIX . do XXXVI , navest ćemo u kratko njihov sadr-
žaj : kako naime Konstantin pripovieda prošlost hrvatskoga i srbskoga naroda.
Dva glavna razdobja napominje Konstantin u životu hrvatskoga i srb-
skoga naroda, naime a ) Hrvati i Srblji nisu pražitelji svoje sadanje domovine ;
njihova pradomovina je drugdje. b) iz ove pradomovine doselili su se Hrvati
i Srblji na jug , gdje sada bivaju, za cara Heraklija 61041 ) . Na oba ova
razdobja obazriet ćemo se i mi.
Nam nije za sada mnogo stalo do toga, da saznamo , je li Konstantin
istinu govori, koliko do toga, da proučimo, gdje si Konstantin mislio prado-
movinu Hrvata i Srbalja . U tu svrhu imamo tražiti razjasnenja u njegovu
djelu . Po Konstantinu dakle ležala je velika ili "biela Hrvatska “
(ἡ μεγάλη, ἤ ἄσπρη Χρωβατία) nza Turkijom a blizu Francije (Τουρκίας
ènci9ev Opayying bè màysiov) . 57) tè za Bagibario m« (Exe: 9ev Bayapsize) . 58)
U toj pradomovini Hrvata južnih živili su još za Konstantina njihovi ostanci.
Hrvati u bieloj Hrvatskoj , koja je 30 dana daleko od mora prozvatoga „ Exo-
Tev izvrženi su čestim nasrtajem » Franaka, Turaka i Pečenega . 59) I ju-
žni Srblji polaze od Srbalja , koji se bieli zovu i za Turkijom bivaju
u mjestu óx njimi prozvatom , komu je blizu Francija , kô
što i velika Hrvatska. « 60) Knez Zahumski Mihajlo Bouseßourt dolazi
po rodu od nekrštenih stanovnika rieke Visle prozvate Dicike “ (els tòv mota-
pbv Biskas, tbv èrovoμatépevov Art ) . 61) Pradomovina dakle Hrvata i Srbalja
bila je na blizu , kako Konstantin često napominje. Jedna i druga ležala je
za 99 Turkijom “ i kod „ Francije " , a dio naroda, od koga potečè Mihajlo , sje-
dio je na Visli. U bielu Hrvatsku mogli su provaliti Pečenezi , ona nije do-
pirala do mora, pače bila je 30 dana hoda daleko od mora „ Exotet “ . Ovdje
dakle imamo kao susjedne zemlje : Turkiju, Franciju . Bagivariu, more „ Ex-
Tev je trideset dana daleko , kraj , u kojem Srblji bieli bivaju , zovu ga „ Boiki “
rieka 99 Visla " ili " Dicike " teče jednim dielom zemlje. Ondje je velika Hrvatska
i velika Srbija Konstantinova.
Da si kako tako uzmognemo razjasniti pojam, koga imaše Konstantin o
bieloj Hrvatskoj i Srbskoj , valja nam potražiti kako si on mislio položaj onih
zemalja , koje veli da su blizu ili pogranične bieloj Hrvatskoj i Srbskoj .
Konstantin kaže, da „ Turci (Magjari) bivaju u Panoniji « , 62) u kojoj
njegda bivahu Longobardi. Oni su poslie smrti kneza Svatopluka (Spevdonλó-
xo ) osvojili Moravsku 63) , koja je (prema Beogradu) s one strane Dunava, 64)
i počima od Sriema. U nutrnjoj zemlji Magjarskoj teku rieke Tń ; (Temeš ) ,
Τούτης , Μορήσης (Maros), Κρίσος, Τίτζα (Tisa). Magjarom pogranični susjedi su

57) Cap. XXXI ., p . 148 . - 58) Cap. XXX ., p . 143 . 59) Cap. XXXI. , p . 152.
60) Cap. XXXII., p . 152. 61) Cap. XXXIII. , p . 160 .
62) Cap. XXVII., p . 119 : » εὶς Πανωνίαν , ἔνθα ἀρτίως οἰκοῦσιν οἱ Τοῦρκοι. “
63) Cap. XLI. , p . 175 , 76 . 64) Cap. XLII., p. 177.
 Ocjena starijih izvora. 51

na iztoku Bugari, gdje jih rieka Dunav dieli, na sjeveru Pečenegi, na za-
padu Franci, na jugu Hrvati « . 65) Odavle vidi se, da je Konstantinu bio pri-
lično jasan položaj tadanje Ugarske .
Francija je Konstantinu zemlja medj Hrvatskom (južnom) 1 Mletci « 66) ;
pače i Mletčani „ bijahu njekada Franki iz Akvileje i ostalih mjesta Francije“ .
Francija na dalje leži Ugarskoj na zapadu . Pipin vladao je nad svom Fran-
cijom i Slovjenijom" ; 67) isto tako Ljudevit, koj vojevaše proti Saracenom,
bio je kralj Francije. Nù Konstantinu Francija je ista zemlja sa Saksonijom
ili bar Francija i Saksonija bijahu počinjene Ottu I. , komu su se pokoravali i
ostanci Hrvata u bieloj Hrvatskoj . 68)
Dosta su si povjestnici razbijali glave, što je Konstantin razumievao pod
„ Bzy:ßxpeía “ , za kojom ležala je " biela Hrvatska " ? Njeki mislili su na „ Ba-
bje gore u Tatrah, drugi na rieku Vag (Vagi-vari t. j . stanovnici Vaga),
tretji opet na Bavarsku. Ovi posljednji imaju posvema pravo. Nalazimo bo u
spomenicih X vieka oblik " Baioaria « 69) , pače poznati nam Liutprand piše :
"Arnaldus honorifice a Bago ariis atque ab orientalibus suscipitur Fran-
cis. 70) S toga mislimo da se nećemo prevariti reknemo li, da Bay (ß) xpeíx
Konstantinova i Bagoaria Liutprandova jest jedna te ista zemlja t. j . Ba-
varska, i da je taj oblik naš Konstantin uzajmio od Liutpranda, kada se de-
s10 u njegovu dvoru. Konstantin samo jedan put spominje „ Bagibariu « 71) a
često »Franciju, " u navedenom mjestu Liutprandovu stavlja se „ Bagoaria “ uz
iztočnu Franciju " . U ono vrieme car Otto I. poslie smrti Bavarskoga voj-
vode Arnulfa (2. Srpnja 935) oružjem si podčini Bavarsku , tè uzkrisnù čast
dvorskoga (pfalzgraf) kao za doba Karolingâ . S toga je ime Bavarsko redje
se čulo od Franačkoga i Saksonskoga.
Ako je »Francija " po navedenih riečih ležala uz Mletačku , Hrvatsku (južnu)
i Ugarsku, ako je ovoj „Franciji « i „ Saksoniji " car bio Otto I. ( 936 — 73) suvre
menik Konstantina , rodom saksonske krvi, koja je vladala 105 godina (919
1024) : to Konstantin pod »Francijom" nerazumieva druge zemlje, van državu
Njemačku imenito Franciju iztočnu . Kada spominje bud Bavarsku bud Sak-
sonsku, za koje znadijaše da su njemačke 72) , uzimlje čest za cielo. On nena-
vadja ni Krajne (Kranjske) niti slovenskoga krajišta , ni Koruške , prem su ove
zemlje medjašile neposredno s Hrvatskom ; jer su one bile dio Njemačke države
( Francije ) bez svake vanjske samostalnosti. Odkada je njemački kralj Lju-

65) Cap. XL. , p. 174. Cf. cap . XIII. , p . 81. Ovdje veli, da Hrvati graniče „ πρòç và öpŋ . “
66) Cap. XXXI., p. 150 : » ἐλθὼν ἀπὸ Φραγγίας τῆς μεταξὺ Χρωβατίας καὶ Βενετίας. “
67) Cap. XXVIII., p. 123. 24. - 68) Cap. XXX. , p. 144 .
69) Viduk : I., 25 : " Rex autem profectus in Baioariam dimicavit cum Ar-
nulfo ... U narečju ags. čita se ,, Baegovara. " Sr. Zeuss.: die Deutschen. S. 367 .
70) Giesebrecht der Nordgau im X. Jahrb. bairisch. (Ranke's Jahrbücher II . a, 131 ff.)
71) U djelu de Caerem. aulae. byzant. II. 398 navadja : eiç tov pñya Exfwving, eis Tov
φῆγα Βαϊούρη.
74) De caerem. aulae. Byz. II. , 398 : „ εἰς τὸν ῥῆγα Σαξωνίας, εἰς τὸν ῥῆγα Βαϊούρη
(ἐστι δὲ αὕτη ἡ χώρα οἱ λεγόμενοι Νεμέτζιοι) . Ovu posljednju ried imao je Kon-
stantin čuti iz ustiju koga Slovjena.
4*
52 Dr. Fr. Rački.

devit god . 876 Korušku predao svomu sinu Karlmanu , dielio je slovenski
narod jednaku sudbinu s Njemačkom, a " Krajna" , " slovensko krajište (mar-
chia sclavonica , marchia ad Souvam) i Koruška (Carantanum ) sačinjavahu
jednu vojvodinu. Za vrieme Konstantina cara bijahu vojvode koruški : Eber-
hard ( 937) , Berthold (938 ) , brat cara Otta Hinko I. (948 ) i ovoga sin Hinko ·
II. (955) . 73) Od grčkoga cara nemože se dakle očekivati , da napomene na-
pose i ove čestice "Francije, koje na vanjsku politiku nisu imale nikakova
upliva. On je duo o velikom Ottu (ὑπόκεινται δὲ Ὢτῳ τῷ μεγαλῷ ῥηγὶ Φραγγίας
τῆς καὶ Σαξίας) ali za koruške vojvode nije si mnogo tro glave.
Nù Konstantin veli na dalje, da je biela Hrvatska izvržena nasrtom " Pe-
čenega “ , kao i Franaka i Magjara. Ona dakle nije mogla biti daleko od
zemlje, u kojoj su bivali Pečenezi . Mi smo već gore natuknuli o postojbini
tih divljaka. Po Konstantinovu opisu 74) „ Iaτivaxía proteže se od
dolnjih strana Dunava naprama Distri (Dristor, Derstor, Destor,
Dristra kod Lava gram. god. 889, u Nestora дepстpь je stari „ Dorostolus “ =
ἐσπίτιον = slov. 5
ἄσπρον bonítov
sada Silistrija ) sve do Sarkela (ili dompov Бѣлавѣжа , što
sbilja u narečju čuvaškom znamenuje šore- kill , ležao je na Donu , gdje je
sada Bjelajeva), koj je grad Kozarski. Zemlja dakle, u kojoj bivali su
Pečenezi, kao nomade, protezala se je od dolnjega Dunava u sadanjoj Vlaš-
koj do rieke Dona kroz sadanju južnu Rusiju . Ova prostrana zemlja dielila
se je u osam pokrajina (9xx) , od kojih četiri ležale su s one, četiri s ove
strane Dnjepra. Posljednje leže Dnjepru koje na sjever koje na zapad, i to
jedna (Tizzoñóv) blizu Bugarske, pokrajina dolnje Gyle je blizu „ Turcije “ ili
Ugarske, pokrajina Xapoßón je blizu Rusije, napokon pokrajina Jaßèteptių je blizu
podanikom zemlje Rusije : ητοῖς τε Ουλτίνοις και Δερβενίνοις και Λενζενίνοις καὶ τοῖς
λoimoïç Exλáßorç. " 75) Ovdje trieba nam protumačiti ova imena. Ime „ Rusija “ pro-
tegnula se je tek sliedećih vjekova na prostor velike sjeverne države . Konstantinu
Rusi bivaju u gornjih stranah rieke Dnjepra , 76) po kojoj oni se spuštaju u crno
more. U toj Rusiji je to zástpov to Kroßx" t. j. Kwekt === Kijev, gdje se Rusi sa
svih gradova stiču , tè odavle niz rieku plove. U ovoj Rusiji navadja Konstantin
gradove τὴν Μιλινίσκαν, Λιούτζαν, Τζερνιγώγων, Βουσεγραφε " ) t. j . Ljubeć, Cerni-
gov i Višegrad, koji su i sada na gornjem Dnjepru i okolo Kijeva. Već Oleg
knez ruski (882 ) učini Kijev glavnim gradom Rusije : » н сÂä ОALUK KHAZA KL
Кыскѣ, и рече Ольгъ : се, боуди мати градомъ роусьскымъ.4 78) Konstantinovi
„Дервеvivu jesu Nestorovi Дрѣвланє, за не сѣдоша въ лѣсѣхъ “ . 79) Od Driev-
ljanskih gradova navadja se (945) нскорьсть грдд 80) , a Korostjen nalazi
se i danas na potoku Uši u guberniji Volinskoj . U Volinju današnjem bi-
vali su dakle Drevljani . Konstantinovi Ovo (možebit je ovdje τ mjesto r

73) Sr. Hitzinger : die politischen Verhältnisse Krains im Mittelalter (Mittheilungen

des hist. Vereins für Krain. 1856., XI . Jahrg. S. 34) .
14) Cap. XLII. , p. 177.75) Cap. XXXVII . p. 165 66.
16) Cap. XLII., p . 179 : εἰς δὲ τὰ ὑψηλότερα τοῦ Δανάπρεως ποταμοῦ ηέρη κατοικοῦ
σιν οἱ Ρως. “ 77) Cap. IX. , p. 74. 75. -78) Nestor : Chron. ed. cit. p . 11 .
79) Ibid. p . 3 . 80) Ibid . p . 32 .
 Ocjena starijih izvora. 53

bezdvojbeno su Nestorovi Органун , koji „ сѣдихом по дънѣстрок, 66" i to oni i

Tiverci " присѣдахоу къ доунаюви . . сѣдихом по дѣнѣстром и до мор “ 81) Ugliči
(u njekih rkp . Uliči) dakle bivali su od ruskih plemena najnižje na jug - za-
padu , tè su se ovdje sticali s Pečenegi. Napokon Konstantinovi Aevčevívot,
kao već Šafařik opazi 82), jesu Lučani ( npol. Lęčzanin, 【ayaнннu̸ ) , koje Le-
lewel i Karamzin stavljaju u okolicu grada Lucka na Volinju, Šafařik pako
u okolicu sadanje Velike Luke u Pleskovskoj guberniji.
Zemlja dakle Pečenežka s ove strane Dnjepra imala je za susjede Ugli-
če na Dnjestru, Ruse na gornjem Dnjepru , zatim Drevljane i Lučane. Po-
krajine dolnjega i srednjega Dnjepra bile su u vlasti Pečenega, odkle su oni
često napastovali Kijev , glavni grad Rusije. 83) O jug- zapadnom položaju
Pečenežke zemlje obaviešćuje nas još točnije sám Konstantin , dočim medj
potoci, koji teku kroz ovu zemlju navadja 84) Prut (Bpotos) i Seret (ZépeTOS).
Odkle vidi se , da se je Pečenežka zemlja od Dunava dolnjega protezala k
crnom moru s jedne strane, a s druge uz iztočne Karpate , gdje su Pečenezi
medjašili s Madjari (u Erdelju) 85 ) k Dnjestru i srednjemu Dnjepru , gdje su
oni medjašili s Ugliči i Rusi , tja do rieke Dona.
Imali bismo jos protumaciti mjesto « Βόϊκια i »ἡ θάλασσα ἡ λεγομένη Σκο
Tev ili kako Banduri prevede " mare, quod nigrum appellatur. Šafařik scie-
-
ni 86) , da „ Bóïx “ (ne Bóïŋ t. j . y = Bojska zemlja Bojo hemum, Bohemia)
jest domovina sadanjih rusinskih Bojaka (6оjoк) stanujućih u iztočnoj Galiciji
od vrela Dnjestra uz ovu riekn sve do Pruta, a njekada dalje prama sjeveru
stanovavših. Zeus misli 87) na Bojsku zemlju , tè scieni , da je Konstantin
ovdje pomiešao južne sa sjevernimi (Lužičkimi) Srblji . Šafařikova misao bila
bi vjerovatnija , da se u sklad može dovesti s pojmom zemljopisnim Kon-
stantina o bieloj Hrvatskoj. Gdje si Konstantin predstavlja more Exotervn ?
Prije svega imam ovdje odbiti misao na "> crno more " ; Konstantin bo zove
ovo svagdje » ἡ τοῦ Πόντου θάλασσα " ili naprosto » ὁ πόντος . « 88) Ja bih odmah
pomislio na sjeverno , baltičko more. Već stari Grci raznašali su svakojakih
misli o tom dalekom moru . Ondje kao da se mieša zemlja , more i zrak
tako da se nemože ni hoditi ni ploviti . 89) Kašnje smatralo se je ovo more
za more mrtvo , razpuženo 9º) , koga Kimbri zovu "mori morusa « t. j . » mare
mortuum. " Zar ga Konstantin , koj je rado sliedio stare opise , nezove radi

81) Ibid. p. 6.
82) Slov. starožit. p . 533 .
83) Nestor chronica p. 37.
84) Cap. XXXVIII , p. 171 .
85) Konstantin naročito spominje u zemlji Magjarskoj potoke erdéljske Körös i
Maros.
86) Slov. starož. str. 638. 39 .
87) Die deutschen . p. 610.
88) Cap. XLII, p. 181. de them. lib. I p. 18 , 43. lib. II, p. 45 .
89) Pytheas kod Plinia : hist. nat. lib. XXXVII , 12 .
90) Ibid. lib. IV. 53.
54 Dr. Fr. Rački.

toga more tamno ? Adam Bremski, koj je živio XI vieka († 1076 ) bal-
tičko more zove mare saythicum. แ 91) Tamo na sjever vuče nas ta-
kodje rieka Visla, koja se u baltičko more izlieva i na kojoj po Konstantinu
bivali su njekada Zahumljani . Konstantin veli do duše , da je velika Hrvat-
ska od ovoga mora λ. t. j. 30. dana hoda daleko , dakle skoro četiri puta
toliko , koliko je Beograd od Soluna 92) ; nù ovdje mogô se Konstantin pre-
variti u daljini , a tko nam s druge strane jamči , je da li glede na ovaj
broj do nas doprvši rukopisi i izdavanja izvorni text Konstantina vierno pred-
stavljaju ? 93) Nù iz ovoga takodje podatka vidi se , da si Konstantin mislio
bielu Hrvatsku prilično odaljenu od sjevernoga mora.
Još nam je na koncu obratiti pozornost na jednu okolnost , koju Kon-
stantin , kako vidismo , napominje o bielih Hrvatih : " ostali Hrvati pripo-
vieda krunjeni pisac stanovali su kod Francije , tè zovu se danas Beλo-
Xpoßátot ili bieli Hrvati , imajući vlastitoga kneza (äpyovtz) ; pokoravaju se
pako Ottonu velikomu kralju Francije i Saksonije " . 94) Ovdje se dakle kaže
da suplemenici južnih , ilirskih Hrvata polovicom X vieka imajući svoga kneza
bili su pod vrhovnom vlastju njemačkoga kralja Ottona , tè da su živili u
Bieloj Hrvatskoj kod Francije , odkle izseliše se njekada južni Hrvati.
Vieka X t. j . za vlade cara Konstantina bilo na sjeveru više plemenâ,
koja nosila su ime Hrvatâ. Tada stanovala su dva plemena ovoga imena u če-
skom Polabju sve do Krkonoša i do Moravske. 95) Napominju se u li-
stini zakladnoj biskupije Pražske pape Benedikta i cara Otta I od god. 973 :
"ad aquilonalem hi sunt termini : Psovane, Chrouati et altera Chrouati « 96),
tè u slovjenskom žitju sv. Vacslava 97), gdje se o Dragomiri, majci Boleslava
piše : „буӡбоявши же са мати єго смерти бѣжа въ Хорвати. “ U obsegu ove Če-
ske Hrvatske ležali su gradovi : Ljubica , Chlmec i Žitoměř , a gospodovahu
dvie slavne obitelji : Slavnikovci, iz koje potečè sv. Vojtieh († 997 ) suvremenik
cara Konstantina i Radim , oba muža , koja stekoše velikih zasluga za po-
krsćenje Magjarâ, tè Dobroslavići . Da je dublje na zapadu u starije doba
bivalo Hrvata , da jih je imenito u Polabju bivalo , svjedoči oveći broj mje-
sta toga imena , koja se napominju u pisaca i listinâ X i XI vieka. 98) Su-
deć po ovih ostancih starije dobe imalo biti siedo tih polabskih Hrvata na
riekah Sali i Labi. Uz ove Hrvate ili možebit pomiešani s njimi živili su
polabski Srbi. Oni bijahu sjeverni susjedi Čehom i českim Hrvatom , tè su

91) Hist. eccl . lib. II, c. 10. Nemogu biti tako smion, da bi "„ σxòt- evη “ i „ skythi-
cum " u jezični savez metnuo.
92) De adm. imp. cap. XLII, p. 177.
93) Kako lasno mogô se u prepisu promieniti ▲ ( 4) u ▲ ( 30 ) .
94) Cap. XXX , p . 144 .
95) Šafarik : slov. starožit str. 789. H. Jiřeček : slovanské právo. V Praze 1863 ,
str. 53-55.
96) Cosmas : chron. Bohem. p. 167 et sq.
97) Miklošić : slavische Bibliothek. Bd. II, S. 275.
98) Sr. Šafarikove slov. starožit. str. 920 , 21 .
 Ocjena starijih izvora . 55

stanovali još VIII vieka na obalah Sale i Labe kano i medj obima riekama. 99)
Proti Polabskim Slovjenom vodio je car Otto I baš uništujući rat , komu bi-
jaše put priredio već njegov otac. On je bio odlučio pokoriti si polabske
Slovjene mačem i križem. Oni bijahu pociepani u plemena i različite kne-
ževine ; Otto pako nastojaše najprije o tom , kako da si pokori slovjenske
knezove ostaviv jim donekle sienku nutrnje samostalnosti. Kakovimi sredstvi
radilo se za rečenoga vladara proti ovim knezom, vidi se iz užasnoga zloči-
na markgrofa Gera . Ovaj da u svojem krajištu preprieći ustanak , kakova
izvedoše (940) Bodrici proti markgrofu Hiku , pozvà u goste 30 slovjenskih
knezova (župana), tè pogosćene dadè smaknuti ; samo jedan živ utečè 100).
Kralj Otto I, koj sam znadijaše govoriti slovjenski prem rado negovoraše, 101)
s veće česti izveo je svoje djelo. On je umnožio njemačka krajišta (marca)
u Polabju s markgrofovi , da preprieči ustanke pokorenih Slovjena , a podi-
gô nove biskupije i razposlao tamo njemačke svećenike .
Konstantin indi govoreć na mjestu gore navedenom o bielih Hrvatih,
kao da imadu svoga kneza ali da su podložni caru Ottonu , imao je bezdvoj-
beno misliti na ove polabske Hrvate , koji se do duše već nenavadjaju u pi-
saca i listina njemačkih ; ali on je mogô lasno jedno tada valjda maleno
pleme polabskih Slovjena zamieniti s cielim tamošnjim Slovjenstvom . Što
ovdje bagrorodjeni pisac govori o "bielih Hrvatih mislio je po svoj prilici
i o bielih Srbljih , " koje stavlja svagdje uz one. Ono što Konstantin veli
o knezu " bielih Hrvata" valja o svih skoro plemenih polabskih Slovjena za
carevanja Otta I.
Krenemo li od Polabja , gdje zatekosmo Hrvatâ i Srbâ , na iztok , nać
ćemo i tudjer istoga stolietja Hrvatâ i Srbâ. Ali ovdje opazujemo protivan
pojav. Suvremeni spomenici česće spominju u Polabju Srblje od Hrvata;
dočim na sjever - iztoku Hrvati spominju se u X vieku česće od Srbalja .
Stari zemljopisac Bavarski koncem IX stolietja (866-90) amo na sjever
stavlja " veliku Srbiju« : »Zeriuani (Serbjani ) quod tantum est regnum , ut
ex eo cuncte gentes Sclavorum exorte sint , et originem , sicut affirmant,
ducant. 102) U toj velikoj Srbiji mislio si naš Konstantin Srblje , koji su
bili podložni Rusom u njegovo doba : » početkom Studenoga odmah njihovi
ἄρχοντες odlaze iz Kijeva i upute si u gradove, koji se zove Γύρα , ili » εἰς τὰς

99) Annal. Einhardi ad a. 782 : (Pertz : Script. Germ. I, 163 ) : „ Sorabi Sclavi
qui campos inter Albim et Salam interiacentes incolunt Adam Brem .
op. cit. c. 1 » praeter eam partem, quae trans. Albim supra incolitur a So-
rabis . ."
100) Witik. lib. II . Annal . Sax. ad a. 940. Borbu polabskih Slovjena s Ottom I.
opisuje Šafarik u slov. starož . str. 852-55 .
101) Suvremeni Witikind govori o njem : „ romana lingua sclavonicaque sciebat lo-
qui, sed rarum est, quod earum uti dignaretur. "
102) Rkp. je iz samostana sv. Emerama, pisan koncem XI v. Odlomak priobci
Šaf. (slov. starož . 980-81 ) i Zeuss (die Deutschen. S. 600-601 ) . Sada
je rkp. u monakovskoj knjižnici .
56 Dr. Fr. Rački.

Σκλαβινίας τῶν τε Βερβιάνων καὶ τῶν Δρουγουβιτῶν καὶ Κριβιτζῶν καὶ τῶν Σερβίων καὶ
Xomwv Exλáßwv.“ 103) Medju slovjenskimi dakle plemeni , koji su Rusom da-
nak plaćali , po Konstantinovu izviesću bili su takodjer Srbi. Dragovići
(Apouyoußito ) za Nestora stanovali su medj Pripetom i zapadnom Drinom 104,
dakle nad ruskimi Drevljani. Kriviči (Kpßto ) za Nestora 105) sjedeli su
medj vreli Dnjepra, Dvine i Volge. Pošto ni dalje na iztok , niti na zapad
za Vislom nije se u ono doba vlast Rusije protezala , sva je prilika, da Kon-
stantinovi „ Srbi « bivali su Drevljanom na jug-iztok blizu Nestorovih " Bužana "
stanovavših na sjevernom Bugu . -- Po Konstantinovu izvjesću živili su „ Hr-
vati u gorah pokraj Madjarâ . 106) Da se ovdje neimaju razumievati južni
Hrvati već sjeverni , svaki može se uputiti iz opisa granica zemlje Magjarske
u Konstantina . Neima dvojbe du su to oni Hrvati, koje Nestor spominje 107)
uz Duljebe i Tiverce i Ugliče , uz koje vojevali su god. 906 pod knezom
Olegom proti Grkom . 108) Duljebi bivali su med Bugom i Stirom , Ugliči i
Tiverci " садыхоу по дънѣстром . и до морти na jug. " Horvatom dakle ne-
preostaje ino mjesto, nego sadanja iztočna Galicija sve do gora Karpatskih,
gdje su sbilja bili medjaši Madjarom s jedne a Duljebom , Ugličem i Tiver-
com s druga strane. Za zemlju i postojbinu ovih Hrvata borahu se još isto-
ga X vieka ruski knez Vladimir i poljski Boleslav I, kako to svjedoče ruski
i poljski ljetopisci . 109)
Ako su " Hrvati " sjeverni po Konstantinu bivali u gorah s one strane
Magjarske (Ugarske), ako su po Nestoru bili susjedi Duljebom , Ugličem i
Tivercom , ako su Pečenezi , kako gore dokazasmo , stanovali od dolnjega
Dunava uz iztočne ogranke Karpatâ k srednjemu Dnjepru : onda su sbilja ovi
Hrvati , kako Konstantin pripovieda , izvrženi bili nasrtom divljih Pečenega.
Jedva sada , pokle smo opredelili granice susjedom Konstantinove biele.
Hrvatske i Srbske , možemo izvesti i zaključiti : gdje si je bagrorodjeni pisac
mislio ovu bielu Hrvatsku i Srbsku. Ako je naime Konstantinu bila velika Hrvatska
i Srbska za Ugarskom a blizu „ Francije " , Ugarsku pako shvaćao je u bitno-
sti u današnjih granicah, a pod Francijom s njezinimi čestmi, Saksonijom naime
Bavarskom (Bzyapeix) , razumievao je iztočnu Franciju (Francia orientalis),
kojom tada vladaše car Otto Iako nadalje ostanci bielih Hrvata u veli-
koj Hrvatskoj za Konstantina bijahu izvrženi navali Pečenega, ovi pako sta-

103) De adm . imp. c. IX, p. 79.

104) Chronic. p . 3 : „дроузни єѣдоша междоу припєтню и двиною и нарекоша
СІМ ДРЕГОВНҮН , “
105) Ibid . p. 5. Krivičem bio je Smolensk glavnim gradom .
106) de adm. imp. c. XIII, p . 81 : „ oì èè Xpwßáτо: πρbs тα öpη Tois Toúpxois
παράκεινται, 66
107) Chron, p. 6 : „и живихом въ мноѣ полине и дрѣвлине и сѣверѣ и радн-
MHYH H BATHYH H XоPRATE."
108) Ibid . p . 15 : „ нде ольгъ на Грекы .. пом же множьство . • и дрѣванны
и радимнун и Хорваты и доулѣбы и тиверыца. “
109) Nestor. Chronic. p . 74. Dlugosz hist. pol. lib. I, p. 123 (ed . Krause) .
 Ocjena starijih izvora. 57

novali su kano nomadi u neizmiernom prostoru od dolnjega Dunava uz ogran-

ke iztočnih Karpata k srednjemu Dnjepru tja do Dona , tè su na srednjem
Dnjepru susjedi bili Rusom i njihovim podanikom Ugličem, Drevljanom i Lu-
čanom ako napokon vela Hrvatska na sjeveru nije dopirala do "tamnoga❝
mora , pod kojim razumievamo more čudsko , vendičko ili baltičko , već je
od njega daleko u kopno ležala : neima nikakove dvojbe , da si Konstantin
veliku Hrvatsku i Srbsku nije drugdje mislio , nego u zakarpatskoj nîzi medj
Njemačkom , Karpati i zapadnimi plemeni ruskih Slovjena . Izza ledja ovih
gorostasnih planina izviraju Odra i Visla , tè natapljaju onu liepu nîzu , a
po Konstantinu glava južnih Zahumljana poteče od obale Visle . U za kar-
patskih stranah za Konstantina bivalo je slovjenskih plemena pod imenom
Hrvata i Srbalja počem od rieke Sale sve do Dnjestra : Hrvati i Srblji na
Sali i Labi pod vrhovnom vlasti cara Otta I ili u borbi s njemačkom nad-
vladom, Hrvati u českom Polabju i duž gora Krkonoških, Srblji medj slov-
jenskimi plemeni , koja su plaćala danak Rusom, Hrvati susjedi Duljebom i Ti-
vercom . "Bojki " bilo ime sadanjih iztočno -galičkih Rusinâ , tè nas sjećalo
ili na tamošnje Srblje X vieka ili na "Bojohemum " , misao nas ipak nosi za
Karpate .
Sve ove podrtine veće zemlje , koje su bile X vieka raztrešene s one
strane Karpatâ , spominju nas na to , da velika Hrvatska i Srbska ležala je
u misli byzantinskoga cara i pisca s one strane Karpatâ.
Ovim iztraživanjem htedosmo obresti zemljopisni položaj Konstantinove
biele Hrvatske i Srbske. " Nù riešivši ovo pitanje nismo još tim riešili dru-
gih pitanja , koja su s onim u savezu je li naime Konstantinovi ,, pot
Xpwßáto: xal Σépho “ sbilja su ostanci južnih Hrvata i Srbalja , kako Konstan-
tin kaže ; t. j . je da li zakarpatski Hrvati i Srblji , koji nam se iz spome-
nikâ X vieka odzivaju, bijahu jedno tè isto pleme slovjensko, govoreće jedno
tè isto slovjensko narečje ? upravo kô što su Englezi u Europi i u naselbinah
amerikanskih jedno tè isto pleme. Nadalje , nismo ni toga pitanja riešili :
jesu li se južni Hrvati i Srblji sbilja doselili iz Konstantinove biele Hrvatske
i Srbske ; nije li naime Konstantin samo " per inductionem « zaključio na ovu
selitbu ?

U staroj poviesti slovjenskoj ima više slovjenskih jedno imenih pleme-

na , koja su zemljopisno jako razdaljena , od njih n . p . jedno biva na sje-
veru a drugo na balkanskom poluotoku. Tako n. p. Bodrici sjeverni medj
morem baltičkim i riekom Labom , južni u sadanjoj dolnjoj Ugarskoj , od
kojih prozva se Bodročka županija ; Dragovići sjeverni , o kojih govori
smo nješto više , u Rusiji i Dragovići južni u Thraciji na rieci Dragovici ;
Dulje bi Ruski , o - kojih malo više , i panonski oko Blatna jezera ; Milča-
ni polabski u gornjoj Lužici , moldavski na rieci Milkovi (gdje bijaše u sred-
njem vieku Milkovska biskupija) i peloponezki u podgorju Pentadaktyla ; Mo-
ravljani na gornjoj Moravi , opet na dolnjoj (bugarskoj , nižjoj ) Moravi ;
Slovjeni (u smislu užjem, kao pleme) ruski na obalah Ilmena jezera, južni
u Macedoniji ; Smoljani ruski u okolici Smolenska , grana dakle Krivičâ,
58 Dr. Fr. Rački.

bugarski na granici Thracije i Macedonije , polabski kao grana Bodrica ;

Stodorani koruški na razgránju štajerskih i gornjoaustrijskih gora , polab-
ski medj Havelom i Dosom ; Suselci ruski njegdje blizu Litve , koruški na
rieci Lužnici u dolnjoj Štajerskoj itd.
Kô što dakle bio bi nehistoričan zaključak iz samoga imena jednakoga
n. p. gornjih i dolnjih Moravljana , ruskih i macedonskih Slovjena izvesti
ethnografičku istovjetnost plemensku ovih ogranaka Slovjenskoga naroda :
tako bio bi ,ako ne drugo , bar prenagao zaključak izvesti radi jednakoga
imena južnih i sjevernih Hrvata i Srbalja plemensku istovjetnost obiju . Kako
je poznato narod slovjenski po jeziku dieli se u dvie grane : jug- iztočnu i
zapadnu ; u prvu idu Rusi , Bugari , Hrvati , Srblji i Slovenci , u drugu Poljaci,
Česi i Polabski Slovjeni , od kojih preostali su još Lužički Srbi i nješto Drev-
ljanâ. Južni dakle Srblji i Lužički Srblji ne samo što nisu jedno tè isto
pleme , kao što nisu n. p. Poljaci i Česi , nego neidu po jeziku niti u jednu
slovjensku granu ; a kako se može zaključiti iz mjestopisnih imena polabskih
Slovjena u poveljah X vieka jezik onodobnih Srbalja polabskih spadao je na
istu granu slovjensku , na koju spada jezik današnjih Lužičkih Srbalja. 110)
Nemože se dakle reći , da su polabski Srblji za Konstantina govorili jezik
južno-srbski , tè da bi ga s vremena bili promienili u sadanji lužičko - srbski.
Po ovoj analogiji moglo bi se zaključiti da Srblji , koje Konstantin navadja
medju ruskimi podanici bijahu pleme rusko - slovjensko , južnim Srbljem dakako
po jeziku bližje od polabskih Srbalja , nù svakako različito . Ako to valja o
južnih i sjevernih Srbih ,počem ime „ Srb« po najvjerovatijem tumačenju
umnoga Šafarika 111 ) znamenuje rodjak, rod , narod , ono dakle nije topićno,
što bismo kazali ob onom , koj bi iz istovjetnosti imena južnih i sjevernih
Hrvata zaključio na plemensku istovjetnost, počem ime " Hrvat" je topično ?
Ime naime ,,XьRATь , XоpкATы , Chruuati , Chroatae , Xpoßito " kako se piše u
najstarijih hrvatskih , latinskih i grčkih spomenicih znamenuje zemlju briego-
vitu , i odnosno stanovnike njezine , 112) tè kako smo vidjeli oni Hrvati , koji
se u listinah i kod pisaca X i XI vieka spominju , stanovali su sbilja u go-
rah ili na ograncih gora karpatskih i krkonoških . Ovdje dakle još manje
nego li kod Srbâ može se zaključiti , da južni Hrvati jesu istoga plemena sa
sjevernimi Hrvati X vieka. Ime " Srbsko " ostalo je još živo u Polabju , ali
znači drugo pleme ; o imenu Hrvatskom mislilo se je , da je iz sjevera po-
svema izčeznulo , ali M. Lebedkin u svojih statističkih izvjestjih o zapadnoj
Rusiji 113) uz Drevljane , Kriviče , Voline i Tiverce navadja 17228 Hrvatâ,

110) Sr. Dobrovsky u Engel's Geschichte von Servien und Bosnien. S. 155 .
111) Slov. starož. str. 151-153.
112) U česko-slovenskom narečju 99, Horvät i sada znamenuje njem. "9 Waldland "
prema "pusto -vät = Wüste , holo-vät nacktes Land " itd. Jedan stari pa-
stir, koj njekomu učenomu Slovaku kazaše iz jedne karpatske goleti bližnju
okolicu , reče mu ondje leži Borovka , za njom po Kokavi i Malincu "to
je už po tom sama Horvät. « Pest-budinske vědomosti. god . 1861 , br. 82 ,
113) U III. svezku izvjestja c. ruskoga geograf, družtva u Petrogradu 1861 .
 Ocjena stariji izvora. 59

nù ovi govore ruski , prem po svoj prilici u razrečju , jer jih Lebedkin dieli
i razlikuje od malo - bielo i veliko -- Rusâ.
Konstantin držao je Hrvate i Srblje sjeverne za jedno te isto pleme s
južnimi. Ali ovdje nemože nam on biti nikakav auktoritet. Polabski Srblji
spadahu i spadaju svakako u zapadnu granu slovjensku , o českih Hrvatih i
Srbljih s one strane Karpatâ nemože se ništa izvjestna reći .
Jesu li se južni Hrvati i Srblji sbilja doselili sa sjevera iz biele Hrvat-
ske i Srbske , kako Konstantin pripovieda? Nije li Konstantin ovdje stvorio
zaključak iz istovjetnosti imenâ ?
Na ovo pitanje možna su dva odgovora : ili su Hrvati i Srblji južni
prvosjedioci balkanskoga poluotoka, tè o njihovu doseljenju nemože biti spo-
mena ; ili Hrvati i Srblji nisu od pravieka u zemljah , u kojih sada bivaju
već su se u njeko doba amo doselili. Ono prvo svakako treba točno razlu-
čiti od autochtonizma Slovjenâ na jugu tè od pitanja o narodnosti Ilirâ. Po-
stavimo , da je za vlade rimske ovdje na jugu bilo Slovjena , postavimo , da
su Iliri bili Slovjeni ; odavle nebi još sliedilo , da oni prvosjedioci Slovjeni ,
Iliri bijahu Hrvati i Srblji ili da ovi bijahu grana tih Slovjena i Ilira .
Nù u svih grčkih i rimskih pisaca neima nigdje na balkanskom polu-
otoku traga Hrvatom i Srbljem prije i za vlade rimske u ovih stranah , prem
njeki od njih kano Plinij , Ptolomej , i Strabo po tanko izbrajaju panonska i
ilirska plemena 114) . Nikako se dakle nemože dokazati historički , da bi Hr-
vati i Srblji ovdje na jugu već tada stanovali . Naprotiv već Plinij 115) i
Ptolomej 116) znadu za Srbe na sjeveru . Osim toga za Konstantina, t. j . da
su se južni Hrvati i Srblji doselili iz zakarpatske biele Hrvatske i Srbske ,
vojuju ovi razlozi : a) neima primjera , da su se u doba historičko narodi
selili iz juga na sjever , dočim nam jasna poviest selitbe naroda protivno
svjedoči. To valja o germanskih narodih kano Gotih , Vandalih , Longobar-
dih itd., to valja o Slovjenih thračkih i macedonskih po svjedočanstvu Pro-
kopa , Menandra , Theophylakta i ostalih suvremenika . b) U hrvatskom i
srbskom jeziku ima mnogo rieči , koje se nemogu tumačiti iz riečničkoga
obilja ostalih slovjenskih nariečja , a nalaze se u jeziku litvanskom 117) ; što
svjedoči , da su Hrvati i Srblji njekada živjeli u susjedstvu s Litvanî , dočim
nemože se dokazati , da bi se ovi izselili bili iz susjedstva južnih Hrvatâ i

114) Ptolomej poznavô je u Panoniji dva oddiela naroda (II , 15. 16) , u iztočnom
od kojih na Dunavu navadja 'Apaßioxo (kod Plinia »Eravisci " , kod Tacita
„ Aravisci “ ) . Plinij (III , 25 ) spominje na Dravi „ Serretes " , a negdje i
"Arivates" . Ovo su dva imena , koja u onodobnih pisaca imaju ajekakvu
iz daleka srodnost sa Ser-bi i Hrvati. Nu tko bi tako smion bio , tè jih
istovjetio sa Srblji i Hrvati ?
115) Hist. nat. VI, 7 : A Cimmerio acculunt Maeotici, Vali, Serbi .
116) Geogr. V, 9 : Μεταξύ δὲ τῶν Κεραυνίων ὀρέων καὶ τοῦ Ραποταμού Οριναῖοι καὶ
Ουάλοι καὶ Σέρβοι,
117) Sbirku takovih rieči navadja Šafařik u starožitnostih slov. str. 641 ; ja ću
sbirku tu u svoje vrieme i na drugom mjestu popuniti ,
60 Dr. Fr. Rački.

Srbalja. c) Mnoga imena topička i zemljopisna jednaka su u zakarpatskih

i južnih hrvatskih i srbskih stranah, kano rieka Cetina u Dalmaciji i u Rusiji
(izlieva se u Bug) , San u Galiciji, Kranjskoj i u Bosni (Sana) , Bistrica u
iztočnoj Galiciji (teče u Dnjestar) , Kranjskoj , Hrvatskoj, Bosni itd. Ovakav
pojav opazujemo kod svih naselbina, one rado prenašaju imena svoje prado-
movine. Netreba nam ovdje uputjivati na Engleza u velikoj Britaniji i Ame-
rici itd. znamo da Srblji koji su se za Marije Terezije izselili iz Sriema i
Ugarske, na Dnjepru prozvaše njeka mjesta Slankamen , Mosorin , Vukovar,
Feldvar, Vršac, Pančevo. Janopol, Kaniža itd. d) Nespominjajuć svjedočanstva
118) Grka Laonika Chalkokondyla o Srbih stariji domaći pisci misle, da su
Hrvati i Srblji došli na jug iz zemlje zakarpatske, ili kako Toma arcidjakon
Splietski to nije kaže "de partibus Poloniae 119).
Na onoj strani Karpatâ, u velikoj Hrvatskoj i Srbskoj , ima se sbilja s
Konstantinom tražiti pradomovina južnih Hrvatâ i Srbalja . Ondje su takodjer,
kako noviji česki povjestnici, imenito Šafarik 120) i Palacky 121 ) sbilja tumače
"Chrwaty," iz kojih „ Čech" izvede i dovede u „ Bojohemum " svoj narod 122) ,
a misliti na južnu Hrvatsku znamenuje okrenuti poviest naopak.
Ostavivši dakle neriešeno pitanje : je li Konstantinovi Hrvati i Srblji
àßantíoto: nai Kompot u njekom smislu bijahu praotci južnih Hrvata i Srbalja,
možemo ipak izvjestno tvrditi da se ovi doseliše iz zakarpatske biele ili ve-
like Hrvatske i Srbije.
Iz ove pradomovine naroda Hrvatskoga i Srbskoga sliedimo sada Kon-
stantina u njegovu južnu postojbinu ; tè vidimo : koje zemlje posjedoše Hrvati
i Srblji na balkanskom poluotoku.
Konstantin navadja ove zemlje, u kojih u njegovo doba (949) stanovali
su Hrvati i Srblji pod vladom svojih župana : (Xpoßztíz) Neretva ili Пlayavia,
Zahumje (xópa twv Zayλoúpu̸v) , Travunja ili Trebinjska (Tepßouvíz) , Duklja
(Atóxλna), Srbija ( Espßhía ) i Bosna (Bóswvz) . Od ovih zemalja prvih pet dopi-
ralo je sa svojimi zapadnimi granicami do jadranskoga mora , a Hrvatska
njih medjašila je s Istrom kod grada Labina (ήγουν του κάστρου Αλβούνον) ,
tè se prama pogorju provlačila još nješto nad Istrom 123) ; Duklja pako
kao najnižja i najjužnija medjašila je s byzantinskom pokrajinom Dračkom
(Jéµa Auppáxiov) imenito s gradovi ove pokrajine Lešom ('Eλiccos) , Olgu-
nom ( Eλxúvios ) i Barom (Avtíßapis) . Konstantinu poznate su bolje zemlje

118) Ed. Paris. I. 17 veli o Srbih da su došli na jug " iz one pokrajine, koja je
s one strane Istra u skrajnoj Evropi, ἀπό τε Κροατίας (velike) καὶ Προυσίων . .
καὶ Σαρματίας τῆς νῦν Ῥωσίας καλουμένης
119) Hist. Salonit c. VII . (ed Schwandt. p. 541.)
120) Slov. starož. str. 765 . 121) Dějiny narodu česk. I., 91 .
122) Dalimilova chronika. Izd. Hanke. V. Praze 1851., str. 6 : V srbském
e,
jazyce jest zemi jéžto Cha rva ti jest imie. V tej zemi bieše lech , jemuže
imie djechu Čech ...
193) De adm . imp . c. XXX : « Η χώρα της Χρωβατίας .. παρεκτείνεται πρὸς μὲν
τὴν παραθαλασσίαν μέχρι τῶν συνόρων Ιστρίας ἤγουν τοῦ κάστρου Αλβούνου. πρὸς
δὲ τὰ ὀρεινὰ καὶ ὑπέρκειται μέχρι τινὸς τῷ θέματι Ιστρίας .
 Ocjena starijih izvora. 61

uz more od onih u kopnu. Srbija po njegovu opisu medjašila je na sje-

veru s Hrvatskom, na zapadu s Neretvom, Zahumjem i Dukljom, a na
jugu s Bugarskom ; gradovi srbski , kako jih on navadja , leže u sre-
doviečnoj Raši , tako da Konstantinova Srbija ima se tražiti u kraju dol-
nje Drine, Lima , Ibra i Raše. Iz pripoviesti Konstantinove 124), da su sinovi
župana srbskoga Mutimira bugarskoga kneza Borisa pratili do Raše (ếws tõs
Pars) , što se bojaše zasjede Srbalja, vidi se, da je taj grad, ležeći u istoime-
noj župi i na rieci Raški, koja teče u Ibar, bio na medji Srbskoj i Bugarskoj .
O nutarnjih medjah Hrvatske Konstantin ništa negovori ; samo pripoviedajuć o
narodih, koji su Magjarom susjedi , veli : da su jim susjedi na zapad Franki i
na jug Hrvati , a na iztok Bugari, od kojih dieli jih rieka Dunav. 125)
Buduć na dalje po Konstantinu kako vidismo Magjari stanovahu u velikoj
(Svatoplukovoj) Moravskoj s one strane Dunava, tim je Konstantin znao , da
Hrvati stanovahu u njegovo doba u posavskoj Panoniji i Sriemu, gdje jih
Dunav dielio s jedne strane od Magjara, s druge od Bugara .
Ovo su bile granice zemalja, u kojih za vrieme cara Konstantina sta-
novao je pod svojimi župani narod hrvatski i srbski.
Drugo je pitanje : je li ove zemlje ili uz nje još koje ine posjede na-
rod hrvatski i srbski doselivši se na jug sa sjevera ? Do sada se je obično
miešalo pitanje o postojbini Hrvata i Srbalja u vrieme Konstantinovo t. j.
polovicom X. vieka s pitanjem o postojbini njihovoj na jugu po dovršenoj
selitbi , dakle, kako ćemo vidjeti , početkom VII. vieka.
O hrvatskom narodu Konstantin govori na više mjestih, da je on osvo-
jio i posjeo Dalmaciju , Ilirik i Panoniju . 126) Pošto ovim imenom u razno
doba je različito političko znamenovanje, treba nam jih najprije u koliko je
moguće protumačiti iz samoga Konstantina. Krunjeni pisac u svojih djelih
uzima Dalmaciju u smislu užjem i širjem . U smislu užjem pod Dalmacijom
razumieva Dalmaciju byzantinsku svoje dobe t. j . primorske gradove s nje-
kimi otoci, kojimi upravljao je byzantinski strateg, koga napomenusmo gore
više, stanujući navadno u Zadru . Strateg imao je samo vrhovnu političku i
vojenu oblast nad ovom Dalmacijom, dočim su municipalnu upravu rukovo-
dili sami gradovi 127) . Ovu byzantinsku Dalmaciju Konstantin svagdje razli-
kuje od bližnje Hrvatske, Zahumja, Travunje itd ., tako gdje pripovieda, kako
su one pokrajine pod slabimi carevi odpale od oblasti carigradske kaže : „ я¯α
ἡ Δελματία καὶ τὰ περὶ αὐτὴν ἔθνη, στον Χρωβάτοι , Σέρβλοι, Ζαχλοῦμοι , Τερβουνιῶται,
Καναλεῖται , Διοκλητιανοὶ καὶ Ἀρεντανοι . . 128). Na ovu byzantinska Dalmaciju

124) Ibid. c. XXXII., p . 155 .

125) Ibid. c. XL ., p . 174 : « Πλησιάζουσι δέ τοῖς Τούρκοις πρὸς μὲν τὸ ἀνατολικόν μέσ
ρος οἱ Βούλγαροι, ἐν ᾧ καὶ διαχωρίζει αὐτοὺς ὁ Ἴστρος .. πρὸς δὲ τὸ δυτικω
τερον οἱ Φραγγόνι πρὸς δὲ τὸ μεσεμβρινόν δι Χροβάτοι. “
126) Glavna su mu mjesta c. XXX. , p . 144 : « ἔκτοτε οὖν κατεκρατήθη ἡ τοιαύτη χώρα
(Δελματία) παρὰ τῶν Χρωβάτων . . . ἀπὸ δέ Χρωβάτων τῶν ἐλγόντων ἐν Δελμα
τία διεχωρίσθη μέρος τι, καὶ ἐκράτησε τὸ Ἰλλυρικὸν καὶ τὴν Παννονία», σε
127) God. 821 bio je Ivan „ praefectus provinciae " u Zadru. cf. Annales Einhardi
ad an. cit. 128) De adm. imp . c. XXIX. p. 128.
62 Dr. Fr. Rački.

po Konstantinu spadahu gradovi : Dubrovnik ( Pzcó57 ) Spljet (Asmaλá9cv ) Tro-

gir (Tpzyyoùptv) , Kotor (Aexaτépwv) , i Zadar (Atάèwpa) ; zatim uz njeke manje
otoke ovi kvarnerski : Krk (Bèxλa) , Rab (Apßŋ ) i Osor ( " O4apa) 129) . Konstan-
tinu ova Dalmacija , koje stanovnici su mu Popavo: različiti od Grkâ ('Pwpzic:),
je dio Italije 130) , a njezin strateg po svoj prilici bijaše njekada podčinjen
carskomu Exarhu u Ravenni.
Tako bijaše se Dalmacija stisnula samo na pomenute gradove rimske ,
koje gledaše Carigrad uzdržati u svojoj vlasti, dok god mogaše , jer kroz nje
gospodovaše na jadranskom moru.
Nù Konstantinu bijaše poznata Dalmacija u granicah mnogo širjih :
" Dalmacija tako piše 131) nje kada imaše početak na
Dračkoj medji ili kod Bara i protezaše se do Istarskih pla-
nina , u širini pako do rieke Dunava " . Dalmacija dakle u šir-
jem smislu ležala je med riekom Bojanom, Istrom, jadranskim morem i Du-
navom. Granice sa triju prvih strana jesu prilično jasno označene, četvrtu
treba protumačiti. Konstantin na drugom takodjer mjestu Dunav stavlja za
granicu Dalmaciji ; govoreć naime kako su Obri Dalmaciju osvojili kaže, da
su s ove strane Dunava stražili dalmatinski Rimljani, a Obri da su bivali s
one strane Dunava , gdje sada stanuju Magjari. « 132) Ako s druge strane,
kako vidismo nješto više, Dunav po Konstantinu dielio je Magjare od Bu-
gara, ovdje pako nemože se razumjeti nego dolnji tek Dunava izpod Beo-
grada, to je Dalmacija u smislu Konstantinovu na ovoj strani imala dopirati
do Save i njezina ustja u Dunav ili najdalje do Dunava u Sriemu. Ima više
Byzantinskih ljeto i zemljopisaca, koji Dalmaciju protežu tja u Sriem.
Koju „ Panoniju « razumievao je Konstantin na pomenutom mjestu može
se razabrati iz njegova djela " o pokrajinah" carstva Byzantinskoga . Ovo djelo
može se smatrati kano izvadak uz njeke novije promjene iz „ synekdema “
Hierokla gramatika, koji je pisao svoj putopis za cara Justiniana (527 — 65).
Ovaj pako navadja 133) : » Επαρχία Παννονίας, ὑπὸ ἡγεμόνα, πόλεις β' , Σέρμιον, Βα-
ctáva. Ove iste rieči navadja Konstantin po Hieroklu u themi Dračkoj 134)
samo što nenapominje imenâ obiju gradova, po svoj prilici zato , što „ Sir-
mium" i " Bassiana " polovicom X. vieka bijahu izgubili svoju staru sjajnost,
ili možebiti izpadoše iz rukopisâ . Sudeć dakle po ovih gradovih Konstantin
ovdje razumievaše dio doluje Panonije med Savom Dravom i Dunavom . Ovaj
dio razumievao je tudier krunjeni pisac tim više , što on kako vidismo baš na
ovoj strani stavlja Hrvate Magjarom za susjede.
Težje se može protumačiti : kakav obseg mogô je imati Ilirik po Kon-
stantinu ; buduć u obće neima imena u zemljopisu , koj bi od ovoga imao

129) Ibid., p. 136 140 .

66
130) De themat. I. , 57 : » Ἡ δὲ Δελματία τῆς Ἰταλίας ἐστὶ χώρα.
131) De adm. imp. c. XXX., p. 141 .
132) Ibid : » Ἐκεῖθεν τοῦ Δανουβίου ποταμοῦ . . . ἔνθα ἀρτίως εἰσίν οἱ Τοῦρκοι, κ
133) Ed . Bonn. p. 393. 134) De them. lib . II . , p . 56 .
 Ocjena starijih izvora. 63

različitija znamenovanja to politička to geografička . Nestalnost ova opazuje

se osobito kod byzantinskih pisaca. Konstantin opisav Thračku pokrajinu po
Hieroklu prolazi na pokrajinu Macedonije , " koja se stavlja pod Ilirik i
u opis njegov. Tude on navadja : επαρχία Μακεδονίας ὑπὸ κονσιλιάριον , a za-
tim 31 grad ove eparchije 135) , i to sve po Hieroklu 136) uz onu razliku , što
ovaj stavlja na prvo mjesto : " Enxрxía 12λupixo " sa prvom i drugom Macedo-
nijom, dočim Konstantin sve to spravlja pod 9p.x Maxedovíag. " On takodjer
razlikuje dvie Macedonije jednu pod upravom » konsiliaria “ , drugu pod upra-
vom vojvode ( yepóva). Buduć na gore navedenom mjestu Konstantin razli-
kuje Ilirik od Dalmacije, dočim se često oba pojma istovjetuju , nebismo
usudili se Ilirik urinuti u koj kut Dalmacije u navedenom obširnijem
smislu . S toga sudimo, da je Konstantin pod Ilirikom tudjer razumievao
eparhiju II . Macedonije s glavnim gradom tóßol. U ovoj eparhiji staroga
Ilirika Konstantin uz ine gradove navadja „ Zápa “ ; ovaj pako , njekada
stolica biskupa , ležao je na gornjem Vardaru okolo Skopja , dakle u
staroj Dardaniji . Ovaj Ilirik ležao je Dračkoj pokrajini na iztoku , što se
može razjasniti iz istoga Konstantina . On naime pripoviedajuć 137) , kako je
car Konstantin veliki razdielio carstvo med svoja tri sina veli , da je Kon-
stantinu dao Galiju i prekoalpijske pokrajine, Konstantu Italiju (pod koju
spadaše Dalmacija kao „t 'Itaλías xópa« ) i Afriku , Konstanciju pako „tà
ἀπὸ τοῦ Δυρραχίου καὶ αὐτὸ τὸ Ἰλλυρικὸν, τὴν Ἑλλάδα ... U tom smislu uzimlju
Ilirik mnogi byzantinski ljetopisci .
Uzporedimo li sada gore nacrtane medje onih zemalja , u kojih narod
hrvatski i srbski živio je pod svojimi župani polovicom X. vieka s medjami
Dalmacije, Panonije i Ilirika, koje po Konstantinu izprvice došav na jug na-
seli, priznati nam je, da se one prilično stiču . S druge strane u ovih zem-
ljah narod hrvatski i srbski od pamtivieka stanuje, tè mu je Konstantin ovim
opisom dosta točno naznačio ethnografične granice. Na Bojani stiče se i danas
narod naš s Arbanaskim, na iztočnoj Moravi i Timoku s Bugarskim življem.
Iz svega vidi se , da je Konstantin dosta dobro obavieš ćen bio o zem-
ljah, u kojih je bivao polovicom X. stoletja i u koje bio se narod hrvatski
i srbski doselio . Mi smo ovdje Hrvate i Srblje uzeli o jednom skupu ostav-
ljajuć njihove medjusobne razmedje kašnjoj razpravi.
Do sada , kako sudimo , pošlo nam je za rukom protumačiti geografičke
pojmove našega Konstantina o postojbini Hrvatâ i Srbalja na sjeveru i na
jugu ; sada treba nam ova dva toli oddieljena prostora vremenom skopčati
t. j . izpitati je li bio Konstantin dobro obaviešćen o tom, kada su se Hr-
vati i Srblji sa sjevera doselili u gore opisane pokrajine Balkanskoga polu-
otoka ?

Konstantin pripovieda o dviju provalah "" varvarskih naroda u Dalma-

ciju , koja tiem bijaše iztrgnuta iz vlasti rimske. U gl. XXIX pripovieda

135) De them. lib. II., p . 49 . 136) Op. cit. p . 391 .

137) De themat. lib . II., p . 57.
 64 Dr. Fr. Rački.

kako su mol Σκλάβοι οἱ Ἄβαροι βουλευσάμενοι presar Dunav prodrli lukavo ta

u Solin , ovaj glavni grad Dalmacije osvojili i posjeli cielu zemlju izim pri-
morskih gradova Dubrovnika , Spljeta , Trogira , Zadra , i otokâ Krka , Raba
i Osora , u kojih ostaše " Rimljani. " Ova provala dogodila se je pet sto go-
dina prije Konstantina , dakle god . 449 138) . Hrvati pako i Srblji osvojiše,
kako pripovieda u gl . XXX, Dalmaciju i gore navedene zemlje za cara He-
raklija , koj 6. Listopada 610 bijaše krunjen patrijarom Sergijem a preminu
11. Ožujka 641. Na taj način po Konstantinu sliedila druga invasia skoro
dvie sto godina poslie prve.

Po toj pripoviesti Rimljani držahu Dalmaciju do god . 449, onda osvoji-

še ju Slovjeni ili Obri « ; ovi držahu ju do početka VII vieka , kada ju oteše
IIrvati i Srblji. U novije doba misli Dümmler 139) , da Konstantinova pri-
poviest ob osvojenju Dalmacije sastoji se iz dviju izviešća, koja se razlikuju
u njekih mimogrednih točkah. Dümmler misli , da je Konstantin u prvom
izviešću mislio Slovence , u drugom pako Hrvate i odnosno Srblje , nù da je
svakako prvomu prerano doznačio dobu . Po mojem mnienju Konstantinu
prvi osvojitelji Dalmacije nisu Slovjeni u obće kamo li Slovenci , već Avari
ili kako jih Nestor zove „Osрe 140) . Konstantin pogrešno istovjetuje taj na-
rod Turanskoga plemena s narodom slovjenskim , pà on je u obće jako slab
narodopisac, kako već gore primjetismo ; ali njemu su u rečenom izviešću glavni
faktor 99 "Aẞapo " , kojim poput glosse dodaje „ Exλáßot tè u sliedećoj glavi, u
kojoj govori kako Hrvati osvojiše Dalmaciju , svedj napominje Obre , kao prve
osvojitelje one zemlje . Konstantinu bijahu vojevanja ovoga ratobornoga na-
roda poznata iz suvremenih byzantinskih pisacâ kano Priska , Menandra, Theo-
phylakta itd . a za njihovu narodnost nije si mnogo razbijao glave . Dà kako ,
da se Konstantin ovdje prevario u kronologiji , ako inače izdavanja i ruko-
pisi neizkvareni do nas dojdoše. Obri naime poslie razpadnuća hunske vlasti
pomoliše se (461-465) izza drugih naroda tek na Maeotisu i kaspijskom
moru 141) , a za sto godinâ kašnje, prije g. 558, prejdoše Kavkaz 142) i ski-
tahu se u ravnicah crnoga mora. Oko pomenute godine dojdoše Obarski
poslanici k caru Justinianu , koj ponudi jim dolnju Panoniju za obitalište.
Pod njegovim nasljednikom carem Justinom II (565-79), koj uzkrati Obrom
danak , udariše ovi svoje šatore na zapuštenih obalah iztočnih Labe , odkle
prodreše u Thuringiju , gdje se zaratiše s kraljem Sigibertom 143). Iz Polabja
sliediše Obri poziv Alboina kneza Longobardskoga , da s njim udare na Ge-
pide. Tim putem Obrom pojde za rukom , osobito od kada Longobardi pre-

138) On naime pripovjedajuć, da su Solinjani pobegli i preselili se u Dubrovnik,

veli (p. 139 ), da od onoga vremena : ,,sisiv Et p² μéxpɩ tñs oýuepov. “
139) Ueber die älteste Geschichte der Slaven in Dalmatien. Wien 1856, S. 8-10 .
140) Chronica. ed . cit. p. 6 .
141 ) Priscus ed. Bonn . p. 158 .
142) Menander ed . Bonn. p. 262.
143) Paulus diacon. hist. misc. II, 10.
 Ocjena starijih izvora. 65

seliše se u Italiju (568 ), razširiti se po iztočnom Noriku , Panoniji i u Daciju

do prieko Tise. Već god. 569 obseo je obarski Bajan slavni Sriem , a X
godine carevanja Justinova (576) provalili su Obri tja do crnoga mora u
Traciju.
Ove podatke navedosmo za to , da štioc uvidi , kako se Konstantin u
ljetopisju prevario , kada provalu Obrâ stavlja u god. 449. Ali proti tomu
govori i ta okolnost , da je Solin grad u Dalmaciji , koj po Konstantinu bio
bi razoren rečene godine , u ratovih rimsko - gotičkih bio Rimljanom glavna
točka za sve vojene podhvate proti Gotom. U Svibnju 545 unišô je u Solin
slavni Belizar s vojskom 144) . O provali dakle kao i gospodstvu Obrâ u
Dalmaciji u rečeno doba , pače ni sto godinâ kašnje nemože biti ni spomena.
Tek za cara Mauricija (582-602 ) Obri su se poput bujavice u njekoliko
godina razlili put juga i zapada. God. 589 plienili su Grčku , god . 597 ob-
sjedoše grad Solun (Thessalonica) s vojskom od 100.000 momaka 145) , slie-
deće god . 598 sám khagan obarski sa cielom vojskom udari u Dalmaciju,
ovdje četrdeset gradova poplieni i razori tako , da možemo ponješto povje-
rovati Konstantinu , koliku pustoš Obri u toj zemlji počiniše . Provali u Dal-
maciju suvremenik je ljetopisac Theophylakt , koj tako potanko opisuje 146)
ratovanje carskoga vojvode Guduisa proti khaganu , kao da je čitao njegovo
izviešće ili bar slušao pripoviedati koga od ratujućih vojnika.
Prem se dakle naš Konstantin vara u dobi , kada su Obri provalili i
poplienili Dalmaciju , prem
ova provala i ovo pustošenje Dalmacije nemože
se smatrati dugotrajnim gospodstvom Obrâ u ovoj zemlji : čin je ipak posve
istinit , štono ga bagrorodjeni car navede. Dalmacija je mnogo trpila od
ovih divljaka. Ovdje Dalmaciju uzimljemo u širjem smislu i to na temelju
opisa pomenutoga Theophylakta. Ovaj naime pokle bi bio izpripovjedio , na
koj način vojvoda Priscus oslobodi od Obrâ grad Singidunum ili sadanji Beo-
grad , nastavlja : „ blizu ovim mjestom leži pokrajina Dalmacija “ ,
u koju , kako već rekosmo , prodre khagan . Dalmacija indi po Theophylaktu ,
kô što i po Konstantinu , dopirala je do ili do blizu Dunava i Save.
Rimska država napregla je sve svoje sile , da Dalmaciju uzdrži u svojoj
vlasti , a rimska crkva gledala je podupirati carsko oružje i primala u za-
štitu tamošnje krštjane. Papa Grgur veliki izdao je god . 591 mjeseca Svib-
nja okružnicu na sve biskupe po Iliriku ; da gostoljubivo primu one biskupe ,
"koje iz njihovih mjesta izagná neprijateljsko bjesnilo. « 147) A mjeseca Ožujka
godine sliedeće (592) radovao se je isti veliki papa Jobinu prefektu Ilirika, 148)
što ga je bog poslao na utjehu pokrajini „ ranjenoj bičem barbarskoga opu-
stošenja “ ( „ flagello barbaricae vastationis. " )

144) Joan. ab b. Biclar : chronic. ed Roncallius . II., 388 : „ Abares litora maris
captiose obsident et navibus litora Thraciae navigantibus satis infesti sunt. «<
145) Procop. de bello goth . III, 10 .
146) Lib. VII, c. 12. -- 147) Mansi: collect. concil. IX, 1065 . - 148) Ibid.
p. 1093 .
5
66 Dr. Fr. Rački.

Iz ovih takodjer podataka crpljenih iz zapadnih suvremenih vrela vidi

se , da je koncem VI vieka Ilirik (u zapadnom smislu Dalmacija) bio nepre-
stano izvržen navalam barbarskim. Ali Dalmacija , bar gradovi primorski,
ostala je ipak u vlasti rimskoj , u koju izza svladanih Gota opet dojde. U
Solinu sjedio je koncem istoga stolietja metropolita Natalis , čovjek opakoga
ponašanja , oddan pijanstvu , progonitelj svoga arcidjakona Honorata. Papa Grgur,
taj strogi bdioc nad crkvenom disciplinom , oštro je šibao primasa Dalmacije
u pismu upravljenom u Ožujku 591 , tè mu se zagrozio , da će ga napokon
skinuti iz časti , ako se napokori i nepromieni 149) . Za veći uspjeh svoga
pisma prijavio je Grgur ostalim biskupom u Dalmaciji , što je Natalu naložio ,
poslao je u Solin poddjakona Antuna , a Jobinu prefektu , kano državnoj
glavi zabranio , da metropolite nepodupira. 150) Papa je nadalje po svom
poslaniku sazvao u Solin pokrajinski crkveni sabor na sliedeću godinu (592) ,
na kom bi se bio imao u prvašnju čast vratiti Florentius biskup staroga Du-
brovnika. 151 ) Medju to metropolita Natal umriè , u papa rečenomu Antunu
u Ožujku 593 zapovjedi , da čini mu izabrati nasljednika po svećenstvu i
puku Solinskom. Svećenstvo izabrà Honorata 152) ; ali kako se vidi iz svega
on najdè si supernika u osobi Maxima . Uz ovoga imao je stati dvor byzan-
tinski ili bar višje činovničtvo ; jer se za njega kod pape zauzeo Marcellus
" scholasticus " , 153 ) Toga radi obratio se je papa listom god . 594 na svoga
poklisara u Carigradu djakona Sabiniana , da se prituži kod cara , kako je
Maxim poderao list , kojim ga bio obustavio od oltara. 154) Maxim medju
tim sakrivao se je za carski dvor , a kada ga Grgur na odgovor pozvà u
Rim ; on se izpričavao govoreć , da je car Mauricij odredio kroz svoje po-
slanike iztragu u Solinu . 155) Ova razmirica medj papom i nametnutim me-
tropolitom Dalmacije trajala je tako dugo , dok se Maxim , ostavljen od Sa-
biniana zadarskoga biskupa (597 ) , od Florentia dubrovačkoga , a po svoj
prilici takodjer od ostalih biskupa , prem ga svedjer branio Marcel „ procon-
sul dalmatiae i Kalinik exarha 156) , dok se , velju , Maxim papi nepokori
Grgur pisao je dne 26. Kolovoza 599 , da je Maxim , solinski biskup , posve-
mu zadovoljio i za svoje griehe izpokorio se , tè mu uslied toga poslao me-
tropolitski plašt. " 157)
Razboriti stioc valjda će se dosjetiti , k čemu ovdje navadjam ove po-
vjestne podatke. Evo k čemu ! Iz navedenih dopisa pape Grgura I vidimo :
a) da je Dalmacija , odnosno Ilirik do konca god. 599 t . j . do konca VI vieka
uzprkos navalam i opustošenjem neprijateljskim bio svedjer u vlasti iztočnoga
carstva. b) da je Dalmacija (Illyrik) imala svoga "proconsula , praefecta “
kao vrhovnoga upravljatelja zemaljskoga , koj je imao odvisan biti od exarha
Italije. c) da je Dalmacija imala svoju starodavnu hierarhiju sa solinskim
biskupom kano metropolitom na čelu , komu kano sufragani u dotičnih listi-

149) Ibid. p. 1090 . 150) Ibid. p. 1091-03 . 151 ) Ibid. p. 1119 .

152) Ibid. p . 1139 . 158) Ibid. p . 1183 . 154) Ibid. X, 83.
155) Ibid. p . 17 . ---- 156) Ibid. p . 112. 118. 157) Ibid. p . 205.
 Ocjena starijih izvora. 67

nah spominju se biskupi Zadarski i Dubrovački . Dalmatinska hierarhija tra-

žila je zaštitu i privrženost carskih dostojanstvenika , te se vrlo rado miešala
u državne poslove, čega radi ukorio ju je papa Grgur I. u svom pismu 158)
upravljenom na sve biskupe Dalmatinske mjeseca Listopada 593. Napokon d)
da se u pomenutih listovih govori o Solinu , Dubrovniku starom (Epidaurus)
i Zadru, kano o gradovih još cielih i neporušenih.
Iz svega toga opet sliedi kano korolarij, da provala obarska u Dalma-
ciju god. 598 bijaše , ako i grozovita, samo mimogredna i prolazna. Obri ru-
šili i plienili su , kamo su došli, nù glavnoga grada Dalmacije, Solina , isto i
Dubrovnika i Zadar nisu razorili. Oni nisu u Dalmaciji do god. 600 uteme-
ljili svoga gospodstva, bar ne u primorskih gradovih. Tude stala je vlast by-
zantinska neoskvrnjena . Ovo isto sliedi iz pripo viesti suvremenika Theophy-
lakta. On bo opisav pljaćkanje Obrâ u Dalmaciji pripovieda kako rimski voj-
voda Gudois nije hteo s njimi ogledati se na polju , već jih po strani motrio
tè iz zasjede na nje udario i plien jim oteo. Khagan se imao povući k Du-
navu t. j . u Sriem, gdje mu bijaše glavna sila, jer rečeni ljetopisac svoju
pripoviest tako zaključuje : „ Izza toga 18 mjeseci i više, kada su se Rimljani
i barbari kod Dunaja desili, ni se dogodilo ništa, što bi bilo vriedno zabi-
lježiti. « 159) Poslie toga pripovieda 160) Theophylakt, kako je Khagan sliedeće
god. 599 sabrao i pokriepio svoju vojsku i udario drugim putem t. j . u Moesiu i
Thraciu.

Do god . 600 nemože biti dakle ni spomena o gospodstvu Obrâ u Dal-

maciji, o kojem je naš Konstantin snivao.
God . 600 primorska Dalmacija bijaše u opasnosti. Solinski metropolita
Maxim pritužio se je papi Grguru, da se neprijatelj približava. Papa primio
je crne glasove s dviju strana jadranskoga mora : iz Dalmacije i Istre ; ne-
prijatelj, sada naročito imenovan , narod slovjenski , kako Grgur jadikuje u
svom pismu 161) na Maxima upravljenom mjeseca Srpnja r. g. s jedne strane pri-
bližao se je Solinu, s druge strane počeo je kroz Istru prelaziti u Italiju .
Što se je sliedećih 40 godina dogodilo s Dalmacijom, suvremenici šute .
Nù ondje imala se sbiti golema promjena , zemlja dojdè u vlast poganskoga
naroda. Papa bo Ivan IV. , rodom iz Dalmacije (640 — 642) , kako njegovo
žitje zabilježi 162) poslao je u Istru i Dalmaciju opata Martina , da odkupi iz
ruku neprijatelj skihzarobljenike i da pobere i u Rim donese sv. moći , koje bijahu
u pogibelji oskvrnuća.
Evo god. 599 Dalmacija još u vlasti rimskoj , god 600 ljeti neprijatelj
veoma približio se ( de Sclavorum gente, quae vobis valde imminet " ) Solinu.
i Dalmatinskomu primorju, a s druge strane kroz Istru provaljivô u Itasiju ,
god . 641 kršćanstvo u Dalmaciji u opasnosti. Dalmacija i Istra u ruku po-

158) Ibid. IX. , 1166 .

159) Loc. cit. - 160) Lib. VII . c. 13. - 161) Mansi. X., 231.
162) Vita Joannis IV. ap. Anastas. de vitis , rom. I. , 123 .
5*
68 Dr. Fr. Rački.

ganskoga naroda , o carskom proconsulu ili prefectu , o hierarhiji neima

spomena.
Dakle — medj god. 600 i god. 640 imala se sbiti promjena velika u
Dalmaciji. Ova zemlja prestadè biti pokrajinom rimskom, dobi druge stanov-
nike, koje suvremenici krste obćim imenom » Slovjene “ , nù koje naš Kon-
*
stantin pravo prozvá imenom plemenskim Hrvatâ i Srbalja , kako se oni
sami zovu .

Kako je poznato, car Mauricij bijaše s prestolja prognan dne 23. stu-
denoga 602, njegov nasljednik Phokas krunjen patrijarom Ciriakom još isti
dan, umoren 6. Listopada 610. Nasliedio ga car Heraklij još istoga dana.
Ako dakle Konstantin piše, da su Hrvati i Srblji posjeli gore opisane zemlje
za Heraklija ; ako do god. 640 invasia bijaše dovršena, to ima Konstantin
u bitnosti pravo . Ovo doba prijala je uprav Slovjenom , da se prieko Save
ik jadranskomu moru šire ; oni su na one strane udarali s dviju krajeva .
Na gornjoj Dravi i Savi bili su se Slovjeni sukobili već god. 595 s Bavarci 161)
god. 598 čestitao je papa Grgur exarhi Italije Kalliniku na pobjedi Slovjenâ 162)
koju imao steći po svoj prilici u Istri, spadajućoj k Italiji .
S druge strane rimska vojska bijaše svedjer zabavljena proti Obrom na
dolnjem Dunavu , koj u miru medj carem Mauricijem i obarskim Khaganom
(600) bio je priznat za granicu med carstvom i obarskom oblastju 163) Pho-
kas, nasljednik Mauricijev, imao mnogo brige u iztoku s ratobornim perzijskim
gospodarom Kozroem, a doma s nezadovoljnim pukom. Sva ova zla ostavi
nevriedni taj car svomu nasljedniku na prestolju caru Herakliju.
Sve ove okolnosti, vanjske i nutrnje, koje bijahu pritisnule iztočno car-
stvo rimsko, otvorile su vrata Slovjenom, imenito Hrvatom i Srbljem u zem-
lje zapadnoga Ilirika.
Nù iz ovoga nacrta razabrat će pazljivi štioc : u koliko se slaže sa
stanjem tadašnjim rimskoga carstva pripoviest Konstantina , da su Hrvati i
Srblji u dogovoru s carem Heraklijem posjeli gore opisane zemlje. Evo kako
si to misli Konstantin : Obri posjeli su Dalmaciju, razorili Solim i Epidaurus
(449), Rimski gradjani sagradili Spljet 1 Dubrovnik. Hrvati i Srblji bivali su
tada u velikoj Hrvatskoj i Srbskoj. Nù jedno koljeno Hrvatâ, petero naime
braće : ὅ τε Κλουκάς καὶ ὁ Λόβελος καὶ ὁ Κοσέντζης καὶ ὁ Μουχλὼ καὶ ὁ Χρώβατος
i dvie sestre : ἡ Τοῦγα καὶ ἡ Βούγα sa svojim pukom dojde u Dalmaciju (Δαλ
patíav) i najdè Obre stanujuće u ovoj zemlji. « Ovi Hrvati utekoše k Hera-
kliju rimskomu caru u vrieme, kada je Dalmacija, pokle iz nje Obri izagnaše
Rimljane, ležala u pustoši " . "Toga radi isti Hrvati na zapovied ovoga cara
lativši se oružja protjeraše Obre iz onih miestâ, i naseliše se u njihovoj zem-
lji, u kojoj su i danas (t. j . 949)." I Srblji bivali su u velikoj Srbiji ; " nù
kada bi kneževstvo Srbije palo bilo na dva brata, drugi povedši sa sobom
polovicu puka uteče se k caru rimskom Herakliju ... Ovaj dade jim zemlje,

161) Paulus dsac. op. eit. IV., 7. - 162) Mansi op. cit. p. X., 117.
163) Theophylakt. VIII., 45 .
 69
Ocjena starijih izvora

pod vladom rimskom njekada bivše, nû sbog provalâ obarskih opustošene. « 164)
U toj pripoviesti glavne točke su ove : a) Obri bili su usurpatori Dalma-
cije, pokle izagnaše iz nje Rimljane. b) Hrvati i Srblji dojdoše iz sjevera na
jug, tè zamoliše zemlje od Heraklija cara. Ovaj dade jim Dalmaciju , na koju
imao je pravo kano car rimski prem je neposjedovaše " de facto " . Hrvati
"njekoje vrieme borivši se s Obri obladaše jih " te dozvolom cara Rimskoga
posjedoše zemlje , koje bijahu Obri osvojili. Od onoga vremena ove zemlje,
zovu se „ ἡ Χρωβατία καὶ Σερβλία. “ Na ove zemlje pridržao je Heraklij za se i
za svoje nasljebnike vrhovno pravo, komu su se Hrvati i Srblji oteli , kada
na prestolju rimskom sjedijaše slab car, kao što bijaše Mihajlo „ è 'Aµopíou «
165), inače veliki župan ili knez (äpywv) hrvatski bijaše „ douλixшç úmotetayμévos
τῷ βασιλεὶ Ῥωμαίων 166)
Prva od ovih točaka , kako vidismo nestoji . Obri su plienili i harali
Dalmaciju navlaš god. 568 i 599 ; ali osvojili je nisu, bar ne onaj dio , koj
leži uz jadransko more.
Druga točka nije nikako vjerovatna, pače nije istinita. Vidjeli smo malo
više, da Slovjeni stupise svuder na Balkanskom poluotoku kano neprijatelji
rimskoga carstva. Oni su morali svaki pedalj zemlje osvojiti oružjem i zaslužiti
si krvlju svaku novu stečevinu . Exarha Italije, proconsul Dalmacije dizao je
na nje svoju vojsku ; papa Grgur radovao se je s njihovih poraza, on i rim-
sko svećenstvo u Dalmaciji trepetahu s njihova dolazka i susjedstva . Sve to
neima nikakova smisla, ako se Hrvati i Srblji sa Konstantinom drže za sa-
veznike rimske . Naš Toma arcidjakon Spljetski, koj prilično poznava starije
sgode svoje crkve , Hrvate (koje mieša s Gothî) drži za razoritelje Solina i
Epidaura , za neprijatelje rimskoga carstva ; pa neima dvojbe, da u onom hr-
vatsko-rimskom ratu bijaše opustošen Solin i Epidaurus , koji se još god . 600
spominju ; jer već u drugoj polovici VII. vieka stolica metropolitska nebijaše
nego u Spljetu, gdje papinski poslanik Ivan hram Ivin pretvori u crkvu b. d.
Marije , i u nju iz Solina prenese sv. Dujma i Anastija 167).
Uslied toga nemožemo Hrvate i Srblje smatrati za saveznike rimskoga
carstva. Oni su u Dalmaciji vojevali proti rimskoj vojsci, u Panoniji digli su
se proti Obrom. Ovaj ratoborni narod nije imao biti velik ; on se ojačao ku-
trigurskimi Huni , ali glavni dio obarske vojske sačinjavahu Slovjeni. Po pri-
poviesti suvremenika Slovjeni vojevali su u prednjem krilu u vojsci obarskoj 168) ;
kod obsade Carigrada (636) Khagan je stavio na najpogibeljnija mjesto slo-
vjenske piešake 169) ; ladje takodjer i vojene brodove gradili su jim Slovjəni 170) .
Tako su Obri gospodovali pomoćju slovjenskih podanika . Ovi opet pokora-
vali su se divljači svojih gospodara, dok jih snaga neostavi ; ali čim Obarska
sila, osnovana na samosilju , poče razpadati se , i Slovjeni okrenu jim ledja,

164) Ovako u jezgri pripovieda se de adm. imp . c. XXX - XXXII.

166) Ibid. c. XXXI., p . 150 , ---- 167) Hist. salonit. c. VII - XII .
168) Tredegar. c. 48 . 169) Chron . Passh. ed. Paris p. 383 .
170) Theophyl. VI., 3.
70 Dr. Fr. Rački.

poče obrate proti njim svoje oružje. Pa upravo godina 600 je na razkršću
Obarske slave ; u njoj bo , kada je khagan obsjedao Solim, zavrgne se kuga
u obarsku vojsku, te ga prisili s Mauricijem utanačiti mir , u kom prvi put
obrubila se je granica Obarskoj oblasti, dolnji naime Dunav 171). Znamenito
je, da med uvjeti mira i taj dolazi, uslied koga rimska vojska nije smiela
prekoračiti Dunava izim jedinoga slučaja , kada vojuje proti Slovjenom. I Obrom
dakle ukazala se zazorna sila i premoć Slovjena . Nu Slovjeni počeše na dan
više odpadati od svojih oslabljenih gospodara, počeše ćutiti svoju jakost.
God. 626 morao je khagan ponajviše za to dignuti obsadu Carigrada , što mu
se iznevjeriše Slovjeni, koji su rukovodili obsadu sa mora. 172) Ovo je po-
sljednji oveći podhvat vojeni khagana proti iztočnomu carstvu ; obarska država
razpadala se a to je bilo za cara Heraklija !
U isto doba zavlada u Českoj Samo , te razširi granice svoje države
daleko na jug ; u Koruškoj uzčuva mu se spomen još IX. vieka 173) , te i na
ovoj strani Slovjeni oteše se gospodstvu Obra. Neima dvojbe, da Hrvati koji
su se razširili u posavskoj Panoniji, gdje je njekoč bila jezgra Obarske snage
i sile, u ovakovih okolnostih stekoše slobodu .
Ovo je, što se iz suvremenih spomenika razabrati može o medjunarod-
nom odnošaju Slovjena u obće, a Hrvata napose prama obarskom plemenu.
U početku Slovjeni bijahu podanici, a kašnje neprijatelji obarski .
Iz više mjesta vidi se nadalje, da je Konstantin mislio, da su Hrvati i
i Srblji za cara Heraklija ostavili svoju sjevernu i osvojili novu postojbinu na
jugu . Nù proti tomu mogu se navesti sliedeći razlozi : a) Konstantin, kako
vidismo, vara se, kada misli, da su Hrvati i Srblji saveznici bili cara Hera-
klija . Na ovom neistinitom temelju osniva on po svoj prilici svoju tvrdnju,
kao da su se Hrvati i Srblji utekli k rečenom caru . Savez, dogovor, došašće
Hrvata i Srbalja, ove misli vrvile su u glavi okrunjenoga , pisca . b) Tko znade
da po Konstantinovoj pripoviesti Hrvati i Srblji imali bi za Heraklija biti i
s one strane Karpatâ, i odanle provaliti toliki prostor i toliku daljinu do
obala jadranskoga mora i skadarskoga jezera, bili bi se imali boriti s cielom
obarskom silom, prodrieti kroz nju od gornjega Dunava do Save, tko pro-
motri, da sav taj ogroman posao bili bi imali izvesti od god. 610 641 , taj
neće ni jedan časak posumnjati, da se Konstantín i ovdje prevari. Obarska sila
bila je do polovice VII. vieka slomljena , te kasnje stisnuta na dio Panonije
medj Dunavom i Dravom, pa je ipak koncem sliedećega stoletja silni kralj
franački Karlo veliki uz svu svoju silu i moć svoga kraljevstva trebovao pu-
nih osam godina 174), da uništi i taj ostanak obarske vlasti.
Iz ovih razloga mislimo, da su Hrvati i Srblji još V. ili VI. vieka s osta-
limi plemeni slovjenskimi krenuli iz sjevera put juga , a proslavili se svojim ple-

171) Id. VII. , 15. - 172) Chron. pasch. 396. 7 .

173) Anonym. de conversione Bagoar. c. IV. (Pertz : monum. Germ. SS . XI., 6.)
174) Vita Karoli . M. c . 13 .
 Ocjena starijih izvora. 71

menskim imenom, kada jim u prvoj polovici VII . vieka za rukom pojde ute-
meljiti u Iliriku i dolnjoj Panoniji samostalne države .
U Konstantinovoj pripoviesti imamo na nješto pozornost svratiti. Ondje
se navadja petero braće i dvie sestre, koji narod hrvatski uvedoše na po-
zorište poviesti . Od imena , koja se napominju, najviše bode u oči peto t. j .
Xpúßarog = Hrovat = Hrvat. On je kao praotac naroda, koj od njega ime
ὁ Χρώβατος
steče. Ovakova imena javljaju se i kod inih plemena Slovjenskih . Poljakom
prednjači Leh, Krak i Vanda, Čehom pako Čeh, Krok, Vasa, Teta i Libuša.
Svagdje nosi praotac ime naroda : Leh. Čeh , Hrvat , svagdje uz praotce na-
rodnje u Poljakâ Vanda , u Čehâ Vasa , Teta i Libuša , u Hrvatâ Tuga i
Vuga. Takav je početak poviesti skoro kod svih narodâ : Hellenom praotac je
Hellen , sin Deukalionov, od njegovih sinova Aeola i Dora , te unukâ Jona i
Achva potekoše glavna plemena stare Grčke : Aeoli, Dorjani, Jorjani i Acheji .
Rimljanom praotac je Romulus , sagraditelj i utemeljitelj vječnoga grada. Ilir
i Kelta, sinovi Polífema i Galatee, po Appianu jesu praotci Ilirâ i Keltâ itd .
Kao što sva ova imena, tako i ona , koja Konstantin stavlja na čelo po-
viesti naroda hrvatskoga, uvršćujemo u red národnih priča. Konstantin imao
jih čuti iz ustiju hrvatskih, kroz koja razlievala su se po svoj prilici u ono
doba narodnom pjesmom ili pripoviedkom.
Evo na taj način projdosmo sva glavnija razdobja prve poviesti hrvat
ske i srbske, kako nam jih Konstantin izpripovjeda . Ovdje nismo mogli Kon-
stantina nadzirati izravnimi izviešći suvremenikâ ; s toga bilo nam je onodo-
bne odlomke sravnjivati s nutrnjimi razlozi Konstantinovih pripoviesti.
Mnogo laglje možemo nadzirati i popuniti izviešća Konstantinova, koja
se navadjaju o hrvatskom i srbskom narodu počem od VIII . do druge polo-
vice X. vieka, t. j . do dobe samoga bagrorodjenoga pisca. Za ovu dobu ima-
demo toli suvremenih ljetopisa koli domaćih listina . Mi ćemo ovdje navesti
po redu jedne i druge .
Žalibože što neimamo domaćih ljetopisa one dobe. Inostrani ljetopisi
obzirom na državu , gdje su sastavljeni , diele se u dvoje : u franačke i
mletačke .

Franački ljetopisi za našu svrhu jesu sliedeći :

a) Ljetopis Laureshamski od god. 703-803. 175)
b) Ljetopis Einharda od god. 741-829 . 176) Einhard bio je uče-
nik slavnoga Alkuina, suučenik i savjetnik Karla velikoga ; imao je za su-
prugu Imu, koju njeki drže za kćer Karlovu , ali vjerovatno bijaše franačka
plemkinja. Einhard u svom ljetopisu do god. 789 sliedi Laureshamski ljeto-
pis, gdješto izpravljen, od god. 789-829 zabilježi što sam doživi. On je
kod mnogih od ovih zgoda sam sudjelovao. On napisà takodjer.

175) Pertz. monum.. Germ. SS. I, 22 39.

176) Ibid. I, 135 218 .
72 Dr. Fr. Rački.

c) Vita Karoli ili žitje Karla velikoga, svoga gospodara i prija-

telja . 177) Einhard ostanè sve do smrti († 839) savjetnikom sinu Karlovu Lju-
devitu. Ob ovom imamo dva žitja :
d) Vita Ludovici imp. koje napisà Thegan trevirski chorepisco-
pus 178) , a drugo
e) Vita Ludovici imp. od neimenovanoga pisca 179) , koj imao biti
dvoranik i znanac caru.
f) Ljetopis Fuldijski. 180) On sastoji iz četirih strana pisanih i po-
bilježenih od različitih pisaca , ali svedj suvremenika : prvi dio (god. 680-838 ) sa-
stavi Eginhard, drugi (838-863) redovnik Ruodolf, tretji ( 863 - 882) i če-
tvrti ( 882901 ) dva neimenovana ljetopisca, od kojih posljednji sudeć po
sadržaju bijaše rodom iz Bavarske.
Ostali franački ljetopisi, kano : Tilianski, Alemanski, Guelferbytski , Sol-
nogradski itd. jesu od manje važnosti , osobito za kritiku Konstantina, ali
dovjestnik nesmie jih mimoići.
Od mletaćkih do nas doprè
g) Chronicon Venetum 181) . Sastavì ga jamačno onaj isti Ivan
djakon, kojim se mletački dužda Petar Urseolo često služaše u svojih dr-
žavnih poslovih, imenito u poslanstvih k caru Ottu III. Ljetopis imao biti sa-
stavljen med god. 9801008. On opisuje pobližje podhvate rečenoga dužda,
tè u ovom obziru ide u dobu poslie Konstantina. Nù govori takodjer o sta-
rijoj dobi, a navlaš ob odnošajih republike mletačke naprama Hrvatom i
gradom dalmatinskim tečajem IX . i X. vieka. Taj ljetopis zaslužuje svakako
pozornost hrvatskih povjestnika, koji bi se imali za onu dobu svakako više
obzirati nanj nego li na Dandula, koj je više od tri stolietja za Ivanom ži-
vio i ovoga izplienio .
Listine , koje od starije dobe do polovice X. vieka dopiru , jesu
sliedeće :
a) Darovnica velikoga župana ili kneza hrvatskoga Trpimira cr-
kvi Solinskoj . 182) Na čelu čita se : regnante in Italia piissimo Lo-
thario Francorum rege , per indictionem XV. sub die 4 nonis
Martii. Za opredieljenje dobe ovoj darovnici imamo ovdje dva podatka t
j . kraljevanje Lothara I. i indikciju . Lothar bio je krunjen u Rimu na uzkrs
t. j . 5. Travnja 823 kano suvladalac s otcem Ljudevitom . On je izza mnogih
razmirica s otcem († 840) i s bratjom ugovorom u Verdunu mjeseca Kolo-
voza 843 , gdje se država Karla velikoga podielila u troje, uz srednju Fran-
ciju dobio u dio Italiju. On je za tim vladao skoro do svoje smrti dne 28 ili
29. Rujna 855. U ovo doba od krunjenja Lothara I. do njegove smrti t. j.

177) Ibid. II. 178) Ibid. II. , 590 - 603. 179) Ibid. II. 607 --- 48.
180) Ibid. I. 343 415.
181 ) Ibid. VII . 1 et sg. U knjižnici Vatikanskoj MSC n. 440 , 5268.
182) Lucius : de regno Dalm. et Croat. lib. II. c. 2. Uzeta iz staroga registra me-
tropolije Spljetske.
 Ocjena starijih izvora . 73

od god. 823 do 855 dolazi tri put 99 Indictio XV«, naime god. 823. god. 837
god. 852. Nù ova darovnica nije mogla biti izdata ni god. 823, ni god. 837 ;
jer Trpimir u njoj spominje predšastnika svoga kneza „ Mislava " ; ovaj pako
živio je još god. 839 ; jer ove godine mletački dužda Petar Tradonico uta-
nači s njim ugovor mira kod sv . Martina na otoku Cresu 183). S druge strane
one godine težko bi bilo stavljeno ime Lothara na čelo povelje. Darovnica
dakle imala biti pisana 4. Ožujka god. 852 , a ne kako Lucio mišljaše god .
838, koje god. bila je indictio I « , ili pako kako drugi misle 184) pomenute
god. 837. A da tko i prigovori godini ugovora Mojslavova, nebi se ipak od-
lučio za god. 837 već iz toga razloga, što nadpis " regnante in Italia piisimo
Lothario Francornm rege« nemože biti preporan tek izza Verdunske diobe.
B) Darovnica velikoga župana Mutimira od god. 892 , 28.
Rujna indictione XI « 185)
Y) Listina načelnika ili priora Zadarskoga Andrije pi-
sana indictione VII, imperante Constantino". U odlomkn koga Lucius pri-
obći 186) stoji : " 908 in testamento Andreae prioris Jadrae. " Ovdje je godina
zlo napisana, jer tada carevaše Lav VI . (886-912) , pà ove godine dolazi indictio
XII. Listina bijaše pisana za carevanja Konstantina Porph. i to samoga ; prema
tomu indictio VII 66 bit će god. 919. Druga " indictio VII « za istoga Kon-
stantina dolazi još god . 934. ali tada s Konstantinom vladaše Roman, tè bi
onda na listini stalo ""imperantibus Constantino et Romano " . Iz ovih razloga
mislim, da je rečena oporuka bila pisana god . 919 .
8) Listine i acta sabora spljetskoga okolo 925 za vladara
hrvatskoga Tomislava, humskoga Mihajla, i metropolite spljetskoga Ivana 187)
Lucius misli bez dovoljna razloga, da su ovi spisi podmetnuti .
Izim ovih domaćih listina imamo jih od rimske stolice . Amo idu :
ε) Odlomak pisma pape Nikole V. (858-67) na biskupa
Ninskoga 188)
Pisma Ivana VIII. i to +) "Monto mero duci Salvenicae
(Sclaveniae), pisano 189) oko god . 874-5. Buduć je papa Ivan VII. vladao
crkvom od. god. 872-882, u Hrvatskoj spominje se još god. 880 knez Bra-
nimir, a Mutimir tek god . 892 , ovo pismo imalo biti upravljeno na srbskoga
kneza Mutimira , sina Vlastimirova , koga u ono doba i Konstantin napo-
minje 190). ) Na Sedeslava " hrvatskoga kneza u Svibnju 879.
) Na Theodosia biskupa Ninskoga od 4. Lipnja 879. % ) Na Bra-
nimira hrvatskoga kneza od 7. Lipnja 879. ) Na svećenstvo
i narod u Hrvatskoj istoga dana. 3 ) Na Vitala Zadarskoga,
Dominika Osorskoga i ostale biskupe u Dalmaciji , na po-
glavarstvo i gradjanstvo Spljetsko i Zadarsko i ostalih

183) Chron. Venet. p. 17. -- 184) Kukuljević : Jura Croatiae. I. 3 4.

185) Lucius loc. cit. Iz istoga registra. 186) Ib. lib. VI. c. 4.
187) Farlati : Illyr . sacrum. tom. III. p. 92 97.
188) Decret. Gratiani III . dist. I. c. 8 . - 189) Čita se u rukopis u Vatik. br.
4 886. p. 102. 190) De adm. cap. XXXII . p. 155 .
74 Dr. Fr. Rački.

gradova od 10. Lipnja 879. ) Drugi list na kneza Branimira

i sav narod, koncem god . 880 191)
7) Odlomak pisma Stjepana VI. pape (885- 891 ) na reč e-
noga biskupa Theodosia 192) . Napokon
6) Pisma pape Ivana X. (I1492) i to +) : dva na Ivana metro-
politu spljetskoga ; ) jedno na Tomislava kneza hrvatskoga i na Mihajla hum-
skoga. Ovo kano i prvo na metropolitu pisana su prije , drugo pako na me-
tropolitu pisano je poslie gore navedenoga pokrajinskoga sabora 193).
Ovo su ljetopisi i listine dopirajuće do polovice X. vieka , kojimi može
se i mora nadzirati i popuniti sve , što car Konstantin piše o hrvatskom i
srbskom narodu . Konstantinu bijaše dobro poznato 194) , da je narod hrvat-
ski njeko vrieme odvisan bio od franačkih vladara, a uprav ovu dobu raz-
jasnjuju nam gore navedeni ljetopisi franački , koji su tim dragocjeniji, čim
skidaju koprenu s panonske Hrvatske, koju Konstantin poznavaše samo po
imenu. Ljetopis mljetački pokazuje nam borbu naroda hrvatskoga s mljetač-
kom vladom za dalmatinske gradove. Listine domaće puštaju nas zaviriti u
nutrnje stanje političke države Hrvatske IX. i X. stolietja i listine rimske ' u
crkvene odnošaje naroda hrvatskoga, koj još tada nagibaše sada k Carigrada
sada k Rimu.
Buduć Konstantin u svom pripoviedanju neobzira se na chronologiu,
pomenuti ljetopisi i listine jesu nam takodjer od velike važnosti, da uvedemo
njeki red toli u nizanja zgodâ koli i sliedstvu i poredanju velikih župana.
Obzirom na red županâ hrvatska poviest je mnogo sretnija od srbske ; jer hr-
vatski narod došao je odmah u početku u mnogo užji odnošaj od srbskoga
sa rimskom stolicom i sa zapadnim svietom.
Na koncu ove razprave stavljamo pred oči čitaocu izkaz velikih žu-
pana hrvatskih i srbskih po Konstantinu , po navedenih ljetopisih i li-
stinah i to uprav onako , kako se ondje čitaju njihova imena , jer naumismo
ova drugdje ili bar drugi put izpraviti i protumačiti .

a) Hrvatski velivi župani do druge polovice X. vieka.

I. II. III. IV .
Po Konst . Porph. Po ljetopisih Po listinah Sliedili su ovako

Ποργά Ποργά
Πορίνος Borna 195 ) Borna, Περίνος (818 + 21)
Ladasclavus Ladasclavus (821)

191 Svi ovi listovi izim prvoga nalaze se u registru Ivana VIII. iz XI . vieka u taj-
nom Arkivu vatikanskom, a odtiskani su takodjer kod Mansia : coll. conc. XVII .
119, 124 126 , 129 , 209 , 143.
192) Ivanis dderet. VIII , 59. 193) Farlati, op . cii. III. 93. 94. 101 .
194) Cf. de adm. imp . c . XXX. p. 144. 5 . -- 195) Borna imao je ujaka „ Lui-
demuhslum. " Cf. Einhardi annal. ad. a. 823 .
 75
Ocjena starijih izvora.

I. II. III. IV.

Po Konst. Porph. Po ljetopisih Po listinah Sliedili su ovako

Muisclauus Mislaus Mislaus (839)

Τερπημέρη Tirpimirus Tirpimirus (852)
Κρασημέρη Κρασημέρη
Μιροσθλάβος Μιροςθλάβος
Προβουνία Πριβουνία
Domogous Domosol Domogous (c. 865 † 876)
Filii Domogoi Filii Domogoi (877)
Sedesclaus Sedesclaus Sedesclaus ( 877-79)
Brenamir Branimer Branimer (870 = 880)
Muncimirus Muncimirus (892)
Tamislaus Tamislaus ( 914 , 25 , 26)

Ja sam u IV. stupcu predočio resultat iz Konstantina, ljetopisâ i listinâ,

a samo takove godine uz imena velikih župana dometnuo, koje se naročito u
ovih spomenicih napominju . Nisam voljan popuniti samovoljno one pukotine,
koje nam spomenici ostavljaju.
Konstantin nezna : je li ovi župani stojahu i u kakovu rodbinstvu , samo
za njeke moglo bi se po njem sastaviti ovo rodoslovno stablo :

Τερπημέρη

Κρασημέρη

Μιροσλάβος

Sedesclaus .

Posljednjega Konstantin nenavadja ; ali Ivan Mljetčanin svjedoći , da je

bio Tibimiri ex progenie " 196)
Konstantin znade, da su panonski Hrvati imali svoga äpyovτa “ , koj je
s velikim županom hrvatskim stao u savezu prijateljstva 197) . Nù nije nam
sačuvao imena ni jednoga kneza posanskih Hrvatâ. Iz franačkih ljetopisa po-
znat nam je " Liudewitus " (81823) , junak u hrvatsko -franačkih ratovih,
koj se god. 822 desio u Sisku . Poslie njega onaj dio Hrvatske imao pasti
pod neposrednu upravu franačku . Poslie god. 838 s one strane Drave u dol-
njoj Panoniji oko Blatna jezera postade pod vrhovnom oblasti franačkom slo-
vjenska kneževina , kojom upravljaše " Priwina" . Ovaj dobi 12. Listopada 849
u Reznu od kralja Ljudevita onaj dio Panonije u vlastnictvo . Na ovu po-

196) Chron. Venet. ed . c. p. 21 . -- 197) De adm. imp . c. XXX. p. 144.

76 Dr. Fr. Rački.

viest sjeća me Konstantinov » Πριβουνία βοτάνος " ( 861 ) koj ubivši Miroslava
učini se hrvatskim knezom . Poslie Privine (861 ) kueževao je njegov sin
Kocel. God. 884 vladao je med Dravom i Savom knez 99 Brazlavo" 198) Za
Konstantina, kako vidismo, sva zemlja do Ugarske pripadala je već k Hrvat-
skoj ; ona nije imala više posebnoga velikoga župana.

b) Rodoslovje srbskih velikih župana po Konstantinu .

Βοισέσθλαβος

Ῥοδόσθλαβος

Προσηγόες

Βλαστήμερος

Μουτιμῆρος. Στραήμερος. Γοίνικος. Ν. Ν. (kćer)

Kpava sin Bele Travunj-
Πριβέσθλαβος, Βόρεια.. Στέφανος. Κλονίμηρος Πέτρος. skoga župana.
1 Φαλιμέρης, trav. z.

Ζαχαρίας Παύλος. Τζεέσθλαβος

Τζουτζημέρος.
Po ovom rodoslovju Konstantina 199) Βοισέσθλαβος bio bi praotac svim
ostalim velikim županom, koji su na veliko- županskoj stolici ovim redom sliedili.
Βοισέθλαβος .
Ῥοδόσθλαβος.
Προσηγόες
Βλαστήμερος
Μουντιμήρος. Στραήμερος. Γοϊνικος"
Μουντιμήρος sam ( c. 872 + c.891)
Πριβέσθλαβος. Βόρεια. Στέφανος.
Πέτρος (ο. 892 -917)
Παύλος (c . 917 -23)
Ζαχαρίας (c. 924 - 927)
Srbija pokrajina Bugarska (c. 927-934)
Τζεέσθλαβος (c. 934).
Buduć vrieme bugarskih vladara , s kojimi su srbski župani vojevali, jest
dobro opredeljeno, prema tomu dometnute su k srbskim županom godine.
Za vladavinu Muntimira ima k tomu gore navedeni list pape Ivana VIII.
U Travunjskih županih Konstantin znade u toliko , u koliko došli su
oni ženidbom u snvez sa srbskimi velikimi župani. Od zahumskih ime-

198) Annal. Fuld, ad. a . 884. - 194) De adm. imp. c. XXXII, 1. 153 sg.
 Ocjena starijih izvora. 77

nuje samo Mihajla, návoυrátov xai xтрixíov" , onoga istoga , komu je pisao
Ivan X. i njegova otca » Bouceßoútin “ .
Konstantinu bijahu suvremenici : veliki župan hrvatski Tomislav , srbski
Česlav, prokonsul, patricij i župan Zahumski Mihajlo , i po svoj prilici tra-
vunjski župan „ Touthepos. " Konstantin Tomislava nespominje, jer on bijaše
neodvisan od Carigrada. Hrvatska i Bugarska bijahu tada najsilnije na Bal-
kanskom poluotoku , kô što i Konstantin nagoviešta. Tim se opraštamo s
Konstantinom. Nastojasmo njegovu vriednost bezpristrano ocieniti , tè po-
kazat mu i mane i preanosti za poviest hrvatsku i srbsku od VII . do po-
lovice X. vieka. pà i na svršetku ove razprave ponavljamo gore navedeni
zakon : Konstantinovo djelo nije poviest i narodopis u stro-
gom smislu ; tè u porabi ima se uviek nadzirati suvreme-
nimi vjerodostojnimi spomenici t. j . ljetopisi i listinami , a
gdje ovih neima , treba svaku viest , koju napominje , pro-
suditi na temelju nutrnjih razloga i zakona stroge kritike .
 Opatija b . d. Marije u Topuskom.

Povjestna crtica

od

Ivana Kukuljevića Sakcinskoga.

I.

Mjesto Topusko, negdašnje Toplice , u prvoj banovačkoj regimenti, je-

dan sát od Gline , a do dva od Siska odaljeno , leži u liepoj dolini , okruže-
noj od umiljatih brdašca i nedalekih gora , medju kojimi su znamenite rudne
gore Vranovina , Maja i Petrova , koja posljednja nosi ime od hrvat-
skoga vodje i junaka Petra , koji sa svojom smrtju ponese u grob i državnu
samostalnost kraljevine hrvatske , iza kako na ponosito priestolje hrvatsko
sjede ohola krv azijatsko - magjarska .
Ovo mjesto , koje poradi svoje ljekovite tople vode dobi od Hrvatâ ime.
Toplice , bijaše u srednjem vieku u latinskih pismih poznato pod imenom
"Toplica , Topulcha, Topolzka i Thopuska " , te zadrži ovo posljednje pomad-
jareno ime sve do danas kod istoga prostoga naroda.
Jur za vrieme rimskoga gospodstva bijaše poznato ovo mjesto , a po
mnienju njekih , veli se , da su tu stojale " Aquae Balissae " , *) premda naš
učeni Katančić tvrdi , da je ovo rimsko mjesto imalo biti oko Pakraca , valj-
da kod Lipika.
Da je pod Rimljani ovdje doista stojalo poveće mjesto , svjedoče one
mnoge rimske starine , što su tu izkopane , kao : rimski novci , počam od Au-
gusta , opeke , sarkofagi , kameniti kipovi , stupovi , votivni kameni , žliebovi

*) Aquae Balissae " nisu mogle nikako ondje biti , gdje je sada Topusko. „ Iti-
nerarium Antonini Augusti " (ed M. Pinder, Berolini 1849 , p . 125 ) spominje
na putu od Siska u Osiek (Mursu) rečeno mjesto ovim redom i ovom daljinom :
,, Siscia, Varianis MPMXXIIII, Aquis Ballissis MPM XXXI . . . " Aquae Bal-
lissae bile bi dakle od Siska i to u liniji kroz sredinu sadanje Slavonije da-
leko 55 rimskih milja , dakle ako se rimska milja geogr. milje uzme ,
"Aquae Balissae " bile su 11 geogr. milja od Siska prama Osieku , što se ne-
može nikako protegnuti na Topusko , već mnogo priličnije na Pakrac ili Lipik.
Opazka urednič tva,
 79
Ivana Kukuljevića

vodovoda , dapače i tragovi rimske ceste ¹ ) , što je po svoj prilici vodila ili
iz Emone ili iz Senja u priestolni panonski grad Sisek.
Od kamenitih rimskih napisa , što su ovdje izkopani , poznati su mi če-
tir , od kojih su prva tri po svoj prilici pogrješno prepisana . **) Glase ovako :
1. 2. 3. 4.
I. O. M. VIDA(?) SOLI CANTABRI A DIBVS

C. MARIV( S ) THANAE SACR MAIORIBVS

SATVRN(INVS) SACR CVSTOD AVRELIVS

CETIC(VS) Q. DOMITIV (S) EIVSDEM 2) SECVNDINVS
B. F. INGENVVS V. S. L. M. (3.
V. PRO SE ET SVIS
EX VOTO.
Pošto je ovdešnje rímsko mjesto u vrieme selidbe naroda , nezna se od
koga , razoreno , napučili su ga s nova Hrvati , te je pod hrvatskimi narod-
nimi vladari pripadalo vlastnictvu župana gorskih , stolujućih u velikom gra-
du Gori , kojega razvaline stoje još i danas ne daleko od Topuskoga.
Kad se Hrvati sjediniše s krunom ugarskom , imajući od tada na čelu
svoje uprave polunezavisnoga vojvodu čitave Slavonije , to jest trojedne kra-
jevine dobivahu ovi vojvode na uživanje njeke gradove i vlastelinstva, što
bijahu lišena svojih vlastnika . Medju ovimi bijaše i grad Gora , sa čitavom
svojom županijom i s pripadajućim si mjestom. Topuskom. Kasnije darova
njeki vojevoda jedan manji dio županije gorske silnomu redu crkvenjaka, te
tako ostade pod vladanjem vojvode samo drugi dio županije sa gradom Gor-
skim , kojemu je pripadalo i mjesto Topusko.
Andrija II. kralj ugarski i hrvatski stanovaše kao vojvoda čitave Sla-
vonije i Zahumske često u gradu Gori , te mu je osobito omilila tiha okolica
tople vode topuske. Uzvišen koncem godine 1204 na kraljevsko priestolje ,

1) Ovi se ponajbolje vide na brdu od Viduševca .

2) Ovsj napis na kamenu , izkopan je godine 1824 , a kasnije , kako čujem , za
njeku kuću kao gradivo upotrebljen.
3) Ovaj kamen izkopan je u najnovije doba.
**) Opazka uredničtva. Ovom prigodom svraćamo pozornost prijateljâ sta-
rine , da čim većom pomnjom snimlju rimske i grčke nadpise. Dojakošnji s
veće strane tako zlo su prepisani , da se njeki nikako , a drugi samo velikom
mukom pročitati i u red staviti mogu. U jednom od sliedećih svezaka naše-
ga književnika " naumismo priobćiti više rimskih nadpisa našastih u novije
doba u našoj domovini. Od gore navedenih prvi je najrazumljiviji ; prem pre-
pisivalac pogrešno je u četvrtom redku napisao "Cetic. " mjesto " Getic. " U
petom redku neće biti točke med Bi F , tè se ima čitati B (ene) F(ici)arius . .
Getae inače Gaetuli služili su u rimskoj vojsci , tè se i na drugih nadpisih
spominje posebna „ ala “ Getâ . (Sr. Orelli : collectio inscript. lat. n. 3398 ,
5433 , 6857) . Posveta nadpisa pod 2 bila bi vrlo zanimiva , da je točno
prepisana. Božanstvo , koje se ondje napominje, spadat će medj „numina
peregrina ", tè bi vriedno bilo imati točniji prepis nadpisa. Ono što se u
drugom redku čita nalazi se u podpunoj formi AOANAI na kamenu pod stu-
pom podignutim caru Foki na trgu rimskom . (Müller : forum rom , p. 143.)
80 Opatija b. d . Marije u Topuskom .

naumi , što je već od davna namjeravao ( » quod jam dudum animo concepe-
ramus “ ) , izvanredno uresiti i proslaviti okolicu ovu , te poče jur druge go-
dine svoga kraljevanja graditi u mjestu Topuskom veličanstvenu crkvu , po-
svećenu b. d. Mariji, zajedno s monastirom.
Kad bijaše dogradjena crkva zajedno s monastirom , pozove kralj iz
glasovitoga franceskog monastira clairvouskog , 4 ) u kom je negda sv. Ber-
nardo opatom bio , cistercitske redovnike sv. Benedicta u Hrvatsku , te po-
stavi za prvoga opata topuskoga Teobalda , 5) predavši mu god . 1211 novu
crkvu s monastirom , pod naslovom opatije b. d . Marije.
Za uzdržavanje iste opatije i monastira darova redovnikom rečeni kralj
u ime zadušbine , t. j . za dušu svoju i svojih roditelja , čitavu županiju gor-
sku , na koliko nije pripadala crkvenjakom , s onim istim obsegom i onom
istom vlaštju , kojom je njemu podčinjena bila ; dok bijaše vojvoda čitave
Slavonije . 6) Od pedložničtva vlastelinskoga izuze kralj jedino šest plemenâ
županijskih stanovnika , koja su i nadalje ostala slobodna.
Medju pravi vlastelinstva navodi kralj u svojoj g. 1213 potvrdjujućoj
darovnici , da u napred dvorni župan (špan) opata topuskoga ima pravo su-
diti svim podložnikom onom istom vlaštju , kojom je odprije sudio dvorni
župan vojvode. Svi podložnici topuski imadjahu trikrat na godinu služiti
monastiru svojimi koli , a trikrat raditi sámi , i to onako , kako bi zapovjedio
glavar ili opat monastira.
Iste podložnike nije nitko osim opata smio pozivati pred svoj sud, izvan
sámoga kralja . Svake godine od Miholja do praznika svih svetaca imali su
podložnici monastìru plaćati daću , poznatu pod imenom kunovine (Marturinae),
a
kako su i prije plaćali vojvodi , za tim jedan star (cubulus ) žita i zobi ,
monastirskim sakupiteljem kunovine imala je svaka kuća davati dvie pogače
(duas pagachas) , jedan star zobi i jednu kokoš , osim toga imali su podlož
nici zabadava popravljati sve monastirske torove i staje.
Još bijahu medju podložnici topuskimi njeki slobodnjaci , koji su imali
tu povlasticu , da su u ime kunovine plaćali monastiru samo tri penze (tres
pensas) ; ***) ali su imali za to dužnost služiti monastiru na svojih konjih
po svoj kraljevini ugarskoj , te ići svagda na konju onamo , kamo bi ih po-

4) Monastir Clairvoux , (monasterium clarevallense ,) što je ležao u Šampanji , u

departamentu Aubé , bijaše utemeljen godine 1115 od Titbalda , kneza šam-
panjskoge i smatra se kao treći najstariji monastir cistercitâ, U predposljed
njem franceskom pokretu republikanskom dignut je taj monastir te mu je zgra
da pretvorena u njeku redionicu .
5) Ovaj Teobald spominje se u listinah kao opat topuski još godine 1217 .
6) Dedimus autem eidem monasterio in dotem totum videlicet comitatum
de Gora, cum omnibus pertinentiis suis , praeter pertinentias Templariorum in
eodem Comitatu eontentas . " Gledaj straga u dodatku povelju.
***) U povelji od god . 1213 ( Vidi registra privilegiorum po 11 ) stoji „ tres pen-
sas Trisaticorrum annuatim . . ." Ovdje je " pensa =pondus. "
je "pensa
Opazka uredničtva.
 Ivan Kukuljević. 81

slao dotični opat ili glavar monastirski. Medju ovimi slobodnjaci imenuje
kralj Andrija g. 1213 sliedeće : Gostuka , Brenula , Berkiša , Vratislava , Petra
sina Murte , Bogdana od otoka , Holdica, Vlkotu Strepica , Brglesa s braćom
preko Kupe , Zlobca , Dilina , Nesturšu , Vika i Hemelča , sve sa svojom za
drugom (Parentella ) ili braćom.
Izvan toga imali su topuski i gorski podložnici plaćati monastiru kraljev-
sku daću od svinjâ , a mješćani topuski davali su u ime trgovine (de foro To-
plicae) svake godine 10 peneza frizatičkih ( 10 pensas frisaticorum) i to pet
na Božić , a pet na uzkrs , osim kunovine , koju su davali kao i ostali pod-
ložnici . Od gorske trgovine crkvenjaka imao je monastir polovicn daće od
svake trgovine , osim od ribâ i marve .
Ovu Andrijevu darovnicu i naredbu potvrdiše kasnije kraljevi Bela IV.
Stjepan V. Vladislav III . Andrija III. ( 1296) i Ljudevit I. ( 1348 i 1360).
Ali jur u prvo vrieme utemeljenja opatije topuske, bijaše ova od susjeda svo-
jih, a osobito od podložnikâ grada Gore , često napastovana, i zato bješe pri-
siljen kralj Andrija tako dobro hrvatskim banom i sudcem , kao i velikim žu-
panom na pose, pismeno zapovjediti , da opatiju u svojih dobivenih pravih i
u imetku brane. ("Quatenus domum meam de Toplica custodiatis " ).
Da se ujedno dohodci opatije umnože , dozvoli kralj opatu topuskomu
da može u mjestu Bakuši držati sajam (forum faciendi in Bachussa) *) i da-
rova monastiru , otok sv. Nikole od Erča (de Erchu) sa svimi dohodci.
Medju onimi pobožnimi , koji monastir odmah u svom početku nadariše
i podupirahu, imenuju suvremene listine njekoga Timpora inače Berengara,
sina Armoša i Gvepe , koji oporukom svojom darova g. 1223. monastiru to-
puskomu sve one zemlje, koje negda njegov otac Armoš od kralja Andrije dobi.
Godine 1224 (7. kalendas Junii ) bavio se u Topuskom Bela, mladji
kralj ugarski , kao tadašnji upravitelj čitave Slavonije i Hrvatske . U nazoč-
nosti kraljevoj . kao i pred banom Benkom , velikim županom Julom i pred
mnogimi plemići , očitova tu na rečeni dan Domaldo Kačić , knez Spljetski ,
pismeno , da njeku zemlju Mogoš , crkvenjakom Gorskim nikada darovao nije,
budući da nije nikada ni posjedovao zemlje u županiji Gorskoj , te je s toga
proglasio darovnicu crkvenjaka za lažnu i podmićenu. Ovo isto posvjedoči
rečeni knez Domaldo sliedeće g. 1225. dne 2. Lipnja u Krapini , u kraljev-
skoj kapeli , u nazočnosti kralja Bele , pred Guncellom nadbiskupom spljet-
skim i Martinom biskupom Krbavskim.
Rečeni mladji kralj Bela pokaza takodjer višekrat osobitu privrženost
i počitovanje svoje naprema crkvi i monastiru Topuskom , te god. 1225, iza
grozovitoga ubijstva svoje matere Gertrude , počinjena po Benku banu , za
spasenje duše iste svoje matere i svojih praroditelja , darova monastiru daću
kunovine onih šest plemená grada Gorskoga, koje otac njegov Andrija od
podložničtva crkvenoga izuzeo bješe. Plemena ova bijahu pleme Bojna , Al-
pret, Martin, sin Brochuna , Ratko , Pribislav i Triuha ; a daća iznosila je

Neima li se čitati 99 Blatussa" ? buduć je i sada selce Blatuša kod dolnje

Perne u okolici Topuska. Opazka uredni čtva.
6
82 Opatija b. d. Marije u Topuskom .

svake godine 20 maraka. Zajedno potvrdi kralj Bela sve povlastice darovane
crkvi po svom otcu kralju Andriji .
Medju onimi , koji crkvu topusku glede njezinih posjedovanja ono doba
napastovahu , bijaše i njeki Sebeslav , sin Kojana , sa svojim bratom Mare-
nom. Ovi oteše monastiru zemlju ili imanje Zlatenik , povrativši ju ipak na-
trag jur g. 1230. pred Vincencom opatom cistercità od Koprive , premda je
istu zemlju i njeki Terža , podložnik grada Gore, od podbana i velikoga žu-
pana zagrebačkog Nemila , iste g. 1230 za sebe , kao svojinu , ali bezuspješno
tražio.
Skoro zatiem imadjaše topuski monastir nove razpre sa njekim Ratom,
i njega sinovi Kamatićem , Martinom i Ižanom, poradi njekih nasilja i oti-
manja . Ovu razpru umiri g 1234. dne 4. Rujna Koloman , kralj i vojvoda
čitave Slavonije u Zagrebu , iza kako obe stranke , za nagodu dalješnjih mo-
gućih razpra odabraše tri pomiriteljna sudca , naime preceptora crkvenjaka
gorskih, zatiem župana Rabona , i sudca od Perne.
Sedam godina kasnije ( 1241. ) nastadoše za Ugarsku i Hrvatsku grozna
vremena tatarske navale i sveobćega razorenja. Ali premda ima pismenih
svjedočanstva , da su Tatari sve do blizine Toplicâ ili Topuskoga doprlí , ra-
žajući okolicu i proganjajući žitelje , čini se ipak, da je topuski monastir za-
jedno s crkvom od tatarskih ruku nepovriedjen ostao , budući da ga kralj
Bela IV. jur god. 1242 iza slavne pobjede Hrvatâ nad Tatari u Primorju
dobivene spominje u jednoj listini , izdanoj u Seguždu , kojom listinom na-
loži na prošnju tadašnjega topuskoga opata Ivana , hrvatskomu banu Dionišu ,
da načini novi razvod granicâ medju opatijom topuskom i Glinjani , koji bješe
istoj opatiji oteli njeke zemlje . Medju granicami i seli opatije topličke spo-
minju se u rečenoj listini kralja Bele IV. sliedeća sela : Kratka, preko Save,
Šćućija , kraj Save , Lubug, Teredić i mjesto , gdje Lonja utiče u Savu , selo
Bratkovići uz Savu, a preko Save Rakolečišće , Trebočel , Pišćan , Heberkov,
Pešćena , Ret , negdašnji Veden (quae fuit terra Weden) , Šerda nad potokom
Želnom (Sceina) , Gregen, gdje Šćevenica utiče u Želnu , Velezna , Šćevenica,
Bortova, Dedec, Moznov, Bebrevnica , Jelševnica, gdje granicu diele potok
Gradica kako teče u Savu i gdje potočić Skopnik utiče u Gradicu, kao i
Sava , Čigovja , zatiem Lonjsko polje , do mjesta gdje se voda Sava mieša
sa Lonjom.
Tri godine kasnije , naime g. 1245. u mjesecu Svibnju bavio se u To-
puskom sám kralj Bela IV. izdavši ovdje (apud monasterium Cisterciensium
in Toplicz) darovnu listinu za kneza Princa , sina Rajnoldova , kojemu radi
velikih zasluga izkazanih u ratu ruskom , bugarskom , njemačkom i tatarskom
u Primorju , darova s nova njeko po Tatarih opustošeno posjedovanje crkve
kraj topuskoga , koje bješe jur Andrija II. njegovomu otcu Rajnoldu poklo-
nio. *)

* ) Fejer Codex Dipl. Regni Hungariae. T. IV. v. I. p. 389 .

 Ivan Kukuljević. 83

Budući da je u ono doba , sva skoro sadašnja Hrvatska i Slavonija ne

samo sol , nego i sve obrtne i inozemne proizvode dobivala po móru iz Mle-
taka i Italije , te opet i svoje proizvode ponajviše po móru prodavala , to je
redovnikom monastira topuskoga , čim je njihov posjed i bogatstvo sve na
više raslo, takodjer do toga bilo , da dobe uz móre gdjegod kakov posjed
u kojem bi laglje sahranjivali prodavane i kupovane stvari. S toga razloga
željahu već odavna imati jednu kuću u gradu Senju , koji je u ono doba
svu trgovinu medju morem i sadašnjom Hrvatskom promicao. Ova želja po-
dje im za rukom god . 1259. , kada je monastir topuski od fratra Rembalda
Karunskog , meštra crkvenjaka ugarskih i hrvatskih, i od svega reda crkven-
jaka , kao tadašnjih vlastnika grada Senja , dobio njeko zemljište u gradu
Senju , na kom je kasnije sagradio kuću za shranbu svoje trgovine ( " pro re-
bus propriis et necessariis dicti monasterii emendis et vendendis « ) . 8)
U isto doba stade topuska opatija na otoku sv. Vladislava , koji se
prije zvao Vihudj ili Bihać (Wyhugh) graditi kuće i utvrdjenu kulu ili grad ,
da uzmogne u vrieme neprijateljskih nasrtaja sahraniti u njoj svoje blago .
Za laglje uzdržavanje ovoga novoga grada , darova kralj Bela IV. g. 1260.
opatiji njeko imanje , zvano Krala , što je prije pripadalo braći Pribislavu i
Ludugaru. Ovu zemlju Krala preda im poslije 4 godine ( 1264) sudbenim
putem Mihalj , župan od Sane , listinom izdanom u Bihću , a u nazočnosti
kninskoga biskupa Vladislava. Iste god . 1264. naseli u bližini topuskih ze-
malja kralj Bela IV. slavno pleme Krese , Kupiše i Raka , koji se neumrlim
junačtvom proslaviše u primorskom ratu proti Tatarom , te ih podčini samo
glede crkvene desetine topuskoj opatiji.

Dvie godine kasnije ( 1266) imala je topuska opatija novu razpru s

Blinja ni poradi Vinodola na Kupi , kojega joj ovi oteti htjedoše ; nu Ro-
lando , ban čitave Slavonije utiši ovu razpru i povrati Vinodol opatiji topus-
koj, popisav potanko sve medje vinodolske. Podobna razpra nastade i g.
1270. medju opatijom tupuskom i knezom Martinom , sinom Hrinka, poradi
imanja Povonja i Jarovela , koju razpru nagodi pomiriteljni sudac knez
Ivan Okićki , sin Jaroslava , na što g. 1278 , opatija topuska rečeno imanje
Povonju s otokom Vlkonjem na Uni, od svega plemena Povonjskoga , na vječ-
na vremena za sto i dvie marke banskih dinara kupi.
Isto se tako mirnim putem nagodiše redovnici topuski oko g. 1290. sa
susjedi svojimi crkvenjaci u Glogovnici pred križari jerusolimskimi, poradi
njekih ljutih razpra , što su ih imali medju sobom.
Godine 1282. utemelji u topuskoj crkvi tadašnji ban Stjepan Babonić
oltar sv. križa i tlarova crkvi uzdržanje istoga oltara , imanje Svinicu ;
malo za tiem dobila je natrag opatija topuska svoj otok Timpor zvani , na
rieci Uni , kojega bješe kraljevskim darovanjem Dionis ban nepravedno ste-

8) Transsumpta Privilegiorum monasterii B. M. Virginis de Toplica. U arkivu

nadbiskupije zagrebačke.
6*
84 Opatija b. d. Marije u Topuskom .

kao. Ovaj otok vrati Radislav , knez od Glasa , Vrbasa i Sane , brat
bana Dioniša , Jakovu , opatu topuskomu , osobitom listinom g. 1285., koju
listinu potvrdi isti Radoslav kao ban čitave Slavonije g. 1288. u Dubici gradu .
Isto tako potvrdi kralj Andrija III. godine 1295. opatiji sve povelje i
darovnice predšastnika svojih.
Za uzdržanje gore spomenutoga oltara sv. križa , darovaše Stjepan Ban,
i njegovi sinovi Vladislav i Stjepan Babonići još i druge zemlje , kupljene od
plemena Ratovog , medju Bročmanom i Majom , te dadoše gledé, tih ze-
malja opatiji darovnicu pisanu u gradu svom " Zeinju « , u oči uzkrsa g. 1303 .
koju darovnicu potvrdi kralj Karlo Roberto g. 1323 .
Godine 1312. darova knez Dioniš , sin Petra , u ime zadušbine opatiji
topuskoj njeke zemlje u Komogovini , kod crkve sv. križa , a g. 1323. po-
vrati Nikola, ban čitave Slavonije istoj opatiji imanje Kralu , darovano joj
po kralju Beli IV., koje bijaše dospjelo u tudje ruke. Ovo doba predstojaše
monastiru topuskomu umni opat Ivan , kojega papa Benedikt XII g. 1339.
imenova izabranim sudcem stolice rimske u znamenitoj razpri , što ju je imao
kaptol zagrebačkih križara , poradi dužne desetine od Črnomlja , Siben-
štaina i Žumberga u Kranjskoj , koja tri kotara bješe križari na silu
odkinuli od crkve zagrebačke.
Isti ovaj opat Ivan pokaza pravednu svoju ćut onom zgodom , kad je
iste g. 1339. uz prkos krivoga nastojanja njeke svoje monastirske braće , pre-
gledavši medje kaptola zagrebačkoga oko Siska (uz zapovied kraljevsku) u
pitanju stavljene medje dopitao kaptolu. 9)
Godine 1352. bijahu se proti opatu Guilielmu i svemu monastiru topus-
komu podigli njeki gradjani slobodnoga mjesta topuskoga , poimence : Mai-
hen , sin Ivca , Ivan , sin Merjaka , Radoš , sin Herberta , Jakov , sin Grdave,
i Luka , sin Margarete , kao kolovodje pokreta , u družtvu s Ivanom cipela-
rom i tadašnjim sudcem topuskim , Petrom sinom Herberta , zatiem s Matom
sinom Dragana , Križanom , sinom Krajača , Adrijanom sinom Juse , Blažom,
sinom Marka , Markom sinom Stojše i Benkom sinom Vlkovoja , te s ostalimi
mnogimi gradjani, tvrdeći da vlastnictvo nad slobodnim mjestom topuskim ne
pripada monastiru i opatiji , nego vojvodi čitave Slavonije. U svom odporu
podju oni tako daleko , da su se opatom i redovnikom oružjem uzprotivili ,
i monastirskoga celleraria , fratra Ivana u bili. Ova buna svrši se time , da
su kolovodje napokon za uviek iz mjesta prognani , dočim su se ostali mo-
nastiru pokorili . 10)
Nu čini se , da su u ovu bunu i njeki od samih redovnika umiešani
bili, budući da je baš ovo doba fratar Sifrid , svoga opata Guilelma na silu
s časti skinuo i protjerao , na što sám opatom postade ; ali je kasnije opet
i on od fratrova skinut i zatvoren, a po zapoviedi kralja prvašnji opat g.
1354. natrag na svoje mjesto postavljen.

9) Marcellović ad a. 1338. MSC .

10) Transsumpta Privilegiorum. B. M. V. de Toplica,
 Ivan Kukuljević. 85

I sa susjedi svojimi Petrinjani , imala je opatija ljute svadje poradi ze-

malja zvanih Mlinoga , Visoko 1 Strežić , od kojih su Petrinjani njeke komade
oteli bili , dok ih napokon Stjepan, biskup zagrebački , kao kraljevski nam-
jestnik u čitavoj Slavoniji , na velikoj skupštini županije zagrebačke dne 9 .
Lipnja 1364. nenagodi.
U ljutih domaćih bojevih medju Hrvatsko-bosanskom , i Sigismundovom
ugarskom strankom , koji nastadoše po smrti kralja Ljudevita I nezna se
pravo, uz koju stranku pristajahu gospodari opatije topuske ; nu imali su i
to doba razprâ sa svojimi susjedi, medju ostalimi i s plemenom Krešića, po-
tomcî slavnoga junaka Kresa , koje pleme imajući osobite povelje i pravice ,
odreče se svake poslušnosti i desetine , što je odprije davalo opatiji topuskoj
dok se napokon godine 1430. na zapovied kralja Sigismunda i uplivom bana
Friderika celjskoga opet ne umiri.
Da ojača svoje sile naprama različitim neprijateljem , darova g. 1434.
tadašnji opat Ivan u ime svega monastira , radi njekih osobitih zasluga, Vla-
dislavu Totu Susedgradskomu i njegovoj ženi Jeleni , četiri bogata predija ,
naime Pokupje , Rožonicu , Skreveno i Augustinovec ; a god .
1448. nagodi se isti opat Ivan sa župnikom Brkiševine radi njekih osvad-
jenih medja. Iste godine dodje u Topusko obći vizitator reda cistercitskog
u Hrvatskoj , Ugarskoj , Štajerskoj , Kranjskoj itd . Ivan opat Morimundski,
i postavi opatiju topusku pod nadziranje Kranjske opatije od Zatična , ( Sittich)
proglasiv ovu materom topuske opatije , budući da je prvašnja mati francezka
od Clairvoux -a predaleko bila . God. 1449. spominje se kao komendator
opatije Toma, biskup srebernički ; a god . 1454. bijaše opatom fratar Barna-
ba , koji podieli plemenu Bovića osobite povlastice , koje g. 1511. kralj Vla-
dislav IV. potvrdi. Za vrieme ovoga opata Barnabe potvrdi god . 1456. ban
Vladislav Egervarski sve povlastice opatije topuske i povrati im uslied kra-
ljevske zapoviedi sva imanja , što su im u zadnja vremenà gradjanskoga rata
medju sljedbenici Matije Hunjada i cara Friderika ugrabljena bila. ¹¹)
Godine 1476. nagodi se opat Juraj sa braćom Ivanom i Stjepanom kne-
zovi Blagajskimi poradi predijâ Grandje , Šiškovec , Zlaternik iDuge,
koja rečena braća opatiji dobrovoljno odpustiše. Nu poradi ovih i drugih
imali su opati topuski još i kasnije dugotrajnih pravda s knezovi Blagajskimi ,
i premda se je god . 1481. opat Juraj s Mihaljem i knezom Blagajskim s do-
bra nagodio bio , to se je ipak još godine 1501. tadašnji bạn i vojvoda či-
tave Slavonije Ivan Korvin zabadava trudio, na korist opatije načiniti ovrhu
knezom Blagajskim , koji se ovrhi oružanom rukom protiviše.
Napokon izvedena je ipak god. 1503. ista ovrha, te su knezovi Stjepan,
Gregor i Antun Blagajski prisiljeni bili opatiji povratiti sela i predija Gra n-
dju Hahovo , gornju, dolnju i malu Lastovu , zajedno sa selom Buko-
vo m. Isti opat Juraj spominje se još g. 1481 i 1485 kao upravljatelj opa-

11) Kerčelić Not. Prael. p. 279.

86 Opatija b. d. Marije u Topuskom.

tije i zajedno kao kanonik zagrebački. Njemu i kanoniku Fabianu od Sinca

povjeri iste god. 1481. kaptol zagrebački upravljanje imanja dolnjega i gor-
njega Gradca, koje gradove dobi opat od Martina Frankopana. (Mar-
cellović).
Godine 1501. potvrdi opatom topuskim papa Aleksander njihova prava,
a godine 1507. nagodi se pred izaslanici kaptola zagrebačkoga opatija topu-
ska s njekimi plemići plemena Krešića , te ovom prilikom bijahu potanko
ustanovljeni dohodci , službe i daće istoga plemena . 12)
U to doba počeše već Turci silno napadati na granice hrvatske i na
različita posjedovanja opatije topuske , te s toga zapoviedi g. 1517. kardinal
Toma Bakač puku oko grada Bih (a)ća stanujućemu , da brane opatsko po-
sjedovanje Kraliju , što je ležalo u okružju rečenoga grada . Ali zabadava
bijahu podobne zapoviedi ; jer Turci napredovahu sve dalje u Hrvatskoj, a
redovnici topuski raztrkaše se kojekuda , nemogavši više braniti svoja ogrom-
na posjedovanja , kojih obseg bijaše tolik , da bi ga jašilac na dobru konju
jedvo za četiri dana objašiti mogao bio. Njeki pobjegoše u krajnski mona-
stir Zatično (Sittih), koje opatije kćerom bijaše topuska , drugi tražijahu za-
štitu u krajnskom samostanu Kostajnovici (Landstrass), a ostali raztrkaše se
kojekuda. Samomu posljednjemu opatu od reda cistercità topuskih , Tomi,
koji se još g. 1497. u listinah spominje , izgubi se trag . niti se zna, kamo-
je dospio, ostavivši nestalnomu udesu i različitim silnikom krasan svoj samo-
stan, veličanstvenu crkvu i dobro utvrdjen grad.
Budući da se s Tomom svršio red topuskih opata reda cistercitskoga,
to je vriedno prije nego li dalješnnje zgode ove opatije spomenem , da i kro-
nologički red svih poznatih opata ovdje na kratko navedem.
Opati ovi , na koliko sam im imena iz suvremenih listina saznati mogao
bijahu sliedeći :

1. Teobaldo g. 1205-1217. 12. Guilielmo g. 1350-1352.

2. Herberto g. 1224. 13. Sifrid g. 1353.
3. Ivan I. g. 1242. 14. Guilielmo g. 1354-1361 .
4. Baudon (abbas quondam) god . 15. Guido g. 1362-1365 .
1258.
16. Ivan III. g. 1424.
5. Mateo g. 1266-1278.
17. Thomas Episcopus Srebernicensis
6. Jakov g. 1285.
et Commendatarius abbatiae To-
7. Mateo g. 1288.
plicensis g. 1448-1449 .
8. Jakov g. 1288.
18. Barnaba abbas g, 1454.
9. Nikola g. 1308 .
10. Martin g. 1317 . 19. Juraj g. 1476-1491 .
11. Ivan II. g. 1324. 20. Toma g. 1492-1497 .

12) Godine 1509. spominje se župnik mjesta topuskoga Juraj.

 Ivan Kukuljević. 87

II.

Pošto redovnici cistercitski zajedno s opatom Tomom svoju opatiju osta-

više pustu , čini se , da ju je tadašnji ban hrvatski i biskup Vesprimski Petar
Berislavić pod svoju upravu uzeo. 13) Po njegovoj smrti imenovan bi , nezna
se od koga , za opata i upravljatelja opatije topuske Andrija Tuškanić , na-
slovni biskup kninski , kojega g . 1523. suvremena pisma kao opata spominju .
Opat Andrija potvrdi rečene g . 1523. plemenu od Brkiševine i topuskim
slobodnjakom sve one povlastice , koje im negda opat Ivan podieli . Iste go-
dine darova rečeni opat Ivanu , Tomi i Stjepanu Mišljenovićem imanje Otok
s plemićkim dvorom u Kovačevcu , ležećim u kotaru pokupskom , koje daro-
vanje potvrdi kralj Ljudevit II. g . 1525. Plemenitomu Blažu Jurjeviću daro-
va isti opat g. 1523 imanje ležeće med Marijinim poto-
Marijina sela ,
kom i šumom Blazjem , a g. 1526. Čudekovića selo , Stjepanu pako Stri-
zoju pokloni imanje Jurišić i Červilno u kotaru grada Pokupja , koje
darovanje potvrdi kralj Ljudovit g. 1526. Isti opat Andrija Tuškanić nastavi
dugotrajne razpre sa Stjepanom Blagajskim , poradi selâ Grandje , Hahova ,
Listova , Bukova , Perakovca , Vrhovca i Durca , te nije mogao dotjerati na
kraj pravde svoje , premda je g. 1524. od kralja Ljudevita , a g. 1529. od
kralja Ferdinanda podupiran bio .
Godine 1527. dozvoli opat Andrija osobitom poveljom plemićem Bovi-
ćem, da mogu sagraditi grad Bović , a sliedeće godine imao je njeke raz-
pre poradi desetine s plemenom Kresića..
Kresića Bivši na strani kralja Ferdinanda
proti Zapoljincem , te po smrti Ivana Karlovića bana imenovan po kralju za
banskoga namjestnika , bijaše Andrija veoma revan privrženik svoje stranke ,
a veliki neprijatelj biskupa zagrebačkoga i Zapoljinoga bana Šimuna Erdöda .
Izvješćivao je često kralja i generala Katzianera o kretanju Zapoljinaca i
Turaka , te se je godine 1530. pismeno zauzeo kod istoga generala Ivana
Katzianera , za svoga prijatelja Stjepana Deešhaza Susedgradskog , tvrdeći o
njem da nu se ima mnogo pripisati , što je grad Zagreb sačuvan za Ferdi-
nanda . 14)
Godine 1531. bijaše upraviteljem opatije topličke Jerolim Horvat od
Klisa , koji stanujući u gradu (Castrum) Topuskom , branijaše granicu i grad
od Turaka . Iz istoga grada pisa generalu Ivanu Katzianeru u poslu obrane
gradske , te posla s pismom rodjaka svoga Gašpara Križanića , koji je imao
ganerala o svem izviestiti. 15)
Medjutim dizahu se u Hrvatskoj i Ugarskoj sve to veći gradjanski ne-
miri. Rat medju Ferdinandovci i Zapoljinci bivao je i u Hrvatskoj sve već-
ma žestok. Biskup zagrebački Šimun Erdödi , kao ban Zapoljin svezao se
dapače s istimi Turci i držao polovicu grada Zagreba u svojoj vlasti. Dol-

13) Kerčelić. Notitiae Praeliminares p. 352 .

14) Kerčelić. Notitiae Prael. p. 337. 339 i 340 .
15) Kerčelić. Notitiae Prael, p. 532 .
88 Opatija b. d. Marije u Topuskom .

nja Slavonija , na koliko nije pripadala Turčinu , sa križevačkom i velikom

stranom varaždinske županije , bijaše privržena Zapolji , ali prekosavska i
prekokupska pokrajina , napadana neprestano od Turaka , bijaše prisiljena
pristajati uz Ferdinanda, od kojega se jedino pomoći nadala.
U takovih okolnostih bijaše kralju Ferdinandu mnogo do onakovih ljudi ,
preko kojih mogaše ojačiti svoju stranku . Medju ovimi ljudmi bijaše u Hr-
vatskoj i Petar Keglević Bužinski , 16) negdašnji ban jajački , poznat kao
hrabar junak i odvažan vojvoda , nu zajedno i kao muž silovit i pohlepan
za blagom.
Ovomu Kegleviću , kojega kralj Ferdinand imenova velikim županom
Varaždinskim , a ujedno i kraljevskim komisarom u poslu obrane i dieljenja
pravde za Hrvatsku i Slavoniju , predade isti kralj god. 1533. u ime sekve-
stra , opatiju topusku , s gradovi Bihćem i Ripcem (Ripač), i to samo na
donle , dok se zahtievanja i računi biskupa Senjskoga i Jerolima Kliškog
(Horvata) na čisto neizvedu ( intra tempus , quo obiecta mutua Episcopi
Segniensis ot Hieronymi de Klis , coram rege facta , debitum sortientur fi-
dem «) . 17) Opatiju topusku primi Keglević pod sliedećimi pogodbami : 1. Imao
je istu opatiju zajedno s gradovi Bihćem i Ripčem , u svako doba , kad bi
kralj zahtievao, bez svakoga otezanja ili izpričavanja vratiti kralju ; niti je
smio opatije pod izlikom budí kakovih dugova ili tražba zadržati. 2. Ob-
vezao se potrebite redovnike za službu božju u monastiru topuskom hraniti.
3. Sa dohodci opatije uzdržavati gradove Bihać i Ripač , i koliko bi mogao
na obranu zemlje obratiti , napokon 4. Glede branjenja istih gradova i opa-
tije vazda s kapetani kranjskimi u porazumljenju stojati. 18)
Ali jur nakon jedne godine umio je Petar Keglević ovaj sekvestar u
vlastitu svoju imovinu obratiti , budući izposlovao kod kralja Ferdinanda , da
je ovaj godine 1534. opatiju topusku darovao Petrovu sinu Franji Kegleviću,
pod tim uvjetom , da isti Franjo stupi u redovnički stališ , dočim je ipak
ostao pod tutorstvom otčevim , te je tako pravi vlastnik opatije bio i nadalje
sám Petar, prem je naslov opata sin mu Franjo nosio , nehtijući ipak stupiti
u stališ redovnički. Jedva što je Petar Keglević preuzeo gospodstvo nad
Topuskom , poče napadati na vlastničtvo svojih susjeda. Tako uništi silom
g. 1534. u glinskom lugu sve medjašne humke kaptola zagrebačkoga , proti
čemu opreše se Gradački špan Stjepan Gilethfy i Ambroz Madaras kanonik
zagrebački , dočim kaptol zagr. podigne pred banom Zrinjskim pravdu proti
Kegleviću (Marcellović).
Malo zatiem g. 1535. postane Petar Keglević zajedno s Tomom Nadaž-
dom ban hrvatski ; ali zadrži i u napred naslov upravitelja opatije topuske

16) Pleme Keglevića poteklo je iz kninske županije , gdje su se u staro doba

zvali Keglevići Porički, od Poričana ili Poričja. Kasnije dobivši grad Bužin,
u Zagrebačkoj županiji (sada u Turskoj) nazvaše se Bužinski .
17) Ritter Paulus. Regesta Privilegiorum Archivi Comitum Keglević et Abbatiae
Toplicensis MSC.
18) Ritter etc. kako gore.
 Ivan Kukuljević. 89

(Abbatiae de Thopuska gubernator) . S dohodci ove opatije umnoži silno

svoje bogatstvo , a s najvišom častju zemaljskom uzoholi se na toliko , da je
pred silovitim otimanjem njegovim malo tko u zemlji siguran bio . Nezado-
voljan time , što ga je kralj za junačtva i zasluge njegove nagradio njekimi
znamenitimi imanji , nastojaše na svakojake načine dobaviti još većih imanja
za se i za svoju djecu , imajući osam sinova i dvie kćeri . Tako otme medju
ostalim po izumrtju plemena Deešhaza Susedgradskih g . 1534. grad Sused ,
za tiem gradove Želin i Stubicu , kaptolu zagrebačkomu nanese velike štete
u posjedovanjih Gradačkih preko Kupe , a po smrti Gaspara Ernsta ili Er-
nušta , posljednjega potomka bogatoga budimskoga gradjanina i veletržca
Ivana Ernsta , negdašnjega prijatelja i kuma kralja Matije Korvina , osvoji
veliko njegovo vlastelinstvo Čakovačko i Štrigovsko sa čitavim Medjumurjem
is gradovi Gjurgjevcem i Koprivnicom u Križevačkoj županiji , pod izlikom ,
da je kći njegova (Petrova), Ana , udova istoga Gašpara, ostala trudna te da
je rečeni Gašpar svojom oporukom razpolaganje sa svimi svojimi imanji
njemu ostavio .
Budući pakó da je kraljevski fiskus na imanja ova prava ima , bude
Keglević pred sud sámoga kralja pozvan i njemu naloženo , da ista imanja
u smislu zakona kralju predade , što on učiniti istinabog obeća ; ali obećanja
Svoga neodrža .

Ovaj čin ogorča silno proti njemu sve njegove i tako mnogobrojne ne-
prijatelje , ne samo u Hrvatskoj , nego i u Ugarskoj , gdje su se na požuns-
kom saboru g. 1542. proti njemu velikaši i stališi listom podigli , te zaključili
zakonskim člankom XXXXIII . , ako za dva mjeseca iste gradove nepovrati ,
da će kao državljanin biti izobćen , te glavom i gubitkom imutka kažnjen .
Ujedno liši ga kralj banske časti i stavi na njegovo mjesto neumrloga juna-
ka Sigetskoga Nikolu kneza Zrinjskoga.
Čuvši Keglević za saborski zaključak , obrati se pismeno na kralja Fer-
dinanda s molbom , da zaključak ovaj uništi ; nu kralj odgovori mu dne 22.
Prosinca 1542., da je ljuto sagriešio , što je gradove Ernuštove nezakonito
zadržao ; nu da će ga ipak primiti natrag u svoju milost , ako u vrieme po
zaključku naredjenoga roka otete gradove povrati. 19)
Keglević je medjutim malo hajao za saborski zaključak i za kraljevski
savjet , već zadrža i nadalje otete gradove , pošto je pred kaptolom požun-
skim saborskomu zaključku protuslovio. Sad nepreosta drugo ,
nego oruža
nom rukom upokoriti ga. Ovaj posao izvede ban Nikola Zrinjski g . 1546. ,
pošto je jakom silom došao pred grad Čakovec , u koji se bješe zatvorio
Petar Keglević , te uzeo grad predajom, zarobiv Petra i njegova dva sina Ga-
špara i Matiju , sa svom družinom .
U pismenom svjedočanstvu , pisanom dne 3. Rujna g. 1546., u kojem
Nikola Zrinjski priznavajući, da je gradove Čakovec i Štrigovo iz rukû Pe-

19) Ritter kake gore.

90 Opatija b. d. Marije u Topuskom.

trovih doista primio , obeća ujedno Zrinjski , da će na vjeru i poštenje, za-

robljena dva Petrova sina , zajedno s kastelani , častnici , satnici i stražari ,
kao i sa robom njihovom i Petrovom , iz grada Čakovca na slobodu pustiti i
po svojih slugah u Petrov grad Kostel u Zagorje odpratiti dati ; nu sámoga
Petra zadrža okovana u tamnici, jer mu nehtjede predati otete Koprivnice .
Napokon predade Petar banu Zrinjskomu dne zadnjega Rujna iste godine
pismenom obvezom grad i varoš Koprivnicu , na što ga ban na slobodu pusti .
Sliedeće godine 1547. predade podpunoma Petrov sin Juraj Keglević ,
banu Zrinjskomu, osim grada Koprivnice i grad Gjurgjevec s tvrdjicom Pro-
davić i sa svimi pristojališti , lumbardami itd. te tako bijaše dugotrajna raz-
pra proti Keglevićem svršena bez ikakove dalje posljedice .
Opatijom topuskom upravljao je pako i nadalje Petar Keglević u ime
svoga sina opata Franje čineći nasilja kaptolu zagrebačkomu kao i susjedom
svojim i topuskim slobodnjakou , te zapuštajući sve to veće opatiju na toliko
da se je sám sabor ugarski godine 1550. člankom LXXI. za nju pobrinuti
morao. U nemilosti kralja Ferdinanda stajao je Petar sve do god. 1553. ,
kad ga kralj djelovanjem Petrova sina Gašpara i na prošnju svoga sina
kralja Maksimiliana s nova u milost primi ; nu i zajedno zapovjedi , da svo-
ga sina opata Franju , u kojega je ime nepravedno topuskom opatijom uprav-
ljao , u redovničke haljine obuče , njemu opatiju predade i kralju ga osobno
predstavi. Ali Petar neizpuni opet kraljevske zapoviedi na što mu kralj Fer-
dinand sliedeće god. 1564. dne 24. Siečnja pisa, ako za tri nedjelje njegove
zapoviedi neizpuni , da će ga proglasiti buntovnikom a Opatiju topusku da
će drugomu darovati. 20)
Uslied ove kraljeve grožnje predade napokon Petar imajući tada jur
preko 80 podina svomu sinu Franji topusku opatiju. Nu i Franjo imao je
jur g. 1556., poradi različitih nasilja i otimanja velike razpre s kaptolom
zagrebačkim. Medju ostalim podigne kaptol proti njemu pravdu s toga, što
je drugi dan poslije sv. Mate (22. Rujna g. 1555. ) zajedno sa svojim slobod-
njakom iz Rovižnja , Pavlom Kirinovim , njeku djevojku Jagicu , kćer kaptol-
skoga kmeta , na polju izpod grada Sokola , kad je žito svoga otca žniela,
oteti hteo , a u otimanju ne samo nju na desnu ruku , nego i ljude što su
joj na pomoć priskočili i spasili ju , ljuto ranio . Isto tako napao je njekom
prilikom svoje kmetove , što su od straha pred njim pobjegli bili , kod sela
Okićka gorica , te je svojem rukom jednomu razɔiepao glavu , a druge debelo
iztukao te izranio. 21 ) Radi ovih i podobnih zločina bijaše godine 1555. ba-
nom Nik. Zrinjskim pozvan pred stolicu bansku , a god. 1557. nadbiskupom
oštrogonskim Olahom pred državni crkveni zbor , kamo ipak licem otići nije
htio , već je poslao onamo svoje zastupnike , radi česa dobio je novi rok, kad
se pred sud staviti ima

20) Marcellović . Synopsis Privilegiorum aliorumque Monumentorum regnum Croa-

tiae respicientium. Ad a . 1554. MSC .
21) Marcellović ad a. 1556.
 Ivan Kukuljević. 91

Iste godine 1557. spominje se u pismih otac Franjin Petar Keglević ,

kao pokojni , a kratko vrieme za tiem umre i sám Franjo , prije nego je rok
crkvenoga zbora minuo , te opatija topuska padne time natrag u ruke kra-
ljevske , na što ju kralj Ferdinand još iste godine darova tadašnjemu biskupu
zagrebačkomu Mati Brumanu, a po njemu svim nasljednikom njegovim.
Ali sinovi Petra Keglevića , Matija , Petar i Šimun bijahu po smrti
svoga brata opatiju zajedno s gradom topuskim jur posvojili te iznesoše iz
grada sav žitak , lumbarde i svu ratnu spravu s oružjem zajedno s njekimi
važními pismi i poveljami opatije , te su sve ovo oteto blago , pod izlikom,
da je to prava svojina njihovoga pokojnoga otca , spremili u grad svoj Ko-
stel , gdje tada stanovahu. Na strogu zapovied kralja Ferdinanda od 19. Lip-
nja moradoše ipak još iste godine 1558. predati topuski grad i opatiju kra-
ljevskim komisarom i izaslanikom kaptola zagrebačkoga , na što ovi opatiju
sa svimi pristojališti predadoše na vječna vremena u ruke biskupa zagrebač-
koga ; nu bez ikakovih gradskih pokretnina , tvrdeći , da je njihov otac u
ono vrieme , kad je na zapovied kraljevsku grad obseo i osvojio , u njem
našao samo jedan polupan Kraljevsku darovnicu opatije zajedno s
mužar.
naslovom opata b. d. Marije od Toplicâ ili Topuskoga potvrdi biskupiji za-
grebačkoj papa Pavao IV. osobitom bulom. 22)

Da je jur godine 1558. Matija Bruman , biskup zagrebački, bio pravim

.
vlastnikom topuske opatije , svjedoči njegova darovnica , pisana u Topuskom ,
kojom kao opat topuski darova Nikoli Ištvaniću od Hrastovice , svomu ka-
stelanu grada Bovića , pustoselinu Pečkovački vrh , medju potoci Lukovom,
Roženicom i Jablanom , u kotaru grada Pokupskoga ležeću . 23)
Namjestiv odmah g . 1558. u gradu svom Topuskom dvornoga župana
Vrbana Pozojevića , potvrdi biskup Bruman g. 1562. plemenu Brkiševine
sve njihove stare pravice , Nikoli Bačinu , imanje Bukovicu , a plem. porodici
Strizoje , imanje Jurišić i Črvilno u kotaru Pokupskom te se zaplete sliedeće
god. kao opat u žestoke razpre s Ivanom Alapićem od velikoga Kalnika te
s Nikolom Zrinjskim , koji bijahu uzkratili opatiji desetine od Vratca , Pre-
skovine i Luke , otimajuči ista imanja , radi čega rečeni biskup Bṛuman g.
1563. proti njima pravdu podigne . 24)
Po smrti Brumana , koji iste g. 1563. na svom putovanju u Požun na-
glom smrtju umre , preuze nasljednik njegov biskup Juraj Drašković opatiju
topusku , postavi onamo za dvornoga župana Andriju Kopčića od Pokupja , i
darova g. 1564. kao opat , rodjaku pokojnoga biskupa plemenitomu Stjepanu
Brumanu imanje Prikraj zvano , ležeće u kotaru grada Pokupskoga , što je
negda pripadalo Franji Svaštiću. 25) Kasnije preda biskup Drašković upravu

22) Diplomata et Privilegia Epeptus Zagrabiensis.

23 Marcellović ad a. 1558. i Kerčelić Hist. Eccl. Zagreb. p . 235. (?) .
24) Diplomata et Privilegia Episcopatus Zagrab. i Ritter Documenta Abbatiae
Toplicensis.
25) Dipl. et Privilegia Episcopatus Zagrabiensis .
92 Opatija b. d. Marije u Topuskom.

opatije kanoniku Gašparu Stankovačkomu , pod naslovom opata. Isti biskup

Drašković i njegovi nasljednici biskupi zagrab. nadariše kao opati topuski
mnoge ine slobodnjake i plemenite porodice različitimi imanji (praediji) opa-
tije, u tu jedinu svrhu , da brane posjed i gradove opatiji od domaćih ne-
prijatelja i od turskih nasrtaja . U isto doba uživahu župani i mješćani to-
puski još podjedno sva ona stara prava , koja im podieli negda kralj An-
drija II . Župani opatijski sudiše vazda samo po zakonu opatijskom, te rabiše
neprekidomice u javnoj službi jezik hrvatski i glagolsko pismo. Župan Kop-
čić poče , na koliko iz listina znamo , rabiti prvi latinsko pismo na mjesto
glagolice. 26)
Grozna opasnost , koja pretijaše ne samo Hrvatskoj , nego i svoj Euro-
pi od Turaka , postajala je medjutim sve veća i veća. Turci pogazivši Bosnu
i veliku stranu dolnje Slavonije i Ugarske, harali su dan na dan i Hrvatsku
sve do Save i Kupe , a često prelazili bi i preko ovieh rieka . Takom prili-
kom nije ni mjesto Topusko zaštedjeno ostalo. Jur g. 1548. pohara Malko-
vić , beg bosanski svu okolicu od Topuske . 27) Godine 1561. stojaše pusta
opatija Topuska, te je s toga Herbart Auersperg umolio kralja , da ju njemu
daruje. 28) Iste godine 1561. i 1565. doprli su Turci do Topuskoga , hara-
jući sva okolo stojeća sela i polja , i razorivajući preostale zidine grada i
monastira topuskoga .
Godine 1574. utvrde istinabog stališi i redovi Hrvatski uslied sabors-
koga zaključka , na prošnju bana i biskupa Jurja Draškovića grad Topusko
i Brest ; nu budući da biskupi Zagrebački nisu imali dosta sile braniti taj
pogranični grad od Turaka , niti su htjeli stražare svoje podčiniti zapoviedi
banskoj , to je g. 1579. ban Krištofor Ungnad na saboru hrvatskom izjavio
se proti predaji novo utvrdjenoga grada Topuskóga u ruke biskupa zagre-
bačkoga , ako ovaj za obranu i za potrebite , banu podéinjene vojnike, neće
da skrbi. Zagrozi se ujedno ban, da će u protivnom slučaju, do dalje kraljev-
ske odluke , zaglobiti za državu sve dohodke opatije topuske. 29) U istom
smislu zahtievaše sabor hrvatski i g. 1582. , da biskup Zagrebački obranu
grada topuskoga preuzme , ako ga pako braniti nebi htio ili mogao , neka
opatiju predade u kraljevske ruke , uz godišnju odštetu od 200 forinti . 3º)
Nu Turci napredovahu medjutim sve dalje u Hrvatskoj , doprieše pobje-
donosno , do Petrinje , Hrastovice , Bresta i Gore , te se tako nemogaše ni
Topusko od Turaka obraniti , koje mjesto g . 1593. Turci osvojiše , a grad ,
crkvu i opatiju oplieniše , opustošivši svu okolicu .
Pusto stojalo je od tada mjesto Topusko skoro čitavo jedno stoljetje, u
koje vrieme haračili su po zemlji Hrvatskoj Turci i njemački generali sa svojimi

26) Monumenta Slavorum Meridionalium Historica p . 331 .

27) Vitezović Kronika.
28) Hofkriegsraths- Canzlei Archiv Prot. Hung. 1561. Januar fol. 4. Nr. 20 .
29) Kerčelić Hist. Ecclesiae Zagr. p. 268 .
30) Kerčelić kako gore p. 270.
 Ivan Kukuljević . 93

četami jednakom surovošću. Vojnički poglavari osvojiše dapače na silu To-

pusko sa svimi pristojališti , te je biskup zagr . Benko Vinković g. 1638. novu
dozvolu od kralja moliti morao , da može pristojališta opatija topuske s nova
za crkvu zagr. preuzeti , pod tim ipak uvjetom , da slobodnjaci i predialiste
vojničke službe izvršivati moraju . 31)
U to doba branili su kmetovi i haramije Tokupskoga grada po moguć-
nosti svojoj , zemlje i polja topuska od Turaka i njemačkih vojnika , napo-
kon naseli godine 1687. biskup Martin Borković bosanske i tursko -hrvatske
uskoke , sljedbenike iztočne vjere u Gradišće oko potoka Trebče kod Topus-
koga , te se glavari njihovi pred tedašnjim banom Nikolom Erdödiem mora-
doše zakleti tvrdom vjerom , da će ostati vjerni kršćanskoj vjeri i kralju
ugarskomu , i da će ovu vjeru , ako bude potrebno , i svojom krvlju za-
svjedočiti i utvrditii, da će tadašnjega biskupa zagrebačkoga i sve ostale na-
sljednike , kao opate topuske i kao svoje gospodare vjerno služiti i dužne
im daće plaćati , te da će poslužni biti banom i ostalim poglavarom kralje-
vine hrvatske, a vječni neprijatelji turski nadalje ostati. Ovu zakletvu po-
ložiše u ime svih naseljenika Ostoja Miličević , knez , Radota Miličević i Mi-
nia Nikolić , sudci , te Mihajlo Badanović stražnik i podknez . Sliedeće g.
1688. uze ove nove naseljenike pod svoju osobitu zaštitu novi biskup Alek-
sandro Mikulić , davši im za glavara svoga slobodnjaka, Ivana Kamenjana,
koji ih je imao braniti od svih nepravda . 32)
Potomci ovieh uskočkih naseljenika , poticani od njemačkih vojničkih
glavara , što ih je bečki dvorski ratni savjet sve više i više u Hrvatsku u
poslu ustrojenja vojničke krajine pošiljao, odreknu se ipak s vremenom svake
poslušnosti prema opatom i biskupom , te istim banom hrvatskim ; stoga je •
g. 1701. tadašnji biskupi Stjepan Selišević , i hrvatski podban Stjepan Jella-
čić oružanom rukom proti njima postupati morao. 33)
Medju tiem napredova njemačko ustrojivanje prekokupske Hrvatske na
vojničko sve to više . Mjesto za mjestom , grad za gradom , zemlja za zem-
ljom oteta bi silom ili bi odkupljena po višoj zapoviedi od starinskih i prav-
nih posjedatelja , te tako stane se bečki Hofkriegsrath g. 1778. pogadjati i
za Topusko sa biskupom zagrebačkim Galjufom , nudeći mu za odkup biskup-
skih pristojalištu u Hrastovici , Pokupskom i Topuskom ukupno 346,286 for.
7 nč. a napose za Topusko s Viduševcem 130,120 for. 58 nč., a za slobod-
njake i plemiće od Topuskoga 97,817 for. 40 kr. 34) Ali uz ovu nagodu ne-
htjede pristati biskup Galjuf.
Nu neobzirući se na sva protuslovja biskupa zagrebačkih zaključeno

bi ipak na višem mjestu , da se pristojališta topuske opatije imadu utjeloviti

sa svimi ostalimi gradovi i zemljami prekokupskimi , banskoj vojničkoj krajini,

31) Maretić. Geschichte von Klokoć. MSC .

32) Kerčelić. Notitiae Praelim. p. 102 .
33) Hofkriegskanzlei-Archiv. 1701. N. 174/1 .
34) Maretić. Geschichte von Klokoč. MSC.
94 Opatija b. d. Marije u Topuskom.

te god . 1784. primi vojnička komisija za excorporatiu , rečeno Topusko sa

svimi posjedovanji biskupa zagrebačkoga, priura vranskog , kaptola zagrebač-
kog barona Pehaunika , grofa Keglevića , grofa Erdöda , grofa Vojkfia , udove
Škrlcove i ostale mnoge manje vlastele , te utjelovi sva ova posjedovanja.
krajini vojničkoj . 35)
Stoprv godine 1802. dobi zagr . biskup Verhovac za odstupljenu Topu-
sku opatiju naknadna imanja u Banatu , te se tako stoprv od ove godine
ima smatrati Topusko kao njeka svojina c. kr. vojničke granice , dočim za-
grebački biskupi i nadalje zadržaše právni naslov opata b. d. Marije od To-
puskoga.
Neda se tajiti , da je pod upravom vojničkom mjesto Topusko u novije
vrieme podobro napredovalo , i da je osobito kao kupalište odlično ime
zadobilo ; ali glede uzdržanja i sačuvanja rimskih i sredovječnih hr-
vatskih spomenika nemože se reći , da je vojnička uprava za to mjesto što-
god dobra učinila ; jer kao što su pod njom u čitavoj vojničkoj Hrvatskoj
svi skoro mnogobrojni gradovi , sve znamenitije crkvene zgrade sa ostalimi
različitimi spomenici , na koliko ih Turci uništili nisu , po nebrižljivosti njezi-
noj uništeni razoreni ili zanemareni , tako su i ostanci veličanstvene opatske
crkve , poput ostanaka ostalih krasnih gradova i crkava sadašnje krajine,
većom stranom na podizanje erarialnih novih zgrada upotriebljeni , te samo
slučajnomu pohodu bana Ignaca Gjulaja ima se pripisati ona viša zapovied ,
uslied koje sačuvan je zaostavši jedini zid veličanstvene crkve , kojega njeki
za pročelje crkveno drže , te iz kojega se razabrati može , da je razorena
crkva bila negda sagradjena iz tesanoga kamena , u gotičkom slogu.
Dodatak : povelja kralja Andrije II .
In nomine sancte trinitatis et indiuidue unitatis. Andreas dei gratia hun-
garie, dalmatie , croatie , seruie , galatie , lodomerie rex in perpetuum . Licet
christianissimi reges antecessores nostri, qui sancte religionis cultu metoriosos
dies suos feliciter instruxerunt nobis sufficiant ad exemplum. quod ad promo-
uendam sanctam ecclesiam nostre christianitatis deuotio suscitetur . manifesta
tamen, euidens, et probata in nobis creatoris nostri benignitas beneficiorum
collatione multiplici deuotionem nostram efficacius animauit , ad colendum, di-
ligendum, et exaltandum in omnibus nomen ejus, cujus misericordia a tot et
tantis sumus periculis liberati , de exilio ad regnum , de carcere ad solium,
mirabiliter sublimati. Filiorum optata procreatione et dierum tranquillitate
potiti.
Cum ergo uideamus antecessores nostros pro remedio animarum suarum
in diuersis locis regni suí, diuersa monasteria fundasse , et ea possessionibus,
libertatibusque dotasse , nos tum eorum exemplis imbuti , tum etiam proprie
deuotionis uoto , quod dudum animo conceperamus inducti monasterium ad
honorem beate dei genitricis et uirginis marie in loco, qui dicitur toplica
duximus construendum, fratribusque clareu allensibus domus ordinis cy-
sterciensis , in eodem loco, deo jugiter seruituris monasterium ipsum cum
omnibus possessionibus , et libertatibus quibus ipsum dotauimus , hereditario
jure contulimus possidendum.

35) Maretić. Hofkriegsraths-Akten.

 Ivan Kukuljević . 95

Dedimus autem eidem monasterio in dotem totum uidelicet comita-

tum de gorra cum omnibus pertinentys suis preter pertinentias templa-
riorum in eodem comitatu contentas , et preter sex generationes cum
tenimentis earum , quas ad jurisdictionem nolumus pertinere.
Statuimus ergo quod memorata ecclesia beate marie de toplica omnia.
jura predicta comitatus de gorra , alia ab his que paulo ante excepimus li-
bere et integre , perpetuoque possideat, sub eius libertatis integritatisque te-
nore , quo duces sclauonie , seu comites de gorra eadem antea
possederunt , siue ea suut in terris , siue in pratis, siue in uillis, siue in syl-
uis , siue in foris et uenationibus , siue in aquis et portubus , molendinis et
piscationibus, siue in seruis jobaugionibus , siue castrensibus , cum integris
eorum seruitys , et redditibus, quibus duci , uel comiti seruire consue-
uerant. Siue in alys possessionibus quocunque nomine censeantur. Si quis
uero post tempus hujus nostre donationis, que facta fuit regni nostri anno
secundo , aliquid de rebus ejusdem monastery uidelicet de terris , vineis ,
redditibus, servitys et maxime de piscationibus fraudulenter , uel uiolenter
subtraxerit, districte precipimus , et sub pena regie indignationis edicimus,
quod illud cessante contradictione eidem ecclesie restauretur.
Sunt autem nomina piscaturarum hec , illovenje brathchonycha,
lubyn , wustiloygne , cherneth , terdeche , bukovina. Et quia
propter quarundam aliarum terrarum intermixtionem non sine magno dispen-
dio possent omnes mete terrarum predicti monastery distinctis limitibus com-
prehendi , nos pro metis nomina principalium ejusdem comitatus partium
ad idem monasterium de toplica pertinentium presenti scripto fecimus. anno-
tari. Que sunt hec. toplica cum metis suis, golina cum metis suis, bo u i-
cha similiter et podegas terre ultra fluuium cuppam ab eo loco, qui dici-
tur cravazca cadit in cuppam , usque ad terminos et metas peschenyce
que est uilla fratrum hospitalis. hoythria cum metis suis. strysou ,
dossice , et terra maladece et terra brestet , crastenycze super sa vam cum
pertinentys et piscaturis suis. , moschenyce et terra strepyz cum idemptitate
metarum suarum, gachus quoque eodem modo. peche et terra stanko, et terra
berkis, et terra bodilo, que est super glinam , obeth cum metis suis. terra
quoque mogos, chultych, melinoga , stresyche, uyzocha terra scilicet rados et
graduner, nec non yalseunyza terra murta cum metis suis. similique modo
brebromza et oresko cum terminis suis gradissa similiter et terra prouygna
et chauche cum metis suis. In uernycia et chernyha et terra sclauoygna et
copachia cum metis earum. Insula bogdan, terra holdiec et zelobeth et delym
cum integritate metarum suarum gorna et chauiua cum omnibus pertinentys
suis. Terra quoque ruiske et chudina et terra crete cum omnibus earum perti-
nentys terra slaven , terra raten super fluvium gliny za , terra bodimeri et
stebencha cum metis suis, terra quoque gostoue et fratrum suorum , et ryu-
kowa et lestowa et werkouyla cum earum metis. Terra ueychenych et gay-
gana cum metis suis. terra myzeloygna et terra uulkan super wustimaye et
gracheniza terra scilicet boylenic. Terra quoque de brochma cum appendicys
suis ubi sita est prima grangia de toplica. insuper et slatignich et terra ter-
sa stresigna cum metis suis. terra cranko fily hlapoygua et lahouicha terra
scilicet muschonis cum omnibus metis suis terra quoque waletha , et bucha ,
cum earum metis et pertinentis, insuper et terra que uocatur chernech quod
fuit terra les conis , cum portu super sawam.
Principaliores quoque reditus et servitia, que nos tempore ducatus
nostri de eodem comitatu recepimus annuatim presenti pagine duximus inse-
renda. Pro marturinis unaqueque mansio uiginti quatuor frisaticos
soluere tenetur annuatim. Ab hac autem marturinarum solutione nullus exemp-
96 Opatija b. d. Marije u Topuskom .

tus est, preter quinque , quorum hec sant nomina, brenuuer in bovicha, wul-
kan, werkis, bogdan, et gostowe. Istorum quinque joubaugionum quilibet cum
fratribus suis , uterinis , et nepotibus debet ecclesie de toplica tres pensas
annuatim et descensum tenere. Porcos uero regios debet ecclesia de
tota terra sua colligere , ita quod nnllus ab eorum solutione sit exemptus.
Homines de foro toplice preter marturinas reddere debent tonellam uini, bo-
uem unum, et de singulis domibus panem unum , et hoc ter in anno scilicet.
in natali domini in pascha in assumptione beate virginis .
Centuriones cum suis subjectis seruitium suum fideliter adimpleant, uide-
licet in metendo , congregando, et in serendo omnes segetes ecclesie. de cau-
salibus proventibus in reparandis domibus , quocienscunque necessum fuerit ;
et in alys debitis seruitys in secando foenum , et congregando proprio uictu,
et uehiculis , et annuatim persoluant ecclesie , quod olim duci, uel comiti per-
soluebant. Scilicet quatuor boues , et triginta gallinas , quatuor anseres , tre-
centos panes, triginta ydrias de uino, quadraginta cubulos similaginis, cubu-
lum mily , cubulum mellis , bouem unum , quindecim gallinas. Quem unam
quindecim ydrias avene. Et de seruitio comitio curialis cubulum uini, triginta
cubulos avene, et anserem unum. In bachus sunt homines qui debent ibidem
reparare domos , et dolia , molendinum et furnum pro neestitatibus fratrum
tenere , et quocumque comes curialis preceperit pro necessitatibus ecclesie ire.
In abatis tum et fratrum arbitrio relinquatur pro ut utilitati ecclesie
sue uiderit expedire reddituum uel seruitiorum sibi debitorum consuetudines
commutare , seu conuenientius ordinare dummodo id diligenter attendant,
quod antiquorum reddituum uel seruitiorum equipollentia in ipsius comutatio-
nis seu ordinationis tenore conseruetur integra. Constituimus insuper quod
cujlibet libero homini aliunde uenienti terram supra dicte ecclesie liceat
habitare et ejdem monasterio ea , qua coeteri serviunt hospites lege serviat ;
et nullus eum impedire , aut res ejus detinere presumat , dum modo de re-
cessione ejus nullum domino , de cujus terra recessit prejudicium inferat.
Sicut autem liber intravit , ita quum uoluerit liber discedat. Sicut
itaque regni nostri consuetudo legitima exigebat nos memoratos fratres do-
mus clareuallensis in prefate eleemosine nostre possessionem per pristaldum no-
strum uidelicet martinum filium woya comitem legitime fecimus introduci.
Qui pertinentias ejusdem monastery cum diligenti examine in scriptis redac-
tas, pro ut in praesenti pagina superius sunt descripte sub sigilli sui testi-
monio roboravit.
Statuimus etiam et regali authoritate sancimus quod hoc monasterium
nostrum de toplica regale sit, immune et liberum, et a jurisdictione cujuslibet
judicis preter regis exemptum. Nullus banus, seu comes seu alius judex infra
terminos nostre potentie constitutus, super populum ipsius monastery judicare,
uel in pertinentias ejus jurisdictionem audeat exercere, preter personam regis ,
uel eum judicem, qui ad petitionem abbatis fuerit judex constitutus eidem mo-
nasterio delegatus a rege.
Abbas uero plenariam et irefragabilem habeat potestatem universum po-
pulum suum uel per se, uel per suum comitem curialem judicare, sub
ejus libertatis, et potestatis plenitudine, qua comites de gorra eundem
populum antea judicabant et ut breuiter concludamus, dictum monasterium de
toplica tanta libertatis, imunitatis et autoritatis gaudeat, prerogatiua, quanta
coetera monasteria regalia ex concessione autecessorum nostrorum prominere
noscuntur. Predictis fatribus nostris de toplica de solutione tributi tam in
exitu et introitu portarum quarum in coeteris locis hungarie, in quibus mer-
caturas ad proprios usus exercebant, cam concedimus libertatem, qua agrien-
sis et pelisiensis ecclesie ex regali dono utuntur. Hujus itaque eleemosine no-
 Ivan Kukuljević. 97

stre tenorem perpetuo ratum, inviolabilemque fore statuimus, eumque auctori-

tate regia perenniter confirmamus per presentem paginam sigillo nostro mu-
nitam. Datum per manus magistri thome aule regie cancellary et vesprinen-
sis prepositi anno ab incarnatione domini millesimo ducentesimo undecimo .
Venerabili ioane strigoniensis ecclesie episcopo , reverendo bartoldo colocensi
electo , et bano existentibus , kalano quinque ecclesiensi, boleslao vaciensi
catapano agriensi, simone waradinensi , desiderio chanadiensi wilhelmo transil-
vaniensi gothardo zagrabiensi, petro geurinensi, roberto uesprinensi ecclesias
feliciter gubernantibus, poth palatino et mussimien comite et michaele wai-
uoda existentibus, petro bachiensi, jula brudrigiensi, bancone bichoriensi ,
qui et curialis est regine, marcello keueyensi, qui et curialis comes est,
ochus suproniensi , nicolao posoniensi comitatus tenentibus , regni nostri
anno sexto .

Opazka uredničtva . Prem u naš list neidu tako zvana „ archivalia ", pri-
obcismo ipak ovu listinu , inače dosta nepravilno prepisanu, iz dviju razloga : prvo,
što je ona temelj ove razprave ob opatiji u Topuskom , drugo , što je veoma važna
za poviest práva domaćega XIII . stolieća , buduć nam daje više podataka , iz kojih
mogu se razabrati podanski odnošaji u našoj domovini u ono doba. Na ovaj dio na-
šega práva svraćamo pozornost naših pravoslovaca, kojim smo voljni otvoriti „ književ-
nik “ za slične razprave razjasnujuće taj dio narodne prošlosti . Ova listina je u tom
obziru tim važnija , što je izdata prije zlatne povelje istogo kralja Andrije II. (1222 )
i što se iz nje može razabrati, kakove povlasti uživaše u trojednoj kraljevini vojvoda
hrvatski kano velikoposjednik i vlastelin. U toj povelji je takodjer znamenito , što
mjesto kunovine (marturinae ) kano kraljevskoga poreza pominju se novci . Od ovih
napominju se naročito pensae " , a da gdjekoj štioc razumie, u kratko primjećujemo ,
da pet pensa vriedilo je jednu marku. U ostalom doći će vrieme i prigoda,
da o pjenezničtvu , porezu itd . u našoj domovini tečajem srednjega vieka naposeb pro-
govorimo.
7
Bayerische
thak
MOTOTEN
 Statistički odlomci

priobćuje

prof. Dr. P. Matković.

Dotični odlomci izvadjeni su iz statitičkoga nacrta trojedne kraljevine,

što uprav sada sastavljam za obći dio kataloga namienjena izložbi trojedne
kraljevine. Crpio sam jih iz uredovnih podataka , koje su mi za znanstvenu
porabu odstupiti izvolile dotične oblasti u Zagrebu o broju stanovnika u
hrv. slav. Krajini c . kr. zemaljsko glavno vojničko zapovjedničtvo , o monta-
nističkih pako proizvodih c. kr. zemaljska rudarska županija.

A. Broj stanovnika u hrvatsko - slavonskoj Krajini na po-

četku upravne godine 1863.

Glavna moć svake države osniva se na zemlji i pučanstvu. Zem-

lja ili tlo je pozorište čovječanske radinosti , pučanstvo pak budući gibivo
znamenitiji je dio glavne moći. Pučanstvo je najvažniji elemenat statistike ;
ono bo je duša države , njena snaga , njeno bogatstvo , njena slava.
S toga je statistika pučanstva izmedju ostalih odsjeka ove znanosti po
najviše napredovala.
Statistika živućega pučanstva ima se osobito uvažiti. Živući stanovnici
faktori su u državi , oni uzroče promjene , koje su gradivom historije . Već
s toga dužnost je znanosti , da živuće pučanstvo svestrano razmotri . Izim
toga praktične svrhe zahtievaju točno poznavanje živućega pučanstva , kao
radnih sila , buduć se mnogi podhvati na tom osnivaju. Živuće pučanstvo
pako nije moguće poznavati bez točnoga popisa.
Ustav krajine vojničke zahtieva, da se pučanstvo , imenito mužko za
oružje sposobno, čim češće popiše ; s toga se je pučanstvo od njegda u Krajini
vojničkoj svake godine obzirom na popunjenje vojske popisivalo. Na izmaku
godine 1857. popisalo se je pučanstvo u Krajini vojničkoj , kao i u ostaloj
austrijskoj carevini , ne samo glede ukupnoga broja nego i po dobi, narod-
nosti , po zvanju i zaslužbi , po stališu , vjeri i prebivalištu .
Od spomenute godine nije se u carevini austrijskoj pučanstvo popisivalo,
dočim se u Krajini vojničkoj svake godine revidira i točno bilježi broj um-
rvših i rodjenih (gibanje) .
 Statistički odlomci. 99

Hrvatska- slavonska Krajina vojnička imade po trigonometričkoj razmjeri

površine 339 austrijskih ili 354 geografičkih kvadratnih milja . Stanovnika
brojilo se na početku upravne godine 1863 do 702,208 duša. U razmjerju
prema površini ide na jednu austr. milju kvadratnu stanovnika 2101. Po
tom je Hrvatska i Slavonija u razmjerju napučenija od dotićne Krajine, jerbo
broji 2746 duša na jednu milju, Hrvatska 3409 , a Slavonija 2012 na 1
milju . Dalmacija 1966 , Koruška 1875, Tirolska 1694 a Salcburžka 1186.
Pučanstvo absolutno i relativno u pojedinih regimentskih kotarih hrvat-
sko- slavonske Krajine, na sliedeći je način podieljeno ;
površine m.
m. ukupno stanov . na 10 m.
Lička regimenta sa Bagom 46 82,072 1782
Otočka regimenta sa Senjom 49 73,835 1507
Ogulinska regimenta 44 77,744 1767
Slunjska 29 25 65,064 2602
Križevačka 99 s Ivanićem 28 62,235 2221
Gjurgjevačka "" sa Belovarom 36 83,847 2330
Brodska 99 sa Brodom 34 74,625 2196
Gradiška 29 56,382 1944
I. Banovačka 99. 24 65,279 2719
II. Banovačka 99 sa Petrinjom i
Kostajnicom 24 61,094 2545

Potom se absolutno pučanstvo u hrv. - slav. Krajini giblje medju 62235

i 83847 , relativno pako izmedju 2719 i 1507 duša . Prva banovačka regi-
menta u razmjerju je najgušće a otočka najslabije napučena . U obziru gu-
stoće ili relativnoga pučanstva u ostaloj carevini austrijskoj spada šest regi-
mentskih kotara (I. i II. banovačka slunjska , križevačka , gjurgjevačka i brod-
ska) na peti razred gustoće , to jest na one kotare, koji broje 2817-2083
duše na jednu milju, ostali pako regimentski kotari spadaju na šesti raz-
red (2071—1276) dočim sedmoga razreda ( 1161-975) neima nigdje. U
Hrvatskoj i Slavoniji po popisu od godine 1857 u sadašnjem obsegu brojilo
se svega skupa do 881,885 stanovnika , * ) a usljed popisa poroda i pomora
brojila je Hrvatska i Slavonija na početku 1862 do 920,000 duša.
Najgušće je napučena županija varaždinska (4765 na 1 m. ) zatim
riečka (3203), zagrebačka (3182), križevačka (2765) , sriemska (2358 ) , virovi-
tička (2003) a najslabije požežka ( 1685) .
Navedeni broj duša u hrvatsko - slavonskoj Krajini stanuje u sedam gra-
dova devet trgovišta 1498 sela i 69,233 kuće, od kojih je 1106 državnih,
922 obćinskih a 67,205 privatnih. Potom dolazi na 1 milju u spomenu-

*) Hrvatska 555,823 duše ; Slavonija 326,062.

županija zagrebačka 235,615 požežka 64,026
39 varaždinska 150,830 virovitička 158.252
39 križevačka 80,192 sriemska 103,784
11 riečka 89,175
7*
100 Dr. P. Matković.

toj Krajini 43 mjesta a jedno mjesto na 463-8 duša , dočim u Hrvatskoj i

Slavoniji 8 mjesta ide na 1 milju a jedno mjesto na 370-23 duša.
U Krajini broji se 67,715 okućenih (behauste), a 2967 neokućenih (un-
behauste) obitelji ; na jednu kuću dolazi preko 10 duša, a na svako mjesto
odsjekom 46 kuća , dočim u Hrvatskoj i Slavoniji ide na svaku kuću samo 8
duša a na svako mjesto 47 kuća .
U tako zvanih komunitetih broji se domaćega pučanstva :
u Senju 1333 mužkoga 1384 ženskoga 2717 ukupno
u Bagu 318 99 356 99 674 99
u Belovaru 903 99 938 39 1841 99
u Ivaniću 328 99 297 39 625 23
u Petrinji 1520 99 1564 "" 3084 ""
u Kostajnici 1030 1174 99 2204 99
u Brodu 1183 "" 1241 99 2424 39
U hrvatsko -slavonskoj Krajini rodi se , kao što svagdje više mužke djece
nego li ženske . Buduć pak da mužke djece u prvih godinah života mnogo više
pomre nego li ženske, buduć mužkaraca takodjer u boju dosta pogine , buduć
jih se više iseli nego li žena , buduć se takodjer pogibeljnimi poslovi bave,
tim biva da u mnogih državah ima više ženskoga od mužkoga pučanstva.
Nù spomenuta Krajina spada na onaj okoliš (t . j . južni ) zemalja carevine
austrijske , gdje u obće mužki spol (929-979 ž na 1000 m.) nadvisuje žen-
ski ; na 1000 bo mužkih stanovnika ide u hrv.- slav. Krajini 984 ženskih.
Ovo razmjerje u kom mužki spol po broju ženski nadvisuje, jest bez dvojbe
takodjer izvan granica trojedne kraljevine u zemljah slovjenskih jugoistočnoga
poluotoka, na što imade upliv jugoslovjenski živalj , kao što njemački i sje-
vero-slovjenski na onaj okoliš zemalja carevine austrijske, u kojih ženski spol
(1024-1079 ž . na 1000 m.) po broju nadvisuje mužki.
Usljed popisa od god . 1862 brojilo se u hrv. - slav. Krajini 355,513 muž-
kih a 346,695 ženski domaćih stanovnika. *)
Nu ipak nenadvisuje u svakoj regimenti mužki spol ženskoga. U
slunjskoj i po gradovih su si oba spola po broju gotovo jednaka ; u križe-
vačkoj , gjurgjevačkoj , brodskoj i gradiškoj pretežniji je ženski spol u svakoj
regimenti za 1000 duša , u obiju banovačkih regimentah ovo je posljednje
razmjerje obratno, a u ostalih regimentah (ličkoj , ogulinskoj i otočkoj ) gor-
nje Krajine nadmašuje mužki spol za 10.281 duša, ženskoga što je sa zadar-
skim okružjem skopčano, gdje dolazi 1000 mužkih na 900 i manje ženskih
glava. **)
mužkaraca žena na 1000 mužk . ide ženâ.

u ličkoj regimenti 43,439 38,643 866,57

u otočkoj regimenti 38,420 35,415 920,56
u ogulinskoj regimenti 140,115 37,629 938,05

*) U Hrvatskoj i Slavoniji (god. 1857. ) m. 429,427 , z. 428,952.

**) U Dalmaciji (god . 1857. ) 210,286 mužk. , 205.342 žen . stanovnika.
 Statistički odlomci. 101

mužkaraca žena na 1000 mužki ide ženâ

u slunjskoj regimenti 32,786 32,278 984-51
u križevačkoj 99 30,672 31,563 1029.05
u gjurgjevačkoj 39 41,367 42,380 1024-49
u brodskoj regimenti 36,848 37,804 1025-94
u gradiškoj 27,833 28,549 1025.73
u I. banovačkoj regimenti 33,109 32,170 971-64
u II. 99 39 30,934 30,164 975.17
Po krajišničko-vojničkom ustavu običaje se pučanstvo na sliedeći način
dieliti.
Popis pučanstva hrvatsko - slavonske Krajine od godine
1862.
Služećih u regimenti 41,762 sposobnih od 17
viših častnika 824 do 20 godina 22,913
vojničkih činovnika i od 50 do 60 go-
stranaka 531 dina 12,489
do stražmeštra 38.474 mlohavih 24,366
inače 693 Neslužbenih 169,098
Službenih 144,653 do 16 godine dobe 138,186
a) za bojnu službu spo- invalida 60 god. i
sobnih 84,890 prieko starih 11,611
b) za kućnu službu zbog mana 12,579
zakonito oproštenih 6,722
Pučanstvo po narodnosti, vjeri , zvanju , zaslužbi i dobi nije se ni u
Krajini od godine 1857 kao što ni u ostalih zemljah carevine austrijske , po-
pisivalo. U tom dakle poznati su podatci od god 1857., koji su već priobćeni
mnogokrat u različitih knjigah ; s toga jih i ovdje mimoilazim.
Krajina vojnička je ona zemlja u carevini austrijskoj, koja broji u raz-
mjerju najviše vjenčanih. Na izmaku god. 1857. bijaše vjenčanih izmedju do-
maćega pučanstva u Krajini 42.1 u Hrvatskoj i Slavoniji 40.3 , u Dalmaciji
34.8 a u Koruškoj 24.2 postotaka . -- U hrvatsko -slavonskoj Krajini vjen-
čalo jih se god 1862. svega skupa 11,958, od kojih se vjenča :
s obe strane slobodnih 9148 Katolika 6920
99 99 obudovljenih 1693 pravos lavnih 5013
udovaca sa slobodnimi 877 luterana 11
udovica sa slobodnimi 240 mužkaraca do 24 godine
sa ženami do 20. god. 5592
ukupno 11958 . 99 " 24 god . 2229

Gibanje pučanstva njeke države predočuje prirast ili nazadak njezi-

noga pučanstva i razmjerje izmedju porodâ i pomorâ u njeko stalno doba.
Poznavati ova razmjerja vele je važno, pošto se otuda prosuditi dade snaga
i socijalni odnośaji stavnoga žiteljstva. Ako li u kojoj državi broj njenih
stanovnika znatno i neprekinuto raste , znak je da u dotičnoj državi imade
dovoljne snage i blagostanja ; država pak , u kojoj broj stanovnika neraste
102 Dr. P. Matković .

pače pada, mora politički ili fizički pogibeljno bolovati. Odlučni je momenat
za gibanje pučanstva kod nas , kao i u najvećoj česti Europe , naravni
prirast , to jest jeda li se na godinu više rodi nego li pomre.
U Krajini vojničkoj rodilo se godine 1862 djece
1 ) žive 2) mrtve
a) zakonite a) zakonite
mužke 16487 mužke 128
ženske 15813 ženske 99

ukupno 32300 ukupno 227

b) nezakonite
b) nezakonite
mužke 186 mužke 3

ženske 173 ženske 8

ukupno 359 ukupno 11

mrtvorodjene ukupno
mužkaraca ukupno 16673 mužke 131
ženskih ukupno 15986 ženske 106

ukupno 32659. ukupno 237

žive i mrtve ukupno
mužke 16804
ženske 16092

32896 *)

U pojedinih regimenta rodilo se djece

zakonite nezakonite ukupno
mužke ženske mužke ženske
u ličkoj regimenti 1668 1645 11 10 3334
u otočkoj 99 1506 1441 13 14 2974
u ogulinskoj regimenti 1685 1546 16 11 3258
u slunjskoj 1434 1412 11 7 2860
u križevačkoj 1635 1545 9 14 3200
u gjurgjevačkoj 99 2358 2234 31 21 4644
u brodskoj "" 1612 1495 20 22 3149
u gradiškoj "" 1437 1346 21 21 2795
I. banovačkoj 99 1585 1507 10 13 3115
II. 99 1424 1384 22 15 2845
u Senju 71 55 6 4 136
u Bagu 21 21 3 45
u Belovaru 24 26 6 11 57
u Ivaniću 11 9 1 21
u Petrinji 51 60 4 5 120
u Kostajnici. 37 32 2 71
u Brodu 45 42 4 9 100
* ) Dvojkah po dva mužk . 250 , mužk. i žensk. 306 , trojka 2 m. 1 ž . 3 , 1 m. a
2 ž. 3, a po 3 ž. 3.
 Statistički odlomci. 103

Po tom dolazi na 10,000 duša 468-47 poroda, mužke djece se rodilo

više za 716 glava nego li ženske ; dakle na 1000 novo rodjenih djevojaka ide
1055-22 novorodjenih mužkaraca. Na 1898 stanovnika dolazi jedno neza-
konito diete , a izmedju 87 novorodjenih jedno je nezakonito.
Iz više godišnjih opažanja proračunalo se, da broj nezakonite djece iz-
nosi na godinu u Krajini vojničkoj 1.8 % ; dočim u Koruškoj preko 37 , Šta-
jerskoj i dolnjoj Austriji 27 , Salcburžkoj 25 , gornjoj Austriji 21 , Českoj 15 ,
Kranjskoj i austrijskom Primorju 9 , u Galiciji 8.5 , Tirolu 5 , Ugarskoj , Er-
delju, Hrvatskoj i Slavoniji 4.6 a u Dalmaciji 2 postotka ; odkale dade se
prosuditi umnožavanje proletariata i ćudoredno stanje u pojedinih zemljah
austrijske carevine .
Katolika rodilo se u hrv.-slav. Krajini g. 1862. 19468
grčko sjedinjenih 234
nesjedinjenih 13128
luterana 52
Potom dolazi na 1000 novorodjenih 591.80 katolika a 399.08 pravoslavnih.
U hrvatsko - slavonskoj Krajini pomrlo je stanovnika svega skupa 24852 ,
izmedju kojih je bilo 12815 mužkih a 12037 ženskih osoba . Usljed toga
rodilo jih se više (bez mrtvorodjenih) 7807 nego jih je umrlo (1.11 % ) a iz
medju 10000 stanovnika umrlo jih je 353.9 ; izmedju 1000 umrvših bilo je
512 mužkaraca a 488 ženskih osoba , 601.6 katolika a 380.9 pravoslavnih.
Najviše jih je umrlo u ožujku , a najmanje u lipnju. Ubilo jih se 38 a pogu-
bljena su 4. Od običnih bolesti umrlo je 23098 osoba (ili 93 postotka od
umrvših.) Do pete godine života umrlo jih je 12551 , a u preko 90 godina 37 .
Do sada se u svietu opazilo , da pučanstvo koje države uz najsrećnije
okolnosti može najviše do tri postotka na godinu pri rasti . Riedka je država ,
u kojoj pučanstvo , izumamši pojedine godine u spomenutom razmjerju raste.
U saveznih državah sjeverne Amerike pučanstvo, što je dosada poznato , naj-
hitrije umnažalo se godinâ 1790-1800 na godinu 2.9 postotaka , iza toga
broj se stanovnika u dotičnih državah umanjivao , tako da je prirast od
1830-1840 samo 2.57 postotaka iznosio. U velikoj Britaniji od 1801 do
1821 = 1.57 % , 1831 do 1841 = 1.43 %, u Francezkoj od 1817 do 1831 = 0.77 %,
a od 1831-1841 , 0.59 %. U carevini austrijskoj računa se, da pučanstvo
na godinu raste 0.998 %. U hrvatsko -slavonskoj Krajini brojilo se po popisu
od god. 1815. 519.084 duša , a koncem god . 1862. ukupno 702.208 , prirasao
je dakle broj stanovnika u 47 god . za 183,124 glava ; svake godine odsjekom
(bez obzira na godine bojne i velikoga pomora) za 3895.3 stanovnika , dakle
na godinu 0.75 postotaka.
Broj stanovnika prirasao je u 47 godina u regimenti ličkoj za 29893
ili svake godine za 634 (1.9 % ), otočkoj za 26958 ili na god. za 753 (1.22 % ) ,
ogulinskoj za 31730 ili n. g. za 675 (1.47 %), slunjskoj za 21154 ili n. g.
450 (1.04 % ) , križevačkoj za 10739 ili n. g. 229 (0.44 % ) , gjurgjevačkoj za
29454 ili n. g. 627 ( 1.15 % ) , u brodskoj za 12143 ili n. g . 258 (0.41 % ), u
gradiškoj umanjio se za 2742 ili n. g. za 58 (0,1 % ), I. banovačkoj za 18718
104 Dr. P. Matković.

ili na god . va 397 (0.8) , a u II. banovačkoj za 15496 ili na god . za 329
(0.8 % ). Broj stanovnika umanjio se u Bagu u 61 godinu za 321 osobu
ili svaku godinu za 6 osoba , a u Senju od god. 1802 za 27 dušah ; prira-
sao u 47 god. je u Belovaru za 387 ili svaku god. za 8 duša ; u Ivaniću
umanjio se za 57 ili na god. za 1.2, prirasao u Petrinji za 47 , ili na god.
1 , u Kostajnici za 1130 ili na god . za 24. (2.2 % ) , a u Brodu napokon pri-
rasao od god. 1857. za 4 osobe . Od god . 1861. prirasao je u hrv. - slav. Krajini
broj stanovnika za 5215 duša.
Glede Hrvatske i Slavonije težko je saznati ukupni broj stanovnika
pred 1848 , buduć da se pred spomenutom godinom samo pučanstvo neple-
menito popisivalo, kojega se brojilo god. 1805 do 503,121 duša . Usljed po-
pisa od god 1851 , koji je bez dvojbe pogrešno izveden i od 1857. umanjio
se broj stanovnika u Hrvatskoj i Slavoniji u šest godina za 3447 duša (?) .

B. Montanistički proizvodi u Hrvatskoj i Slavoniji i hrv.-

slav. Krajini godine 1862 .

Iz tragova koji se nalaze u Zagorju Gorjancih i zagrebačkoj gori , vidi

se da je u Hrvatskoj u davnih stoljećih a po mnogih znacih sudeć već za
rimskoga gospodstva rudokopnja zlata i dragocjenih kovina cvala , koja je
usljed neprijateljskih navala razorena i opustošena .
U novije doba opet počeše rude kopati , imenito željezne , bakrene,
tutijine , crno i smedje uglevje i naftu . Čvrsta se može gojiti nada, da će
do skora procvasti montanistički obrt , buduć da zemlja obiluje šumami,
leži na moru i medju brodivimi riekami, a nova željeznička mreža izmedju
dotičnih prediela i mora promicati će znatno izvoz montaninističkih proizvoda.
Koli silno napreduje rudokopnja u Hrvatskoj i Slavoniji vidi se iztoga,
što se je god. 1858. brojilo svega skupa 416 bezplatnih tražnja , a god. 1860.
462 ; rudokopnja pak obsizala je 1858. prostor od 1815.904hvati a
1861. 3825308hvati. Pored svega toga montanistička je produkcija ne-
znatna , što su podhvati ponajviše pokusi .
Žveplene iii sumporne rude s uglevjem kopaju se u Rado-
boju (žup. varazd. ) i imovina su državna. Na južnom obronku Male gore
u glinastom laporu treće tvorbe sležene sa žveplene rude u dviju slojevih,
koje luči do jedne noge jaki nasad lapora , u kom je izobilje okamina. Rude
daju 30 do 70 postotaka žvepla , osobito čista, koje se u 4 peći priredjuje.
Žvepla dobilo se g. 1858 do 1580 austr. cent. u vriednoti od 12241 stot.; g.
1860 1907 cent . u vriednoti od 15870 st .; g. 1861 1956 cent. u vriednoti od
19985 stot. , a god. 1862 1662.5 cent. u vriednoti od 17128 stot.
Rude od uglevja leže takodjer na južnom obronku Male gore. Slo-
jevi su do pet nogu jaki a složeni su na piešćeno - glinastom škriljevcu , kopaju
se samo za porabu talionice . Smedjega uglevja dobilo se g. 1862. do 11434
centi, u vriednoti od 2001 stot.
 Statistički odlomci. 105

Rude željezne i bakrene sa talionicom u selu „ Rudah " zva-

nom blizu Samobora u žup. zagrebačkoj , imovina su braće Kleinâ. U
drobnjaku , koji uz brusilovac ondje dolazi , imu u slojevih bakrena i že-
ljezna kučadana , malahita i srebrovite olovice , kobalta , crvena željezovca i
ocielovca ; slojevi se prostiru dvie milje od sjevera prema jugu. Do god .
1851. kopao se izključivo bakar. Buduć pak da je taljenje poskupilo , a
bakar pocienio, s toga se prestalo bakar kopati. Od onda priredjuje se iz
ocielovca koji bakrena i željezna kučedana u sebi sadržaje , željezo , koje je
samo za lievanine prikladno .
Lievana željeza dobilo se g. 1858. 1896 cent . g. 1860. 2223 cent. g.
1861. 25940, g. 1862. 2501 ( cent. po 5 stot.) ; sirova željeza g . 1858. 14510 ,
g. 1860. 14969 c. , a g . 1862. 10232 cent. u vriedn . , od 32230 stot. (po 3 stot.
15 n. c . ), željeznjaka g. 1862. 7631 cent. u vriedn. od 496 stot.
Rude kamenitoga uglevja u taboru blizu Pregrade imo-
vina su Jos. Remschmidta. Rude su blizu Rogatca na lievom briegu Sutle na
podnožju Tabor gore u tri korita. Slojevi smedjega uglevja su 2-5 nogu
jaki , uloženi u molasi ; uglevje je izvrstno ali se zbog skupoće prievoza
malo izvaža . Prihod uglevja smedjega iznosi g. 1858. 1676, a 1862. 1800
cent. u vriedn . od 240 stot.
Rude željeznjaka u kotaru Modruš potoka spadaju Fr. Vitezu od Fi-
dave. God. 1858. dobilo se 55,224 cent. željeznjaka a g. 1862. 18027 u vriedn.
od 3317 stot. što se obično u kranjski Gradac u tamošnju talionicu izvaža.
Rudokopnja kalamine i smedjega uglevja blizu Ivanca u
varaždinskoj županiji. Ivančica-gora, koja na sjevernom obronku strmo pada ,
sastavna je sa klakovnjaka i dolomita , koje podvlače brusilovci i piešćenik.
Dolomit, koji neposredno na tako zvanih vernerovih nasadih leži , krije u
sebi kalaminu, koja daje 16-46 postotaka tutije. God . 1861. dobilo se
je 15150 a 1862. 16000 centi.
Smedje uglevje , koje dolazi uz lievi i desni brieg Bednje od silne
je koristi družtvu , služi bo za priredjenje tuti je , dolazi blizu Ivanca, Lepoglave
Vrhovca i Jerovca. God. 1862. iznosio je prihod uglevja do 18000 cent. u
vriednoti od 2700 stot ; a u kotaru varaždinskom 12000 cent, u vriednoti od
2400 stot.
Asfalta i nafte nalazi se u Moslavini u žup. križevačkoj , a kame-
na ulja kod Črneka ( žup . požežkoj) . Asfalta se dobilo g . 1862. 260, nafte
1000 , a kamena ulja samo 30 centi. -- U Moslavini se izkopalo smedjega
uglevja g . 1862. 1000 centi u vriednoti od 50 stot.
Slavonija je takodjer bogata na rudah, prem se one uredno još ne-
kopaju. Zlata se nalazi u južnoj Slavoniji izmedju Našica i obiju Gradiška
u bielutku ; 1000 centi prudja sadržaje 33 do 11.5 loti zlata, što je prilično
mnogo . Srebro dolazi pri Veliki , gdje se u alpinskom klaku miedenaka
nalazi, cent daje 18 loti srebra , takodjer ima olovice , koja daje 8.5 loti
srebra. Željeznjaka nalazi se kod Velike , a. kod Požege željezni
ruda sa 80 postotaka željeza .
106 Dr. P. Matković.

U požežkoj i sriemskoj gori (kod samostana Vrdnika) odkrite su rude

izvrstnoga smedjega uglevja. Kod Velike dobilo ga se g. 1862.
2000 , a kod Bekteža 1000 centi . Izvrstnoga hidrauličkoga vapna imade u
sriemskoj gori pri Čereviću .
Rudstvo u hrv. - slav. Krajini vojničkoj počelo je sve to više napredovati.
Bezplatnih tražnja brojilo se god . 1858. 93 , a god. 1860. 184. Rudokopnje
obzisale su u prostoru god . 1858. 1379 189 hvati a god. 1861. 2255
400 hvati.

Prva i druga banovačka regimenta su u hrv.-slav. Krajini najznamenitija

nalazišta koristnih ruda . Uz tercijarnu tvorbu lapora dolaze u vulkaničkoj
tvorbi zelenca , basalta , augita , dolomita itd. bogate rude , te se je nadatı ,
da će montanistička industrija u dotičnih predjelih jednom sjajno procvasti.
U hrv. - slav. Krajini kopaju se sliedeće rude.
Željezna ruda sa talionicom Jos . Scheinauera u kotaru rujevačke i
dvorske kumpanije II. banovačke regimente. Rudnik nalazi se u pobočnih
dolinah i jarugah žirovačke glavne doline nedaleko od lievoga briega Žirovače,
sadržaje gnjedac i ocielovac, kojih imade u drobnjačkom brusilovcu. Obe vrsti
rude daju 33-40 postotaka željeza , koje si dobro i lieva i pretaplje.
Rude bakrene , olovne , srbrne i željezne od Trgove u ko-
taru rujevačke i dvorske kumpanije II. banovačke regimente imovina su dio-
ničkoga rudnoga družtva trgovskoga. Rudnici leže u gori izmedju Une i
Žirovače. Drobnjački brusilovac , s kojega je dotično gora sastavljena, krije
u sebi silne slojeve od ocielovca , gnjedca , bakrena kučedana , miedovne ,
srebrovice i olovne rude u kojoj imade srebra . U Beslinovcu ne daleko od
Trgove je talionica za bakar. Sada se kopaju bakrene rude, koje daju 6-7%
bakra, a dobilo se g. 1861. 1537 , a g. 1862. 943.66 centi.
Željezne rude sa talionicom u Petrovoj gori u kotaru vranovin-
ske kumpanije I. banovačke regimente , pripada družbi željeznih ruda Petro-
vegore u Topuskom. Med drobnjakom ima u gredah ocielovca i gnjedca,
u diluviumu pako gnjedca i glinasta gujedca (Thoneisenstein ).
Iz navedena 3 rudnika dobilo se godine 1862 .
u I. banovačkoj regimenti
smedjega uglevja 126,367 centi u vriednoti od 17691 stot.
željeznjaka 126,862 99 99 99, 30446
pretopljena željeza 29,273 99 " 87818 99
lievana željeza 3,181 99 99 » 20674
u II. banovačkoj regimenti
željeznjaka 14,666 99 39 99 3666.5 »
bakra 943.66 99 99 39 60392 39
pretopljena željeza 6478 "" 19434 "9
3

lievana željeza 126 99 39 379

U Hrvatskoj i Slavoniji i dotičnoj Krajini dobilo se g. 1862. svega skupa :

 Statistički odlomci. 107

a) smedjega uglevja
u Hrvatskoj 44385 cent. u vriedn. od 7413-60 stot.
u Slavoniji 3000 29 99 600
u Krajini hrv. - slav. 126367 99 17691

ukupno 173752 99 29 25705 39

god. 1861. 60042 29 7836
b) sirova pretopljena željeza
u Hrvatskoj 10232 cent. u vriedn. od 32230 stot.
u Krajini hrv. - slav. 35751 39 99 "" 107252 39

ukupno 45983 99 99 139482.8 »

god. 1861 34420 ‫ג‬ 79 103356.3 ""
c) sirova lievana željeza
u Hrvatskoj 2501 "" 13255.5 29
u hrv.- slav. Krajini 3307 99 33 "" 21053.3 29

ukupno 5808 "" 39 34308.3 99

god. 1861 . 6148 29 "9 "9 33035 "9
d) bakra
u hrv. - slav. Krajini 944 33 29 60392
god. 1861 . 1537 29 39 105892 ""
e) tutijine rude
u Hrvatskoj 16000 29 "9 39 7200 29
god. 1861. 15150 39 39 1845 ,,
f) žvepla ili sumpora
u Hrvatskoj 1662 "" 39 17128 ""
god. 1861 . 1956 29 19958 33
g) željeznjaka
u Hrvatskoj 26658 29 99 3812 99
141528 29 99
23

u hrv. -slav. Krajini 34113

ukupno 167186 39 99 37926-3 99

god. 1861 . 98217 "9 "" 99 18791
h) asfalta u Hrvatskoj 260 ,, 39 99 390 99
i) kamena ulja u Slavoniji 30 99 99 "" 540 39
k) nafte u Hrvatskoj 1000 99 "3 99 20 39
Prihod proizvoda rudstva iznosio je godine 1862. svega skupa
u Hrvatskoj i Slavoniji 82591 stot.
u hrv.- slav. Krajini 240502 39

ukupno 323093 stot.

god. 1861 . 259784 ""
 Naglas u rieči hrvatskoga jezika. *)

Spisao
Vinko Pacel

a. Naglas.

I. Kada pazimo , kako tko koj jezik izgovara, to pazimo na dvoje :

kako ga izgovara glede glasova, i kako ga izgovara glede naglasa.
K prvomu patri pravi izgovor samoglasa, suglasa i dvoglasa, to samo-
glasnih, to suglasnih, to obojnih (ie, pt, oj ).
K drugomu patri pravo naglašivanje slovke u rieči, rieči u izreci , izreke po-
jedine u sastavljenoj izreci, nasporjelo naglašivanje slovke ili rieči najznatnije
u izreci, itd. zadnje ne
Ovo zadnje
Ovo ne može se spraviti u pravila , jer to stoji o
volji pisca ili govornika, tè se može n. p. i jedna i druga slovka u rieči
kà ko naglasiti ovako, osobito ako tko od čuda otu rieč izgovara : Kâkô ?!
Tako is Bôgôn mjesto s Bogom, itd.
Znanstvenost bi zahtievala, da o naglasu zaémem razlagati putem po-
viesti, kako se je on vremenom razvio ; nu jer se ne mogu dosadanja načela
nikako složiti s onim što se je do sada u narodu razvilo, a i glavna dosa-
danja načela osnivaju se na slutnji, to je i poviest toga razvitka znamenita
samo po me. Jedno pako , kano znamenit posljedak moram napomenuti, da
sam se okoristiti mogao samo onim, u čem su dosadanjici griešili glede glav
noga pojma o naglasu, štono ga nije ni bilo . Taj je proizvod niječne naravi,
valja ga dakle ostaviti.
Poviest samoga zaglasa tako je mala u našoj književnosti, da ju je vrlo
lasno napisati ovimi riečmi : U hrvatskoj i srbskoj književnosti istom se za-
metnuo zámet, štono do sada ne mogaše niknuti nego jedva na vidik ; jer
što su stariji prije Vuka pisali, bolje se može uvrstiti u poviest o pravopisu
nego li u poviest o náglasu ; iza Vuka pisao je Miklošić, Daničić, Mažuranić
Ante, Tkalčević u Junakinji Mili, i ja u nauku o prieslovu (fonologiji).

*) Priobćujuć ovaj članak pozivamo osobito one vriedne muževe, koji se dublje na-
glasom bave, da ga pomno prouče, ne bi li se svestranim izpitivanjem nauka
unapriedila. Nekoliko primjetaba dodat ćemo na koncu u drugom svezku.
Uredničtvo.
 Vinko Pacel. 109

Po Vuku, Daničiću i po Mažuraniću ne može nitko znati naglasa, osim

njih trojica i knjiga njihovih (riečnici , slovnice i razprave) ; tako isto ne može
se po njihovih mnienjih , tako samo naučiti naglas u sklanjanju, sprezanju itd.
Onakovo naglašivanje, ne možo prodrti u život književni, a bilo bi i pravo
čudo i u jeziku i u nauci, jer bi mu trebalo toliko pravila koliko i svemu
nauku ob oblicih ; o samoj deklinaciji samostava napisao je Daničić u Glas-
niku Družtva Srbske Slovesnosti više od 100 strana.
Sto se naglas, kao što ga ja bilježim , ne slaže s dosadanjimi načini,
tomu je razlog , što niti svi jekavci ne naglašuju istu slovku svigdje jednako ,
a u knjizi može se radi nauke njegovati samo jedan način naglašivanja ; koj ?
to se ima istom odlučiti . Valja pravo razumjeti, što velim, a to jest : ne ve-
lim , da je naglas, kako ga bilježi Vuk, Daničić i Mažuranić , kriv ili da ne
valja ; pače velim da se onako zbilja po narodu govori. Nego meni se čini
da se onakovo naglašivanje ne može svesti u zakone. - S druge strane valja
pamtiti i to , da narod naglašiva i onako , kao što ja ovdje
pisah ; neka se dalje ne čudi nitko, ako reknem, da su sva tri načina istinita .
Pita se sada, kojemu da se dade priednost. Po mojem umu dao sam
priednost onomu načinu, što mu mogoh naći razloga, tè iz razloga svesti za-
kone. Dodajem izriekom i to, da će biti pogrešaka valjda i u mojem umo-
vanju ; ote će pogreške vještaci dokazati, a ja ću ih pobaciti , čim se dokažu .
Vriedno bi bilo razpraviti pitanje : ima li glede naglasa odlučiti većina
naroda po broju, ili makar manjina po broju, ako je ova istinita ali i su-
stavnija , tè tim lasnja za nauku ? Ili može li se oboje spojiti i kako ?
Ako i naglas nije osnovan na stalnih pravilih, kano što mora biti u
školi i u obrazovanu goyoru radi znanosti i radi znanstvenosti, to je on puko
izbrajanje rieči, kano što je u Daničićevih člancih o naglasu , a od česti i u Mažu-
ranića, koj je ipak dirnuo u zakon o natura i positione longa i brevis ,
a nije ga razvio dalje, prem da je izriekom napomenuo, da se u hrvatskom
jeziku slažu oni zakoni s naglasom. Sr. slov. Mažur. §§ . 20-26 . osobito §.
21. 2 u prvom tisku. Ovi su §§ . bitno podkriepili moje prijašnje nagadjanje
ali dakako u drugom smislu ; jer što se do sada zna o natura i posi-
tione dugoj ili kratkoj slovci (a toga je do sada jošte vrlo malo,
dok je u nas filologija znanost bez fonetike) to nije ništa nego naglas , po-
stao dakako često s onih dvaju pravila , ali jošte češće s nas pora (steigerung),
ili inoga kojega razloga glede na dovod (koren , osnov, rieč sastavljena ) itd .
Daničić je u IX . knj . Glasnika dokazao , da je količina isto što je i naglas ;
ali da količina upravo svjedoči naglasu , i to pozicijom . toga
nije spomenuo .
Rekoh, da nauka o naglasu mora biti osnovana na pravilih stalnih ; tim
htjedoh reći, da ota pravila valjati moraju za svako narečje (dialekt), pače i
za svako razrečje (patois , jargon) ; t. j . bio učenik ili književnik ili iz Her-
cegovine, ili iz Bačke, ili iz Krbave ili Srbije stare, bio Primorac ili Zagorac
ili Dobrajac (Brajac) itd. on mora umjeti kako će naglasiti rieč upravo onako
kako se u njega govori ; nauka će mu pomoć naglasiti znanstvenim naglasom
110 Naglas u rieči hrvatskog jezika .

svaku rieč ; a znanost će izjednačiti u književnom jeziku razlikost svaku

to je upravo sila znanosti.

Vuku treba baš zahvaliti , što je metnuo naglas onako kako ga on ču

da se izgovara ; na tom je osnovu Daničić skupio rieči jednakoga naglašiva-
nja, izbrojiv ih redom, a i velom mùkom, jer n. p. napominje i razlike u na-
glasu njekih jednako pisanih padeža . ¹ ) Do sada ja uz svu pomnju ne mo-
goh ote razlike naći u hrvaštini , za to je i ne spomenuh, jedno radi toga a
drugo da oblakšam nauku. U nauku o prieslovu povedoh se glede naglasa ve-
ćinom za Vukom i Daničićem , ali što sam dalje radio tim sam se većma
osvjedočivao, da moram jošt u njekih točkah odstupiti, slažuć se ipak u nje-
kih načelih dobrahno s njima. Što se s njimi slagati moram tomu je raz-
log u istovjetnosti jezika ; što se pako u svem slagati ne mogu, tomu je raz-
log što se hrvaština zbilja u nječem nješto luči od srbštine , i to počem od
izgovora i naglasa, pa onda u deklinaciji, u sintaksi lexikografiji itd . nu ni-
kako se ne luči onoliko i onako kao što Daničić člankom svojim o razlici
izmedju čakavštine i štokavštine dokazati htjede.
II . U dvoslovčanoj , troslovčanoj itd . rieči izgovara se po jedna slovka
(ili po dvie ili po tri najviše ) jače nego li ostale slovke ; ovaj jači izgo-
vor zovemo na glas (accentus, a ne naglasak- accentulus) . U rieči po-
izpreokrećivati ima 8 slovaka : to je najdulja rieč u hrvatskom jeziku ;
najkraća je od jedne slovke, pače i od jednoga samo glasa, tako su samo-
glasi 2 ) a, e, i, o, u i suglasi k, s sami sobom podpune rieči. Rieč od jedne
slovke ili od cigloga samoglasa može biti naglašena ili nenaglašena. Govoru
je obično dosta jedan naglas u rieči , t. j . jedna slovka ih hitro ili polagahno
izgovorena ; hitri izgovor zove se kratki, a polagahni dugi naglas. Tako
je barem u većini današnjih susjednih nam jezka. U hrvatskom jeziku razli-
kuju se dva hitra i dva polagahna izgovora ili naglasa. Valja dakle
paziti koja je slovka u rieči naglašena, i kakvim je naglasou naglašena . Koja
je slovka naglašena, to stoji o većoj vriednosti slovke u rieči prema ostalim
slovkam, na sklonu, broju , spregu itd . Kakovim je naglasom slovka naglašena,
to stoji o izvodu i pretvaranju osnova iz korena , ili rieči iz osnova, tè na
padežu (ili nastavku ili znaku padeža ili osobe po vremenu glagola 3) itd . ) ,
a najvećma na suglasih što su iza samoglasa naglašena. Naglas stoji
na izgovoru , jačem nad ostalimi. Pazeć na izgovor osjetiti će svatko, da
se slovka izgovara ili a) hitro, ili b) polagahno, ili c) niti hitro niti polagahno
t. j . bez naglasa . Jer je najlasnje pogoditi nenaglašenu slovku , to je i najbolje
od ovih začeti.

1 ) N. p. 3 p. grâdu, 7 grádu ; 1 vojska (očita pogreška, jer je oj dvoglas), 4

vôjsku ; 1. rúka , 3 rúci itd . A za što ?
2) Samoglas, suglas a ne samoglasnik suglas nik, jer izgovoreno pisme jest glas
(slovce) , i jer glasnik znači šta više nego li glas, n . p. glasnik čovjek , glas-
nik top itd .
3) Glagol a ne glagolj, jer se veli glagoliti a ne glagoljiti.
 Vinko Pacel. 111

Bez naglasa su u hrvaštini : 1. jednoslovčane rieči ako su skraćene : mi,

ti, si mj. meni, tebi sebi ; je , si, ga mj. jest, jesi njega itd.
2. jednoslovčane rieči, osobito ako nisu na početku izreke, bilo glavne
bilo podredjene n. p. neka bi bilo ; jednoslovčana ma bilo kako neznatna na
početku stiha i za odmorom mora se naglásit, ¹ ) n. p.
Dok ne reče nit ne steče ,
Al kad steče u zlo speče.
3. priedlozi bez proklitike obično su bez naglasa ; ali je iz pjesničtva pre-
šao običaj i u prozu , te se naglas metne na priedlog n . p. u grad, na vodu
Toga u prozi ne treba. (?)
4. Čestica ne, spojena sa samostavom ili s pridjevom, kada znači nje-
mačko un. lat. in (im ) dobije naglas ; sreća nesreća, povoljan nepovoljan,
znan, neznan. Kada znači njem. nicht, lat. non te stoji pred glagolom , jest
sama sobom rieč, tè se ne smije s glagolom sastaviti u jednu rieč 2) . Naglas
znam ne znam čini se da je takodjer prešao iz pjesničtva u prozu ; (?) najbolje
svjedoči da to ne valja u protuslovnoj izreci : ja ne pišem nego čitam. Ako
se i govori nečitam kano jedna rieč, to je tomu povoda u slovci či, štono je
naglasa hitroga , te je taj gubitak naglasa sav se bacio u naglašenu slovku ne.
I takov je izgovor mogao poteći samo iz pjesničtva . (? ) Jošte je očitije u izreci :
ja ne pišem, nego čitam ; ova se izreka uvjek ovako izgovara ; da se tako
izgovoriti mora , osjeća svaki radi protuslovja, i jer se prva slovka ū rieči
pišem ne može izgovoriti hitro ..
5. Čestica li u pitanju i prispodabljanju takodjer je bez naglasa ; to je
povoda dalo, te ju mnogi pišu s glagolom ili prislovom kano jednu rieč, što
je očita pogreška, jer onda bi se moralo i ve znik bo ili ini koj veznik, štono
je takodjer bez naglasa, pridodati rieci priednjoj , čega ipak nitko ne čini.
K tomu nastaje još i ta tegoba da, pridav li uz glagol postane množina, n . p .
jeli mjesto je li, čitali mj . čita li itd.; u prvom primjeru izkvari se i zna-
men-jeli od jesti mj . je li = da li je . S veznikom da postane dali (od dati)
mjesto da li . Mnogi opet izpuštaju sa svim česticu li iza nego, tè tako se po-
mete smisao, n. p . on je veći nego ti mj. li ti ; nego bez li znači nj . sondern
lat. sed, autem. Vezniki, ako znači takodjer, morao bi biti naglašen n . p. ì .
6. Slovka (ili slovke ) u rieči višeslovčanoj nenaglašena biti će jasnija
iza pojma o naglasih, i o njihovoj razlici.
Ovo su glavna načela o nenaglašenoj slovci. Sada o naglašenoj.
III. Rekosmo da se naglašena slovka u današnjih susjednih jezicih
izgovora hitro ili polagahno , hitro izgovorena naznačuje se znakom (brevis ) ,
a polagahno izgovorena znakom (longa) ; ali se oba ova znaka razlikuju od
grčke i latinske prozodičke slovke, jer danas rabe ovi znaci samo za to, da
se prvim označi slovka nenaglašena, a drugim slovka naglašena. U ovom smi-
slu rabit će i nam u ovom članku .

Odavle nesigurnost u metriki i prozodički naglas u prozi. (?)

2) To je zbilja istina, i toga valjalo bi se držati ; premda je stvar vrlo neznatna. Uredn.
112 Naglas u rieči hrvatskoga jezika .

Ovima dvama znacima ne mogu se dosta točno označiti naglasi u hr-

vaštini (govoreć ovdje samo o književnom jeziku , a kamo li o narečjih i raz-
rečjih) jer se bitno moraju lučiti dva hitra i dva polagahna izgovora u na-
glašivanju. Vuk je umah s početka upazio ove razlike, tè je prema tomu ozna-
čio samoglase na ova četir načina :
1) ä ë ì
2) à ò r
3) á í ό ú ŕ
4) â ê î ô û f
Razlika izmedju ova četir naglasa može se poujati na ova tri načina :
a) Ako rečemo, da se hoće, dok se izgovori oštri a t. j . à, jedan tren
(časak,) vremena, to se hoće za kratki a, t. j . à dva trena, za dugi a t. j . á
tri trena, za obli a, t. j . â četir trena ; ili
b) Ako rečemo, da se hoće za izgovor obloga a , t. j . â jedan treu, to
se hoće za izgovor dugoga a, t. j . á tri četvrti trena, za izgovor kratkoga a,
t. j . à dvie četvrti trena ; za izgovor oštroga a t. j . à jedra četvrt trena, ili
c) Ako rečemo , da se glasbenimi znaci izrazi, to je à četvrt note ili
takta, á ósmina i pol osmine ( % i 16) note, à osmina note, à šestnaestina.
Osim ovoga valja strogo paziti i pamtiti, kada izgovaramo naglasom
obli samoglas, n. p . â , ê itd. tu se čuju dva a , dva e itd . od kojih je prvi
za pol note od prilike više. Ovakovoga naglašivanju ne ima u nijednom da-
našnjem evropejskom jeziku.
Ovdje bi valjalo spomenuti što se do sada pisalo o naglasu inih jezika
kano pojavu , pojmu itd., tè kako n . p. o latinskom naglasu pisaše Bopp, Die-
trich , Weil i Benloew ; može biti bi bio Benary sve to inače shvatio da ne
umre prerano . On osobito veli, da bi valjalo razlikovat naglas kano pojav raz-
vitka u jeziku , tè bi se moralo iztraživati, kako naglas po pravilu imao bi
pasti vazda na najznatniju slovku u rieči, pa ipak ne pada. Prvo bi bio
naglas logični: drugi je naglas razvitka, često osnovan na osobnosti plemena
pojedinoga . dakle na subjektivnosti jednoj jedincatoj . Ima tomu dakako više
povoda : naspor , nastavak etim. i oblika itd . ali meni je za prvu nuždu hajati
za samu stvar bez obzira na razvitak.
Po čem od Vuka ostadoše u nas isti znaci i do danas, samo što ih je Mažura-
nić rabio više po grčkom i latinskom običaju , pridržav osim toga jost u pa-
dežih latinski i . Daničić je u novoj slovnici ( Oblici Biogr. 1863) , za pa-
deže njeke, jer svih ne bilježi, pridržao znak ˆ , ali niti je Vuk niti on dao im
ìmena. Osim toga je Mažuranić nadjenuo im i imèna , te zove prve ja ke-
težke , druge slabe - težke , treće oštre, četvrte za vinute ; ova su
imèna prema onim u latinštini.
U svojem nauku o prieslovu ja sam ih okrstio ovako : prve zovem
oštre à, druge kratke è, treče duge é , četvrte oble ô,
Mene je na ta imena navela narav izgovora i naglasa samoga, tè sam
pometnuo sa svim s vida, kako su Grci i Latini te naglase prozvali : jedno
s toga, što se ne sudara naš naglas ni najmanje s današnjim izgovaranjem
 Vinko Pacel. 113

Grštine i Latinštine, a drugo što pravo da kažem, nitko ne zna kako su Grei
i Latini izgovarali u prozi ono što se sada uči o njihovu naglasu · spome-
nimo samo latinsko : fôns (ô circomflex) , dúx (ú acut), doctè (è gravis). Tra-
žio sam pomoći u talijanštini ; ali jedno što se iz nje ne smije svigdje za-
ključivati na latinštinu, drugo što se ona ne sudara baš tako jako s fran-
cuštinom (kao što se obično misli), treće što oba ova jezika metnu često hi-
tri naglas na zadnju slovku (bila ova zaštićena ili nezaštićena suglasom, ili
bio na kraju rieči samoglas, postao s kontrakcije) : moradoh zapeti kao što
i Francez sam zapinje kada ga zapitaš za razliku u izgovoru izmedju aimer,
aimé, aimée, aimais, aimait. Ali zapeti će i talijanski vještak u naglasu , kada
ga zapitaš, da li se a u drugoj slovci rieči amar' (infinitiv) ima izgovarati
a màr ili a már ; pače ota sumlja stoji i u cielom infinitivu amàre ili amáre ¹) .
U obće mogu reći, da je nauka o naglasu posve neobradjeno polje . Tko se
kani o tom osvjedočit, neka pročita članak accento , accentuazione u riečniku
akademije della crusca ili u onom što se zove Tramater a to su im
najbolji. To su razlozi , radi kojih se ne mogoh do sada uvjeriti, da ne valja
kako ih okrstih. Tko misli da, jer stoji razliko imenovanje za naše naglase
i za klasičke jezike , da je ta tobožnja pometnja od štete za nauku, tomu od-
govaram svojim izkustvom, da ja tega do sada nisam opazio, jer bi inače
bio morao promieniti, ili barem prilagoditi oto nazivlje za naglas hrvatski
prema nazivlju klasičkih jezika .
Pošav s ove misli , da je naglas njeki ustrojni pojav, tè da tu mora
vladati njeka zakonost, osvjedočih se o tom. Evo joj osnova.
IV . Slovka, jače izgovoren t. j. naglašena izgovara se ili hitro ili
polagahno. tpost shash - san,
Hitro izgovorena slovka naglasa je : 1 ) oštroga , ako iza samoglasa
sliede dva suglasa, kojima se slovka završuje, n . p . pròst, krst. 2 ) kratkoga ,
ako iza samoglasa sliedi ili nijedan suglas ili samo jedan suglas, kojim se
slovka završuje, n. p . sà -da, sàd.
Polagahno izgovorena slovka naglasa je 1 ) dugoga , ako se čuje
samo jedan samoglas ali otegnut, tè ako iza samoglasa sliedi ili nijedan su-
glas ili samo jedan suglas, kojim se slovka završuje , n . p. čí- na , vlá-sti.
2) Obloga, ako se čuju kano dva samoglasa, tè ako iza samoglasa sliede
dva suglasa, kojima se slovka završuje, n. p. vlâst . 1
Ovo su četir glavna pravila, al ih ima jošte njekoliko eno ih malo
niže - ovdje mi je najprije dvoje napomenuti.
U hrvaštini su obično samo dva suglasa pred samoglasom, i to je jedna
karakteristika blagoglasja, jer je blagoglasje upravo samo lahkoglasje , a ne

što se obično misli . Ovi suglasi , sto su pred samoglasom, ne djeluju nikako
na naglas ni u kojem jeziku, a to za to , jer samoglas ne djeluje natrag
(t. j . na suglas ili suglase), nego napried (t. j . na suglase , što su iza samo-

1) U narodnoj i umjetnoj pjesmi kada se pjeva, ovaj je a sada duga sada kratka
naglasa.
8
114 Naglas u rieči hrvatskoga jezika

glasa) po pravilu obće fizikalnom, a jezik je pojav fizikalni : gdje ne djeluje

a na b, ne djeluje ni b na a. Da suglasi pred samoglasom nanj ne djeluju,
osvjedoči se izgovoriv : p - ati, pr-ati, spr-ati ; dočim opet valja pravilo oto za
pomjer izmedju samoglasa štono je pred suglasom (ili pred suglasi) : gdje
djeluje a na b, tu djeluje i b na a. Istinitost ovoga metafizičkoga pravila
posvjedočiti će matematika i fizika svakomu, tko se iole razumi u razmjere
algebraicke i u početna pravila siloslovja (mehanike) . To je jedno . Drugo mi
je napomenuti, da ona četir pravila, a i ostala odatle i iz deklinacije i kon-
jugacije potekla, osnivam na pravilih o količini slovke t. j . na
položaju (positio) i na naravi (natura) slovke.
Pravilo o položaju u latinštini : Samoglas pred dva suglasa jest dug
navelo me je na ona dva pravila o hrvatskom naglasu ; tomu dodajem i po-
tvrdjujem dvojstvo svakoga pravila o dugoj i kratkoj slovci razlogom istim ,
za što je naime samoglas u latinštini pred dva suglasa dug, a to jest :
Da se izgovori samoglas i suglas (vc, t. j . vokal 1 konzo-
nant) tomu se hoće manje vremena , nego li da se izgovori
samoglasi dva suglasa (t. j . tri glasa v + c + c) . Ovo pravilo vriedi
u latinštini samo za duge slovke ; u hrvaštini pako vriedi i za duge i za
kratke, ili pravije govoreć, za hitro izgovorene i za polagahno iz-
govorene. Evo dokaza :
1 ) U slovci hitro izgovorenoj valja razlikovati, da li je iza samoglasa
samo jedan suglas, ili su dva ; ako je jedan suglas, t. j. vc, te se ima
ota slovka izgovoriti za njeki časak, n. p. za jedan tren, to se ona ne mora
tako hitro izgovoriti , kano što se mora ako su iza samoglasa dva suglasa
(t. j . tri glasa : v + c + c) ; to je razlog za što je onakova slovka samo
kratkoga , a ovakova oštroga naglasa : prs-ta, prst. Tomu svjedoči i
razmjer T: t = c : C, to će reći : što manje vremena, tim veća hitrina
uzev da Tit znače vremena (tempus), a Cic hitrine (celeritas) , i
uzev vrieme za posao, jer je izmedju vremena i posla razmjer upravan
p : P =www.com t : T, što više posla tim treba više vremena, a čim manje vre-
mena, tim treba više hitrine ; t. j . oštromu naglasu treba manje vremena, ili
veća hitrina, nego li kratkomu oštri je naglas kraći nego li kratki.
2. U slovci polagahno izgovorenoj valja takodjer razlikovati , da li
je iza samoglasa samo jedan suglas ili su dva ; ako je jedan t. j . ako je :
vc, tè se ima ota slovka izgovoriti za njeki časak n. p. za jedan tren, to
se ona ne mora tako polagahno izgovoriti, kano što se mora, ako su iza
samoglasa dva suglasa t. j . tri glasa v + c c ; to je razlog za što je
onakova slovka samo dugoga a ovakova obloga naglasa : vlás- ti, vlast.
Tomu svjedoči i razmjer t : TC: c, to će reći : što više vremena, tim
manja hitrina uzev i ovdje vrieme mjesto posla po razmjeru : p : Pt : T
što više posla, tim više vremena, a čim više vremena, tim treba manje hi-
trine, t . j . oblomu naglasu treba više vremena ili manja hitrina nego li du-
gomu, obli je naglas duži nego li dugi. Dakako da su u hrvaštini takodjer
samo dva osnovna naglasa : kratki i dugi ; tè da je od kratkoga postao oštri
 Vinko Pacel 115

nasporom, kano i obli od dugoga takodjer nasporom. Kano što je gore re-
ili dva suglasu slovku za-
• čeno, ova pravila valjaju samo ako samoglas ili suglas
vrše ; za to se lasno ponja, da n . p . od rieči přst 2. p. je prs - ta itd. , a od
rieči vlast 2. p. je vlásti, a vlast-jom itd., tako je i u pridjeva : tûst, tús -ta,
tús-to , 2 p. tús-ta, tús-te, tús-ta itd .; tako i u glagola : trêst, a trés- ti itd .
Samoglas pred tri suglasa , ako se hitro izgovara , oštroga je naglasa : prèd-
stavih. Rekosmo da je mjesta kratkomu naglasu u hitro izgovorenoj slovci,
ako je iza samoglasa samo jedan suglas, ili nijedan. Ovo posljednje osniva se
na tom, što suglas na kraju slovku štiti ; a gdje ga nije, ondje ju štiti ili
sam naglas ili suglas slovke što sliedi u . p. sà-da , sàd , ràk , ràka, ràku ràkom itd .
Ova dva pravila vriede bez iznimke za sve rieči , bile samostavne , bile
pridjevi itd. Samo se ima obzir uzeti na sklone i sprege, jer 1 ovi djeluju na
naglas.
Miklošić razlikuje naglas i količinu (quantitas ) ; za njim se povedoh
nješto i ja glede samoga toga razlikovanja , dodah ipak da stoji jedno o
drugom tako da se obično ni jedno samo sobom pomislit ne može , te se
zato i uzimlje jedno za drugo ili uz drugo (kao što sam to u cieloj gl . XVIII
u nauku o prieslovu zbilja i učinio ). Ovo nagadjanje moje potvrdi Daničić u
VIII . knj .
Glasnika su tri neoboriva dokaza , da je quantitet
zbilja naglas ; uz ovo mnienje pristupi i Mažuranić, priznav u slovnici
četir naglasa. Valja ovdje spomenuti, da govoreć o količini ne misli se ovdje
prozodična starih jezika , nego količina kano jedan uvjet naglasu , jer ih ima
mnogo inih, kao što jur spomenuh. Pravila o količini u starih jezicih jošt su
danas slabo protumačena, tè za čudo Rossbach i Westphal napisaše tri knjige
o Grčkoj ritmiki i metriki, a o zakonih količine protumačenih ne ima
spomena ; arsom i tezom ne da se to protumačiti. Može biti je što o tih
pravilih u Corssenovom : Aussprache, Vocalismus & Betonung der lat. Sprache ,
ali toga djela ne imam kod ruke, niti on spominje prozodije u naslovu knjige. ¹)
V. Dvoglas ě - ቴ - ǹ ; ovaj je zadnji znak postao u glagolici kasnije
za to, što je smetao svojim dvojim znakom, jer značijaše ě i ja ; ime mu
je jać i jeć ; ovoga zadnjega držim se i ja . U hrvaštini se taj dvoglas izgovara
na tri načina :
a) e, odatle ekavci , ekavština ; b) i, odatle ikavci ikavština ;
c) ie, ili je (svako na svojem mjestu) , odatle jekavci, jekavština . Ova je za
to književni jezik, jer je u njoj ekavština i ikavština te tako pravednost vlada
Tko se iole bavi filologijom, pače tko se bavi samo pravopisom ili samo na-
glasom, bit će se do malo osvjedočio , da mu u svakom od ovih posala smeta
ě tako, da će prije proučiti sav jezik, koliko se to danas može, ali s è ne
može napried. Ota se je muka najprije porodila i opazila u školi , pa uči-

¹) Corssen govori zbilja o tom u II . dielu preznamenite svoje knjige naročito. pag.
248. pod naslovom » Tonhöhe und Tondauer" ima krasno razloženih uvjeta o
medjusobnom uplivu naglasa i quantiteta ; a ja bih skoro pouzdano tvrdio, da i
ovaj ovdje članak u gdjekojoj bi točki drugačije , ili barem odrješitije izražen bio ,
nego li je sada, da bude imao g. pisac pri ruci važno djelo Corssenovo. V. J.
8*
116 Naglas u rieči hrvatskoga jezika

telji osobito seoski oblakšaše si posao , izgovarajući po razrečju domaćem. To

je vrlo pametno, jer nestaje muke jednim mahom , da li je to tako pravo,
niti se znalo niti pitalo. Ali po gimnazijah to dakako trajati ne mogaše,
nego se moralo paziti na čist izgovor. Što se ipak nije uspjelo , koliko se
moralo, tomu je kriv pravopis i knjige školske, tè tako ima gotovih književ-
nika koji toga ne haju znati. Nu vještiji prionuše umah s početka , tè eto
danas mal što ne svi, a i novinari , osim jednoga moradoše se podvrći zahtje-
vom napredka.
Vuk, Daničić i jošt njeki pišu mjesto u polagahno izgovorenoj slovci
ije, raztvoriv tako dvoglas é i na dvije slovke. Ciela je istina, da njeka čest
jekavaca tako ovaj dvoglas izgovara. Šulek je prvi pogodio, a i njeki naši
davniji pisci tako pišu, da je narav toga dvoglasa zbilja dvoja. Po Vuku , kao
što on njekada trvdjaše , ne bi valjala dobra polovica svih stihova Dubro-
vačkih. Da li on jošt i danas tvrdi, da se prvi stih Gundulićevoga Osmana
mora čitati ovako :

Ah čijem si se zahvalila da je dakle Ah anakruza , o tom

dvojim. - U tom je dakle Dubrovački pravopis pravu žilu pogodio barem
u slovci obloga naglasa, ako i nije u onoj hitroga naglasa. ¹)
Tko uztvrdi, da je bolje pisati svigdje ie bez obzira na izgovor i na
naglas (mieru, dietcu itd. ), taj ili nije nikada čuo kako se izgovara, ili nejma
pojma o pravopisu, ili ga ne hoće imati.

Mnogi pišu ě, gdje mu nije mjesta, nego se ima pisati samo e, n . p.

obseg (a ne obsieg ili obsjeg) , reći (a ne rieći ili rjeći) itd. Tko nije
učio, taj ne zna , za to mu je i težko pogoditi ; davno reče Vuk : kad tudje
jezike uče ljudi , koji ne misle biti spisatelji , kako ne bi svojega učili oni,
koji hoće njime knjige da pišu , i narod da uče ? ( Mikl. Zeitschr. I. 93. ) Da
se pako naukom ili svojom ili u školi to sve naučiti može, tomu ima do-
kaza više i suviše .

Početnici pišu : koně, něgov, kolěno, roděn , slomlěn itd. , da u jednoj

školskoj knjizi ima ovakovih rieči upravo ovako tiskanih a školskih knjiga
ne pišu početnici i da to nisu tiskarske pogreške, mogu dokazati. Njeke
rieči pišu se i u školskih knjigah mjestimice kako treba , t . j . ie i je. Eno pri-
mjera u slovnici Babukićevoj (i to u priedgovoru), u Mažuranićevoj, pače i u
čitanci za gornju gimnaziju . O tom jošt koju.

1) Za što Vukovo ije ne valja, spomenuo sam u nauku o prieslovu na str. XII.
Ali nije niti po svih narodnih pjesmah ije, nego je ie, kano što je i obratno
često je mjesto je, n. p. dijevojka , dijevera itd . K tomu bi se moglo
dodati i to, da je u narodnih pjesmah često ije, gdje je izostavljena koja jedno .
slovčana rieč, a često je baš čitav stih postao hrapav. Skoro bi ja rekao , da li
to nije nategom ili umjetno postalo, kada pomislim, da u naših starih piscih
tomu troglasu ije nije niti traga. Da pako è ne valja posve ništa, to znadu
najbolje sviestni i vješti učitelji ----- a i oni, koji ga tobože brane, t . j . filolozi
bez svakoga filologičkoga znanja.
 Vinko Pacel. 117

Pravila o dvoglasu ě = 1
1 ===
= $ = (jeć-u)

1. Ako se è u ekavštini i ikavštini polagahno izgovara , to je on

obloga (a ne dugoga ) naglasa, tè jer je i u jekavštini 2 ) obloga naglasa,
izgovara se i piše u književnom jeziku ie : brêg , brîg , brìeg ; dête,
dîte , diète ; zalêvati , zalivati , zalièvati ; razumêvati , raz-
umîvati , razumiêvati.

Ovaj ê i izgovaraju njeki ekavci i ikavci posve različno od e i i.

2. Ako se è u ekavštini ili ikavštini hitro izgovara, to je on oštroga ili
kratkoga naglasa, dakle istoga naglasa i u jekavštini, tè se izgovara i piše
u književnom jeziku je 3 ) : věšt, vìšt, vješt ; vèra vìra vjèra.
3. Ako je ě u ekavštini il kavštini bez naglasa, to je on i u jekavštini
bez naglasa, tè se izgovara i piše u književnom jeziku takodjer je. U 2. i 3.
pravilu je a ne ie, jer je i radi hitroga izgovora oslabljeo : lepòta, lipòta,
ljepòta, úmeti, úmiti úmjeti.
4. Ako je ě iza suglasar 4) , ako je pred ovim r jošt koj suglas, te
ako je ě u ekavštini i ikavštini naglasa oštroga , ili kratkoga , ili bez na-
glasa, to je è i u jekavštini istoga naglasa ili bez naglasa ; prema 2. i 3.
pravilu moralo bi biti mjesta dvoglasu je 5) ; nu iza suglasnoga dvo-
glasa (pt, kl , mn itd.) na početku slovke ili rieči ne može se izgovoriti je
za to se izbaci j, tè ostane samo re :
sresti, sristi sr(j)èsti sresti
sreća, srića - sreća
sr(j) èća
nésreća nésrića nésr(j)eća nésreća
vremena vrimena vr(j) èmena vremena (2. p . jedn. )
Pamti! Ako je ie u rieči od jedne slovke, to je i naglašen 1 , a e se
čuje samo malo brieg, ciel itd .; ako ovakova rieč postane dvoslovčana sklo-
nom, spregom ili dovodom, to je i bez naglasa , a e postane è : brièga , ciè-
loj, pobièliti.
2. ě hitro izgovoren postane je, a ne ie radi toga, što je i u hitru iz-
govoru oslabljen na dva načina : a ) u grlu, a tada postane j, n. p . bielo ,
bjelota , ili b) sa svim oslabljen, a tada se izbaci , n . p . vrieme vrèmena.
3. Dvoslovčane rieči na -nik izgovara narod na dva načina : grêšnik,
grišnik, dakle griešnik, u Vuka grješnik - ovo je po 4. pravilu vrlo težko
izgovoriti, tè za to dajem priednost hrvatskomu naglašivanju : grièšnik, lieč-

¹) Vuk (u Miklošić Slav. Bibl. I. 93. ) veli tako ; ali meni se čini, da to ne može
biti, jer onakov ě izgovara ekavac i ikavac oblim uaglasom.
2 ) Jekavština ili iekavština ; prvo se lasnje izgovara.
Jekavstina je u nas za to književnim jezikom postala, jer je u njoj i ekavština
i ikavština, dakle podpuna pravednost prama štokavštini, kajkavštini i čakavštini,
4) Iza samoglasa r ne stoji nikada, jer bi bio troglas ; tomu je samoglas izbjegao
nasporom : rie, n. p. umrieti od umrti.
5) Je je dvoglas kano i ie, ali valja razlikovati ga u rieči d-je-d, a rodj-en.
118 Naglas u rieči hrvatskoga jezika.

nik, riečnik nego li onomu ; grješnîk, lječnîk, rječnîk itd.; da je ono pravilno
dokazuje deklinacija : grièšnika, lièčniku, rièčnikom itd. premda se govori i
grješníku, lječníku itd. ali je ovaj izgovor nepristao u nas , jer naš Hrvat u
dvoslovčanoj na- nik ne naglašiva slovku -nik ; u troslovčanoj (i više slovčanoj)
dakako naglašiva ju : učeníku od učenik .
4. Njeke rieči s é izgovara narod čas hitro čas polagahno ; to je razlog
što se n. p. govori sred kuće i sried kuće, tako i : nasred posred usred i : nà-
sried, posried , usried ; svietli i svjetli itd . Njeki pisci neznajuć da je ovo oboje
pravo, zamrziše radi ove tobožnje nepravilnosti na ie, tè volješe prionuti uz è.
5. Njeke rieči, ako ih pišeš é (jeć - om) mogu značiti što ina :
na dielu (bei der Theilung) , na djelu (bei der Arbeit)
u lietu (im Fluge) u ljetu (im Sommer)
nas sviet (unsere Welt) naš svjet (unser Rath)
u napredak (künftighin) u naprièdak (nach vorne)
sàviest ili sviest (Bewustsein ) sávjest (das Gewissen) itd . itd.
Ovakvih rieči ima na stotine ; tu ne pomaže nikakvo mudrovanje ра
uz prkos tomu, da se ovako jasno sjedinjava pravopis i náglas, to je mnogim
ovo razlog za nevaljalost ovoga pravopisa : dakle što valja dvojako , da ne
valja nikako?
6. Izgovara se snieg, brìeg, a ne snièg, brieg, t. j . u snìeg, brìeg čuje
se e slabo radi toga, što
a) svaki dvoglas (t. j . ako je oblim naglasom naglašen) tako se izgo-
vara ; tako
â aa: vlast
ĕe : snêg
î - i + i: snig
Ô -- + o : ùbô = ubo + 1
ubo + 0 =
û ùu: brûs
î rr: prsta ; dakle i
ie ie: snieg.

b) što, izgovoriv krivo : snièg skočio bi náglas kratki na kraj rieči, te

bi jednoslovčana rieč postala dvoslovčanom ; a prvoga u štokavstini ne ima ,
drugo pako ne može biti ; ako joj se ne doda jošte koj samoglas sklonom ,
spregom ili dovodom, n. p sniega, sniegu, sniègovi, snièžan itd . To je ne
samo istinito prema pravilom, nego to potvrdjuje i
c ) što od sneg biva : snéga, snégu itd.
snîg biva sníga, snígu itd ., jer je
a + à: vlásti
é e + è: snéga
í i + ì: brígu
= oò: u dólu
ú uù: múkom (mučati)
ŕ - r : frkati dakle i
=
ièi è : sniega .
 Vinko Pacel. 119

Neka ne misli nitko, da je ovo zadnje pogreška, jer da bi od snêg mo-

ralo biti s nêga, a ne snéga ; stoji bo pravilo , da obli naglas 1. pad . jedn.
postane u 2. 3. padežu samo dugi. Tako bi isto krivo bilo da je á = a + a,
éee itd., jer dva samoglasa jednako naglašena zajedno mogu dati
samo obli naglas, a o dugom rekosmo, da je samo jedan samoglas ali ote-
gnut tako da se ne čuje, kano da su dva . Što je oštroumno odkrio jur Vuk,
(čini mi se, najprije u prvom tisku rječnika) a poslje posvjedočio i Mažura-
nić u svojoj slovnici.
7. Rieči : priednost, prievod itd . postale od prědiprěko valja ovako
pisati, a ne prêdnost, prêvod itd., jer prěd (u prědnost) ide po 1. pravilu o
ė; ako se priedlog pred (pred kuću , pred kućom) i ne izgovara polagahno
nego hitro, to se u sastavljenoj rieči prědnost polagahno irgovara. Da je
prievod postalo od prie(ko)vod, to je očito ; (?) samo ne valja preko nego
valja prieko . (?)
8. Mogao bi tko prigovoriti, ako je od vrieme vrèmena vremenu itd .,
da bi moralo valjati i vrimena vrìmenu itd. Ovo ne može valjati za to , što
1 ) jekavac od vrieme govori samo vremena, a ne vrimena ; ako bi se gdje
i govorilo vrimena , to valja paziti da li nisu jekavci pomiešani s ikavcî
ja sam to našao samo u takovih okolicah, gdje se stiču jekavci s ikavci ; 2 )
ne nadjoh, uz prkos marljivu traženju, da bi je pred neumehčanim suglasom
(usidjelica mjesto usjedjelica) postao i, prem da ie pred samoglasom mora
postati i n. p . cio mjesto cieo itd.
9. Pjesnici, osobito prijašnji za nerazvitoga znanja slovničkoga, pišu
dîte, lipo itd ., jer pisaše ikavštinom, ili radi sroka ili radi nepomnje ; takvih
primjera ima u Gundulića, Gjorgjića itd. dosta ; ali današnji pjesnik ima se
toga čuvati, ne ima li ga stignuti prikor, da je ili slab pjesnik, ili da pjeva
narečjem. U prozi će se malo takvih pogrešaka naći . Što se toga ipak gdje-
gdje nadje, tomu su krive školske knjige, u kojih ćeš badava tražiti pravila
i pravilnosti u tom.
10. Jošte bi valjalo iztraživati , da li mi ne bi morali prema staroj slo-
venštini pisati : čiem mjesto čim, tiem, tich, tiemi, našieh, po brdieh itd. Nù
da se ne prenaglimo, niti da toga ne bude odviše ; neka to ostane ili za
drugi put ili drugomu . Osim dvoglasa è ima ih u hrvaštini jošte, i to 1 ) za-
jotani aj, ej, ij, oj, uj (krâj, lîj , môj, kûj itd .) 2) postane dvoglas ili kada
se stegne (pôše mj . podjoše, jaše mj . jahaše) ili prilagodom (kô kao , pîsô pi-
sao, zâva zaova, pisôca pisaoca itd.) . Razumieva se samo sobom , da su svi
ovi dvoglasi obloga naglasa. Što je prilagoda v. Mikl. Lautlehre ili nauk o
prieslovu str . 37. Razlikovat bi valjalo, ili barem sjetit učenika, da je je u
riečih djèd, vješt, ljepota dvoglas ; u rieči pako kadjen rodjen , itd. je
nije dvoglas, nego je postao prieko samoglasa i štono je ovdje oslabljeo i sa
zadnjim suglasom osnova glagoleva slio se ; to je tim znatnije i vriedno , da
se na to sjetimo , što nevještak izgovara rieči djed , djevojka , gdje itd ..
kano da je ovdje umekčani d t. j . dj (5) što ga u našoj abecavici nije ; a po-
četnici opet izgovaraju `k a d'jen, rodjen itd . Narod istina ne izgovara svig-
dje čisto dj, tj kako bi valjalo kada je iza njih samoglas e t. j . d'je, t'je,
=
nego izgovara dje, tje će, ali u književnom jeziku valja na to paziti, tè
gdje treba značićem (') odieliti dit od j ; n. p. gd'je, d'jed, d'jever itd.
Ovo bi se moralo tako pisati u početnih učevnih knjigah .
O dvoglasu e valjalo je posebice govoriti, jer je on toga tim većma do-
stojan, čim se mu za zakone manje haje, i čim ovaj dvoglas pravopisom, iz-
govorom i naglasom više se mienja nego li ikoj ini samoglas .

(Svršetak u drugom svezku .)

 Vlasice ili trihine.

Opisao

Prof. Erjavec.

Ako stanemo izbrajati životinje , koje podkapaju naše zdravlje , osvje-

dočiti ćemo se , da najveći dio tih naših neprijatelja spada u razdiel , koji
nazivljemo crvi , a medju njimi opet najopasniji su čovjeku utrobnjaci.
Imenom utrobnjaci razumievamo sve crve , koji kao nametnici (Schmarotzer)
živu u različitih stranah tiela čovječjega i u obće živinskoga. Utrobnjaka
poznato je sada do 1400 različitih vrsti. Najviše njih preko 500 vrsti
-
stanuje u pticah , do 300 vrsti u ribah , 250 vrsti u sisarih a napokon
do 30 se vrsti nastanilo u čovjeku .
Medju svimi utrobnjaci najpoznatiji su mjehurnjaci i trakulje.
Zadnjim je tielo nalik na trak ili vrpcu , sastavljeno s više dvospolnih članaka a
glava nosi 2 ili 4 sisalca. Mjehurnjaci naliče glavom trakuljam , samo što
je njihovo tielo bez članaka te stegnuto u mjehur ili vrećicu . Novija iztra-
živanja dokazaše , da mjehurnjak nije životinja različita od trakulje , već da
je trakulja na nižem stupnju savršenosti, koja došav u drugu novu životinju
razvije se podpuno te postane pravom trakuljom , koja zaplodi jaja , iz kojih
opet postanu mjehurnjaci . Tako na primjer iz mjehurnjaka , štono žive u
svinjskom mesu (ikrica), postane čovječja trakulja , ako dospije ikrica u čov-
ječji želudac i dalje u crievo ; svinja pako postane ikričava , ako pogutne
jaja od čovječje trakulje .
Nu ovomu članku nije svrha opisivati razmjer mjehurnjaka prama tra-
kuljam . Tko se želi o tom pobliže obaviestiti , toga upućujemo na druge
spise , medju ostalimi na članak : "O postanku i razvitku trakavicah " u 8.
izvješću kr. više realke zagreb. 1862, preštampan u gosp. listu god . 1862.
Ali mjehurnjaci nisu jedini mesni crvi , pogibeljni čovječjemu zdravlju :
najnovija iztraživanja na tom polju odkrila su nove i opasnije neprijatelje,
opasnije ne samo s toga , što prouzrokuju žešće i ljuće bolesti , već takodjer
s razloga , što su puno manji od mjehurnjaka , mnogo laglje dakle uvuku se
u čovječje tielo , u čem ih takodjer pomaže njihova velika životna snaga i
njihova mnogobrojnost. To su naime u novo doba često puta spomenute
zloglasne vlasice ili trihine.
Vlasice ili trihine mali su , prostim okom jedva vidljivi , končasti
crvići, petero njih jedva mjeri 1 crticu a zatvoreni su u posebne okruglaste
točiće ili kutijice . Budući te kutijice neprozračne , ukazuju se u crvenu mesu
kao bielkaste piknjice ili črknjice , poredane uzduž mesnih vlakanaca. Dr.
Leuckart, kojega medju prirodoznanci ove struke ide jedno od prvih mjesta,
brojio je u 1 lotu trihiniziranoga mesa preko 100,000 takovih kutijica ,"
obično dolazi na 1 lot samo 10-20000 crvića , a kadšto niti 100. Owen,
anatom i zoolog na glasu , našao je god . 1835 prvi toga crvića i nazvao ga :
 Vlasice ili trihine. 121

Trichina spiralis. Owenovo odkriće pobudilo je svu pozornost prirodoznanaca

i lječnika , tim više , što se tu upravo radi o čovjeku i o njegovu zdravlju.
Tko bi bio prije mogao pomisliti , da može čovjek na milijune živih crvića
gojiti u svojih mišicah.
Već prva opažanja zasvjedočiše, da se trihine nalaze izključivo u miši-
cah trupa, to jest u onih mišicah , koje se odlikuju popriečnimi prugami, do-
čim im neima niti traga u gladkih utrobnih mišicah niti ondje , gdje su trupne
mišice bile njimi kano posijane. Nadalje se činilo , da ovi gosti neškode
čovjeku , jer mnoga trihinizirana mrtva tiela bijahu od ljudi drugač zdravih
i krepkih, tè ako su umrli uslied kakove bolesti , to očevidno ona bolest ne-
bijaše u nikakovu savezu sa trihinami . Samo u jednom se slučaju činilo,
kano da su trihine bile povodom smrti. Umro naime mlad jak čovjek, obol-
jev iznenada od ljute nahlade -
tak se bar činilo uz koju se pojavi i
upala srca i pluća . Lječnik Wood , našav kod razudjivanja u njem trihine,
odmah kaza , da su možebiti trihine uzrokovale njegovu smrt . nu budući nije
još poznavao naravi trihina , neusudi se još toga mnienja ozbiljno tvrditi. U
obće prva iztraživanja nisu mogla razjasniti postanak i razvitak tribina ; kao
što u drugih sličnih slučajevih i tu zavlada misao o prastvaranju (generatio
aequivoca) . Eschricht, Dujardin i Siebold , koji si već u iztraživanju o raz-
vitku ikrica stekoše najveće zasluge, potaknuše opet prvi pitanje, nebi li može-
biti i trihine bile samo nesavršeni preobrazujući se crvi , nu prvim pokusom
nepodje za rukom za to mnienje navesti neoborivih dokaza. Ti prvi pokusi
bijahu svi nepodpuni , njimi se saznalo jedino to , da životinje, nahranjene
trihiniziranim mesom opet dobe trihine i da trihine nisu ograničene na čo-
vjeka .
Sasvim nov zamašaj dobi stvar pokusi Leuckartovimi i Küchenmeistro-
vimi. Leuckartu podje prvomu za rukom dokazati , da trihine u mišjem crie-
vu brzo narastu, za polovicu šire nego bijahu prije u mesu, nu Leuckart bi-
jaše onda još toga mnienja, da niti ovi crvi nisu podpuno razviti , te je mi-
slio , da će se i ovi crvi još nadalje preobražavati u sasvim različne crve.
Tekar kasnije se osvjedoči , da to nebiva , pače da je crievna trihina pod-
puno i spolno razvita , dosad nepoznata vrst crvi , koja ima mnogo sličnosti
sa mesnom trihinom , samo se od nje razlikuje , u tom što je spolno razvita
i veća. Nu što se tiče veličine , razlika izmedju mesne i crievne trihine nije
baš velika , samica od crievne trihine nije duža od 1 crtice , samac pako za
polovicu je manji.
Mesne se trihine jako hitro razvijaju u crievne. Već u 24 sata, pošto
su mesne trihine dospjele u crievo , na toliko su savršene, da se mogu spolno
sdružiti.
Poslije oplodnje rieše se jajašca iz jajavca (Eierstock), kao što biva
obično , ali neizidju van , već ostanu u jajavčevoj cievi (Eileiter) , koja se
uslied toga jako raztegne , jer drži napokon više od 100 jaja. Prednja , od-
nosno starija jaja redomice pretvaraju se u zametke (embryones) , jer se već
u materinjem tielu izvaljuju . To če reći, trihine radjaju žive mlade.
Svatko će lasno uvidjeti, da tolika množina tih crvi , koji se poput
zmija vijugajući giblju medju nježnimi , krvnimi žilicami prepletenimi criev-
nimi resicami , nemože ostati bez upliva na sav organizam. Čim se više tri-
hina previja po crievu , tim se više razdražuje nježna crievna kožica te uslied
to razdraženosti nastane crievna upala ili crievni katar , koji mnogo puta
počima smrću dotične životinje, Ako se razudi takova životinja , njezino je
tanko crievo zastrto nekom bielkastom sluzju ili ga do ciela izpunjuje neka
gnojna tekućina , u zadnjem slučaju trpjela je životinja takodjer od ljute
tjeralice.
122 Prof. Erjavec.

Crievna upala vuče za sobom još druge zle posljedice ; životinju hvata
groznica, neima volje jesti, u obće probavljanje je poremećeno , trbuh napet
i boleć. Kod mnogih životinja može se reći malo ne kod svih sisara
konac je te bolesti smrt. Nu ipak se neda tajiti, da ju nekoje životinje
prebole, što valjda njihovo crievo manje ugadja povoljnu razvitku trihina .
Leuckart izvede svoje prve pokuse na psih. Kad su se trihine u pasjem .
crievu podpuno razvile, odluči jih ako bude moguće. opet pretvoriti
u mesne trihine. Baci daklem zdravoj svinji , koju si izabra za svoj pokus,
trihinisirano pasje crievo. Već drugi dan pojavi se u njoj ljuta trbušna
upala. Nikakova hrana se njoj nerači , glavu i rep objesi, škriplje zubî i
steže trbuh . Iz svega se vidjelo , da ju grize u trbuhu i to sve više i više ,
napokon moradijaše leći. Glava joj postade vruća, huda se pojavi žedja
bolest se pretvori u groznicu. Poslije osam dana oporavi se na toliko, da
joj hrana idjaše opet u tek, nu za čudo bijaše nesigurna u kretanju , osobito
na zadnjih nogu i to svaki dan gore i gore, dok neohromi sasvime . Ako ju
htjedoše uzpraviti , opade opet na zemlju , noge bijahu mrzle, ukočene i bo-
leće, svinja bi cvilila, ako joj tko pokuša pregnuti nogu . Već joj od prvoga
tjedna počamši takodjer oslabi i ohrapavi glas , bijaše više naličan ovčjemu
nego svinjskomu , svaki dan očekivahu , da će zaglaviti. Nu bolest se ipak
okrenu na bolje, svinja jačaše vidljivo , kadšto se uzpravi i pokuša hodati,
ali za nekoliko koraka vrtoglava opet opade. Možebiti bi se bila vremenom
oporavila sasvima, ali Leuckart zakla ju u interesu svoga pokusa u petom
tjednu.
Kod razudjivanja najde Leuckart najprije jasne tragove pretrpljene, da-
leko razgranjene trbušne upale . Crieva, drugčije zdrava , bijahu slepljena u
klubko , nu trihinam u njih neima ni traga. Niti u mesu Leuckart neopazi
spočetka trihina, barem nevidi bielih piknjica , kojimi se obično odlikuje tri-
hinizirano meso. Ali mikroskop ga pouči o protivnom. Pokus mu podje za
rukom. Čim pogleda kroz povećalo, zamjetnu trihinu uz trihinu , sve jedna-
ko razvite ležahu smotane medju mišičnimi vlakanci ali bez kutijica. Mjesto
njih opazi oko svake trihine vretenast jasan prostor , koji je postao time ,
da se je mesno vlakance na onom mjestu nešto razširilo .
Sada se razjasni takodjer pretrpljena bolest. Mlade trihine putujući iz
crieva u mišice prouzrokovaše najprije trbušnu upalu a poslije hromost živo-
tinje. Leuckart izračuna , da je svinja do 13 milijuna trihina nosila u svojih
mišicah.
Po analogiji Leuckartova pokusa bijaše sasvim naravski pomisliti, da se
takodjer čovjek okuži pasjimi crievnimi trihinami . To je u pojedinih slučaje-
vih takodjer moguće , nu da to nije jedini pače niti obični put , zasvjedoči
novi slučaj , priobćen po Dr. Zenkeru.
12. Siečnja 1860 istoga mjeseca započe Leuckart svoje iztraživanja
donesoše u draždjansku bolnicu 20 godišnju služkinju . Do one dobe bi-
jaše uviek zdrava, o božiću oboli i oko nove godine morade leći. S početka
bijaše kano umorena, nehtjede joj se niti jesti niti spavati , vrućina i žedja
ju mučijaše neprestano , groznica ju hvataše , trbuh bijaše napet i boleć.
Lječnici izrekoše diagnozu na typhus , ali ipak ne sasvim izvjestno , budući
neoteče slezeno , što je karakterističan znak one bolesti.
Osim pomenutih symptoma pojavi se iznenada neka razdraženost čita-
voga mišičja . Noć i dan tužaše se bolestnica na strahovite boli , osobito u
nogu i ruku , niti koljena , niti lakta nemogaše pregnuti a 27. siečnja umre,
pošto se malo prije pokazaše znakovi plućevne upale.
Ruzudjivanje pokaza , da u tom slučaju o typhusu nemože biti govora,
nu čim počme Zenker iztraživati mišice , najde ih napunjene trihinami od
 Vlasice ili trihine. 123

svake veličine . Sada mu bijaše jasno , što je bilo povodom one razdraženosti
mišica i napokon užasne smrti. Nu na pitanje, odkuda su došle te trihine,
nemogaše si odgovoriti, jer mu zadnja iztraživanja Leuckartova , daklem raz-
mjerje crievnih trihina prama mesnim , bijaše onda još nepoznato ; ali kad
potaknut Leuckartom kojemu pismeno priobći taj slučaj, stane pretraživati
crievo , najde odmah crviće , koje gore opisasmo . I budući, da mnoge mesne
trihine nebijahu savršenije od ovih crievnih , bijaše očevidno , da su crievne
trihine prešle u meso te uzrokovale strašnu bolest a napokon smrt.
Ali sada nastade opet pitanje , kako su došle trihine u crieva zdrave
služkinje Zenker iztraživaše dalje i zbilja sazna, da je gospodar, kod kojega
je djevojka bila u službi , zaklao svinju nekoliko dana prije , nego je ona
oboljela bila. Zenker pregleda buti i kobasice , nadjevene onim mesom i
najde - da je svinja bila trihinizirana. Djevojka poznata sa svoje obližlji-
vosti valjda nemogaše odoljeti želji , da neokusi surova mesa i tu svoju po-
pašnost morade platiti težkimi mukami i ranom smrću . Nadalje dozna Zen-
ker , da je isti mesar , koji je svinju klao , takodjer obolio , tobože što se
nahladio kod klanja, nu sve okolnosti idu na to , da je i on , kušavši meso ,
pojeo nekoliko trihina , s kojih onda bolovaše. Ohromi na čitavom tielu , ni
nogom ni rukom ni vratom nemogaše krenuti. On pako mišljaše da su ga
popali ulozi , medjutim za tri tjedna preboli bolest , valjda što je manje tri-
hina dobio i što je drugčije bio zdrav i jake naravi.
Taj slučaj i mnogi drugi kasniji pokusi Leuckartovi i Virchovi odkriše
podpuno život trihinski. Sada znamo , da mesne trihine, došav s progutnutim
mesom u crievo nove životinje , izpadnu iz svojih kutijica, rastu te se napo-
kon zaplode . Mlade trihine provrtaju najprije crievo , zatim prokljuju trbu-
šinu i stranom takodjer ošit (Zwerchfel), te tako dopru do mišica, dotično u
prsište i srčanik. U nutarnjoj rahloj staničevini buše i puze dalje i dodju
sve do najskrajnijih uda. Trihina vrta uviek uzduž vlakanca , naime kroz
sredinu tako, da iz mesna vlakanca postane šuplja ciev. Došavši na takovo
mjesto raste dalje , tu joj se razvija i utroba . S početka leži raztegnuta u
pomenutoj cievi , kasnije se pako savije poput zavoja. Šuplje se vlakance
razširi na onom mjestu , stiena postane jača i crv leži kano u nekom tobolcu
ili nekoj kutijici . Kutijica je s početka mehka i prozračna , kasnije . primiv
u se vapnenastih soli , gubi prozračnost i tvrdne , te bude bielkasta . Kad-
što se ovo vapnjenje protegne i na istu životinju , koja time izgubi život.
Još se nezna za stalno , kako dugo tako zatvorene trihine sačuvaju svoju
životnu snogu ali svakako nekoliko desetak godina. Crieyna tribina pako ne-
žive dulje od 6-8 nedjelja.
Premda stoji pravilo, da se zametci crievne trihine u istoj životinji raz-
viju u mesne trihine, ima i tu opet iznimaka. Tako n. pr. pas , ovca , tele
premda ima puno crievnih trihina , neće dobiti mesnih ; valjda okolnosti, kojih
ipak još nepoznamo , kod tih životinja nisu povoljne razvitku mesnih trihina.
Odkad je Zenker priobéio gore navedeni slučaj , poznato je mnogo no-
vih slučajeva . Bolest počimlje uviek istimi symptomi , nu u obće čovjek lag-
lje preboli tu bolest , nego druge životinje. Godine 1862 oboli do 30 osoba
u saksonskom gradu Plauen , ali osim jednoga, koji umre , ozdraviše svi dru-
gi poslije višenedjeljnoga mučnoga bolovanja.
Mnogo žalostnije svrši novi slučaj , koji bi nedavno razglašen po novi-
nah. Prilikom neke svetkovine slavljene 18. listopada g. 1863 oboli u Hett-
stedtu blizu Eislebena 90 osoba , od kojih do sredine Studenoga već jih 20
umre , ostali još boluju. Poslije objeda postadoše naime gosti umorni i re-
domice ih izmučiše sve boli , koje već gore napomenusmo . Pošto bi stvar
potanje izpitana, izadje na vidjelo , da je mesar u oči svetkovine zaklao tri-
124 Prof. Erjavec.

hiniziranu svinju te načinio kobasice, koje mnogi gosti jedjahu na pol pečene
i odtud to veliko zlo .
U obće trihinska bolest nije tako riedka , kao što se mislilo do sada,
osobito mnogo pate sjeverne strane Europe : Englezka , Danska , sjeverna Nje-
mačka itd., kod nas nečuje se o njoj , valjda što u nas nije običaj jesti su-
rovo svinjsko meso ili što mnogi lječnici još nepoznaju trihina. Ženker na-
dje u okolici draždjanskoj medju 136 mrtvaca , četiri trihinizirana, dakle skoro
3 %. Kao što od trakulja tako i od trihina pate najviše mesari , kuharice i
u obće osobe , koje imadu posla sa surovim mesom.
Pitat će možebiti tkogod .: Daklem su trihine novo zlo , za koje naši
otci nisu znali ?
Naši otci zbilja nisu poznavali toga neprijatelja , ali trpjeli su ipak od
njega , samo neznajući , odkuda jim mnoge bolesti. Tu bolest liečili bi stari
lječnici mnogi ju lieče još i dan danas pod različitimi imeni. kao što
su : ulozi, nahlada ili reumatizam , utrobna groznica, typhus itd .
Nu za utjehu mnogim čitaocem , valja napomenuti , da dobro kuhana
ili pečena svinjetina , bila ona ikričava ili trihinizirana , zdravlju nemože ni-
kako škoditi. Čuvati se treba samo surove svinjetine a zatim slabo posuše-
nih pršuti (šunka) i kobasica. Leuckart, kojega je sliedio pisac toga članka, da
se osvjedoči , kako dugo ostanu trihine žive , zakolje trihiniziranoga kunića,
napravi šunke i kobasice. Sunke solile su se tri dana, a tri su dana visjele
u dimu , kobasice pako 5 dana, pak i opet ostale su trihine žive , osobite u
kobasicah. Životinje, koje je nahranio tim mesom, oboljele su od trihina.
Iz svega toga sliedi takodjer , da sadanji propisi i običaji kod pregle-
davanja marhe u klaonicah i mesa u mesnicah , nisu više dostatni te da će
vlade i poglavarstva , da se izbjegne velikim nesrećam , morati poprimiti dru-
ga sredstva .

Kritika.

(Dizionario italiano- ilirico di Giovanni Jurasich dell' isola Veglia,

edizione prima. Trieste , coi Tipi del Lloyd Austriaco. 1863.)
Pisati rječnike najteži je posao od svih književnih poslova ; jer od ta-
kova se pisca punim pravom traži , da savršeno znade ne samo oba jezika,
nego i sve ostale znanosti : Rječnik je sok svega znanstva , a tko hoće da
sok izciedi, treba da poznade i bilje ; inače će mjesto nektara , otrov stvoriti.
Zato su se uvjek osobito cienile zasluge valjanih a kudili nedostatci površnih
leksikografa .
Ako prama ovim zahtjevom prosudimo ovaj rječnik , to imamo pohvalno
napomenuti plemenitu nakanu pisca, koji je ovim talijansko -ilirskim rječnikom
hotio pokazati Talijanom put u prebogatu i prekrasnu riznicu hrvatskoga je-
zika, kojom bi se oni mogli poslužiti i trgujući i plandujući s našim narodom
Istom hvalom spominjemo i krasnu čednost , kojom se pisac nemože dosta
oteti strahu, da ne zadovolji svojoj zadaći , što se pravilnim jezikom talijan-
skim kaže u obširnom predgovoru .
Ali ako prodremo do same jezgre stvari, to opažamo toliko nedostataka ,
da nam je od srca žao , što je taj plemeniti pisac toliko vremena posvetio
 Kritika. 125

toli jalovomu poslu ; po našem po mnienju nije pisac zadovoljio nijednomu

zahtjevu takove radnje, kano što će to jasno dokazati ove točke.
1. Pisac, neuzimajuć ni malo obzira na točnu razliku izmedju dovršnih
i trajnih glagola, prevodi talijanske glagole sad jednom, sad drugom vrstju,
čim uvadja neznanca u bludnju, da je to sve jedno, uzelo se jedno ili drugo ;
dočim bi pisac po našem mnienju imao na čelo rječniku dodati temeljitu raz-
pravu o toj razlici, pak talijanske glagole prevoditi samo jednom vrstju, osim
fraza i poslovica, koje bi se imale onako prevesti, kano što to naš jezik
donosi.
2. Isto tako nebi pisac smio svakomu talijanskomu samostavniku , kako-
vih ima neizmjerno preobilje, i ondje dodati hrvatskoga samostavnika, gdje
ga naš jezik nikako neima, već bi bio imao uhvatiti izraz, u kojem dolazi
onaj talijanski samostavnik, pak ga naški dobro prevesti budi glagolom, budi
drugim kojim izrazom. Tako nebi bio pisac došao do samostavnika, kako vi
su n. p. hodenje, idjenje, dušebrižničtvo itd.
3. Pisac nezna dobro gradiva jezičnoga, ter navodi rieči, kojih nije kod
nas nikad nitko čuo, kano : potreboćan mjesto potreban, zasvětliti, mjesto za-
seniti, zaslěpiti ; naloga, mjesto odluka, naredba itd.
4. Da pisac nezna dovoljno ni zvukoslovlja ni oblikoslovlja ni skladnje
jezika, to dokazuje malo ne svaki redak, a za primjer se navode ove rieči :
lajaoc mjesto lajalac ; utaman(j)enje ; ures(š)enje, ožalos (š) tjenje, zaosta (lo) vše,
izplatjenje, juna(č)ški pokraj vitežki ; štujen (štovan) ; vozov pokraj vozan
carrozzabile ; pristupište mjesto pristup, rinenje mjesto rinutje itd.
5. Pisac se je organičio malo ne na puko prevadjanje talijanskih rieči
bez duha i bez fraza , čim može navesti početnika, da po njegovu rječniku
prevede što iz talijanskoga, čega neće ni živa duša razumjeti ; pak i osim
nješto pravoslovnih izraza, malo ćeš u ovom rječniku nači naziva, u drugu
koju znanost zasiecajućih :
Po tom, što smo iz obilja u kratko naveli, može se ovaj rječnik sma-
trati za prvi pokus sličnih novijih posala, ali koji pokus treba dngo i dugo
dotjerivati, dok bude bar ponešto mogao zadovoljiti današnjoj znanstvenosti
i današnjim potrebam. A. T.

Razmjer jugoslavenskih jezikah prama staroslavenštini i medju sobom .

Iztražuje Lovro Mahnič kr. uč. Os. gimnazije.
Dvoji se razmjer može pomisliti , u kojem treba da stoji naš napredak
jezikoslovni prema evropskoj znanosti u obće : prvi je, da si dobivene već iz-
vode prisvojimo, nastojeć jih presadjivati na naše zemljište, nebi li se jednom
i naše slovnice oprostile svoga sredovječnjega oblika, osobito da se dokine
onaj anahronizam, koji vlada na naših učilištih, da mladež sve druge pred-
mete (iste jezike) sluša i uči prema današnjemu stanju i znanju jedini na-
rodni jezik neosjeća ništa o tom, kako se slovjenstvo ponosi Dobrovskimi i
Vostokovi, Šafariki i Miklošići, Hattalom Daničićem i mnogimi drugimi ! Drugi
je razmjer puno uzvišeniji, ali osnovan posve na prvom : upoznav se najme s
dosadnjim napredkom jezikoslovnim, smijemo kušati , nebi li dalje razvijeno
uzporedjivanje domaćega s tudjim, poznatijega s manje poznatim i opet s
naše strane ovdje razjasnilo tamnost, ondje razpršilo sumnju, i gdjekoju novu ,
taj čas nepoznatu istinu odkrilo ; ovako poslužili bismo znanosti valjanim pro-
tudarom.
G. pisac gori navedene razprave stavi si hvali vriednu zadaću , da raz-
vije razmjer jezika jugoslovjenskih, kako si ga misli i shvaća na temelju da-
našnje znanosti, te dodje motreći ovo pitanje s jedinoga za sada gledišta sta-
robugarskih poluglasa, do sliedećega izvoda „ da bijaše onda, kad se govoraše
126 Kritika.

ohranjena nam u cerkvenoj knjizi staroslavenština, dělitba staroga slovenskoga

plemena u sadašnje slovensko i bugarsko (bar u znamenitih nekojih točkah)
narodoslovno već svèršenim poslom , i da usled toga valja sadašnju slovenštinu
načelno staroslavenštini uzporediti te staviti ju u isto znanstveno razmerje
naprama poznatoj nam staroslavenštini, u koje se stavljaju osim sadašnje bu-
garstine svi ostali živući jezici. " Ovdje se osobito naglasuje i nekoliko puta
izriekom spominje načelna razlika od mnienja Miklošićeva : ali ja vidim , da
g. pisac prot. Miklošića dotjeruje prema nekoj dosljednosti , koja nije nuždna ,
koja iz njegovih djela nigdje nesliedi . Izrekav on, da i bugarština i sloven-
ština proizhode iz stare slovenštine (= bugarštine), neuztvrdi ipak nigdje, da
nebi mogla biti medji njima varijacija razrječnih ; Miklošić neprisvaja nigdje
današnjim Slovencem izključiva prava na descendentizam iz stare slovenštine :
u njega je sva važnost uložena u panonsko djelovanje sv. apostola , u kojoj
se točki složio s njim najposlije i Šafarik.
Da bi u gramatici nova slovenština jače pridružena biti staroj sloven-
štini nego je jezik bugarski , to iz odabranoga ondje reda nesliedi jošte ; za-
što nebi moguće bilo, pitam ja, da od dvojega narječja : a b, ako se prvo-
bitno oba dva osnivahu na A tim načinom što je a vjerniji priepis iz A-a nego li
b -da je, velim, uza sve to tečajem vjekova onaj vjerniji a jače odustao i od-
makao se od A, nego li b ? Zato mislim volio je Miklošić poslije 4
nastaviti sa nego li sa a, a i naš pisac, izjaviv se za gore navedeno načelo,
nemože ipak da nebi umah zatim narječje bugarsko i slovensko u uži savez
spajao !
Nego veli se, da gledeć na jerove nova slovenština nije niti istodobna
niti mladja od stare slovenštine već upravo starija i prvobitnija : u tom treba
da nalazimo jezgru razprave. Protumačiv najme pisac smisao а -а po
onom, kako jih Böthlingk i još prije Hattala razjasniše polemika proti
Miklošiću osniva se dielomice na krivo podmetnutoj važnosti one samo od
prilike definicije , da je u izgovoru glasio kao nekakav - prelazi na
važno pitanje, u kojem li su razmjerju starobugarski poluglasii prema
našim hrvatskim punim glasom a, o, i. Odgovor na ovo pitanje, koje se uzima
za podlogu ostalih kombinacija, nešto je prenaglo izrečen. Imajući pisac pred
očima historički i fiziologički dokazanu vriednost pojedinih samoglasa, zabo-
ravio je uvažiti ove bitne okolnosti : Alle Veränderung der Laute die im
Verlaufe des sprachlichen Lebens eintritt, ist zunächst und unmittelbar Folge
des Strebens, unseren Sprachorganen die Sache leicht zu machen ; Bequem-
lichkeit der Aussprache, Ersparung an Muskelthätigkeit ist das hier wirkende
Agens. (Schleicher D. Spr. 49.) Ova istinita opazka jedini je ključ, kojim se
otvaraju vrata k razumievanju premnogih pojava jezičnih, naročito k razumie-
vanju hrv. punoglasja . Nerazlikujuć pravoga i prvobitnoga a, kao što je n . p.
u korienu : pad, dad. itd. nedotaknuta svetinja slovenskih jezika od
kasnijega a , kakav je u hrvatskom jeziku, u : dan, lagan, magla itd. - gdje
već samo čudnovato kolebanje pojedinih jezika mora čovjeka sumnjivim i
opreznim učiniti nadje se pisac u samoj svojoj razpravi u stisci te bude
prisiljen na velike jezične nemogućnosti, a još veća protuslovja, kano n. pr. da
se je možebiti dan iz din ili den razvio ! Tako , što je na str. 12. svom oz-
biljnošću zaniekano, t. j . da bi a od ikojega drugoga samoglasa kamo li istom
odili mogao postati to se umah na str. 13. dopušta, veleć da bi ipak
mogao a postati od !! Tim su, ako ikada ičim, znanstvenoj samovolji širom
vrata otvorena.
Kako, kada bi pisac ovomu a neki noviji , ako ga je volja, eufonički
smisao pripisao ? smisao takav, da si naš doista najblagoglasniji jezik izmedju
svih slovjenskih u historičko doba odabra upravo a, koji će mu svagdje, u
 Kritika. 127

sredini i na kraju rieči, biti u pomoć za udoban i lahak izgovor. Jedino ovako
moći će nam protumačiti, što hrvatski jezik i ondje a izgovara , gdje ga po
etimologiji nikako netreba n. p. jesam, osam, sedam ; dapače u starijoj pe-
riodi pisahu i дan (t. j . daci m. dei = kći) pravadan , samrt , va vasiha
(m. va vsih) . itd . Tko neuvidja, da tu samoglas a nije više onaj prvobitnik
indoevropski, koji se u slovjenskih jezicih, kako sam sprieda u „ književniku “
razložio, pokraćuje u e o 1, morao bi reći, da je n. p. naš genitiv mno-
žine na a stariji od • pravoga staroslovenskoga na i tako sto inih krivih
konzekvencija. Čudio sam se takodjer, što nenadjoh nigdje spomena o frizin-
skih odlomcih, koji su ipak, to će i sám pisac priznati, prvi u historiji pojav
koruško-slovenskoga narječja. -Nebi bilo prema kratkoj razpravi, da bude
recenzija dugačka. Nadam se, da će pisac smisao ovih kratkih opazaka shva
titi i tim radje uvažiti , što kani svoja iztraživanja " nastaviti, a na tako ne-
sigurnom temelju, bilo bi li neprobitno.
V. Jagić.

Oblici srpskoga jezika. Napisao Gj. Daničić. U Biogradu 1863 .

Kada bi me kao jezikoslovca išta silovalo, da razlikujem u jeziku što
je hrvatsko što li srbsko, zavidio bih za ovu malenu knjižicu onomu od braće ,
koji nju i njezina pisca medju svoje broji ; ovako nemogu niti neću drugoja-
čije van da se njome ponosim . Upravo se potužih, da su našega jezika gra-
matike sredovječnjega oblika : onoga ondje priekora neprotegoh nikako na
knjigu Daničićevu ; dapače velim, bio Srbin bio Hrvat, tkogod kani iz slov-
nice našega jezika zbilja nešto naučiti , tko želi ondje ne samo ono izbrojeno
naći, što i onako već od sebe znade, nego je rad probuditi i oživiti u sebi
sviest jezika, voljan dostići znanje razložito tomu ću nada sve ine prepo-
ručiti „ oblike “ D. Njegovo je ime u nas i tako već dobra glasa , da se Sa-
mim oviem knjiga znamenito preporuča pročitav je, sve su mi se nade izpu-
nile ! Jedino želio bih, da njegova slovnica i u nas dobije što više čitatelja .
Odoljev ovako dužnosti moga pravoga osvjedočenja, hoću da s nekoliko
najočevidnijih primjera dokažem izvrstnost Daničićevih oblika prema običnim
slovnicam. Namah u I. Deklinaciji ostanci nekošnjih mužkih ь-osnova niesu u
nijednoj našoj slovnici osim Daničićeve protumačeni kako valja ; najviše , ako
se ovaj onaj li oblik navodi kao iznimka, a za što je iznimka, toga nekažu
naši gramatici do D. - a nigdje. Ovdje sliedi na dalje u valjanom redu zase-
bice : zaime pak onda istom sastavljena deklinacija imena pridavnoga, jerbo
se ovo drugo bez onoga prvoga nemože razumjeti . -- Razlika medju on i onaj,
razmjer medju on i njega, što je nj, (n. p . za - nj, u - nj) što li njih prema ih
(jih) itd. o takovih stvarih, koje niti su bez zanimivosti niti bez važnosti,
tražiti ćete badava upute u naših slovnicah izvan Daničićeve. - Koji je uzrok
važne razlike medju gen. onoga , samoga , i žutoga , vrućega itd .
napomenu dosele samo Daničić ; u njega je najtočnije razvijen tvor i izvod
komparativa, niti nedolaze ukora vriedni komparativni oblici na čji, žji, ćji,
šji itd. u njegovoj gramatici. Kod brojeva osobito je deklinacija od dva
našim gramatikom pravi V p kamen smutnje ; ja sada znam od vjerodostojnih
svjedoka, da se genet. dvaju za mužki spol govori u ličkoj regimenti i onamo
prema turskoj Hrvatskoj : ovu istinabog novu tvorinu jezika spominje ujedno
is primjeri Daničić. Ali da se i dvama kao dativ mužk. spola čuje u govoru
narodnjem, što uči hrv. slovnica od A. M. toga ja barem neznam jošte, te
bih svakako mislio, da je valjalo dokazati ! U Dan. gramatici neima obliku
dvama ni spomena.
Najvećma se razlikuju oblici od običnih naših gramatika u glagolu ;
razlika je tim znatuija, što mislim da se po ,oblicih ' divno bogatstvo našega
128 Kritika.

jezika dade shvatiti, a po onom, kako je n. p. u ,slovnici hèrvatskoj jedva

da se i doslutiti može. U pobliže dokazivanje neću se upustiti, jerbo bi žali-
bože morao reći, da je samo s jedne strane skoro sve kako valja da bude,
a s druge mnogo toga onako, kako nevalja. Radje ću se prihvatiti jedne točke
iz Daničićevih oblika, koja mi je sasvim nova, koje ovako iztumačene nesje-
ćam se da bi igdje bio čitao.
Na str. 61. govoreć o tako zvanom gerundiju n . p . pletući, rekav ,
čuvši itd. veli se ovako : „taj je padež stari sedm. jed. pa se govori kao pri-
log (mi bi rekli : prislov), dakle za svaki rod i za jedninu i množinu. " To će
pisac pod zviezdicom ovako podkriepiti : „ onako kao što se govori n. p. ljeti,
zimi, koje nije ništa drugo nego takodjer sedm. pad. pa se govori kao pri-
log. " Navedeni primjer sam je sobom posve istinit, ali zato ipak nedoka-
zuje ništa. Po smislu lokala lahko je doista protumačiti izraze : zimi , ljeti,
jerbo je to sasvim pravilan starohrvatski ( = starosrbski) sedmi padež , samo
bez predloga, kano n. p . još jeseni, doli, gori, sriedi, javi itd.; nu što će nam
lokal n. p. u izrieci : dočuvši za smrt sina , razplaka se mati toga nije
lahko dokučiti, a još manje dokazati. Pisac priznaje i sam, da taj tobožnji
sedmi padež negda bijaše skloniv, i to po deklinaciji samostavnoj (što je de-
klinacije sastavljene, sačuva se u mnogo podpunih primjera još do danas) .
valjalo je dakle dokazati putem historičkim, da se i od prilike zašto od svih
kolikih oblika jednine i množine, a trojega spola upravo sám lokal jednine
pričuvao, kao neko zamrlo biće. To dokazano nije, jerbo se dokazati ne-
može. Čudnovato kako nedodje pisac već i iz samoga onoga na to, da njegovo
mnienje nije ni malo vjerovatno , što uz čuvši ima i čuv, a s prekrasnom opazkom,
da jedno valja samo za mužki spol jednine, a drugo za ženski i množinu ! Tko
će ipak oba ova oblika na toliko razdružiti, da je jedno 1., a drugo 7. padež ?!
Ja sam tu stvar protumačio ovako (izvad. iz rukop. gram. ) : Participija
koji bi se po samost. deklinaciji promjenjivao, neima više niti sadanje niti
prošlo vrieme. Iz onoga , što bijaše prije skloniv oblik preko spolova, bro-
jeva i padeža , izadju u hrv. jeziku nekolika neskioniva oblika bez razlike u
spolu i broju to je postalo, može se dokazati, ovako. Naš jezik neima niti
nosovnoga glasa A niti dvoglasa to bijahu u slov. upravo dočetci prvoga
pad. jedn. kojiem odgovaraše na hrv. srb. priepisu ei ; kada mu dakle
nestajaše one sile, što leži u starosl. glasovih, počeše već odavna mjesto ob-
nemogloga mužkoga miešati signifikantniji oblik spola ženskoga. N. p. u mis.
1483 pišu još ovako : ie preide blagodee i celae vse nemoćnie , (ove rieči iz
sv. pisma prevede apost. Šiš . malo drugačije : AAгOTROPE H HCYKARIE) ; to isto ,
ali bez podpune sviesti staroslovenskoga u mis. 1531 .: i preide dobrotvoreci
i celujući vse. Nasuprot što je valjano u mis. 1483 : stojaše Marija plačući se,
to izrazi m. 1531 .: stojaše Marija plače se ! U množini imao bi se po pravilu
nom . svršivati na će, pa tako u starom jeziku obično i nalazimo, samo što i
opet miešaju će, kamo nevalja , u jedninu. N. p. pridoše govoreci m. govoreće,
a opet i govoraše blagosiljajuće boga ili : on odgovarajuće njim reče. ( Pri-
mjeri iz konca XV. vieka) .
Kada se jednom pomela sviest prvoga padeža u spolu i broju , nije ni-
kakvo čudo, što jezik zape neumijući tvoriti ni drugih padeža : to je upravo
onako , kako od nom. ljubi neznadijahu dalje ni kud ni kamo. Dakle što se
još u m. 1531. čita : i vidi Isusa stoeća ; ili m. 1483 .: pritek Pilip sluša i
čtuca (već ni tako nevalja ; trebalo bi da je : i etué)
čtuć) to isto pist.: ču ga
čteći. Marulić suz . pjeva : Kada ju vijahu u vrtlu sideci ; na drug. mjestu :
mladića da s tobom zatekosmo ležeć.
Isto valja za prošlo vrieme : i ondje se jedan do dva oblika razobćiše_na
sve padeže spolove i broje, počamši dakako od pravilnosti staroslovenske. Što
 Kritika. 129

mis. 1483. piše valjano : ako padši pokloniši se meni ; ali nevalja više : i osta-
vivši je izide mjesto : ostaval' , kao što je dobro : pristupal' kosnu se odra.
Dobro je i opet po slov.: jegože ubiše obisivše na drevo, ali pist : koga ubiše
razpanši na križ. Mjesto : se rek (m. 1483) ima : se rekši (m. 1531 ) .
U pist. ima i opet -se uzsi bez razlike broja : pritekše ulize na sta-
blo ; izašatše Is. hojaše ; ke (žen. spol. ) vazamše svitnjake svoje itd.
Ovu istinu , našastu i izvedenu primjerî sa hrv. zapada, potvrdjuju sa-
svim spomenici iztočni srbski. Kada je najme već i nestalo dokaza, da bi se
participiji po samost. deklinaciji sklanjali, kada se izgubio trag absolutnoga
dativa, jošte ipak razlikovahu za dugo nom. množine na te i sme , od jednine
ženskoga spola na ħ i вшн (mužki spol na в ) n. p . u list . Kulina bana :
Трыгуюкє ; list. popov. obćine : Вн ддRьше ; nap . žič .: нлOуYнRьшe ; nom. jed. ž.
@ставляюін і оставившин (jedan je u suviše kao u br. 63. (g. 1302) : крѣ-
пость ює немощьна соушни) ; br . 40 (g. 1249) : Спасени БОУДОУ стоєкє придоуке,
пондоуке. Iz prva riedko, a što dalje to više, pojavljuju se već u XIII . i XIV.
vieku toli za mužki spol jednine tu i Bш koli za množine : Bшн. Već u nap .
žič. ima jedan put госпoдьствоуioн m. pravilnoga ( što se i nalazi ) гоcпoдьстROуeн ;
br. 28. (XIII . v. ) госпoднь CBEто поYнRьшн M. NOYнBAN ; ova dva primjera, premda
su iz sastavljene deklinacije, ipak dokazuju ono, što gori rekoh, da našemu jeziku
ВЫН
miliji bijahu oblici puniji nego li potamnjeli na en i BыN = BHN . Pravi gerundij,
a opet na вшн u jednini muž. sp . čitamo u br. 92 (g. 1336) o St. Urošu : MHAOсph-
довавши се и съзидахь , ili br . 99 ( 1342 ); приложивьши и записавши кралєство мн .
Kada bi tko prigovorio, da je ovo ovdje množina gospodska, koja govori u jednoj
osobi sa mi ipak nije onako , kako bi valjalo da je po staroslov . -- Tako
n. p. br. 194 ( g. 1386) piše se д ra Moг8 нZHестн , NAATHBWH m. -BWE ; br.
197 (g. 1387) u listini kralja bosanskoga Tvrtka čitamo : Cre¶лнь крAль ..• CCTь
ЛЮБЕЛЬ ГРАДА Дубровнѣка, и хоће любѣти и укрѣпити , мислећи mjesto мисле ;
niže zatim : краль и опћина ... хотећи и жльдеће ; dalje opet : госнога Марта
£8д8Åе скокодня. Ne samo to, nego i nasuprot nalazimo oblik zastarjeli jed-
nine mjesto množine n . p . u br. 229 ( g . 1399) : шH Xоте XXрHH GHTH , CMHIUXAIC
.. BHAе mjesto pravilnoga na he ; jedno uz drugo : br. 227 ( 1399) : MH ...
смисливы и смотрѣшє ili br. 228 : видевь ... хтнє .. хунинсмо. Na pokon izilaze
na vidjelo ukupni primjeri u br. 237. g . 1400 : господь Богъ твореѣь, кра
AEKCTRO MH ... xorehe, absolutno noyanш uz пOYAншe (skroz u istom znameno-
•
vanju), нӡилмши, не попашлюће . дахь м8 ; br . 265 ( 1418 ) : видивше , познавше ,
размисливы нандохь ; br. 284 (g . 1423 ) : Мн господинь Сандаль .. желѣюћи .. за
кою стварь доходећи намь на намети .. @Бећиваюћи илмь посло кон рече, мо-
Achн NACь itd . Bilo bi izlišno navoditi više dokaza , kada je već odavle jasno ,
da naš, danas tako zvani, gerundij sasvim se osniva na prvom padežu samo-
stavne deklinacije, koja se poslije duže osjećane razlike medju ći i će, vši
i vše, napokon za jedninu i množinu ograničila na dočetke : ci ( ć), v í vši,
Drźim, da sam vlastan od naših gramatika zahtievati, da ovo ovdje, ako misle
da što nevalja, izprave i dopune ili opet sasvim suzbiju ; a od vrle knjižice
Daničićeve rastajem se sa željom, koja neće biti samo moja, da nam njezin
pisac obogati i nakiti književnost jošter mnogimi djeli, koja će biti vriedna
njegova imena. - V. Jagić.
Bukvar staroslovenskoga jezika glagolskimi pismeni , za čitanje crkvenih
knjig. Sastavio svećenik Ivan Berčić.
Kolikoj je potrebi vrli naš Berčić doskočio prije nekolike godine svojom
"Chrestomathijom" , a sada " Bukvarom" , zna uvažiti samo onaj , koji ima i
srca i smisla za jednu od najvećih svetinja i najdragocjenijih povlasti našega
naroda za slovjensku službu u katoličkoj crkvi , za njezino mnogimi
vjekovi posvećeno sredstvo — glagolicu . Trud i nastojanje Berčićevo za-
9
130 Kritika.

služuje tim većega priznanja, što radi malo ne skroz osamljen : neutrudivo
poslen sabire on i umom svojim izgladjuje crkvenu našu starinu , koje sa-
danji naraštaj neumije onoliko štovati , koliko će je sretnije , dao Bog , po-
tomstvo ; sretnije onda , kada glas mogućnih posrednika prave želje i potrebe
narodnje nadje prisluha u središtu crkvenom, kada iznova, svečanim načinom,
sa priestola papinskoga zaori svietu glas priznana i potvrdjena načela : ser-
monem rei et non rem sermoni esse subjectam ! Naš B. gradi si veliku
zadužbinu , čineć za slućeni taj trenutak budućnosti valjane priprave , na koje
ga uz revnost svećeničku poziva i njegova posebna s oduševljenjem za svetn
stvar skopčana vještina i znanost : nadajmo se , da će mu za nagradu do
skora povjeren biti jošte važniji i ogromniji posao , da ga uzmognemo punim
pravom , što zaslužuje, pribrojiti Levakovićem-Karamanom !
Odlićnoj ovoj namjeni želim ja već u napredak što povoljniji uspjeh :
zato ću nešto u kratko primjetiti onim načelom , što se jih B. drži , gdje si
ja pravu potrebu drugojačije predstavljam , ili inače zakone ustanovljujem.
Moje primjetbe , razumieva se , da ne diraju ni malo u znanost bogoslovnu,
već ostaju posve u granicah jezikoslovnih.
Tko sjedne pisati krestomatiju i bukvar staroslovenskoga jezika , poznato
je , da si najprije pitanje stavlja : kojim staroslovenskim jezikom ? pošto uz
staroslovenštinu pravu ili starobugarsku , imamo je jošte u preinačenih prie-
pisih ruskih (starijih i novijih) , bugarskih (srednjih i novijih) , srbskih i hr.
vatskih. Za porabu crkve katoličke u Hrvata nemože govora biti van o jed-
nom od ovoga dvôga : o staroslovenskom pravom ili o staroslovenskom pohrva-
ćenom jeziku.
Izriekom spomenuto ne nalazim nigdje , da li je pisac u dva svoja djela
imao pred očima tako zvanu recensiju hrvatsku , ali mi se čini , kao da je
tako . Jerbo da je htio skroz pravu staroslovenštinu uvesti u ono , što zove
"in meliorem lectionem in liturgia adoptandam redactum" : to nebi bio smio
izostaviti nosovnih glasova , najbitnijega svojstva staroslovenštine , a ipak piše
svagdje u Chrest. i Bukv. 3 m. €, m. œ. Nu jezik Berčićev nije opet niti
staroslovenština naše recenzije , kojoj imamo svuda i mnogo primjera, po-
čamši onamo negdje iz najdavnijega vremena , na izmaku dneva slovjeno - apo-
stolskih (dokaza nalazite u samoj B. Chrest. od str. 75. napred) pak sve do
Levaković-Karamana ; jerbo naši pismeni djedovi zabaciše i u cirilici i u gla-
golici nepoznate jim glasove : A , A , X , I , I , ы , izmjenjujuć jih prema na-
ravi jezika poznatimi : €, e, ov, 10, ↳, н (glag. 3, x, Ø , 1, 8) . Berčić pako iz
ove ljestvice izbacuje samo nešto na pola , a na pola ostavlja : n . pr . izbaciv
nosovke ii dvoglas , pridrža uz još 1, uz još ы , tako da u njega
imate 11, İb, 18=4.
Ovako je postupanje meni za veliko čudo , niti si ga znam ikako pro-
tumačiti nikako se nemogu domisliti pravomu uzroku ; zašto bijaše u Berčića
veći ugled muževa , inače hvale dostojnih , ali in filologicis skroz zabunjenih
i na krivo napućenih Levakovića i Karamana , nego li tolikih stotina dru-
gieh , makar bezimenjaka , svakako u tom jednom razboritijih i dosljednijih
od spomenute dvojice ! Odakle će mi g. Berčić dokazati , da je ili veće
pravo imao na njegovu milost , nego li ix ? Što li se tiem postiže ? Po
mojem osvjedočenju neima jedno bez drugoga upravo nikakova smisla ako
B. pridržav 18 na str. 8. svoga bukvara reče : » dvoglas 18 današnji dan izgo-
vara se kako i.“ to je jeknako mogao napisati e te reći, da se izgovara
kao e , napisati a , te reći da se izgovara kao u. Kada je pako sasvim
razložno umujuć (Chrest. p . IX .) izostavio ovo drugo , imao je izagnati i ono
prvo , pošto njegov razlog pobija sasvim jednako sva tri glasa. Nasuprot s
praktičnih obzira neimam ništa proti tomu , da se = ê razluči od a = ja ;
 Kritika. 131

nego opet odobravajući njegove rieč in adjectivis definitis et in imperfectis

verborum temporibus formas longioribus praetuli breviores " , nemogu pristati ,
da je bolje pisano dobrumu mjesto dobromu. Čudnovato , Berčić držeći ina-
če , kako se iz njegovih rieči vidi , mnogo do načela »non scribere quod non
sit obvium in codicibus " , navodi za dokaz svoga oblika : dobrumu samo » ma-
gis placuit , a ja mu odgovaram ne na prosto : " non placet nego jačim :
" non est obvium in codicibus te mislim , da svakako moj razlog više
vriedi. Evo namah nekoliko dokaza za moje : znameniti odlomak legende sv.
Tekle , koji spada jamačno medju najdavnije starine našega nabožnoga pisma ,
ipak ima več ovako : uimesam uz jedan samo : Яm , pak to je i
sve , što nalazim iz starine na umu : drugačije su svuda samo oblici na omu
ili emu , kano ti : lobk. ps. 14. (od g. 1359) 88461PRM , p. 49. answeзma itd.
riedko i nesigurno , kano zabludjela ovca , pomolit će se od participija jošte
ostanak na šumu i cumu a dalje ništa , Smijem dakle i opet pitati , valja li
braniti i na nov život uzkrisivati ono , što je jednoglasna poraba sviju vje-
kova , počam po prilici od konca XIII . zabacila i dokinula ?
Pozivam g. pisca i druge , kojih glas nešto vriedi , jerbo stvar razumiju ,
da se izjave , što k tomu misle , da nam posao izadje čist i bez prigovora ,
kako si ga mora danas sutra zaželjeti u svojem vlastitom interesu i crkva
katolička . Ja ulažem u navedene točke veliku važnost s toga , što mislim
da bi po mojem i glagoljašem nauka olakšana bila i stvar sama dobila pra-
vilniji, narodniji biljeg, a po dosadanjem još je na pola ruska.
V. Jagić.

Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari. Povjestno kritična razprava

od Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. U Zagrebu 1863, str. 112.
Ovom monografijom razbistrio je Ivan Kukuljević vrlo znamenit , nù i
vrlo taman odsjek hrvatske poviesti. Slovjenski narod stojeći kod vrata izto-
ka i zapada , kano na straži Indo - evropejcem, imao je od pamtivieka odbijati
navale različitih naroda i plemena Turanske obitelji ; V. vieka navalu Huna,
VII. Obara i Bugara , X. Magjara, Pečenega i Kozara, XII. Tatara i Mon-
gola, a počem od XIV. vieka Turaka.
Pored svih žrtva , koje narod slovjenski doprinese za obranu kršćanske
civilizacije u tih neprestanih borbah , steče još tu zahvalnost , da europejska
Klio nehtjede zabilježiti u svoju knjigu ni spomena ovih borba. To se do-
godi osobito s ratovanjem Hrvata proti Mongolom na ugarskom i hrvatskom
zemljištu . S toga nam Kukuljevićeva monografija tim milija.
Kukuljević podielio je svoje dielce u XVIII odsjeka , pridruživ mu na
koncu (str. 67-112) dodatak s izvornimi listinami , na kojih glavno osniva
se ciela razprava. U vanjskom obliku nije dà kako jezgra djela ; nù obzirom
na postanak , razvitak i svršetak borbe proti Mongolom mi bismo bili radje
razpravu razdielili u tri česti ili odsjeka . U prvom odsjeku bismo progovo-
rili o Mongolih i Tatarih u obće tè nacrtali njihovu provalu iz Azije u Ev-
ropu ; ovdje bismo pratili Mongole kroz Rusiju , Poljsku . Moravsku u Ugar-
sku. U drugom odsjeku bismo opisali borbu hrvatske vojske pod njihovim
vojvodom Kolomanom u Ugarskoj , zatim još gorostasniju borbu naroda hr-
vatskoga u Hrvatskoj i Dalmaciji. Napokon u trećem odsjeku opisali bismo
posljedice ove borbe za Evropu i Ugarsku u obće, a trojednu kraljevinu na-
poseb. Takovim razdieljenjem razvijala bi se kano u panorami borba naše-
ga naroda pred očima štioca.
Kukuljić sliedi u bitnosti takav red. On u I -II odsjeku prati Mon-
gole do Ugarske , u III opisuje u kratko "unutarnje stanje ugarske države “
---
za kralja Bele IV ; u IV VI ratovanje u Ugarskoj , u VII - XIII borba
9*
132 Kritika.

naroda hrvatskoga u Hrvatskoj i Dalmaciji , u XIV - XVII opisuje se kako

je kralj priznao zasluge prvih hrvatskih junaka u toj borbi , napokon u XVIII
opisuju se u kratko posljedice ove borbe za narod hrvatski.
Ja ću u kratko sliediti marljivoga pisca u triju odsjecih ove borbe , tè
dodati njeke primjetbe , koje će pisac primiti kano izjav svoga izkrena što-
vatelja i cjenitelja njegovih književnih zasluga .
Obzirom na I odsjek pisac bio bi veoma ugodio hrvatskomu štiocu,
da ga je pobliže upoznao s prošlošću , ćudi , običaji , značajem , u kratko :
sa svestranim stanjem onoga naroda , koj je zajarmio Rusiju , poplienio Polj-
sku, Moravsku , Ugarsku a grob našô u Hrvatskoj . Ovo mogaše tim prije
izvesti , što nam je pri ruci krasno djelo Hammer- Purgstalla : " Geschichte
der goldenen Horde in Kiptschak « , koje i marljivi pisac dobro poznaje. Isto
tako radi mnogih čitatelja želili bismo , da je pisac obširnije opisô stanje
Ugarske i trojedne kraljevine u oči tatarskoga rata. Pisac napomenu (str.
12) do duše razmiricu izmed Bele IV i ugarskoga plemstva ; ali bilo bi od
potrebe bar navesti razloge glavne , koji su dali povoda ovaj razmirici i koji
sastojali su u tom : što je Bela htio ograničiti plemstvu ne samo vlast nego
i posjed. Tatari bješe već prodrli u Rusiju, kada Bela na saboru god. 1235
i 1236 zapoviedi, da se sva imanja kraljevskih gradova, koja bijahu već svoji-
nom vlastele , istim gradom povrate ; pače zahtjevao je od vlastele , da mu
imadu na novo predložiti darovnice otca Andrije II. U nutrnjoj upravi učini
Bela takodjer promjenu , razširiv područje kraljevskoga kancilera. K nutrnje-
mu nezadovoljstvu dojde neprilika , koju zadadoše divlji Polovci ili Kumani.
Ove napominja pisac ; ali željeli bismo , da bi i s ovim plemenom Tu-
kratko upoznao
ranskim bar u kratko upoznao bio
bio svoga štioca . Polovci bijahu tako
okrutni , da jih Nestor držao za bič božji , kada su god . 1067 provalili u
Rusiju (Chron. Nest. ed Miklošić p. 104) ; a suvremeni ljetopisac (Chronic.
Zwetl. ad a 1239) opisuje njihov život u Ugarskoj ovako : "Chomani, gens
immundissima, quae carnibus utebatur fere crudis pro cibo, et lacte equorum
et sanguine pro potu . " Ovakovi gosti uveli su još veći nered u nesložnu
Ugarsku , koja se nije dà kako mogla svojski oprieti Mongolom.
Tim obširnije opisuje pisac rat tatarski u Ugarskoj i Hrvatskoj (str.
13-51 ) , kano glavni predmet ciele razprave. Borba u Ugarskoj bila je
učenomu svietu dovoljno poznata , tè je stekla suvremenih pisaca u osobi ka-
nonika Rogera i Matije Parizlije. Ali manje bijaše poznata borba u Hrvat-
skoj, koju od domaćih pisaca napominje jedini suvremenik Toma arcidjakon
spljetski. Nu i ovaj opisuje samo borbu , koja se vodila kod Spljeta i
Trogira.
S toga pisac razlikuje u toj borbi posvema temeljito dva pitanja : je li
zbilja zametnula se koja znamenita bitka u Hrvatskoj i gdje se ona zamet-
nula ? Prvo pitanje je neodvisno od drugoga pa ga pisac riešio (str. 28-45)
na temelju listina , ponajviše darovnica samoga kralja. Iz ovih doznaje se,
da su Hrvati potukli Tatare na moru kod otoka Paga (str. 38-40) a na
kopnu ne daleko od mora (str. 41 ) . Nù mjesto nije naznačeno nigdje u
starijih spomenicih. Tek XVI. vieka pisci govore o grobničkom polju (str.
45-51 ). Pisac misli , da glavna bitka Hrvatah s Tatari nije bila bijena
uprav na grobničkom polju , nego na drugih , moru , otokom Pagu i Rabu,
tè vodi Krci , bližih prostorih ; premda dopušćamo , da se je na samom grob
ničkom polju , po narodnom pripoviedanju i svjedočbi domaćih pisacah
XVI- XVIII vieka , mogla zametnuti pomanja bitka s Tatari , i da je ovdje
kao i po čitavom primorju bilo ljutih okršajah s pojedinimi čopori tatarskimi. "
Izza kako je pisac naslikao ove borbe , imenuje na temelju kraljevskih
darovnica one junake hrvatske , koji se osobito odlikovahu u boju tatarskom
 Kritika. 133

i koji radi toga stekoše odlikovanja i nagrade (str. 56-61 ). Amo idu kne-
zovi krčki (Frankopani) , Bribirski (Subići , kašnje Zrinjski) , ban Dioniš, Sriemci
Kres , Kupiša i Rak , veliki župan Varaždinski Jernej , Nikola župan dubički ,
knez Filip Bebek , Ugrin , župan od Moravča Abram , Tomo , Filip i Lovro
Radići itd.
Napokon na str. 63-65 opisuje Kukuljević posljedice » krvave borbe i težkih
pobjedah nad najratnijim narodom tadašnjega poznatoga svieta. Med ponaj-
glavnije posljedice uvršćuje pisac , što se poslie odlazka Tatara naseliše po
njekih gradovih i u opustošenoj zemlji inostrani došljaci , koji povukoše naš
narod iz nenada i nehotice u borbu svakojakih tudjih interessah i nazorah. "
Naprotiv mnoge od najodličnijih hrvatskih porodica preseliše se u Ugarsku ,
gdje dobiše mnoga imanja i visoke časti . Tako narod i zemlja oslabi , a
Mletčani upotrebivši ovu prigodu osvojiše Zadar i širiše svoj upliv po dalma-
tinskih gradovih. Ovo bijahu zle posljedice borbe s Tatari. Od dobrih pi-
sac imenuje jednu , a ta je : narodna samosviest učvršćena gorostasnim ovim
ratom . Kamo sreće , da je ona ostala za uvieke nerazdruživom družicom
naroda hrvatskoga !
Buduć je pisac napomenuo naselbine medju posljedicami borbe s Mon-
goli , nebi bio učinio s gorega , da je ove naselbine u kratko naročito naveo
tim više što njemačke naselbine u sadanjoj Hrvatskoj i Slavoniji , kao što
bijahu u Varaždinu , Zagrebu (na Greču i novoj vesi) , Samoboru, Križevcu ,
Vukovaru , Virovitici , Petrinji , Perni itd. znadijahu steći si osobite povlasti i
iznimno stanje u državi hrvatskoj , pà je zbilja čudo , što u tako povoljnom
stanju nemogahu sačuvati svoje narodno biće , već se s vremenom izgubiše
u hrvatskom življu.
Ove opazke činimo samo zato , što po našem mnienju pohvaljeno djelo
bilo bi podpunije , da je pisac navedene misli u uvodu i zaključku njegovu
pobliže razvio. U ostalom razprava Kukuljevićeva ide u broj najboljih mo-
nografija pisanih do sada o pojedinih čestih hrvatske poviesti , tè više tako-
vih bismo si iz srca željeli . Dr. Fr. Rački.

"9 Hrvatska povjestnica. " Spisao Ivan K. Tkalčić. U Zagrebu 1863.

Izd. II.
Kako mila je narodu našemu poviest njegova , vidi se već odatle , što
ova knjižica od god. 1861. doživi drugo izdanje. Mladi pisac umio je mar-
ljivo pokupiti , što su drugi obširnije napisali , da bude osobito učiteljem puč-
kim ručna knjižica , iz koje bi oni sami proučili važnije zgode iz narodne
prošlosti i utisnuli jih u srca školske mladeži .
Buduć sam pisac nezahtieva , da mu se knjižica smatra za izvorno djelo
tè se u njoj nalaze sve one mahne i prednosti, kojimi obiluju djela , iz kojih
izvadi gradivo za svoju poviest : ovim redkom nemože biti svrha , da se upu-
ste u strogu kritiku , već da svrate pozornost i mladoga pisca i ostalih pri-
jatelja narodne poviesti , kako po mojem mnienju trebalo bi pisati poviest
našu za puk, za pučke učitelje i za mladež nižih učiona.
Pisac počima s pripoviešću , kako su Hrvati došli u današnju Hrvatsku,
tè kako su se ovdje pokrstili i utemeljili kršćansku državu . Nastavlja : kako
su podpali pod franačko gospodstvo i kako su se ga oslobodili. Zatim pre-
lazi pripoviedati : kako je hrvatski narod živio pod svojimi velikimi župani a
kašnje kraljevi Hrvatske i Dalmacije . Ovo bijaše doba podpune narodne sa-
mostalnosti , koje trajaše skoro dva stolieća . Izza toga pisac pripovieda :
kako su se Hrvati sdružili s Ugarskom u osobi zajedničkoga vladara i kako
su od onda ( 1102) s njom istu skoro sudbinu dielili pod dinastijom najprije
Arpadovom , zatim Anžovinskom , napokon izbornom. Napokon zaključuje,
134 Kritika .

kako su Hrvati samostalno izabrali Habsburgovce na svoj priestol i kako su

živili pod njihovim žezlom ova tri stolieća do danas. Ovako razvija Tkalčić
hrvatsku poviest podieliv ju u IX razdobja.
Proti ovoj diobi hrvatske poviesti ja nebi u bitnosti ništa imao , jer pri-
lično shvaća glavne dobe prošlosti hrvatske. Imao bi ipak ovo primjetiti :
Prije nego li se govori o dolazku hrvatskoga naroda na jug , trebalo
bi u kratko opisati one zemlje , koje zauzeše Hrvati i Srbi . Ovdje imala bi
se posvema u kratko nacrtati politička i crkvena prošlost Ilirika , da se mla-
dež upozna s novom domovinom svojih praotaca. Nju bi trebalo takodjer
naslikati sa zemljopisnoga gledišta ; a sve ovo dalo bi se izvesti na 5-6
—
strana. Zatim valjalo bi koju progovoriti u kratko o narodu slovjenskom
u obće a napose o njegovu doseljivanju na Balkanski poluotok , počem od V
vieka .
To bi bio kratak uvod u hrvatsku poviest.
Ja bih prvi dio hrvatske poviesti t. j . podpune i suverenne narodne sa-
mostalnosti ovako razdielio : 1. Hrvati utemeljuju državu na temelju kršćan-
skom i narodnom. 2. Borba Hrvata proti uplivu franačkom. 3. Borba Hr- .
vata proti prevladi dvora byzantinskoga. 4. Borba Hrvata proti Mletčanom,
koji nastoje ugnjezditi se u gradovih dalmatinskih . Napokon 5. Hrvatska i
Dalmacija u podpunoj neodvisnosti i samostalnosti. Pojedinim od ovih raz-
dobja lasno se može vrieme opredeliti.
Drugi dio poviesti bila bi mi doba , u kojoj Arpadovci sjede na prie-
stolu hrvatskom , a svoju kraljevsku vlast izvršuju preko vojvoda , koji bijahu
ponajviše kraljevići . Ovdje bi ja na čelo svagdier metnuo uz kralja dotično-
ga vojvodu.
Treći dio poviesti popunili bi mi kraljevi iz kuće francezko - napuljskih
Anžovina , a u političko - državnom smislu to je doba ugarske centralizacije,
koja nadje odpor u hrvatskih stališa i banova.
Četvrti dio poviesti sačinjava borba izmed različitih knezova za ugarski
i hrvatski priestol s jedne , a odavle nastavša borba stranaka s druge strane.
Ova doba traje od smrti Ljudevita I ( 1382) sve do poraza Ljudevita II ( 1526)
malo ne bez prestanka.
Peti dio poviesti bio bi doba pod žezlom kuće habsburžke i habsburž-
ko -lorenske .
Ovo bi bila po mojem nacrtu okostnica hrvatske poviesti , kaju bi tre-
balo izpuniti ali ne jednostrano , kako to do sada bivalo i kako Tkalčić čini.
Život naroda neočituje se u samih krvavih ratovih ; s toga nesmije ni poviest,
koja ima predočiti sliku narodnoga života , biti zgolnja poviest vojena. Kr-
vavi rat samo je posljedica duševne i umne borbe, borbe ideja ; a svaki rat,
koj neiztiče iz ove borbe , naliči besviestnomu nagonu divljih čopora , koj
sliediše Huni , Obri, Tatari itd. Život naroda , kô što pojedinca neprekinuta
je borba ali život naroda prosvećena jest borba za duševni napredak , za
duševnu ili državnu slobodu , jest borba narodnoga duha proti materijalnomu
svietu u knjizi i umjetnosti , jest borba proti nutrnjim i vanjskim preponam
na stazi narodnoga razvitka
Poviest dakle nesmije opisati samo krvavu borbu ; ona mora obazrieti
se na borbu na polju crkvenih i državnih institucija , na polju književnosti i
umjetnosti.
Sve ove nesmije izpustiti s oka ni ona poviest , koja kako Tkalčićeva
namienjena je pučkim učiteljem i školskoj mladeži ; inače nemože se nazvati
učiteljicom života. " Mjesto potankoga opisa velikih i malih bitka naroda
hrvatskoga bio bi mogô opisati Tkalčić hrvatskoj mladeži borbu naših predja
za svoja prava državna , za povlasti stečene narodnomu jeziku u crkvi ; bio
 Kritika. 135

bi mogô nacrtati književno djelovanje naših prednjaka počem od XV vieka

itd. a za sve to ima već do sada prilično razkomadana gradiva , koje bi
valjalo samo sakupiti i poredati. Isto tako nebi se smjeli izostaviti bar glavni
temelji hrvatskoga državnoga prava.
Takova poviest bila bi zrcalo prošlosti narodnje . A nitko nemisli , da
se nebi sve to dalo izvesti u maloj , mladeži 1 puku namienjenoj knjižici. U
tu svrhu upućujem pisca na dzieje Polski od Joahima Lelewela . U ovoj
maloj knjižici od 246 malenih strana umio je slavni pisac poljski poredati
sve važnije zgode naroda Poljskoga i to načinom posvema prostim i razum-
ljivim. Ovdje razvija se iz ustiju strica pripoviedajućega svojim sinovcem sav
život, politički, crkveni, socijalni itd., junačkoga naroda Poljskoga, a u pri-
poviedanju cielom ima se uviek pred očima , što stric govori u početku : „ bu-
dne si dobar Poljak, prije svega imaš znati , što se je kod kuće , u Poljskoj,
dogajalo . U svojoj knjižici Lelewel pripovieda ne samo o bojevih , nego
takodjer o trgovini poljskoj , o právu državnom Poljske , o plemstvu i ostalih
stališih poljskih , o zakonodavstvu poljskom , o školah i knjizi poljskoj , ob
običajih poljskih , o sudbini jezika poljskoga itd . , pà sve to pripovieda " do
młodzieży. "
Tako bi imala biti sastavljena poviest hrvatska za mladež obzirom na
samu stvar.
Šta se jezika i oblika tiče , tudier je velika tegoba . Jezik bo imao
bi biti pravilan ali jako razumljiv . Za mladež nisu tako dugi odsjeci, kako-
vih imade kod Tkalčića u obilju n . p. onaj na str. 118-126 , ili na str .
126-142 itd . Svaka doba imala bi se podieliti u manje odsjeke , a svaki
odsjek u manje i kraće česti , kojim bi se imao na čelo metnuti kakav nad-
pis odgovarajući predmetu. Tim bi knjiga prikladnijom postala za nauk i
obuku.
To sve jest dà kako mučno , pogoditi dobar izbor i predmet dobro po-
dieliti ; ali bez toga neima valjane poviesti hrvatske.
Mladi pisac po svojoj čednosti rado će slušati ove primjetbe , koje neka
budu rečene ne samo njemu nego i svakomu , koj bi nam htio pisati kratku
poviest narodnu. Ako Tkalčić uvaži ove opazke , tè prema njim preradi
svoju poviest , nedvojim , da bi mu takovo djelce našlo velik odziv u pučkom
učiteljstvu i hrvatskoj mladeži . Dr. Fr. Rački.

Prospetto cronologico della storia della Dalmazia con riguardo alle

provincie slave contermini. Zara 1863. Pag. 300.
Nepoznati pisac ovoga djela ovako očituje u predgovoru namjeru i svrhu ,
koju htede postići ovim kronologičkim pregledom dalmatinske poviesti : » sáma
želja, da predočim si kano na jednoj slici glavne zgode s njihovimi razdobji
(epoche) ove naše domovine , koja od vremena vrlo davna imala do-
bar glas i sačuvala ga uviek neoskvrnjena i stavna , prinuka me nacrtati
kronologićki pregled istih zgoda , crpiv ga iz djela onih zaslužnih muževa,
koji sakupiše sve što je njekada bilo dobro i izabrano u pismarah , knjižni-
cah i rukopisih najuglednijih obitelji gradova dalmatinskih."
Pisac dakle naumio je u svojem djelu , predočiti poviest Dalmacije u
redu kronologičkom napomenuv polag glavnih razdobja znamenitije zgode,
koje su se od najstarije do najnovije dobe zbile u Dalmaciji i bližnjih jugo-
slovjenskih zemljah, u koliko su ove uticale u sudbinu Dalmacije.
Mi bismo mogli već u napried posumnjati o tom, je da li se vjerna sli-
ka dalmatinske prošlosti dade narisati kronologičkim pregledom. Historio-
grafija evropejska već je svudier skrenula s toga puta , tè se okanila istoga
136 Kritika.

synchronističkoga načina pisanja , a o kronologičkom naima već nigdje

spomena.
Ali ostavmo oblik, pà projdimo na samu stvar.
Pisac dieli svoj kronologički pregled po samom predmetu u dvie česti,
od kojih prva (str. 27-182) sadržaje političku , a druga (str. 185–290) cr-
kvenu poviest Dalmacije.
Svaka od obiju česti po vremenu dieli se u razdobja , kojih politička
poviest imade deset, prozvatih imenom naroda i vlade , štono u stavno raz-
dobje upravljahu sudbinom Dalmacije. Razdobja ova jesu : I Ilirsko (do 180
pr. Isukr. ) , II Dalmatinsko (od 180 do 9 poslie Isukr. ) . III Rimsko (9 do
476) . IV Goticko- iztočno- rimsko slorjensko (476-636) , V Dalmatinsko-rimsko-
slovjensko (636-8C6 ) , VI Dalmatinsko - hrvatsko - slovjensko ( 806—1102), VII
Dalmatinsko-ugarsko ( 1102-1420 ) , VIII Mletačko- tursko ( 1420-1718 ), IX
Mleta ko (1718-1797 ) . Napokon X Austrijsko (1797 do danas).
Da uzmogne štioc bolje razumjeti nazive ovih razdobja , pà procieniti
znanstvenost ovoga djela, od potrebe je ovdje u kratko razložiti narodopisne
nazove i misli pisčeve .
Pisac dakle misli (str. 6.) , da "obale dalmatinske i gdjekoje prediele
nutrnje u prastaro doba naselili su oni slavni i glasoviti iztočnjaci , koji pod
imenom Pelasga ili Fenićana prodreše ne samo do jadranskoga i sredozem-
noga mora , nego i do otoka atlanskoga oceana, pače do same Amerike " .
Ali naselbine pelasgičke najdoše u Daln aciji domaće stanovnike t . j . narod
ilirski , koj bijaše posio " iztočni poluotok , obkoljen jadranskim morem, rie-
kami Savom i Dunavom tè morem crnim . " Narod ilirski po porieklu dielio
se u razna plemena, med koja pisac uvršćuje Panonce , Tribale , koji su se
takodjer zvali " Sciti, Sarmati i Bastarni « (str. 7. ) . K Ilirom prispjeli sa za-
tim III vieka pr. Isukr. » Valhae ili Vlahi , Valahi , Vlasi , narod slovjens-
koga plemena , došavši sa sjevera Evrope i sa obala Baltičkoga mora , tè
posjedoše sve pokrajine s one is ove strane Dunava , u Daciji u Mezijah, u
Traciji , Dardaniji, Prevalisu, Dalmaciji s ove is one strane Ardijske planine.
Vlasi donesoše jezik ne samo srodan staromu ondje našastomu (ilirskomu), već
koj bijaše od ovoga mnogo sladji i jasniji, jer samoglasi prepleten. Tim, bu-
duć su se Vlasi prelili sa Iliri stari jezik postade blagozvučniji i sličniji grč-
komu i latinskomu ; ovaj jezik je književan jezik Ilirika njekada rimskoga,
pà se zato punim pravom zove jezik ilirski.“
Tako tumači pisac " genesis jezika ilirskoga. " Iliri su mu autochtoni
balkanskoga poluotoka , te jednom granom dopirahu tja do srednjega Dunava ;
oni su poriekla Slovjenskoga ; ali jim jezik bijaše tvrd , ali kada se drugo
pleme slovjensko , Vlasi , s Iliri pomieša , on postadè mekči i blagozvučniji ,
kô što je i danas jezik ilirski " medju slovjenskimi najsladji. Nù ovoga opa-
zuju se razlicita razrečja u Dalmaciji (štokavština , čakavština, ikavština i
ekavština) ; pisac tumači (str. 8) ova razrečja iz slovjenskih naselbina VI i
VII vieka , koja imaše sa sobom donesti Hrvati i Srblji.
Ali kako to , da sadanji Vlasi ili Rumunji negovore slovjenski ? Piscu
je lahko odgovoriti i na ovo pitanje : uzrok tomu je , što se kašnje pomie-
šaše Trajanove rimske vojene naselbine s Daki ili Vlasi , koji se takodjer
Patzinaci zovu “ .
Nesjećam se, da bi bio čitao od davna knjigu , u kojoj se najznamenitija ,
često najzamršenija narodopisna pitanja razpravljaju tolikom lahkoumnošću ,
kako to biva u ovom kronologičkom pregledu. Ovije bo , dočim se neima
nikakov obzir na ogromni napredak stare poviesti , uzimaju se kano historič-
ki axiomi takove izreke, koje najveći umovi drže za hipoteze . Uz to pisac
pomiešao je do zla boga ethnografičke pojmove , dočim istovjetuje narode,
 Kritika. 137

kô što su Vlasi , Skite , Pečenezi (Patzinacite) , Sarmate , Bastarne itd . , koji

nespadaju niti u istu narodnu obitelj kamo li u istu granu ili pako pleme.
Sav učeni sviet znade, da su Kelte ili kako jih Germani zvahu Walhi, Wealhi
(ags. ) , Walahi, a Slovjeni Vlasi narod od Slovjenskoga tako različit , kô što
Germani , Grci i Rimljani, tè samo s ovimi jesu članovi indo - evropejske obi-
telji . Već stari grčki i rimski pisci kano Polibij (II, 17 ) podunavske i
ilirske Kelte naročito razlikuju od Ilira i Panonaca. I to je uprav čudno u
današnje doba pisati, da su Vlasi došli u Ilirik sa obala baltičkih, dočim je
poviest zatekla Kelte nu evropejskom zapadu , odkle preko alpa prejdoše u
İtaliju i Ilirik. Pisac stare narode i njihov znanošću dokazani medjusobni
odnošaj upravo tako mieša , kô kad bi sada netko smatrao Njemce, Slovjene ,
Magjare, Čude itd. za jedan narod ili bar za plemena jednoga naroda . Ka-
kav sud bismo izrekli o takovu narodopiscu ? Upravo takav, kakav mora kri-
tika izreći o piscu " kronologičkoga pregleda. "
Slovjenskim jezikoslovcem preporučamo na osebito uvaženje sud pisca o
postanku i razvitku današnjega srbsko-hrvatskoga jezika !! Piscu pako obzi-
rom na pelasgomaniu dalmatinskih autonoma opraštamo sve ono , što govori
o Pelasgih u Dalmaciji , koje on drži za Feničane bez svake sumnje , dočim
sadašnja ethnographia Feničanom doznačila je stalno mjesto u semitičkoj obi-
telji , a Pelasgom, koji su svedjer u archeologii ono , što su x, y, z u mate-
matici, još nije umjela doznačiti ga .
Razdobje IV i V pisac pregleda osniva podpunoma na popu Dokljaninu
i na Marulićevu ljetopiscu , tè je polag njih izveo (str. 178-79) red kraljeva
goto-slovjenskih i slovjeno - srbskih. Da je pisac navedena dva izvora upotrie-
bio za poviest dolnje Dalmacije XI i XII vieka nebismo mu zamjerili, ali mo-
ramo ga javno pokuditi , što je on bez razbora iz ropotarnice povadio i na
svjetlo izneo gotičke i slovjenske kraljeve rečenih pisaca, kojih do sada nitko
kritički neizpita . U priegled kronologički mogu se uvrstiti samo nedvojbene
zgode. Poviest naroda gotičkoga hvala bogu danas je dosta jasna , tè na
tom brusu treba kušati gotomaniju Dukljanovu i Marulićevu .
Pisac htio bi biti odveć točan u ljetopisu , tè pod njeke godine stavne
uvršćuje zgode , kojim se godina nemože nikako opredieliti. Tako n. p . do-
šašće hrvatskoga i srbskoga naroda stavlja u god. 636-638 , a razorenje
dalmatinskih gradova provalom Obara u god. 636 (p . 76-78), o čem znati
će štioci razprave o Konstantinu Porphyrogeneti bolje suditi. S druge strane
pisac u ljetopisu gdješto grdno grieši ; tako n. p. on stavlja u god . 932 po-
bunu bana Pribunje (str. 92) , dočim se ona dogodila najmanje 70 godina .
prije t. j prije kneza Domogoja ( 865 | 876) .
Nemožemo takodjer mimoići bez ukora površnost onu , koju pisac po
kazuje u zgodah , osobito pako u ljetopisu bosanke i srbske poviesti. U no-
vije doba ( 1851 ) objelodanio je P. Šafařik dva žitja Stjepana Nemanje, Da-
ničić (1860) žitje sv. Save itd. Pomoćju ovih suvremenih spomenika možemo
zaviriti dublje u početak i kolievku Nemanjića , tè red njekakav uvesti u
onodobnu srbsku poviest. Prema tomu neka štioc pogleda malko u " pregled
kronologički (str. 149-114) pa će se imati čemu diviti. A još više čuditi
će se lahkoumnoj površnosti, ako pogleda u red vladara srbskih (str. 179-180.)
Polag pisca Stjepan Nemanja bio bi kraljem (mjesto županom) od godine
1169-70 (mjesto 1159-1195), a za njim Stjepan Nemanja II ( 1191 ) , Vlkan
Nemanja ( 1195 ) , Stjepan Nemanja III prvovjenčani ( 1219) itd .; dočim poslie
Stjepana (Simeona) Nemanje sliedio je sin mu Stjepana prvovjenčani ( 1195–
1228) , a za ovim sin mu Radoslav ( 1228-37 ) ; "pregled kronologički (lucus
a non lucendo) nezna točno, što je inače na temelju listina dobro poznato,
kojih godina je vladao Stjepan Dušan, najpoznatiji vladalac srbski ! Polag
138 Kritika.

pisca vladao bi od god. 1334-1357 ; dočim zna se, da je otac Dušanov

Stjepan Uroš III Dečanski vladao do 3. Studenoga 1336, a poslie njega Stje-
pan Dušan od 1336 do 20. Prosinca 1355.
Istini za volju bio bi imao pisac " pregleda napomenuti nastojanja
ugarskih i hrvatskih stališa , da se Dalmacija pridruži trojednoj kraljevini.
On mjesto toga kaže na str . 172 : „ La dalmazia manda deputati ( 1797 ) all'
imperatore di Germania arciduca d'Austria Francesco II e si dedica alla casa
degli Habsburgo -Lorena. Una deputazione di citttadini di Spalato va incon-
tro alle truppe imperiali per sollecitarne la venuta . Coi preliminari di Leo-
ben la Dalmazia coll' Albania Veneta è ceduta all' Austria . Le truppe au-
striache condotte dal generale Rukavina prendono possesso della Dalmazia.
Egli riceve nelle città il giuramento di fedelta che viene prestato assai volen-
tieri dalle medesime dedicatisi spontaneamente allo scettro Austriaco. " Pisac
znade, da je veliki anachronizam god. 1797 govoriti o " žezlu austrijskom i o
"Austriji , koja je postala tek g. 1806. God. 1797 mogô je Franjo II. posjesti
Dalmaciju ili kano car njemački, ili kano kralj ugarsko -hrvatski . Kano car nje-
mački nije imao nikakova pravna naslova na Dalmaciju , kao takav bi ju bio
mogao samo silom oružja osvojiti , čega nisu nikada niti spomenuli ni Franjo
I. ni njegjegovi naslednici. Pače oni su svedjer priznavali pravo krune ugarsko-
hrvatske na Dalmaciju. Pomenuti general Rukavina izdao je god. 1797 dne
24. Lipnja proglas na Dalmatince ; pa u njem veli , da ga Franjo II. kralj
ugarski, hrvatski itd. šalje u Dalmaciju da uzdrži red i da si obrani svoja
nepreporna prava na Dalmaciju. " Pod ovimi mogu se razumievati prava
kralja ugarsko - hrvatskoga, jer kano car nije imao nikakovih. Ovo je prizna-
vao sam Franjo I. u svom odpisu od 17. Listopada 1802 ; a čl. V sabora g.
1830 odredio več odbor kako da se Dalmacija utjelovi. Pisac o svem tom
ništa nespominje .
Crkvenu poviest dieli pisac u šest razdobja : I od Tita i Dujma do
cara Konstantina (52-312 ) , II od Konstantina do razora Solina (312-636),
III od razora Solina ili od utemeljenja Spljetske metropolije do ustrojenja
novih metropolija u Baru, Dubrovniku i Zadru (636-1145 ili 1154) , IV do
sabora u Tridentu ( -1545), V do preustrojenja Dalmatinske crkve bullom
pape Lava XII od 30. Srpnja 1828 ; napokon VI do danas. Pisac je sve
važnije zgode crkve dalmatinske poredao polag poznatih pisaca, osobito po
Farlatu, komu želi nastavnika medju svećenici dalmatinskimi (str. 197) . Ovo
želji pisca pridružujemo se i mi drage volje.
Žao mi je , što o tom djelu nemogoh povoljnijega suda izreći. Ako je
pisac za štioce talijanske knjige u Dalmaciji htio sastaviti kratak pregled
državne i crkvene poviesti Dalmatinske, bio bi se imao pomnjivije osvrnuti
na golemi napredak, koj je naša poviest posljednjih 20 godina učinila u obće
i koj se očituje u raznih spisih. Taj napredak imamo zahvaliti obilju odkri
tih spomenika i listina, a napose razvitku slavistike , koja nam otvori pred
očima novi sviet. Naša kritika uslied toga nesmije se više zadovoljiti koje-
kakvimi kompilacijami, koje umnožavaju do duše broj knjiga, ali nepromiču
znanosti.
Ako pisac " pregleda prihvati ove naše opazke, prem stroge, tè jih
uvaži u svojoj književnoj radnji , drugi put sastat ćemo ga na tom polju s
pohvalom. Dr. Fr. Rački.

Slovanské právo v Čechách a na Moravě. Doba najstarší : Od prvních

zpráv do konca X. století. Sepsal Dr. Hermenegild Jireček. V Praze 1863.
VI. 237. (Priobćuje M. Mesić. )
Pisac toga djela probudio je pozornost već svojimi manjimi razpravami
 Kritika. 139

pravno-historičkoga sadržaja (od kojih ovdje spominjem : Ueber Eigenthums-

verletzungen und deren Rechtsfolgen nach dem altböhmischen Rechte. Wien
1855. — O soudech župních neboli cudách . U časopisu česk. muzeja 1857.
4. sv. - Sravnalost starého práva slovanského se starým právem hellenským,
římským a germánským . U djelu njegovu i njegova brata Josipa " Rozpravy
z oboru historie, filologie a literatury. Roč. I. Ve Vídni 1860. " ) ; to će mu
pako djelo kritika pozdraviti kao jedan on najizvrstnijih pojava u slovjenskoj
knjizi te ruke .
Kako već sám naslov djela pokazuje , učinio si je pisac zadaćom , da
potanko prouči, sve načinom sravnjivajućim , domaće , česko pravo , budući
uvjeren , da se samo tako može doći do stalnih posljedaka i do čvrsta teme-
lja, na kojem bi se zatim moglo i dalje graditi . Označiv on tako svoje sta-
novište morao je jošte točno opredieliti dobu, do koje je naumio sliediti raz-
vitak slovjenskoga prava u Českoj i na Moravi , te je u to ime stavio , da
uzima najstariju dobu ; najstarija mu pako doba ide od prvih viesti pa sve
do konca X. vieka : jerbo od toga vremena nastaje novo doba za česku po-
viest u obće i za poviest zemaljskoga prava napose, čemu je temelj položen
konačnim učvršćenjem krstjanstva i jedinstvene zemaljske vlasti. U onoj se
najstarijoj dobi pokazuje česko pravo jošte kao grana onoga starožitnoga
prava, koje je bilo zajedničko pravo naroda indoevropejskoga stabla , doklam
su življeli u jednakih družtvenih odnošajih . Nu držeći se pisac istine , koju
je već Gaius izrazio u ovo malo rieči : » Facturus legum vetustarum inter-
pretationem, necessario prius ab Urbis initiis repetendum existimavi " , nije se
mogao ograničiti na samo pravo nego je ponajprije morao opisati sav staro-
davni život naroda svoga , te je na tom istom osnivao temeljito razloženje
prava (I— VI) .
Prama toj osnovi govori ponajprije o prostranstvu i o granicah zemlje
česke. Česka zauzima na početku jasno poznate poviesti upravo gornje po-
riečje rieke Labe ( 1-3) . Gore, štono okružuju tu zemlju, bijahu pokrivene
do 13. vieka velikimi šumami ; a to je narod nazivao u svojem jeziku hvozd,
lat. silva. Buduć da su se granice česke zemlje sudarale s granicami labsko-
ga poriečja, a gore su na medjah bile pokrivene šumom, to se je govorilo ,
da Česka dopire do razdjeljenja voda iliti do sredine hvozda . Tehnički na-
ziv za taj pojam bijaše Čehom kao i drugim Slovjenom rieč prediel , t. j.
predieljenje voda (glede južn. Slovjena vidi porabu njezinu u formi děl u
Miklošić. Monum. serb. 26, 81 , 94, 144), i ta se je rieč 1 do danas sačuvala
u toj ili drugoj sličnoj formi (predial, pridil, takodjer diel iliti dil), naznaču-
juć još uviek vrhe iliti gore, na kojih se vode diele. Južnim Slovjenom bijaše
poznata i rieč gvozd (a Slovenci poznaju i danas gozd) : do Gvozda je
dopirala sjeverna medja Hrvatskoj u dobi kraljeva Arpádovaca (Kukuljević .
Jur. I. 69. Fejer Codex dipl. T. IV . v. II. 100 i 167) ; na Gvozdu modruškom
bijaše glasoviti samostan remetski sv. Mikule (Kukuljević. Monum . histor. I.
47. 48. 100) ; srbski spomenici često spominju gvozd (Miklošić. Monum. 95) .
- Buduć da su šumom zarasle gore na medjah Česku branile proti nepri-
jateljskim navalam, zato se je do 13. v. strogo na to gledalo , da se šume
nekrče . Preko gora su vodile u susjedne zemlje samo staze , i buduć da
se nemože pravo razumljeti bojnoj historiji i historiji trgovine bez točna
poznavanja tih staza, zato je pisac i nje potanko naznačio ( 3-16) . - - Na-
rod se je spuštao, osvajajuć česku zemlju, u plodnih ravnicah uzduž rieka ,
gdje je nalazio i njiva za oranje i liepih luka za pašu zato najstarija sela
i gradove tražiti treba sve na riekah i u raynicah. Mjesta u takovih predie-
lih imada upravo zbog toga razloga starožitnija imena , t. j . patronymička ,
dočim su imena mjesta u brežuljastih predielih već novijega kova, naime od
140 Kritika.

položaja, osnovatelja itd. Tu opisuje pisac potanje površje zemlje česke

(16-21 ) ; zatim pako naznačuje prostranstvo i medje, prielaze i površje Mo-
rave (21-27) i pokrajine Nitranske , u kojoj je za Mojmíra moravskoga
kneza vladao Pribina, po pišćevu sudu kao samostalan knez ; ona pripade
poslje moravskoj državi , te su ju moravski knezovi davali mladjim čla-
novom svoga roda ( 27-29) . Uvažujuć pisac nadalje , da zemlje su-
sjedne nikada nemogu biti bez uzajamnoga doticanja , nego da djeluju
jedne na druge , sada po prijateljsku , sada po neprijateljsku : mišljaše,
da bi slika českih zemalja ostala u historičkom pogledu nesavršenom , ako
neopiše pokrajina, s kojimi su one susjedile. I buduć da je franačka država
imala ono staro doba znatan upliv na Moravu i na Česku, zato se najprije
k njoj obraća , te govori o njezinih krajištih * ), što ih je bila uredila proti
českim i česko -moravskim stranam , naime o srbskom i českom , zatim o au-
strijskom i iztočnom krajištu, ka kojemu je jošte pridana bila stara Panonija ,
oko neziderskoga i blatnoga jezera , dopiruć s jedne strane do Dunava, a s
druge do Drave. O pononskih Slovjenih drži pisac , da su bili tako zvani
pravi Slovêni, te da su dospjeli u Panoniju iz prijašnje svoje postojbine na
dolnjem Dunavu i u Erdelju nakon razorenja obarske sile na koncu 8 vieka
uzmicajuć pred Bugari. Za dokaz tomu upućuje pisac na ovom mjestu či-
tatelja na veliku srodnost mjestnih imena u Erdelju i u Panoniji , u ostalom
se pako poziva na svoju razpravu o tom predmetu u Světozoru g. 1859.
Njemu se čini. da su naši sveti apoštoli panonskom zemljom putovali k Ra-
sticu u Moravu , i za to bi imao biti dokazom red kapela gradjenih na čast
sv. Klementu , počam od zemlje hrvatske pa sve do grada Nitre . Na iztočnoj
strani bijahu Bugari njeko vrieme susjedi moravske države , a poslje uzeše
njihovo mjesto Ugri. Na sjevero- iztoku i na sjeveru dopiraše česka i morav-
ska zemlja do prediela raznih slovjenskih pukova , kojim se obitališta točnije
naznačuju (29-37) . Zatim govori o imenu Česke i Morave. Ime Čechy
bijaše izvorno samo ime jednoga izmedju slovjenskih plemena , što su Česku
napučila , te se istom tečajem 9. i 10. vieka razširi na sav narod, na sva
plemena u zemlji , i na samu zemlju. Morava je pako izvorno ime rieke,
te zatim prenešeno i na zemlju, kao što je učijeno i s imenom Bosne, stanov-
nici joj se pako zovu u starih spomenicih Moravljani ( 37-39) .
Prelazeć pisac k napučenju Česke i Marave slovjenskim stanov-
ničtvom, uzima , da su Slovjeni u tih zemljah stanovali jamačno već u drugoj
polovici 5. vieka i to nepomiešani s nijednim drugim narodom. Nu to nebijahu
sve sami Česi , već je bilo uza Čehe više drugih slovjenskih plemena , me-
dje kojimi je hrvatsko pleme jedno od znatnijih . Dolazeć Slovjeni u novu
postojbinu držali bi svoj plemenski red . Pleme bi se spustilo uza pleme , te
bi si svako prema svojem broju sagradilo po jedan grad ili prema potrebi
i po više , gdi je bilo nabožno i narodno središte , gdje su sastanci držani i
gdi je stanovnictvo u potrebi obranu nalazilo . Oko grada bi se ponamieštale
po selih porodice iliti zadruge , koje su pleme sačinjavale. Grad je obično
nazvan onim imenom, kojim se je zvalo i pleme ; a tako su isto i sela dobi-
vala ime, porodice koja se je u njih nastanila, kao n. p. kod Hrvata : Mogorovići ,
Radošići, Vlašići , Balenovići. U staroj Českoj nebijaše sve do konca 12. vieka

*) Tako bi valjalo da zovemo franačke i njemačke marke , povodeć se za našimi

starimi spomenici , koji župe na državnih medjah krajišti nazivaju . (Zakon. cara
Duš. 123 , 137. Mikloš. Monum . serb . 460 ) . Na temelju istih spomenika va-
ljalo bi margrofe zvati krajišnici, ne pako krajiškimi župani ; nu tomu se pro-
tivi naš sadanji usus, po kojem krajišnik znači stanovnika naše krajine.
 Kritika. 141

gradova u današnjem smisla te rieči ; pa to isto valja reći i o ostalih slov-

jenskih zemljah , izuzamši zemlju hrvatsku u kojoj su mogli ranije nići gra-
dovi sa slobodnimi uredbami , buduć da je ona stala u nesporednom doticaju
i obćenju s jadranskim Primorjem, na kojem su se bila uzčuvala municipija
još iz rimskih vremena. Tražeć si Slovjeni nova obitališta osobito bi na to gledali ,
da se dobave zemlje , prikladne za oranje i za pašu . Putovali bi uzduž rieka i od
rieke do rieke, ugibajuć goram sa šumami, koje su radje držali za obranr nego za
stanovanje. Gradove bi najradje gradili na riekah, a nikada u pustih gorah, a tako
bi isto i sela najradje osnivali u ravnicah kao što to već pokazuju patroni-
mička imena najstarijih sela (40-43 ) . Rekavši pisac već prije , da je u Čes-
koj bilo različitih slovjenskih plemena, tudier (44-62) navadja redom ova
plemena i doznačuje svakomu svoje mjesto te pripovieda najstarije zgode .
Ovdje je pisac koješta prvi na vidik izneo .
Obitelji iliti zadruge, sačinjavajući pleme , življahu u selih (čes . dědina,
ves), imajući zajedničko imanje, zajedničku glavu i jedno ime. Selo kao selo
neimaše imena, nego su samo stanovnici u selu imali svoje ime , pa ono je.
poslje ostalo i selu , tako n. p. ime Radošići znači najprije obitelj , pak onda
istom i selo. Tim se razjašnjuje pojav, što mnogo sela imadu imena kolek-
tivna, patronymička . Pisac pravo smatra najstarijimi obiteljskimi imeni u Čes-
koj i na Moravi ona imena , koja se nalaze po svem slovjenskom svietu , jerbo
upravo to pokazuje, da nisu postala istom na česko -moravskom zemljištu ,
nego da su onamo donešena iz pradomovine, iz koje su se doselili Česi i
Moravljani. Takova su imena n. pr. Vojnići (ćes. ici) . Utješinovići, Mlade-
vići, Draškovići, Ljutoborići, Vojislavići, Borislavići, Tugomirići, Radonići , Bran-
kovići itd. Medju nastarija mjestna imena broji pisac jošte i ona, koja spo-
minju na imena drugih plemena ili dapače tudjih naroda n. p. Nemetice ,
Bojmané, Sendraže i Sendražine ( srav. hrv. župu Sidragu). Kada se je
jako pomnožao broj članova koje zadruge, trebalo je naseliti novo selo, pak
da budu stanovnici takova sela razlučeni od staroga roda, trebalo im je po-
sebnoga imena. Tako postadoše različita imena karakteristična ili topična, koja
se mogu podieliti na više kategorija prema uzroku, s koga su postala : jedna
su načinjena prema ćudi i dobrim ili zlim svojstvom stanovnika , n. p. Vše-
hrdy, Žestoky, Ljutinčici , Samo- soly, Doma- žilici, Sobě-chleby ; druga su opet
prema tjelesnim svojstvom , n. p. Kosmo -nosy , Podě-brady , Křivo -usy , Holo-
hlavy, Blaho - ústy, Běl- oky ; njeka su prema poslu , kojim su se stanovnici ba-
vili n. p. Bečváry, Štítary, Kováry, Pole-rady, Kravaše, Volany, Rudníky ; njeka
su prema mjestu, n. p . Borované, Lučané, Lužané, Slatiňamí ; njeka su na-
činjena usljed kakove zgode , n. p . Tato -bity , Hrdlo - řezy , Řeži- hlavy, Pobi-
strýce, Peče-kozly ; njeka su napokon dana za ruglo n. ' p. Hlupo - hlavy, Koro-
hlody, Mrcho -jedy, Vše-taty, Mrkvo -jedy. Tečajem 10. vieka poče se na-
rod u Českoj više miešati usljed tješnjega političkoga slučenja, i tako stade
pomalo ginuti patrijarhalni život ; stanovnici starih sela često bi se razilazili
na razne strane, tražeć si posla i živeža ; to se je pako zgadjalo osobito od
ono doba, kako su knezovi počeli na svojih prostranih imanji uvadjati nove
naseljenike. Tu bi se skupljali ljudi od različitih obitelji i nova bi se sela
osnivala ; nu buduć da to već nisu bila sela samo za jednu porodicu , zato
im niti nisu davana imena kollektivna, nego ili topična ili pako osobna, t. j.
imena onoga, tko je selo osnovao . Pisac uči, da u Českoj nije bilo takovih .
imena sve do konca 10. vieka , a to će reći inimi riečmi : da je u Českoj
sve do toga vremena držan stari obiteljski red, po kojem su sela bila samo
za pojedine obitelji (6266).
Prelazeć pisac k tomu, da govori o ustrojstvu porodica , t. j . o načinu
i formi družtvenoj , u kojoj su življeli stari Česi, nam je vrlo lahko u svem
142 Kritika.

ga razumljeti i sliediti ; jerbo patrijarhalni red , u kojem nam on tu po-

kazuje stare Čeche , sačuvan je kod nas na jugu sve do danas uzprkos svim
znatnim promjenam u družtvenom životu. Zadruga bijaše dakle i kod čes-
kih Slovjena osnovom družtvenoga ustrojstva. To pisac i dokazuje. Jedinstvo
porodice iliti zadruga pokazuje se kod Čecha ponajprije u zajednici nepo-
kretnosti. Nepokretnosti zovu oni dědina ; mi im velimo baština , a Po-
ljaci i Slovaci otčizna , otčina ; koren je po svuda isti : děd, batja, otec ,
t . j . onaj, od koga dolazi potomstvo, srodno po krvi. Opaziti mi je ipak na
ovom mjestu, da i naši stari spomenici poznaju rieč djè dina, naznačujuć njom
i oni ono, što od djedova prelazi na potomstvo : tako Stjepan Nemanja veli
u hilandarskoj povelji, da je obnovio i utvrdio svoju djedinu (prenosi to
ime na državu , koju je nasliedio od svojih djedova ; Miklošić Monum, serb. 4) ;
listine govore i drugdje često dědinih zemljah ili plemenštinah (v. Miklošić
Monum. serb. 38. Kukuljev. Monument histor. 172. 173. 177 ) ; hrvatski ljeto-
pisac pripovieda za Hrvate, da su rekli svojemu kralju Zvonimiru , kada ih je
zvao u Križare, da je „ bolje, da on sám pogine, ner da nas iz didine
naše izvede " (r. 1103. srav. r. 27 ) ; poljički štatut zove istu stvar u zakonu
od sinov i otac“ najprije bašćinom, zatim didinstvom (br. 287. ) , i u istom
se štatutu uza vlastele uviek imenuju didići ( 17. , 91., 250) - Buduć da
je zadruga pravilno stanovala u jednom selu, zato i danas zovu Moravljani,
Slovaci i Česi selo dědinom. Svaka zadruga imaše svoju baštinu, od koje
su namirivane potrebe svih članova : zato nije bilo siromaka (čes. chudý) ;
siromak i bez imanja bijaše samo onaj , koga je zadruga zbog kakova zlo-
čina iz svoga krila izključila ; zato je rieč chudý izvorno toliko značila ko-
liko zli , kao što Slovencem hud i danas u tom znamenovanju rabi . - — Bu-
duć da se često miešaju ona imena i rieči, kojimi se naznačuju plemena, za-
tim njihovi kotari i glave toli plemena , koli porodica : zato pisac na ovom
mjestu sve to razabire i rasvjetljuje. Vriedno je, da ga čujemo . Župa znači
prvobitno po Miklošićevu i Hilferdingovu mnienju kuću, stanje ; ako pako to
znamenuje, tada bi mogla takodjer znamenovati, uzamši čeljad , prebivajuću
u kući, kao što i zbilja ima još i danas takovo znamenovanje u Dalmaciji,
kao što nam o tom svjedoči Vuk Stefanović (u Rječniku k rieči „ župa “ ) . Drugo i
već izvedeno znamenovanje te rieči jest kotar u kojem stanuje župa iliti
narod . U tom ju znamenovanju poznaje Konst. Porfyrogenit, govoreć o Hr-
vatskoj, da je razdieljena na županije. (Poznato je, da se i u Ugarskoj ko-
mitati izvorno zovu županijami = Gespannschaften ; comes je ispán župan ;
comes palatinus zove se nándor-ispán = nadvorni župan). Na temelju naših
izvora reći nam je, da župa ima u slovjenskih starožitnostih jošte jedno
znamenovanje. Sve naime narodno imanje bijaše ili obćinsko ili nasljedno ;
ovo zovu naši spomenici baštinom ili djedinom, ono se pako naznačuje riečju
župa, kao što o tom svjedoči na više mjesta zakonik cara Stjepana Dušana.
Danas znamenuje župa u Slavoniji parokiju , u Lužici selo, obćinu , u Slove-
naca ured ; nu Nikšićki kraj na Crnogorskoj granici zove se i danas župa
Nikšićka iliti župa Gračanica. Vojska znamenuje i danas u njekih stranah
na slovjenskom jugu ono isto što i župa, t. j. čeljad ; u Boci se pita : Koliko
imaš vojske u kući ? a žena će kod nas i danas mužu si reći : moj vojno !
Zato i voje - voda neznamenuje prvobitno vodju u ratu , nego porodičnu
glavu . Kao što župa i vojska izvorno znači ljude a porodici, tako i rieč če-
liad ima to isto znemenovanje ; pa kao što vojskau drugom znamenovanju znači
ljude za boj , tako je i rieč čeljad (= čes. čeled') Čehom u srednjem vieku
značila ljude oružane, koje su velmože u boj vodili ili slali. Pleme znači
ono isto, što i latinsko prosapia, generatio, stirps, gens, a njem. Geschlecht.
S tom je rieči stvarno srodna čes. rieč šlechta = plemstvo , od korena
 Kritika. 143

lech , lach ; to kao što mi imamo plemenite i plemiće, tako i Česi vele :
šlechtický, šlechetný, šlechtic . Rod znamenuje progenies, t. j . potomstvo u
užem i u širem smislu. Synonimum rieči otac jest prastaro batja ; i odtud
naša rieč baština. Koga mi zovemo starješinom, drugi ga zovu starostom.
Vojvoda je izvorno, kao što je već rečemo, glava porodice ; poslje je ta
rieč znamenovala i glavu naroda ; u izvedenom pako smislu znači vojvoda
vodju u boju; i to zato , što je po starom običaju sva oružana čeljad u boj
išla, gdje je porodična glava bila i vodjom. I vladika je prvobitno ime
glave porodične, nu i glave čistoga plemena i naroda. Kašnje je ta rieč zna-
čila Čehom plemića nižega reda, dočim je viši red nazivan imenom páni .
U Slovjena iztočne crkve prošla je ta rieč na osobe duhovne, i to na biskupe.
Poznato je, da Dubrovčani danas vladikom zovu ženu ili odraslu kćer gos-
podskoga roda. Staro znamenovanje rieči vladika oziva se jošte danas u rieči
vlast, vlada , vladar. Ime župan a, koje je učinjeno iz rieči župa , bijaše nje-
gda poznato i drugim Slovjenom ; nu dočim se je drugdje dosta brzo izgu
bilo, čuvamo ga mi jošte, naznačujuć njim glave župa ili županija, ili, kao
što se nalazi mjestimice, načelnike manjih obćina . I jesi nisu ino nego
glave u zadrugah. Knez (starosl. KAZь, staročes. kněz, lužič. kňez , ruski .
князь, novočes. kniže, pol. knaže) znamenuje načelnika. U Čecha je ta rieč
u formi kněz prešla na duhovne osobe, a za svjetskoga načelnika uzeta je
forma kníže (kao što i u Poljaka książe znamenuje svjetskoga kneza, a xiądž
duhovnika). U nas je na jugu ta rieč značila pa i danas znači načelnike raz-
nih vrsti, naime i glavu ciele zemlje (n. p. knez Lazar, knez dubrovački knez
poljički), i načelnike pojedinih strana koje države, a napokon i načelnike
seoske (66-74). -
Kao što su ini Slovjeni od pamtivieka najviše i najradje zemlju težali,
tako nam se pokazuju i česki i moravski Slovjeni poglavito kao ratari. Zato
je i slovjensko pravo . pravo naroda prvobitno ratarskoga ; pak i sam je-
zik slovj. nesvjedoči o inom, nego da je poljsko gospodarstvo bilo Slovjenom
od njegda najmiliji posao. Stojeć Slovjen vazda u prirodi i njom se nepre-
stano baveć sve je i svako prozvao osobitim imenom ; neima skoro vrha, niti
vode, niti šume, a da nebi imala svoga imena ; skoro svako polje , svaku njivu
i pašnjak poznaje narod s osobitim imenom. Znaci, kojimi su medje naznači-
vane, bijahu s prva sve same stvari , stranom prirodne, stranom djelane. (74—78) .
Kopanje je ruda procvalo doduše u Českoj i na Moravi istom u
13. vieku ; nu početci rudarstva padaju u mnogo stariju dobu (78 - — 79).
Stari su se Česi bavili takodjer raznimi zanati , te je i u njih bilo
bez dvojbe sela, u kojih je sve samo jedan zanat tjeralo, kao što se još da-
nas nalazi takovih sela u raznih slovjenskih stranah (80-81).
O trgovanju Čeha i Moravljana sa sujedi imamo tosta starih viesti.
Oni bijahu već samom prirodom prisiljeni, da se obraćaju k drugim zem-
ljam naročito k onim, u kojih se je sol kopala, buduć da soli nije imala niti
Česka niti Morava . Nu česko -moravska trgovina nebijaše stegnuta samo na
susjedne zemlje , već je išla i do odaljenijih zemalja, n . p . do Bugarske na
dolnjem Dunavu i do današnje Rusije . Strane trgovce, koji su u zemlju do-
lazili nazivahu Česi kao i drugi Slovjeni gosti ( glede juž . Slovjena vidi Za-
kon. Dušan. 163. Kukuljević. Monum. histor. 55), koja je rieč srodna latin-
skomu hostis u prvobitnom značenju ; u latinskih se pako listinah takovi
trgovci zovu hospites, kako u Českoj tako i kod nas . Pisac razlaže , kakovi
su trgovci u Česku najviše dolazili, koji su bili putevi trgovini, gdje su bila
tržišta i kakovom se je robom najviše trgovalo ; napokon govori o mjerah i
utezih (81-88).
144 Kritika .

Za obranu zemlje česke bijaše najvećom podporom onaj gvozd,

koji ju je kao što je već rečeno , sa svih strana okružavao . Staze, što su
preko njega vodile u susjedne zemlje , nisu smjele biti na štetu tomu njegovu
odredjenju. One bijahu već same sobom jako uzke , a povrh toga imadjahu
svoje čuvare iliti stražare ; u slučaju pako nužde bijahu raznim načinom za-
gradjivane. Kao što su Česi imali svoje straže, kojim je bilo povjereno uza
različite koristi čuvanje i branjenje prelaza preko gvozda, tako isto nalazimo
takovih stražara na državnih medjah i u drugih slovjenskih zemljah . Kod
nas na jugu bijaše nazivan krajištem takov prediel na medji državnoj , ko-
jega je obrana bila osobitim načinom uredjena, a vlastelin, kojemu je to bilo
povjereno, zvaše se krajištnikom (Zak. Dušan. 122. 123. 134. Miklošić. Mo-
num . serb. 460) . Mi imamo i danas takovu krajinu. - Unutar zemlje
imaše svaka župa za obranu svoju po jedan grad ili i po više , ako je naime
nuždno bilo prema množini pučanstva. Na temelju naročitih svjedočanstva u
kronikah i po položaju gradišta uči pisac, da su česki i ostali Slovjeni svoje
gradove najradje gradili na takovih mjestih , koja su bila već po samoj pri-
rodi učvršćena i sigurna , da su im naime u to ime rabila ili takova mjesta ,
gdje se koja gora strmo dokonča, te su joj i strane isto tako strme i zarasle ,
ili pako mjesta, kod kojih se stiču rieke , ili napokon močvare i ostrva. Još
su njeka gradišta , koja imaju gradbe u okrug. Gradovom , sagradjenin na
način romanski, s kamenitimi zidinami u okrug , neima u Českoj traga prije
1. četvrti 10. vieka. Dužnost gradove graditi bijaše od starodavnih vremena
obćenitom dužnostju svega žiteljstva bez razlike . Isto tako obćenitom duž-
nostju bijaše dužnost vojevanja ; u boj je išao, tko je samo mogao : a tomu
su dokazom već i rieči vojska , čeljad , puk, koje izvorno znače članove
porodice iliti zadruge, a u drugom redu istom ljude , koji idu u boj . Glave
župa bijahu ujedno vodjami u ratu ; narod se pako skupljaše pod oružje po
župah : i tako dodje, te je rieč vojevoda dobila k svojemu prvomu zna-
čenju jošte drugo značenje, naime vodje u ratu (88-94)
Govoreć pisac o poganskoj vjeri starih Čeha , nalazi , da je ona
bila osnovana na onih istih nazorih , iz kojih je poteklo poganstvo ostalih
Slovjena ; na sliedeć stare izvore tvrdi ipak , da se česko poganstvo nikada
nije onako razvilo kao rusko za knezova iz varjažkoga roda do Olge i Vla-
dimira, a još manje kao poganstvo polabskih Slovjena . Pa upravo ta pro-
stota i jednostavnost poganstva prijaše blagotvornomu nabožnomu prevratu ,
te je krštjanstvo stupilo u česke zemlje bez mnogoga odpora , bez mača i
boja, a sa samim pismom i naukom (99-100) . Pisac sada pripovieda ,
kako se pokrstio česki narod i kako je od vremena sv . Cirila i Methoda u
Českoj vladala liturgija u jeziku slovjenskom (str. 106-119) .
Kao što je Česka bila zemljopisna cielost , isto nam se tako ona poka-
zuje kao cielost i jedinstvo narodno : buduć da su joj svi stanovnici bili Slov-
jeni, premda razdieljeni na njekoliko plemena , ― a osim toga pokazuje se
ona takodjer kao jedinstvo političko . Obće je poznata istina , da zem-
ljopisna kakvoća zemlje ima velik upliv na uredjenje njezinih politićkih od-
nošaja ; pa to se očito pokazuje i na Českoj . Može se reći , da bi u Českoj
bilo tražilo i raznorodno stanovnictvo zajedničko središte , savez i jedinstvo ,
a kako da ga nebi tražilo žiteljstvo , koje je vezao jedan jezik, jednaki na-
zori, običaji i način života. Nu osim toga bijaše jošt i drugih razloga , koji
su vodili žiteljstvo zemlje česke k sjedinjenju . Obitelj kneževska , koja je
vladala nad čiskim plemenom, prije si pribavi veću važnost i uglednost nego
ikoja druga. Česka knjeginja Libuša uze si muža iz mogućega plemena
Běline, u tim se nauviek učvrsti prijateljstvo medju českim i bělinskim ple-
plemenom. Kako je zatim napredovala misao političkoga sjedinjenja ciele
 Kritika. 145

zemlje , jasno nam pokazuje boj , što ga je vodio Vlaslav lučki knez s českim
knezom Neklanom , Vlaslav je naime o tom radio, da nadjača česko pleme,
pa da tako osvojivši središte zemlje svoju vlast protegne na svukoliku zemlju.
Nu sreća posluži českim knezevom. Još više nego li sve to moraše Čehe
voditi k političkomu sjedinjenju pogibelj , koja im je često grozila od vanj-
skih neprijatelja , i koja se je pokazala osobito za Karla Velikoga tako
strašnom, da su se morala sva plemena pobojati za svoju samostalnost. Pa
upravo to i učini, te se Česi pokazuju na koncu 8. i početkom 9. vieka kao
narad politički sjedinjen. To se jedinstvo htjede- razpasti , kadno je uputilo
g. 1845. četrnaest českih k franačkomu kralju u Rezno, gdje su ih i okrstili .
Franci su se već i veselili, da im je liepim plodom urodila politika, po
kojoj su gledali da najprije privale na svoju stranu njekoliko glava naroda,
kako bi poslje tim lašnje zavladali cielom zemljom ; nu ono jedno odmetnič-
tvo i njekoliko drugih, koja su kašnje sliedila, nemogoše razrovati narodnoga
i političkoga jedinstva ( 119-124).
Vladajući knez bijaše ujedno starostom roda svoga kneževskoga,
te su ga članovi njegova roda slušali ne samo kao kneza, nego i kao glavu
porodice svoje. Kao što se ostale obitelji nisu dielile , tako se nije dielila
ni kneževska ; nu vladajući bi knezovi davali svojoj mladjoj bratji ili drugim
dospielim članovom svoga roda po koju župu , da si uživaju dohodke kne-
ževke stojeć ipak uviek pod vrhovnom vlasti zemaljskoga kneza . Taj običaj
nalazimo i u drugih zemljah. Knez vladaše znamenitim imanjem. On dr-
žaše ponajprije župne i , zemaljske gradove i sve , što je ka gradovom spa-
dalo ; i tu bijahu u službi njegovoj stranom takovi ljudi , koji su izgubili
osobnu slobodu ujedno s rodom svojim budi zbog zločina , budi kao sužnji,
uhićeni u boju , stranom pako najamnici , koji su u ostalom zadržali svoju
slobodu. On držaše takodjer šume na zemaljskih medjah i unutar zemlje,
koje nisu imale drugih gospodara . Nu osim toga , što je knez držao kao
vladar, imaše on jošte i svojih pravih baština, na koje mu je pristojalo pravo
svojine kao ostalim privatnim osobam u narodu. Medju tom jednom i dru-
gom vrsti kneževskoga imanja pokazuje se tim velika razlika , što je knez
mogao od svoje baštine po koji komad i drugomu komu darovati po svojoj
volji ; ako je pako hotio štogod darovati od onoga imanja , na koje je imao
pravo samo knez , za to mu je trebalo privoljenja narodnoga sabora . Sve to.
što pisac pripovieda o kneževskom imanju , valja i za druge slovjenske države ,
naročito i za hrvatsku i srbsku , gdje nam takodjer listine i zakonici spominju
" territorium regale " i " terra regalis " , i " kraljeve " i " careve zemlje “ , čineć
ujedno razliku izmedju onih kraljevskih zemalja , kojimi je knez mogao raz-
polagati po svojoj volji , i onih , koje je mogao darovati samo s privoljenjem .
naroda. Jedno je ipak, što moram, na ovom mjestu primjetiti . Govoreć pi-
sac o kneževskom imanju, tako razlaže svoju stvar, da se mora svakomu či-
niti, da on misli, da su knezovi u Českoj već s prvoga početka imali onoliko
prava na nenasljedno narodno imanje iliti na župu, kao što im ga on daje.
Ja bih pako radje pristao uz one , koji misle, da je knez u Českoj kao i u
ostalih slovjenskih zemljah glede nǝnasljednoga imanja iliti glede župe s po-
četka imao samo pravo nadziranja i zaštite, i da je istom kašnje to narodno
imanje postalo imanjem kneževskim (Palacký, Dějiny II. 331-3) ; a kada bi
se htjelo točnije opredieliti vrieme, kada se je mogla u Českoj zbiti ta vele-
važna promjena , to bih se opet za onimi poveo , koji i tu promjenu stavljaju
u dobu prvih Boleslava i silnih prevrata, što su se zbili zu njihova vladanja
(V. Palacký I. 248-9, II. 233) . Obaziruć se pako na obći značaj starohr-
vatske poviesti, koje nije moguće ponjati i razjasniti , ako se nemisli na nje-
kim načinom čvršću kneževsku moć , mislio bih , da nebi bilo preveć smjelo
10
 146 Kritika.

tvrdjenje, da je u hrvatskoj državi velikim županom za rana priznavano pravo

na ono narodno imanje, koje nije bilo svojinom pojedinih zadruga iliti baš-
tinom . —
Na kneževskom dvoru bijaše družina , različita ipak od družine ruske ,
koja nije samo službu činila svomu knezu, nego mu je bila ujedno kao njeko
vieće, dočim je družina českih knezova bila upravo njegova čeljad za nje-
govu osobnu i dvorsku službu. Iz te se družine poslje razviše različita dvor-
ska dostojanstva, koja se zatim i u českih i u naših listinah naročito i po
imenu spominju. Knez bi na smrti davao svomu nasljedniku i narodu
nauk i opomenu, i obično bi tom zgodom imenovao svoga nasljednika iz
svoga roda , dok nije stvoren zakon , da knezom imade biti svagda najstariji
Přemyslović. Liep primjer kneževskoga opominjanja zabilježi Konstan . Porfy-
rogenit o veliko -moravskom knezu Svatopluku, kako je naime opominjao svoje
sinove, da budu složni, ako misle ostati nenadvladani. Narod je stavio
uspomenu svojih knezova i inih zaslužnih osoba naročito u poganskoj dobi-
dižuć im mogile ; njekim je pako ime ovjekovječio u poslovicah svojih , kao
što je n. p. kod nas na jugu poslovica o Kulinu banu ( 124-134).
Govoreć pisac o narodu nije mogao propustiti da nespomene njegovu
pjesničku ćud i darovitost, koja se ponajprije u tom pokazuje, što si na-
rod stvara o osobah, koje su se odlikovale u njegovoj poviesti načinom ne-
običnim , njeki viši, pjesničko -mythički nazor te sliku , tim načinom stvorenu
čuva po mnogo vjekova u uspomeni svojoj (Liep primjer za tu stvar pružaju
u českoj poviesti priče o Přemyslu i Svetopluku ) . Narod prihvati njegda i neznatnu
kakovu zgodu , paće i samo kakovo ime , te na takovu temelju izprede svoje
poviesti. (Takovo je ime n. p . u Českoj poviesti Přemysl i Praha). Drugu
vrst tradicije tvore tako zvane historičke pjesme. Velike i znamenite zgode,
koje su cielim narodom potresle i odlučne posljedice u javnom životu ostavile ,
bijahu opisivane u pjesmah. Osobe , nadarene višim duhom , i uznešene zbiv-
šom se zgodom , složile bi takovu pjesan , a drugi bi ju za njimi opetovali
i vjerno čuvali. U tu vrst pjesama idu one historičke pjesme , kojim se i
danas diviti moramo u Kraljodvorskom rukopisu . Znajuć mi, kako se naše
narodne pjesme čuvaju u narodu sve samim ustmenim predavanjem , a pri
tom ipak nepokazuje velikih promjena u sadržaju , nećemo se tomu čuditi,
što su se i pjesme Kraljodvor. rukopisa za dugo sačuvale nepromienjene
samim takovim predavanjem, dok se nije našao, tko ih je pismom ovjekovje-
čio. Česki spomenici imenuju medju slavnimi narodnimi pjesnici stare dobe
Lumira i Zaboja.
Na pitanje , da li su Česi poznavali kakovo pismo još u poganskoj
dobi, odgovara pisac obće primljenim mnienjem. Naučanju u školah ne-
ima u Českoj traga prije pokrštenja ; pak i onda je to naučanje u Českoj
imalo isti značaj kao i u inih krštjanskih zemljah. - Dok nije pronikla u
narod strogost zakona crkvenih o ženidbi , nije spadala otmica medju
riedkosti ( 134-139 ) .
Tim završuje pisac prvi dio djela svoga ; zatim govori o pravu.

(Svršetak u drugom svezku . )

Životinjarstvo ili nauk o životinjah, sastavio Josip Torbar, ravnatelj

više realke u Zagrebu.
Mi smo Hrvati za prirodoslovne znanosti do nedavna veoma malo ma-
rili, pa s toga nam i jest knjiga ote struke veoma mršava . Do nas i naših
potomaka je, da nam knjiga bude debela, a da takova uzbude, treba nam
raditi, kao što nam vriedni pisac životinjarstva " pokaza. Hvala mu dakle
 Kritika. 147

prevelika, što nepožali truda, da nas valjanom knjigom daruje. Nù ako i do-
bismo u obće valjanu školsku knjigu, zato mi ipak niti g. pisac niti itko
drugi neće zamjeriti , ako mu njekoje stvari spomenem, koje bi valjalo iz-
praviti. Ta pravednu i temeljitu rasudu svakoga moga slovca želim od srca
jer sam osvjedočen, da više ljudi više zna, i jer želim, da nam knjiga, oso-
bito školska, valjano napreduje. Toliko moradoh reći, da me svatko dobro
razumije —— a sada na posao .
Što mi ponajprije u oči pade, jest to , da nam g . pisac „ životinjarstva "
nigdje, osim na čelu knjige , nekaže, što je životinjarstvo ? To nam je valjalo
kazati, sve da knjiga i nije školska, a kamo li više baš zato , što jest škol-
ska. On je to lahko mogao učiniti ondje, gdje govori o rudstvu , bilinstvu i
životinjstvu. ¹)
Biljezi, po kojih prirodoslovi životinje vrstaju , jesu različni , pa s toga
su i sustavi životinja razni. G. pisac životinjarstva " odabrao si je iz njih
onaj sa 12 redova, koga Fr. Leunis u svojoj „ Schul- Naturgeschichte " ima prei-
načiv ga dakako mjestice, a to u obće dobro. To mi je dakako drago , nu
jošte bi mi draže bilo , kada bi bio , nenovotareć previše , peti razred riba
(str. 152) onako nazvao, kako ga Leunis naziva , naime „ branchiales " a ne
jugulares ". Zabaciv Leunisov naziv „, subbranchiales " a poprimiv novo ime
jugulares " , nazvao je g. pisac dva različna razreda rib (drugi i peti) istim
imenom. Pa kao što mu je za drugi (str. 144) i peti (str. 132) razred tech-
nički naziv „jugulares " isti, tako mu je i hrvatsko ime za oba ota razreda
isto, naime " grloperke " . Buduć se dva razreda istoga reda bez smetnje u
nauku nemogu istim imenom nazivati, zato bih ja ovom zgodom predložio , da
se drugi razred nazove „ grloperkami " (jugulares), a peti za razliku od dru-
goga vratoperkami " (subbranchiales). 2) Kao što evo moradoh našemu piscu
prigovoriti, da se je u razredjenju riba Leunisu iznevjerio, tako mu evo sada
opet moram zamjeriti , da je Leunisa u razredjenju sisara sasvim sliedio . Ja
mu to moram zamjeriti, što i on čovjeka u sustav životinja vrsta. Da vi-
dimo, ima li pravo . --- Poznato je, da i dan danas jošte nisu svi prirodoslovi

1) Iskreno izpoviedam, da sam bio nakanio knjizi na čelo staviti naslov » zoologija"
kao obćenito primljeni izraz , nu pošto je knjiga već dovršena bila , okrstih ju
primjetbami vještih prijatelja potaknut, hrvatskim imenom ; da tu nisam mogao
staviti " živinstvo " uvidjet će i sám g. recensent, znajući, da se pojam nauka
o živinstvu -- „ životinjarstvo“ - razlikuje od pojma ukupnosti životinja
živinstva - dočim bi se samim nazivom " zoologija“ jedno i drugo dobro razu-
mjeti moglo Gg. profesori će prigodom tumačenja izpuniti ovu malu prazninu.
2) Pišući o drugom i petom razredu riba priznati mi je, da sam i sám na prvi mah
mislio , da bi jednako nazivlje ovih dvaju razreda smetati moglo ; nu kad čovjek
ima pred očima, da drugi razred spada u bodljikave (A) a peti u mekoperne grlo-
perne (B) , to mislim da se takove smetnje nije bojati. Da su pako zbilja jedne
i druge upravo grloperke, to se jasno vidi iz definicije, koja umah izpod raz-
reda stoji, jugulares. Naziv vratoperke " , čini mi se, protegnuo bi grloperke iz-
van medja , u koje se upravo grlenimi pernjami stegnati imaju. U ostalom ja ni-
sam nijednoj konvenciji protivan. Kratko vrieme, u koje sam tjeran velikom os-
kudicom hrvatske zoologije , ovo djelo napisao nije mi dopustilo , da se radi su-
glasja techničkoga nazivlja s razmještenimi po dalekih stranah naše domovine vje-
štaci porazumijem ; s toga mislim , da » životinjarstvo neće od svoje koristi ni-
šta izgubiti, ako se techničko nazivlje boljim zamjenjuje, te će se s vremenom na
temelju ovako izpravljenoga nazivlja ili ovo isto popravljeno , životinjarstvo “ , ili
posve novo lasnije izdati moći. Omne initium difficile.
10*
148 Kritika.

jednoga mnenja, du li naime na našoj zemlji ima trovrstnih ili četverovrst-

nih stvorova. Jedni misle, da ima ruda, bilina i životinja, i ljudi. Prirodoslovi
prve vrsti nevele doduše, da neima ljudi, jer bo to i nemogu, ali oni vrstaju
čovjeka medju životinje i stavljaju ga životinjam na čelo a zašto ? To ne-
znam, ali ovo znam, da je baš i tielo čovjeka različno od tiela mà i najpo-
dobnije mu životinje. Tà koja životinja ima onakovu nogu, kakovu čovjek ima ?
koja živce onako spojene, kako su u čovjeka ? koja moždane porazmjerno
onako velike , kako čovjek ? koja listove, kao što ih čovjek ima ? Sve to ai
jošte mnoge druge česti tiela drugojačije su u životinje baš i najpodobnije
čovjeka. Ali i onda , kada svih tih tjelesnih razlika nebi ni bilo, valjalo bi
čovjeku kao stvor zemaljski već s toga osebice smatrati jer on ima um i
razum, koja nijedna životinja neima , koji je čovjeka govoriti naučio , što opet
nijedna životinja nezna . Životinja živi život bilinski (jer se hrani i razplo-
djuje) i životinjski (jer se po svojoj volji s mjesta na mjesto giba i osjeća),
---
pak ju ipak prirodoslovi razlikuju od biline a čovjek ? Od životinja da ne-
razlučimo ? Ja barem neću ga nikada brojiti u „ sisare dvoruke " (str. 40) . 3)
Životinje opisivati nebih ja nikada počeo sa sisari nego sa nevidi. Istina
je, da mladež sisare bolje i više pozna nego li nevide, a takodjer mislim, da
će se ona s toga i laglje učiti, ako učitelj sa sisari započme. Nù druga je,
da li tim znanost gubi ili negubi (str. 30), a do toga nam je već u višoj
gimnaziji stalo . To je sigurno, da je ustrojstvo sisara raznovrstnije, savr-
šenije, pa i zakučatije . nego je ustrojstvo drugih životinja . Onda je i to si-
gurno, da je ustrojstvo čovjeka zakučatije od ustrojstva samih sisara. Kako
će daklem učenik moći sasvim dobro shvatiti i razumjeti ustrojstvo sisara, pa
ì čovjeka, ako on nebude prije proučio ustrojstvo manje savršenih , jedno-
stavno ustrojenih životinja ? Njegovo učenje biti će puko učenje na izust, a
da će na taj način znanje, daklem i znanost gubiti, mislim da je jasno. Ond
mogu i to tvrditi , da učenik neće nikada tako dobro i jasno uviditi moći
divnu premudrost božansku u stvoru njegovom , ako se sa čovjekom počme,
kao što bi ju onda razumio, da se sa nevidi počme. 4)

3) To nece niti g. recensent nijekati, da se svi narodoslovci u tom slažu, da ima

samo tri carstva prirode : živinstvo bilinstvo i rudstvo, a da u jedno od ova tri
carstva i to u živinstvo i čovjeka, gledeć na njegov tjelovni ustroj,
uvrstiti moramo, sili nas definicija životinje. Da se ustroj čovječjega tiela od tje-
lesa ostalih životinja razlikuje , to je stvar nedvojbena ; nu da ove razlike
nisu toli goleme , da se tielo čovječje pod koje u životinjstvu nebi smjelo
subsumirati , priznala je golema većina izvrstnih prirodoslovaca. G. rec. je
veema dobro opazio, da čovjek živi životom čovječjim i životinjskim ; ja ga ni-
sam niti s obzira na njegov životinski život uvrstio medju životinje, već, držeći
isti ovaj nižega stepena život uzvišenijim nad ostale životinje, stavio sam ga s više
pogleda na njegovo tielo kao posebni razred na čelo životinjstvu . Nu on čovjek sa
svojih nad sve ostale zemaljske stvorove uzvišenih svojstva se sam na str. 40 kao
uvod kod dvorukih naročito napomenuo. Ovim postupkom mislim, da nisam do-
stojanstvo čovjeka ništa snizio, dapače držim, da se njegova umna i moralna svoj-
stva tim većma uzvisuju , čim je slabijom i nestašnijom predstavljena njegova ami-
nalna stran, sliedeći primjer izvrstnih kršćanskih pisaca, koji čovjeka predstavljaju
s jedne strane baštinikom vječne slave, a s druge (tjelesne) strane šakom praha
i hranom crvi."
4) Ob ovom pitanju : je li se ima nauk o životinjstvu započeti ozgor ili ozdol t. j.
od najsavršenijih ili najnesavršenijih dalo bi se mnogo pro et contra govoriti i
pisati ; jer su i najizvrstniji prirodoslovci ovim pitanjem na dvie strane razdieljeni;
 Kritika. 149

Svaki hrvatski pisac valja da sustav po duhu hrvatskoga jezika izpravi

i prikroji, gdjegod je to potrebno . Naš je pisac to pri razredjenju sisara
zaboravio, zato mu i jest razredjenje nješto malo smiešno. Po njem imadu
(str. 39) sisari dvoruci ( čovjek) pandže a kopitari papke , premda i on sám
sasvim dobro zna, da s sari dvoruci imadu samo nokte i kopitari kopita . Nie-
mac može, nepovriediv duha svoga jezika , medju „ Hufsäugethiere " brojiti i
Vielhufer" i " Zweihufer" i „Einhufer ", nù mi Hrvati to učiniti nesmijemo,
oliš ako hoćemo jezik, mà i smiešno bilo, po tudjem sustavu natjerati . Naš
pisac imao je daklem reći : sisari sa nokti na gibivih prstih, a takovi su :
sisari dvoruci (ako ih tko medju sisare već brojiti hoće) ; onda : sisari sa ko-
piti na negibivih prstih, a takovi su : kopitari ; zatim sisari sa papci na ne-
gibivih prstih, a takovi su opet : dvopapkari i mnogopapkari. 5)
O sustavu valja mi jošte jednu reći a ta jest, da bi se ja u nazivanju ple-
mena i rodova radje poveo za Talijani nego Niemci. Talijani naime izrazuju rod i
vrst jednim istim imenom, pa tako bih i ja činio. Oni n. p . nazivaju rod i
vrst lepre “, „ corvo “ , „ picchio “ , „ anitra “ , „ rana " itd. , a ja bih rekao „ ze-
cevi ", „ miševi “ , „ vrane ", „žune " , " patke “ , „ žabe “, „ šarani " itd . Nu ako bih
već i htio za plemena 1 rodove različna imena vrsti imati , to bih nazvao :
životinje nalike zecu , mišu vrani , žuni , patki , žabi , šaranu itd. , ili ako bih
baš jednu rieč želio, a ono : zecolike , mišolike, vranolike itd .; jer mi se čini,
da su ovi nazivi više po duhu našega jezika, a onda da se njimi i sama
stvar, koja se označiti hoće, bolje označuje, nego sa pisčevimi imeni, kao što
su miševci (str. 56), zecovci ( str. 58) , vranovke (str. 94), žunovke (str. 58) ,
patkarice (str. 111 ), žabnjaci (str. 132), šaranovci (str . 147) itd.
Toliko o sustavu ; a sada mi je razjasniti njekoje dosta važne stvari ,
koje u pisčevom životinjarstvu nisu sasvim jasne tè bi gdjekoga osobito uče-
nika pomutiti mogle . Pisac veli , da „ mrežnica (str. 15) sastoji iz množine ži-
vaca , iz vidnoga živca izlazećih " . tè bi se po tom moglo misliti , da mrež-
nicu mnogi i razni živci spliću , a to ipak nije . Mrežnica sastoji naime iz jed-
noga živca , i to živca vida , koji se unišav u oko , u njem razvrgne ; svrži
-
vidnoga živca izpreplitaju se i satvore mrežnicu 6 ) Krv, koja se je u des-
noj kletki prikupila istoči se iz nje u plućnu kucavicu (Lungenarterie ), koja
se je razgranila i grančice žilami vlasasticami (Haargefässe ) završila .
Protekavši kroz žile -vlasatice , izlije se krv u grančice plućne žile - krvice (Lun-
genvene) a iz njih u jednostruku plućnu žilu - krvicu , koja ju napokon u lievo
predsrdje iztoči . Tako bi se imala razumjeti pisčeva izreka (str. 21 ) , da naime
" plućanice (tako naziva on Lungenarterien ) preko pluća krv u lievo predsr-
dje vode. " Ptice imadu „ volje " a kukci „ želudčić “ ; „ gušu neimaju ni
ptice ni kukci , jer je guša bolestna izrasao. Na str. 13., gdje no pisac
veli, da je „ lubanja s moždani i hrbtenica sa hrbtenjačom stolica animalnih
živaca ", pa onda malo niže , da „ vegetativni živci u grudnoj šupljini i lubini
stoluju “ , valja ovako razumjeti : Moždani su umješteni u lubanji a hrbtenjača u

ja sam osvjedočen, da je u „ životinjstvu " poprimljeni red za mladež srednjih

učilišta uspješnijim, te je ovaj postupak jednim, po Europi slovećim prirodo-
slovcem, koji je rukopis " životinjarstva " rasudjivao, valjanim priznat. Za visoke
škole i za strukovnjake počeo bih da kako i ja zoologiju učiti ozdol.
5) Ovdje g. rec. pravo ima, da se na str. 39 kod sisara pod a) ima dodati : 48
nokti ili ..", što je pogreškom izpušteno, a da se kopitari medju papčare
mogu, dapače moraju vrstiti, mislim s toga, što kopitari imadu papke i to dva
mala, premda krnjasta, pod kožom sakrivena. i treći veliki kopitom obuveni papak.
6) Mislim, da je to isto u ,,životinjarstvu " samo drugimi riečmi rečeno.
150 Kritika.

hrbtenici, pak iz moždana i hrbtenjače polaze animalni živci, koji se onda svi-
kamo razilaze, vegetativni živci pako smješteni su u prsih i trbuhu . Pro-
hodnjak, mokračnik i spolna uda nesudaruju (str. 118), nego se sastaju u
jednoj rupi, kroz koju se onda i izmiću. - U pera je u cievi ucjevak, a nije
-
duša (str. 76). Životinje neizmiću iz sebe „ blato " nego pogan. Ote i jošt
druge njim podobne nejasnosti potekle su, kao što mi se čini, odtale , što se
je pisac prestrogo njemačkoga izraza držao. Nù našim piscem moramo jošte
kroz prste gledati, jer oni znanstvenu knjigu tek stvoriti imaju, a da to nije
lahak posao, znati će svatko, tko je kušao . Črknjica je stvarca mala,
koju svatko lahko pregledati može ; ali ako i jest ona mala, zato joj je ipak
vriednost dosta puta veoma velika. To valja osobito ob onih črknjicah, kojimi
stope, palceve i crtice zaznamenjivati običajemo jer je velika razlika izmedju
jedne i dviju črknjica. Tako veli naš pisac, da je gavran (str. 95) velik dva
palca mjesto dvie stope, mosasaurus (str. 126) 25 palacah mjesto 25 stopa
itd., a tomu nije ništa drugo krivo nego črknice, zato će i učitelj i učenik
na njih morati pozoran biti. 7)
Veoma mi je drago, da sam sa piscem „ životinjarstva " istoga mnenja,
da nam naime valja pridržati imena ruska, poljska, česka onih životinja, koje
žive u Ruskoj , Poljskoj i Českoj , i za koje nam braća svoja narodna imena
imadu. Prikojiv takovo ime po duhu našega jezika, dobiti ćemo dosta valjauih
naziva, za koje nam daklem neće trebovati nova imena kovati. Meni se u obće
kao i našemu piscu najbolje dopadaju nazivi, što ih je sam puk stvorio , samo
kada bi nam svi takovi nazivi poznati bili ! G. pisac i ja kujemo više puta
nove rieči, pa baš mnogo puta i loše, a narod ima ih prekrasnih. U tom će
nam svim skupa pomoći nazivni rječnik, koji će se sastaviti iz pobranih puč-
kih i dobro skovanih naziva. Zato sada niti neću izbrajati one skovane na-
zive, koje bismo liepimi narodnimi imeni zamieniti mogli.
Napokon nebi sgorjega bilo , kada bi naš pisac bio kod onih životinja,
što u našoj domovini žive , to nam samo sa njekoliko rieči kazao. S toga
nebi knjiga mnogo veća bila a postiglo bi se nješto, što oba od srca želimo,
naime to , da bismo si danas sutra hrvatsku faunu sastaviti mogli, onda da
bi nam mladići jednoč znali, čego doma imaju , da neostanu do vieka tudji u
svojoj kući. Nam valja i o tom misliti, zato bismo se g. piscu jošt većma za-
hvaliti imali , kada bi on to već u svojem 99 životinjarstvu " bio započeo.
Ja rekoh ; ali možda sam krivo shvatio, s toga vas molim, da me izpravite.

U Osieku mjeseca Studenoga 1863. pisa Živko Vukasović.

7) Ja sam njekoje pogreške tek nedavna, pošto je životinjarstvo " već i razposlano
naknadno tistkati dao i dotičnim zavodom poslao, ta se gg. profesori umoljavaju,
da njihovim nastojanjem učenici zamiene posljednji list, na kojem su pogreške ne-
podpuno naznačene bilo, s poslanimi podpunijimi „ izpravci “ . Da se je uzprkos i
najpomnjivijoj pazki ipak jošte pogdjekoja pogreška uvukla, kao što su gori nave-
dene 2 " mesto 2 ' , i 25" mjesto 25 ' , imade se pripisati naglosti, kojom je djelo
tiskano, Torbar.
 Sadržaj prvoga svezka :

Nauka.
Stran
Naš pravopis, napis. V. Jagić 1
Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka, napis. Dr. Fr. Rački 35
Opatija b. d. Marije u Topuskom. Povjestna crtica, nap. I. Kukuljević 78
Statistički odlomci, priobé. Dr. P. Matković 98
Naglas u rieči hrv. jezika, nap. V. Pacel 108
Vlasice ili trihine, nap. prof. Erjavec 120

Kritika.

Dizionario italiano-ilirico di Gi. Jurasich, priobé. A. Tkalčević 124

Razměr jugosl. jezikah od L. Mahnića, priobé. V. Jagić 125
Oblici srbskoga jezika od Gj. Daničića, priobé. V. Jagić 127
Bukvar staroslov. jezika od Berčića, priobé. V. Jagić 129
Borba Hrvatah s Mongoli od J. Kukuljevića, priobé. Dr. F. Rački 131
Povjestnica hrvatska od Tkalčića , priobé. Dr. F. Rački 133
Prospetto chronologico della Storia della Dalmazia, priobé. Dr. F. Rački 125
Slovanské právo od Dr. Jirečka, priobé. prof. M. Mesić 138
Životinjarstvo od J. Torbara, priobčuje Živko Vukasović 146

Neima tomu ni pol vieka, što je hrvatski narod osvanuo u novu dobu duševnoga
prieporoda, i opet napredova u svili strukah narodnje obrazovanosti toliko, da ako viš-
nja providnost rád mu naspori , do mala će s ponosom pokazivati na uspjeh svoga
djelovanja. Mjerilom bo našega napredka suratramo stanje jezika i književnosti, kojima
u nedavno vrieme duševna borba hrvatskoga naroda započe , a danas vidimo jih već
uzdignute do znamenita upliva i uglednosti.
Ovo sretnije doba naše knjige , osobito od kada nam sjaje zviezda priedhodnica
uzvišena pomisao Akademije jugoslovjenske, potaknu nas da uzkrisimo znanstveni organ
,,Književnik " , koji pokraj samoga svoga predmeta , ima i tu važnu zadaću , da nas
pripravne, u rádu složne i izvježbane, prevede u onaj strogim znanostim namienjeni hram.
S nizka zamahnut će naš liet kao ptice poletarke , dok valjano neizkuša snage
svojich krila : radit ćemo onoliko, koliko smo dorasli i dozrjeli.
Našemu pozivu odazva se za prvi početak dovoljno učestvenika sa svih krajeva
hrvatskoga i srbskoga naroda , te su uz hvale vriednu pripomoć Matice ilirske materijalu i
uvjeti osigurani : to je liep dokaz, da u nas ima pouzdanja, ima volje i požrtvovanja.
Preostaje nam dužnost, da pozovemo sve vriedne književnike, kojim je do našega
napredka, da se dobroj nakani neogluše, da nas znanjem svojim podupru ; prostrano je
područje našega časopisa : slovjensko (napose hrvatsko - srbsko) jezikoslovje
i poviesti sve njihove pomoćnice, kano su : pitanja literarna i kulturnohisto-
rička , razprave o životu i odnošajih (javnih i privatnih , osobito pravnih)
našega naroda, o njegovom uredjenju crkvenom i državnom , gradjanskom
i vojničkom itd.; najposlije želimo da budu u našem časopisu ponešto zastupane i
prirodne znanosti.
Po jedan arak izvorna sastavka nagradjujemo sa 20 for. a. vr. te primamo i
cirilicom pisane članke.
Književnik izilazi početkom svakoga četvrtoga mjeseca (kao četvrtljetnik) u svez-
cih od najmanje 8-9 araka, a može biti i više, te stoji 5 for. na godinu.
Na ime uredništva :
V. Jagić.
 KNJIŽEVNIK.

ČASOPIS

za

jezik i poviest hrvatsku i srbsku ,

i

prirodne znanosti .

Uredjuju i izdaju

(podporom Matice ilirske)

Dr. Fr. Rački, V. Jagić, J. Torbar.

Godina I. Svezak 2.

U ZAGREBU.
Brzotiskom Dragutina Albrechta.
1864 .

Sa dodatkom izvješća o računih Matice ilirske.

 KNJIŽEVNIK.

ČASOPIS

za

jezik i poviest hrvatsku i srbsku ,

i

prirodne znanosti .

Uredjuju i izdaju

(podporom Matice ilirske)

Dr. Fr. Rački, V. Jagić, J. Torbar.

Godina I. svezak 2 .

U ZAGREBU.
Brzotiskom Dragutina Albrechta.
1864.
 Naš pravopis.

II .

Nastavljajući o našem pravopisu « *) , netreba mi iznova sjećati čitatelja,

da se u dokazivanju neću služiti razlozi pukoga oportuniteta bud pedagogike
školske ; ja ovih sredstva neprezirem nu što bih i mogao odanle i to na svoju
korist navesti, sve je već dovoljno poznato . Bilo bi takodjer suvišno izriekom
spominjati, da se neoslanjam na ugled osobe , nego na ugled stvari t. j. ovdje
na ugled jezika i njegovih nutarnjih, od samovolje pojedinih slovnica i slov-
ničkih nauka nezavisnih zakona. Zato ću riedko samo pitati , tko što reče , a
često puta, što tko reče.
Čitao sam negdje, da je jednoč car Tiberij učinio pogrješku , neznam,
jeda li u govoru ili u pismu. Od dvojice prisutnika ukori ga jedan, a to bijaše
Marcel ; drugi pako , po imenu Kapito , pohvali rekav , da, štogod car rekne,
sve je dobro latinski, pa kad i nebi bilo, da će do skora postati . Na to će
Marcel, valjan gramatik ali loš udvorica, ovako odgovoriti : Lažeš Kapitone !
Cezar može doduše podieliti pravo gradjanstva čovjeku , al ga nemože rieči.
U toj anekdoti ima ta istina, da čovjek, kao što samo onoliko prirodom
vlada , koliko joj pozna zakone te jim se pokori , onako će , bio mudrac , bio
pjesnik, bio jezikoslovac , samo donle zapoviedati jeziku , koliko mu zakone
pozna ter jim se podlaže . (M. Müller Vorles . über Wiss . d . Spr. 34) .
Tko vjeruje u ovo načelo, zahtievati će od svakoga gramatika , dakle i
od mene, da mu se neumuje po privatnoj domisli, da mu se neizvode pravila,
kako bi se meni il tebi svidjalo, već da se iznose na vidjelo sve same stare,
dà vrlo stare istine .
Tako sam zbilja do sada ja i činio, a posao bijaše za me vrlo ugodan ;
navodeć davna svjedočanstva prije vjekova živućih svjedoka podje mi za ru-
kom dokazati , da se u do sada tumačenih , znamenitih, točkah naš današnji
jezik kreće posve na historičkom temelju ; ali što sada sliedi , neće biti po
svoj prilici jednako ugodno, dapače sretan ja , ako nebude mnogiem upravo
zazorno ! Namjeravam bo doskočiti golemoj gramatičkoj priedsudi , ter dokazati

Žalibože ima ljudi, kojim taj članak i njegov naslov nije po volji ; tuže se, za-
što neimamo ništa važnijega, nego li je o „ pravopisu " pisati ; na ovake prigo-
vore neka odgovaraju sami članci i nepristran sud čitatelja ; a tko misli , da se
tiem nesloga i razdor sije, što se nespretnost, dà pogrješnost kojega slovnič-
koga oblika dokazuje, i to pod čednim naslovom „ naš pravopis “ pristran
je, i nepravedan te zavidi našemu napredku. Urednictvo.
Književnik I., 2. 11
152 V. Jagić.

čitavu ništavost svih kolikih kombinacija gramatičkih o drugom padežu

množine imena samostavnih , kako ga u nas pišu , a mnogi i iz-
govaraju.

Predpostavljam, da je većini čitatelja poznata dugačka razpra , što se

vodila do najnovijega vremena ob ovaj padež ; mislim da je svatko barem što-
god načuo o neprestanom navaljivanju g. Fr. Kurelca na zagrebački ah « i
na „ ahavce “. Ako sve ostalo čega mnogo ima - odbijemo na poznatu
žestinu istoga gospodina, izpoviedam, kako pravda zahtieva , da je dovoljno
opisao suvišnost pismena h- a kod samostava u drug. pad. množ . , dapače
da je faktičnom porabom nekolikih vjekova naše književnosti temeljito do-
kazao , da onomu pismenu ondje mjesta neima. Zato neću , da isto opetu-
jem , što već i on sám i drugi nuz njega temeljito napisaše na obtužbu biedna
pismena ; nekanim s nikim i proti nikomu polemike voditi, već želim da kano
u zrcalu nadjemo kratku ali razgovietnu sliku života ovoga jednoga našega
padeža, gledeć na njegovu fizikalnu stranu t. j . na promjene glasovne, na
prama znamenovanju i porabi skladbenoj , u koju se neupuštam.

U ljudskom mišljenju razlikujemo pojam i priedstavu kao materijal

od forme t. j . onoga odnošaja , u koji ovi pojmovi i priedstave medju-
sobno dolaze . Buduć pako da jezik zovemo glasovnim izrazom misli,
te se po jednoj definiciji veli, da je govoriti isto , što na glas misliti , to treba.
da i na ovom odiélu misli razlučimo izraz za dvoje za pojam i priedstavu i
za njihov medjusobni odnošaj . (Steinthal Gram. Log. Psych. p, 359 ) . Pojam
ili priedstava, što zovemo z namenovanje rieči jerbo rieč nije jošter
priedstava, već ju samo znamenuje : Steinth . 346. — čuva svoj zametak u ko-
rienu, a čime se korien s kraja nastavlja zovemo nastavak, i taj izrazuje od-
no š aj znamenovanja rieči u izrjeku. Medju korien i svršenu t . j . nastavljenu rieč
dolazi obično neki posrednik, koji zovemo osnovom (thema), jerbo su na
njem osnovane pojedine kombinacije uže zajednice, kano u imena : padeži , u
glagola : vremena, osobe . (Pott Et. Forsch. II . 1. 225) . N. p. „ umrieti " ima
svoga znamenovanja korien mr (u sanskr. mar i mr), iz kojega promjenom
nutarnjom i dometkom vanjskim postade : mori kao osnov nova roda rieči
s preinačenim ponešto i znamenovanjem . I korien i osnov da se nadju u
savezu, kakova treba govor ljudski , zahtievaju odnošajnih nastavaka,
kano kad reknemo : mreš, mremo, mrete itd., s, mo, te, označuju odnošaje oso-
bne. Isto tako u oblicih : žene, ženi, ženah, ženam, ženami itd. treba da je ko-
načnih nastavaka taj smisao, da će izraziti odnošaj jedne rieči prema ostalim
u izrjeku.
Dokazana je istina, da u podpuno uzčuvanom životu jezika indoevrop-
skoga nemanjka riečim niti glasovni izraz pojma ili priedstave niti njihova
odnošaja. Kadšto ipak kan da se taj glasovni obseg tečajem vjekova od pre-
mnoge porabe iztrošio , osobito je konac rieči izvržen što većim nepogodam ;
ondje bo su sila i napor organa najslabiji pak će najprije štogod žrtvovati.
(Schleich. D. Spr . 59.)
 Naš pravopis. 153

Sravnjivanje n. p . jezika staroslovenskoga s inimi srodnici dokaza nam

zbilja, da se ovdje nijedna rieč nedočima pravim suglasom, nego ili je sasvim
odpao, kao : s, t. ili mu se, ako bijaše n , m, sačuvao trag u nosnih samoglasih ę ią
(Schleicher Beiträge I. 402.) . Odatle još i danas običaj u ruskom i našem
" slaveno - srbskom " jeziku, da suglasnim svršetkom rieči dopisuju ú i ь, pa ako
je to sada samo od stare navade, imadjaše u prvobitnosti velik smisao (Bu-
slaev Opyt istorič. gram. I. 40) .
Zato je u raztumačivanju gramatičkih oblika ma kojega jezika prieka
potreba, da se za temelj stavi najstarodavniji zastupnik ukupnoga roda
n. pr. roda slovjenskoga : stara slovenština ; dapače mnogokrat prisiljeni
smo i preko roda uzporedjivanje nastaviti , da samo tim sigurnije dopremo
do cilja *).
Naš današnji jezik, da za primjer kažem, nije se mnogo promienio od
obćene, barem slućene, prvobitnosti i opet bi nam mnogi oblici silno izmu-
čili glavu, da nejma staroslovenštine ; a opet tumačenje stare slovenštine bez
pomoći komparativnoga jezikoznanja ni kud ni kamo : tomu netreba ljepšega
dokaza, nego što je gramatika Dobrovskova na svakoj skoro strani. Sravnite
na pr. u Dobr. p. 466 ss. „paradigmata declinationum ", pak ćete se ob istini
mojih rieči osvjedočiti.
Mi ćemo se ovdje s malim zadovoljiti, pa da ono , što želimo , dokažemo,
netreba upravo, istinu govoreć , nikakova osobita napora ; iz predpostavljane bo
medjusobne srodnosti samo nekih najpoglavitijih jezika indoevropskih, lasno će
se razabrati, kako pravilno naš drugi padež množine odgovara dotičnikom
inieh jezika. Medjutim, našav obličnu srodnost padeža, namiće se jezikoslovcu
novo, zanimivo pitanje, kakov li bijaše smisao nastavaka, koji različite pa-
deže tvore, osobito u ono davno doba, dok medju znamenovanjem i njegovim gla-
sovnim izrazom postajaše uži savez medjusobne sviesti. Dobro je, da i o toj točki
već u napried saslušamo mnienje ućenih jezikoslovaca, pošto se samo ovako shva-
titi i valjano uvažiti može vriednost padeža, a to nije stvar neznatna : gubitak
jednoga smije se prozvati velikim obćenitim gubitkom narodnjim, dapače onaj
momenat, kada se iz pameti naroda izbriše i izgubi njihova pravilna poraba, ne
sluti na zdravost nutarnju, nego mu po svoj prilici potajni crv žile podjieda.
Ovakov neugodni momenat u životu latinskoga jezika predočuje nam
jezik zakonika longobardskih kraljeva (edicta regum Longobardo-
rum) ; navesti ću za pouku jedan primjer : Si quis Romano (m. --us) abueri
filii (m. -os) de femina longobarda et antequam ad legitimam uxore ( ud-
pade m) tullerit, filios abuerit, et postea legitima (m . um) fecerit filio (m.
-um) habueri, qualiter dividat zius, id est fratrem (m. —ter) patris aut avun-

*) Die Aufgabe des Sprachforschers ist nicht die, nachzuweisen, wie sich ein Chaos,
ein Urschlamm " allmählig gestaltet hat, sie gleicht eher der des Kunst-
historikers , der die lebensvollen Gestalten der Blüthezeit aus abgemessenen Ty-
pen einer älteren Kunstperiode erklärt. Aber ein Zurückgehen auf jenen
früheren Zustand ist unerlässlich. Curtius Grundzüge I. 23 .
11*
154 V. Jagić .

culum (m. —us) id est fratre (m. -ter) matris ! Ovo niti je više stari latin-
ski , niti opet novi talijanski jezik , već putnik , koga zatekosmo na muko-
trpnu putovanju u onakovu stanju , da neumije razlučiti padeža n. pr . nomi-
nativa od akuzativa itd.; jerbo je izgubio, bolje rekuć iztrošio nastavke, kano
ti u nom. s u akuz. m itd . Ali toga gubitka nemože bez odštete podnieti ,
za dokaz, da mu nastavci s, m itd. svakako nešto naznačivahu ; zato su vrlo
istinite prekrasne rieči velemeštra gramatičkih nauka, kada veli : Aus den
einsylbigen Wurzeln gehen Nomina hervor, substantive und adjective , durch
Anfügung von Sylben , die wir nicht , ohne sie untersucht zu haben , als für
sich bedeutungslos , gleichsam als übernatürliche mystische Wesen ansehen
dürfen, und denen wir nicht mit einem todten Glauben an ihre unerkennbare
Natur entgegentreten wollen . Natürlicher ist es , dass sie Bedeutung haben ,
oder hatten , und dass der Sprachorganismus Bedeutsames mit Bedeutsamen
verbinde. Warum sollte die Sprache accessorische Begriffe nicht auch durch
accessorische an die Wurzel herangezogenen Wörter bezeichnen ? Alles wird
versinnlicht, verkörpert durch die sinnliche, körperliche Sprache. (Bopp V. Gr.
I. 240. )
Nastavci dakle padežni bijahu po mnienju Boppovu i svih drugih današ-
njih jezikoznanaca neko vrieme osjećani kao posebne rieči ; samo se pita :
kakove ? Tomu odgovara Bopp : Ihrem Ursprunge nach sind sie, wenigstens gröss-
tentheils Pronomina. Woher hätten auch die mit Wortstämmen zu einem
Ganzen verwachsenen Exponenten der räumlichen Verhältnisse besser genom-
men werden können, als von denjenigen Wörtern, welche Persönlichkeit
ausdrücken, mit dem inhärirenden Nebenbegriff des Raumes ? (Bopp V. G.
I. 245.)
Drugačije misli Pott, koji o teoriji upravo spomenutoj ovako sudi : Ich
für meinen Theil habe dieser Lehre, welche die Endungen der obliquen Casus ,
die meisten Praepositionen und selbst Zahlen aus Pronominen ableiten will,
nie sonderlichen Geschmack abgewinnen können . So dünn wird bei derlei Ab-
leitungen die Luft, als sässe man unter einer Luftpumpe . Daher mein Un-
glaube, den auch vielfach auszusprechen Gelegenheit genommen worden. (Pott.
Praeposit. 61. ) — Pott se dakle s ovim mnienjem o zaimenoj vriednosti
padežnih nastavaka neslaže , nego navadja rieči, što jih Grim već god. 1822.
izrekao : " ako se čovjek drži te misli, da je iz početka priegib (flexija ) nešto
onakova u svojoj unutarnjosti sadržavao , čime se kasniji jezik izvana
poslužuje, to se čini, da se priedlozi imaju smatrati kao sufixi , kojimi se
odnošaji padežni iz koriena razvijaju . “ (Praep. 20.) - te potvrdjuje ovo po-
sve razložno umovanje novimi dokazi, kano ti je poznata istina : da čim je
koji jezik starodavniji , tim u više slučajeva može podnieti padež bez * ) pried-

*) Ovu istinu potvrdjuje u slavistici mnogo prekrasnih primjera ; pomislite samo na

staros . lokal bez priedloga u smislu mjestnom ili vremenom, i uz glagole sa-
stavljene s takovimi priedlozi, gdje bi stojao lokal. ( Sr. Busl . § . 247 ) . Tko toga
nezna, lako bi lokal držao za genitiv i eto ti tobože dokaza, da se ima u gen .
h pisati. Experto crede Ruperto.
 Naš pravopis. 155

loga, a što većma potamnjuje smisao nastavaka padežnih, to je šire gospod-

stvo priedloga ; nasuprot kada iznemogu nastavci osobni u glagola, širi se
i preuzima mah gospodstvo podupiraćega jih za imena. Ovaj je dokaz si-
lan ! U samom dakle jeziku sačuva se slutnja, da mu u padežih za iz-
raz odnošaja treba priedloga , a u osobah za nastavak glagola zaimena !
Tako i jest. Uzmimo za primjer jezik novo bugarski. U nominativu za-
htieva svoj "" člen “ ть n. pr . naša rieč vuk glasi Bugarinu : влькьть ili вль-
коть, a da ть nije nego zaime pokazno , dometnuto samostavnom osnovu,
može biti svakomu jasno, osobito kada još pomisli na spolnik grčki, romanski i
njemački . Ovako u nominativu, ali u kosih padežih upotrebljuje priedloge
i to оть ili нa ( obično) za genitiv i dativ, a ostale prema potrebam. N. pr.
На Арапотъ Марко му зборвеше (Iz Narodnih pjes . ) ; ovdje vidimo mjesto pra-
voga dativa : aрапу ili арапину obnemogli i članom poduprti oblik : apa
поть, a uz to još priedlog : Hа. K tomu je suviše dodano i zaime : My. Ili :
тà се чуе до синiо-то небо ; оvdje izabran je dobar priedlog, samo što neima
više upliva na padež . (Sr. Hattala u Č . Č . M. 1857. 234).
Ovo su praktični dokazi za istinitost mnienja Pottova o postanku kosih
padeža u indoevropskom, pak niti Bopp nije tomu baš mnogo protivan, jerbo
se napokon i on nalazi često prisiljenim, da izreče srodnost medju priedlo-
gom i pokojim padežnim nastavkom ; n. pr . u sanskr. inštr. jedn . kod na-
stavka a (Gr. §. 158) , kod ablativa t s prislovom tas (Gr. §. 421. ) , kod na-
stavaka, u kojih je bhi sadržan, s priedlogom abhi (Gr. §. 223 ) itd . U naj-
novije doba zastupa isto mnienje u Kuhnovu Časopisu ( B. XII . H. 4. 1863)
neki H. Grassman . Od slovjenskih jezikoslovaca spomenuti ću vrloga Hattalu ,
koji se izjavio za isto mnienje u Č . Č . M. 1857 p . 235 ss. -
Ako je dakle istina , da ono, što padežnimi nastavci zovemo, bijahu ne-
koč samostalne rieči , u načelu istovjetne s onimi , koje su u gramatici poznate
pod imenom zaimena i priedloga : to će svatko lako dokučiti , da je velika
bezdušnost krivo padeže miešati , dok njim ikoliko razlika u narodu žive ,
da je griešno , krivo jih tvoriti i tumačiti , osobito ako to ista slov-
nica čini , kojoj je dužnost, da bdije nad zakoni , ne pako da zakone gazi.
Govoreć o padežu pita se za njegov nastavak, koji se na kraju rieči
dodaje onomu, što nazvasmo korien bud osnov. Znamo pako , da je kraj
rieči podvržen najjačim promjenam ; zato su za nas ovdje najvažniji oni za-
koni, koji vladaju u pojedinih jezicih gledeć na svršetak rieči . Jedan takov
spomenuo sam upravo : da se na kraju rieči u staroslovenskom
26-27
netrpi suglas (I. ) , a drugi opetovan bi u „ Književniku “
I. p. 26
iz Zagr. programa : da se nakon odbačenih krajnih su glasa po-
kraćuju još i preostali samoglasi , što su dugi , u kratke ; što
kratki u poluglase . (II. )
Ovaj dvoji pojav jednoga zakona staroslovenskoga *) tumači množinu

*) I drugi jezici imadu svoje zakone za svršetak rieči : n. pr. o gotskom sr. West-
phal u Zeitschr. f. Vergl. Spr. II. 161 ; o litavskom : Schleicher Gr. §. 27 .;
o lat. grč. jeziku : Leo Mayer vergl. Gr. p. 222. itd.
156 V. Jagić .

oblika, koji se na prvi mah čine posve neslični ; n . pr . što mi velimo pridjev :
suh, starosl. corxь, tomu odgovara točno litv. sausas, samo valja znati : 1. da
je u cory odpao po zakonu I. krajni suglas s, što bijaše znak nominatiya
jedn . muž . spola, kao što je u gr. lat . sus , u litv. sanskr . as (Gled. Zagr.
progr . 1862 §. 19) ; 2. da je po zakonu II . onaj u litv. pred s stojeći samo-
glas, kojemu upravo navedosmo zamjenike a, o, u, u slov. pokraćen u ; na-
pokon 3. da je naš suglas h (x) često istom u kasnije doba nikao
na domaćem zemljištu mjesto prvobitnijega s ( Schleich. Comp.
249 ; Bopp Vergl. Gr . I. p. 144). Ovu noviju vriednost pismena h (x) valja si
osobito zapamtiti ; n. pr. oxa u sansk. júšas (m . júsas), lat. jûs-júris (m.
jûsis) ; cнoxa (snaha) lat . nurus (m. snusus) gr. vúog (m. avúcog) sansk. snúšâ ;
oyxo lat. auris (m. ausis) lit. ausis got. auso ; morxa lat. musca gr. puła (m.
posta) itd.
Ovako je dakle, odbivši sau na jednakost sa coy -- naš ono što
litv. sas .
Istim si načinom odgovaraju naš у u aoristu prve osobe sa sanskrit.
sam (u okolnostih i šam), gr. ca, n. pr. sanskr. adikšam (od kor. diś i na-
stavka : sam a augment je a) , gr. čez * έ δεικ oz ; u slov. KAZA Xb
KAZANK. Ovdje uzporedjeni : sansk. sam gr . σz i slov. xã pokazuju, da je u
nas po I. odpao suglas m, a po II. samoglas a pokraćen u 1.
U starobug. ima dapače još aorista prve osobe na с (mjesto ь) i to
je prvobitstvu mnogo bliže (sr. Mikl. Vergl. Form. § . 121 )
Kao treći slučaj , gdje je naš x zamjenik inieh jezika s-u , napomenuti ću
lokal množine , u slov. na XL, da se ujedno vidi golema razlika medju
ovim pravilnim i onim nesudjenim u tobožnjem genitivu množine . Nastavak
ovoga padeža glasi u sanskr. su ili su (prvobitnije, vele, da je sva , u vedah
dapače susu , Schleich. Comp. §. 256), u zendu su ili hu (pamtite i ovdje
zamjenu od s i h) , u litavskom se i s (dapače su i sa) ; u slov. dakle po gori
rečenoj zamjeni od s u h, i pokraćenju od u u posve dosljedno : xL. N. pr.
od sanskr. osnova vrka, nomin. vrka-s (gr. Axo ) ima lokal glasiti : vrkasu,
samo što se kod ovakieh mužkih rieči osnovni samoglas a spaja sai u ai
= ê, dakle vrkaisu = vrkêšu ; tomu obliku odgovara
najtočnije, što može,
slov BALKEX , naime : vrk - KALK, ê = E, i su XL; samo što se po domaćih
zakonih mora K pretvoriti u 4 , dakle : KALENZ . Još bliže sravniti ćemo
sanskr . sûnu- su i slov. CLINK X (ako baš ova rieč ovako i nedolazi , ima mnogo
drugih na ь, sr. Mikl. form. §. 6. c. ), u litv. sunů - sùisunůsè ili sunů s.
U ženskih sanskritskih na a ostaje ovaj samoglas pred su posve nepro-
mienjen, a tako i naš a pred nastavkom xã, n. p. sanskr . vidhavá-su slov.
KьдоKA-Xь t. j . vidhav - выдов, а = a, su = Xь. Tako kažemo mi rukah
stslov. paкaxь, u lit. rankosu , rankose i rankos itd.
Iz ovih primjera sliedi očito , da je lokalni x posve etimologičan, jerbo
mu odgovara, kako valja , sanskr. su , litv. su , se , s, a naši gramatici neka si
to izvole dobro zapamtiti , da već jednom prestanu krivo razumievati rieč :
etimologičan, te se okane etimologičnost po Crnoj Gori tražiti !
 Naš pravopis. 157

Duboki smisao nastavka lokalnoga shvaćaju , kako treba , svi slo-

vjenski jezici čuvajuć ga u bitnosti nepovriedjena sve do dana današnjega ,
a bitnost lokala množine sastoji se u nastavku xã -- chh svih slovjen-
skih jezika ; dapače u staročeskom dočuva se jošt uspomena prvobitnijega
8-a mjesto h-a u oblicih XI XIII. vieka na as. (Sr. Šafařik Počátk . 32 i
Čas. Č. M. 1847 p. 127). Ovakov su ostanak lokala na si oblici zaimena
osobnih : Hacă (nas), BACK (vas) ; sr . Bopp . Vergl. Gram. II . § . 339.
Četvrti slučaj, da je naš h (x) zamjenik prvobitnijega s, nalazim u ge-
nitivu množine, ali ne imena samostavnih , već za imena. Znamenito je
najme , da u sanskritu ima za genitiv množ . samostava i pridjeva na-
stavak âm, a za zaimena nastavak sam. Istinabog mnogi gramatici uče, da
je am istom postao od sam (Schleicher Comp. §. 253.) , ipak je uvaženja vrie-
dno , što većina jezika tu istu razliku pravi, te kod za imena ostaju pri
nastavku , koji se može liepo uzporediti ili izvesti iz sm ; do čim u imena
vole kraći nastavak, odgovarajući sanskritskomu m. N. pr. ima zaime poka-
zno koriena : sanskr. ta, gr . to, slov. т . Ovo zaime glasi u gen. množ . mužk .
spola u sanskr. têš m (= tê + sam), u lat. tôrum ( u : istorum), u
slov TEXL.

Ovdje se prva polovica slov. slaže sasvim sa sanskr. t. j . T tê, a što

je onamo sum, to je ovdje : x ; nu kao što je pravilno, da se s zamjenjuje
običnim našim h , to se ipak čitav am nebi imao pokratiti u ; jerbo ako i
reknemo, da je m odpao, ostaje još , kojemu bi u redu odgovarao naš a ,
kao što zbilja kod sanskr. osnova na à ostade u nas a, ili što je sanskr.
akuz. m, odgovara mu naš ( am) n. pr. vidhavâm = BLдOK . Do to-
lika uništenja, t. j . da se sanskritskomu âm , grčkomu wv, lat. um jedini trag
sačuva u slov. L ― kažu nam put oblici jezika litavskoga svojim posredo-
vanjem ; ondje bo od am ostade û, dapače dielomice un ili pred priedlogom
pi, koji se genitivu zapostavlja , takodjer um (Schleich. Lit. Gram. §. 77) .
Zato se po strogoj dosljednosti nemože ništa prigovoriti, da Schleicher (Bei-
träge I. p. 412. ) za prielaz od prvobitnoga m do današnjega predpostavlja
posredni oblik (a) . Možemo i dalje poći, te sjetiti na savez medju i
prema , koji se u mnogih pojavih očituje, naročito u akuz . množ . BALLI
prema м a prvobitni je dočetak ans (Bopp . V. Gr. I. § . 236) . Smije se
dakle reći, da je u gen . množ . pokraćivanje krajnih samoglasa u slovenskom
za jedan korak dalje izvedeno , nego li u akuz . množ . i to oviem redom : iz
âm u ă (a) um (y ) u % (Sr. takodjer Hattala Č . Č . Mus. 1862. II . 139) . –
Našemu je тѣхъ
т - sanskr. têšam posve srodno gotski : thizê (sr. Rumpelt
Deutsch. Gram. §. 84 i 104 ) a još bliže starini sačuvao se staropruski ge-
nitiv na son: stei-son (Bopp. §. 248).

I ovdje nezaboraviše jezici slovjenski sve do dana današnjega na pravi

smisao pismena h, već se u zaimena svuda sačuvaše oblici osnovani na xь :
TEXT нXL ; dapače u gen. нAсL, RACL ostade i opet još starija uspomena s - a,
sr. litv. mu su i jusă .
158 V. Jagić.

Što je Tx prema têšâm, to je нуь (= jь) prema jêśâm, a ovo je za-

ime uzrok, zašto i genitiv množ . imena pridavnih dan današnji u našem je-
ziku bez razlike spola izilazi na ih. Dočim najme nekoč svako ime pridavno
bijaše sklonivo preko svih padeža i spolova kao da je samostav, svršujući se
na ь, a, o (c) i opet po deklinaciji sastavljenoj t. j . tako , da se običnomu
obliku dodavao jošter dotični padež zaimena н,,, kano ti : доsρ =
ДОБРЪН ili добрын ili добры , добра + и - добрая, добро + € = доброю itd. sa-
čuva se u hrvatskom jeziku podpuna razlika samo u nekoliko padeža, a
sve drugo propade tako , da je preostao samo oblik sastavljene deklinacije ; n . pr.
jošte razlikujemo dobra i dobroga (t.j. добра юго- добраего - добра го -
Aоspaгo ) čovjeka, dobru i dobromu (t. j . дospoу + IMOY
мOу = доброчемо
доÊрOYIMOY =
XоsρоуоумOу = доsроумoу i odavle po uzoru zaimena : довρомor) čovjeku itd.
ali u genitivu množine nebismo više rekli д0вρ , kao što se u staroslov. na-
lažaše , već samo dobrih t. j. доврTнX = добрыхъ. Evo ovakav primjer
iz Ostromirova Evangjelja : въ тѣхъ леждаше МЪНОЖЬСТВО БОлацінихъ , слѣпъ,,
xромь, coуx , gdje no su posljednja tri pridjeva u genitivu množine, a mi
bismo rekli : sliepih, hromih, suhih, ili kako Vuk prevede : у коjима лежаше
Мноштво болесника, слијепијех, хромијех, сухијех. U pohrvaćenom sloven-
skom jeziku (t. j . u crkvenoj glagolici) dolaze još kadšto ovaki stari oblici
imena pridavnih, ali što je spomenik kasniji , to redje ; u svjetskih pako spo-
menicih ima preriedkih samo ostanaka, kano : db2001 % 8 @pao Sp . 8 itd.
U genitivu dakle množine imena pridavnoga mora se uviek pisati h (x),
jerbo je taj oblik sastavljen iz prosta genitiva pridavnoga i zaimena ih , koji
ih kao genitiv odgovara sanskr. jêšâm tako , da se u nastavcih sâm (sanskr.)
rum (lat.) ze (got.) i xь (slov.) može razlučiti ponajprije jedan elemenat su-
glasni sr = z = x, i zatim preostala polovica : âm = um = ê = 1; zbi-
lja svi slovjenski jezici bez razlike prave genit. množ . imena pri-
davnih na ih (ych ich XT HXL).
Najposlije da "vidimo , jeda li je tako i kod imena samostavnih ;
mnogiem bo u nas neide u glavu, zašto nebi ime samostavno pisali na h (x),
kad je dobro u imena pridavnoga ! Istiuabog namah u jeziku latinskom znamo
za genitiv imena samostavnih na rum (mjesto sum , a to je ono , što nadjo-
smo u sanskritu : sàm), ali dosadanjim izpitivanjem dokaza se , da su ovdje
oblici na orum i arum kasniji i noviji od onieh na prosti um = grčki wv.
Meyer (p. 84. ) navodi iz Lukrecija primjere : deum , divom , virum itd. , a
Bopp ( Gr. I. 490 * ) razlaže , kako se lako ovaj nastavak iz prave deklinacije
zaimena dovukao medju samostave, pa toga je mnienja i Schleicher.
Ako oduzmemo taj slučaj, to nam se skoro svuda i redovito prikazuje
kao nastavak za 2. padež množ . kod imena samostavnih slovka : sanskr. àm
grčki o , zend. anm , lat. um litv. (stoji kao uspomena odbačenoga m) got-
ski ô ili è (i ovdje odbačen je nazal, dočim u staropruskom naopako izbaciše
samoglas, a pridržaše n) ; najposlije u slovjenskom sačuva se čitavu âm jedini
trag u 1, onako kao što od sâm (= s + âm) u XL хъ (= x + 1). Već isti ovaj
kratki priegled genitivnih nastavaka po nekoj česti indoevropskoga svieta ne
 Naš pravopis. 159

pokazuje nam nigdje niti samoga h - a niti poznatoga mu zamjenika s, nego

svuda nalazimo samo dva elementa : samoglasi nazal m = n (na ko-
koliko se sačuvao). Tko dakle sanja o etimologičnoj vriednosti našega
h-a u gen. množ. samostavnih imena , ili nerazumije što će reći etimolo-
gičnost , ili je kani iz novijega života izmudrovati. I mi ćemo na taj no-
viji život dó skora doći, te dokazati , da ni ondje neima povoda niti sredstva
za obranu pismena h- a u genitivu , ali prije treba, da se rekne štogod o sta-
roslovenskom nastavku 1.
Buduć da su nastavci na pojedine padeže porazdieljeni, po jedan na svaki ,
to nebi u načelu niti smjelo biti više sklonitaba van jedna jedita, ali razlike
izilaze iz nejednako spojenih osnova i nastavaka ; drugačije bo glasi
ukupna sastavina , kada je nastavak spojen s osnovom, koji se svršuje samo-
glasom, drugačije kada li koji suglasom. (Zagr. progr. 1862 § . 18.) Zato
n. pr. uz jedan nastavak âm ima ipak u sanskr. dvie glavne vrsti genitiva :
jedne vrsti rieči umiću medju osnovi am suglas n : vrkâ - n - âm (kao da je
grčki Xuxwv- wv) , sûnûn - âm) ; (kao da je lat. senatu - n - um); druge vrsti
rieči dostavljaju âm tik do osnova : aśman - âm litv. akmen - û slov. KAMEN - K.
U slovjenskih suglasnih osnovih može se reći , da je naprosto osnovu
dometnut ; n. pr. osnov : HмEN ( nom . HMA - ime) u genit. množ. HMEN +1 ww
HMENT (sr. sanskr. thema nâ man, nomin . nâ ma gen. mn. naman - âm ,
lat . nominum) ; osnov : нeseс (nomin . нEKO nebo) gen. množ. HEREс + &
= нELECT (Sr. sanskr. th. nab has i nomin . nab has gen. na bhas - àm , gr.
=
vepes, nom . vépós gen. veçé(c)wv .) osnov : AKTAT (nom. дETA diete) gen. množ.
ASTAT ALTATL (sr. gr. th. 0evt 6évt-wv. )
U slovjenskih samoglasnih osnovih na 1 ( 0гx), o (cexo) i α (жEнA)
neumiće se medju osnov i nastavak ništa, već se mora reći , da samoglas
osnovni pred nastavkom upravo izčezava , n. pr . osn . pak gen. mn . PAEK + 1
раб(ъ) , врага gen. Врагъ + = Kpar (1) ; Mää (t. j . magij ) gen. мж +
Mäkbb = Mäь itd. Za razliku od nom. jednine imalo bi se ovdje pisati :
paɛ'z, «par'z ma ' , кpan' . To isto dogadja se osnovnim samoglasom u litv.
i got. jeziku ; n . pr . lit. th. vilka, nom . vilkas gen. mn . vilk'u ; got. th .
vulfa nom . vulf's gen. mn . vulf'ê. - Isto ovako od osnova : рыба, жена,
межда postaju genitivi : рыб(л) — рыбъ, жен (л) — женъ ; u litv. jednakim na-
činom : rank'u (nom. ranka) , u gotskom : gib'ô (nom . giba).
Kod slovjenskih osnova na ь (n. pг. гость, кость) kojim odgovaraju
sanskr. gr. lat. na i, ako si pomislimo dodan nastavak : âm , wr , um, '
b
biti će sanskr. bhijâm od osn. bhi ( Bopp Krit . Gram. § . 150.) , gr. tpɩ - wv,
lat. tri - um ; u slov. imao bi po analogiji -osnova i ovdje pred nastavkom
■ izčeznuti poluglas osnovnis ; dakle od гость і кость glasio bi gen. гость,
кость, ali tomu nije tako , već se ovdje osnovni poluglas pred 1 produžuje
u svoj pravilni viši stepen w, dakle od гость ili кость postat će : гости , костн,
i k tomu još genitivni nastavak 1 : гостн +1, KOсTH + 1 , a to je po slov.
glasoslovju = гоcтHн (izgovori gostij), KOстHн (izg . kostij). Prielazu osnovnoga
u uzporedjujem slični pojav u zendu, gdje jednoslovčani i-osnovi primaju
160 V. Jagić .

guna (t. j. i u ai), a smijemo se sjetiti i toga, da u sanskr. pred nastavkom

nim biva kratki i produžen u n. pr. od a vis ( ovьca) gen. avî - n - âm ;
slovjenski dakle genitivi : rосTHн, пăтин itd . glasili bi po pradavnoj , podpunijoj ,
formaciji : gastîjâm , pantîjâm (sr. lat. hostium, turrium gr. Tokiwv, Tор-
τίων itd.)
Kod gori spomenutih genitiva : cun'u̸, pas'ı, «par' itd. lako je doći na
tu misao jeda li niesu može biti i stari Bugari u izgovoru razlikovali gen.
množ . od nom. jednine otezanjem posljednje slovke , da su dakle izgovarali
nom. pàбь a gen. množ . páб ? Svakako dokazuje historija slovjenskih jezika ,
da od ovakova s nomin. jedn . posve jednaka oblika za gen. množ . zazirahu
manje više svi Slovjeni ; dapače već u starobugarskom u mnogih osobito
jednoslovčanih riečih na milije bijaše nastavak s osnovom onako spojiti,
da se osnovni neizbaci, nego pred nastavkom naspori u os , dakle :
сынъ + ъ = сыновъ , грѣхъ + ъ — грѣховъ. I Miklošić (Vergl. Gram. III .
p. 23) i Schleicher (Beiträge I. 405) i Bopp (V. Gr. I. § . 262) slažu se na-
pokon u tom, da je taj naspor od u oв prvobitna svojina samih u - osnova ,
nalika sanskritskomu guni, t. j . nasporu od u u au, ili pred samoglasom u
av. I zbilja krasno se slažu sanskr. dativ sûnavê (t. j. sûnauê i to od :
sûnuê) i slov. dativ : CNORн , ili sanskr. nom . množ. sûnavas (t. j . sûnau + as
a to od : súnu as) sa slov. CUNORE. Kao što je ovaj guna sanskritskih
u-osnova na stanovite padeže ograničen, tako isto uči Miklošić (Gr. § . 17. )
da je i kod slov. 1-osnova (razumievajuć pod i prvobitniji a i u) spome-
nuti naspor ograničen u najstarijem jeziku na dativ jednine, nominativ i ge-
nitiv množine. Ali i ovako varao bi se, tko bi mislio, da su u pravoj staro-
bugarštini genitivi na oк% pretežniji.
Ovo vam je sudbina staroslovenskoga genitiva množine imena samostav-
nih što smo na daleko zalazili, dok do njegova oblika dodjosmo , bijaše po
mojem osvjedočenju sasvim nuždno, jerbo nam je do toga, da dobro razumi-
jemo i poznajemo svaku bi reć i najmanju mu žilicu .
Sada već umijemo razglobiti i na najmanje čestice razkomadati čitav
trup drugoga padeža staroslovenskoga ; izvježbani u filologičkoj anato-
miji, lako ćemo istim nožićem razuditi, ako uztreba, i ostalih slovjenskih je-
zika genitive, naročito naš hrvatski , te matematičkom izvjestnošću svietu
predočiti, što ima u njem zdravih čestica, što li bolestne prirasli.
Prije ipak za odmor evo nekoliko primjera pravoga staroslovenskoga ge-
nitiva : Ostr. Ev. loan . 6 : Бѣше же тоу водоносъ каманъ шесть лежашь ;
Psalt. Eug. 103 : По срѣдѣ горъ пронджть воды ; отъ плода дѣлъ твоихъ На-
сытить са зема ; Evang. Mstisl. Luc. 11 : отъвѣшакъ нѣкън отъ кингъунї ; Ge-
nes . 37 : Никовъ же люблюаше Носифа наує вьсѣхъ съновъ своихъ ; Is . Vikš .
и тним сконхъ грѣховъ ; Cod . suprasl. прикоси въ са оудовъ вашихъ ; Synod.
Ps . 124 : горы окрѣстъ его и господь окрѣстъ людии своихъ ; Exod . 2 ; отъ
Детин ; Suprasl. трин дьини itd.
Za onoga, koji nerazumije posve stvari, spominjem izriekom, koju
valja osobito naglasiti, da jezik starobugarski ili staroslovenski , premda je
 Naš pravopis . 161

obćenito slovjensko blago današnjega vremena i neprecjenive vriednosti , ipak

izvorno bijaše samo jedno, makar i najstarodavnije, narječje . Zato , kada
protumačismo genitiv staroslovenski , nastaje umah pitanje, kako je isti
padež u drugih slovjenskih jezicih zastupan ? osobito u onieh, koji se
ponose vrlo starimi spomenici narodnoga jezika, n. pr. jezik česki .
Da počmem od jezika ruskoga , koji mnogo vjekova s crkvenom slo-
vjenštinom u najtjesnijem prijateljstvu življaše ; njegov genitiv množine osno-
van je posve na staroslovenštini . Rieči n. pr. ženskoga spola na a ia stoje još
uviek u genitivu s nastavkom ы (ili po potrebi ы) , isto tako srednji osnovi na
o ili na сіт : женъ , водъ , дѣлъ, ягнятъ , небесъ. Osnovi mužki na buzi-
maju obično svi onaj u staroslov. redji nastavak овь : сынOвь ; nu Buslaev
I. p. 307 uči, da i u starijem jeziku i osobito u uzvišenijem govorničkom slogu
pravi starosl. genitivi niesu ni najmanje riedki , pa i u današnjem običnom
govoru da se često čuju. Napokon i treći, u ruskom obljubljeni nastavak eй
osniva se na staroslov. Hн, samo što od ij disimilacijom izadje ej ; ovaj je
nastavak na daleko razvijen i mnogo primjera zaokupio, te u ruskom ima i
ovakih primjerа : сыновей, кумовей ( Вusl. 203.) ; u obće drži se eй rado me-
kih dočetaka . Pobliže spada na rusku gramatiku, svakako je nepobitna istina :
da ruski jezik makar ima u mnogom svojih posebnih puteva,
ostaje ipak na temelju staroslovenskom, najpače h- u nekaže
nigdje ni najmanjega traga.
U najstarijih českih spomenicih (n. pr. Libušinom sudu) čitamo geni-
tive : bogov, bred, (cit. brid) , gor ; U Evang . Ivan. enazev , dveri ,
iudev , penaz , ucenic. (Sravni Altböhm. Denkm. 73. 145.)
To je dokaz, da u staro doba i česki jezik poznavaše jošte staroslov.
genitive na od mužkih osnova ; to isto tumači Šafarik u Počatk § . 31 .
s mnogo primjera ; uz oblike : v řady pohan, mnostvje křesťan , do
oblak, od hřěch mých itd . ipak su već običniji na ov i ev : vra-
hov, květov , těsov , psov ; mečev , hajev , itd . Ženska i srednja
idu pravilno po staroslovenskom : ryb , žen , słez , duš , brd , slov ,
hrdł , osidł , lic , srdec itd.; samo kod mekih pridodievaju kadšto i
(to je onakova pretenzija, kô što u ruskom eй) n. pr. vrahy našich
zemí , duch buří (Šaf. Počatk p. 39) ; pjet sluncí, ze mnohych
srdcí ( Šaf. ib. 46) . Kod -osnova izilazi genitiv uviek na í (mjesto sta-
roslovenskoga нн ij; mi ćemo u poljskom i hrvatskom to isto naći ! ) :
řěčí , obětí , vlastí , slastí.

Ovaj se genitiv do današnjega dana samo neznatno promienio ; najpo-

glavitija jest promjena u ov i ev , koji se tečajem vremena preko ův pretvo-
riśe u ů, t . j . najprije valja si pomisliti, da se ev pomiešao sa ov ( sr. u Šat.
Počatk. 34 primjere : krajóv , sańóv , sršnjóv) , a tečajem 14. vieka uzeše
Česi ó pretvarati u uo, i početkom 16. vieka uo stezati u ů (Hatt . Srav. Mluv.
§ . 96. 2. ) U Slovenskom (= slovačkom) narječju zadržaše uviek ov (Hatt §.
183.) I opet dakle vidimo , da jezik česki , kao i ruski, osnovan
na temelju staroslovenskom , nije se od njega u načelu nigdje
162 V. Jagić.

odaljio , naročito nezna ništa za h kao ikakav elemenat geni-

tivni.
U jeziku poljskom vlada takodjer samo oboji staroslovenštini poznati
nastavak : ow (starosl. oв ) i i starosl . нH (= ij). Dočim je ow svojina muž-
kih -osnova, mogu one rieči , što su mekana dočetka, i na i tvoriti ; kažu
obywatelów i obywateli , pisarzow i pisarzy ; obično je ipak samo :
kupców , owoców itd . Genitivi : jeleni , kamieni , łokci , gości, koni
itd. stranom su uspomene mužkih -osnova, stranom sjećaju na slične nepra-
vilnosti i kod nas ; tako n. pr. gen. miesięcy znamenito se slaže s našim
mjesécî. (Gled . Daničić Oblici § . 16) . Da h-osnovi imadu genitiv na i, (kao
i česki í i naš i), nije čudo, ali je znamenito, što se za ovakim genitivom po-
vedoše i neki ženski a - osnovi, samo da bude izgovor udobniji : wyro-
czni , kłotni , zbrodni , itd. , dočim kažu : owca - owiec , wojna
wojen , mgła mgieł itd. Ovakovo preskakivanje ženskih a rieči u ge-
nitiv na i, naći ćemo i u hrv. jeziku, a u českom imadu upravo po pravilu
sva meka ženska genitiv na í n. p. duše -- duší, dapače u česk. valja to
pravilo i za srednja mekana dočetka n. pr. polí, uza koji nastavak najvećma
prianja i poljski jezik ( ruski eй ) : słóńce genit. słoniec i słońcy . I za
taj pojav naći će se u našem jeziku primjera ; u obće krasan je i veoma
utješan onaj duh sloge i zajednice , koji se vidi da vlada u
slovjenskih jezicih , kada jih čovjek po bliže uzporedi ; uzpr-
kos tolikim vjekovom našega razdruženja ostados mo ipak po
onom najbitnijem znaku , kojim stvoritelj zabilježi čovjeka,
jedan narod , jednih u veliko misli , jednake duševnosti . Nu da
se vratim k jeziku poljskomu, vi vidite , da o h -u u gen. množ . ni on upravo
ništa nezna !
Najposlije da upitamo , kako postupa u genitivu množine jezik
hrvatski ili srbski ? pa kao što sam već primjerom dokazao , mislim da
odgovarajući na takova pitanja, valja razlikovati pojedine odsjeke ili vjekove
našega jezika . Ponajprije rekao bih, da svatko dobro shvati i na pamet uzme
da prva književnost, što se u našem narodu pojavi , osim tudje grčko - latin-
ske, bijaše crkvena slovjenska, a nebijaše prava hrvatska ili srbska. Da-
kako da su naši glagolaši taj crkveni slog s vremenom preinačivali i pohrva-
ćivali , i to zovemo pohrvaćenom slovenštinom . Ali ako se i može iz
ovoga pomiešanoga jezika točno kazati , čega naš jezik u kojem vieku
neimadjaše , ostaje ipak skroz neizvjestna strana pozitivna, Ja sam već
na drugom mjestu (u Česk . Nauč . Slovníku s . v. Jihoslované) o tih odnošajih
obširnije progovorio ; ondje rekoh, da je za jezik isto doba samo dotle va-
žno, dok se nepojaviše čisto narodni spomenici, a to bijaše od prilike koncem
.
XIV. vieka. Ovu dobu podielih ondje u dva odsjeka : 1. od početka književ-
nosti slovjenske medju Hrvati i Srbi do polovice XII . vieka ; 2. od druge polovice
XII. vieka , čitav XIII. i XIV. viek.
Uzmem li iz ovako porazmještenih vjekova ma koji spomenik čitati ,
brzo ću naći, da su mu genitivi skroz na staroslovensku , samo
 Našp ravopis. 163

se u osnovih nepiše nn (niti en), nego prosti H. N. pr. čitajte evo nekoliko
primjera iz najstarije dobe : ДА ИМЬ НЕ БУДЕ ӕдь моюхь хастьинковь силє ;
тисъка и сьто и @СЬМЬДЕСЕТЬ и деветь лѣть (od god. 1189) ; оть БезбожЬНЫХЬ
разБоннікЬ (g. 1198.) , ако ли Одь женанихь худи приходе в манастирьскє
луди (g. 1199). - Znajući ipak , da u tih spomenicih narodan jezik nije
prost od upliva staroslovenskoga, valja nam drugačije podkriepiti navedene
primjere ; toj je neprilici vrlo brzo doskočeno, samo da uzmemo u pomoć
bezdvojbene spomenike pravoga hrvatskoga jezika , kao što su : listine
glagolske , zakon vinodolski , stare pištule Bernardinove , najstariji
hrvatski pjesnici iz Dalmacije itd . Evo odanle sigurnih primjera : svoih
zakon Vin. 9 ; od svoih ded 19 ; zvrhu pop 65 ; od kmet 134, 204 ;
od niednih del 376 ; ki bi psoval većnik krk. 285 ; eno ye tolicho
godisch pist. 26 ; poglaviçe od hudob 16 ; tridesset srebergna-
chof 42 ; na prazih vrat moyih 95 od pinez 16, v strahu od ne-
priyateg1 97 itd . z ledenic Vin. 35 ; od crikav 52, 61 ; sil 250 ;
knig 270 itd. Iz pjesnika starohrvatskih : Marulić : od ust, pitomih
črid, lit veće sih (iz Suzane) : ako prijatelj neimaš (iz Razgovora) ;
s družbom starih poet (Judita). Lucić : do vik , od ust , i ja ne-
imah per itd. -
Ovaki primjeri, kojih možete na tisuće izbrojiti, imadu dovoljno dokaza
u sebi, da staroslovenski genitiv na ʼn prisvoje takodjer je-
ziku hrvatskomu ili srbskomu ; zato ćemo reći : naš stari hr-
vatski jezik nerazlikovaše se u genitivu množine imena sa-
mostavnih , najpače osnova na io, posve ništa od prave
staroslovenštine. Tako jest : ovaj upravo primjeri iztumačeni genitiv
nije samo svojina jezika staroslovenskoga, nepripada samo danas tako zva-
nomu narječju čakavskomu , nego što se najstarijim vjekovom pak sve do
XVI. vieka u pismeni trag ulazi, vladaše nekoč obćenito u govoru svega ko-
likoga naroda našega ! Riešen sam dužnosti, da i za to primjere navodim,
pošto jih možete izobilje naći u poznatoj razpravi Kurelčevoj , što je sada
štampana u „ Fluminensia " (osobito od strane 167 napred). Pravo veli Kure-
lac a mogao je s još više primjera dokazati , da kada već svršen bijaše zna-
meniti prielaz iz starijega jezika u noviji, i opet se staroslovenskomu geni-
tivu na česti tragovi sačuvaše ; dapače u istih narodnih pjesmah i poslo-
vicah najčistije današnje štokavštine niesu primjeri rečenoga genitiva baš
posve riedki.

Ali upravo tim nastaje važno pitanje, zašto nepridrža jezik svoj po
obliku stariji i starodavniji padež ? Može li se to ikojim sličnim pojavom na-
šega jezika barem nekoliko protumačiti ? Po mojem osvjedočenju zasieca ovo
pitanje duboko u život jezika , te se nalazi s mnogimi pojavi u medjusobnom
savezu , naročito tiče se čitavoga razmjerja o tako zvanoj štokavštini prema
čakavštini. Jerbo da ovdje samo u kratko neke misli bacim (obširnije u
spom . článku Naučnoga Slovnika. ) , nije istina, što mnogi htjedoše štokav-
štinu prema čakavštini smatrati narječjem srbskim prema hrvatskom u
164 V. Jagić.

neće biti u obće istina , da su štokavština i čakavština već prvobitno i od

pamtivieka u razmjerju dvojega istodobnoga narječja . Nego da ustano-
vimo gdjekoje sigurne točke za mjerilo tobožnjih osobina jednoga narječja
prema drugomu, brzo će se naći, da je ono , što čakavskim zovemo, neki
stariji odsjek u životu našega jezika , kojemu odgovara drugi noviji
po običnom izrazu što kavski . Toliko je dakako i po mojem uvjerenju
istina, da onaj. rekao bih, noviji vjetar, koji novi život i nove oblike u je-
zik donašaše , sa iztoka se diže te put zapada i sjevera krenu, ma to nebi-
jaše nikakova poplavica naroda hrvatskoga narodom srbskim, proti kojoj pro-
svjeduje i poviest * ) . Često pojave se promjene iz nepoznatih uzroka na jed-
nom mjestu, pak se odanle razšire i razidju nekim tajnim sobćivanjem u ra-
zne krajeve. Ja ću napose sjetiti na razmjer, što obstoji medju povjestnim
životom naroda i njegovim jezikom : Es lässt sich sogar objectiv nachweisen,
dass Geschichte und Sprachentwickelung in umgekehrtem Verhältnisse zu
einander stehen - veli Schleicher ; je reicher und gewaltiger die Geschichte ,
desto rascher der Sprachverfall ; je ärmer, je langsamer und träger verlaufend
jene, desto treuer erhält sich die Sprache .. Grosse geschichtliche Bewegungen
haben besonders auffallende Veränderungen der Sprache im Gefolge. -- Ove
izrjeke daju nam povoda za svakojako razmišljanje, te mislim, da nije s go-
rega opomenuti se i onih burnieh vremena, što jih doživi naš narod u XIV. —
XVI . vieku . Ali na to ću još i doći, o samoj pako razlici obojega narječja
sudim ovako : da se skoro sve, što kao najbitniju razliku navode , predstavlja
jezikoslovcu kano zasebice jedan iz drugoga radjajući se pojav. N. pr . po-
znati prietvor iz à u o nepojavlja se u našem jeziku umah s početka, već,
što ja znam, prvi su mu glasovi u 14. vieku, i to u listini br. 85 od g. 1332 :
Био, владаоца, купно, Пакло ; isto ondje u 80 : двожаиъ, къокасикь ; jedno po-
punjuje se drugim. Ja sam dakle osvjedočen , da se nekoč i to još u histo-
ričko doba u nas obćeno govorilo : misal, rekal itd.; vjerujem, da su naj-
stariji dalmatinski da pa če i dubrovački (ergo po gdječijoj teo-
riji tobože srbski) pjesnici zato pisali, što se u narodnjem izgovoru jošter
čuo, a što bi kasnije izostavljan bud u o pretvaran , dogodi se, mislim opet
samo zato, jerbo se u kasnije vrieme i izgovor jednako promienio bio. I bo-
lje se vidi taj razmjer, kad reknu , da je miešanje triju padeža množine u

*) Což třebas o Slovenii déle Turkům podrobené poněkud připustiti by se mohlo,

ač i tam tuze podobné není , o západních Chorvatech důvodně tvrditi se nemůže.
Nejen že krajiny pomořské od Cetiny až do Istrie, kde se nyní illyrsky mluvi,
nikdy cele nezpustly a od lidí srbského pokolení na novo zalidněny nebyly,
nýbrž nejstarší pisemné památky nadto vysvědčují, že v nich již v 9. a 10. stol . nařečí
dnešnímu veskrze podobné panovalo. Jiní předstirají, že původní Chorvati od Bosňa-
kův a jihodalmatských Illyrův řeč přejali, ode domacího svého nařečí upu.
stivše . Tato domněnka ještě mnohem méně , než ona, podobnosti do sebe má.
Takováto změna bylaby již mezi 1. 640-800 zběhnouti se musila ; než teh-
dáž , jakož i později, razdrobeni Srbove a Illyrove na samostatne Chorvaty tak
velikého vplivu neměli, by jim byli své nařeči vnutkati mohli . Šaf. starož . Okr.
II. čl. V. §. 34.
 Naš pravopis. 165

jedan oblik : ma štokavsko (= srbsko) , a ono drugo starije i pravilnije da

je čakavsko (= hrvatsko) ! Zar nam nije sve do prošloga vieka knjiga puna
krasna štokavskoga jezika, a s pravilnim razlikovanjem istih padeža , osobito
pako lokala ? Divković dakle, da ga za primjer navedem, nepisa srbski
već hrvatski , jerbo nepomrsi jošter onieh padeža ! To isto valja i za tj
gdje noviji jezik samo ć upotrebljuje ali zato nije samo srbski, jerbo po
toj razlici bilo bi sve, što se pisa do u XVIII. viek opet samo hrvatsko :
brat bratu nebi smio krivice željeti ! Jednakim načinom, što tako zvana ča-
-
kavstina rado upotrebljuje : ki, ka , ko uzrok je taj , jerbo je ki (= KTJH)
-
ka (= (клю KAA) itd. stariji , a koji, koja, koje noviji, po analogiji ve-
ćine padeža razvijeni oblik. Pak uprav zato, jerbo je ki stariji oblik, ima mu
u cirilicom pisanih listinah iz najstarijega vremena dovoljno primjera n. pr.
od g. 1189, BьCH X86роBьYANE KHре Xоде mjestо staroslov. Hae ili novijega : k o-
jizi ; od g. 1250 : мон жъпане, ке є даль ; od . g. 1333 : отоке, ке смо 87 €ли ;
1347 : HH KH BAAсTEAHHь itd . Poznatim današnjim čakavizmom va i vaz ( m. u
i uz iz Bь i Bbzь) ima u listinah daleko na iztok primjera, u listinah inače što-
kavskih : n . pr. od g. 1421 : ваӡдаю, ва пунн госпоустви, ка свидиньє itd. Ove
i druge promjene dolažahu dakle, rekao bih ja, u jednom te istom jeziku za-
sebice na sviet, bez upliva tudjih inorodnih uticaja, jedinim nagonom i pro-
cesom unutarnjim.
Medju ovovrstne pojave jezične , kojih dakako niesam kanio ovdje na
široko izvoditi, spada i noviji genitiv na a kao pojav noviji mjesto stari-
jega, staroj slovenštini i ostalim slovjenskim jezikom srodnijega nastavka na ʼn ili
Oкь . Težko je upravo reći, zašto se jezik u svojem neprekidnom razvoju nezado-
volji starim genitivom, ali doslutiti može se od prilike ovako : Našega
jezika, toli hrvatskoga koli srbskoga , karakterističan je znak ono izobilje
i punoća samoglasa , kojom se odlikuje nada sva ostala slovjenska na-
rječja, najpače nada tanahnu ali podmuklu staru bugarštinu *) u izgovoru
traži si svagdje otvora i oduška, te se kreće polagano ali milozvučuo, što
najkrasnije zasvjedočuje njegov divno razvijeni na glas ; poput blage tali-
janštine, s kojom uviek susjedovaše **), zazire od tvrdih krajeva rieči, i što
si nepomože odbacivanjem suglasa, potraži lieka u dodavanja samoglasa. na-
vlastito svoga ljubimca a . Ja sam već u „ Književniku « I. 33. uztvrdio , da se
toj današnjoj priemoći a-a sve do 14. vieka nemože u pismu u trag ući, ali od toga
časa što bliže k nam, to je primjera i slučajeva više ; pod nipošto nebih pod-
pisao izrjeke Majkova str . 357 : Нельзя думать, чтобы Сербы говорили сна-
чала на пр. вѣсь, сльньцє , по томъ вас , и наконецъ : савъ, свищє ! Čudim se ,
kako taj neutrudivi izpitatelj naših starina nedodje do protivna uvidjenja ; u
meni barem razvilo se protivno mnienje do živa osvjedočenja i to iz sve-

* ) Das Serbische, Illyrisch genannt , wenn es mit lateinischer Schrift geschrieben

wird, ist wenn auch nicht die alterthümlichste so doch die wohltönendste aller
Slavinen. Schleicher D- Spr. 77.
**) I naše narodne pjesme bez prestanka nas vode do preko mora ; čovjek se i
nehotice sjeća Homerovih "feničana “. Mislite li , da to neima nikakova smisla ?
166 V. Jagić.

strana prispodabljanja nabožnih i svjetskih, cirilskih i glagolskih spomenika !

Zašto se n. pr. u najstarijih glagolskih odlomcih, kano je život sv . Tekle itd .
uza sav inače upliv hrvaštine ipak nigdje nenalazi mjesto I ? zašto hom.
ljub. piše : 08 , a lobk. već ? zašto spomenik stariji (n. pr. mis.
kuk.) piše a VI, a noviji već ш ? zašto se upravo u ciril. spom. od g.
1332 najprije čita : дань, двожань ПОДОБАНЬ, ДУБРОВАУКИ, ДОБИТАКЬ БОСанскомь itd. ?
Ja bih samo onda dopustio , da se a zato nepojavlja prije 14. vieka, jer
mu neda gospodujuća bugarština, kada bi vidio, da niti inače nigdje u istih
spomenicih neima traga narječju narodnom prije 14. vieka : a to nije istina !
Ja dakle scienim , da je po svestranoj ocjeni naših ( t . j . u našoj domovini i
od našega naroda ljudi pisanih) spomenika opravdan zaključak, da se onaj
čitavim ustrojem današnjega jezika i to čim dalje tim jače, vladajući samo-
glas a zbilja istom u historičko doba razvio. Evo vam glagolskih pri-
--
mjera iz 14. 16. vieka : dan ' (Sp . 4. 5.) , bačav', zal, služabnika (Sp. 4. 9.) ,
ubożastvo (sp. 70), masť i mazda (frag. zadr. još : m -80ьæ, ) dvari (tekla još :
000168) , každo , takmo (tekl . uma), tagda (danas bez g: tada, nekoč togda
i još prije : тыгд ! ) , sadě i sada (m. cLд1) , vzapite (hom. ljub. an1001008) , veli-
častvo (hom. ljub . 003db812000 ) vas' mis. nov. ( 1 miskuk.) laż ' (mis.
kuk. dbdb-8) , prošad' (mis. kuk. 106ш -8 ) , vadova (m. v'dova, danas : udova) ,
sanam ' Sp. 129 (m. сышыь), kadi (m. KLAE) sa člověk' (m. c ) , ta (m. ть), ka,
va, na, ča (m. кь, Kь, #2, Yь) ; priedlog štiti, te netreba drugoga pomagala,
n. pr. na t' rečeni rok sp. 110 ; za-t sp. 22 ; poda- t' isti vrh sp. 129 za- č
sp. 107, na-č sp. 108 itd.
Kada se jezik s kojim sredstvom polakšice upozna, nastavit će istim za-
mašajem promjenjivanje sve dalje i dalje ovaka sudbina dopade u našem
jeziku samoglasu a . Nemislim, da se varam, ako reknem, da polaganosti (Ku-
relac rekao bi turskoj lienosti) našega jezika, osobito bogatstvu sa-
moglasnom na kraju rieči, mnogo pomože narodno pjesničtvo i po-
poznati mu način pjevanja. Zar nije i homeričko pjesničtvo spjevano u
najvokalnijem narječju ? Neda se doista tajiti, da raztegnuti oblici vama (m.
vam) nama (m . nam), ženama (m. ženam ) , dobrima (m. dobrim) itd . osobito
dolikuju potrebam narodne pjesme ; dapače kao vanjski dokaz , da se zbilja
ponajprije iz ustiju narodne pjesme takov jezik razlievao, navesti ću stihove
Hektorevićeve :
Recimo po jednu za vrime minuti
Bugerkinju srednu i za trud nečuti
Da srbskim načinom, moj druže premili.
Ova novija narav našega jezika mogaše se jamačno najlaglje zadjeti o
drugi padež množine na ь, kojemu da ga valjano izgovoriš, treba upravo ne-
koliko napora. Tà već stariji jezik uteče se u jednu pomoć samoglasa a
ovako : od guman Vin. 153 ; sto stabal mar. suz ; pisam luc .; od zemal vin .
152, ovac krk. 283. sukanj pišt. 75 itd. ili , što je svejedno , kod mužkih
prionu za puniji oblik ov , koji , kako rekoh, u pravom starobugarskom riedko ,
a i gdje ima njegova upliva , nečesto dolazi, nasuprot kasnije preotima mah .
 Naš pravopis. 167

N. pr. u srbskih spomenicih do konca 14. vieka prilično riedko : YьCтьNнкOBь

М. 2, спордовь М. 6 , оть поповь М. 13, господовъ М. 26, грѣховь М. 83.
ПлOYговь M. 98. Isto tako u Vinod. zakonu samo : molstirov, svedokov, porot-
nikov, podknežinov , permanov ; u starih pjesnika (Marulića, Lucića , Hektore-
vića, Zoranića , Armálušića, Barakovića itd.) raste takodjer broj primjera na
ov mjesto , dok nepreoblada novo , pomagalo.
I treće sredstvo bi pokušano, t. j . da se iz mužke 1-deklinacije prenese
genitiv u ▲-deklinaciju na i (mjesto starosl. HH) ; sjetite se primjera jezika
ruskoga, českoga i poljskoga. Ovakih je primjera u našem starom jeziku vrlo
mnogo, pak je znamenito, da su većinom, dapače skoro svi iz vremena prije
zavladaloga novoga oblika . N. pr.: @дь Благовѣрнихь и свѣтихь цари (g. 1253)
М. 35 ; вь дьин же тѣхь моүжін М. 49 , ( 1261 ) ; свѣтыхь прѣродителин М. 100 ;
одь моихь кмети М. 29. , 30. , 33. , 205 ; кон дно тихь пненеӡи М. 286 ; димари
M. 283, dapače M. 63 Eес - кONEн itd. muži vin. 5 knezi 7. 28 ; soldini
75, popi 76, kmeti 456, svedoki 139, porotniki 365 ; cari pist. 110,
dari 90, zubi 83, kućani 52 ; naučitelji 98 , neprijatelji 58, pa-
stiri 5. itd.
Ovako traži si naš jezik samoglasnoga oduška, dok ga najposlije i nadje
u svojem ljubimcu glasu a, i to vam je novi genitiv. Ovaj dakle genitiv niče
iz prieke potrebe jezične, koju osjećaše u izgovoru, da si napor olakša, pak
je mudro upotriebljen upravo samoglas, da preuzme, rekao bih, polovicu bre-
mena sa svoga prednjaka ; dakle : zemâlj : zemalja, ovâc : ovácâ, kônj :
kónja itd .
Najprije sjetio bih vas na nešto, da se ob istini ovoj još bolje osvjed-
očite : nije doista bez smisla i uzroka, što naš jezik samo u one genitive
dirnu, gdje bi se rieč inače svršivala na suglas, dapače s nominativom jedi-
nine jednako glasila ; nasuprot ostadoše genitivi na i (starosl. н od ь -osnova)
posve nedotaknuti, jerbo si jezik nikakve poboljšice ni željeti nemogaše. To je
najbolji dokaz, da je povod našemu genitivu na a jedina lakoća i udob-
nost izgovora ; a što nagon jezika upravo a odabra, nemislim, da je nakon
svega, što do sada rekoh, ikomu čudno : tà a to je onaj svesvudni pomagač
našega glasoslovja, kojemu se na velikoj česti ljepote i blagozvučja zahvaliti
imamo ; to je onaj neutrudivi zamjenik slovenskih poluglasa , gdje god zamjene
treba ; to je onaj vjerni pratilac svakovrstnih hrapavosti i teškoća glasovnih,
pripravan na pomoć svagdje, gdje ga tko zaište .
Ovu krasnu zaslugu a - a nesmijemo potamnjivati suglasom h od same pre-
velike brige, da se tobože „ jedan padež spasi " . Pa i to neka bi bilo, kad bi
se barem ovako učilo : » Ovomu h neima vam ovdje po nikakovu etimologičkom ni
eufoničkom razlogu mjesta, ali je velik oportunitet, da se razluči od genitiva
jednine itd." Da uzmu svi ovako učiti , kao što zbilja prvi izreče naš vrli A. T.,
mislio bi si čovjek : džaba jih, h niti nas spasi niti upropasti ; ali dok se tvrdoglavo
propovieda etimologičnost h- a, pak se sviet zavadja na onakav strahotan izgovor,
kao što ga žalibože upravo u Zagrebu dan na dan čujemo dotle mislim
da je vriedno, da se, makar i dva arka dugačkim člankom, napokon ova re-
Književnik 1., 2. 12
168 V. Jagić.

pina odsieče . Nadam se, da će mirni način, kojim tu stvar tumačim, uvjeriti sva-
koga, da niesam nakanio , ničije strasti uzpaljivati proti ili za h : ja ću i od
sada rado čitati dobre knjige sa h-genitivi, samo ću čitajući svagda misliti
da ga neima, a to isto svjetujem i vas, da činite, pak vam zadajem rieč :
za kratko vrieme umiriti će se uzkolebano može biti ov čas srce vaše, te
ćete s nami reći : a zašto da ja baš i jedino ovdje ponizim dostojanstvo pis-
mena, te ga upotriebim za puki znak bez glasa ! tà inače nevlada u našem
jeziku nijedno takovo načelo ! «
Protumačiv razloge nutarnje našega genitiva, da razvidimo njegovu
poviest. Iza svega , kako je taj padež u savez stavljen s nekimi drugimi po-
javi jezičnoga života, domislit će se čitatelj brzo , gdje i kada nam ga valja
potražiti . Rekoh, da ono , što ukupnim imenom : štokavski zovemo , sa ju-
goiztoka prema sjeverozapadu se kreće : ondje dakle u jugoiztoku kolievka je
našega genitiva, ondje u najbitnijoj domovini našega narodnoga pjesničtva.
Ipak dovoljno su poznate okolnosti, zašto u onih krajevih ne samo nikakova
književnost neniče, već niti u bilježkah pismenih ma koje vrsti , u listinah i
zapisih državnih, nemogaše narodni jezik doći do prirodjenih si prava. Sud-
bina htjede, kuda se najsjajniji biser-jezik razliegao govorom narodnjim, onuda
pisahu ljudi „ književni “ najkukavnijom smjesom. Čvrsta vjera u svetost jezika
66
crkvenoga nedozvoli „ простачьекOMу" pristupa u knjigu , ali najbjesniji mu protiv-
nici bijahu izučeni pisari dvorova kraljevskih, napose srbskoga, i članovi mana-
stirski, izvježbani dužnošću svagdanje službe u crkvenoj slovjenštini. Zato niti
nije nikako vjerojatno , što Šafarik u Serb. Lesek. 30. nagadjaše, da bi u
pravopisnom običaju , koji se pojavi u XIV. vieku , što pisahu u gen. množ.
udvojenih , sakriven bio narodni izgovor genitiva na a. Pravo ima Maj-
kov p. 371. , kada se tomu protivi : ta protivan je već i ograničeni broj strogo
hierarchičkih listina, ponajviše Svetogorskih ; ako čitamo n. pr. u M. br. 63
(g. 1302) небесНЫХЬ СЕЛЬЬ, ГОСПоди сильь, ili br. 72. (1302 - 1321) : светыхь
монхь прѣродительь и родительь, БОГА НЄ БОЮ СЕ и уловѣкью ; br. 73 : земль br. 74 :
соуродинка монхь mnogo ima primjera u St. vita Sym. ed. Šafarik sve
to naliči nekomu navlaš izumljenomu pravopisnomu zakonu , kojim htjedoše
prije od narodnjega izgovora odvratiti, nego li nanj naputiti. Kad bi taj na-
čin zbilja kanio bio promicati oblik »prostački " -- to bi mu se jamačno
drugdje u trag ulazilo , nego li u listinah svetogorskih, koje su po svojem je-
zičnom značaju strogo crkvenoslovjenske.
Da zbilja nadjemo najstarije sliede genitiva na a, okaniti ćemo se stro-
gih iztočno -srbskih spomenika, gdje tradicije crkvenoslovjenskoga pravoslavja
svagda vladahu i u knjizi , te krenuti put juga. Majkov spominje prvi primjer
Aннapa iz listine od g. 1392, nu ondje čita se sada po izdanju Mikl. дннaρн —
ali zato naći ćete u br. 85. (od g. 1332) ovaj primjer : a roсподнNÝ BẰнY BсAKH
шесть колова на свою главу. Nemogu propustiti da i opet nespomenem, koli
se krasno slaže, što u istoj listini prvi put čitamo ovake (štokavske ! ) oblike :
БНО (m. БИЛЬ) Владаоца (m. владальца), двожань (т. дльжань) , къино (m. къпиль) ,
ДОБИТАКЬ (m. ДОБИТЬКЬ) , дань (m. дѣнь) . Ovako br. 88 (g. 1333) : @дь ві ске-
 Naš pravopis. 169

тихь апостола (ali uza to namah : светнехь отаць) ; br . 89 : 6. чать перпера, за

моєхь синова ; br. 204 (1391) : до сконха меѣ (to se ipak može čitati i kao :
mej), одь жъпл ; br . 245 ( 1405) : по окихь хєтирѣхь судьѣахь ( lok. ) или по
кећемь дѣлъ @ть уєтирехь судь ( gen.).

Ovi primjeri dokazuju bezdvojbeno, da je u rečeno doba gen. na a u

našem narodu bivstvovao , ali vladanje njegovo nebijaše podnipošto pretežnije ,
dapače ja se iz istodobnih listina krasna inače jezika štokavskoga usudjujem
tvrditi, da u XIV. i XV. vieku bijaše pretežniji i obljubljeniji genitiv starinski
tako, da se zbilja medju gore izbrojenimi novštinami tako zvane štokavštine.
najkasnije pojavljuje genitiv na a, samo ako izuzmemo poznato , skroz kasno ,
miešanje triju padeža množine u jedan oblik na ma.

Istom u drugoj polovici 15. i viekom 16. raste broj primjera novijemu
genitivu , a za dobru volju naših etimologista (t . j . onieh , koji misle, da je u
gen. množ. h tobože po etimologiji ) navesti ću nekoliko razlika medju geni-
tivom i lokalom : br. 312 (g. 1431 : dubrovačka listina) шecть THсYк н седMь
сать и педесеть н осамь дукать златнихь и ошь динара дубровахЦИХЬ, Н
двести перпера ; оть тихь к8км. br. 314 ( 1432) : 8 старѣхь повелахь
(lok.), дь приходица земали (genit. ) 8 нашихь рукахь (lok. ) и на уедиєхь
михь (lok.) ; br. 315 ( 1433) : 8 судовнєхь (lok.) двадесети и шесть литара
8 @Самь знака (gen. ), кръгала срьбрыннєхь (gen . ) ; br. 321 (1435) : и неговихь
синова (gen. ), по снєхь нашихъ листѣхъ (lok. ) itd.

Tko bi se usudio tvrditi, da pisci ovakieh za dokaz navedenih primjera

neumiju pisati h, gdje mu je po etimologiji mjesta ? ali dakako da ga
nepišu , kud nevalja.
Mjesto više primjera iz ovih prem zlata vriednih spomenika, vraćam se
k našim starim hrvatskim pjesnikom, n. pr. k Luciću . O njem nepo-
sumnja, hvala Bogu, jošter nitko , da je hrvatski pisao ; dapače i Daničić
uvrsti ga u Glasniku IX. u ka non hrvatski. Svatko nas dakle dopušta,
da štogod Lucić napisa, bijaše zbilja čista ovejana hrvaština njegova
vremena, i njegova mjesta, a da znate, Lucić bijaše Hvaranin !
Lucić pisa, velimo , čaka v ski , to će reći svimi onimi znakovi starijega je-
zika, koje upravo izbrojismo, medju koje spada dakako i karakteristična riečca
ča. Medju ine znakove starohrvaštine ( = čakavštine) ubrojismo takodjer sta-
riji (= kraći - staroslovenski) genitiv. Šta će Lucić ? Odgovaram, da se pra-
vilno drži zbilja starinskoga genitiva , ipak kano od nužde upotrebljuje,
skoro uviek u sliku, ovake genitive na a : od dika nika ; od gora
prostora 12 ; gorskih uzdaha → dy straha 22 ; ženâ - Jelena 25 ; vitezov i vila
dila 33 ; selâ vesela 53 ; igara -- sgara 56 ; pasa glasa 57 ; dârâ
gospodara 68 ; viteza ― trpeza 78 ; besidâ stida 69 ; do zvizdâ izda
84, ditićâ - pića 97 , pušaka paka 106. Nije u sliku : već je to zloba
od zlobâ svih druzih ; isto tako i 97 dvorkinja dvorova, 103 nebesa . Po-
mislite si, kako je pjesnikovo stihotvorstvo tiem nagrdjeno, što je u svih na-
vedenih primjerih prištampan suglas h, a da mu po želji Lucića nemože biti
12*
170 V. Jagić.

mjesta, dokaza on sám upravo tim, što se u porabi ovoga novijega a-genitiva
ograničio na puku nuždu u sliku i opet sa samoglasom a.
Iz Marulića nenalazim nigdje u svojih bilježkah zabilježena genitiva
na a, ali Menčetić, premda stariji nešto od Lucića, ima jih vrlo mnogo ,
i to bud u sliku bud bez njega ; n. pr . do zvizda gizda (26, 28 , 30) ,
iz usta susta (28) ; od pčela 27 , od zvizda 29 i sluga bez broja 35 itd .
Stari G. Držić ima : zvizdâ : izda 47 nebesâ : sveza, pticâ - slavica 48 ,
gorâ zora, strilâ
vila ; svoj pozor gizda pun 16 , s nebesa 23 ljubav
mûkâ ima 28 itd. To je, rekao bih, dokaza dovoljno valja ipak pamtiti, da
je ovdje noviji genitiv još uviek u manjini, da je privezan većinom na slik.
Tko bi ovako redomice sravnjivao, našao bi, da tako rekuć kronologičkim redom
genitiv na a sve više mah preotima, n. pr. već u Vetraniću, premda još po-
zna istu riečcu ča , ipak je čitav jezik pretežnijom stranom novije naravi .
U XVI. vieku može se reći, da su već u manjini oni , što pri starom ostaju,
prema velikomu broju pjesnika, da običnim izrazom u kratko izrazim , što-
kavskih. Znameniti su u tom obziru osobito Ranjina i Zlatarić , što
otvaraju zlatna vrata u onu veličanstvenu zgradu milozvučna jezika pjesnič-
koga, koju nam podiže svojimi djeli : Gundulić, Bunić , Palmotić. Da-
kako tko uzporedi oba kraja : divni jezik Gundulićev sa jezgrotivo - hrapavim
Marulića ili Menčetića razlika je velika ; ali iduć postupice nećeš uza svu
pomnju nigdje naći nikakvih kinezkih zidina, što bi rastavljale jedno od dru-
goga ; sve se polagano razvijaše iz nutarnjega nagona, pa da se jezik una-
priedi, bijahu i biti će valjani pjesnici uviek vredniji, mogućniji i uspješniji
nego li i najvaljaniji jezikoslovci , i najučenije akademije !
Bilo bi suvišno i spominjati istom, da svi ovi pjesnici, štogod pisahu i
štampahu , uza sav inače krivopis, ipak uviek u lokalu i kod imena pri-
davnih h pišu , a u genitivu neima mu ni glasa ni traga. * ) Navesti ću samo
nekoliko izboritih dokaza , kojim treba da se svatko duboko klanja. Iz pre-
riedke i dragocjene knjige Zlatarićeve od g. 1597 V Bnezieh po Aldu " :
namah na naslovu piše se : „ iz vechie tugieh ieziká ù harva ckij
izloxene ; u posveti : od toliko razlizieh darxava ; uz to valjan lo-
kal : u svoijeh hrabrenieh dielih ; opet gen. od vascieh sada-
gnieh stupaia ; ies niekoliko godisctá ; od onieh nezrelieh
lieta ; lokal u piesneh : po zviezdah 92 itd . Pamtite, da je to je-
zik i slovnica jednoga od najvrlijih pjesnika, koji naročito izpovieda, da
su njegova djela u „ harvacki jezik izložena, koji u predgovoru kaže „ sta-
vih se zatim s jednakom poxudom ucinit harvachku garkignu Elektru
Sofoklovu " itd . Ili da se pozovem na umnoga i rječitoga Isusovca, koji živ-
ljaše na izmaku XVI. vieka, na Kašića - Bogdančića. On napisa
silu hrvatskih knjiga, dapače i prvu, što ja znam, gramatiku našega
jezika, pa što uči u institutionum linguae illyricae libri duo “ od godine

*) Iz ove pravilnosti, kojoj se čovjek osobito u spomenicih upravo čuditi mora,

zaključujem, da onaj neizgovor h- a, koji danas u velikoj česti naroda vlada, ne-
bijaše od pamtivieka . To isto reče i Šafarik, samo se neopominjem gdje ?
 Naš pravopis. 171

1604? Na str. 27. u primjeru golub " piše gen. množ. ovako : gòlubov vel
golubâ vel golubî “ . ( Ovako upravo pisme do pismena), a kao 8. padež :
„ù golubíh " . Isto tako od primjera „vittar " ima gen . množ . » vitrov vel
vitarâ vel vitri" ; od "9 vrime" str. 33 : "vrimên vel vriménâ vel vri-
ménî a kao 8. padež u vrimenih« ; Od " zlato “ ima str. 34 : " zlátov
vel zlatâ vel zlati. « Kao primjer " secundae declinationis “ navadja od
»voyvoda" gen : "voyvód vel. voyvódaa “ a 8. padež : "u voyvodáh “ . Ako u
tom priegledu i pogrješaka ima, u prve se gramatike mogu i moraju izpri-
čati : vidite ipak, da poznavajući dobro h u lokalu, nemieša ga, kamo ne-
spada, u gen. množ. Teoriju nadilazi praksa njegovih prekrasnih knjiga
prozaičkih ; n. pr. navesti ću iz knjige „ Xivot Gospodina nascega Isvkarsta"
od g. 1638 u Rimu kod propagande štampane : blago nascih dostoyan-
stva 1. od grijha sfoyih 2. izmeyu sfih xena 2. patriaraka i pro-
roka, kragleva gospode sudaça i vladallaça 3 ; sinova adamovih
5 ; sestara (sic) Lazarovih 41 ; nasuprot lokali : u sfoyih molitvah 2, po
proroççih 5, na nebesih 3, po zlijh godinah 7 itd. Ugledajmo se u
dva vrla bosanska pisca, u Divkovića i Bandulovića : obadva imadu još
mnogo primjera starijega genitiva, osobito Bandulović, i ' opet pišu one druge
ovako : от жидова 55 , с небеса 195, за нет рана 215, от свиех гнусоћа 233 itd.
na uarhu górra 3 , lakáta çetardesset 6, brez prijlika 22 dapače : dua-
nadeste ucenikova 25 odkupglienye grihoua 26 itd . Čujte primjere iz
znamenitoga D. Maura Orbina Dubrovčanina : u njegovu » zarcalu duhovnom <
od g. 1614 čitam : i neimayucchi possála druzieh, za pribivaliscte od xi-
vijna 11 , od gnegovieh bóka 16. , polak sfetieh nauciteglia 19, ali lo-
kal : u dobri eh 45 u tasctinah 45, u niekoliçieh exemplieh 99 ; u
mnozieh druzieh miestieh 121 itd . Kako pisa slavni „ Ignacio Gjorgi «< ? U
" Saltjeru od g . 1729 čita se : iz garckjeh , latinskjeh i evrjenskjeh starjeh i
poznjeh svetopisala za ; od pripjevagna ; nacina a od besje-
daa, kgniga a, napravaa ; ps. 37 dosti bicjaa ijadaa ; od zlo-
chja a me vali tope itd. Moram izriekom napomenuti, da ovakovo u dva-
janje aa nije nego samo u gdjekojih knjigah obično , koje dužinu slovke
navadno tiem načinom izrazuju ; vara se, tko misli, da su svi stari pisci ovako
udvojeno pisali, pače ovaj običaj uvuče se istom u prošlom vieku kao obćenija na-
vada ; neuzakoni ga jošter niti Kašić niti Mikalja, ali ga ima u svojoj
gramatici Della Bella , ima ga i neima (t . j . nedosljedan je) Gjorgjić
i opet ga neìma Stulli . Napokon ću napomenuti, da uzorna glede jezika
knjiga Frane Vrinjanina (U Rici 1825) piše genitiv, kako valja , na a ,
ali mu taj a bilježi znakom ovako : â : od dusâ pravednih 4, od dvih
bratâ 5, od onih roditelja 69 od njegovih mu kâ 87 itd. lokal
uviek na hu xilah 193, u svih dilih nasih 234 itd.

Sada ćete me pitati , odakle ipak onaj h u našu današnju književnost ? Taj
neobičaj , reći ću vam, nije u našoj knjizi istom od dobe preporodne ; nepravedno
bilo bi prigovarati zagrebačkim književnikom, da ga oni u knjigu uvedoše !
Podnipošto oni ga već u knjizi gotova nadjoše , naročito u samih gramatikah,
172 V. Jagić.

kano Relkovićevoj , Starčevićevoj , Berlićevoj itd . pak misleći

(i to je jedina pogrješka, koja se ipak lako može protumačiti i izpričati oso-
bito pored gori spomenute vrlo dobre nakane, što bijaše s tim spojena) , da je
h ovdje po etimologiji, izrekoše , da ga valja pridržati . Rekoh , da zagre-
bački književnici nadjoše već h u knjigah : ali u kojih? na ovo pitanje biti
će odgovor istom onda jasan, kada se o raznih pravopisnih priedlozih, pokušajih
i krpežu naših prošlih stoljeća rieč povede. Za sada samo toliko, da je hu
gen. na ah istom od one dobe našao mjesta u gdjekojih knjigah naše proš-
losti, od kada ga uzeše kao znak dužine upotrebljivati kojekuda bez
reda i razloga , osobito pako treba, da smo na h-u zahvalni staromu sla-
vonskom u pravopisu , koji je u njemačkoj školi izkuhan. Primjera
tomu naći ćete u spomenutoj razpravi Kurelčevoj i tko će se, pitam, usuditi,
da za dokaz navede koji primjer genitiva na h iz onakih knjiga, gdje se
piše : puht, da hn , husta, bohg uz : grie (m . grieb) , od svoi zlie
dilla, iz duo vni (m. duhovnih) itd. Ovo su primjeri iz » Ogledala Misnič-
koga " od Fra . Ivana Anicia ! Takav je nesmisaoni pravopis u knjižici
Badrićevoj : „ Pravi način " itd . od g. 1746 (starijega izdanja nepoznam) .
Ondje čitam sve tvoje griheh , poznai neproczigniena dobrah ; ne-
chieh, nego pristaju na zlah itd. Da čitate Relkovićev pravo-
pis, koji uza sve drugo bijaše još i " Filolog « : to bi vam bio najbolji testi-
monium paupertatis našemu genitivu na h- Ako bi dakle tkogod voljan bio,
da brani etimologičnost i potrebu h-a u genit. množ . imena samostavnih ,
svraćam već u napried njegovu pozornost na to, da bude u izboru opre-
zan ; ja sam evo za naše osvjedočenje t. j . proti h-a naveo premnogo pri-
mjera, ali sve iz samih junaka na peru, iz cvieta naše književnosti, iz pi-
saca klasičkih, koji se zbilja, gledeć na mnoge današnjike, nemogu do-
sta nahvaliti !

Prije nego li skrenemo u dičnu Crnu Goru, valja mi nekoliko rieči

progovoriti i ob onom genitivu, gdje, kako rekoh, jezik hrvatski neimadjaše
povoda, da od prvobitstva odustane. To je genitiv -osnova, nekoč ženskih i
mužkih, danas samo ženskih s nekimi mužkimi ostanci, koji se padež u
=
starosl. svršivaše na ннij, što bi, kako rekosmo, u sanskr. glasilo : îjâm,
u grč. v, u lat. ium, u litv . i u, n. pr . slov. g. сLMρLTHн, litv. smrtiu.
Već u staroslovenskih spomenicih prie pisa hrvatskoga ili srbskoga piše se
redovito mjesto dvôga ii (= i ) samo jedan : n . pr. u starinskom životu sv.
Tekle : stide se ljudi ; odlom. ljublj .: ot'c' i materi stenaniě; Mis.
1531 : celili da bi se od nemoći svoih ; od puti vaših ib.; plno kosti ib.
itd . Toga se drže i svjetski spomenici, n. pr . снуь л с ти M. 14 ( 1228) ,
оть вьсѣхъ напасти М. 145 ( 1349 ) ; почти Spom . Рис . 1. 7 ; десеть запо-
Bнедн 50жнXь Vuk. prim. 67 ; u Vinod. od ludi 27 , 408 ; riči knežih 238.
ot tvari ženskih Krk. 285. - Ovoga se pravila drže sve kasnije, bilo pro-
zom bilo stihovi, pisane knjige hrvatske : od gliudi pist . 4. od nem o-
chij sfoyih 101. ( j nesmije nas smetati, jerbo ga po tadanjem pravopisu
gdjegod dodadu : n. pr. chij bihu m. ki bihu itd . ). Kašić u svojoj grama-
 Naš pravopis. 173

matici ima kao primjerak p. 41 : " sla dôst vel sladosti vel sladostâ « . Znamo
opet, da ni prvo ni treće ništa nevalja, pak je i ovdje pravilnije u knjigah pisao ,
nego li u slovnici učio ; piše bo pravilno na j : kripostij, izvarsno-
stij 27 gliudij 29 xalostij 33 itd . I ovdje nesmije vas smetati ij,
jerbo po njegovu pravopisu biva to veoma često : bijla , lijca , onij go-
vor, za zij va itd . Iz spomenute knjige Zlatarićeve : toi nascieh svich.
stvari pocetak ima bit 3 ; evo, koia hudieh svisti ovdi od pravde gre
boxiza 11 ; i piene varvechi iz ustijm idiehu 17 ; visinu radostij svih
79 (ij kao u smartnij stril itd .) . Iz Gazarovićeva Murata (1623) :
od kriposti zuizdenih ; vele plemenitih i razumnih gliudi ; sakriy s'
parsi zatvoreni ogagn 49. Iz Ivaniševićeve Kite ( 1642) : po putu od
zapo vidi tvogih 105, sloxil od kosti i od xil 138. Iz Gjorgjića :
ps. 103 : maljeh vegleh zvjerji cette : 104. kô svjeh s t varji najdrazcega ; i
sred us tji svôih itd. Ovako t. j. ji kao znak dužine piše i Della Bella.
Najposlije ću i opet na Vrinjanina doći : od boxjih stvarî 264 ;
polak suda pametnih i vistih ljudî 446 itd .
Vuk u Kovčežiću 18. i A. Mažuranić u Kolu 3. 90. uče , da se u ča-
kavskom ovakovu genitivu u izgovoru dodaje h. Primjeri što jih navedo-
smo, dokazuju , da ako možebiti i jest da nas tako , prije nebijaše, barem
nebijaše obćenito : tà za sam Vinodol najbolji je dokaz jezik zakona Vino-
dolskoga. U krčk . statutu ima doista kadšto ih za jati rečenih ta tih 290 ,
od soldinih itd ; u pist. zabludi samo jedanput : za povidih. Nasu-
prot u Bandul . ima ga vrlo mnogo ; takov gen. nadjoh u Radovčić a
Splićanina „ Istumacenyu symbola " (U Rimu 1662) , u Bonačićevu
„ Nauku Karstjanskom “ ( 1743) itd . Ova anomalija, koja se prema golemoj
pravilnosti mora smatrati za veoma neznatnu iznimku, može se protumačiti na
dva načina : ili ćemo reći , da se izgovor (a po njem i pisanje) , zaveden ge-
nitivom pridavnim na ih, i u samostave uvuče (a pamtite dobro , da toga mie-
šanja kod a genitiva neima) ; ili ćemo kazati, da je pomiešan genitiv s
lokalom. Tomu neka se nitko nečudi , analogiju ovake mješavine naći ćete
u onom, što Babukić u Slovnici p. 194 spominje, da u nekih priedielih Sla-
vonije po Djakovštini , Sriemu , Bačkoj i Banatu lokal kao genitiv izgovaraju .
Ovoga je mnienja i Daničić u Glasniku IX . 33. Već sam naveo primjera ,
kako u taj i-genitiv preskakivahu i mužkoga spola imena ; ima toga i za
srednji spol : račeni vin 454, vladanyi pist. 61. ocitovanyi 13 ;
osquargnyenyijh (!) Band. 59 ; hudih dili napast Mar. 10 ; cić liti
Luc. 101 (Ovo mjesto broji izdavatelj medju tamna ! ), na vechie misti
Ivaniš. 125. od ovieh progonite gli ib. 126 ; moguchstvi ugrabglienye
131. Tko se neće ovdje sjetiti onoga, što navedoh za jezik ruski, česki i
poljski ? Dapače i u ženski spol uvuče se , premda riedko, ovaj i-genitiv peni
vin. 451 , od osudi ke se učine krk . 290 ; zastavi pist. 43 pohlepi 66 ;
oda svih ne pravdih band . 36.
I opet ću napomenuti, da jezik samo donle ovako tumaraše, dok obće-
nije nezavlada njegov novi tvor , a jerbo ono narječje , što ga zovemo
174 V. Jagić .

čakavština, neprionu za novi genitiv, sačuva se ondje i ovakih nepravilnih

genitiva sve do danas znatan broj.
Kao što je očevidna pogrješka , koja se uvuče u neke strane našega
naroda, da je pomrsio dočetak ih u imena pridavnoga i samostavnoga, tako
nas ubaviestio Vuk, govoreć o raznom izgovoru pismena h u našem narodu ,
da se u Crnoj Gori i kod genitiva na a može čuti h. Neima sumnje, da i
ovdje bud ime pridavno zavede h u samostave, budi da je pomiešan padež
drugi sedmiem , a da su u tom miešanju Crnogorci osobiti vještaci, dokaza
onim, koji neznadijahu od prije, dovoljnimi primjerì Fr. Kurelac u svojoj , na-
pomenutoj već, razpravi u "Fluminensia." Pozivati se dakle na Crnogorce
-
vrlo je desperatna stvar.
Onim, koji hoće pošto poto da se u gen. množ . h piše, nedadne se odustati
od toga ljubljenoga suglasa niti u dvojini ; ali ta će jim najprije račune
pomrsiti : zato još i o njoj nekoliko rieči .
"Tim što stara slovenština sačuva gramatičku dvojinu , nadilazi jezik
gotski, kojemu ovaj broj u imena manjka ; nadkriljuje vjernim čuvanjem sta-
rodavnih padežnih nastavaka litavštinu , a za jedan je padež bogatija od je-
zika grčkoga " --- Ovako piše Bopp u Vrgl. Gr . § . 273.
I zbilja nastavci padežni slovjenske dvojine mogu se preliepo sravniti
sa prastarim sanskritom i zendom , naročito u genitivu i lokalu, za koja
dva padeža upotriebiše sva tri spomenuta jezika jedan te isti nastavak i
to : u sanskr. ôs , u zend. ô , u slov . or. Pomislimo si u toj zamjenici po slo-
vjenskom zakonu I. odbačen krajni suglas s, to je inače sanskr. posve
pravilno zastupan slovjenskim ov, kako nam protumači Schleicher Beitr. I. 421 .
Dakle da od suglasnih osnova sravnjivanje nastavimo, sanskr. obliku :
naman-ôs odgovara slov . Hмen - oy, sanskritskomu nabhas - ôs slov. Nebec-oy .
Kod samoglasnih a- osnova prelazi sanskritski a - ôs u ajôs, a kod odgovara-
jućih jim 1-osnova : + or u prosti oy, to će reći : da je osnovni poluglas
pred nastavkom padežnim oy sasvim izpao (ovako nadjosmo upravo kod
genitiva množine), dakle : BALKI + OY BALKOу. Isto tako odgovara sanskrit-
skomu vidhavâôs = vidhavajôs u slovjenskom samo вьдовом, ьдOKOY, iz
выдова + оу.
Samo kod -osnova prelazioу u njoу t. j . Ho , te nas sjeća na gen.
množine + 1 = ијъ = HH = 2.; n. pr. гостию, костню itd.

Kada se uzme na um, da je osnov i nominativ zaimeni т posve ona-

kav, kao samostavi na 1, valja nam priznati , da je pravilni genitivni oblik
TOO (mjesto Toy) puno bliži sanskritskomu : tajôs nego li, da za primjer
reknemo : vrkajôs od vrkas prema BALKOу od BALKь. Što je toju od tú, to
isto jeju od j— н (и нж¤) ; ovako idu i дв010, 05010 prema mekim : Moo,
TROICIO, NAшei itd . Ovako je u jeziku staroslovenskom : n. pr. gen. 32 : н дBWE-
poy своєю ; ib. 37. съ сыны женоу отыца своего ; ib . 38. На двою десатом зла-
тиць ; supr. на рамок ; и имѣннЄ ОБОю рабыню gen. 32 : отъ ржкоу ихъ supr.
двою морю, отъ двою лѣтор itd.
 Naš pravopis. 175

Ovakoj se dvojini sačuvaše znatni tragovi u jeziku starohrvatskom

kod samostavnih imena, kod pridavnih neima jih ni malo, a kod zaimena
nadju se neke promjene. Mjesto TOO, što bijaše za sva tri spola, preote mah
na Tao osnovani oblik : teju i tiju , i prema tomu : д210, 0510 (m . Aк010 i
05010), u nas : dveju i dviju obeju i obiju. Tomu se ja već zato ništa nečudim,
što znam, da u nas za neke slučaje redovito nadjačaše meki dočetci ; n. pr .
u nas je gen. žene kao što duše, akuz . vrage kao što muže, ali u starom
bijaše ženy i dušę, vragy i mążę. Najznamenitiji ipak, može se reći, da
je pojav našega novijega jezika, što pravi razliku spolnu , gdje niti starosl.
niti starohrv. jez. o tom ništa nezna ; a to je mužki (jeda li i srednji ?) ge-
nitiv dvaju prema ženskomu dviju ( m . dvjeju), kao što dativ : dva ma
prema dvima (t . j . dvjema).
Osim genitiva-lokala dvojine u rieči : dva i oba , dakle : dvaju
dviju, obaju obiju, ima, koliko se danas još govori i piše : triju od
tri, sviju (što se nepreporuča) od svi, dapače kadšto i : oviju , oniju ,
tiju itd. Ali se ovdje izgubilo znamenovanje dvojine onako, kako u nekih
samostava n. pr. kostijû, slugû itd.; kod samostava obćeno se upotrebljuju
ovi oblici : rukû, nogû, očijû, ušijû ; a rado takodjer : slugû, bokû,
--
prsijû. Mjesto dvaju dviju sklanja se takodjer na pridavnu : dvieh
dvih, te dobro uči Kašić u svojoj gramatici str. 57 : „ gen. d'víh vel dviyú “
i str. 59. „ gen. obbih vel obbiy u« ; isto tako od tri : " gen . tríh vel
triyú. 66 Nekoliko mješovitih primjera potvrditi će to, što rekoh : A poуKor
твоєю М. 25 ; вы роуком М. 88 ; очню моєю М. 90 ; 8 раку господьства Р. 221 ;
кровомь крилоу твоєю М. 166, оть двѣю прьквоу duš . 34 ; инхь трехь братѣнаца
M. 497. pâs bo ku njego mis . gl. po dvoju dnu uz : po triju dneju
ibid.; za prošnju obiju stranu sp. gl. 8 (1375) , zvrhu rečenu dviju vi-
nogradu sp. 81 ( 1466 ) ; tiju bratincu dedu sp. 100 ; teju dveju nodaru
krk. 268 ; često u spom. i cirilskih i glagolskih dolaze pravi oblici dvojine u
pravom znamenovanju : naju, niju, nima (čit. njiju, njima) itd. Marul. 7 :
starac dviju uz : starci dviju 9 ; radi dviju mojstiri gazar. po dviju
dneh pist . 42 , u ovih dviju zapovideh 79 ; svitlosti očiju moijeh Zlat. 97 ;
od izbranih i veselih dvieiu zvizda 75 ; na nogah mekahtih obiju 61 ; ovdje
nalazimo uz pridavni oblik dvojine samostav u množini. Napokon iz nar. posl.
i pjesm. dugih ruku ; pa povika nekoliko slugu . Vuk n . p . 2. 94 ; duga Bo-
sna, mene slugu dosta ; krvav konjic do ušiju dodje. itd.
Tko će se u prkos ovolikih dokaza na etimologičnost Crnogorsku po-
zivati ? Neka se javlja, da ga čujemo ! a ja velim, da niti za genitiv-lokal
dvojine neima nikakova na svietu razloga, zašto bismo h pisali, kamo li
izgovarali ; dapače pogrješnost pisanja : rukuh, noguh, očijuh, uši-
juh itd. tim je očitija, što ovdje hrvatski jezik sasvim stoji na
temelju staroslovenskom, a koliko se god ostanaka dvo-
jine sačuvalo u ikojem slovjenskom narječju , nigdje se
padežnom u nastavku or (û) nedopisuje h.
176 V. Jagić.

To su razlozi, zašto „ Književnik " u gen. množine imena samostavnih

a u genitivu te lokalu dvojine svih rieči izpušta suglas h. Svakomu ostaje
prosto, da ove razloge bud uvaži i prihvati , bud zabaci ; ja se držim načela :
tko to neće, nenameći mu se, a niti će „ Književnik " ikoga siliti, da ga bez
osvjedočenja i uvjerenja sliepo sliedi . Naš časopis, a nadam se , i ova raz-
prava takove je naravi, da kad bismo već u napredak znali , da naši pried-
lozi neće u knjigu ući, jošter bi njim ostala kolika tolika vriednost ; ovako bo
doznasmo, u kojem li se razmjerju nalazi današnja pismena poraba jezika
prema onomu, kako znanost jezikoslovna i čitava mu prošlost za pravo drže .
Nu istinu govoreć, tomu niti nije tako : što se ovdje tumačilo , nije
ništa nova. Ima li se pisati tj ili é, è ili ie je, èr , àr ili r- ovaka pi-
tanja nepotaknu istom Književnik " ; ovdje gledasmo samo znanstveno obraz-
ložiti i dokazati , da naš pravopis valja li onako udesiti, kako učaše za
cirilicu Vuk- Daničić, za latinicu B. Šulek, a to jedan i drugi bez pri-
govora, barem se do sada nitko nenadje , koji bi jih bio oprovrgao . To je
i uzrok, zašto moje dokazivanje drugiem putem podje, a izadje ipak na isto ;
od ovoga će časa po mojem mišljenju, tko bi htio prigovarati našemu pravo-
pisu , imati dvoju dužnost i dvovrstnu zadaću : da pobije razloge spomenutih
vriednih muževa prema načinu njihovu , a ove ovdje načinom od prilike ona-
kovim, kakov vidite u ovoj razpravi,
Prema tomu, buduć da niesu još dovoljno iztaknute granice u pravo-
pisu medju etimologijom i eufonijom, a osobito se često mieša u pisanju tj
sa é; buduć da se staroslov. 1 piše gdješto sa ě, dočim drugi, kao što su
zbilja dva glasa, tako jih i raztvaraju u ie i je ili mjesto ie dapače je ; bu-
duć da gdjekoji misle, da se ima pisati „ mukli " e pred r - om ; buduć napo-
kon da mnogi misle, da se u gen. množ. imena samostavnih ima h prišiti
radi etimologije ili bar iz analogije sa gen. množ. imena pridavnih - : na-
stojao sam razbistriti ova još uviek prieporna pitanja, pridodav svagdje i svoje
mnienje, koje poteče iz razloga filologičkih, o tom : jeda li ovaj ili onaj na-
čin temeljitiji .

Posljedak moga iztraživanja jest ovaj :

1. Što zovemo pravopis etimologički i eufonički neda se, rekoh, do kraja
tjerati niti jedno niti drugo. Priznavajući ovako nemoguću dosljednost , mogu se
ipak neke granice iztaknuti, preko kojih nije dobro da se podje. Ovaku gra-
nicu pokušao sam povući razlikovanjem nepromjeniva trupa u rieči od njezinih
gibkih čestica te rekoh : a) što je u rieči gibko i nepromjenivo, da se piše po
eufoniji, t. j . onako kako se čuje u izgovoru n. pr. kći , pčela , vježbati itd.;
b) što su gibki okrajci, osobito u deklinaciji i konjugaciji, da se držimo najraz-
govetnijega oblika n . pr. napredka , sladka zbog sladak , napredak itd.
Ovamo mogu se pribrojiti i neki dometci , kojimi se rieči tvore (neima jin mnogo,
što bi suglasom počimali) , n. pr. za imena pridavna : ski (dakle : robski, grad-
ski itd .). c) Kad se rieč sastavlja s priedlozi, neka se piše svagda jednako ,
dakle izpasti , raztjerati , odkriti itd . Jedini s (mjesto sa ) tako se
priljubio rieči, da pišemo zdravlje, zdjela , zdola , odozdo, i zato bilo bi do-
 Naš pravopis. 177

bro, da nepišemo sgoda već zgoda, ne osbiljan već ozbiljan itd . d) Slòvjen-
ski jezici nepodnose udvajanja ; zato nevalja : oddaljiti , oddieliti , bezzub,
bezzakonik itd .; a upravo zato, kada se sastanu dt ili zs, što bi bilo po iz-
govoru tt, ss bolje jest, da se piše samo ti s, dakle : otvoriti (ne : odtvo-
riti), ustati ( ne : uzstati), rasipnik (ne : razsipnik), rastaviti (ne : razstaviti) itd.
2. Uzprotivih se tj-u, gdje ga nitko neizgovara kano t-j, već svi
kao ć. K čemu nam za jedan glas dva pismena ? ako je tjé, treba je-
dno ili drugo zabaciti. Sav nas slovjenski sviet napućuje na é, a tj valja samo
ondje pisati , gdje se rastavljeno izgovara ; to biva, kada po jekavskom izgo-
voru dodje je poslije t, pa bi ekavac pisao i izgovarao e , ikavac i n. pr .
tjerati (terati, tirati) letjeti ( leteti, letiti) utjeha (uteha - utiha ) itd. Na volju
ostavih, da si piše tju u inštrum jedn . 3. deklinacije onaj , koji to tako i iz-
govara, dakle : kriepostju (izgovori : kriepost-ju) , ali tko izgovara : kriepošću,
(a tako i valja, dok nam je do jednoga književnoga jezika), taj nebi smio ni
pisati drugačije. Isto tako može pisati ganutje, bratja, tretji, koji želi t-j
(rastavljeno) izgovarati, jerbo se to tako mjestimice zbilja čuje, samo što ne-
ima prâva u jezik književni ; a po štokavskom književnom jeziku valja samo :
braća itd. Nipošto nevalja pisati : platjen, povratjen, posvetjen itd . jerbo ni-
tko neizgovara : plat-jen povrat-jen ; isti kajkavac, koji inače pravilno razli-
kuje tj od č nekaže drugačije van : plačen, povračen itd . , a i čakavac uviek
samo plaćen, povraćen, posvećen .
3. Rekoh za staroslovenski , da nam čitava prošlost svjedoči , da na-
šemu hrvatskomu i srbskomu jeziku nije dostatan ; mogoh, ali nehtjedoh za
dokaz navoditi sve prije 1836. godine izdane knjige, latinicom štampane. Na
cirilske i glagolske spomenike ograničih se zato , što je jači dokaz ,
kada ima u azbuci pisme gotovo, koje se samo nudja i nameće, i opet ga
proganjahu upravo od nemila do nedraga. Da je to razgovietan kažiput za
nas, nemože mi nitko zaniekati . U ostalom priznajem, da je moje tumačenje
samo negativno : zadovoljan sam dokazom, da za naš današnji, književni je-
zik, izgovora jekavskoga nevalja niti u cirilici niti u latinici è ; stranu po-
zitivnu nahodite u svih djelih Vukovih i Daničićevih, napose kada se ima pi-
sati ie, kad li je razložiše B. Šulek u razpravi , dodanoj kao priloga časopisu
,,Nevenu " godine 1854 od 20. Travnja, pod naslovom „ o dvoglasu ies
i Vinko Pacel u slovnici hrvatskoj str. 24 - 27 te u Književniku str.
115-119. Po pravilih ondje navedenih može se svatko u brzo naučiti, gdje
mu valja pisati ie, gdje li je . Priznajem, da ima pojedinih slovaka, gdje se
težko može u prvi mah pogoditi, imamo li pisati ie ili je ; ova se sumnja po-
javlja osobito u riečih novijih, kano izvješće ... Nu ovakovih rieči ima prema
ostalim nedvojbenim vrlo malo, a naša je dužnost, da jih pobilježimo i dogo-
vorno ustanovimo, kako se imadu pisati. Tko bi zato , što je tobože laglje pi-
sati è nego li , kako valja, raztvarati u ie i je, i što si ě može svatko izgo-
varati po svojoj ćudi , branio taj izumljeni zamjenik -a, odgovorili bismo mu
riečmi Miklošićevimi : „ man entgegne nicht, dass bei der Anwendung des é
für das altslovenische die den verschiedenen Aussprachweisen des lezteren
178 V. Jagić.

anhängenden Individuen sprechen können, wie sie wollen, denn die Schrift
ist nicht dazu erfunden, die Laute zweifelhaft za lassen und sie dem Ermes-
sen des Lesers anheim zu stellen, sondern im Gegentheil dieselben so genau
als möglich zu fixiren. (Gymn. Zeitschrift IV. 317.). Točno dakle naznačiti,
gdje se u nas ima pisati i izgovarati ie, gdje li je -- posao je lexikografa,
a poslije Vuka nije niti jako mučan.
4. Razložih iz fiziologičke naravi glasa r, protumačih uzporedjivanjem
raznih jezika, podkriepih postupanjem naše prošlosti, da nevalja pisati à, kamo
li è, pred r, jerbo je to skroz neslovjenski i nehrvatski način, koji
se osniva na krivu shvaćanju naravi suglasne u obće, i r- a napose. Istina, da
jer suglas i prvobitno pisahu za njim poluglas 1, ali naš jezik , držeći se
prema starobugarskim poluglasom dvojega pravila : izostaviti jih, gdje su su-
višni, a zamieniti punim a -glasom, gdje udobnost izgovora zahtieva po-
služi se ovdje onim prvim načinom ter izostavi poluglas sasvim, onaj pako
trenutak glasa, koji nam treba, dok se u izgovoru iz jednoga suglasa na drugi
prelazi, sadržan je dovoljno u r, koji se i onako od pamtivieka zove semi-
Vocalis.
5. Dokazah uzporedjivanjem srodnih jezika i mnogimi primjeri iz naše
prošlosti, da se u genitivu množine imena pridavnih i u lokalu mora
pisati h, ali u genitivu množine imena samostavnih da je skroz suvi-
šan i ne umjestan ; dopuštam i odviše, kada velim, ako se tko upravo toliko
unj zaljubio, neka ga barem nikada na ovom mjestu neizgovara, već smatra
znakom, makar vrlo nezgodnim ; jerbo, da istinu kažem, tko misli, da ne-
možemo biti bez znaka, da se razluči : konja, žena , kao padež jednine od
padeža množine, valja mu znati, da i sav današnji sviet i čitav pravac našega
pravopisa, u kojem svaki glas ima svoje pisme i obratno, upotrebljuju za
razliku u izgovoru naglase a ne pismena ; dakle : könjă , žènă i kónjâ ,
žénâ itd. Napišete li pako ženah, stvarih to nieste jošter ničim naznačali, da
li je lokal : ženah, stvárih ili gen . žénâ(h), stvárî(h) , itd . već i tu istom iz priedloga
ili čitavoga smisla možete razabrati, koji se padež razumieva. Ovako dakle
gubi hi kao puki znak svaku vrednost.
Buduć da se svekolike rieči ovoga padeža u tom slažu, što jim se po-
sljednja slovka izgovara oniem otegnutim načinom, koji po primjeru Vukovu
bilježimo znakom , a u predposljednje ima čas naglas ' , čas , zato da
bude stvar što jednostavnija a opet razgovietna, neka onaj , koga je upravo
volja, ili gdje bi lako dvojba nastala, bilježi posljednju slovku znakom ˆ , nu
ponajviše može se biti i bez njega. Piše dakle konj u genit. jed. "konja" , u
gen. množ. konjâ ; žena nom. jed. a ženâ g. množ.

Rekoh nešto više, da ono, što u toj razpravi razlažem, nije ništa nova ,
već da su i drugi na glasu muževi našega naroda u svojih iztraživanjih došli
do istoga rezultata ; ima jih pače, koji još i više od mene popuštaju eufoniji.
Tomu za dokaz navesti ću sliedeći odlomak iz Narodnih Novina god. 1850,
broj 76 (preštampano u pravoslovnom rječniku), koji govori o našem pravo-
 Naš pravopis. 179

pisu, kako se dogovoriše god. 1850. najvrstniji muževi našega naroda, kojimi
se i danas *) domovina ponosi.

„ Dolje potpisani znajući, da jedan narod treba jednu književnost da ima

i po tom sa žalosti gledajući, kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bu-
kvici nego još i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana, da se razgovorimo, kako
bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili. I tako smo
1. Jednoglasice priznali, da ne valja miješajući narječja graditi novo, kojega u
narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude knji-
ževni jezik ; a to sve a) zato, što nije moguće pisati tako , da bi svak mogao čitati
po svojem narječju , b) zato, što bi svaka ovakova mješavina, kaono ti ljudsko djelo,
bila gora od kojega mu drago narodnoga narječja, koja su djela božija, a c) i zato,
što ni ostali narodi, kao n. pr. Nijemci i Talijani , nijesu od svojijeh narječja gradili
novijeh, nego su jedno od narodnijeh izabrali, te njim knjige pišu.
2. Jednoglasice smo priznali, da je najpravije i najbolje primiti južno narječje
da bude književno ; i to a) zato, što najviše naroda tako govori, b) što je ono naj-
bliže staromu slavenskomu jeziku a po tome i svjema ostalijem jezicima slavenskijem,
c) što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane, d) što je sva stara dubro-
vačka književnost u njemu spisana, e) što najviše književnika i istočnoga i zapadnoga
vjerozakona već tako piše (samo što svi ne paze na sva pravila). Po tom smo se
složili, da se na onijem mjestima, gdje su po ovome narječju dva sloga (sillaba) piše
ije, a gdje je jedan slog, ondje da se piše je ili e ili i, kako gdje treba, n. pr.
bijelo, bjelina, mreža, donio.
Ako li tkogod iz kojega mu drago uzroka ne bi htio pisati ovijem narječjem,
mi mislimo, da bi i za narod i za književno jedinstvo najprobitačnije bilo, da piše
jednijem od ostala dva narodna narječja, kojijem mu je volja, ali samo da ih ne mi-
ješa i ne gradi jezika, kojega u narodu nema.
3. Našli smo za dobro i potrebno, da bi i književnici istočnoga vjerozakona pi-
sali svuda, gdje mu je po etimologiji mjesto, kao što oni vjerozakona zapadnoga pišu h
i kao što narod naš od obadva vjerozakona na mnogo mjesta po južnijem krajevima
govori.
4. Svi smo priznali , da h u samostavnijeh imena na kraju u rod . množ.
ne treba pisati, jer mu ondje ni po etimologiji ni po općenome narodnom govoru, ni
po starome slavenskom jeziku, ni po ostalijem današnjijem jezicima slavenskijem nije
mjesta. Mi smo se opominjali, da će se naći književnika, koji će reći, da bi ovo h samo
zato valjalo pisati, da se ovaj padež razlikuje od ostalijeh, ili najposlije da bi ove
razlike radi mjesto h valjalo pisati kakav drugi znak.
Ali jedno zato , što se u mnogijeh riječi ovaj padež po sebi razlikuje (n. pr.
zemalja , otaca , lakata , trgovaca itd), a drugo što u nas ima i drugijeh

*) Pišući ovo, stiže nam tužna viest, da je nemila smrt našega starinu Vuka Ka-
radžića poniela iz broja živućieh. Književnik sjetiti će se u budućem broju.
svoje dužnosti, da mu savije neven vienac za njegove neumrle zasluge.
V. J.
180 V. Jagić.

padeža jednakijeh, pa ih u pisanju nikako ne razlikujemo i što ovakijeh stvari ima

mnogo i u drugijeh naroda ―― mi smo svi pristali na to, da se ni h niti ikakov drugi
znak na pomenutome mjestu ne piše, osim samo kad se iz smisla ne bi moglo raz-
umjeti da riječ stoji u rod. mn. da se naznače akcenti (koje će nam valjati činiti i
u ostalijem ovakijem dogodjajima) .
5. Svi smo jednoglasice pristali , da se pred r, gdje ono samo sobom
slog čini, ne piše ni a ni e, već samo neka stoji (n. pr. prst) , i to a) zato, što
narod tako govori, b) što književnici istočnoga vjerozakona svi tako pišu (osim jed-
noga, dvojice) , c) što i Česi tako pišu d) što su i mnoge slavenske knjige glagolj
skijem slovima tako pisane, e) što se sad dokazuje, da ni u starome slavenskom je-
ziku na ovakijem mjestima nije trebalo pisati jerova ni kod r ni kod l, jer su ova
oba slova na ovakijem mjestima bila samoglasna, kao i u sanskritu.
Ovo smo dakle za sad svršili. Ako da Bog te se ove misli naše u narodu prime,
ini smo uvjereni, da će se velike smutnje književnosti našoj s puta ukloniti i da ćemo
se k pravome jedinstvu mnogo približiti.
Zato molimo sve književnike, koji upravo žele sreću i napredak narodu SVO-
jemu, da bi na ove misli naše pristali i po njima djela svoja pisali.
U Beču, 28. Ožujka p . n . 1860 .

Ivan Kukuljević s. r.
Dr. Dimitrija Demeter s. r.
J. Mažuranić s. r.
Vuk Stef. Karadžić s. r.
Vinko Pacel s. r.

Franje Miklošić s. r.
Stefan Pejaković s. r.
Gj . Daničić s. r.

Evo dakle ja i " Književnik " odričemo se slave, da bi naša bila inicijativa u
tom pravopisu ; već ako kakova slava i imade, primamo ju samo u onom
smislu , što prema svrsi i težnji " Književnika " nastojasmo nekoja prieporna
pitanja našega jezika bliže privesti konačnomu riešenju a na uhar književ-
nosti i književníka.
Pozivljemo sve prijatelje našega napredka, da nam pokažu i razlozi do-
kažu, jeda li gdjegod pogriešismo, a mi smo uviek pripravni klanjati se
ugledu dokaza i nepristrane znanosti. V. Jagić.

Buduć nismo voljni, kako rekosmo, nikomu nametati svojih nazora o priepornih pita-
njih u našem pravopisu , pače pozvasmo naše književnike, da se o njih slobodno oči-
tuju priobćujemo s mjesta opazke g. Adolfa Veberà o rečenih točkah, koje razvismo
i razbistrismo u I. svezku „ Književnika “ . Ali iz razloga, da se utaman nepiše i da
 Odgovor na "Naš pravopis. " 181

se mjesto prištedi inim ne manje znanstvenim razpravam, priobćujemo ovdje samo one
opazke g. Vebera, u kojih se on s nami posvema ili donekle neslaže.

G. Veber nehtjede ni jednom riečcom uzeti u zaštitu, tako zvani mukli e pred
r-om ; u tom je takodjer s nami složan , da nevalja u pisanju miešati tj sa ć-om. Ostaje da
vidimo, što misli, kako bi se mogla eufonija u pisanju pomiriti s etimologijom, i što
misli o raztvaranju staroslov. u ie i je. Čujmo samoga pisca.
U „ Književniku ", časopisu glede směra i kroja za nas vrlo odličnu, čita se po-
duža razprava o našem pravopisu od V. Jagića, koju ja danas osobito razmatram i
razglabam. Razprava je ta pisana dubokom učenošću upravo prema današnjemu raz-
vitku filologije, ter se mi tolikim znanjem na polju naške knjige možemo upravo po-
nositi. Mahne, koje ja toj razpravi iztičem, dolaze ponajviše odatle, što je pisac htio
udariti neki temelj doslědnosti u našem pravopisu , koji se po mojem sudu nemože
udariti. Buduć pako, da je i sama stvar, koju pisac dokazuje , po filologičkoj naravi
svojoj nešto razvučena : to sam ja svuda u kratko naveo jezgru njegovih dokazah,
prije nego li sam jih razbiti kušao.
A. Kada hoće tko, veli naš pisac, da što nova uvede, treba mu najprije prosu-
diti, ima li to i praktičku vrědnost, pak onda predočiti svoj znanstveni izum u savršenoj
slici, po kojoj se najlasnije može razabrati dotična znanstvenost. Zato se s města uva-
dja u knjigu nov pravopis kano stvar vrlo važna. Dokazano je pako jurve, da se do-
slědno nemože pisati niti etimologičkim niti eufoničkim pravopisom, jer bi se napokon došlo do
směšnosti ; zato treba u granicah jedne ter iste rěči pisati onako , kako se ona rěč valjano
izgovara s osobitim obzirom na nominativ : s toga se nesmije nigdě pisati po-
dvostručeno slovo , pak ni onda, kada se rěč koja sastavi s predlogom, jer se to
protivi glavnomu načelu slovenskih jezikah ; već treba onaj suglas predloga ili izba-
citi, ako za njim ide jednaki suglas (kano od an mjesto oddan), ili suglas predloga,
koji se po izgovoru mora pretvarati u sasvim jednaki sledeći suglas, najprije si pre-
tvorenim misliti, pak ga onda izbaciti prema, prvomu pravilu (kano město odtudjiti,
odtvoriti najprije ottudjiti, ottvoriti i zatim otudjiti, otvoriti ; raz.
=
sipnik rassipnik rasipnik) . Uvedenju toga pravila nesmeta to, što nam
oko nije priviklo, jer se porabom može priviknuti. Ako li dodju u neproměnivom ob-
segu reči dva suglasa nejednaka organa, treba němi suglas po doliki spojiti s němim,
zvučni sa zvučnim (zvučni jesu : g, b, d, němi : k , p , t ; zvučni z, ž ; němi s, š ) . To
se pravilo nebi imalo protezati niti na pregibe niti sastavljanje s predlozi ; zato neka
se nebi pisalo napretka već napredka, istěrati već iztĕrati. U tom pako, što se pre-
poruča od pasti a ipak rasuditi město razsuditi, neima protuslovja, dok se u odpa-
sti čuju dva glasa, a u rasuditi samo jedan. Sbog mnogih već u život uvedenih pri-
měrah, da se predlog s pred zvučnimi pretvara u z n. pr. zdravlje, zdjela itd . , neka
bi se napokon pisalo i : zbor, ne sbor. Tim bi se rěšila prepirka o etimologičkom i
eufoničkom načinu pisanja.

Već isto načelo, da se podpuna doslědnost nemože postići u pravopisu , imalo bi

svakoga skloniti, da ništa netvrdi s odlučnošću, kudeć još možda protivnu stranku s
nedoslědnosti, jer se temeljito ima bojati, da će se i njemu po koja nedoslědnost iz-
taknuti.
182 A. Veber.

Prvo načelo g. pisca, da se rěč ima onako pisati, kano što se, kada se više ni-
kako neměnja, valjano izgovara, posve je istinito, ali u porabi mora proizvesti razli-
čitost mněnja, jer je težko odlučiti, kako se koja rěč valjano izgovara, buduć to osno-
vano i na tančini uma i na tančini sluha, što je oboje vrlo različito. Jer evo g. pi-
sac misli, da se očinstvo tako izgovara, da se t ondě nikako nečuje ; a ja velim,
da set ondje onako čuje, kano što se uz č čuti može , ter se ona rěč svakako dru-
gačije izgovara, nego li rěč : jače, pače, Tko će rěšiti tu našu prepirku ? Nitko
osim etimologije, koja nas uči, da je ondje t na svom městu, a ništa nesmeta naš-
komu izgovarajućemu ustroju, koji ono t izgovara i lahko i onako , kano što ga u tom
susědstvu može izgovarati ; jer drugo je izgovoriti svako slovo na pose, a drugo kada
se spoji s drugimi. Ta i samoglasi izgovaraju se i kod drugih i kod nas nešto dru-
gačije u raznih rěčih i u raznom ćućenju, pak se uvěk piše samo ono slovo, koje
etimologija traži. Zahtěvati pako, da se svako slovo, kad se nešto drugčije izgovara,
nego što to etimologija zahtěva, ima izbaciti, znači uvadjati podpunu eufoniju, što je
i po piščevu načelu nemoguće. Ali ne svuda, kazati će on, treba to činiti, već samo
u ovih i sličnih rěčih. A zašto baš samo kod ovih ? pak i koji su to jaki razlozi,
koji nukaju g. pisca, da od svoga pravila izuzme pregibe ? Čim je on za temelj svoga
pravila uzeo valjan izgovor, iznevěrio se tomu načelu očevidno kod pregibah.
Pravilu, da se u hrvatskom jeziku neimaju pisati podvostručeni suglasi, drage
se volje pokoravam i ja, videć, da je naš jezik to eufoničko pravilo posve izveo osim
neznatnih iznimakah, koje možemo lahko podvrgnuti pravilu ; jer taj postupak nesmeta
ni malo razumljivosti osnovanoj na posve jednakih suglasih.
Gledeć trećega pravila, valja priznati, da je u svem našem jeziku zavladala ne-
doslědnost , dočim se kod jedne rěči izbacuje srodni suglas predloga pred suglasom
samostava, a kod druge se reči neizbacuje ; tako se piše : bezsraman, izsjeci, pak
opet ustati, rasulo. Uzrok je tomu, što su se pisci sad sećali izvora rěči, sad opet ne-
sěčali. Ali ja svakako nemogu pojmiti, na čem osniva pisac svoje pravilo, da se
ti suglasi moraju asimilirati, pak po prvom pravilu izbacivati. Ako to osniva opet na
valjanom izgovoru, slědi posve eufoniju ter ju želi dosledno izvesti ; ja pako, ako se ima
već što dosledno izvesti, volio bih izvesti, etimologiju . Osim toga pisanje eufoničko nevodi
niti dobromu izgovaranju ; jer će čověk, nepazeći na ništa, posve drugačije izgovoriti
rasap nego li razsap, a samo ovaj je drugi način valjan . Pisao ja rassap ili
razsap jednako moram izgovoriti, čemu dakle ono assimiliranje, čemu li izbacivanje
slova z ?
Ja držim, da se kod toga pravila neima posve doslědno těrati ni etimologija ni
eufonija, jer i jedna i druga dovodi na težku neobičnost, kojoj će se težko svi na-
šinci pokoriti ; tu će najbolje poslužiti običaj i snošljivost, inače prepirkam neima ni
kraja ni konca.
Da se zvučni suglas pred němim ima pretvoriti u dotični mu němi i uzvratice
to je po izgovoru istinito , a Vuk čini ovako dosledno i u pismu , jer se drži iz-
govora ; mi pako nečinimo nigdě ; neznatne iznimke neruše pravila; jer se držimo
korěna. Čega se drži pisac, kada veli, da to treba činiti u neproměnljivom obsegu
rěčih, a nevalja činiti kod pregibah i predlogah, toga ja doduše neznam, ako nerek-
nem, da se u jednom dělu pravila drži izgovora, a u drugom korěna. Ako je to va-
 Odgovor „ Na naš pravopis. " 183

ljan razlog, što naše oko nije tomu priviklo, da piše otpasti : to doista nepriviče niti
pisanju : isjeći, rasuditi itd. Ako mi pisac odgovori, da bi to predaleko vodilo ,
ja mu odgovaram, da i njegovo vodi predaleko . Ali pisac, da se ukloni prigovoru, veli
da se u rěči odpasti čuju oba glasa, a u rěči razsuditi samo jedan ; nu ja ga uvje-
ravam, da se on tu jako vara : doista čuju se i ovdě dva suglasa , samo što z pred s
nemože imati svoga podpuno jasnoga glasa, dočim se svakako razsuditi drugačije iz-
govara, nego li nasaditi, a to nebi smělo biti , kada bi imalo valjati piščevo načelo .
Napokon što ovlašćuje pisca, da predlog s izuzme od drugih predlogah ? Ako
imam pisati odpasti neznam zašto nebih sinio pisati sbijati ; a ono, da jezik dvoliči ,
treba preněti na pisce : pisci dvoliče . Što nam pisac prigovara , da pišemo zdrav, do-
čim bismo imali znati , da je i tu predlog s sakriven to valja znati , da su se neke
rěči tako duboko ukorěnile bud u etimologičkom bud u eufoničkom načinu pisanja, da
jih nikakovo umovanje nije kadro proměniti, ali te se rěči imaju smatrati kao iznimke,
prema kojim se nesmiju sastavljati pravila.
Prava znanost treba da u različitost uvede jedinstvo, a ne protivno ; znanost,
koja mi otegoćuje posao, nekoristna je i nepraktična, ter ju svatko rado zabacuje.
Doista mnogo je istinitije, jasnije, laglje i praktičnije, ako se s nami rekne ne-
piši nigdě podvostručena suglasa, u ostalom drži se i kod nalike i kod dolike etimo-
logije, osim onih rěčih i slučajevah, koji su se u pismu našem drugčije ukorěnili .
B. Za ć i tj dokazuje naš pisac ovo : Poraba tih slovah nije kod nas jasna,
treba ju dakle razjasniti porabom drugih slovenskih narěčjah. Tim se putem učimo,
da kod nas mora stojati ć, gdje mu odgovara u starosl. št, u ruskom i slovenskom
(i našem kajkavskom) ć, u českom i poljskom c . Zato da treba é pisati ne samo u
onih slučajevih, gde ga već i sada svi pišu , nego takodjer u onih, gdě do sada neki
pišu tj, kano ti : kod svih glagolah 5. reda na éati, kod prošlih trpnih dionikah
4. reda na ćen : vraćati , plaćati , vraćen , plaćen itd. Gdě je pako u staro-
slov. iza t slovka je, dakle : tije , tija , tiją itd . u ruskom tje , u českom tí u
slovenskom tje može se kod nas pisati tj, ali može i ć, jerbo tako uči i analo-
gija i sva naša prošlost književna.
Po mojem mnenju smijemo u pomoć uzimati prispodobu drugih slovenskih na-
rěčjah samo ondě, gdě pojava kojega nemožemo protumačiti po svojih pravilih ; gdě
pako možemo učiniti, suvišno je prispodabljanje, jer jasnoća je rěčih stvar glavna, a
jasnija će nam biti svakako rěč protumačena po najbližih naših pojavih, nego li po
dalnjih tudjih. Tako dakle i obćenita ova analogija nevodi posve sigurnim poslědkom ;
jer po ovoj bilo bi pravilnije pisati bratja , bitje , krěpostju ; a izgovor ovih
rěčih u štokavskom jeziku jednak je sa : sreća , vraćen, pomućen itd. Tu dakle
treba ostaviti onu duboku analogiju koja nam stvar samo otegoćuje, pak se baciti na
domaće polje naškoga izgovora, koji nas uči , da nije dosledno jedan ter isti glas bi-
lěžiti na dva načina, pak se meni svakako doslednije, jednostavnije i praktičnije čini
ovo pravilo *).

*) Lako je sad pravila izvoditi, kada su nepobitni dokazi za navedeni. Zašto nije
prije nitko toga kazao, ako li se već tako naravski samo sobom razumieva ?
V. J.
Književnik 1., 2. 13
184 A. Veber.

da se svigdě město tj, gdě se ono u štokavskom jeziku jednako izgovara kano
i c, piše ć, pa kazati početniku : gdě vidiš ć, ondě znaj, da to dolazi od tj. Zato
bih ja kazao , da se i braća i korišću ima ovako (t. j. sa c ) pisati , jer se ove
rěči isto tako izgovaraju, kano : sreća , svěća , plaća , kći itd. Tako bi tj spalo
samo na one rěči, gdje bi poslije t imalo stajati kratko jekavskoga izgovora t. j.
je n. pr. tjerati, ne pako ćerati.
Povrh toga uči pisac, da gdě starosl. st dolazi od sili sst te se piše ruski ш ,
slovenski šč, tu da se neima pisati naš še nego št, jer da je ugodnije st nego li šć.
Nu ako se po njegovu nauku tj može svuda zaměniti sa ć, nemogu nikako uviděti
razloga, zašto se nebi mogao pretvoriti stj u sć. Tà i pisac sám dopušta, da glas šć
vlada izključivo u čakavštini (a ja dodajem , što je on zaboravio i u kaj
kavštini ) , pak ipak smije tvrditi, da to neugodno glasi u hrvatskom jeziku. Doista
hrvatskomu je jeziku vrlo ugodno čuti šću ka, gušćerica, na tašće, kao što mu
je ugodno štediti, tašt, a opet mu ugodno : ognjišće i ognjište, jedno po-
znato iz štokavštine a drugo iz čakavštine i kajkavštine, budući sve troje imovina jed-
noga te istoga naroda hrvatskoga. Iz toga su naravskoga razloga uměreniji jeziko-
slovci obadva oblika priznali za svoja.

Što se pako napose tiče dionika trpnoga, to jako molim za oprost g. pisca , da
po zvukoslovju hrvatskom : oproštjen nije ničemu spodobno, dočim je ovo osno-
vano na nepobitnih načelih i pravilih, koja ovako glase : Dionik trpni pravi se ovako ,
da se osnovu svih glagolah 4. reda doda tvorka jen * ), po čem od oprostiti po-
staje oproštjen ili po novom predlogu : oprošćen.
C. Glede u staroslovenskom jeziku dokazuje naš pisac, kako je to slovo po-
stalo od dvoglasa sanskritskoga i ostalih indoevropskih jezikah, ter da su ga našinci
u svojoj prošlosti zaměnjivali sad ovim sad onim načinom ; kano e, i, ie, je : zato da
se město njega nesmije pisati é.
Iz Miklošića , koji je tu stvar jasnije i kraće razvio, zna se sigurno, da je to
slovo glasilo kano ja i kano dvoglas é u magjarskom jeziku : n . pr. Yo : cserép.
Gdě je glasilo, kano ja, ondě smo ga stalno zaměnili sa ja; ostaje dakle, kako da
ga zamenjujemo, gdě je ono dvoglasom. Neki naši pisci, držeći se strogo Miklošićeva
tumačenja glede staroslovenštine, misle, da se tim slovom zastupa i kod nas dvoglas.
Ja pako, obaziruć se na samu stvar, kažem, da taj glas nije nikad dvoglas **) ; jer ako
je dug, razstavlja se u dvě slovke te mu se još umeće j = ije, a kad je kratak,
negdě se tako stapa slovo s prednjim suglasom (n. p. in), da s njim čini jedan
glas ; tako : diete - dijete, pak opet : djeteta (Ovo dj izgovara se bolje i ljepše :
d'jeteta, nego li djeteta kao u rodjen) . Ako dakle uzmemo samo ovaj dvostruki na-
čin izgovaranja, to vidimo, da je glas, zastupan slovom , svakako nešto neodlučna i

* To nije istina, nego se doda osnovu inf. oprosti samo en, a i pred e prie-
dje sa t preko j u ć : valja bo znati, da se ovaj participij izvodi iz infinitiv-
noga osnova. V. J.
**) A. Mažuranić, komu je i Veber štovalac, drži takodje (slovnica § . 7 i 34 ) è za
dvoglas „ koji se u dugih slovkah izgovara kano jednoslovčano ie, a 11 kratkih
kano je diete, mjesto. “
 Odgovor na „ Naš pravopis. " 185

nejasna ; jer tko će odlučiti, kako da se taj glas stalno izgovara ? Upravo zato nije se
glede nijednoga drugoga slova razvilo u našoj knjizi toliko kombinacijah , koliko ovdě,
za jasan dokaz, koliko je različita kod nas njegova poraba. Danas se dakle to
slovo piše sa ije -- je, ie — je, ie, è. Svi ovi načini, osim ě, razviše se tako, što
je Vuk pokušao raztvoriti prema dužini i kratkoći slovakah u dva načina ; što da nije
u tolikoj neizvěstnosti učinjeno, vladao bi danas samo jedan način, kod jednih , kod
drugih e. Ali da vidimo sada, dočim jih toliko obstoji, koji je shodniji . Prvi i drugi
način nemože se zato preporučiti, što oni zastupaju samo izgovor hercegovački, uz
koji drugi bez jačega ugleda neće da pristanu ; jer kad Vuku nije ni kod Srbaljah
pošlo za rukom, ukinuti druge načine, to će težko poći drugomu za rukom izvesti to
i kod Srbaljah i kod Hrvatah, i to ne možda sbog tvrdoglavosti, već sbog različi-
tosti izgovora. Povrh toga ona dva načina traže, da svaki pisac točno znade, jesu li
dotične slovke u svem obsegu našega jezika duge ili kratke, a glede toga vlada u
mnogo slučajevah i u jeziku istom tolika različitost, da bez ugleda akademije neima
načina, kako da to stalno odlučimo. Amo dolazi još i nevěština naših pisacah, od ko-
jih malo jih proučiše sav ustroj jezika , da bi u svi slučajevih mogli pogoditi i od-
lučiti dužinu ili kratkoću dotičnih slovakah . Pravila , koja su glede toga dosele na
vidělo iznesena, puko je izbrajanje pojedinih rěčih, koje se težko može samo pregledati,
nekmo li točno naučiti. Naivniji od njih kažu, da neima lasnije stvari : gdě je duga
slovka, piši ie, a gdě kratka, piši je, zaboravivši, da se upravo o tom traže pravila,
koja je slovka duga, koja i kratka. Ako dakle ni věšti pisci nemogu toga svuda
ali za va-
znati, kako će oni druge učiti. Istina da to još manje svi čitatelji znadu,
ljan je izgovor svakako manja pogibelj ako nevěšti čitatelji krivo izgovore , nego li ako
nevěšti pisci zavedu svojim ugledom i izgovarajuće čitatelje .
Jer ako nam g . pisac prigovara, da to bijaše težnja sve naše prošlosti književne,
neka on i meni dopusti primětbu, da i oni spadaju na prošlost, koji braneći ↑ ě,
neće da se ta slova raztvaraju. Ako li mi protivnici prigovore, da se ta neizvěstnost
opaža samo u malo slučajevah, to oni zato tako govore , što si još nitko nije dao
truda, da zabilěži sve njihove nedoslědnosti, koje će sve to više rasti, čim ostavivši
se naravskoga nagona, stanu reflektirati, neproučivši i nestegnuvši u jasna pravila svega
ustroja našega jezika.
Ako je tomu tako, onda mislim, da je bar za sada najshodnije pridržavati se
za neizvěstnu stvar neizvěstna znaka ė, kod koga neće i nevěšti pisac moći nikoga
zavesti, a věšti će čitatelji i sami lahko pogoditi. Ako li mi se prigovori, da i kod
slova ě, ako nećemo da pišemo : vrěme vremena već vremena, treba učiti dužinu i
kratkoću, to mu odgovaram, da je takovih slučajevah poslije r neizměrno manje nego
drugih, pak da se već zato ovaj način većom praktičnošću preporuča. Povrh toga ovaj
je način posvećen porabom velikoga děla Srbaljah, i znatnijega děla Hrvatah, dočim
se povrh tridesetgodišnjega uživanja svih Hrvatah još i danas sav njihov školski zi-
vot tim načinom očituje. Onaj pako drugi način manje česti našega obćinstva raztro-
jen je u ije je, ie je, i ie.
To sam bio dužan navesti za obranu toga slova . Ako bude život jači od svega
našega umovanja, navladati će on i mene, jer tko da se protivi živomu životu oboru-
žan mrtvim slovom, ali svakako već uprvo molim prijatelje toga načina pisanja, da se
13*
186 A. Veber.

pobrinu za stalna pravila, po kojih će oni, koji toga neznadu, moći svuda, pak i u
prěpornih slučajevih, pogadjati dužinu i kratkoću, i da učine, da jim občinstvo nečita
djevojka kano utrudjen, jer ako oni, koji se služe slovom , i ondje ga meću ,
gdě mu nije města, kano : utruděn, to će obćinstvo moći ono je čitati svuda rastav-
ljeno od svoga suglasa, dakle : utrud'jen město utrudjen.
Adolfo Veber- Tkalčević.

Na ove tri točke odgovaram posve u kratko ovako :

A. Tko je pomno pročitao moju razpravu, bit će našao, da sam se načelnoga
pitanja ob eufoniji i etimologiji samo mimogredice taknuo, a g. A. V. stavlja, neznam
zašto, upravo na to najveću važnost te me sve na silu tjera u nekakve strašne ne-
dosljednosti, premda je izriekom spomenuo, da sam i ja, kao što on čini, priznao, da
podpune dosjednosti neima, da je nemože biti. Izmedju njega dakle i mene ima
ta razlika, što on uviek samo : običaj , pisce i iznimke spominje, a ja velim,
što se nemože u veliko , može se u malo, t. j . pojedince, u zajedno spadajućih slučajevih,
dosljedan biti. Tako istom, velim opet, izilazi pravopis praktičniji, laglji i razlo-
žitiji. Ako dakle g. A. V. veli , neka se piše : ustati , otvoriti , rasulo , jerbo
je običaj, ali opet : razstati , iz sjeći, jerbo je i to takov običaj, to mu ja odgo-
varam kad neimamo udvajati suglasa, kad izbacismo zbog neizgovora z u : ustati,
rasulo , du: otvoriti zašto da nebudemo za ovaj jedan slučaj i dalje do-
sljedni ? On veli, da se uobičajilo pisati zdravlje, ozbiljan itd., pak su to iznimke :
a ja pitam, čemu nam iznimke, kad možemo ustanoviti pravilo ? pravilo, kojega se,
to će mi g. A. V. dopustiti, i sada već drži većina pisaca. Dakako i diete pogoditi
će prije, da u zgoda postade z od priedloga s nego li da je u zdravlje z takodjer
od priedloga ; ali tim nije ništa opravdano, ništa dokazano.
Što ja prianjam za eufoniju, dokle god nesmeta, činim onako, kako vrhovno
načelo pravopisa zahtieva, te velim, da je i sad već u onakovom pisanju, kakovo si g.
A. V. želi, mnogo veći broj slučajeva, gdje je etimologija popustila eufoniji nego li
naopako. Tko nevjeruje, neka broji.
B. Drago mi je, što g. A. V. glede c-a uz nas pristaje, dapače još i više traži ,
nego li upravo mora. Jerbo valja znati, da se je naš ću spomenutih u „ Knjiž . “ 9 slu-
čajeva posve drugačije razvio, nego li u ona 2 do 3 na volju puštena. Dakako to se
nemože znati ni dokučiti bez analogije inih slovj . jezika, s koje me biedi g. A. V. Jerbo
da za primjer pitam, kako će mi itko bez uzporedjivanja slov. jezika protumačiti, zašto
se nekaže : kriepoštu , zahvalno štu već : kriepošću, zahvalnošću ? zašto se
nekaže : rašte već rašće , ne gušti već gušći , ne tušti već tušći, ne kr-
štanin već kršćanin itd . nasuprot u istom narječju : ne oprošćen već oproš-
ten , ne kršćen već kršten itd ... ? Jesu li i to samo iznimke ? samo običaj
pisaca ?
Naspram takovih tajna duboke pravilnosti, bijaše skroz suvišno pozivati se glede
oproštjen, što ja i opet velim da ništa nevalja, na nekakvo školskoj knjizi do-
likujuće pravilo ! Ostajem dakle kod toga, da je oprošten štokavski (= pismeno),
oproščen čakavski (ali ne kajkavski, kao što se g. A. V. vara ! ), oproščen kaj-
kavski, a oproštjen - po nevaljanu nauku gdjekoje gramatike.
 V. Jagić. 187

C. G. A. Veber brani e da ga obraniti neće , o tom, skoro bih pomislio, da

je i sâm osvjedočen. Zbilja, da nije slučajno iz staroslovenštine preko „, slaveno-srb-
skoga jezika do nas dopro cirilski , u latinskom izdanju é, bi li ---- pitam Vas -
ikomu na um palo, da za toli različite glasove i izgovore traži jedan znak ? Duše
mi, nebi. Jerbo , što vidimo ? da se upravo samo ondje sačuvao, gdje zadugo gospo-
dovaše crkvena slovjenština t. j . u pravoslavnoj Srbskoj i Ruskoj, a niti zanj
znadu Poljaci niti Česi niti naši djedovi i otci prije god . 1836. Ja se rado pozivam
na staroslovenštinu , budući osvjedočen , o riečih Šafařikovih „ že jakož gotská řeč v
němčině, sanskritská v indoevropejštině, tak staroslovanská ve slovanštině všeho vě-
deckého jazykozpytu počátek, střed i konec jest " ali opet znadem, da valja razli-
kovati, što od staroslovenskoga i danas još ima u sebi života, što li je mrtvo. Nikomu
nepada na um, da brani staroslovenske nazale, nikomu više, da brani - nebi da-
kle nitko imao zagovarati ě ili , jerbo je i to za nas, što dobro reče g. A. V.
slovo mrtvo , to je slovo, koje ima smisla za jezik staroslovenski i današnji crkve-
noslovjenski, koje mogu rabiti i današnji Slovenci, ali ga nemožemo trebati niti mi
Hrvati i Srbi, niti Česi niti Poljaci .
To je moje mnienje, te ću izpraviti i g . A. V - a, rekav mu, da će za 1 ili ě
jako malo zatočnika naći .
Ja sam oviem svoju svršio i obećajem čitateljem, da jim od sada neću više za-
bavan biti pravopisom .
V. J.

Naglas u rieči hrvatskoga jezika.

Spisao

Vinko Pacel.

II.

VI. Pravilo o naglasu u sklanjanju.

Razumieva se samo sobom, da se pravila o naglasu gore razvijena (do

V.) osnivaju na mjestu (ili položaju positione longa, brevis) samoglasa pred
suglasom (ili pred suglasi) i na izgovoru (hitrom ili polagahnom ) ; pravila
pako o dvoglasu è da se osnivaju na naravi ( ie, je natura longa, brevis) .
Osim ovoga dvoglasa može i svaki ini samoglas biti po svojoj naravi naglasa
ma kojega ; o slovci po naravi hitroj ( t . j . oštroga ili kratkoga naglasa )
valja jošte to spomenuti, da se sudara najčešće mjesto i narav, kano što će
to biti jur sam sobom opazio svatko, tko je iole što tomu vješt.
188 Vinko Pacel.

O slovci pako po naravi polaga hnoj (t. j . obloga ili dugoga naglasa)
valja pamtiti ova posebna pravila.
1. Rieč jednoslovčana mužkoga ili ženskoga spola, ako se izgovara po-
lagahno u 1. u 2. p . jednine, to je ona u 1. p. obloga , u padežih pako , gdje
rieč za slovku naraste, samo dugoga (?) naglasa, n. pr.
Jednina : Množina : Dvojina :
můž ćûd múži ćúdi múža ćúdi
múža ćúdi můžâ ćûdî mûžâ ćûdîjû
múžu ćúdi múžem ćúdim múžima ćúdima
itd. itd. itd.

Ovdje valja umah spomenuti, da se 2. p. množine i dvojine tako razli-

kuje od svih ostalih padeža jednine , množine i dvojine, kano što nijedan ini
padež ; za to mu evo pravila :
2. U 2. p. množine i dvojine zadnje dvie slovke vazda su naglasa
obloga (??) bio naglas na osnovu ma kakov, samo se zadnja slovka prema
duhu našega jezika (ako se sastanu 2 slovke obloga naglasa) slabije čuje ; n . pr.
spüst spùsta spùsti spûstâ
ràk ràka ràci râkâ
nóć nòći noći nôćî
čîn čína číni čîna

Pamti a) 2. p . množine uzimlje se i za 2. p . dvojine s tom razlikom ,

da se nasporjeli umetci ov, ev u dvojini ne smiju rabiti ; n . pr. dva vòla, dvaju
vôlâ (a ne dvaju vòlôvà ili dva vòlova), tri kljúča, triju kljûčâ (a ne ključeva
triju ključêvâ itd . )
b) Mnogi samostavi vole u ovom 2. padežu množine umetak o" , ev za
to da ostane tobože naglas ; to valja osobito , ako se u kosih padežih saču-
vao što bolje izvorni naglas. Pamti ipak čînâ (a ne činôvâ) jer je osnov
čîn jur sam sobom obloga naglasa ; tako i nåârô dâ , gdje á od národ radi
sliedećega obloga morade takodjer nasporjeti. (?) tè tim postao oblim. Da-
ničić i Mažuranić naglašuju često u 2. p . mn predzadnju samo dugim na-
glasom to nije prema jekavštini, (? ! ) ali je od česti prema ekavštini i ikavštini.
c) Za tudje rieči ne bi valjalo pravilo, da su obje slovke obloga na-
glasa u 2. p. mn . religija, episkopa itd .
3. Ako su u 2. p. mn .: ili dvojine više od dvie slovke, to su i tada za-
dnje dvie obloga naglasa, samo što onda svakako i treća slovka (od kraja prema
početku) mora (? ) biti naglašena, i to ili oštrim, ili kratkim ili oblim , nikada
pako dugim ; jer ovaj ne stoji nikada pred oblim (?) ; n . pr .
östruga östruge östrûgâ
djèd djèdovi djèdôvâ
národ národi nârôdân
brk brci brkovâ

Pamti a) što rekoh o naglasu jednoslovčane rieči, to valja i ob ostalih

t. j . obli naglas na zadnjoj slovci čuje se slabije, nego li onaj predzadnje .
 Naglas u rieči hrvatskoga jezika. 189

b) Stoji li sám samostav u 2. p. mn . bez pridjeva itd., tè se ne bi raz-

likovao od 2. p. jedn. , to valja metnuti na predzadnju slovku naglas , * ) inače
ne treba : n. pr. plod jàbûkâ, a plod naših jabuka .
4. Ako se rieč jednoslovčana u prvom padežu izgovara polagahno, a u
2. p. hitro, to je ona u 1. p. dugoga (?) ili obloga, a u 2 i ostalih kratkoga na-
glasa ; n. pr.
bóg bòga bògu bòzi itd.
bród bròda brodom bròdih itd.
nóć noći itd. kôst kòsti itd.
sól sòli itd.
môst mòsta mostu itd.
pôst pòsta pòstu itd.
Ako se rieč jednoslovčana hitro izgovara i u 1. i u ostalih padežih, to
je ona kratkoga náglasa ; n. pr.
bràt bràta bràtu bràtom itd.
vrt vrta vrtu vtom itd.
Jednoslovčane rieči : pas, san, šav, panj imaju 2. p. pàsa ili psa , sàna
ili sna , šava ili šva, pànja ili pnja, ( ali i pânj pánja itd.) ; moglo bi se reći , da
su u 1. p . oštroga naglasa : pàs, sàn, säv, pänj, ali se to u izgovoru ne čuje
ili (mjestimice ?) jedva razlikuje od kratkoga naglasa.
6. Dvoslovčana rieč mužkoga spola, ako je prva slovka kratka a u dru-
goj pomični a , što se u svih ostalih padežih izbaci osim u 2. p . mn. i dv.
nadoknadi taj gubitak tim, što
a) pred fonologički mogućom na kraju slovke kombinacijom : lc , rc , nc,
vc, bc, mc, fc ; ln rn ; vn, bn, pn, mn, fn; vk, bk, pk, mk, fk ; lk , nk, rk, (sr .
nauk o prieslovu str. 58 ) kratki naglas preslovi u dugi ; n. pr.
màlac lòvac málca lóvca

jàrac ovan járca óvna itd.

rònac rónca
b) pred fonologički mogućom na početku slovke kombinacijom : dr,
bl, kl, itd . (sr. nauk o prieslovu str 81 ) kratki se naglas ne mienja ; n . pr.
òdar pòsao òdra pòsla
kabao pakao kabla pàkla itd.
Oba ova pravila valjaju podpunoma.
7. Dvoslovčana rieč mužkoga ili ženskoga spola, ako joj je prva slovka
dugoga naglasa, a u drugoj pomični a , to je i u ostálih padežih dugoga naglasa ;
n. pr. bádalj mísao bádlja mísli
látak rávan látka rávni itd .
gúnjac gúnjca itd.

*) Mi stavljamo dotle znak razlike na posljednju slovku , dok nam se nedokaže, da

nevalja, što sav štokavski sviet (i je kavci) u nekih riečih naglašuje i izgovara
predposljednju naglasom n. pr. sinó và (a ne sinôvâ) , kónjâ, pásâ ,
ováca, momákâ mjesécî ; žénâ , zmíjâ , pčélâ ; zemalja , sestárâ itd .
V. J.
190 Vinko Pacel.

8. Dvoslovčana rieč mužkoga spola, ako joj je prva slovka kratka, a u dru-
goj slovci nepomični a ili radi nemoguće kombinacije na kraju slovke, ili ako bi
se sastala tri suglasa (troglas suglasni) ne mienjaju naglasa niti izbace a :
òrah òblak òraha òblaka itd.
òbraz zupan òbraza žùpana (ali i žùpân, župàna ili župána.)
9. Dvoslovčana rieč mužkoga ili ženskoga spola, ako joj je prva slovka
kratkoga a druga obloga naglasa, gubi prvi a drugi promieni u obli ; n . pr.
kòvâč pàstîr kováča pastíra itd.
jùnâk pàmêt junáka paméti (ali pàmet , pàmeti )
10. Dvoslovčana rieč, bud kojega spola , ako joj se prva slovka izgovara
jednako u 1. i 2. padežu , ne mienja ga u ostalih padežih, bio naglas ma
kakov ; n. pr.
kaštrić kaštrića mâjstor mâjstora sôjka sôjke
svjedok svjedoka rozgva rozgve zláto zláta
národ národa vòda vòde sièno sièna.
kokoš kokoši víla víle pèro pèra
11. Dvoslovčana rieč, ako su joj obje slovke obloga náglasa u Hrva-
štini vole promieniti u ostalih padežih prvi obli u dugi, ili ne promiene ih,
nego se drugi obli slabo čuje (kano n. pr. i u 2. p . mn . i dv. u svih samo-
stava), a tako je i u Srbštini ; prvi je često u Hrvaštini samo dug, ili je po-
stao oblim radi toga, što je u drugoj slovci naglas obao ; n. pr. práz (d) nik,
práznika ili prâzdnîk, prâzdnîka ; viećnik, viećnika ili vièćnîk vièćnîka tako i :
liečnik, riečnik i lječnîk rjèčnîk, lièčnika ili lječnîka ili lječníka (kano kòvâč
kováča) pútnik pútnika ili pûtnîk pûtnîka itd.
12. Dvoslovčana rieč srednjega spola na o ili e, ali bez padežnoga na-
stavka u 1 p. jednine , jer im je odpao ili n, ili s , mienja u množini naglas
u svih padežih (osim 2. p . što se naglasi sa svim pravilno), jer se izvorni na-
glas gubi, a e se naglasi kratkim è ; n. pr.
jedn. tjème tjèmena, mn. tjemena tjèmênâ
kòlo kolesa kolesa kolêsa
13. Rieči : vrième, ždrièbe, diète , zvière mienjaju obli naglas i u jednini
u kratki : vrèmena ždrèbeta , djèteta , zvjèreta. U vremena , ž drebeta
izpao je j po 4. pravilu o è (jeću).
14. Od onih, što im u jednini 1. p. odpao t, valja pamtiti, da se rabi
množina pravilna, samo ako znače što neživa ; n. pr.
zvonce 2. p . zvónceta mn. zvoncèta .
pùtce pùtceta putcèta
táne táneta tanèta
šíve šíveta šivèta
drvce drvceta drvcèta.

Za čudo je od tèpče mn. tepčéta .

15. Rieč troslovčana ili višeslovčana mienja samo onda naglas, ako je
zadnja slovka obloga naglasa , predzadnja mora biti ili oštroga ili kratkoga,
u ostalih padežih obli postane dugim, a kratki ili oštri gubi se n . pr .
 Naglas u rieči hrvatskoga jezika. 191

vjerènîk vjereníka vjereníku itd. 2. p. mn . ostaje pravilan vjerènîkâ .

Rieč namjestnik obično se izgovara námjestnik, a pravo je namjëstnîk,
namjestníka itd.
16. Ostale sve višeslovčane rieči ne mienjaju naglasa, osim u 2. mn ., n. p.
sestričić sestričića , sestričići sestričićâ
mâjković mâjkovića, mâjkovići majkovićâ
várnica várnice, várnice vârnîcâ
ljestvica ljestvice ljestvicâ
tâstbina tâstbine tâstbînâ
králjestvo králjestva kraljèstâvâ
željezo željeza, željeza željêzâ
pústkalo pûstkala , pûstkala pústkâlâ
nenásit nenásita nenásiti nenâsîtâ
gospodin gospodina, gospoda gospòde
titrénka titrénke, titrénke titrênâkâ
vesélje vesélja, vesélja vèsêljâ
krasota krasòte, krasòte kràsôtâ
jednákost jednákosti, jednâkôstî
istòvjetnost istovjetnosti , istovjetnôstî
17. Kano što se dvojina razlikuje od jednine i množine nastavkom , tako
se razlikuje i naglasom . Valja pako razlikovati i dvoju dvojinu , pravu i ne-
pravu.

1. Prava je dvojina, uz koju se razumieva vazda samo broj : dva dvie ,

oba, obje, obadva , obadvie, te se ovi broji nikada ne izgovaraju uz samostav, n. p.
oči , uši, grudi, prsi , ledji , pleći, ruke, noge , boka, nozdre itd. Ove se rieči
razlikuju od ostalih u dvojini, jer im je sedmi padež nalik drugomu po na-
stavku, ali različan po naglasku (??) ; n. pr.
p. 1. 4. 5. òči ùši rúke nòge bòka
2. òčijû ušiju rûkû nôgû bôkû
7. òčiju ùšiju rùkû nògû bòkû.
3. i 6. òčima ùšima rùkama nogama bòcima

2. Neprava je dvojina, kada osim pomenutih brojevi : tri četir stati

mogu, pače se izriekom mjestimice izgovoriti moraju ; osim toga su u ovoj
dvojini 3., 6. i 7. padeži jednaki ; 2. se padež uzimlje iz množine, n . pr.
p. 1. 4. 5. dvâ trî čètir(i) stòla, sèdla
2. dvâjû triju četìrîjû stôlâ , sèdâlâ
3. 6. 7. dvàma trìma četir(i)ma stòlima , sèdlima (ili sèdlama ?)
p. 1. 4. 5. dvie trî četir stòlice * kokoši
2. dvîjû triju četìrîjû stòlîcâ kokoši(jú)
3. 6. 7. dvjema trima čètir(i) ma stòlicama kokošima .

Vuk, Daničić i Mažuranić uče, da se naglas u dvoslovčanom samostavu

jur u jednini mienja n. pr. brâda brádu, bráde (mn. ) , dàska däsku däsko ;
bièda biedo itd.
192 Vinko Pacel.

Meni se čini, da je ne samo u rieči brâda , dầsku naglas krivo obilježen, *)

(jer ga valja bilježiti : bráda, dàsku , bièdo itd . ), nego je i tu opet upliv pjes-
ničtva, te kao što je iz pjesme (ù kuću) prešlo u prozu (ù kuću mjesto u
kùću), tako je i iz pjesme ( zà brâdu) prešlo u prozu (mjesto za brádu) ; to
valja osobito razlikovati , i radi ote prevelike tankosti zabaciti iz proze i pi-
sati prosti 4. p. glávu , i prepozicionalni 4. p . u glávu, na glávi ( a ne ù glâvu ,
ù glâvi) . (?) Naglašeni priedlog jest razlog, za što dugi (á) postane oblim, kao
što se to vidi i u glagola. U pjesmi dakako može, a i mora ono valjati.
VII. Pravila ova valjaju i za pridjev ; ali valja razlikovati cieli oblik od
kratkoga , jer se ovi sklanjaju više po samostavu , a oni po zaimenici ; osim
toga je razlike i u naglasu, jer nastavak spola i padeža ne prima nikakva
naglasa u kratkoga oblika, dočim nasuprot taj je nastavak u cieloga oblika
vazda naglašen, i to ako su dvie slovke samo prva (ili obje, što je za izgovor
isto , ako se sjetimo , da od dvaju obliju ( sic ! ) naglasa na kraju rieči zadnji je sla-
biji) , ako li je samo jedna sloyka, to se i ta naglasi oblim. Da se razlika
očitije vidi , evo uz kratki oblik i cieloga :
1. Prema 1. pravilu o jednoslovčanoj rieči :
J. p . 1. žût žûtî žúta žûtâ žúto žûtô
2. žúta žûtôga žúte žûtê žúta žûtôga
3. žútu žûtômu žútoj žûtôj žútu žûtômu
mn. p. 1. žúti žûtî žúte žûtê žúta žûtâ
2. žútih žûtîh žútih žûtîh žútih žûtîh
3. žútim žûtîm žútim žûtîm žútim žûtîm
Dvojine od kratkoga oblika ne ima , jer kratki oblik izražuje neizvjest-
nost njeku, a uz broje dva, dvie, tri, četir izvjestnost je da nemože veća .
dv . p . 1. 4. 5. dvân , trí , čétir ( i ) žuta kònja , sudla . 2. dvaju , triju , Četiriju
žûtîjû kônjâ, sèdâlâ . 3. 6. 7. dvàma, trìma , četirima žûtîma kònjima , sèdlima .
dv. p. 1. 4. 5. dvie tri čètir(i) žûtê kùće kòsti. 2. dvîjû trîjû četìrîjû
žûtîjû kûćâ kòstîjû . 3. 6. 7. dvjèma trìma četirima žûtima kućama kòstima .
2. Prema pravilu , što je rečeno o jednoslovčanom samostavu, mienja se
naglas i u priedjeva jednoslovčana
p. 1. spùst čist čìs-ta čìs-to
2. spù s-ta čis-ta čìs-te čis-ta
3. spùstu čìs-tu čìs-toj čìs -tu itd .
p. 1. ràk vrl vrla vrlo
2. ràka vila vrle vrla
3. ràku vrlu vrloj vrlu itd.
p. 1. nóć gól gòla gòlo
2. noći gòla gòle gòla
3. noći gòlu gòloj gòlu itd.

*) Ovdje g. pisac posve krivo prigovara spomenutim muževom, jerbo se u njih rieč brada
nalazi posve dobro naglašena čini se , da je krivo prepisao ili opet na čas za-
boravio, da je u Mažuranića ono , što u Vuka ' . V. J.
 Naglas u rieči hrvatskoga jezika. 193

p. 1. tâst čvrst čvrsta čvrsto

2. tásta čvrsta Čvrste čvrsta
3. tástu čvrstu čvrstoj čvrstu itd.
Ova promjena náglasa ostaje u svih ostalih padežih jednine i u svoj
množini.
3. U pridjevu cieloga oblika mienja se naglas radi nastavka, što je u
1. p. jednine za mužki spol , za ženski á, za srednji ô ili ê tako, da oštri
obično oslabi i postane samo kratak, kratki ostane, dugi naspori radi obloga
ê, ô, é i postane oblim, jer je rečeno, da dugi ne može stati pred oblim
radi težkoga izgovora *) ; za to je cieli oblik od :
čist čìsta čisto čisti čìstâ čistô
vrl vrla vrlo vrlî vrlâ vrlô
gól gòla gòlo gòlî gòlâ gólo
čvrst čvrsta čvrsto čvrstî čvrstâ čvrstô itd.
u svih padežih jednine, dvojine i muožine s obzirom na naglas nastavka, dakle
jedn. p. 2. čistôga vrlôga gòloga čvrstoga
3. čistômu vrlômu gòlôm čvrstômu itd.
mn. p . 1 . čisti vìli gòli čvrstî
čistê vrlê gòlê čvrstê
2. čìstîh vrlih gòlih čvrstih
dv. p. 1. 4. 5. čìstâ vrlâ gòlâ čvrstâ
čistê vrlê gòlê ěvîstê
2. čistîjû vrlijû gòlîjû čvrstijû
3. 6. 7. čistîma vrlima gòlîma čvîstima .
Pamti Naglas na nastavku n. p. žûtôga žûtômu itd., žútih ( 2. i 7. p.
mn. od kratkoga) a žûtîh ( od cieloga pridjeva ) gubi se u našem književnom
izgovaranju sve to većma, tè se i poluknjižnici čudom čude, ako tko ne go-
vori po njihovu. Moji prijatelji sjećaju se , koliko ih obuze grohot, čuvši prvi
put n. pr. 2. p. mn . narèdâbâ ; dakako nauka je težka muka, a oduka sto
mûkâ . Ali čemu se čovjek s voljom ili s nevoljom ne oduči !
4. Pridjev od dvije slovke s pomičnim a u kratkom obliku ostane dvo-
slovčan i u žen. i sred . spolu i u sva tri spola cieloga oblika , ne uzev u obzir da

*) Kano što nemogu stati od 16 podvojno mogućih kombinacija nego samo tri :
ne može bo stati u istoj rieči uzastopice
a R oštri pred oštrim á á dugi pred dugim
"
à oštri kratkim á â dugi oblim (?)
á oštri dugim â મેં obli oštrim
kratki - oštrim â à obli kratkim
à à kratki kratkim â á obli dugim
à á kratki dugim a može stati à â oštri oblim
á à dugi oštrim à â kratki oblim
á à dugi kratkim â â obli oblim
u potrojnih kombinacijah može stati samo još obli iza obloga, dakle
à â â oštri i dva obla : predstâvâ 2. p. mn. à â â kratki i dva obla
òblâkâ. â â â sva tri obla pîsânjê.
194 Vinko Pacel.

s nastavka može biti i troslovčan . Pravila vriede sva, što ih gore izbrojismo ; n . p .
jedn. dobar dobra dobro dòbrî dòbrâ dobrô
dòbra dòbre dobra dobrigadobre dòbrôga
mn. dobri dobre dobra dòbri dobrê dòbrâ
dobrih dòbrih
dv. dòbrâ dobrê dobrâ
dòbrîjû
dobrîma

5. Pridjev dvoslovčan s pomičnim a u ženskom i srednjem spolu , i u

kosih padežih sliedi pravila o naglasu kano i samostav ; n. pr.
tának tánka tánko ; tânkî tânkâ tânkô
gládan gládna gládno ; glâdni glâdnâ gladnô
dobar dòbra dobro ; dobrî dòbrâ dobrô

Pridjev troslovčan mienja naglas ovako :

p . 1. šàren šarena (šarèna) šàreno (šarèno) šareni šàrenâ šàrenô
p. 2. šàrena šarene šàrena šarenoga šarenê šarenôga
p. 3. šàrenu šarenoj šarenoj šàrenu śarènu šàrenômu šarenoj šàrenômu
itd. kroz ostale padeže.
Tako se razlikuju :
visok vísoka visoko visoki visokâ visoko
svisoka visoko itd.
grčevit grčevita grčevitî grčevitâ
snjegòvit snjegòvita snjegòvitî snjegòvitâ itd.
6. U drugom i trećen stupnju postane náglas uvjek hitar, bez obzira na
naglas prvoga stupnja ; pače u trećem se izgubi ; n . pr .
slâynî slavniji slàvnija slavnije nájslavniji
jâkî jàčî jàčâ jačê nájjači
bielî bjèljî bjeljâ bjèljê nájbjelji.
U sklanjanju ostaje ovaj naglas, samo valja uzeti obzir na naglas u pa-
dežih ; n. pr.

mulàdjî mladjâ nájmladjî nájmladja

mládjêga mladje itd. nájmladjega nájmladje itd.
VIII. O naglasu u brojeva morao bi s njekimi promjenami prepisati
sve one što je u Mažuranićevoj slovnici, jer je u njoj sve ; nješto malo više
biti će u mojem nauku ob oblicih (što će na skoro izaći) .
IX. O naglasu u zaimènîcâ pamti samo ovo
p. 1 . jâ tî mî vî
2. mène, me, tèbe, te, nâs vâs ( nâju vâju ).
3. mèni, mi, tèbi, ti, nâm vâm nàma vàma
4. mène, me, tèbe, te nás vás
6. mnôm tobom nàmi vàmi nàma vàma
7. mèni tebi nas vas nàma vàma
 Naglas u rieči hrvatskoga jezika . 195

nás, vás može biti iza naglašenoga priedloga nâs, vâs ili samo nas, vas ;
za pjesme je to naredno, ali u prozi to ne bi smjelo biti, nego bez pried-
loga : nás vás , s priedlogom nà nas, zà vas itd . môj tvôj svôj kôj (koji je
težko tumačit i sklanjat) mòjega tvòjega kòjega môga tvôga svôga kôga, a
ne kòga, jer je to 2. 4. p. od tko . ž . mòja tvòja svòja koja itd . dvojina :
moja moje moja mòjîjû mòjima
A gdje se mora pisati naglas, a gdje ne mora ?
Ako sam ja u ovoj razpravici metnuo naglas na rieči i slovke kakov
im zbilja jest, tim ne velim da bi se morao zbilja svigdje i pi-
sati ; nego tvrdim da bi se u školskih knjigah, kojimi se hrvatski je-
zik uči, upravo pisati morao, daklje u početnici, u slovničkih čitankah, u
slovnicah, u riečnicih . - Osim toga morao bi se pisat u običnom pisanju
1 ) Kada se ima točno odrediti što znači rieč ; n . pr. sam i sám , stàrina
i starina itd .
2) u sklonu , ako treba , osobito u 2. p . mn.
3) u spregu 3. os . jedn . sadanjega vremena, pa 2. i 3. os. jedn . minu-
loga vremena ne luče se samim pisanjem u nićem. Ovo se istina činilo i do
sada, ali nespretnim načinom, jer se zadnji samoglas označio kratkim na-
glasom (rečè), a ovako se doista ne govori nigdje.
X. U glagola se takodjer mienja naglas, i to uplivom ili samoga glagola
složenoga, ili nastavka naglašena ili nenaglašena.
1. Naglas nesložena glagola mienja se po sadanjem vremenu i po ne-
odrednom načinu ; po prvom ostaje naglas u vremenih itd . što se od njego-
voga osnova dovode ; po drugom ostaje naglas u vremenih itd., što se od nje-
govoga osnova dovode ; n. pr. čìtâm, čitajuć, čìtâjûći, čitâj ; čitati, čitah, čitâh,
čìtao , čìtâvši itd. pîšêm, pisûć , pišûćì, pîšî ; písati, písah, pîsâh, písao , pisvšî itd .
Nastavak sadanjega vremena âm, êm, îm obloga je naglasa , jer je 1 ) con-
tractio, a 2) radi umetka a, e, i , postane à, ê, î . Da je e, i, umetak doka-
zuje ne samo naglas nego to dopušta i Schleicher (Form. d. k. Spr. str. 341 .
i 343, izriekom ; drugi put o tom obširnije) . Radi ovoga nastavka, što je
obloga naglasa, mora dugi naglas u priednjoj slovci nasporjeti, za to od
písati pîšêm, od bièditi bièdîm, bièdih, bièdijâh ili bièdjâh itd .
2. Minulo vrieme razlikuje se od poluminuloga tim, što ono ne ima
naglasa na umetku, a ovo ima ; n. pr. čitah, čita, čitasmo, čitaste ; čitâh,
čìtâše, čitâsmo, čitaste.
3. III. osoba jednine sadanjega vremena ne razlikuje se u pisanju kod
njekih glagola od II . i III . osobe jednine minuloga vremena , ali se razlikuje
naglasom, jer je umetak u sad. vr. naglašen, u minulom vremenu nije ; evo
razlike : Sad. vr. I. reda, razred 1. pàdê, min . vr. pàde ; 2. r . sad . vr. trêsê,
min. vr. tvése ; 3. r. sad. vr. dûbê, min . vr. dúbe ; 4. r. sad . vr. pèčê, min. vr.
pèče III. R. 2. r. sad. vr. odrìe, min. vr. òdrie. V. R. 1. r. sad . vr. pricâ ,
VI . R. 1. r. sad vr . pròdâvâ, min. vr. prodáva ; sad . vr. cjèlîvâ , min . cjelíva.
A razlikuje se I. R. 5. r. sad. vr. záčmê, min. vr. zàče ; 6. r. sad. vr.
čùjê, min. vr. čù. II . R. sad. vr. dìgnê, min. vr. dìgnu . III. R. 1. r. sad. vr.
196 Vinko Pacel.

mnijê, min. vr. mnjè, 3. r. sad. vr. lètî, min. vr. lètje. IV. R. sad. vr. lòmî ,
min. vr. lòmi. V. R. 2. r. sad. vr. mìčê, min. vr. mìca, 3. r. sad . vr. zòvê, min .
vr. zvà ; 4. r. sad . vr . držî min. vr . drža ; 5. r. sad . vr. hàjê, min. vr. hája.
VI. R. 2. r. bòjujê, min. vr. bojèva ; sad. vr. tùgujê, min. vr. tugòva, sad. vr.
kljùjê, min. vr. kljùva.
4. Po osnovu sadanjega vr. i po osnovu neodrednoga načina mienja se
naglas i u složena glagola ; ali se priedlog u neodrednom načinu može na-
glasiti , štono je takodjer prešlo iz pjesme u prozu ; u minulom vremenu na
priedlogu mora biti naglas ; tè se kratki naglas s osnova onda izgubi, dugi
i obli pako ostaje.
1 , prèskoknuti prèskočiti, preskòknuti preskočiti , preskòknêm preskòčîm,
prèskoknuh prèskočih ; ali
2. prepísati, prèpîsati , prepîšêm, prèpisah , i
3, zabièliti, zàbieliti , zabièlîm, zàbielih .
5. Glagoli I. R. 5. i 6. razreda ako su složeni gube naglas s osnova na
priedlog, i to 5. razreda u sad . vr. a 6. r. u sad. vr. i u neodr. nač. n. pr .
začéti zàčmêm, dòčuti dòčujêm.
6. Glagoli dvoslovčani naglase u II . pričešću min. vr. umetak neod .
nač. u ženskom i srednjem spolu ; bràti brào brála brálo bráli itd . zvàti zvào
zvála zválo itd. Složeni gube otaj naglas prema neodr. nać. n. pr. nàbrati
nabrao nàbrala itd. zaklati zàklao zaklala itd.
7. U samostavu glagoljem naglas je na umetku (a, e, ), dakle gnjètènje
vèrênje, čùvênje, trvênje, siedjênje, mnieuje (a ne mnjenje), driènje, ròbljênje,
držanje, lizanje ( od lízati), vládánje ( od vládati) , zvanje ( od zvàtı) itd.
8. Od samostavnoga glagola biti živu u narodu četir oblika za minulo
vrieme 1. ja bi, tî bi , òn bi , mî bi , vi bi , òni bi svigdje bi bez naglasa
(oslabljeni aorist ) . 2. jà bìh, ti bì(s), òn bì, mi bismo, vi bìste, om bi(še)
na bi je vazda naglas (slabi aorist) ; 3. ja bjeh , ti bjè , òn bjè ; mi bjesmo , vì
bjèste, oni bješe bje naglašen (jaki aorist ). 4. jà bìm , từ bis , còn bì ; mì
bimo, vî bite, oni bidu -- (primorski aorist).
Prvi rabi za kondicional, drugi u potencijal, treći samo u aoristu (sam,
ili u trpnoj slici, pasivu ) ; četvrtomu jošte nije mjesta u knjizi (sravniti ga
valja s nalikim vremenom u Poljaćtim ). Prva tri oblika ima i stara slovjen-
ština. U Vuka su prvi i drugi bez ikakve razlike čas za kondicional čas za
potenicijal. Tako je u hrvaštini i poluminulo vrieme dvoje :
1. jâ bjèh. tî bjèše, òn bjèše ; mi bjèsmo, vi bjèste, oni bjèhu (slabi
imperfekt) ; razliku ovu izmedj aor. bjeh i imp. bjeh u staroj Slovjenštini nije
spomenuo niti Miklošić niti Scheicher.
2. jâ bìjáh, tî bìjâše, òn bijaše ; mi bijàsmo, vi bijâste , òni bìjâhu (jaki
imperfekt).
Četir oblika sadanjega vremena : bùm, bùdêm, sam (bez naglasa, dakle
uviek samo enklitika) i jèsâm mogu se svesti samo na dva : bùdêm, jèsâm .
 Naglas u rieči hrvatskoga jezika . 197

Opazka uredničtva. Mi shvaćamo zadaću g. V. P. - a tako, da se na te-

melju dosadanjih opažanja pravoga štokavskoga izgovora, makar bi ga i valjalo gdje-
god izpraviti, nadje kolika tolika zakonitost , što bi se mogla svesti u nekoliko pravila, da
nam prilično razvučeni i težki nauk o količini i naglasu hrvatskih rieči izadje što kra-
ćim i što lakšim. Ako li ima ovdje takovih pokušaja, pa da i nestoji sve upravo onako
kako pisac uči, svakako je u znanosti napredak. G. V. P. nastojaše zbilja usta-
noviti neka obćenita načela o količini i naglasu te o njihovom medjusobnom razmjerju.
Razlikujuć četiri naglasa, kao što Vuk, Daničić, i Mažuranić izreče (str. 112 ) da je
A
duži od ' , t . j . da je slovka sa duža od one sa . Medjutim, ako je istina, što
i sam pisac str. 118 uči , da je â = à + â, á aà, to ja nerazumijem, kako
bi zbroj à a mogao veći i duži biti od a + à ! Da je u rêč rîč (jekavski
-
rieč) glas izgovora viši nego li u : u réči – ríči ( jek, u rièči), to dopuštam ,
ali da je i duži, toga neuvidjam. Vriedni prijatelj odgovara mi u pismu ovako : to
valja samo za izgovor, a ne za matematičku vriednost, kano za svotu naglašivanja. “
Ja sam si, da istinu rečem, mnogo glavu razbijao, što će ovaj odgovor da kaže, ali
ga opet niesam razumio.
Da naš jezik u savezu sa količinom zbilja imade četiri naglasa od kojih su
dva ( i ) privezana na kratke, a dva ( ^ i ´ ) na duge slovke to je istina ; ali
ja i opet nikako nerazumijem, da može biti naglas i količina jedno te isto (str. 115).
Dakako da je svaka naglašena slovka ili kratka ili duga, nu okrenete li istu izrjeku
naopako , to neima više nikakvoga smisla. Daničić, na koga se g. V. P. po-
ziva, veli, da ima doista kratkih nenaglašenih slovaka, ali da neima dugih. Po tom
dakle imate u rieči : s vàtô vâ, carêvà tri slovke tri naglasa, u rieči : kò-
mârâcâ, Mórâvâcâ četiri slovke četiri naglasa ! Zar je to istina ? ima
li to smisla ? da se u jednoj rieči tri puta zasebice à jednako podignuto i oteg-
nuto izgovara ? kao što je grâ d graad, zidziid, tako bi se imao gen.
carêvà ovako raztvoriti : careevaa !! Toga s dopuštenjem ja barem nevjerujem.
Meni se dakle sve tako čini, da ima ipak Miklošić pravo, kada veli, da je u po-
miešan gdje što (ne : uviek) naglas i prosta dužina ; osobito ako se k tomu jošter
sjetim, da ono, što nam je dužina prozodička, t. j . ā = a + a, ē ee itd.
neima se tako smatrati po naravi fiziologičkoj , nego se kaže, da u onoj energiji, ko-
jom se izgovara dugi samoglas prema kratkomu, ima takodjer kvalitativne raz-
like * ), pak kada bi se već i uzelo ã aa, da ovo sastavljanje dvaju kratkih
glasova u jedan dugi nije vanjskim mekaničkim načinom učinjeno u ustiju, nego se
osniva na predstavi nutarnjoj te je kano već ondje dovršeno . Iz fiziologičkih je dakle
razloga svake duge slovke glas već ponešto aficiran, ali to nije jošte naglas , kao
što s druge strane dobro uči sâm Daničić, da nije svaka kratka slovka već time , što
je kratka, naglašena. Da se čuvamo takovih pogrješaka, opominje negdje i gla
soviti fiiziolog Brücke.
Ako dakle kajkavac (ja hoću da narječjem moga djetinstva potvrdim ono isto,
što je toli krasno kod čakavskoga razvio g. A. Mažuranić) izgovara : velim, gospodár,

*) Tako uče : Raumer (Ueber Aspiration und Lautverschiebung , Jakobi (Bei-

träge zur deuts. Gramatik), Kudelka (Sitzungsb. d. Ak. d. Wiss. XXVIII ,
math. naturw. classe) Rumpelt (Deut. Gram .) itd.
198 Vinko Pacel.

ženê, to je štokavac prema bitnoj naravi i razlici svoga naglasa ostavio dužinu ,
ali naglas pomaknuo napried , te izgovara : velim , gospò dâr , žènê. Ja sam
A
ovdje samo od običaja pridržao znak te mislim, ako se zbilja od toga ne-
odustane, valjalo bi barem kazati kada u rieči sliedi znak poslije nagla-
1 A
šene slovke kojim mu drago naglasom (" '), da naznačuje otezanje glasa ali
uniženim izgovorom ; n . pr . pôdjêm ( = pôdjēm) raztvorio bih ovako : pòodjeem,
a ne poodje e m , te bih vas sjetio na fiziologički proces, po kojem, kada se imadu
oba ee kao jedan izgovoriti , mora biti prvi nešto jače udaren od drugoga, samo
što to, kažem i opet, još nije naglas!
Duge jednoslovčanice uviek su u štokavskom naglašene sa (po Mažuranićevih
znakovih sa ') ; čudnovato, kako g . V. P. , kojemu je očevidno do što veće pravil-
nosti, toga nepriznaje, već bilježi nóć, bród proti složnomu nauku trojice uglednika
Vuka, Daničića i Mažuranića ; isto tako piše brat itd . proti svoj trojici , koji vele, da
u nominativu jednoslovčanica rieč po štokavskom ima samo i " . Tomu je lako i
razlog naći u onom bitnom načelu štokavštine, da tjera naglas napried ; dakle po ča-
kavskom nož, = noòž gen. noža, ali po śtok, nôž = noož, gen. nóža. Zato je i u
kratkih slovkah dodana kratkoći još i oštrina.
G. V. P. oprostiti će nam, što nevjerujemo u ono njegovo pravilo, po kojem bi od
rieči: můž genitiv morao glasiti múža, dočim se svuda govori : muža, kao što grâd
grâda, ne pako gráda . Isto tako neznam, može li valjati pravilo , koje mi osudjuje
u genitivu množine naglasivanje : zemálja ovácâ, žéna itd. dočim nijedan štokavac
dobra jekavskoga izgovora nenaglasuje drugačije, dočim jednoglasice ovako uče Vuk,
Daničić i Mažuranić ?
Čudom sam se čudio, što mi g. V. P. pisa, da se sve do sada nemogaše osvjed-
očiti, da se izgovara zîd, zîda ali lokal : zidu ; grâd, grâda lokal grádu
itd . Ja ga k onomu , što uče Vuk, Daničić i Mažuranić, mogu još uvjeriti, da tu
razliku prave i kajkavci.
Osim ovih najvažnijih primjetaba, gdje se usudjujem posve odlučno prigovarati ,
ima još u mnogo primjera razlika medju naglašivanjem g. V. P. i oniem spomenutih
njegovih predšastnika, koji su za nas do sada prvi auktoriteti ; ali ja neću ipak, da
našemu piscu prigovaram , samo pitam : tko ima pravo ? ili ako su ono razni pokra-
jinski izgovori, koji ćemo za pravilo prihvatiti ?
 Ocjena starijih izvora

za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka.

Izpituje Dr. Fr. Rački.

· II.

Domaći ljeto is godopisi.

1. Presbyteri Diocleatis regnum Slavorum.

2. a) Ljetopis hrvatski u rukopisu Vatikanskom po Kaletićevu
prepisu od god. 1546 , b) M. Maruli regum Dalmatiae et
Croatiae gesta .

Slovjenski povjestnici prisiljeni su , neimajući domaćih izvora , crpiti po-

datke za stariju poviest svoga naroda iz inostranih, byzantinskih i njemačkih ,
izvora. Tako je glavni izvor za najstariju poviest hrvatskoga i srbskoga naroda ,
kako u prvoj glavi vidismo, byzantinski car Konstantin VII. a pored njega
franački i mletački ljetopisi .
Domaći ljetopisi, i to skoro za sva glavna plemena slovjenska , počimlju
tek XII. vieka.
Ovim na čelu stoji priepodobni Nestor, monah Kijevski , koji se rodi
god. 1056. , a umrie druge desetine ( oko 1116 ) XII. stoljeća . On sastavi lje-
topis grada Kijeva, a uplete u njega poviest Rusije od najstarije do svoje
dobe. ¹) Najstariji česki ljetopisac je Kosmas, koj u 80. godini svoje dobe
umrie due 21. Listopada 1125. 2) U isto vrieme (111035) sastavio je u
Poljskoj Martin Gallus ljetopis svoje otachine od god. 825 — 1118. ³)
U istom dakle vieku , pače u isto doba stekoše svoje ljetopise ruski , če-
ski i poljski narod , nù obzirom na jezik s onom razlikom, da Nestor sastavi
svoj ljetopis narodnim, Kosmas pako i Gallus latinskim jezikom.

1) Izvorni text na temelju Petrogradskoga rukopisa iz druge polovice XIV. vieka

povrati Dr. Fr. Miklošić : Chronica Nestoris. Vindob. 1860.
2) Obielodaniše ga kritički Pelzeli Dobrovski : Scriptores rerum Bohemica-
rum. Pragae 1783. tom. I. Zatim Pertz : Script. Germ. vol. IX.
3) Obielodani ga kritički J. V. Bantkie u Varšavi 1824 .
Književnik I., 2. 14
200 Ocjena starijih izvora.

Odkada medju djeli Lučića god. 1666 izide presbyteri Dio-

cleatis regnum Slavorum " 1) i mi južni Slovieni stekosmo svoj
ljetopis za stariju dobu.
Nadpis ovoga od dvie sto godina poznatoga ljetopisa izvadjen je iz
samoga spisa. U predgovoru naime ljetopisac naziva „svećenike svete
stolice crkve nadbiskupije Dioklejske " svojom „ braćom " ,
čiem se odaje , da je bio svećenik i to nadbiskupije Dioklejske . Predmet lje-
topisa sám pisac zove : "" Gothorum, quod latine Sclavorum di-
citur regnum. "
Neimenovani indi svećenik Dioklejske nadbiskupije napisa ljetopis o
kraljevstvu Slovienâ. On ga napisa u svojoj starosti : "vim inferens
meae ipsae senectuti « , kako sam očituje .
Ovdje namiće nam se dužnost prije svega potražiti mjesto, gdje je taj
ljetopis sastavljen.
Dioklea spominje se već kod rimskih pisaca (Plinija , Ptolomeja) med
gradovi u Dalmaciji , te bijaše rodno mjesto majke cara , odanle prozvatoga
Dioklecijana 2 ) . Kršćanstvo je u vrieme apostolsko prodrlo u Dalmaciju i pr-
vih triju viekova razširilo se. Dioklea bijaše već V. vieka stolicom biskupskom.
Iz pisma velikoga pape Grgura I. od god . 602 na biskupa "primae Justini-
anae" doznajemo 3 ), da je tada biskupom Dioklejskim (Diocletanus) bio Pa-
vao, ali sbačen sbog prekršaja , a za nasljednika postavljen mu njeki Neme-
sius. Naredbe proti Pavlu izvršiti papa naloži Konstantinu , biskupu Skadar-
skomu (Scodritanus) .

Poslie god. 602 sliedećih viekova nenalazimo traga Dioklejskim bisku-

pom . Ali naći ćemo i tomu razlog ako pomislimo, da je posljednji list pape
Grgura na Solinskoga biskupa Maxima upravo od ove godine. 4 ) . Duklju na-
ime stiže ista sudbina kao i Solin i Epidaurus nastajućom provalom hrvat-
skoga naroda.
Izpod razvalina staroga svieta pomalja nam se Atoxs xóρz« t. j .
posebna županija, upravo kako Neretvanska, Travunjska i Zahumska. Župa-
nija Dioklejska po opisu Konstantina Popbyrogenete ) polovinom X. vieka
protezaše se od Kotora do Bara uz more, u kopno pako do županije Srb-
ske (Raške), tè zauzimaše po prilici prostor današnje Crne gore .

1 ) De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex . Amstelodami 1666 , pag . 439 443.
Kašnje više puta štampan, imenito od J. G. Schwandtnera : scriptores re-
rum Hungaricarum. Lipsiae 1746 48. Buduć je taj ljetopis u ovom izda-
vanju razdieljen na glave, navadjat ću jih po njem. U ostalom moramo žaliti,
što ni jedno ni drugo izdavanje nije kritičko , imena vlastita naposeb su vrlo
izopačena. U srbskom prievodu čita se u srbskom ljetopisu god . XXVII., knj .
88 (u Budimu 1853) str. 1- . 85 .
2) Aurel . Vict. Epitome cap. 39 .
3) Apud Mansi : Collect. conc. X. , 329. 330 . --- 4) Ibid. p . 350.
5) De adm. imp. c. XXX. , XXXV. p . 145. 162 .
 Dr. Fr. Rački. 201

U ovom obsegu ležao je grad Duklja ; sudėć pako po opisu rimskih

pisaca i obzirom na to, da kod ušća rieke Zete u Moraču vide se i danas
velike podrtine, koje narod zove Dukljan-grad i iz kojih postade većinom
sadanja Podgorica : nedvojimo o tom, da je ondje sbilja dizala se ponosito
stara Dioklea, koju ćemo od sada zvati Dukljom.
Sudbina Duklje u ovih promjenah vrlo je tamna. Preosta nam imenik
biskupskih stolica, sastavljen po caru Lavu (886-907) , otcu Konstantinovu ,
u kom se metropoliji Dračkoj podčinjavaju biskupije : „ 5. Atoxλeing . 6. 8 Exb-
δρῶν. 7. ὁ Δριβάστου. 8. ὁ Πολάτων. 9. ὁ Γλαβινίτζας ἤτοι Ακροκεραυνεία. 10. δ Απολ-
λωνίας. 11. ὁ Αὐλῶνος. 12. ὁ Αντιβάρεως. 66 1) Po ovom imeniku bila bi obstojala
stolica biskupije Dukljanske koncem IX. ili početkom X. vieka , tè s inimi
biskupijskimi stolicami u Skadru , Baru , Drivastu , Pulatu itd. u sadanjoj
sjevernoj Arbanaskoj bijaše podčinjena metropoliji Dračkoj. Poznato je, da je
Bar, Skadar itd. u ono doba ležao u Dračkoj pokrajini (thema), koja bijaše
u vlasti Byzantinskoj . Po tom indi imeniku županija Dioklejska bila bi od-
visna od crkve izvan nje ležeće .
Konstantin Porphyrogeneta govori o gradu Duklji : „ vuvi dé čσTIV ÈρEµó-
22тρov.
κάστρον, κ Ako ovu izreku sravnimo s imenikom navedenim, to bismo morali
zaključiti : da je Duklja izmed god . 907 i 949 opustjela , ili da je navedeni
imenik bio sastavljen na temelju starijih podataka ili da Konstantin nije bio
dobro izvješćen o stanju Duklje.

Bilo ovako ili onako, po svoj je prilici Duklja u ratovih hrvatsko- srb-
skih i rimskih mnogo stradala, tè nije više nikada došla do stare slave, a
glas grada prejde na cielu pokrajinu t . j . županiju i kneževinu . O toj budućih
viekova govori se više nego o samom gradu.

Sačuva nam se pismo pape Aleksandra II. upravljeno iz Rima dne 18 .

Ožujka 1067 " Petro archiepiscopo Diocliensis atque Anti-
barensis Ecclesiae . 2) Ovdje dakle imamo stalni podatak za crkvu
Dukljansku , ali ne već samu za se već sjedinjenu s Barskom, koja se u ime-
niku cara Lava na poseb vodi . Sjedinjena crkva Dukljanska i Barska bila
je metropolitska ; a metropolita imao je právo , da se pred njim „ per Dal-
matiam atque Slavoniam" križ nosi. Iz istoga pisma crpimo takodjer ob-
seg metropolije Dukljanske i Barske. Po ustanovi rimske stolice bijahu
joj naime podčinjene biskupije "" Barska , Kotorska , Svačka , Skadarska ,
Drivastska , Pulatska, Srbska (Serbiensem) , Bosanska, Trebinjska i „ Pala-
chiensis" , od kojih posljednja , nije li „ Dulcinensis" (Olgunska, Dulcigno) ,
nije mi poznata . Odavle vidi se, da je na Dukljansku metropoliju spadala sva

1 ) Edit. Tafel.: Constant. Porph. p. 59 .

2) Baronius (Annal. eccl. ad a. 1062 ) i za njim Farlati (Illyr. sacr . VII., 17 ) ovo
pismo stavljaju u god. 1062 ; ali njih zavede krivo uvršćena ind. XII . koje
niti neima za Alexandra II. Primjetba „ pont. anno sexto " upućuje nas na
god. 1067.
14*
202 Ocjena starijih izvora.

južna Dalmacija izpod Kotora , zatim dio stare Dračke oblasti i metropolije,
tè stara Duklja, Travunja , Srbija i Bosna ; ove posljednje dolaze pod skup-
nim imenom „ Slavoniae " ne samo u papinskih nego i u mljetačkih starijih
spomenicih.
Prem su gore navedenim pismom apostolske stolice obilježena i prava i
obseg metropolije Dukljanske, ova nije ipak ni ustanovljena ni utemeljena
tek god. 1067. List bo Aleksandra II. predmnieva Petru predšastnikâ ¹ ) na
metropolitskoj stolici u Duklji i Baru. Nù ovim neposrednim predšastnikom
nenalazimo imena u vjerodostojnih spomenicih suvremenih. Dubrovački pisci
htjeli bi ovu pukotinu u poviesti crkve Dukljanske izmed X. i druge polovice
XI. vieka upotriebiti na korist i slavu svoga zavičaja. Serafino Razzi, Nikola
Ranjina, Jakov Lukari, Mavro Orbini, Anselmo Banduri, Serafino Criević i po-
slie njih drugi vele na temelju Dubrovačkih ljetopisa, da je grad Duklja u
ratovih Bugarskih X. vieka (okô 980 — 990 ) bio razoren, a metropolita du-
kljanski Ivan da je utekô se u Dubrovnik, koj tim privoljom apostolske sto-
lice steče práva metropolitska. Jakov Coleti u bitnosti prihvaća ovu misao
dubrovačku 2) razlažuć , da je bugarski car Simeon god . 926 ili 927 Duklju
razorio , njezin metropolita Ivan da je pobjegô u Dubrovnik, ovdje pridržô si
prava metropolitska, a tim on i njegovi nasljednici podčinili crkvi Dubrovač-
koj sve one biskupije, koje su odprije spadale na crkvu Dukljansku.
Nù sve ono, što pišu rečeni Dubrovčani, neosniva se na nikakovom te-
melju , a viesti njihove nisu crpljene iz suvremenih izvora ; tè bi bilo upravo
suvišno ovdje jih pobijati . U našu svrhu nam je dovoljno znati, da god. 1067
crkva Dukljanska i Barska bijahu sjedinjene , i da već tada Barski biskupi
kao nasljednici Dukljanskih vladika imadjahu prava metropolitska na gore
navedene jugoslovjenske pokrajine . Biskupi Barski smatrahu se sbilja za na-
sljednike Dukljanskih biskupa ili bolje za crkvene glave, u čijih ruku bijaše
sjedinjena vlast crkve Dukljanske i Barske. Tako već koncem XII. stoljeća pi-
sao je Grgur Barski arcibiskupu Spljetskomu Raineriu (+1180) med osta-
limi ovo : Ex antiquis rescriptis et monumentis anteces-
sorum meorum et diversis aliis coniecturis veritatem perpendens, quod
salonitana ecclesia tocius Dalmatie dominatum et primatiam quondam obti-
nuit, et quod dioclitiana ecclesia, cuius vicem antibaren-
sis ecclesia in se recto transtulit consilio in metropoli,
predicte salonitane ecclesie consensu se ordinavit ... ." 3)
Po očitovanju dakle Barskoga metropolite Grgura crkva Barska nasliedila je
prava Dukljanske crkve, a tu izjavu crpio je Grgur iz starih spisa i spome-

1) Ibid : ", Pallium sicut antecessoribus tuis concessum est, concessimus. . .

Crux etiam ante te, sicut ante predecessores tuos per Dalmatiam atque
Slavoniam ubique geratur. "
2 ) Illyric. sacr. VI., 38 - 41 .
") Iz arkiva kaptola Spljet. Lucius op . cit. lib. II., c. 14.
 Dr Fr. Rački. 203

nika svojih predšastnika. Pà ovo očitovanje slaže se podpunoma s navedenim

pismom pape Aleksandra II. od god. 1067.
Ako sve to dobro promotrimo, zaključit ćemo posvema temeljito, da već
prije polovice XI. stoljeća biskupska stolica nebijaše u gradu Duklji, već u
Baru, koga vladika bio je kano nadbiskup Dukljanski i Barski metropolitom
gore navedenih biskupija. Kada se dakle u ono doba napominje crkva Du-
kljanska, ima se svedjer razumievati ujedno i Barska, sa stolicom u staro-
davnom Baru.
Prema tomu nedvojim, da se pod svećenstvom crkve Dukljanske , koje
neimenovanoga popa i svoga brata nagovori da napiše ljetopis, ima razumie-
vati svećenstvo sjedinjene Dukljansko -Barske crkve, i da taj ljetopis de re-
gno Slavorum pisan bijaše u Baru, na toj skrajnoj jug- zapadnoj točki hr-
vatsko-srbskoga naroda.
Naš ljetopis bijaše dakle pisan u Baru svećenikom Dukljansko -Barske crkve .
Nastaje pitanje : kada ?
Na ovo pitanje možemo najtočnije odgovoriti , upiruć se na sam sadr-
žaj ljetopisa. U tu svrhu bit će nam dovoljne posljednje glave njegove.
Naš ljetopisac u gl . XXXVI — XXXVIII (po Schwandtneru) pripovieda
o vladanju Bodina u Bugarskoj , a poslie smrti njegova otca Mihajla u Srbiji.
Oba ova vladaoca poznata su nam iz suvremenih byzantinskih i zapadnih
vrela. Sačuva ņam se naime pismo pape Grgura VII . od 9. Svibnja 1078
na Mihajla , koga zove rex Sclavorum" , kojim se med ostalim poziv-
lju u Rim nadbiskup Barski i Dubrovački. ¹ ) Iz byzantinskih pako lje-
topisaca 2) doznajemo, da su Bugari ustavši proti Grkom izprosili si od Mi-
hajla god. 1073 sina mu Konstantina Bodina za vladaoca. Mihajlo življaše
još god. 1081 , a preživi ga i nasliedi Konstantin Bodin. Farlati navadja
listinu od god. 1100, kojom „ kralj Bodin " monakom reda sv. Benka na otoku
Lokrumskom kod Dubrovnika daruje selo sv. Martina. 3) Po tom spomeniku
življaše Bodin još god. 1110. Nù buduć je ta listina više nego li sumnjiva,
neću se na nju pozivati ; iz predidućih ipak dade se zaključiti , da je Kon-
stantin Bodin živio koncem XI, vieka, a vjerovatno premahnuo još u XI . viek.
Dukljanski ljetopis pripovieda nadalje u gl. XL — XLI o vladanju Gjure
sina Bodinova. Od ovoga navadja Farlati dvie listine ) pisane god. 1115 ;
nù iz navedena razloga neću se pozivati na nje kao sumnjive . Byzantinski
pisci nenapominju pod ovim imenom Bodinova sina.
Napokon naš ljetopis u posljednjoj glavi (XIII) pripovieda : kako je
knez Radoslav, sin Gradinje, otišô u Carigrad k caru Emanuelu, kako je od
njega bio liepo primljen i dobio otčevinu 5) . Nù malo kašnje digne se buna

1) Ap. Mansi op. cit. XX., 246 .

Cedren. ed. Paris. II. 850. 851. Zonaras . ed. cead. II., 288.
3) Illyr. sacr. VI., 58. ―― 4) Ibid. p. 59., . 60.
5) Ibid : „ Postea Radoslavus knezius perrexit ad imperatorem Hemanuelem et be-
nigne ab eo susceptus est, deditque ei totam teram dominandam eamque regen-
dam, sicut tenuit pater eius. “
204 Ocjena starijih izvora.

proti Radoslavu , u kojoj njegovi protivnici odciepiše Zetu i Trebinje, tè da-

doše jih Deši , sinu Uroševu , dočim Radoslavu i njegovoj braći ostade primorje
(maritima regio) i Kotor do Skadra.
Tim se zaključuje Dukljanski ljetopis . Kako se vidi iz reda dogadjajâ ,
koji se opisuju, car Emanuel, zaštitnik Radoslava , jest Entanuel Komnenos, ra-
toborni car Byzantinski, koj g. 1143 (poslie uzkrsa) bje proglašen za cara iz-
točno-rimskoga i ostade na prestolju skoro do svoje smrti t. j . 24. Rujna 1180 god.
Do ove dakle dobe dopira Dukljanski ljetopis . Buduć pako taj ljeto-
pis nepripovieda o vojnah cara Emanuela s Ugarskom, o njegovom oružanom
zavojštenju Dalmacije, o njegovom zamašnijem umiešanju u srbske poslove :
to mislimo, da ljetopis Dukljanski dopira samo do prvih godina cara Ema-
nuela t. j . po prilici do god. 1150 :
U toj misli utvrdjava nas i to, što ljetopis ni jednom riečju nespominje
veoma važnih dogadjaja sbivših se malo kašnje za istoga cara Emanuela, i
uslied kojih god . 1158 po domaćih ljetopisih i žitjih srbskih dojde na pre-
stol srbski Stjepan Nemanja, otac i osnovatelj nove dinastije srbske, koja je
vladala u Srbiji neprestano do god . 1367. Tada nastaše silne promjene u Du-
klji, državni život ondje dobi nov pravac i nov polet, koga nebi mimoišô ni-
jedan ljetopisac Dukljanski, da ga je iole doživio .
Po zaključku Lučićeva izdavanja : „ et eam, quam dominabant viriliter
defendere etc. " , moglo bi se do duše izvesti, da ljetopis nije podpun , te da
je on možebit nastavljao dalju poviest dopiruću u potonje vrieme ; s toga
da je ljetopis kašnje pisan, nego li mi opredielismo . Nù po našem mnenju
izpušten nastavak mogô je biti veoma kratak, jer sav sadržaj , duh i oblik
ljetopisa svjedoči, da nemože biti mladji od druge polovice XII. vieka. K
tomu dolaze nutrnji razlozi , od kojih navadjam samo jedan . U gl. XII. ljeto-
pis navadja biskupije , koje su bile pod solinskom ili spljetskom metropolijom ,
podredjene tobož na saboru Duvnanskom. Ob ovom saboru poviest nam ni-
šta negovori, i nemislim, da bi se bio ikada držao, nù imenik biskupija jest
posvema istinit, tè ga ljetopisac podmetnu njekakovomu saboru. U tom imeniku
nenalazimo ni Senjske, ni Krbavske biskupije. Poznato je, da je Krbavska
biskupija osnovana bila u saboru spljetskom držanom god. 1185. (Lucius de
regn. Dalm. et Croat. lib. III . , cap . XI ) i da je na tom saboru bio Mireus
biskup Senjski, pred kojim nisu nam poznati biskupi Senjski, te da je velik dio
Senjske biskupije spadao prije pod Krčku (Thom. Archid. hist. salonit. cap. XV).
Buduć ljetopis ni riečju ne napominje biskupije Krbavske, isto tako ni Senj-
ske, prem imaše priliku spomenut jih, mislim, da je on sastavljen bio prije
god. 1185. Iz onoga dalje razloga , što se u ljetopiščevu imeniku navadja
stolica biskupska u Zadru , ova pako bijaše god . 1154 (Sr. Ferrari Cupilli :
istituzione dell' Arcivescovato di Zara . 1856) povišena na metropoliju moglo bi
se zaključiti, da je ljetopis prije te godine sastavljen . Ovaj dokaz navadjam
medju tim samo mimogrede.
Iz ovih razloga sudim, da je ljetopis dukljanski postao u Baru negdje
med 1143- - 1153 god.
 Dr. Fr. Rački. 205

Tim načinom pojde mi za rukom pobliže opredeliti dobu Dukljanskoga

ljetopisa . On je dakle mladji suvremenik ruskoga Nestora, českoga Kosmasa
i poljskoga Martina Galla.
Nù još važnije je pitanje : kolike je dukljanski ljetopis vriednosti histo-
ričke ? može li se hrvatski i srbski povjestnik istim služiti kano vjerodostoj-
nim povjestnim izvorom ?
Prije nego li odgovorimo na topitanje, dužni smo mnogim čitaocem za vo-
lju navesti u kratko sadržaj toga ljetopisa.
Za vrieme byzantinskoga cara Anastasija (491-518) , tako piše naš
ljetopis (gl. II) , i za vrieme pape Gelasija II . (492-96) , dakle koncem V
vieka ostala su poslie smrti kralja Gothâ Senulada tri brata, od kojih stariji
Brus sliedi otca na prestolju i ostade na sjeveru (u Poljskoj) , dočim oba mladja
39 Totila “ i „ Ostroyllus " krenuše s velikom česti naroda gotskoga put juga, osvojiše
Panoniju i dojdoše oružani „ in Templana " . Ovo dočuvši kralj dalmatinski
pozva u pomoć kralja Istarskoga, te navali na Gothe ; nù bude svladan is
nješto vojske jedva uteče u Solin, svoj grad prestolni . Iza toga (gl . III) To-
tila i Ostroyllus odlučiše razdieliti vojsku i udariti svaki drugim putem : Totila
prejde u Italiju i doprie do Sicilije ; Ostroyllus pako unidje u Ilirik, osvoji
Dalmaciju i posjede pokrajinu prevalitansku . Odavle posla svoga sina Senu-
lata s vojskom, da osvoji zagorske strane (transmontanas). Nù Ostrojlu bi-
jaše zla sreća s byzantinskim carem, jer u boju pogine. Na prestolju u Dal-
maciji i Prevalitaniji nasljedi ga sin Senulat. Toli Ostrojilo, kano i sliedeći
nasljednici njegovi (gl. VI — VII) Senulad, Syllimir I., Syllimir II. , Bladinus,
Ratomir, zatim četiri neimenovića , te Zuanimirus ili Saramirus bijahu po-
gani i proganjahu kršćane svoje države. Za vlade kralja Bladina dogodi se,
da „ Vulgari" došavši od rieke Volge osvojiše i posjedoše Macedoniju.
Prvi od kršćanskih vladara u Dalmaciji i nasljednika Ostrojila bijaše
Svetopelek. Za njega dojde u Dalmaciju navieštat rieč božju Konstantin
filosof ili sv. Ciril , tè pokrsti i kralja i cielo kraljevstvo . Tada Svetopelek
uredi državu na temelju kršćanskom (gl. IX. - XIII . ) : on sazva na polju kod
Duvna ( in planitie Dalmae " ) sabor, na kom bijahu poslanici pape rimskoga
i iztočnoga cara. Tude bijaše Svetopelek krunjen po običaju rimskih vla-
dalaca ; tude osnovane bijahu dvie nadbiskupije i metropolije , jedna u Solinu
a druga u Duklji ; Solinskoj metropoliji podčini biskupije u Trogiru , Skradinu ,
Zadru , Ninu, Rabu, Osoru, Krku i Dubrovniku ; Dukljanskoj metropoliji pod-
redi biskupije u Baru, Budvi, Kotoru , Olgunu , Svači, Skadru , Drivastu , Pu-
latu, Srbiji, Bosni , Trebinju i Zahumju . Na istom saboru podieli Svetopelek
svoju državu na pokrajine i doznači jim medje : Od dviju pokrajina jedna
bijaše primorska , druga zagorska ; prva (primorska ) zvala se Hrvatska ,
tè dielila se u dvoje , naime u bielu Hrvatsku (ili dolnju Dalmaciju), koja se
protezala od Duvna do Valdevina " , i u crvenu Hrvatsku (ili gornju Dalma-
ciju), koja se protezala od Duvna do Drača . Pokrajina zagorska inače " Sur-
bia " dielila se je takodjer u dvoje t. j. u Bosnu , koja je obsizala zemlju
od Drine prama zapadu do planine Borove (»m . pini “ ) , i u Rašu ili zemlju
206 Ocjena starijih izvora.

od Drine do rieke „ Lapia et Lab" . Ovim pokrajinam i zemljam dade Sveto-

pelek bane, župane i satnike ; a poslie kako bi bio državu si uredio i pro-
vidio dobrimi zakoni , umrie i bude sahranjen u Duklji u crkvi sv. Marije
("in ecclesia s. Mariae in civitate Dioclitana“) .
Poslie Svetopelka vladali su rečenom državom : Svetolik, Vladislav, To-
mislav, koj se zarati s Atilom , kraljem ugarskim („ Ungarinorum rex nomine
Attila ) i Sebeslav (gl. XIV .) .
Svi ovi kraljevali su nad cielim Primorjem i Zagorjem. Nù poslie smrti
Sebeslava njegova dva sina : Razbivoj i Vladimir razdieliše si otčinstvo tako ,
da prvi stane vladati s Primorjem ili s Hrvatskom, a drugi sa Zagorjem ili
sa Srbijom. Ova deoba nije medjutim dugo trajala ; jer poslie smrti Razbi-
voja Vladimir opet sjedini obe česti djedovine t. j . Hrvatsku i Srbiju. Nad
cielom državom kraljevahu takodjer nasljednici Hranimir, Tvrdoslav, Ostrivoj,
Tolimir, Pridislav, Krepi ( si)mir, Svetozar, Radoslav i Časlav (gl. XV. - XVIII. ) .
Nu ova doba nije bila bez pobuna , kojimi se kušalo razvrći jedinstvo
države. Za Hranimira podigla se biela Hrvatska , za Kresimira pobuniše se
velikaši Bosanski ( ,, magnates Bosnae " ), za Radoslava pobuni se ban Hrvatske
biele ; pače proti kralju uroti se isti sin Časlav, tè ga izagna iz zemlje. Nù
poradi toga zločina bog ga kazni, dočim uhvaćen kraljem Ugarskim u Sriemu
bijaše bačen u rieku Savu .
Poslie smrti kralja Časlava razgrabiše bani pomenute zemlje , podčiniše
si župane , i kano njekada kralji primahu od njih podanke. Od ovih banova
napominje se Tjehomil , koj se u ostalom prozva velikim županom “ ( „jupa-
num majorem ) i vladaše Rašom, podčiniv si ostale Raške župane ( gl . XIX.) .
U Travunji ili Triebinju dojde zatim do vlade Pavlimir, unuk Radoslava,
po njegovu sinu Petrislavu . On naime dojde iz Rima u luku Gružku " kod
Epidaura, te udari temelj Dubrovniku ; zatim bani i župani zemlje a osobito
puk poče se kupiti okolo njega, odvede ga u Trebinje i proglasi kraljem (ve-
likim županom ) . Jedini župan Raški Ljutomir nehtjede pokloniti mu se ; ali
ga Pavlimir svlada kod potoka Lima (u Raši ) , a Ljutomir zaglavi u rieci
Ibru ( Ylibro ). Pavlimir posjede Rašu, sazida crkvu sv. Petra u gradu Raši,
„ na mjestu blizu Banjske “ („ in loco propinquo Caldanae " ) i tude utemelji
biskupiju (gl. XX. XXI .) .
Na taj način Pavlimiru pojde za rukom spojiti Travunju i Rašu , pače
po našem ljetopisu njegovo kraljevstvo protezalo se je tja u Sriem. Nù nje-
gova sina Tiešimira dopade sama Travunja i Dubrovnik ; tè se od njega od-
metnuše ostali bani i župan Raški. Tiešimir tada pomoćju svoga tasta Cido-
mira bana biele Hrvatske nastojaše pokoriti si Bosnu i zemlju prevalitansku ;
nù sreća mu neposluži, buduć on i tast padoše u ratu. Tek sin njegov Pre-
limir steče pobjedu, osvoji „ crvenu Hrvatsku " i cielu djedovinu ( „ regnum pa-
trum suorum " ). Prelimirov brat imenom Kriesimir osvoji Bosnu i steče bielu
Hrvatsku. Tako oba brata kraljevahu u staroj državi (gl . XXII . XXIII .).
To bijaše u vrieme , kada poslie smrti Bugarskoga cara Petra († 968)
iza kratka vladanja Romana i Petra II . (968-71 ) » car grčki (Joan Tzimisces)
 Dr. Fr. Rački. 207

osvoji cielu Bugarsku i podčini ju svomu carstvu « ¹) . Vojska grčka osvojivši

Bugarsku, unidje u Rašu. Župan raški uteče se k Prelimiru, koj tada bijaše
u Onogostu (= sada Nikšić u Hercegovini na medji Crnogorskoj ), primi ga
gostoljubivo, oženi kćer mu Prehvalu, a njegova sina Radigrada učini župa-
nom u Onogostu ( constituit juppanum in Onogoste" ). Po smrti cara grčkoga
Prelimir izvojeva opet Rašu svomu tastu " salvo tamen jure regio “ .
Prelimir imadjaše četiri sina : Hvalimira , Boleslava, Dragislava i Prevlada .
On je još za svoga života medj nje razdielio svoju zemlju, tè Hvalimiru dao
Zetu ( „Zentae regionem " ), Bolislavu Travunju ( „Tribuniam"). Dragislavu
Hum ( Chelmaniam« =Hlmno) a Prevladu Podgorje ( " Podgoria " ). Odavle
se vidi, da je zemlja, kojom je Prelimir upravljao , obsezala četiri ) županije :
zetsku, trebinjsku, humsku i podgorsku. Prelimir sahranjen je in episcopio
Rassae in ecclesia s . Petri « . U Hrvatskoj i Bosni vladao mu brat Kriesimir,
a poslie njega potomci njegovi.
Poslie kratke pobune sve gore navedene četiri županije dojdoše u vlast
Silvestra Boleslavića. a kašnje nasliediše jih Tugimir (za vrieme bugarskoga
cara Samuela) i Hvalimir. Ovaj odreče se prestolja i podieli rečene županije
na troje : sinu Petrislavu dade Zetu, Dragomiru Travunju i Hum, a Miroslavu
Podgorje. Ovo posljednje poslie smrti Miroslava sdruži Petrislav sa Zetom.
(gl. XXV .)
Poslie smrti Petrislava njegov sin Vladimir nasliedi Zetu i Podgorje,
dočim Dragomiru ostade Travunja i. Hum. Vladimirov život naš ljetopis opi-
suje obširnije (gl . XXVI.- XXX . ) , buduć je on pun svakovrstnih zgoda, a Vla-
dimir steče si glas svetosti. Na Vladimira udari silni car Bugarski imenom
Samuel, koj bivaše u gradu Prespi (izpod Ochrida), tè s ove strane bijaše
skoro susjed Vladimiru. Ovaj predavši se caru , bude poslat u Prespu ; nù
tude steče malo kašnje i slobodu i ruku Samuelove kćeri liepe Košare . Tast
ne samo povrati svomu zetu njegovu otčevinu , nego mu još pridruži oblast
Dračku. Poslie smrti Samuela († 15. Rujna 1014) sin mu i nasljednik Rado-
mir sretno vojevaše proti Vasiliju caru, ali malo kašnje bijaše iz zasjedâ
smaknut ( 1015) po stricu Vladislavu , koj za tim bude carem bugarskim. Vla-
dislavu pohtjelo se oskvrnuti svoje ruke još krvju Vladimira ; on ga naime
k sebi dozva i ovdje dne 22. Svibnja smaknu. Tielo bijaše mu prenešeno iz
Prespe u Krajnu i tude sahranjeno u crkvi sv. Marije.
Kada je car Vasilij pokorio si ( 1019) Bugarsku , provali mu vojska u
Rašu, Bosnu i Dalmaciju . Vojvoda Armenopolos prodrie „ do ravnice Zetske “ .
Tude oprie mu se Dobroslav sin Dragomirov, a bratučed sv. Vladimira, tè ga
potuče. Vidivši Grci, da nemogu junaka Zetskih (Crnogorskih) inače svladati,
van ako jih obkole sa svih strana : namamiše darovi i obećanjem župana
Raškoga, bana Bosanskoga i župana Humskoga . Grčka vojska krene s juga

1) Cap. XXIII.: 39 Graecorum imperator congregans validam fortitudinem gentis

suae obtinuit totam Bulgariam , suoque subiugavit imperio".
2) Cap. XXIV.; "Quas et quatuor regiones tetrarchias vocavit « .
208 Ocjena starijih izvora .

k Baru i Skadru, dočim Ljutovid Humski dojde u Trebinje. Nù Dobroslav

sa sinovima Gojslavom i Radoslavom potuče grčku vojsku u klancih Zetskih,
natjera ju u bieg tako , da vojvoda " Kursilio " s ranâ preminu u Skadru . Iza
toga Gojslav potuče takodjer vojsku župana Ljutovida. Pobjeda ovih poslje-
dica bijaše ta da je Dobroslav osvojio oblast Dračku „ usque ad fluvium Da-
jussium" (Vojuša). Gl . XXXI - XXXV.
1
Poslie Dobroslava, koj preminu u svom stolnom mjestu Prapratni (sada
u Crnojgori nedaleko Skadarskoga jezera), podieliše njegovi sinovi medju se
Zetu i Travunju po župah, prozvavši se knezi ( »knesii vocabantur « ) . Od ovih
sinova bio je na glasu Mihajlo, koj je u deobi dobio „ Obliquum (sada Ob-
lići) , et Prapratnam (sada takodjer) et Cermenizam" (sada Kremenica) t. j.
jug-zapadni dio sadanje Crnegore. On je svoju vlast razširio , Radoslavu bratu
ote Zetu i dade ju svomu sinu Vladimiru , osvoji Rašu i dade ju sinu Petri-
slavu, posjede Bugarsku i dade ju sinu Bodinu. Ovaj postavi si krunu na
glavu i prozva se carem" . Radi toga grčki car navali na njega oružjem,
uhvati i izagna ga u Antiohiju (gl. XXXVI . XXXVII. ).
Radoslav oslobodi iz prognanstva Bodina, tè mu dadè „ Budvu i Grblje “
(Grepoli). Nù Bodin gospodoljubiv prisili si strica da od vlade odstupi osvoji
Zetu i Rašu, gdje Vukana i Marka postavi za župane, osvoji takodjer Bosnu,
gdje postavi kneza Stjepana, a poslie smrti Roberta Guiscarda ( 1085) dobi i
Dračku oblast, koju ipak u miru s Byzantincî ovim odstupi. Bodin stolovao
je u Skadru , ¹ ) tè si pokori takodjer Dubrovnik ). Gl . XXXVIII. XXXIX .
Dobroslav brat i nasljednik Bodinov svojom strogostju otudji si puk ;
pomoćju Vukana „ raškoga župana " bude u Duklji na potoku Morači " svla-
dan i uhvaćen i u Rašu odveden. Zetu dobi Vladimir, unuk pohvaljenoga
Mihajla, tè oženi kćer Raškoga župana Vukana. Pokle bi bio Vladimir otro-
van a Dobroslav zatvoren u samostanu sv. Sergije i Bacha, Zetom zavlada
Gjuro, sin Bodinov, koga već gore napomenusmo. On se zarati s Grci, koji
osvojivši Skadar uhvatiše ga , na njegovo mjesto postaviše Grubešu , ali za
kratko vrieme ; buduć Gjuro pomoćju raške vojske nanj udari , potuče i ubi
ga „ pred gradom Barom " tè opet zavlada sa Zetom . Ali nezadovoljnici do-
zvavši u pomoć carsku silu i Raškogn župana navale u Zetu , Gradinju pro-
glase gospodarom, osvoje svu zemlju do Kotora, uhvativši Gjuru predadoše
ga vojvodi grčkomu Aleksiji, koj ga odvede u Drač , a odavle posla u Cari-
grad. Gl. XL . i XLI.
Gradinja je mirno vladao ; a poslie njegove smrti sin mu Radoslav dobi
Zetu od cara Emanuela (1143 -1180) . Ali je nije dugo uživao ; jer pristaše
Uroša pobuniše se proti Radoslavu, dovedoše Uroševa sina Dešu , učiniše ga
gospodarom Zete i Travunje , dočim Radoslavu, prem nastojaše otete mu
zemlje opet osvojiti, ostade samo primorje i Kotor do Skadra. Gl . XLI.
Tim završuje naš ljetopis.

1) Cap. XXXVIII.: » Dum venissent · ad regem in civitatem Scodarim “.

2) Ibid : " Rex cepit civitatem Ragusium et edificavit ibi castellum" .
 Dr. Fr. Rački. 209

Kako se čitalac mogaše osvjedočiti iz ovoga izvadka , dukljanski ljetopis

dieli se po svom sadržaju u dvię glavne česti, kojima odgovaraju dva raz-
dobja. Prva čest dopira do XIX. glave i dovršuje sa smrću Časlava, koja
se pripovieda u sliedećoj glavi. Časlav je na razkršću dviju doba , koje opi-
suje ljetopisac. On je još vladao nad cielom drža vom Svetopelkovom , koja
se poslie njega razpade. Od to doba sužilo se je takodjer pozorište Dukljan-
skoga ljetopisa .
O tom pozorištu valja nam progovoriti prije nego li o ljetopisu konačni
sud izreknemo. Treba nam dakle protumačiti zemljopisne pojmove Dukljan-
skoga ljetopisca , jer na njihovu temelju možemo razsuditi vjerodostojnost
zgoda, koje su se sbivale na ovom pozorištu.
Ljetopisac na Balkanskom poluotoku razgovietno razlikuje Dalmaciju
ili Hrvatsku , Bosnu , Srbiju , Rašu i Bugarsku. Dalmacija i Hrvatska
mu je jedan te isti zemljopisni pojam , onaj stariji , ovaj mladji . Hrvatskoj
ili Dalmaciji bijahu po ljetopiscu medje Dračka oblast, Dunav i jadransko .
more, tè se dielila u dve česti : u bielu Hrvatsku ili dolnju Dalmaciju, i u
crvenu Hrvatsku ili gornju Dalmaciju.¹) Srednju granicu izmedju biele i cr-
vene Hrvatske činilo je Duvno (locus Dalma Dlmno) ; južna granica crvene
Hrvatske bijaše oblast Dračka , sjeverna pako granica biele Hrvatske bijaše
"Valdevin". Što je pod ovim razumievao ljetopisac ? Za razjašnjenje toga
pojma zemljopisnoga dale bi se navesti razne hipoteze, manje više oštroumne.
Ali ja navadjam bez svakoga okolišanja rieči Dubrovčanina Ljudevita Crievića ,
inače Tuberona : " est regio Illyrici inter Valda vum . quem fluvium vulgo
Unnam vocant , et Drinam amnem sita , partim Hungariae partim Turcicae
ditionis, nunc Bosniae regnum nuncupatur.2) Još Crieviću , piscu XV. vieka ,
Una potok slovi » Valdauus" ; uzmemo li u obzir pogrešnost izdavanja našega
ljetopisa, to ćemo se lasno uputiti, da Dukljaninov Valdev · in je Crievićev
Valdavus t. j . rieka Una.
U tom obsegu mislio si je dukljanski ljetopisac Hrvatsku, koja obzirom
na to, što se uz ciele zapadne granice od Bara do Istre proteže duž mora,
njemu je „maritima « t. j . primorje . Ovaj isti obseg razjašnjuje se tako-
djer prostorom dviju hrvatskih metropolija : Solinske naime i Dukljanske i
njima podredjenimi biskupijami . kako više primietismo. Od ovih biskupija
najjužnija jest Barska, Svačka, Skadarska i Olgunska , a najsjevernija Krčka
i Osorska.
Dukljanski indi ljetopisac uzima Hrvatsku ili Dalmaciju u onom po pri-
lici obsegu, u kojem ju opisuje Konstantin Porphyrogeneta govoreć o Dalma-
ciji u starodavnijem, širem smislu .
Sve što je Hrvatskoj ili Dalmaciji na iztok s one strane gorâ, to je lje-
topiscu transmontana ", Zagorje inače Surbia « ili Srbija. Ovo je druga

¹) Cap. XII.: Croatia alba , que et inferior Dalmatia dicitur " ... Croatia
rubea ... quae et superior Dalmatia dicitur “.
2) Commentar. lib. I. c. 14 apud Schwandtner : script. rer. hung. tom. II.
210 Ocjena starijih izvoru.

čest zemalja na Balkanskom poluotoku . Našemu ljetopiscu Zagorje ili Srbija

jest ono poriečje (Stromgebiet) , koje natapljaju rieke i potoci izlievajući se
iz gorâ s juga na sjever u Dunav¹ ) . Ovdje razlikuje ljetopisac dvie pokrajine:
Bosnu i Rašu. Bosna leži mu » a magno flumine Drina contra occidentalem
plagam usque ad montem Pini « ili kako piše stari hrvatski ljetopisac : „ po-
camse od gorgnie strane drine ça iest na zahod suncenj do
gore borave2) . A Raša („ Rassa " ) leži mu „ab eodem flumine Drina con-
tra occidentalem plagam usque ad Lapiam et Lab" , ili po hrvatskom ljeto-
pisu : od drine do lipa « . Po Jukiću³) ima u Lievanskoj nahiji planina
" Borova glava " , a po Gräfovom zemljovidu Turske „ Bor" planina je izpod
Gusinja , Peći (Ipeku) na zapad , dakle u Raši staroj . Dukljaninovu „ mons
pini " po mojem mnenju bolje odgovara » Borova glava nego li „ Bor “ , uzme
li se naime u obzir položaj te planine naprama Drini , kako ga naznačuje
ljetopisac, a do "Bora " nikada se nije protezala Bosna. S ove strane „ Bo-
rove glave" ležala je u smislu ljetopisčevu biela Hrvatska. Raši Dukljanin
stavlja za granice s jedne strane Drinu , a s druge " Lapiam et Lab“ , hrvat-
ski ljetopisac Drinu i » Lip “ . U imenu " Lab" i " Lip “ svaki će pripoznati
riečicu Lab , koja utiče u Sitnicu na Kosovom polju i koja se češće navadja
u starih spomenicih srbskih 4 ). Rieka " Lapia " , nije li samo pripis k Labu,
bit će potok Lepenac" (Lepenica), koj kano pritok Vardara prosieca klanac
Kačanik vodeći s jug -iztoka k polju Kosovom³). Ovaj zemljopisni opis Raše
u Dukljanina sasma je istinit , tè se slaže s ostalimi izvori to Srbskimi to
Byzantinskimi.
Od oviju dvaju skupova t. j . od Hrvatske i Srbije Dukljanskomu ljeto-
piscu poznata je potanje crvena Hrvatska ili gornja Dalmacija , a ponješto i
bližnja Raša. U prvoj navadja on 6 ) sliedeće pokrajine (regiones) : Zahumje
=
ili Hum ( Chelmania Hlmania Hlmno) , Travunju ( „ Tribunia « ), Pod-
gorje (" Podgoria latine submontana" ) i Zetu. Obseg ovih pokrajina saznat
ćemo upoznav se sa župami ( „ juppania, juppa “ ), koje ljetopisac napominje u
pojedinih pokrajinah ili kneževinah, prem su jim imena u Lučićevu izdavanju
do zla boga izkvarena . U Zahumju navadja ljetopisac devet župa : Stan-
tania (? nije li Stagno, Ston) , Papava (m. Popovo, i sada Popovo polje
u Trebinskoj nahiji), Yabsko (m. Gatsko - Gacko u Hercegovini na gra-

1) Cap. XII. „ Aquas vero, quae a montanis fluunt contra septentrionalem plagam
et intrant in magnum fluvium Donavi , vocavit Sumbra ili kako se niže
bolje čita „ Surbiam ".
2) U vatik. rkp. br. 7019. , str. CVI. U Arkivu za jugosl. poviest knj . I., str.
20. stoji pogrješno „ moraue “. "9 Mons pini borava", pinus = bor.
3) Zemljopis i poviest Bosne str. 28.
4) Po žitju sv. Simeona ( ed. Šafarik str , 1. ) pisanom od sv. Save , Stjepan Ne-
manja : приобрѣтє .. ситинцоу , лабь, Анплань ....66 ― Monum . serb. ed. Miklošić
р. 278 .: " село вранинь доль на ЛАБОУ “ .
5) Hilferding : Bosnia, putevyja zamjetki. Ruskaja besjeda. Moskva 1859 , sv. 1.,
smies : str. 117.
Cf. cap. XXIV, XXV, XXXV, XLI.
 Dr. Fr. Rački. 211

nici Crnogorskoj , Gacka nahija), Lucca (Luka) , koja se spominje¹ ) u listini

bosanskoga kralja Stjepana Ostoje i ležaše s obi strani Neretve " a listina
kralja Matije Korvina od 1465 , 2. Nov. naročito kaže, da je bila 8 x8мcкoн
ZEMAн2) , Velicca (Velika), Gorymita (m . Gorica, sada selo u Ljubuškoj
nahiji) , Vecenike , Dubrava (valjda od Dubrave planine Mostaru na
jug) i Debre , u listini kralja Ostoje od godine 1416. čita se 8 XBPH X HE-
реTEн « .3) U Travunji navadja ljetopisac takodjer devet župâ : Libomir
(sada prediel u Trebinjskoj nahiji), Vetanica (sada Vatnica, nad Klobukom
u jng-iztočnoj Hercegovini, ako nije župa Vitalina pokraj Konavlja), Rudina
(sada selo pod Ljubomir-planinom ), Kruševica , Cruscevica, Vrmo (Urmo
u oblasti Krivošijskoj), Ressen a (Risan), Draceviza (Dračevica), Canali
(Konavlje), G er noviza (Žrnovnica blizu Grudi) . U Podgorju navadja
ljetopisac 11 župâ : Ono goste (sada Nikšić u Hercegovini na medji Crno-
gorskoj), Moratia (Morača , župa ili nahija u Crnojgori) , Comerniza
(Komarnica kod planine Čemerna, med Pivom i Gackom) , Piua (Piva), Ge-
rico (? nije li izkvareno mjesto Gezero = Jezero), Netusini (Tušinje u
Drobnjaka) , Guisenio (m. Gusinje), Com (Kom) , Debreca , Neret ,
(Neretva) i Rama. U Zeti napokon pominje ljetopisac 10 župâ : Lusca
(Lješka, sada Lješko polje), Padlugie ( Podlužje), Gorsca (Gorska), u
domaćih spomenicih pominju su dvie gorske župe, jedna u Zeti¹) , druga u
Zahumju na medji Dalmatinskoj blizu Omiša i Makarske³) , od ovih dviju ima
se u našem ljetopisu razumievati ovdje prva ; nadalje, Cupelnich (Kupl-
nik), Obliquit (pokvareno m. Obliči, sada selo u Crničkoj nahiji) , Pro-
pratna (Propratnica ondje), Cremeniza (Kremenica med Budvom i Pa-
trovići), Budva , Cuceva (Kučevo) i Gripuli (m . Gribali = župan
Grbalj kod Kotorskoga zalieva , koju je kralj Uroš dao Kotoranom , a car
Stjepan Dušan god . 1351. potvrdio).

Iz položaja ovih župa možemo zaključiti na obseg rečenih četirih po-

krajina Dukljanskoga ljetopisca. Zahumje i Travunja ležahu posvema u da-
našnjoj Hercegovini i obližnjoj Dalmaciji, u kojoj leži Zahumski Ston i Tra-
vunjsko Konavlje s Risnom ; Podgorje pako i Zeta obsezahu uz sadanju
Crnugoru bližnji dio Dalmacije okolo i izpod Kotorskoga zalieva do Bara,
zatim sjeverno - iztočnu čest Hercegovine tik sadanje Crnegore i Arbanasku
od Gusinja do Skadra.

Izim gore navedenih župa navadja naš ljetopisac na drugom mjestu )

još župu Riečku, koja je i danas u Crnojgori. U obsegu ovih župa navadja
ljetopisac nadalje njeke planine i gore , rieke i mjesta . Tako „ mons Obli-

¹) Miklošić : mon. serb. p. 386.

2) Ibid. p. 494.
3) M. Pučić : spomenici srbski. I., 134 .
4) Monum. serb. р. 22 : „ oy горскон жокпѣ ГОЛУБ “ .
5) Ibid. p. 378.
6) Cap. XXXII : „ Dedit..jupaniam, quae Rezca vocatur " ,
212 Ocjena starijih izvora.

quus ), po svoj prilici u Oblićkoj župi, rieka Morača ), Balta ili Blato
(jezero) Skadarsko³), grad Duklja sa crkvom b. d . Marije¹), Prapratna mjesto
sa stolicom kneza Dobroslava i crkvom sv. Andrije ). Krajna mjesto ili
prediel sa stolicom kneza sv. Vladimira i crkvom b. d. Marije ), Prediel iz-
med Skadra i mora zove se i sada Krajna, Krajina ; a Odola "нсь краннл น“ obе-
ćao je dne 11. Veljače 1247. Dubrovčanom u ime svoje i svojih zemljaka,
da će u miru živjeti Cь ALYнNATOMь7) t. j. s Olgunjani (Dulcigno), što za-
svjedočava, da je Krajna blizu bila Olgunu . Navadja se nadalje „ Vuranie
locus " ) ili, po mojem sudu Vranina , Vranjina ostrvo u blatu Skadar-
skom tik Crne gore "), „ locus, qui dicitur Gaze ni sa crkvom b. d. Marije 10),
u kojoj bijaše Petrislav pokopan, po mojem mnienju bit će sadanje selo »Ja-
sen" u Crničkoj nahiji u Crnojgori blizu gore Sošine ; Trebinje grad, za-
tim u Travunji mjesto s crkvom sv. Mihajla , u kojoj bijaše pokopan knez
Pavlimir¹¹), u istoj pokrajini manastir sv. Petra od polja¹2) itd.

Ljetopiscu poznati su i bližnji predieli uz ove četiri kneževine , kano i

pogranična mjesta . On znade za župu Drinsku13) s mjestom Brusnom¹4);
on zna i župu Rašku ) tako prozvatu od istoimene riečice , koja se izpod
mjesta Raške izlieva u Ibar. U tom predielu poznati su mu potoci Lim i
Ibar (Ylibro), od kojih prvi izlieva se u Drinu , drugi u Moravu 16), poznato mu
je takodjer mjesto „ Caldana " (Banjska) i glavni grad župe slavni Ras
ili Rasa sa stolicom vladike i crkvom sv. Petra 7). Blizu Novoga Pazara
(Rase) vidi se i sada spomen crkve biskupske sv. Petra i Pavla 18) . -— Ljeto-
piscu poznat je takodjer Dubrovnik 19) , Koto r20) , gdje je njeko vrieme
stanovala udova Jakinta , supruga kneza Bodina , zatim grad „ Obolon “
(sada Ubala na zemljovidu) ne daleko od Kotorskoga zaljeva, u koga zatvori
se knez Gjuro ; poznat mu je pred Dubrovnikom otok Lokrum sa Bene-
diktinskim samostanom21 ) itd . Zeti na jug poznati su ljetopiscu gradovi Bar
sa crkvom sv. Gjure 2), koja bijaše metropolitskom a sada je džamija, zatim
Skadar sa glasovitom opatijom Benediktinskom sv. Sergija i Bacha , u ko-
joj sahranjeni su mnogi knezovi Zetski. Za Bar i Skadar borahu se Grci
i bližnji slovjenski knezovi bez prestanka, tè Skadar bijaše mnogim prestolno

1 ) Cap. XXVI. 2) Cap. XXXIX. 3) Cap. XXV. 4 ) Cap. XIII, XIV.

5) Cap. XXXV. 6) Cap. XXX. 7) Monnm. serb. p. 31. 8) Cap. XXXII . XLI .
9) Na tom ostrvu sazida vladika Zetski Ilarion crkvu sv. Nikole, tè ju sv. Sava
poveljom od god. 1233. stavi pod neposrednu vlast metropolite srbskoga .
Monum. serb. p. 17.
10) Cap. XXV. 11) Cap. XXII . 12) Cap. XXXVII. 13) Cap. XVIII .
14) Cap. XXXI. 15) Cap. XVIII, XIX, XXI, XXIII, XXXI, XXXII, XXXVI,
XXXVIII, XXXIX , XLI. 16) Cap. XXI.
17) Ibid. U toj crkvi postavio je i sv. Sava episkopa . Sr. ljetopise kod Šafařika
(pamatky jihoslov.) str. 59 .
18) Hilferding : Bosnija u rusk. besedi III, 67.
19) Cap. XX. 20) Cap. XXIV. XL. XLI. 21) Cap . XXXVIII .
22) Cap. XIV. XXXIII . XXXVIII. XL. XLI.
 Dr. Fr. Rački. 213

mjesto. Od južnijih mjesta napominje ljetopisac Olgun¹), Drač²) , tè rieke

Drin³) i Vojušu¹) .
Još mi je u kratko protumačiti dva zemljopisna pojma našega ljeto-
pisca. On naime napominje pokrajinu „ Praevalita nu « ³) i bana „ regio-
nis Praevalitanae"6) . Poznato je , da se rimska Dalmacija iza Konstantina
velikoga dielila u Dalmaciju u smislu užem s glavnim gradom Solinom i u
„ Praevalis s glavnim gradom Skadrom ) ; „ Praevalis " bila je nješto
prostranija od potonje Duklje i Zete, tè joj rieka bieli Drin bijaše južna gra-
nica . Iz smisla , u kojem Dukljanski ljetopisac govori o banu Prevalitanskom,
bih zaključio , da je njemu „ Praevalis " ležala na jug-iztoku Zete, tè donekle
graničila s Rasom. Ljetopisac nadalje govori takodjer o Dalmaciji u smislu
užem t. j . kano o česti Dalmacije gornje , u kojoj inače ležahu Zahumje ,
Trayunja, Podgorje i Zeta : " Basilius imperator -veli ljetopisac obtinuit
Bulgariam, Rassam et Bosnam , totamque Dalmatiam , omnesque mari-
timas regiones usque in finibus inferioris Dalmatiaes) Ovdje ljeto-
pisac Dalmaciju razlikuje od gornje Dalmacije i od njekih primorskih pokra-
jina. Isto tako car bugarski Samuel „ congregato magno exercitu advenit in
partibus Dalmatiae supra terram regis Vladimiri " 9), koj je inače stolovao
u Krajni. Po mojem mnienju kada ljetopisac govori o Dalmaciji u smislu
užem, razumieva onaj dio gornje Dalmacije, koj se u tom znamenovanju na-
pominje iu ostalih domaćih spomenicih srednjega vieka. Stjepan prvovien-
čani pripoviedajuć (kakovih 50 godina po Dukljaninu) , što sve pridobi mu
otac Stjepan Nemanja, kaže : " Диоклитию же и далмацию истовую дѣдн-
ноу свою " priobrete , tè u njih izbraja ove gradove : дань градь , сардонікин
градь, дривость, рослфь градь рекомын скьдрь, град скать, градь льцинь, градь
แ
sapь " .10) U Diokleji dakle i Dalmaciji navadjaju se gradovi : Dan, Sardonik,
Drivast, Skadar, Svač, Olgun i Bar, koji su u onoj česti gornje Dalmacije,
koja leži izmed planine Suturmana , mora jadranskoga i dolnjega teka rieke
Drima. Još točnije naznačuje isti Stjepan ovu Dalmacijuopisujuć svoj rat
ВАЗДВИже рать
s Mihajlom Dračkim, o kom pripovieda : "„ H TAH BьZĄВнÆE PATь на
NA мене
MCHC ...
. . .
и прѣють єдинѣ оть градь монхь , скьдрь глаголємні , вь истинѣнѣн далматин
corч11) . Ovdje dakle Stjepan veli naročito, da je Skadar u pravoj Dal-
maciji. Pod Dalmacijom u smislu užem ili najužem razumieva se onaj dio
gornje Dalmacije, koj je izpod Dukljanske županije , tè koj s ovom ujedno
sačinjavaše kadšto Zetu u širem znamenovanju . S toga se Dioklija i Dal-
macija u starijih spomenicih napominju često jedna pored druge. Ova Dal-
macija, a ne sadanja, ima se razumievati, kada se napominje u naslovih srb-
skih vladalaca ; tako se već Stjepan prvovienċani piše : » ρь Вьс€ сpьпскнIC

1) Cap . XXVI. 2) Cap. XXX. XXXIII . ³) Cap . XXIII . 4) Cap . XXXIV.

5) Cap. III. 6) Cap. XXII.
7
Cf. Not. dignit. imp. I, 7. ed. Boecking. Procopius de bello Goth. I, 15,
8) Cap. XXXII. 9) Cap. XXVI. 10) Žitie sv. Symeona gl. VII.
11) Ibid. gl. XVIII.
214 Ocjena starijih izvora.

земле, диаклитни и тракоуние и дальмациє и захльмне " 1) itd. Ove četiri po-
krajine, buduć su se s veće strane protezale duž mora , zovu se u drugom
spomeniku ) jednom riečju : noморhск “ , a taj nazov slaže se podpunoma s
Dukljanovim maritima ", samo što je ovaj obsežniji.
Evo tim putem, kako mislim, pojde mi za rukom opisati pozorište , na
kom razvija Dukljanski ljetopisac svoju . pripoviest. Sada znamo što je u
njega Hrvatska (biela i crvena), što Dalmacija u širem (gornja i dolnja),
užem (gornja ) i najužem (najjužniji dio gornje) znamenovanju, što Zahumje,
Travunja, Podgorje i Zeta, što Rasa itd.
Jedva sada možemo pitati o vjerodostojnosti onih zgoda, koje ljetopisac
razvija u obsegu toga pozorišta , a tim riešiti pitanje o vjerodostojnosti sa-
moga ljetopisa.
Odkle je dukljanski pop crpio viesti za svoj ljetopis ?
Pop Dukljanin u predgovoru svoga ljetopisa tako govori o svom poslu,
da je on zaprošen ne samo od svećenstva Dukljanskoga nego i od tamošnje
mladeži , „ut libellum Gothorom , quod latine Sclavorum
dicitur regnum , quo omnia gesta ac bella eorum scripta sunt , ex
sclavonica littera verterem in latinam, vim inferens meae
ipsae senectuti vestrae postulationi fraterna coactus charitate parere studui.
Verumtamen nullus legentium credat , alia me scrip-
sisse praeter ea , quae a patribus nostris et antiquis
senioribus veridica narrationereferre audivi “ . Ovdje
pop Dukljanin o svom književnom poslu , koga a poduze nagovorom svojih
zemljaka , govori dvoje : a) da je na želju svojih zemljaka iz latinskoga jezika
u slovjenski nastojao prevesti knjigu , ljetopis, poviest o kraljevstvu gothičkom ili
slovjenskom, gdje se pripoviedaju sve njihove zgode i svi ratovi. Po mojem
mnienju ovdje " sclavorum " i " latinorum littera" nemože znamenovati pismo,
već jezik latinski i slovjenski , kao što se vidi iz onoga mjesta u gl. IX. ,
gdje Dukljanin govori, da je Konstantin filosof (Ciril) 19 litteram lingua scla-
vonica componens, commutavit (i. e. vertit) evangelium Christi atque psal-
terium et omnes divinos libros veteris et novi testamenti de graeca lit-
tera in sclavonicam .." Ovdje se govori o prevodu sv. pisma iz grčkoga
jezika u slovjenski' gore pako o prevodu poviesti ili ljetopisa „ o kraljevstvu
slovjenskom iz slovjenskoga jezika u latinski . Nemože se dakle tuder mi-
sliti razborito, da bi bio Dukljanin rečenu poviest prepisao latinskimi pismeni
iz izvornika pisana slovjenskimi pismeni , tè da bi bio njetko kašnje taj pre-
pis preveo u jezik latinski . Dukljanin je dakle preveo libellum Gothorum " .
Ali zgoljnim prevodom nije bio gotov njegov posao ; jer on b) veli, da nije
drugo pisao osim ouoga, „što je čuo od otaca i staraca vjerodo-
stojno pripoviedati " . Kada bi ljetopis popa Dukljanina bio puki prie-

¹ ) Monum. serb . p . 11 .
Ib. p. 9-10. Isti Stjepan u podpunom naslovu piše se : "господинь ВСЕ
СОБЬСКЕ земле и диоклию и далматию и травоунию и улымьске землю " . U
podpisu pako : „ краль .. всю срыпске землю и поморьскю “ .
 Dr. Fr. Rački.. 215

vod, ova opazka u predgovoru bila bi mu suvišna , da nereknem bez smisla .

K čemu bi bio štioca upozorio , da u ljetopisu nije ničega naveo iz svoje
glave , već da je vjerno sliedio stare pripoviesti i stara predavanja , kada
nebi bio ništa drugo učinio , već preveo " libellum Gothorum" ?
Odavle sliedi , da Dukljaninov ljetopis sastoji iz dviju česti , od kojih
jedna je prevedena , a druga sastavljena po starijih pripoviestih i ustmenom
predavanju.
Ima li pako u istom ljetopisu kakvoga traga tomu prievodu i nastavku
izvornomu ?
Pazljivi čitalac Dukljanskoga ljetopisa primietit će , da se on dieli u
dvie polovice, od kojih prva opisuje i pripovieda zgode sbivše se u Hrvatskoj
u obširnijem znamenovanju , druga zgode sbivše se u opisanih četirih pokra-
jinah crvene Hrvatske i u bližnjoj Raši. U samom ljetopisu povjestno obzorje
postaje svedjer tjesnije i uže , dok se nestisne na samu Duklju i okolišne
zemlje. U gl . XIX. dieli se ovo povjestno obzorje a Časlav je posljednji vla-
dalac, koj je upravljao cielom djedovinom. Iza njega , kako rekosmo nješto
više, podielila se država u same neodvisne banovine, dok nam se nepomalja
Pavlimir, najprije kano knez Travunje , zatim Raše ; a kašnje dolaze na po-
zorište ( osobito iza gl. XXIV. ) župani Zahumski , Travunjski, Podgorski, Zet-
ski i Raški. O bieloj Hrvatskoj i Bosni spomen sve više izčezava, tè se one
samo mimogredice napominju.
Ovo je razlika izmed jedne i druge polovice obzirom na sadržaj , po-
vjestni i zemljopisni. Med jednom i drugom čini prielaz potomstvo Radoslava
kralja , koj po ljetopiscu provede svoje izgnanstvo u Rimu , a unuk Pavlimir
vrati se na jug slovjenski, podieljen i razciepan u banovine. Nù med obima
polovinama vlada njekakova razlika u duhu povjestnom. U prvoj polovici
kolo vodi gothizam " . Ovdje " Gothi " posjednu staru Dalmaciju , osnuju
novu državu , stoje u odporu s rimskim stanovničtvom kršćanskim , progone
kršćane, dok i oni nepriljube vjere krstove itd . Ovdje ukazuje se svagdje
jedinstvo monarhije , samo poslie smrti Tomislava oba njegova sina razdvoje
državu tako, da Razbivoju pade u dio Hrvatska , Vladimiru Srbija ; ali poslie
―
smrti Razbivoja Vladimir opet ujedini državu . Naprotiv u drugoj polovici
" gothizmu" neima ni traga, ovdje stavljaju nam se pred oči sami čisti župani
slovjenski , demokratički duh slovjenski u državi i vladajućoj obitelji vlada
izključivo .
S toga ja bih mislio , da je prvi dio ljetopisa t. j . dopirući do smrti
Časlava (u gl. XIX. ) onaj libellus Gothorum , quod latine Scla-
vorum dicitur regnum " , koga je pop Dukljanin preveo iz slovjenskoga
u latinski jezik , i koj je u ono doba bio u rnku naroda u slovjenskom
jeziku.
Drugi dio ljetopisa t. j . od XIX . glave do kraja izradio je pop dukljan-
ski samostalno upotriebiv sliedeće izvore : a) sam Dukljanin veli, da je samo
ona pisao , „ quae a patribus nostris et antiquis senioribus ve-
ridica narratione referre audivi" . Nebih mislio , da se glagol " re-
Književnik I., II. 14
216 Ocjena starijih izvora.

ferre tiče samo ustmena predavanja, tim manje, čim se ovdje napominju i
i patres " i „ seniores " . S toga se po mom sudu ovdje razumievaju
i pismena i ustmena predavanja , i pismene bilježke i ustmene pripoviesti.
Mnoge epizode u drugoj česti ljetopisa odavaju na prvi pogled karakter ust-
mena predavanja ; dovoljno će biti uputiti štioca n. p . na gl. XXXIII. Ust-
meno predavanje imalo se takodjer čuvati u obliku narodne pjesme, a mnoga
zgoda bila je tako rekav privezana na gdjekoje mjesto , gdje se je naime
sbila. Tako n. p . za Dukljanina zvalo se jedno mjesto u šumi kod Prapratne
(u Crnoj Gori) „ božja milost " . ) Narodna poviest skapčala je s ovim topič-
nim imenom zgodu , koja bi se bila imala sbiti za kneza Dobroslava. Na ovoga
naime na onom mjestu navali vlastiti sin Gojslav , tè nepoznavši ga baci na
zemlju. Dobroslav zaviče : "bože pomiluj, bože pomiluj « ; sin pozna otca po
glasu, moli ga za oproštenje , otac ga utieši primietiv : „ da je s njimi božja
milost, što nebijaše ranjen " . Odavle Dobroslav prozva ono mjesto kod Pra-
pratne božja milost " . Blizu Skadra na ravnici bijaše za Dukljanina križ ,
koj se zvaše „ Kursilijev križ « , 2) jer je ondje preminuo grčki vojvoda „ Kur-
silius “ , bivši ranjen u ratu Zetskom. Takovih mjesta, s kojimi je narod skap-
čao ustmeno predavanje , imalo biti mnogo. Nù okrom predavanja imao je
pop Dukljanski pred sobom b) pismene bilježke i izvore . On opi-
sav žitje sv. Vladimira, kneza Zetskoga , zaključuje : " quantas et quales vir-
tutes et prodigia deus operare dignatus est per b. Vladimirum famulum
suum , qui scire desiderat librum gestorum ejus relegat , quo acta
eius per ordinem scripta sunt..3) Iz ovih rieči vidi se, da je pop
Dukljanin žitje sv. Vladimira imao pred sobom. Iz pismenih bilježaka crpio
je pop Dukljanin po mojem mnienju ono , što u gl. XXXVIII . pripovieda o
Petru nadbiskupu Barskom.

Znajući ovako i pozorište povjestno i izvore Dukljanskoga ljetopisca ,

možemo jedared upitati : kolike je kritičke vriednosti, kolike li povjestne ciene
njegov ljetopis ?

Odgovarajuć na ovo pitanje odielit ćemo najprije prvu polovicu ili prvu
čest ljetopisa od druge. S toga imamo najprije vidjeti : koje historičke vried-
nosti jest libellus Gothorum" , štono ga pop Dukljanin samo prevede i uvrsti
u svoj ljetopis kano njekakav uvod ?

Malo imade ljetopisa, u kojih bi vladala takova anarhija u starom na-

rodopisu , u staroj poviesti , u starom zemljopisu itd., kakova vlada u tom
dielu Dukljanskoga ljetopisa. Gothi su mu Slovieni ; pà ta gothomania " kod
dalmatinskih pisaca vrlo je stara ; prepliće se kroz sav srednji viek , tè se

¹) Cap. XXXIII . : Nomen loci bosya milost, quod latine dicitur dei misericordia,
qui locus sic vocatur usque in praesentem diem " .
2) Ibid : 29 In quo loco posita est crux, quae usque hodie crux Cursilii vocatur ".
3) Cap. XXX.
 Dr. Fr. Rački. 217

nije ni danas izkorienila.¹) Ona je starija od popa Dukljanina . ) Na tom

temelju izveo je ljetopisac dvadeset i šest gothičko -hrvatsko -srbskih kraljeva
od Ostrojla, koj došav iz Poljske utemelji to novo kraljevstvo na slovjenskom
jugu, do Časlava, za kojim se ovo kraljevstvo razpade u banovine i županije.
Da su Gothi bili pleme germansko a ne slovjensko, bilo bi suvišno do-
kazivati u naše doba. Našega ljetopisca , kano i njegove prednjake i nasljed-
nike, mogla je na slovjenstvo Gothâ zavesti misao, što su Gothi njeko vrieme
VI. vieka vladali u Panoniji, Noriku i Dalmaciji, gdje car Justinian napokon
kraj učini njihovu gospodstvu, i što su u vrieme gothičko -rimskih ratova Slo-
vieni napadali byzantinske pokrajine Balkanskoga poluotoka i onuda se širili.
Uspomena, i to tamna, one dobe sačuva se u kašnjih spomenicih dalmatin-
skih, med koje ide ljetopis Dukljanski. Koli tamna bijaše sbilja ova uspo-
mena, može se razabrati n. p. odanle , što po ljetopiscu bio bi Totila drugu
polovicu Gothâ vodio i uveo u Italiju , dočim nam je od drugud poznato , ³)
da je Totila, sinovac Hildebaldov , poslie smrti Erarika (542) nastupio prie-
stol gothičko -talijanskoga kraljevstva, bivšega tada već na umoru . Ovaj vla-
dalac bijaše sbilja jedan od prvih junaka svoga naroda , pà si valjda tim
steče spomen u kašnjih ljetopisaca , u dalmatinskih pako iz onoga takodjer
razloga, što bješe svoga vojvodu Ilaufa poslao (549 ) u Solin¹) .
Nadalje ---- taj "9 libellus Gothorum " povukô je u svoje područje mnoge
ine zgode , koje se sbiše u inih naroda ili pako u inih plemena slovjenskih,
pokle kako gothičkoj vladavini u Italiji i Dalmaciji nestade i traga. Tako
je n. p. „ libellus " na priestol gotičko - dalmatinski prenesao (gl. VIII . — XIII . )
moravskoga kneza Svatoplka i njemu podmetnuo preustrojenje Ostrojlove
poganske države na temelju kršćanskom . On znade takodjer pripoviedati o
došašću Bugara od Volge u Macedoniju , o došašću Magjara , tè ove zgode
umije staviti u savez s Ostrojlovimi potomci.
U predidućoj razpravi o Konstantinu Porphyrogeneti navedoh po redu
imena onih hrvatskih i srbskih velikih župana, koja se napominju u vjerodo-
stojnih izvorih do druge polovice X. vieka . Pa od svih ovih imena nalazimo
izmed dvadeset i šest ljetopiščevih samo ova , koja se slažu : Tomislav ,
Seb (d) eslav , Vladimir i Časlav!
Odgovarajuć dakle na pitanje o vriednosti historičkoj prvoga diela Du-
kljanskoga ljetopisa, možemo bez svakoga okolišanja reći : da taj „libel-
lus Gothorum« za hrvatsku i srbsku poviest neima baš ni-
kakove vriednosti niti u materijalnom niti u formalnom
obziru.
Prelazimo na pitanje o vjerodostojnosti drugoga diela dukljanskoga

1) Sr. Prospetto cronologico della storia della Dalmazia. Zara 1863. Str. 7., 14. ,
61. itd. Književnik : I., 136-38 .
2) Cf. Thom. archid. hist. salonit. cap. XVI .
3) Cf. Procop. de bello goth. III, 2 .
4) Ibid. III, 35 .
15*
218 Ocjena starijih izvora.

ljetopisa, štʊno ga sám pop sastavi , kako vidismo, po ustmenom predavanju

i po pismenih bilježkah starijih .
Ovaj dio ograničuje se na poviedanje prošlosti kneževine Zetske na po-
seb, a Zahumske, Travunjske, Podgorske u obće , isto tako županije Raške ,
u koliko ova bijaše u doticaju sa Zetom. Zgode ovih prediela pripoviedaju
se počam od X. vieka , pà, kako rekosmo, nastavljaju se do druge polovice
XII. vieka. Ovu dobu otvara Pavlimir, župan Travunjski, kojega oba unuka
Prelimir i Krešimir bila bi po ljetopiscu¹ ) vladala zadnjih godina vlade i po-
slie smrti bugarskoga cara Petra († 968), tè se Prelimir još borio s Grci za
neodvisnost Zete, Podgorja, Travunje i Zahumja, pokle bi bili oni osvojili
Bugarsku (971 ) .
Ocjenjujuć dakle historičku vriednost Dukljanskoga ljetopisca imamo u
obzir uzeti prošlost samo rečenih pokrajina , kneževina i županija od druge
polovice X. do druge polovice XII . vieka , vrieme indi ovih dvaju stoljeća .
Ovaj dio počima dakle ondje, gdje doče Konstantin Porphyrogeneta . U ljeto-
pisu sve zgode vrte se oko osoba dotičnih knezova i župana , koji se ovdje
kraljevi zovu. Taj naslov podjeljuju medjutim gospodarom Duklje i Zete
takodjer ini zapadni pisci. Tako papa Grgur VII . pisao je dne 9. siečnja
1078 list " Michaeli Sclavorum regi « , 2) koj bijaše Dukljanski župan ili
knez . Vilhelmo biskup Tyrski piše god. 1096. o križarih , da „ pervenientes
ad locum, cui Scodra nomen, Sclavorum regem ibi reperunt. "). Tomu se
dakle nečudimo , što i Dukljanin , navlaš pišuć latinski , knezove Zetske zove
„reges," dočim gospodare Rase zove župane („ juppanus « ) , a Bosne banove.
Po zakonih kritike imali bismo drugi dio našega ljetopisa nadgledati
pomoćju inih suvremenih pisaca, tè prosuditi : u koliko su istinite i vjerodo-
stojne one pismene bilježke , osobito pako ona ustmena predavanja, iz kojih
i po kojih pop Dukljanin taj dio sastavi.
Mi ćemo ovdje navesti glavnije izvore historičke za pomenuta dva vieka,
kojima se bavi ljetopisac Dukljanski. Amo spadaju :
a. Grčko žitje sv. Vladimira : „ ΤῇT . κβ ' του Μαΐου μηνός ψάλλομεν τὴν
ἀκολουθίαν τοῦ ἁγίου Ἰωάννου τοῦ Βλαδιμήρου καὶ θαυματουργοῦ. “ Ovo žitje , sada
bibliografička riedkost, bilo tiskano prošloga vieka ( 1740-42) u Moschopolu
u Arbanaskoj u sborniku » Axoλovia " pored žitjâ slovjenskih apoštola sv. Ci-
rila i Methoda , tè njihovih učenika Gorazda, Klementa, Nauma, Save i An-
gelara i napokon Nikodima, koga Turci izmučiše u Beogradu god . 1709. Taj
sbornik obielodaniše dva grčka monaha Mihajlo sin Gore (6 tou Txópxç) i
Grgur Konstantinides , a „ uze ga pod svoje pokroviteljstvo Josaf arhiepiskop
τῆς πρώτης Ιουστινιαννῆς ᾿Αχριδῶν καὶ πάσης Βουλγαρίας. 4) Ovo žitje ovdje napo-

1) Cap. XXIII .
2) Ap. Mansi : Coll. Conc. XX, 246.
3) Bongarii : gesta dei per Francos I. , 139 .
4) Čest ove riedke knjige izda Hilferding u ruskoj besjedi (Moskva 1859 ) sv. II.,
str. 127-144 pod naslovom : " Grečeskaja služba sv. pervoučite-
ljam slavjanskim i žitie sv. Nauma Bolgarskago ".
 Dr. Fr. Rački. 219

minjem na prvom mjestu radi toga, što se i pop Dukljanin pozivlje na "lib-
rum gestorum b . Vladimiri “ , on imaše dakle takodjer pri ruci njeka-
kovo žitje sv. Vladimira. Kao što se može iz grčkoga žitja razabrati, ono
bijaše izvorno pisano jezikom slovjenskim i to po njekom Bugarinu, a kašnje
bijaše prevedeno u grčki jezik ; a preradjeno onako , kako do nas dojde u
rečenom izdavanju Moschopolskom, tekar početkom XVI. vieka.¹) Ovo žitje
imalo biti sastavljeno po predavanjih, sačuvanih po svoj prilici u jugo- zapad-
noj Bugarskoj , vjerovatno u samostanu kod grada Elbassana, o kom se veli,
da ga sagradi i utemelji (999) sam sv. Joan-Vladimir. Obzirom na historičku
vriednost ovoga žitja dužni smo izpovjediti , da, prem popa Dukljanina gdje-
što popunjuje , Dukljaninov „liber gestorum" imao svakako bliži biti
dobi sv. Vladimira , tè je imao dotična " gesta “ iz čišćega vrela crpiti , nego
li grčko žitje. Ono je poteklo iz kašnjega pera i razvilo se u zemlji oda-
ljenoj od pravoga pozorišta zgodâ blaženoga Dukljansko - Zetskoga kneza. Uza
to je grčko žitje izgrdjeno kašnjimi dodatci i kojekakvimi anachronizmi, ka-
kav je n. p. taj ,da je sv . Joan-Vladimir bio sin velikoga župana srbskoga
Stjepana Nemanje !! U ostalom i takovo žitje kakovo je, sviestnomu povjest-
niku neće biti bez koristi.
6. Najvažniji izvor za prošlost hrvatsku i srbsku XI . - XII . vieka jesu
byzantinski ljetopisci i povjestnici.Nù žalibože ovi se malo bave s pripo-
viedanjem zgoda Zahumskih, Travunjskih i Dukljanskih, koje se pobliže tiču
Dukljanskoga ljetopisca. Ove jug- zapadne pokrajine hrvatsko-srbskoga naroda
malo dolažahu u neposredni doticaj s iztočno -rimskim carstvom, koje je tada
gorostasne ratove vodilo proti Bugarskomu, kao najvećemu i najpogibeljnijemu
si carstvu. S toga isti pisci rečenih pokrajina sjećaju se u toliko , u koliko
već uslied svoga položaja bijahu povučene u bugarsko -byzantinske razmirice ;
pà iz ovoga razloga češće napominju gospodare Raške zemlje, koja nije se
mogla oteti ovim razmiricam. Od Konstantina Porphyrogenete do Kedrena
nijedan od Byzantinskih ljetopisaca nenapominje naših stvari. Prvi je Ke-
dren, koj god. 1015. za vlade cara Vasilija II . čini spomen o sv. Vladimiru,
zetu Samuela cara Bugarskoga, 2) ob onom istom knezu, o kom imamo na-
vedeno žitje i obširniji životopis popa Dukljanina . Nù i tude napominje se
slavni knez samo mimogrede, u koliko naime bijaše upleten u grčko - bugarsku
razmiricu. Na taj način grčki ljetopisci nedaju nam nikakova podatka za
dobu od god. 959. do 1015. , tè u ovom razdobju nemožemo nadzirati ljeto-
pis dukljanski pomoćju onih pisaca najvažnijih za poviest iztočne Evrope.
Ali počam od rečene godine obilniji su carigradski ljetopisci , izmed kojih
zaslužuju pozornost hrvatskoga i srbskoga povjestnika sliedeći : ) Kedren
Gjuro , koj izvede svoj ljetopis od početka svieta do god. 1057. On je
stariju dobu sastavio po Theophanu, Gjuri Hamartolu , Konstantinu Porph. i

1) Sr. Hilferding : Pisma ob istorii Serbov i Bolgar (rusk. besjeda sv. III.
god. 1859. , str. 158).
2) Edit. Bonens. pag. 462 .
220 Ocjena starijih izvora.

njegovu nastavljaču itd. U tom dielu svoga ljetopisa bez svake je vriednosti,
bez kritičkoga je razbora ; u poviesti XI . vieka, koga je sám živio , može
se upotrebiti . Suvremenik bijaše mu ) Skylitzes Ivan protovestijar i
kuropalat, koj sastavi ljetopis od god. 811. - 1057 . Za stariju dobu sliedio
je ljetopisce Syncella, Theophana , Psella itd. an) Zonaras Ivan , zapo-
vjednik carske straže ; on je sastavio ljetopis od stvorenja svieta do svoje
dobe t . j . do god . 1118. % ) Glykas Mihajlo ; ovaj sastavi ljetopis dopi-
rajući do god . 1118. m ) Nikifor Bryennius , cesar, zet i panhyperse-
bast cara Alexia I. Komnena . Umrie 1137. i ostavi poviest Komnenâ od
Isaka do početka vladanja svoga tasta. Njegova supruga 3) Ana († 1148 )
napisa poviest svoga otca cara Alexia. Napokon ) Ivan Kinnamus ,
grammatik, koj je bio drug Emanuela Komnena u njegovih vojnah , napisao
je poviest vlade Ivana i Emanuela Komnenâ do god. 1176.¹)
Kinnamu suvremenik imao biti naš pop Dukljanin, a njegov ljetopis
ima se sravnati s pomenutimi byzantinskimi pisci . Ovi pisci pripoviedaju o
Raši i gorenavedenih županijah, navlaš pako Duklji u toliko, u koliko iztočno-
rimski carevi XI i XII vieka, imenito Vasilij II ., Mihajlo IV. , Konstantin IX
(Monomachos), Mihajlo Dukas, Nikifor Botaniates, napokon Komneni Alexij ,
Ivan i Emanuel dojdoše u kakav odnošaj s gospodari i vladari onih zemalja.
Ovdje opisuje se kako je i Srbija poslie Bugarske ( 1019) postala pokraji-
nom iztočno-rimskoga carstva ; kako je ona poslie smrti ratobornoga Romana
III. (+1034) grčki jaram sbacila , nù pod Mihajlom IV. opet došla pod njega
( 1036) ; kako se pod Stjepanom Vojslavom (Boïsλaßog) dignula proti grčkomu
gospodstvu (1040) , kako je zatim njegov sin Mihajlo mir utanačio s Carigra-
dom i dobio naslov carskoga protospathara, ali kašnje zavadio se opet s by-
zantinskim dvorom povodom onim, kada na prosbu velikaša Bugarskih dade
jim svoga sina Bodina za vladara (1073) ; kako je ovaj isti Bodin ratovao s
Alexiom Komnenom ; kako je rat nastavio Vlkan, a nemogav odoliti sili do-
čekao kod Lipljana cara, utanačio s njim mir, davši mu za taoce Uroša i
Stjepana Vukana , svoje stričeviće (1084) . Nù Vlkan (Boλxavog) kašnje zavadi
se opet s Grci ; dok se opet (115) s carem pomiri itd. Pozorište sviju zgoda,
o kojih Byzantinski pisci pripoviedaju, većinom je stara županija Rasa i naj-
južniji dio stare Dalmacije od Skadra do Drača . Pa doisto i ljetopis Dukljan-
ski na ovom pozorištu razpravlja odnošaje izmed Grka i tamošnjih južnih
Sloviena. On znade pripoviedati (gl. XLI) o vojenom pohodu vojvode Alexia
„ Condistephana " iz Drača u Skadar, ob osvojenju istoga grada kroz vojvodu
cara Ivana Komnena (gl . XL .) itd .
Zapadni pisci redje spominju onih pokrajina balkanskoga poluotoka.
Izim listina pape Aleksandra II . i Grgura VII. bacaju njeko svjetlo na one
strane Lupus Protospatha (1081 ) , i oba križarska pisca Raymndus de Agiles
( 1096) i Vilhelmo biskup Tyrski 2)

1) Svi ovi pisci obielodanjeni su u sbirci byzantinskih povjestnika i ljetopisaca iz

išavšoj u Parizu i Bonni. 2) Bongarsii : gesta dei per Francos . I., 136. , 660.
 Dr. Fr. Rački. 221

Od domaćih listina one dobe, koje bi se ticale Dukljaninova pozorišta,

neimamo ni jedne, kojom bi se mogla poslužiti kritika ili kojoj bi bila za
sada dokazana vjerodostojnost. Medj listinami nosećimi na čelu dobu onu
broje se ove ) darovnica „ Latovitta ", protospathara i stratege „ Srbije i
Zahumja" (Serviae et Zachulmie) okô god . 1030-44, kojom se daruje Lo-
krumskim Benediktinom crkva sv. Pankracije na Babinom polju s dotičnim
zemljištem ¹ ); B ) darovnica Gabriela zahumskoga biskupa, kneza Miroslava ,
bana Ratimira i ostalih Zahumskih velikaša , kojom se okô god . 1044 daruje
mjesto Babinopolje Vitalu Lokrumskomu opatu 2 ); 7) potvrdnica ove da-
rovnice Hranka velikoga župana Zahumskoga podieljena opatu „ Grobis " -u
istoga vieka ) ; 6 ) oporučna darovnica Bodina „ božjom milošću kralja “
pisana god. 1100 (indict. VIII ) po opatu samostana sv. Sergija i Bacha , ko-
jom se Lokrumskim benediktinom daruje mjesto sv. Martin „ de Zonchetto " 4) ;
) potvrdnice župana Boleslava istoga vieka indict. V =1112. 5); %) od-
suda sudca dubrovačkoga Gerde u razpri radi mjesta sv. Martina od god.
1114 „ Ind . VII . mense Novembris regis Georgii, filii regis Bodini primo anno
regnante praedicto rege " ); ) potvrdnica kralja Gjure i matere kraljice
istoga mjesta Benediktinom Lokrumskim, pisana „ Ind . VIII “ - 1115 ) ; 6) Istoga
vieka potvrdnica bana Borića podieljena Lokrumskomu opatu Vinku 8);
) darovnica Deše župana Dukljanskoga i Zahumskoga od god . 1151 , ko-
jom se otok Mljet daruje Benediktinom Garganskim u Pulji 9) ; x ) potvrd-
nica istoga Deše („ magnus Comes tere Zachulmie ") Lokrumskim Benedik-
tinom.
Ako ne sve, a to velik dio ovih listina (osobito one Bodina i Gjure)
bit će podmetnute 10) . Farlati ob onoj kralja Gjorgje veli , da je u Lokrum-
skom (tada) arkivu ; Kukuljević nekaže ništa o njihovih izvornicih il prepisih
u arkivu Dubrovačkom ; a svakako trebalo bi potanje izpitati jih, prije nego
li se bar o njekih konačni sud izrekne .
Obzirom dakle na gore navedene suvremene povjestne izvore, osobito
pako na Byzantinske pisce, pita se : je li i od kakove vriednosti drugi dio
Dukljanskoga ljetopisa ?
Po našem mnienju taj ljetopis može se dobro upotriebiti a) za zemljo-
pis gornje Dalmacije XII . viek a, osobito pako stare Zete ; što je tim važnije,
buduć neimamo u tu svrhu sličnih onodobnih izvora . Kao dopunjak zemljo-
pisni može se još upotriebiti putopis Dukljaninova suvremenika i arabskoga
zemljopisca Edriza , koj svoje djelo dovrši god . 1153 potaknućem Rogera II. ,
Sicilskoga kralja. Zanimivo je , kako Edrizi opisuje 11 ) Ilirik, Macedoniju, The-
saliju, Thraciju, osobito put od Drača u Solun, zatim od Drača do Beograda

1) Farlati : Illyr. sacr. VI.. 45. Kukuljević : izviešće o putovanju. str. 22.
2) Ibid. 3) Ibid . p. 45 , 46. Izviešće loc. cit. 4 ) Ibid. p. 58.
5) Ibid. p. 59. 6) Ibid. 7) Ibid. p . 60. 8) Ibid . p . 79. 9) Izviešće ibid.
10) Cf. Engel : Geschichte des Freistaates Ragusa. S. 76 .
11) Schnureri : Biblioth. arabica : Edrisii geografia II., 286 et seq .
222 Ocjena starijih izvora.

Može se naš ljetopis na dalje upotriebiti b) za popunjenje byzantin-

skih pisaca osobito u poviesti Dukljanskoj i Raškoj XI . i XII. vieka. Istina
je, taj posao zahtieva i mnogo muke i mnogo oštroumlja i vještine, osobito
ako se uzme u obzir, da Dukljanin nije poviedao po godinah zgode, koje pri-
povieda i da se on i Byzantinci većinom neslažu u nazivanju dotičnih vla-
dalaca, buduć da Dukljanin daje im sama narodna imena, a mnogi od njih
imahu i narodno i crkveno. Tako n. p. sv. Vladimir zvao se inače Ivan Vla-
dimir, Samuelov sin Radomir zvao se još Gabriel Romanus itd. Uostalom
naš ljetopis , čim zasiže u doba starije , tim je nepouzdaniji.
Dočim indi prvi dio Dukljanskoga ljetopisa t. j. libellus Gothorum <<
nije poviesti našoj od nikakove koristi, razborit povjestnik moći će se drugim
dielom poslužiti za poviest Duklje i Raše XI. i XII . vieka, nù svakako naj-
većim razborom i to " cum grano salis « . Povjestniku je dužnost pored toga
biti tim opreznijim, čim je ljetopis Dukljanski do naših ruku došô dosta iz-
kvaren.
Poraba obiju diela Dukljanskoga ljetopisa bijaše u Dalmaciji njekada
obćenita, kao što se vidi iz staroga ljetopisa hrvatskoga i njegova prevoda,
te raznih starijih imenika crkvenih. O tih drugojatnih spomenicih treba ov-
dje prosboriti .
U Vatikanskoj knjižnici u Rimu čuva se pod br. 7019 rukopis u kom
od str. XCVII. do CXVI. čita se ljetopis u hrvatskom jeziku a latinskimi
pismeni. On završuje sliedećimi riečmi : „ Gospodin dmine papalić
najde ovoj pismo v krajni v marković v jedne knjige stare
pisane harvackim pismom. Izpisa rečeni dmine rič po rič, aja
Jerolim Kaletić ovoj pripisah iz rečenih knjig na tisuća i pet
sati četardeset i šest na sedam dan otubra miseca v omišu,
bogu hvala." Kaletićev prepis dojde u ruke slavnomu povjestniku Ivanu
Lučiću, koj ga uz ostale svoje rukopise uloži u knjižnicu Vatikansku .
Odavle sliedi, da je rukopis vatikanski od god . 1546, i polazi iz pera
Jerolima Kaletića ; a da ga isti Kaletić latinicom prepisao iz knjige
stare pisane hrvatskim pismom" , nadjene Duimom Papalićem "V
Krajni v Marković. Buduć pismo glagolsko ili glagolica zove se u sta-
rih spomenicih hrvatsko pismo " , neima dvojbe, da ljetopis taj bijaše prvo-
bitno pisan glagolicom a tek XVI. vieka prepisan latinicom ¹ ) , u kojoj nam
se sačuvao. Glagolski rukopis najde Dujam Papalić u Krajni Marković. Papa-
lić živio je u drugoj polovici XV. i početkom XVI. vieka . Krajna pako
Marković (takodjer Mrković) zove se i danas prediel sjeverne Arbanaske
med morem, Skadarskim jezerom, Barom, Skadrom i Olgunom , te se pod ovim
imenom napominja već u listini Odole iz Krajna od 1247 , u listini 2) od
21. Rujna 1409 itd .

1) Ovakovim prepisom iz hrvatskoga u latinsko pismo ima dosta primjera već u

staro doba . Sr. listine od g. 1100 i 1230 u Kukuljević : listine hrvatske str.
315 317. ) Mikl. Monum. Serb. br. 38 , pag. 31
 Dr. Fr. Rački. 223

Rečena „ knjiga stara pisana hrvackim pismom " najdena je dakle u

"Krajini gornje Dalmacije, u južnom predielu stare Duklje i Zete, u Dal-
maciji u smislu užem.
Na molbu Papalića taj hrvatski ljetopis prevede u jezik latinski slavni
SpljećaninMarko Marulić i to god . 1510, kao što sam govori u predgovoru
k svomu prevodu, u kom ujedno i on svjedoči, da je nadjen u Krajni :
"commentariolum a te in Craina nuper repertum inter vetustis-
simas gentis illius scripturas, Dalmatico idiomate compo-
situm tuo rogatu latinum feci. " 1 ) Odkle se takodjer vidi, da je Papa-
lić ili god. 1510 ili malo prije (nuper) onu knjigu staru našô.
Iz predidućih možemo izvesti ova stalna data : god. 1510 ili malo prije
najdena je stara knjiga glagolska s ljetopisom, ove godine ( 1510) prevedena
je u jezik latinski, god . 1546 prepisana iz glagolice u latinicu ; glagolski iz-
vornik izgubi se a prepis nam se sačuva. Kako stara bijaše „ knjiga “ gla-
golska najdena u Krajni, nemože se točno opredieliti ; nù ako je bila i iz
XIV. vieka, mogô ju Kaletić zvati » starom “ .
Vatikanski rukopis leži sada tiskan pred svakim našincem po prepisu
Matije Kapora od god. 1819 i po prepisu Pražkom 2) , te ga možemo sada
uzporediti i sravnati toli s Marulićevim prevodom koli s ljetopisom popa Du-
kljanina.
Kaletićev prepis je samo transcriptia glagolskoga izvornika, izpisana po
Papaliću iz stare knjige " rič po rič. « Marulićeva dakle regum Dalma-
tiae et Croatiae gesta" jesu latinski prevod Papalićeve , odnosno Kale-
tićeve hrvatske kronike. U koliko držao se je Marulić strogo izvornika pre-
vodeć tu kroniku , vidi se iz njegove izjave : " Hucusque historiam vernaculo
gentis nostrae sermone compositam vidi et quod potui diligenter fi-
deliterque in latinum transposui , nihil de sententia dimit-
tens, licet aliqua de verbis quae superflua videbantur, muti-
lans ne lectori oneri essem. " Marulić se dakle držao vjerno smisla
pače izpuštao je, što mu se činilo suvišno . Ovo očitovanje prevodioca potvr-
djuje sam prevod. Tako odmah u početku izpušta uvodnu formulu : » V ime
boga svemogućega tvorca neba i zemlje ; « Marulić odmah počima pripovie-
dati o kralju gothskom „ Sfioladu " , dočim hrvatska kronika predpostavlja :
"i tada izide niki puk i množstvo ljudi od istoka , ki se zovihu goti, ljudi
tvardi i golemo ljuti prez zakona kako divji ...“ U obće može se reći, da
je Marulićev prevod točan samo u smislu a ne u riečih. S druge strane re-
kli bismo, da je Marulić služeć se slobodom prevoda sam nješto dodao ili
izpravio, što mu se vidjaše pogrešno u hrvatskom izvorniku. Tako n. pr. ovaj
piše : „kraljujući cesar v gradi Basiliji cesarstva .. na lit gospodnjih trista

¹) Marulićev prevod je u istom Vatik. rkpisu . str. LXXVII. - XCVII ; a tiskan s

Lučićevim djelom » de regno Dalm. " etc.
2) Arkiv za jugosl . povjest. I. , 4 37. Ovo izdanje sravnio sam s rukopisom
Vatikanskim.
224 Ocjena starijih izvora .

pedeset i sedam. " U Marulića čita se : „ Justiniano partibus orientalibus im-

perante a ch. salutis DXXXVIII. “
Toliko u kratko ob odnošaju Marulićeva prevoda naprama hrvatskomu
izvorniku ; sada njekoliko rieči ob odnošaju hrvatske kronike naprama ljeto-
pisu popa Dukljanskoga.
Tko Papalićevu kroniku s Dukljaninovim ljetopisom sravna i prispodobi,
osvjedočit će se , da se do 935 redka po izdavanju Kukuljevićevu slaže u bit-
nosti i uz malu promjenu ¹ ) , s ljetopisom Dukljaninovim do početka XIX. glave
t. j. sve do smrti Časlava, koj se u kronici piše „ seislauf" . Posljednje
rieči Dukljanina o " Ciaslavu " : "sicque factum est conversus est dolor eius in
peccatum, quod exercuit circa patrem suum super caput eius, et periit ipse
et domus eius tota " glase u kronici ovako : „ i tako stvoreno bi i izpunjeno
na glavi njegovi proklestvo na njem včinjeno od dobroga kralja otca njegova
zač on i vas dom njegov zlom smartju poginuše i za konac včiniše . “
Dotle je podpun sklad med obima ljetopisima. Odanle pako razilaze se na
dvie strane pop Dukljanin započev drugi dio svoga ljetopisa pripovieda, kako
se poslie Časlava država razpade, kako zavladaše pojedinimi pokrajinami ne-
odvisni banovi i župani, med kojimi ojači se Tihomil, raški veliki župan, kako
kašnje zavlada Pavlimir župan Travunje ; dok napokon neprejde na potanju
poviest Duklje itd., kô što gore rekosmo. Kronika pako Krajnska ili Papali-
ćeva prelazi na poviest čisto hrvatsku ; tè pri povieda o kralju Radoslavu
" prišadšu meu nedostojne hrvate" , o Kolomanu, Krisimiru i Zvonimiru . Kada
ovoga ubiše ( 1079) » kralj ugarski Bela parvi .. pride na pospih s vojskom
golemom i vaze kraljevstvo hrvatsko. " O knezovih zahumskih, travunjskih, pod-
gorskih i zetskih, te o županih raških u hrvatskoj kronici neima spomena.
Već ovo prispodabljanje bit će dovoljno, da se svaki osvjedoči o uza-
jemnom odnošaju kronike i ljetopisa. Obje , kako rekosmo , slažu se u poviesti
kraljeva do Časlava ; dovle pako , kako obširnije razložismo , dosiže prvi dio
ljetopisa, koga pop Dukljanin prevede i koga on zove " libellum Gothorum".
Piscu dakle Krajnske kronike i popu Dukljaninu bio je pred očima jedan te
isti izvor, koga Dukljanin „libellum Gothorum" zove, i koj nam se u du-
kljanskom ljetopisu sačuva u prevodu, u Krajnskoj pako kronici u izvornom
jeziku hrvatskom ( „ sclavonica littera "). Nastavak pako ovoga goth-
sko - slovenskoga ljetopisa toli u Dukljaninovu ljetopisu
koli u Papalićevoj kronici jest samostalno djelo dvaju raz-
ličitih pisaca.
Nemogu se nikako sprijateljiti s mnienjem, kao da je sam pop Duklja-
nin Krajnsku kroniku sastavio u svojoj mladosti , u starosti pako prvi dio
preveo u latinski jezik dodavši mu samostalno drugi. Po tom mnenju bila bi
i Krajnska kronika i latinski ljetopis djelo jednoga te istoga pisca, ovdje

1) Od znatnijih promjena i različitosti je ta, što kronika (red. 505 — 516) na-
pominje samo „ arkibiskupe u Solinu i Dukli « , a nenavadja imenika podčinjenih
jim biskupa. Ostale manje razlikosti pobilježio je J. Kukuljević u Arkivu.
 Dr. Fr. Rački.. 225

popa Dukljanina, napisano druge polovice XII . vieka, tè u tom samo razli-
kujuće se, što je pisac u hrvatskom izvorniku dovršio poviest hrvatsku , u
latinskom pako prevodu, dotično nastavku, nadodao poviest gornje Dalmacije,
imenito Dukle ili Zete, bivši naime uprošen od svojih zemljaka u Duklji :
ovim dakle za volju izpustiv specifično hrvatsku poviest privezao je na obće-
niti dio ljetopisa poviest svoje uže postojbine.
Tomu mnienju opira se doba, u kojoj bi mogla biti dočeta Krajnska kro-
nika. Sav naime sadržaj drugoga diela kronike protivi se tomu, da bi mogô
biti pisan već XII. vieka. Poznato je naime ¹ ) , da je poslie smrti kralja Svi-
nimira („ Zvonimira« ) stupio god. 1086/7 na prestolje hrvatsko Kresimirov
sinovac Stjepan II.; a tek poslie njega umieša se u poslove hrvatske države
ugarski kralj Vladislav 1. ( † 1095) ; nu tek mimogrede. Prvim kraljem hrvat-
skim iz doma Arpadova bude sivovac Vladislavov Koloman ( 1095 1114 ) . Pa
kako golemo grieši naša kronika proti ovim historičkim zgodam ! Ona drži
Kolomana, sina Radoslavova, za kralja hrvatskoga iz narodne dynastije. Po-
slie njega kraljevaše sin mu Krisimir, zatim ovoga sin " Zvonimir" , napokon
Bela I. kao prvi kralj ugarski na prestolju hrvatskom. Kolika smjesa ! Bela
I. vladao je u Ugarskoj god. 1061-63 , dakle u vrieme hrvatskoga kralja
Petra Kresimira, a bijaše otac sv. Vladislava I. Kronika dakle na njeki na-
čin pripisuje otcu, što tek sin ponješto izvede.
Razborito nemože se predmnievati, da bi u hrvatskih ljetopisaca XII .
vieka sviest narodna tako utrnula bila, i znanje prediduće domaće prošlosti
tako izgubilo se, da bi oni bili mogli imati tako zamršene pojmove o zgodah,
sbivših se u domovini Hrvatskoj tek prije 80 godina . Ja bih mislio , da je
preko sto godina imalo proći, dok se spomen na neodvisnu narodnu dyna-
stiju u hrvatskom narodu tako zamrsi, kako se očituje u Krajnskoj kronici
te da ova nije mogla biti pisana prije XIII . stoljetja, već ili ovoga ili počet-
kom XIV. vieka.
Za potvrdu ovoga mnienja mogô bi navesti i jezik, čini mi se, po obliku
svakako noviji i mladji od XII . vieka ; ali bi mi se prigovoriti moglo , da je stari
prepisivanjem pomladjen, te da se nemože dokazati, iz koga vieka bijaše ona
stara knjiga, iz koje Papalić prepisa „ rič po rič “ , a još manje može se do-
kazati je li Kaletić nije modernizirao svoga izpisa, buduć „st are knjige"
nestade .
Još jedno.
Hrvatska kronika pripovieda ) o smrti kralja Zvonimira ovako : da ga je
>>cesar rimski s voljom sv otca pape " pozvao u pomoć u rat križarski radi
oslobodjenja sv. zemlje ; Zvonimir da je sazvao „ skupšćinu v petih crikvah v
Kosovi " ; kada je on čitao listove cara i pape „ Hrvati nedaše ni listove do-
čtiti " već ga ubiše "vapijuć : bolje, da on sam pogine, ner da nas iz didine
naše izvede .." Ovo isto , samo kraće, pripovieda se u rukopisu knjižnice

1 ) Sr. moje odlomke iz državnoga práva hrvatskoga str. 85 .

2) Arkiv I., 33-36.
226 Ocjena starijih izvora.

Barberinske u Rimu br. 3481., komu je naslov : „ incipit historia saloni-

tanorum pontificum Thomae archidiaconi Spalatensis " na str .
140-142 . O toj poviesti progovorit ću kašnje ; ovdje budi rečeno , da ju
Lučić poznavaše , ponješto rabljaše opat Ughelli a prepis bivši u knjižnici
,,de propaganda fide" u Rimu upotriebi učeni Farlati¹) . Ovaj misli , da je ovu
poviest, u nekih točkah obširniju od tiskane Lučićeve, sastavio ili bolje po-
punio sam Toma arcidjakon ; ili pako njeki drugi malo kašnje, dakle koncem
XIII. ili početkom XIV. vieka , na temelju prave Tomine poviesti. Dočim se
u ovoj smrt Zvonimirova tako pripovieda u kratko : 2) ,,Eo namque tempore
rex Svinimirus mortis debitum solvit, nullumque suae posteritatis haeredem
reliquit" - opisuje se uzrok i način ove smrti u navedenom rukopisu po
mojem prepisu ovako : „ Crescentius archiepiscopus Spalatensis ,
natione Romanus. Iste suscepit s . ordines in romana curia et venit Spa-
letum a. d . MC, quo quidem tempore rex Suonimir Croatorum rex, quem Un-
gari appellarunt Zolemerium , precepit et ordinavit coadunari omnes nobiles
et strenuos ac in arte militari instructos sui regni viros in loco illyrica lin-
gua appellato Corsovo, ubi dicitur locus quinque Ecclesiarum, et illic fecit per-
legere litteras curie romane et imperialis, in quibus erat talis tenor inter
alia praecipimus et mandamus tibi regi Suonemerio ac insuper obsecramus,
ut tu una cum tuo exercitu ad recuperandum gloriosi christi sepulchrum
transferre te debeas ultra mare. Quibus verbis auditis a suo exercitu, duram
et impossibilem rem ad iudicatus est a suo exercitu aggredi, videlicet trans-
ire ultra mare et statim sic turbati et accensi furore et ira opinantes talia
de consensu fore regis , invaserunt ipsum regem et occiderunt. Qui quidem
rex iam vixerat in regno suo Croatiae per annos XXXV. sanctissime et sine
heredibus “ . Sliedi nadgrobnica Svinimira kralja u latinskih stihovih ; zatim
o kralju Vladislavu po pripoviesti samoga Tome.
Pripoviest o smrti kralja Svinimira slaže se s onom u našoj kronici ;
tè bih mislio, da onaj , koj je preradjivao Tominu poviest, imao je pred so-
bom ili našu kroniku ili drugi rukopis stariji, iz koga je ovaj odlomak i hr-
vatski ljetopisac priobćio. U prvom slučaju, da je preradjena poviest Tomina,
po mnienju Farlata , sbilja tako stara , hrvatska kronika bila bi još starija.
Nù ja nemislim , da bi preradjena poviest bila potekla iz pera Tomina ili
koga od bližnjih pisaca. Imenik Solinskih nadbiskupa u preradjenoj poviesti
navadja biskupe od sv. Dujma do Mljetčanina Andrije Cornelia t. j . g. 1512.
Farlati misli, da je potonje nadbiskupe pridodala druga ruka , samo da tim
učeni Isusovac spasi svoje mnienje o starini preradjene poviesti Solinske. Ali
ta izreka neda se ničim opravdati. S toga ja mislim , da je njetko Tominu
poviest preradio početkom XVI. vieka . i da je taj isti pred očima imao Pa-
palićevu kroniku . U toj misli potvrdjuje me i glosa pisca : quem Ungari
appellarunt Zolomerium" , kojom nagoviešta, da je pri ruci imao ljetopis

1) Illyr. sacr. I., 319-321 .

2) Hist. salanit. c. XVII.
 Dr. Fr. Rački. 227

Ugarski ; znamo pako, da se ovaj oblik čita u ugarskoj kronici Ivana Turoca :
>>cum enim rex Zolomerus sine liberis decessisset ... ) To sve neda se
složiti s mnienjem Farlata o starini rečene poviesti.
Tim dakle označih historičku vriednost ljetopisa "presbyteri Diocleatis
regnum Slavorum " , označih odnošaj njegov naprama kronici hrvatskoj po
prepisu Jerolima Kaletića i po prevodu Marka Marulića. Historička vried-
nost Dukljanskoga ljetopisa je neznatna, a kronike hrvatske baš nikakova .
Vidi se, kako je na slabih nogu stala kritika još početkom XVI. vieka, kada
Marko Marulić, koga Ariosto zove " božanstvenim " , i o kom slavni Petar Hek-
torović mogaše pjevati : „,komu se svi čude, koga glas svud zvoni i cvate od
svude" - toliko je cienio obret Papalićev, da je o njem pisao : „ res certe
digna relatu , et quam non solum nostrae vernaculae linguae
gnari sed etiam latini intelligant".
Iz ove razprave vidi se još i to : koli rano imadjaše hrvatski i srbski
narod ljetopisâ , kada se već XII . vieka prevadjahu ; vidi se takodjer : da
glavno vrelo, iz koga su naši ljetopisci crpili svoje pripoviesti , bijaše pučko
predavanje.

Čovjek i životinja .

Tri su zakona, po kojih prirodoslovi razredjuju prirodnine, a ti jesu evo

ovi : istovjetnost , istovrstnost i naličnost. Da čovjek nije isto-
vjetan sa nijednom životinjom, to priznaju i najveći prijatelji životinja . Oni
priznaju i to , da čovjek nije istovrstan sa nijednom životinjom (jer tko da
pristane uz mnienje J. J. Rousseau- a, koji o čovjeku veli, da je pogoršano i
izmetnuto živinče !) , ali oni nedopuštaju , da čovjek svojim tielom nije toliko
naličan na životinju, da bismo ga od nje mogli odlučiti tè o njem osebice u
prirodopisu govoriti. Oni naime tvrde , da je čovjek svojim tielom munam
(opicam ; Simia) , poimence objes ce m²) (Pitheus ) tako i toliko nalik , da
ga moramo životinjam pribrajati ali da ga nevalja sa munami u isti razred
(premda i takovih bijaše , koji su stavili čovjeka u isti razred sa munami)
nego osebice u razred „ dvoruka " (Bimana) stavljati. Ini prirodoslovi , kojim
se i ja priključujem, vele protivno, da je tielo čovjeka od tiela objesca, da-

1) Chron. Hungar. ap. Schwandtner I, 130 .

2) Pitheus nazivaju Rusi „ obosjunan " a ja po hrvatski „ objesac ",
228 Čovjek i životinja.

klem tim više od tiela svake druge životinje, tako jako različno , da čovjeka
odlučiti moramo od životinja.
Da uzmožemo valjano rasuditi , tko u toj stvari pravo a tko krivo ima,
treba nam sravniti tielo čovječje sa tielom životinja čovjeku najpodobnijih,
naime sa tielom objesaca . Počmimo od glave ! Čovjeku , koji baš i nije
prirodoslov , mora na prvi pogled pasti u oči razlika izmedju glave čovječje
i objesačke ; njemu mora pasti u oči , da je čelo u objesaca nizko , da je u
objesaca jedno oko preblizu drugoga , da je u njih nos od usta predaleko
razmakmut, da jim je nos tubast i kratak, da su jim uši razmjerno preduge,
da je u objesaca lubanja manja nego u čovjeka , da su jim pako čeljusti
dulje nego u čovjeka, da u objesaca lubanja nije svedena , dočim se ona u
čovjeka liepo svela ; njemu mora pasti u oči lice majmunsko . Nù priro-
doslov naći će jošt i drugih razlika. On će naći , da se kost - snovača (os
sphenoideum) u objesaca razlikuje od istoimene kosti u čovjeka tim, da krilca
ote kosti, koja u čovjeka , pružajuć se izmedju sliepočnice (os temporale) i
čeonjače (os frontale), dosižu do tjemenice ( os parietale) , u objesaca dotle
nedosegnu , pače da se u njih sčlani sliepočnica sa čeonjačom ; on će naći ,
da u objesaca oko ima veće duplje nego u čovjeka , da je u njih visina toga
duplja veća od širine, dočim je u čovjeka širina veća od visine ili si jedna
drugoj barem jednake ; on će naći , da je oto duplje na gornjem okrajku
odebljalo kao guka, pa da se je takova guka uzduž dolnjega okrajka čeo-
njače pružila od oka do oka , s čega i čeonjača objesaca mora drugač iz-
gledati no čeonjača čovječja ; on će naći , da je povijnica (koštani pretin iz-
medju očiju) u objesaca uža nego u čovjeka , da daklem u objesaca oči
preblizu si biti moraju ; on će naći, da objesci koštano duplje od nozdrve ne-
imaju ozdola zaokruženo , da jim daklem manjka taj znamen čovječnosti ; ¹)
on će naći, da objesci, premda imadu čeljusti dulje nego čovjek , ipak nei-
madu bradice (mentum prominiculum) kao čovjek , jer samo u čovjeka nad-
mašuje sprieda dolnji okrajak dolnje čeljusti njezin gornji okrajak ; on će
naći, da objesci imadu u lubanji manje duplje nego čovjek. Morton , koji je
veoma mnoge lubanje mjerio , našao je , da čovječja lubanja najveća može
zapremiti 114, a najmanja 62 kub. palca, dočim gorilova ) lubanja najveća
zaprema samo 34 , a najmanja 24 kub . palca . Sravnimo li sada najmanju
čovječju lubanju sa najvećom gorilovom lubanjom, to će i najmanja čovječja
lubanja za 27½ kub. palaca više zapremiti nego najveća gorilova lubanja.
Još veća će ta razlika biti , sravnimo li najveću čovječju lubanju sa najve-
ćom gorilovom lubanjom , pa s toga i može čovječja lubanja liepo svedena
biti.
Iz svega toga vidimo , da se čovječja lubanja i čovječje lice moraju
znatno razlikovati od lubanje i lica objesačkoga. Nù izmedju lubanje i lica
mora da obstoji njeko razmjerje, ako neće glava nakazna da bude. Poznato

1) Burmeister : Geologische Bilder I. Band.

2) takodjer objesac.
 Ž. Vukasović. 229

je, da se razmjerje izmedju lubanje i lica označuje kutom lica (Gesichts-

winkel), zato nam valja viditi ,
kakav je taj kut u čovjeka a kakav u muna .
U ljudi je on¹) velik izmedju 90-75º , dočim je on u muna velik 65–30 ° ;
kut lica čovječjega mora se dakle od kuta lica munskoga u najgorem slučaju
razlikovati najmanje za 10 °.
U ustih su zubi, a na zube paze veoma prirodoslovi, jer i po njih raz-
redjuju životinje : zato se i nam valja njih spomenuti. Premda objesci imadu
upravo onoliko zubi , koliko jih čovjek ima , naime 32 zuba , to se njihovi
zubi ipak razlikuju od zubi čovječjih , to oblikom to stavom. U čovjeka su
svi zubi maleni, liepi, komice izrasli, u muna pako jesu prednjaci (sjekutići)
veliki i nauklis izrasli, očnjaci su veoma čunjasti i kao kljove veliki narasli ,
a kutnjaci su veoma jaki i krupni.
Kada bismo objesca na tražnje njegove ruke kao čovjeka osovili , onda
bi u njega utlina (rupa) u zatilnjači ( os occipitale) stajala naukos , dočim on
u čovjeka izpravno stojećega razito stoji. Iz ote prividno malene razlike
učimo se ipak poznavati preveliku razliku izmedju čovjeka i objesaca ; jer
naukosna utlina jest uzrok , da objesac četveroručke hodeć napried izpravno
lahko gledati može , dočim to razita utlina čovjeku nedopušta , ako bi i hotio
dvonožke i dvoručke hoditi ; naukosna utlina sili objesca dvoručke hodećega,
da glavu pognije, ako izpravno gledati hoće , dočim čovjek sa razitom utli-
nom glavu komice nosi i sasvim lahko izpravno napried gleda.
Znamo, da je u glavi i to u lubanji mozag smješten ; čuli smo takodjer
i to, da je čovječja lubanja veća od objesačke, pa već iz toga sliedi, da je
mozag čovječji i veći i težji od mozga objesačkoga. Izmedju mozga čovječ-
jega i munskoga ima mnogih i velikih razlika , ali da mi se nerekne, da iz-
biram razlike čim veće , uzeti ću čimpansa, ) o kom prijatelji muna tvrde ,
da od svih muna ima moždane čovječjim moždanom najpodobnije . Ni isti
prijatelji muna nemogu oporeći , da čovjek ima mozag veći i težji nego ga
ima čimpans, da čovječji moždani imadu više zasuka nego moždani čimpan-
ski , da čovječji moždani sasvim pokrivaju moždance, pa da ih jošt nadmašuju
za 06″ i više od 06 " , dočim u čimpansa moždani doduše moždance sasvim
pokrivaju ali ih najviše za 0 ·5 ″ nadmašuju ; oni nemogu oporeći , da je u čo-
vjeka tražnji rogalj svinut kao rog, dočim on nije svinut niti u čimpansa niti
u inih muna. Još više razlikuje se mozag čovječji od mozga orangskoga i
u obće munskoga. Ako je istina, što svi prirodoslovi vele, da se iz veličine
i ustrojstva mozga može sigurno ključiti na duševne sposobnosti i raznih ljudi
i životinja, onda već i po mozgu moramo ključiti na preveliku razliku izmedju
čovjeka i objesaca.
Iz mozga polaze živci , pa ako je istina , što Sömmering veli , da su u
Crnaca živci i veći i jači nego u Europejaca , a to s toga , što se moždani

1) Traugott Bromme : Systematischer Atlas der Naturgeschichte.

2) takodjer objesac.
230 Čovjek i životinja.

Europejaca nješto malo razlikuju od moždana Crnačkih , onda će , tim veća

razlika morati biti izmedju živaca čovječjih i munskih.
Kao što čovjek, imadu takodjer i objesci jezik u ustih , ali jezik objes-
čev jest uži od jezika čovječjega.
U objesaca nanizala se je hrbtenica iz kraliežaka kao i u čovjeka . U
njih su oti kraliežci u obće razmjerno manji nego su u čovjeka (prvi vratni
kraliežak neima takodjer rtastoga nastavka), pa s toga su u objesaca i krsta
(vertebrae spuriae) kraća nego u čovjeka. Po tom sliedi samo po sebi, da
objesci kratkovrati biti moraju. Osim toga izrasla su u njih krsta i trtica
(vertebrae coccygede) skoro sasvim na isti pravac sa hrbtenicom (kičmom),
dočim su ona u čovjeka povinula .
Nekoji objesci imadu po 12 rebara kao i čovjek , a nekoji opet imadu
ih po 13, a to 7 pravih i 6 vitih rebara. Ako se rebra objesaca od rebara
čovječjih uviek i nerazlikuju brojem , to se ona ipak razlikuju oblikom ; jer
rebra objesaca jesu uža ali deblja od rebara čovječjih.
U vratu u dušniku ima objesac, kao što Camper¹ ) tvrdi , sa svake strane
uz jabučicu po jedan mjehurić , koji se vazda zrakom puni , kada god se
objesac glasiti hoće, pa s toga niti nemože on drugač glasiti nego samo
kričati.
U lubini, što ju hrbtenica sa rebri i prsnom košću sastavlja, smještena
su probavila , močala i plodila . Pa premda su ti ustroji u čovjeka u obće
jednaki sa istoimenimi ustroji u objesaca , to se ipak i oni barem ponešto
razlikuju u čovjeka i objesaca . Nù te razlike su za nas manje važne , zato
ih nećemo ni spominjati.
U objesaca je hrbat (ledja) grbav , prsa su ugnuta a trbušina se je
objesio ; sve to mora spaziti i oko čovjeka , koji nije prirodoslov.
Kosti, iz kojih zdjelica (pelvis) sastoji , jesu u objesaca duže ali i uže
nego su u čovjeka , pa s toga jim je i zdjelica duža ali i uža nego u čo-
vjeka. Mà se ta razlika komugod i malena činila , meni se nemože malena
činiti, jer ja iz šire zdjelice izvodim i širi razmak izmedju nogu , a iz ovoga
opet sigurnije težište i ravnovažje , koje je čovjeku dvonožke hodećemu ne-
obhodno potrebno.
U zdjelicu ukotlile su se noge, a svaka noga sastoji iz gornjega i dol-
njega gnjata i stopala. U čovjeka i objesca sastoji gornji gnjat (femur)
iz jedne a dolnji gnjat iz dviju kosti , naime iz golienice (tibia ) i listnjače
(fibula). U čovjeka je gornji gnjat i deblji i ponešto dulji od golienice i
listnjače, dočim objesci neimadu nikada gornji gnjat dulji od golienice, nego
najviše ako su jim obje te kosti jednako duge ; u čovjeka je gornji gnjat
deblji i duži nego je u objesaca. U čovjeka nije se golienica srasla sa list-
njačom, a tako je isto i u objesaca. Sa dolnjim gnjatom sglobilo se je sto-
palo (pes) u ključ, koji je velik 90º. U čovječjega stopala jest pética visoka
a osim toga su se druge koštice u stopalu medju sobom tako sglobile , da

1) Voigt: Zoologie, VII. Band .

 Čovjek i životinja 231

je s toga čovječje stopalo svedeno , dočim je stopalo objesaca plosnato kao

pest u ruke. Svedeno stopalo nam je i opet dokaz, da je čovjek stvoren,
da dvonožke izpravno hodi , dočim nam plosnato stopalo kaže , da objesac
četveroručke hoditi ima . Da čovjek plosnato stopalo ima , onda bi cieli
trh tiela njegovoga samo na jednom mjestu stopala tištio , nù buduć je sto-
palo u čovjeka svedeno, zato mu se i trh tiela svuda po stopalu pojednako
porazdieli, pa zato i nosi čovjek cieli trh svoga tiela lahko i sigurno . U
objesaca, koji četveroručke hode, netišti cielo tielo na stopalo, nego svaki
put, kada korači, samo polovica tiela.
Osim toga razlikuje se stopalo čovječje od stopala objesačkoga tim, da
je objesačko stopalo (tražnja ruka) uže ali i duže od stopala čovječjega.
Stopalo objesaca ima osobito duge prste , razmjerno dva put duže nego čo-
vjek , prsti su jim sgrčeni , pa jih niti nemogu izpružiti , zato moraju , kada
hode, na podgrčenih prstih hoditi . Stopalo čovječje razlikuje se od stopala
objesaca još i tim, da u čovječjega stopala mora palac (hallux) uzpored sta-
jati sa drugimi prsti na nogi, da ga čovjek nemože po volji prigibsti i pri-
kučit drugim prstom na nogi, kao što to objesac može ; objesci dakle, pravo
govoreć, neimadu nikakovih nogu , nego oni imadu samo ruke , s toga su ih
i sasvim dobro nazvali četverorucî (Quadrumana). Taj nožni palac nije u
objesaca tako velik kao što su ostali nožni prsti ; nožni palac je samo u čo-
vjeka velik , a u objesaca i drugih životinja jest on najmanji , pače u pre-
mnogin životinja je on zakršljavio , zato čovječji nožni palac naziva Burmei-
ster¹) „ die allermenschlichste Form des menschlichen Körpers " . Da nebi
čovjeka od objesca ništa drugo razlučivalo , to bi ga noga morala razlučiti
i od objesaca i od svih drugih životinja , zato i veli Burmeister , dass der
menschliche Fussbau, was die Entwickelung der Zehen betrifft , mit dem thie-
rischen im reinsten Gegensatze steht“ .
Pleće a osobito lopatica mu jest u objesaca uža i mnogo dulja nego u
čovjeka. - Ključica je u objesaca kao i u čovjeka. Nadlaktica (hume-
rus) je u objesaca ili jednako duga sa podlakticom ili je nješto dulja ; u
objesaca je nadlaktica dulja od gornjega gnjata, zato su u objesaca prednje
ruke dulje od tražnjih ruku . Objesci imadu noge (tražnje ruke) kraće ali
ruke mnogo dulje nego čovjek. Nijedan čovjek , osim nakaza od čovjeka,
nemože izpravno stojeć prstima do koljena doseći , ali objesci mogu prstima
segnuti i niže koljena (čimpans), kadkada do gliežnja (orang), pače i do
zemlje (gibon). Duge ruke trebuju objesci, da se , veruć se po drveću, mogu
lahko hvatati za razdaleke grane.
Objesci imadu i na prednjih ruku palceve, nú i čovjek ima na svojih
ruku takodjer palce. Razlika jest ta, da je u objesaca palac premalen, a
iz premalenoga palca ključi Carus 2 ) na premalenu duševnu sposobnost.

1) Geologische Bilder, I. Band.

Aus der Natur, XXIII. Band.
Književnik I. 2., 16
232 Čovjek i životinja.

Objesci imadu na tankih ali dugih prstih, uzke, duge i svedene nokte,
samo gorilo i čimpans imadu ih ponješto sploštene. Nù u gorila i čimpansa
su opet nokti maleni , a Carusu jesu maleni nokti , mà bili i u čovjeka, zna-
men slabe duševne sposobnosti.
Premda je prednja ruka objesčeva, poimence gorilova, čovječjoj ruci
više nalična, nego je tražnja ruka gorilova podobna nogi čovječjoj , to je ipak
,, die Charakteristik der Bestie in dieser Handform auffallend genug, " 1)
O mišicah (musculus) mi je u obće kazati , da objesci neimadu svih mi-
šica, što ih čovjek ima, da oni imadu njekoje mišice drugojačije , nego ih
čovjek ima. Svakako mi je spomenuti, da čovjek ima mesnatu bradicu kao
što ima i koštanu bradicu ; da čovjek ima najljepše krake a osobito listanjke
(listove), kakove nijedna životinja neima , koji „ vorzüglich charakterisiren das
menschliche Bein. " 2) Da se palac po volji svakomu prstu pregibsti uzmože,
odredjena je za obavu te radnje posebna mišica. Takove mišice neima čo-
vjek na nožnom palcu , ali ju imadu objesci . U čovječega stopala ima mi-
šica 3 ) samo jednu suhu žilu, koja se izpod tabanja pruža i priveže za zad-
nji članak palca, a u objesaca razdieli se ona na tri suhe žile , koje se pri-
vežu za tri prsta. - I to nam je dokaz, da su tražnje ruke objesaca za to
stvorene, da se oni njimi hvatati a ne na njih hodati mogu.
Ima doduše ljudi , koji nogama stvari sa zemlje dižu (i sâm sam to
vidio), koji nogom pisati i slikati mogu, koji nogama veslati mogu (kitajski
mornari), ali to biva ili iz lienosti i obiesti ili su takovi ljudi izrodi pa s
takovih iznimaka nije nipošto dopušteno ključiti, da ljudi kao objesci imadu
mjesto nogu ruke.
Konačno mi je spomenuti jošt jednu razliku izmedju čovjeka i objesa-
ca, koja se Voigt- u 4 ) čini prevažna . Objesac je sav dlakom zarasao , samo
je na dlanu i obrazih gol , a na glavi neima vlasi (kose, Menschenhaar) , kao
što ih čovjek ima.
Što mi ključimo iz svega toga? -Mi ključimo, da je tielo čovječje
tielu objesaca doduše ponješto slično ali da je od njega i veoma različno ;
mi ključimo, da se je u tielu objesaca izrazila živina a u tielu čovječjem
čovjek ; mi ključimo, da samo čovjek ima dvie ruke i dvie noge različne od
nogu svih životinja , a da objesci imadu četiri ruke ; mi ključimo , da je
samo čovjek stvoren, da dvonožke napried upravno gledeć izpravno hodi, a
dr-
da su objesci stvoreni, da četveroručke sa oborenom glavom hode i po
veću se od grane do grane veru i po njih se vješaju (zato ih sasvim dobro
prozva bratski nam narod „ obesjuani " a ja po hrvatski „ objesci " ) ; mi klju
čimo, da će samo čovjek moći govoriti, dočim će objesci moći samo kričati.
Sravniv daklem ustrojstvo tiela čovječjega sa ustrojstvom tiela objesče-
voga moramo kazati, da je jaz izmedju ovoga i onoga neizmjerno velik, zato

1) Carus. 2) Burmeister.
3) Ta mišica mora biti veoma jaka, kada plesači i plesačice po ciele noći na pr
stih preskakutati mogu .
+) Zeologie, I. Band.
 Ž. Vukasović. 233

i veli Buffon ') : „ der Raum, der beide (den Menschen und den Orang-Utang)
von einander trennt, ist gleichwohl unendlich gross. "
Sada nam je vidjeti , da li se otaj jaz izmedju čovjeka i objesaca
kojimgod načinom popuniti može, jer prijatelji životinja tvrde , da je, uzpr-
kos svoj ogromnoj razlici izmedju čovjeka i objesaca, ipak ota razlika iz-
medju čovjeka i objesaca (poimena gorila) manja, nego je razlika izmedju
objesaca i makija (Lemur). To što prijatelji životinja tvrde , jest samo pri-
vidna istina, ako se pomisli, da se na munah dokazati može, kako se
sve malo po malo makij pretvara u gorila, dočim se nikako dokazati nemože,
niti na živih stvorovih niti na kostih zamrlih ljudi i sginulih muna, da bi
se gorilo po malo pretvarao u čovjeka. Ja mislim, da nitko od nas neće pri-
stati uz one ljude , koji samo da jaz izmedju čovjeka i objesaca izpune, uz-
prkos sv, pismu i najdavnijim viestim raznih naroda tvrde, da su prvi ljudi
bili kanibali, bili divljaci, koji govoriti nemogoše. Takove ljude ismijao je i
sâm Voltaire. Buduć se daklem prelaz iz gorila u čovjeka nikako dokazati
nemože, mora razlika izmedju čovjeka i objesaca, mora jaz izmedju ovih i
onoga neizmjerno velik biti, pa dokle se taj neizpuni , nedopušta se nikomu,
da čovjeka broji medju objesce.
Ako je indi, kao što se osvjedočiti mogosmo, izmedju čovjeka i obje-
saca razlika neizmjerno velika , onda će ona izmedju čovjeka i drugih muna ,
izmedju čovjeka i inih životinja jošt veća morati biti. Nù uzprkos svemu
tomu tvrde prijatelji životinja, da čovjeka doduše valja razlučiti od muna ali
ga nevalja razlučiti od životinja, jer da je njegovo tielo ipak nalik na
tielo životinja . - Kao što smo mogli vidjeti , i zbilja je tielo čovječje
ponješto nalik na tielo životinja (jer je nalik na tielo objesaca, koji su očite
životinje) , ali samo „, theilweise ist der Mensch allem Theil gleich ; ganz , nur
sich, der Natur und Gott ! " ")
Čovjek se hrani i razplodjuje, on se hotomce giba i osjeća , on daklem
živi život životinjski ; ali čovjek se giba svojevoljno (jer samo on imade slo-
bodnu volju), on samo imade um i razum, koji ga „ hoch über das Thier er-
hebt und mit der Welt der Geister verknüpft" 3) , koji ga nauči svoje misli
drugim ljudem priobćivati i njihove doznavati , koji ga nauči govoriti , što
nijedna druga životinja nezna , jer die Sprache ist die geistige Schöpfung
der Menschheit 4 ) ; samo čovjek je biće duševno, koje osim života životinj-
skoga živi takodjer svoj život život čovječji. Sama duševna snaga
morala bi čovjeka razlikovati od svake druge životinje
i onda , kada izmedju čovjeka i životinje nebi bilo nikakove
druge razlike.
Životinja živi takodjer život dvovrstni ; ona živi svoj život životinjski
(jer se hotomce giba i jer osjeća) ali i život bilinski (jer se hrani i razplo-
djuje). Čim je koja životinja manje savršena, tim više očituje se u njoj ži-
vot bilinski, a najnesavršenije životinje i biline tako su si u svojih svojstvih srodne ,

¹) Njemačka knjiga, sv. XVII. 2 ) Oken . 3) Leuckart : Naturgeschichte str. 129 .

4) Humboldt : Kosmos , I. Band.
16*
234 Čovjek i životinja.

da se o njekojih takovih stvorovih jošt ni danas nedvojbeno nezna, da li su

životinje ili biline. U prvom začetku nisu čovjek, životinja i bilina ništa drugo
nego stanica (cellula) , jer što su jajašca ( ova) i sjeme (sperma) drugo nego
stanice ? Stanica životinje nerazlikuje se od stanice biline, jer i ova i ona ima
tinj , početnicu, staničnjak i staničnu tekućinu ; jer i u ovoj i onoj miče se
sadržina, jer je staničnjak , o kom se misli, da najprije postaje, ove sasvim nalik
na staničnjak one. Kao što vidimo , u prvom začetku neima razlike izmedju bi-
line i životinje, nego ona postaje tek u kašnjih razvojih. Po tom nebismo mi
na svietu drugih stvorova razlikovati mogli nego živućih i neživućih, pa ipak
razlikuju prirodoslovi biline od životinja i neće nikada onakav stvor medju
biline ubrojiti , o kojem je nedvojbeno dokazano , da on osim života bilinskoga
živi jošt i život životinjski, ma samo i ponješto.
Živa je i nedvojbena istina, da čovjek osim života životinjskoga živi jošt
i očiti svoj život čovječji, pa ako se nijedan stvor sa životom životinjskim
nebroji medju biline , zašto da se čovjek sa životom čovječjim broji me-
dju životinje ? zašto da se na čovjeku pravda nevrši onako, kao na živo-
tinji ? Ja scienim, da je vrstanje čovjeka medju životinje nedosljednost gdje-
kojih učenjaka i velika nepravda čovjeku nanesena . Budimo dosljedni i pra-
vedni ! priznajmo , da na zemlji ima ruda (mineralia), bilina (plantae) , živo-
tinja (animalia) i čovjek (homo sapiens) ! ¹)

¹) Držeći, da je u sljedovanju g. pisca pogreška, budi nam dozvoljeno sliedeće

opaziti :
Uzamši svekolike pojave životinje ukupno nemožemo dopustiti, da ona
živi dvojakim životom ; jer, što g. pisac zove bilinskim životom, to je samo njeka
grana organičkih funkcija, koje jedan te isti životinjskim a ne bilinskim agen-
som oživljeni organizam izvadja. Mi mislimo, da su njeke funkcije životinja
(hranitba i razplodba) samo po analogiji prema sličnim ovršbam bilinskoga or-
ganizma vegetativnimi (a ne bilinskimi) zato prozvane , da ih od životinj-
skih funkcija višega stepena razlikujemo, a ne kano da su to one iste, istim te
jednakim načinom i organizmom izvedene funkcije koje i kod bilja. Buduć dakle
da su vegetativne ovršbe životinja (koje g. pisac bilinskim životom imenuje) pro-
izvodi jednoga te istoga životinjskoga organizma, te je s toga izmedju hranjenja
i razplodjivanja životinja i bilja tolika razlika, kolika izmedju životinjskoga i bi-
linskoga organizma i života, s toga je jasno, zašto se životinje medju biline ra-
čunati nemogu .
Da se u prvom svojem početku čovjek s ostalim živinstvom i bilinstvom
sudara, jerbo sve troje počimlje sa stanicami, u tom se slažu svi prirodoslovci ;
nu g. pisac će se jamačno i u tom s ostalimi prirodoslovci složiti, da izmedju
životinje i biline u ovaj mah razlika nastane, kad se jedno i drugo do svojega
podpunoga individualizma razvilo. Kao što se dakle s navedenih razloga životinja
živući samo životinjskim životom nemože vrstati medju bilinstvo, tako se s pro-
tivne strane slažu mal ne svi prirodoslovci s g. piscem u tom, da čovjek živi
dvojaki čovječji i životinjski život ; prema čovječjemu životu, kojemu za temelj
služe od životinjstva sasvim različne i neodvisne na posve različnom od životinj-
stva biću osnovane moralne i intelektualne sposobnosti, neima čovjek u prirodo-
pisu mjesta ; nu s pogleda na njegov životinjski na puko animalnih funkcijah
osnovani život, misli pretežniji broj prirodoslovaca, da podpada pod iste zakone,
T.
pod koje i ostalo životinjsto, dakle svakako u isti sustav.
 Ž. Vukasović. 235

Sada mi je jošt kazati, da me je na tu razpravu prinukao njeki moj

prijatelj od djetinstva, koji me nedavno u listu pita, čemu da u prirodopisu
o čovjeku govorimo, ako čovjek nije životinja. Da čovjek nije životinja , mis-
lim, prijatelju ! da ćeš uviditi, ako iole dokaza podnosiš, a da se uzprkos
tomu o njem u prirodopisu govoriti ima, i to ćeš mi dopustiti, ako samo po-
misliš, da je čovjek stvor božji, živući u prirodi na ovoj zemlji , da je on pri-
rodnina, pa da podpuni prirodopis o svih prirodninah govoriti ima , ali govo-
riti i pisati osebice o rudah, osebice o bilinah, osebice o životinjah a osebice
o čovjeku. Konačno mi valja mogućemu prigovoru predusresti, a taj jest, da
se ja u ovoj razpravi na njekoje muževe pozivam, koji uzprkos svemu tomu
ipak čovjeka broje medju „ dvóruke “. Ja se učenosti svih tih muževa predu-
boko klanjam (zato sam se na njih i pozvao) ali ipak neću „jurare in verba
magistri", nego ću iz njih izbrati, što mi um i razum kažu , da je u njih
valjano.
Pisa u Osieku Živko Vukasović.

Pjesnici hrvatski

XVI. vieka.

Od

Ivana Kukuljevića Sakcinskoga.

Godine 1855. i 1857. priobćio sam u » Nevenu « , a i na pose u dva svezka

pod naslovom : „ Stari pjesnici hrvatski " *) do trideset životopisa pjesnika
XV. i XVI. vieka sa dodatkom njihovih pjesmotvora u izvadku, te sam pre-
kinuo ovo priobćivanje, kad je „ Neven " prestao izlaziti u Zagrebu, preseliv
se u Rieku, gdje ga i sasvim nestalo.
Umoljen od mnogih strana, da nastavim moje započeto djelo , odvažio
sam se, prem da obterećen raznimi poslovi , na produženje započete radnje ,
budući uvjeren , da sve do toga nećemo moći dobiti dobre poviesti književ-
nosti naše , a ponapose pjesničtva , dok se neupoznamo barem ponešto bliže
sa sačuvanimi proizvodi starih naših pjesnika , kojih rukopisi i stara tiskana
izdanja žalibože sve to više nestaju.
Pjesnici, što dolje sliede, pripadaju svi XVI. vieku i razredjeni su kro-
nologičkim redom. Njihovi životopisi crpljeni su ponajviše iz samih njihovih
pjesama, pa zatim iz rukopisnih djela Serafina Crve ili Crevića Bibliotheca
Scriptorum Ragusinorum « , i Ignacija Gjorgjića „ Vitae et Carmina Ragusino-
rum" uz njegove vlastoručne bilježke - kao takodjer iz tiskanih knjiga
Sebastijana Dolčia ( Sladčića) „ Fasti Litterario- Ragusini " , i Franje Appendina
>>Notizie istorico - critiche sulle antichità storia e letteratura de' Ragusei " .

*) Od ovih svezaka tiskano je na poso samo 200 eksemplara.

236 Pjesnici hrvatski.

Osim ovih izvora upotriebio sam i neke stare rukopisne ljetopise i razprave,
kao i one tiskom priobćene knjige, koje govore o poviesti hrvatsko- dalma-
tinskoj , ili pojedinih gradova dalmatinskih, kao Dubrovniku , Spljetu , Hvaru ,
Zadru itd.
Najmučniji posao pri pisanju ovih životopisa jest opredjeljivanje godine
poroda i smrti. U naznačenju ovih godina, te istoga vieka, kad je koj pjes-
nik živio , pogriešili su često gore spomenuti pisci . Tu valja dakle prekapati
i sravnjivati mnoge i mnoge knjige, rukopise i listine, dok se koj rok poroda
ili smrti pjesnikove sasvim točno opredieliti može. Često je mučno naznačiti
i djela, što je koj pjesnik pisao i nakon smrti ostavio , pa i radi toga valja
sravnjivati više pisaca , jer jedan napomenu ovo , drugi ono , a kadikad izo-
stavljena su uprav ona djela, koja su jošte sačuvana, pa slučajno u kakovom
god kazalu knjiga ili rukopisa pobilježena. S toga bi i meni težko bilo uz-
tvrditi, da je sve ono podpunoma točno, što sam ja kod nekih pjesnika na-
veo o roku poroda i smrti i o djelih njihovih.
Kad nam budu u došasta vremena stari naši , dosad nečuvenim nehaj-
stvom zanemareni povjestnički izvori odkriveni, tek onda moći će se i u tom
obziru što točnijega kazati, a sad moramo zadovoljni biti , kad možemo pri-
bliživajući se pravoj istini, dobrom srećom štogod nagadjati .

Nikola Dimitrić ,
r. 1493 ili 1510 † 1553.

O Nikoli Dimitriću, nazvanom takodjer Dmitrić i Dmitrović, objelodanio

sam kratki životopis u prvom svezku mojih " Pjesnika hrvatskih " , ali onda
nisam još imao pri ruci njegova zaostavša pjesnička djela ; te sam jedino
nekoliko njegovih pričica , kao plod njegova uma , priobćiti mogao. Od
onoga vremena , bivši i sám u Dubrovniku , potražio sam njegove pjesme u
samostanu reda sv . Franje, te iz njih dao prepisati veću stranu izvrstnijih
njegovih pjesama. Ove razdjeljuju se 1. u pjesni razlike, ljubovne i duhovne,
medju kojimi je i prevod psalma Davidovih. 2. Knjige ili poslanice, t. j.
pisma u versih na prijatelje iz raznih krajeva svieta . 3. Pričice , izuzete iz
sv. pisma i Filosofa.
Prvi razred pjesama tiskan je u Mletcih po Nikoli Baškarinoviću na
dan 28. Ožujka 1549. godine Poslanice nisu , na koliko je meni barem po-
znato, do sada još pečatane, pa ipak je ovo najpoučniji dio Dimitrićevih pje-
sama, kakovih nalazimo malo u književnosti inih naroda njegove dobe.
Kao putnik, baveći se trgovinom , obišav po moru i po kopnu daleke
strane svieta , osta Dimitrić sve do svoje smrti vjeran domovini svojoj duhom
i čuvstvom i jezikom . Ili se bavio u Africi i Aziji , ili u susjednoj Grčkoj ,
Italiji, ili u Ugarskoj, * ) svuda je pjevao na materinskom svom jeziku, svuda
je gojio toplu ćut naprema rodnom svomu mjestu i naprama vjernim prijate-
ljem mladosti svoje . Medju ovimi najvjernijimi od vjernih bijaše proslavljeni
pjesnik Nikola Nalješković, rodjak mu po materi Dimitrićevoj Ani Nalješko-
vićevoj . Za života Dimitrićeva izpjeva Nalješković više pjesama u pohvalu

*) Baveći se u stolnom Biogradu ugarskom, gdje ga groznica uhvati, pisa knjigu

Nalješkoviću na dan 20. Rujna 1546 .
 I. Kukuljević . 237

njegovu i više krasnih odgovora na poslanice njegove ; a kad godine 1553 .

prijatelja mu nagla snadje smrt u dalekoj Kandiji, ili kako neki tvrde , u
Kreti, tada bijaše opet Nalješković, koj mu smrtnu pjesmu izpjeva u krasnoj
poslanici na Petra Hektorovića Hvaranina, u kojoj medju ostalim veli :

Pravo bi jaoh danas, moj Petre ! da s nami

Spjevalác narod vas procvili suzami,
Prika smart pokoli ne ima milosti,
Našemu Nikoli Dmitriću da prosti ;
Ni da ga počeka, dokoli bude daj
Uživiet pô vieka ljudskoga na svit saj. *)
Ali daj, čim na svoj bude se vratit stan,
Nego li u tudjoj zemlji ga nadje dan.
I vele na dalek oda svih rodjaka
Prikrati njegov viek u tri dni smårt jaka.
Jer kada smislim ja kriposti njegove,
Mogu reć, bez broja po svietu kê slove,
Mni mi se čudna stvar, takogaj satárti
Da je Bog dao zgar toliku moć smàrti.
Nu hvala višnjemu, koji njoj ne da vlas,
Da bude zač njemu satàrti slavni glas
I pjesni razlike, koje su bez broja,
Kiem nigdar prilike do danas ne čuh ja.
Toj samo ne spȧrži od njega smårt prika,
Neka se uzdarži njegov glas do vika.
Tiem kada pride vam ovi glas žalostan,
Pomisli, jer vi nam na zemlji nije stan.
Zač razum Platona, ni pjesni Omera
Ne gleda smart, ona na svårhu svih tjera,
Neg samo dobar glas satàrti ne može,
Jer joj tuj nisi vlas dopustil ti Bože ;
Zašto sve što niče, opet se sve stara,
Što raste poniče, i brieme sve shara,
Neg samo jer duša bez svàrhe pribiva
I ka što posluša, toj po viek uživa itd . (Poslanica 29. )

A i veteran tadašnjih hrvatskih pjesnika, mudri pustinjak Mavro Vetra-

nić, odvaži se u svojoj sedamdeset i jednoj godini, pri viesti o smrti Dimitri-
ćevoj, podignuti iz svoje zabitne pustinje turoban glas , te mu izpjeva nad-
grobnicu , u kojoj medju ostalim veli :

Nu ako ga smårt s nami prie reda razstavi,

I ovdi ga pod kami u vječni grob stavi,
Smartna je toj narav, zašto smårt ne gleda
Milosti, ni ljubav, vremena ni reda,
Neg toli bezredno i stare i mlade
Sve kosi zajedno, u zemlju sve klade.

Po smislu ove pjesme dalo bi se zaključiti, da oni pravo imadu, koji tvrde, da
se Dimitrić rodio godine 1510., a ne 1493., kako sam ja u njegovom životo-
pisu polag Apendina naveo bio.
238 Pjesnici hrvatski.

Nu smårtne pohvale, moj Niko gizdavi!

Zaman su ostale, što teb' tuj ostavi,
Od smårti od prilike zač nebi taka vlas,
Da se tvoj u vike zabude pošten glas.
Glas, kî si ostavil slovit će po vas vik,
Zač si njim proslavil slovinski naš jezik. itd.
Za moći upoznat se pobliže s duhom i valjanošću našega pjesnika, pri-
obćujemo ovdje neke njegove veoma riedke pjesme iz prvih dvaju gorena-
značenih razreda :* )
I.

Pjesme duhovne .
1.
Proti taštinam svieta.

O družbo čestita, kijem vrieme u slavi

Veselo prolita u sladkoj ljubavi
Razmisli svaki nas, kakav nam njekada
Na glavi bješe vlâs, kakav li je sada!
Ako dub promieni lis' , kij ' mu opane ,
I opet zeleni pokrije svê grane,
Truhave tej kore, kû vrieme pohara,
Sakriti ne more tim listjem od zgara.
I nami godišta sakriti nije moć ,
Kê trajuć u ništa satiru našu moć.
Ostav'mo taštine tim, kê nam dava svit,
Slidmo put istine, kâ nas će sahranit.
2.
Proti bludnosti.

Probud' se čovječe, ter moj svjet usliša'

Jer vrieme utječe, a smàrt se približa ,
S kojome nitkore, da b' imal vas saj svit,
Árvat se nemore, ni manje boja bit.
Kako sâm znati mož, čtil si, čul i vidil ,
Koliciem jes nje nož, i nje mač zadal cvil .
Kamo su Trojani, i Gàrci razumni,
I slavni Rimljani, prilike kojiem ni ?
Kamo li ostala gospoda razlika ,
Od kê će bit hvala i slava do vika ?
Jer svake kriposti u sebi imahu
Ter svojom mudrosti vas taj svit vladahu.
Sve toj smart prikrati i posla pod mač svoj,
I u prah obrati, ta je moć dana njoj.
I tako od svieh nas učinit jur ima,
Eto vidj ' , čas po čas kako nas vazima.

* ) Rukopis, iz kojega se ovo štampa, noviji je priepis, i zato je gdješto jezik prei-
načen po novijem ; osobito mislim, da je na mnogo mjesta i na ie u prepisi-
vanju izmienjeno. Kada dodje vrieme, da se naši stari pjesnici podpuno izdadu,
moći će se iz podpune zaostavštine laglje za svakoga napose ustanoviti , kojih
se valja kritičkih načela držati. V. J.
 I. Kukuljević . 239

O smàrti nemila, gorko ti dieliš plač,

Ljuta t' je tvâ strila, joh, i tvoj britki mač.
Mnogi ti trud i jad, kom ne vîm nać sliku ,
Prišastja tvoga rad, objaviš čoviku.
Najliše kad tamni zagleda obraz tvoj ,
A uteć moć mu ni' , ni svàrnut stupaj svoj ;
Nij ' jedan čas ckniti, neg naglo i hàrlo
Treba mu ' e doniti pod kosu svê gàrlo,
Ter griešnik toga dil, iz pakla hoću riet,
Nebi se povratil, za opet ne umriet:
Toliku boljezan i čemer priljuti
Jadovni oni dan u sebi oćuti.
Tko da se poboli, u tuzi toj stoje,
I Bogu pomoli za griešenje svoje.
Niktore . Toga cić ima se svaki nas,
Prie neg mu bude prić žalosni oni čas ,
U sàrcu od zloba boljet i kajati,
I u svako doba pripravno stajati.
Cieć toga, brate moj , uztegni tvoju put ;
I svàrni stupaj tvoj , ter sliedi pravi put.
Dokle ti jes uzda u ruci, i nje moć,
Jer kad se razuzda, vladat ju već nie moć.
Jaoh : jer tko nju slidi, i ovi tužan sviet,
Prem napred ne vidi, neg se sliep može riet.
Nu kol' je vidit lip ovi svit nami sad,
Gorči je, neg nalip, žestočij' negli jad .
Tim stojat već nemoj u tojzi bludnosti ,
Kâ ti je mal pokoj , a truda dal' dosti.
A kad bi pokoj bil, negli je kako znaš,
Boles, jad i gork cvil, kî skonča život naš.
Očito tako svieh ovi svit vara nas
Da 'e nami rug i smieh i prikor po viek vas.
Ravan nam put kaže, kî je vas kamenit,
Kî gladi i maže, po kom nas čini it ;
Jaoh, kojim tužni mi vàrvemo na pospieh,
Jere smo jak kami otvàrdnuli u griesieh,
I pamet pridragu zgubismo , vid i um,
Jere smo na tragu pogriešil' desni drum.
Tiem gremo ne znaje, ni kudje, ni kamo,
A vrieme se traje, kô kratko imamo.
Eto jur mienismo i vlase i obraz,
Nu ćudi jaoh nismo, kâ nam ' e dala poraz.
Jer da nju pritužni bud'mo promienili ,
Nebismo tač sužni griehom našiem bili.
Iz kojieh ako nas ne bude izeti
Za milos višnja vlâs, nije nam ' živjeti.
Cieć toga vrieme jes , da budeš pozriti
K vladaocu od nebes, i njega sliediti,
Ki sina na saj svit ne harči poslat k nam ,
Neka plač jadovit utješit bude nam.
Kî prija i podni boljezni tolike,
Nigdjere kojiem ni', nit će bit do vike.
240 Pjesnici hrvatski.

Na pokon ranjen vas, cieć naše ljubavi,

Da plati dug za nas , na križ se odpravi.
Na komu duh pusti, tere nas na pospieh
Drokunu iz usti goruštieh ize svieh .
Kroz kû stvar svaki nas da prid njim viek dvori,
I u plam, hip i čas, jak svieća da gori,
Ne bismo stoti dil zaplatil' nikadar.
Toli je velik bil, ki nam je dao dar,
Jaoh, koji u zabit stavil'smo, mogu riet :
More li veće bit neharstvo na saj sviet ?
Čudim se, nebesa kako nas još zdarže ,
Ter naša tielesa i s duhom ne spȧrže.
Neg Višnji, cieć svoje tàrpi nas milosti
I jošte svakoje dava nam kriposti ;
I svaki goj i mir uživat u svemu ,
Da bismo kadgodir na službu bil' njemu .
I njega hvalili, slavili nepristav,
I za grieh cvilili, u tuzi svak čas stav. `
Cieć toga već ne ckni, molim te Boga dil ,
Jer naši lete dni, jak vjetar ali stril,
Nu s molbam njemu sad hotiej se uteći,
Jadovno, tvojieh rad griehova cvileći ,
Odlučiv od danas ljubit ga dan i noć
I u grieh ne upas ', da bi znal život oć .
Njegove milosti , koje su bez broja,
Nadhode zadosti zgriešenja svakoja.
Jer da bi veći broj od zloba bil tvojieh
Neg pieska u morskoj pàržini i rib svieh :
On će tvâ ljuveno uslišit moljenja,
I velja svàršeno oprostit zgriešenja,
Tere ćeš mimo toj u milos njemu prit,
I vječni nać pokoj , kad odješ ovi svit.

3.
Molitva k Jezusu.

Priklono te velmi molju,

O prislavni moj Jezuse,
Dopusti mi plač i suze
Da se od grieha mojieh bolju.
I da budem tvoju volju
I zapovied izpuniti
I svàršeno boj dobiti
Na ovome tužnom polju .
Molim ti se rad milosti,
Milostivni hotiej biti,
I zgriešenja oprostiti,
Kako no ih Petru prosti.
Istinom su težke dosti
Moje zlobe, i velike ,
Nu su veće bez prilike
N'izrečene tvê milosti.
 I. Kukuljević. 241

Obàrni ve pogled k meni

Uzmnožiti gospodine !
Neka sarce mê prosine ,
Svietli pogled i ljuveni .
Dopusti ve, da u meni
Ukriepi se ljubav tvoja,
Neka bude duša moja
O njojzi se pasti sve dni.
Dopusti mi tvoju pomoć
Da karstjanski živjet budu,
I neka se grieha bljudu
Vele tvàrdo i dan i noć .
Dopusti mi zdravje i moć,
I u miru sve dne biti,
I na milos k tebi priti,
Kad sviet budem parjat i oć.

4.

Ljubav božja.

Prije će sviet biti bez pravde i suda,

I ljudi živiti bez muke i truda ;
Pri'e će gork biti med , sladak jed i naliep ,
I vruć snieg, mraz i led , i oči steći sliep ;
Prije će sva mora prisahnut na sviti,
I ribe vàrh gora počet se ploditi ;
Pri'e će plod rodit panj osiečen, i suh vas,
I studen bit oganj , kako led, ali mraz ;
Prije će se, natrag moć sve rieke uzvàrnut,
I svietal dan u noć màrklu se obàrnut ;
Prije će bàrda poć s mjesta i otiti,
I sunce kriepos oć, da veće ne sviti ;
Prije će biti mir u paklu i pokoj,
I imat gorska zvir u vodah stanak svoj ;
Prije će sunce zać ondje, gdje izteče,
I smàrti lieske nać, kâ mori najpreče ; (?)
Prije će s nebesa i zemlja sastati ,
I màrtva tielesa nepokoj prijati ;
Negli će ikadar na manje prit ljubav ,
Kû nosi Višnji zgar čovjeku nepristav.
A sve toj, svoje rad milosti n'izmjerne,
Kâ ucknila nij ' nikad pomoć prevjerne.
Tiem nitkor nezgubi ufanje do vika ,
Jer višnji Bog ljubi do svàrhe griešnika.
242 Pjesnici hrvatski.

II.

Iz knjiga poslanih prijateljem.

U Aleksandriji mjeseca Siečnja 1553.

Nikoli Nalješkoviću.

Ti Nalješku Nikoli mâ knjigo uhàrli,

S kiem hljeba i soli mnogo smo proždàrli ,
U liepi Dubrovnik, po svietu ki slove ,
I hoće slovit vik, rad pjesni njegove.
Kud neće živ človik domaknut i proći,
Gdi nebi minul vik ni u san moć doći.
Kolike do sade dàržave prodjoh ja,
I liepe njih zgrade, jur im nie ni broja.
U kojih što vidih, kazati tko bi htil,
I život, kî slidih, kratko bi vrieme bil.
A sad me ovdi čes donese neka zgar,
Gdi ljudem obraz jes bil kako haviar.
Koji su svi jaci, od mlada do stara,
Podižu u ruci po deset kantara.
A svaki popiti i proždriet tuj more,
Što kljuse ponieti na pleću ne more.
Najlise kad sjedu, platiti gdi ne će,
Popiju i izjedu prateži triš veće.
Vadeć iz krinica šakami, što more,
Kako nempavica (?) gdi žere gdi more.
Oni t' nestavljaju mahnice pod kupe.
Negli'm se klanjaju i oko njih kupe,
Kako oko svetca, tere im čâs čine
I ljudi i djetca i službe još ine.
-- -
Bez gaća svi idu, a žene u gaćah,
Kad ljudi k njim pridu, neka ih nije strah,
Kêgodier da sile budu im činiti ,
A toj jes u spile beza dna upliti .
Od grada gvozdene zatvore imaju,
A ključe dàrvene, takoj se vladaju .
Ovdje ti jes paka najbolja jur cina
Od mora psovaka do kurvina sina.
A mnokrat i bati daju se bez plate,
Nu ' e triebi bježati, jak kad gre konj na te.
Od njih ti u oči svak od karstjanina
Nepravo svjedoči za deset majdina ;
I oni nastoje u tàrgu varat svih,
Na rieči ne stoje, neg ako je posao njih.
Nu sasve još zatoj , kako znaš dobro ti,
Nalješkoviću moj , velje su dobiti
U stranah ovizieh, kako su i prie bil' ,
Koje su jur mnozieh bogate učinil'.
 I. Kukuljević. 243

Odkud Bnetkom biše tolika imanja?

Ovdje ih dobiše, u duga njih stanja,
Cieć toga neohode nigdire sej mjesto
Negli ga pohode i skoro i često ,
S galiam' is drievmi, tovare tere njih
Ne lana, kako mi, neg specij ' svakojih.
Naši Dubrovčani zatoj se nehaju ,
Ali ti'm dano nij' da tàrge te znaju.
Oni karidjami*) i lanom tàrguju ,
Dobiti svoe sami druziema puštaju ,
A da bi to ne bil', jak Bne ci , neću riet
Bogati da bi bil' , ni da bi dobil' sviet,
Nu bi imal' vele već nego li imaju,
A drugo neću reć, kad me ne prašaju.
Za te bih vazel znat rodjače pošteni ,
Kako t' se zgodi stat minute ove dni ?
Jer neke drisnice tamo s' vojevale,
Koe su tužice do smàrti mnozim dale.
Bog da im grieh prosti i da ih po svojoj
Privede milosti, gdi ' e vječni mir i goj.
Nu tebi, kad kuga nij ' mogla vàrha doć,
Manje će t' moć druga dosadit kâ nemoć.
Ti s' kô što kamenik, i neka znaš ovo ,
Veći ćeš imat vik neg dàrvo tisovo.
Od lonce pokli mož manipuo izjesti,
Kvartijerić, i kokoš, kad budeš gdi sjesti
S dobrome družinom na novom parnasu,
Pripjevaje s vinom guleći kobasu ;
Pak bi bil griehota i šteta ljubavi,
Da me tvâ dobrota i razum ostavi.
Tko bi već u pjesni , neg' ako naš Matko**)
Pripjeval juvezni tač milo i slatko !
Nu mi ' e strah, da i on skoro će putovat,
Jer tako umie Ston, tko bude u njem stat.
Človieku svakomu umriet je draže bil'
U mjestu onomu, u kom se je rodil.
Cieć toga, što ' e zato, na lieto tko ide,
Ako i naš Mato po junce otide.
Nu njegov neće glas nikadar umrieti,
Negli će po viek vas na svietu živieti,
Rad pjesni, koje on meu Muze vam daje,
Ljepše neg Arion na ribi plivaje.
Za rieti ja pravo, i ovo jes mjesto,
Ne malo nezdravo, u njem se mre često .
Nu stanje nać u vik na svietu nemož ti,
Gdi n'ima dvaš človik neg jednom umrieti.
Mogal bi život naš bojat se od smàrti ,
Gdigodi da ga dvaš nebude satàrti ;

*) Karigiami ?
**) Neznam tko se pod oviem pjesnikom razumievati ima, ako ne Matko Bene ša,
sin Damjanov, bivši u ono doba na glasu kao latinski pjesnik.
244 Pjesnici hrvatski.

Nu jednom samo svak, koji se jes rodil ,

Njetko prie, njetko pak ima nje prijat evil.
I ovdi i tamo moj Niko razumni,
Putovat imamo, skriti se moći ni.
Ljeti se bojim ja, a sada mogu riet,
Umirem od zdravja , uživam ovi sviet.* )
Puno ti je sad polje travice i cvitja
Božanja do volje, jak u srid prolitja ;
Bitve i salate i tàrstja kupusa
Naberi bez plate i svari ter kusa'.
Ovdi se konji sad na travu stavljaju,
I ovdi ljudi glad nigdar neimaju.
Jaganci sad ti su i dobri kozlići,
Pritusti koji su, i mlieka kablići.
Najpretlju ti kokoš, kû nemož izjesti ,
Za majdin imat mož, a jaja tridesti.
Šes osam gàrlica uzimaš za dinar,
A drobnieh sto ptica, ter to nie mala stvar.
Skorupmi i sirom bieli se pazar vas,
Debelom ki mirom dava se , i na čâs.
I druge tustine nahodiš ovdje ti,
Neg samo slanine nemož nać kupiti.
A ribe mencalin**) šestina je dosti :
Kî nebi majčin sin razpregal tuj kosti .
Pak ovdi petnes hlib za majdin uzimaš,
I dati ' e svaki hlib veći, neg tamo dvaš.
Voda ti bolja jes, negli tamo vino,
Koje je po šesnes, što išteš ti ino .
Ostalo t' nij' moći, što ' e ovdi, dat znati,
Od s'jutra do noći da t' budem kazati.
Tiem ovdi tko kosti i život ostavi
Daj u pretilosti svieta se izbavi.
Neću ti drugo rit, neg kad t' se prigodi
Izprazan gdiegod bit, liskom me pohodi.
I poklon od moje Matjelu strane daj ,
To jes, živ ako je, i s Bogom sad ostaj .
Tisuću pet stotin i peset i tri lit ,
Kako se Božji sin porodi na saj svit .
Mjeseca, kî novo počima godište,
Piše se sad ovo, da svak zna što ište.
U´gradu , kî njekad Leksandro kralj stavi ,
Dmitrović ovo sad napisa i spravi.

*) Kratko vrieme iza kako je pisao ove redke, umre naglom smrti u Kandiji
**) U drugom rukopisu mezalin.
 I. Kukuljević. 245

Miho Bunić Babulinović ,

r. oko 1525 † oko 1590 .

Miho Bunić rodio se u Dubrovniku oko 1525. Bješe nazvan Babulinović ,

neznam iz kojega uzroka ako nije možebiti iz toga, što mu se otac po svoj
prilici zvao Babulin. Pripadao je porodici vlasteoskoj , od koje u Dubrovniku
sedam plemena poznata bijahu . Isto skoro vrieme živili su s njim u Dubrov-
niku još tri Miha Bunića ¹) , svi tri pjesnici , a medju ovimi bijaše Miho Ba-
bulinović najpoznatiji i najbolji. Pjevao je pjesme latinske, talijanske i hrvat-
ske, ali dočim onim u prvih dvih jezicih neima sad više traga, sačuvana su
njegova hrvatska pjesnička djela, prem da u vrlo riedkih prepisih.
Iz njegova života znamo toliko da je bio čovjek učen, vješt osim gore
spomenutih jezika takodjer grčkomu, iz kojega prevede na hrvatski trage-
diju Jokastu, što se čuvala negda, kako Crević tvrdi , u knjižnici otaca Je-
žuvita u Dubrovniku , a sada nalazi se jedan eksemplar u Gajevoj knjižnici
u Zagrebu. Bivši suvremenik umom i ljepotom proslavljene Cviete Zuzorićeve
opjevao je poput inih dubrovačkih i talijanskih pjesnika takodjer njezinu
ljepotu i njezine umne darove sa više pjesama, a kako Gjorgjić tvrdi , bješe
i zaljubljen u nju. Čini se dapače da je veću stranu svojih ljuvenih pje-
sama izpjevao u njezinu pohvalu, nemogavši ju zaboraviti ni onda , kad je
daleko od Dubrovnika udata za Florentinca Pesciona usred prekrasne, znanošću
i umjetnošću sloveće tada Florencije , sijala kao prva zviezda ljepote i uma .
U jednoj izmedju ovih ljuvenih pjesama priznaje on, da mu je njezina
liepost vazda u pameti veleći :
Lieposti jer tvoje u mojoj spomeni
Krieposno vik stoje, moj cviete rumeni !
Ovako od tebe ter dalek stojeći
Mnim te imat kon sebe, na tebe misleći
Često spominje izriekom i u drugih pjesmah njezino ime, tužeči se u
njekih na hladno njezino srce, a u drugih slaveći njezinu ljepotu .
Medju njegove prijatelje možemo brojiti duboko učenoga mudraca Ni-
kolu Vidova Gučetića, i darovitog pjesnika hrvatskog i talijanskog Savu Mi-
šetića Bobalića, na kojega smrt izpjevao Miho g. 1585 hrvatsku nadgrobnicu ,
dočim Sava za života svoga, njega sa jednim talijanskim sonettom proslavi.
Još jednu nadgrobnicu hrvatsku izpjeva Miho g. 1587 na smrt slavnoga
pjesnika Mavra Vetranića, koju sam priobćio niže dole. Oko godine 1590
umre i sâm: ostaviv nakon sebe sliedeća poznata nam rukopisna djela :
1. Pjesni ljuvene 30 na broju.
2 , Prošastja od zaludnjega vremena Miha Babulinovića. 2)
3. Jokasta, tragedija, prevedena iz Grčkoga.

¹ ) 1. Miho Bunić sin Luke hrvatski pjesnik, bijaše i knez dubrovački g. 1511. Od
njegovih pjesama neima sada traga . 2. Miho Bunić sin Mate, pjesnik talijanski
i hrvatski, kojega po svjedočanstvu Dolcea (Slačića) razumieva Nikola Vidov
Gučetić u svom veleumnom djelu Dello stato delle Republiche secondo la mente
di Aristotele. Venetia, 1592., p. 396., prem da Crević tvrdi, da se pod ovim Mi-
hom naš Babulinović raznmievati ima. I njegove pjesme hrvatske izgubljene su .
3. Miho Bunić sin Gjone, kojega spominje jedini Serafin Crević (Cerva) u svom
rukopisnom djelu : Bibliotheca scriptorum Ragusinorum.
2) Svi noviji pisci, koji su štogod o staroj našoj književnosti pisali priobćili su
pogrešno naslov ovieh pjesama, pod imenom „ Prošastja zabludnjena ili
"
razbludnjega vremena, " na mjesto „ zaludnjega vremena.
246 Pjesnici hrvatski.

I.

Pjesni ljuvene. ¹)

1.
Eto se govori, da višnji s nebi zgar,
I narav, ne stvori zamani niednu stvar.
A ti hoć gospoje ! da stoje zamani
Lieposti tej tvoje, kiem sàrce mê rani ?
Tako se naravi, tako se višnjemu
Tvoj ures gizdavi opire u svemu !
Kolik grieh tvâ dika čini toj tvoreći,
Nije toga jezika da może izreći.
Da, kô li vrieme jes, nebrani cieć togaj
Uživat tvoj ures, ki resi vas sviet saj ;
Er kad se strajati mladi dni man budu
Tad ćeš se kajati po šteti zaludu .
2.
Daleče ovakoj nesreća kad moja
Stavi me na plač moj, ne čuje gospoja,
Sarce mi, kô zlatim' prami, ona zaveza.
Reci joj, što patim š nje draga uresa ;
Ti si s njom svaki čas , skaži joj mê vaje.
I kako zli poraz bez nje me skončaje.
Ako bi nehtila vajmeh ! toj slišati,
Hoteć bit nemila, rieč veće ne trati,
Neg samo sve cvili , dokle se prigodi ,
Da nas jur pomili i truda slobodi.
Toli se smiliti ona joh ! nebude ,
Odlučmo umriti za uteć tej trude.
Er vele jes bolje jednome smart podniet,
Ner imat nevolje, ter stokrat na čas mriet.
8.

U čem ti sagrieših gospoje svih gospoj ?

Ali er te vàrhu svih obljubi sàrce ovoj ?
Pače već nego svoj život, joh, pritužan !
Ter drago lice toj , braniš mi po vazdan.
Kako san proć ti će taj liepos zaludu ,
Ter ćeš se poslidje man kajat u trudu .
Tiem prije neg budu srebro vlasi zlati,
Nemilos prihudu na vrieme prikrati.
10.

Ako je studen led ma vila gizdava,

Kako me kroz pogled nje oganj skončava ?
Toli je ognjen plam, kako se svaki čas
Studen mraz ja stvaram, čim vidim nje ukras ?

1) Iz rukopisa čuvana u mojoj knjižnici pod br. 636, što ga je prepisao Ivan Sa-
latić u prošlom stoljeću.
 I. Kukuljević. 247

Mučno ' e znat ljubavi otajna do mire,

Er vàrhu naravi nje se moć prostire ;
Lasno je nu znati, er trudni život moj
Skoro će skončati ljuveni nepokoj .

13.

Jur na te, a tebi neka se potužu ,

Kad vilo , hvala bi, da t' zaman ja služu.
Ne hoće toj oni pravedni višnji Bog,
Ni ljudski razlogi, ni niedan još razlog,
Nemilos da tvoriš za ljubav i viru
I da me tač moriš željom, kom umiru.
Nu. svud ki sve združi, i svietu mir vrati,
Pravi, čim tko služi, tijem ga jur plati !

14.

Ljubovnik i vila. *)

Ljub. Dokle dragi tvoj bjeh vilo !

Ni kij' drugi uživaše
Tvoje drago lice bîlo ,
Čestita me vas sviet zvaše,
I blažena vàrh blaženih.
Vila. Dokle bjeh ti u milosti ,
Ni ka druga bila vila
Uživaše tve lieposti,
S božicom se promienila
Nebih, kâ Adona gàrli.
Ljub. Druge vile sladki pogled
Moje sàrce sada vlada,
Smart za kû bih svaku i zled
Podnil, er je liepa mlada,
Mene u pàrsieh sáma nosi.
Vila. Lica bila , rusih kosi,
Mladac ljepši ner sunašce,
Sad mê misli sobom nosi,
Komu u dar dah sàrdašce :
Da ga on vlada , gizda moja !
Ljub. Al nu, da se vrati, vilo,
Naša pàrva ljubav, i ja
Sej vil' odjem lice bîlo ?
Da s' ti od sad mâ gospoja ,
Ja tvoj vjerni rob i sluga ?
Vila. Sasve er on suncu odsiva ,
Ti lis, vjetri kim svi kreću ,
S tobom màrtva, s tobom živa,
Kad bi mi imat taku sreću,
Hotjela bi pribivati.

*) Ovo je prievod prekrasne ode Horacijeve III. 99 Donec gratus eram tibi et. " ali
izvedem oniem načinom, kako se tada obćeno uzimaše smisao rieči „ prevesti. "
V. J.
Književnik 1., 2.
17
248 Pjesnici hrvatski.

16.

Cvieti.

Obasjaj Cviete moj , obasjaj mê oči,

Sijni mi lice toj od sunca s iztoči.
Ne bran' mi juveni tvoj pogled, ne brani,
Pogledu tvomu ni slika zrak sunčani.
Ne skrivaj ružicu , zgar ljubav kû goji,
U dragom tvom licu sva rados mâ stoji.
Neka liep tvoj obraz želeći ja pozrit,
Ne bude joh ! poraz smàrtni me umorit.
Bez tebe sunašca zrak meni ne sviti,
Bez tvoga joh ! lišca ni'e meni živiti,
A ljubav, kâ gori i u tvom licu sja,
Da nisam živ, tvori, bez tvoga lica ja.
Rad toga nemoj krit, kîm sam živ, lice tvoj ,
Inak hoće umrit prevjerni sluga tvoj.
17.

Zeç tjeran od hàrta , po polju jur biže ,

Često se obàrta, jeda ga hàrt stiže :
Ja se tač ozirem prid vilom kad budu ,
A željom umirem, nu sasma zaludu ;
Zašto me nje lice ljuveno ucvili,
Jakino garlice kad sokol razdili.
Mlado se jur vrime u željah iztraja ,
Sliedeći nje ime i liepos od raja ;
U dvorbu mnogo lit toj vili er stoju ,
Ter hotje odolit, da ništa dostoju.
Ni drugo u meni željenje niesam rad ,
Ner da bi ljuveni na svietu sudac sad :
Da pridanj za mal čas željno se potužu
Er svietal nje obraz zamani sve služu .
Ovo se lje tužu, sliši me okol vàs :
Zgubi mi jur dušu , a sebi slavan glas.
20.

Kako glas Sirene človika osvoji ,

Tvoja rieč tač mene medena opoji.
Kako zvier, ka s' zgleda i virom umori,
Zrak tvoga pogleda u meni tač tvori.
I kako taj kami, ki gvozdje priteže ,
Tva uza od prami vlada me i veže .
Ja nebog pritužan, što mogu, ma vilo ,
Neg sve dni bit sužan i cvilit nemilo .

29.

Drobne ptice, i sve zviri , Sve na svitu još naravi ,

Kê u lugu pribivate , Željno molju : mojoj vili
Tako ljubav vas zamiri , Da skažete, u ljubavi
Molim, da mi posluh date. Kako mlados moja cvili.
 I. Kukuljević. 249

Jeda li t' se mnom ne brini, Kê u suzah tužno plove.

Ni što haje smirit mene, Kê nemirno sve dni pati,
Smiri onu, koja vene, I kê tužnim glasom zove,
Ime moje da pogine. Da ga bude izvidati.
Koju ljubih vruće toli, Jere rajska nje ljepota
Kôj se sobom sam poklonih, Ima vlasti vàrhu mene,
I kôj sàrce u dan ponih Da mi skrati smàrt života,
Kê me za nju ljuto boli. I da mlados ma povene .
Er kad ona mirna bude, Ipak mogu nje krieposti
Veselo ću tad umriti, Ugasit mi ove gnjíve,
Zač ju mislim samiriti , I učinit u radosti
Sàrca ljudska čim se žude . Moja mlados da požive.
Kroz toj molju strane i luge , Kad bi mene umorila ,
Koje vidu mû ljuvezan , Recite mi, smjerno molju,
I kê čuju, tač jadovan Bili koju čas dobila ?
Da spoviedam moje tuge ; Da se smàrti daj ne bolju.
I kê zvieri tuj protiču , Ere ako slava koja
Čujući me, kako biesan, Njojzi hoće s toga biti,
Gdi nesrećnu moju pjesan Sad me hoće ruka moja
Glasim , i gdi smart nariću . Sažam gàrlo zadaviti !
Trave i bilja, koja zenu, Nu ako li niedna slava
Kê suzami svedj polievam, Ne može joj s toga biti,
Koje ronim, i pripievam Da je sàrcem tvardja lava ,
Vil neharnu , s koje venu. Na moj se će plač smiliti .
Ter ju mol'te , da smiliti Er nij ' sàrca tač nemila,
Na mene se bude sada, Komu sluga vjerno služi,
I da bude zamiriti Da dâ za ta dobra dila,
Sarce, kê je puno jada. Da u tugah sve dni tuži .
Tim na svietu sva naravi
Željno molju mojoj vili
Da skažete u ljubavi
Kako mlados moja cvili.

II.

Iz prošastja zaludnjega vremena.

1.

Sedam opačina.

Neprijatelj pakleni, u priču dim ovoj,

Htje da se oženi, za imat porod svoj,
Najliše djevojâk, ter da ih namjesti,
Da se te mogu pak u svoj dom povesti.
Za svoju domaću : nepravdu obljubi ,
I mnogo za nać ju vremena izgubi.
I sedam s njom kćeri nesreća njemu da ,
Kê hotje da vjeri, i da ih razuda.
Pàrva bi oholas , kû dade najbàrže
Oniem, ki velju vlâs i velju moć darže.
17*
250 Pjesnici hrvatski.

Lakomos druga bi, koju htje podati

Gradjanom, da ih zubi i nokti prihvati.
Nevjernos bi tretja, nadvornjim kû dade,
I posla š njimi tja da grabi i krade.
Zavidos četvàrta, sviem rukotvornima
Za ženu da se dâ , i osta meu njima.
A peta bi zvana licemernica , kâ
Taj čas bi poslana u dom redovnika" .
Šesta, tašta Slava, koja se udati
Nehotje, negli sva ženam se htjè dati.
Sedma bi zla žena , ka ne htje uzeti .
Muža sva vremena, neg podje po svieti ,
Neka ju na volje može svak imati,
I s njom sve do volje bludnosti prijati.

2.

U pohvalu Cviete Zuzorićeve. *)

Ako tko čudesa vidjeti želi taj ,

Kâ rese nebesa, hod' ovu vil gledaj !
Gledaj nje ljepotu, iznać ćeš mir tebi,
I tvomu životu, jak da si na nebi.
Iz oči izlazi ere nje taka slâs,
Pri kôj se porazi zabudu svi u čas .
Izbrana nje liepos svakoga potiče
Na čas i na kriepos, prid kîm' smart poniče.
Tim ko će vik živiet i imat sva dobra,
Hod' gledaj ovi Cviet, kî sàrce me obra.
Prem ti se ime toj pristoji od cvieta,
Gospoje svieh gospoj ! kâ si ures od svieta.
Hrane se cvietja sva bistriema vodami
A rajska liepos tva mojima suzami.
I sunce grijući zgar cvietje toj goji,
A tebe gorući uzdasi joh ! moji.
Oto se izbrana cvietja još tuj stave
Gdi će bit gledana cieć dike i slave.
Rad toga ures taj , rad koga mrem, gledat,
Mâ vilo dopuštaj , ter mi čeś život dat.
A suze ja moje s uzdasi goruštim,
Neka te tač goje, ustavit neću tim.

*) Iz rukopisa Ignatii Georgii Vitae et Carmina illustrium Civium Rhacusinorum .

 I. Kukuljević. 251

3.
U smart Mavre Vetranića
1576.
Vila. Čij' su ovo mramori ? Vila. Zač su s' porušile
Um. Don Mavra, ki na svit I rek' bi tvore plač ?
Višnjega svedj dvori, Um. Er su izgubile
I spjeva do sto lit! Spjevôca vriedna tač.
Vila. Da, tko su vile ove ? Vila. Kû platu on ima ?
Um. Muze, ke shraniti Um. Spomenu na svit saj
Prišle su njegove Meu ljudim mudrima:
Pjesni viek na sviti ! Na nebu vječni raj !

III.
Iz Jokaste tragedije.
iz grčkoga. ¹)
(Sbor prvoga čina.)
Kako pamet, koja mari Tuj gospodstvo drugi žele,
Naglo za čas segaj svita, Za gopodstvom drugi ginu ,
Razlike nam čini stvari, Ter imaše tuge vele,
Želit dobra vremenita , I neizmjernu pak gorčinu ,
U kih varka jes skrovena . Svê dni krativ jadovite.
Tako da umie razabrati Medju nami nije bitja
Sve zlo prije, ner doć bude , U kô veće mož' ufati,
I što može dobro dati , Neg u maglu od prolitja ;
I sve stvari, koje hude Časom sreća sve privrati,
Sem životu od umàrlih. I radosti naše odnosi !
Taj je plačan u dreselju , Er veselje sve od ljudi
I tuži se na zlu sreću , Tko bi stavil s jedne strane,
Kî bi bio u veselju, A proć njemu poraz hudi,
I ćutio rados veću , I nevolje, kê nas rane:
Svih česti na sem svietu. Sva taj rados dim je, sien.
Štitom bi se od razbora Pravoga je bil daleče
I od svieta utvàrdio, Velmi puta, tko najprije,
Ter što dava višnji zgora, Da je miran život, reče,
Toj bi s mirom on tàrpio, Puka toga, koji nije
I s krieposti od pameti. U vladanju od gradova.
Nu se zgadja , da s većome Er kad svietlos rad je tima
Našom mukom mi ištemo Ki vladaju, ter se krije ,
Stvar na svietu , potlje kome Tad i nama màrkne s njima,
Većma štetni mi budemo, Nit će sunce , da nas zgrije,
Nikad svårhu ne gledajuć Ni obasja zrakom milim.
Eto tkogod bi njekada , Er gospoda vik ne mogu
Ki se oholi nad lieposti , Zla podnieti mala toli,
Tej bjeguće pak, pun jada U kom puku nije nebogu
On uzdisa u žalosti, Štete, koja ne zaboli ,
Vidiv privâr, kih ne znaše . A svaki se toj dan vidi .

1 ) Tako vele stari povjestnici, a njih sliedeć, izgovaraju iste rieči i noviji ; ali se
pita, ako je to prievod iz grčkoga, gdje mu je izvornik ? Meni barem nije po-
znat. Osim toga nemislim niti, da je taj tekst bez pogrješke naštampan u an-
tologiji Pucićevoj, odakle je ovo izvadjeno . V. J.
252 Pjesnici hrvatski.

Tač ludosti , kê stvaraju Er u sàrcu jedovnomu

Ti kraljevi u njih biesu, Sva se milos taj izgubi,
Za njih griehe pak plaćaju , Kome gradu svom rodnomu
Ki podložni njima jesu. Svak je dàržan. da ga ljubi,
Ter za kriva pravi pati. A nemilos huda nasta.
Eto vajmeh ! kako huda Ki mu drago dobit sada
Ovu bratju jes potakla Od dva brata, mi neboge
Na oružje taj požuda ! Žene i ljudi segaj grada,
Kâ je izišla iz dna pakla , Skupit ćemo tuge mnoge,
Er kraljevstvo druga neće . I karvi se našom oblit.
Nu, s većijem Poliniće, Nu se tebi jaki Bože !
Ganuo se jes razlogom , Utiečemo s molbom hàrle,
Da u sàrdžbi svud obtiče Ki pridobit lasno može
Ovoj mjesto s vojskom mnogom, Te Jspoline prike, vàrle,
Kû iz tudjih vodi strana Brani tvoj puk od zle rati!

Geologičke crtice

s obzirom na predhistoričnost čovjeka.

Zemljoslovje (geologija) je poviest naše zemlje, smatrane kao pojedinak

(individuum) prirode, ima dakle za predmet razmatranje o postanku i razli-
čitih promjena , što su se s našom zemljom od postanka do danas već sbile
i koje će se u buduće sbiti . Zemljoznanstvo (geognosija) je pako nauk o
sastavna, s kojih se tielo naše zemlje sastoji.
Vieć iz ovih definicija vidi se, da pojmove zemljoslovja i zemljoznanstva
nije tako lako omedjašiti ; jer govoreći o postanku i promjenah površja i o
nutarnjosti naše zemlje , moraš zapeti o sastavine, s kojih je ona složena ; a
razmatrajući opet nasade, s kojih je zemlja sastavljena, nemožeš se ukloniti
razmatranju, kako su ovi nasadi jedan za drugim sliedili . S toga su se ova
dva pojma , geologija i geognosija, dugo vremena jedan mjesto drugoga rabili ,
te su tekar u novije vrieme , pošto je poviest naše zemlje , kao posebni dio
obćenitoga prirodopisa, otresav se neizvjestnih gatanja, na čast sistematične
znanosti podignuta, oba pojma točnimi medjami izmedju sebe razstavljena.
Rekao sam da je geologija novija znanost ; neće dakle s gorega biti,
ako prije, nego stanem govoriti o rezultatih geologičkih iztraživanja , koju
reknem o razvitku same znanosti, od najstarije pa do naše dobe .
Buduć da je čovjeku zemlja, kao obitalište i tvorište njegova djelovanja
najbliže, nije čudo, što su kod svih naroda veliki mislioci o njenom postanku
i njenih promjena već zarana misliti počeli. Abstrahirajući od Pentateucha,
koj se, mimogred budi rečeno, glede postanka zemlje s resultati geolog. iz-
traživanja u bitnosti slaže, napomenuti nam je mnienje o postanku zemlje
nekojih znamenitijih grčkih filosofa.
Thales miletski mnijaše , da je zemlja sa svim , što je na njoj . iz vode
postala . Istoga mnienja bijahu Xenophanes i Herodot. Ovi bijahu dakle
neptunisti. Naproti njim tvrdjahu Heraklit , Zeno i Strabo, da je zemlja,
 Geologičke crtice. 253

i sve na njoj, postala iz ognja . Ovo su opet plutonisti. Diogenes dr-

žaše, da je sve iz zraka postalo , a Aristoteles predstavljaše si zemlju kao
neko živo iz različitih ustroja sastavljeno biće. Za Rimljane znamo , da nisu
bili spekulaciji mnogo skloni, zato u njih ima malo tragova o filosofiji zemlje.
Poslje rimske dobe nastade velika selitba naroda, s toga su znanosti do sred-
njega vieka posvema zašutile bile.
Tekar u srednjem vieku nalazimo nekoliko znamenitijih umova , koji
su o poviesti naše zemlje svoje misli očitovali, kao što bijahu Talijan Fra-
castro ( 1517) , koj se razpravljajući ob odkrivenih kod Verone morskih lju-
šturah upusti u razglabanje o postanku naše zemlje ; Niemac Agricola, na
glasu sa svojih mineralogičkih i geognostičkih iztraživanja ; Francez Palissy,
a najznamenitiji Danac Stenon , koj je iz horizontalno - ležećih nasada naše
zemlje zaključio, da su se ovi njekoč iz vode utaložiti morali.
Videći, da su na nekih mjestih kroz horizontalne slojeve probili osov-
ljeni nasadi , tumačio si jih je Stenon djelovanjem vulkaničkih sila , o kojih
će niže govor biti . Dapače prema današnjim teorijam omedjašio si je St. i
vrieme, kada su se ovi zemaljski nasadi složili, u posebne periode. U vrieme
Stenova razmatranja držahu se Mojsijine kosmogonije jošte ad literam, s toga
se nije usudio svoja iztraživanja dalje razvijati.
Iza ovih navedenih geologa pojavio bi se jošte po gdjekoj , tumačeći
postanak zemlje i zemaljske nasade, kao što i našaste u njih okamine svaki
na svoju ruku, nu to bijahu samo slabi pokusi u ovoj znanosti , koji su bez
uspjeha ostali. Oko polovice minuloga stoljeća izišao je Buffon sa svojom
hipotezom na vidjelo : po ovoj predmnivi odkinuta je zemlja od žarko -teku-
ćega sunca nekom repaticom i bačena u svoj eliptički tečaj, kojim jošte da-
nas okolo sunca obilazi , te je tekar poslje 34000 godina , izgubiv svoju od
sunčane vruće mase donešenu toplotu , do onoga stepena ohladila , da se or-
ganički život na njoj pojaviti mogao. Gubeći u studeni prostor svemira sve
većma svoju toplinu, ohladnula bi po njegovu mnienju zemlja poslje 90,000
godina na toliko, da bi sav organički život na zemlji propao , te bi onda
sviet novo lice i nove stvorove dobio . S početka okružavaše po njegovu
mnienju, vruću zemlju golema krugla vodene pare, koja se je kašnje , pošto
je zemlja ohladnula, kao kapljevina na nju oborila , a iz ove oborine utalo-
žila se čvrsta kora, koja je organičkomu životu za osnov služila. Naši štioci
će malo dalje uvidjeti, da se Buffon ovom hipotezom podobro približio danas
prihvaćenoj teoriji , po kojoj se posljednja vrst kamenja, tako zvano sedi- .
mentno kamenje iz vode na našoj zemlji utaložilo. Ovo mnienje razvio je
osobitom točnošću glasoviti geognost Werner pod konac minuloga stoljeća,
te je pod imenom neptunizma geologiji za temelj služiti imalo .
Naproti neptunizmu staviše potonji geologi plutonizam , hipotezu , po
kojoj bijaše naša semlja s početka žarko tekuće tielo, te se iz ove tekućine ,
pošto je na površini ohladnula , malo po malo sastavilo prvo kamenje , koje
najnižu koru naše zemlje sačinja.
Pošto su koncem minuloga i početkom sadanjega stoljeća veliki izumi
na polju chemije , fizike i sravnjujuće anatomije dosadanjim hipotezam u
pomoć pritekli, te su prema tomu izkopani ostanci organičkoga svieta prijaš-
njih viekova temeljitijemu nauku podvrgnuti, uzeše izvrstni umovi polje geo-
logije, odprije samo hipotetičkim nagadjanjem obradjivano, svojski iztraživati,
dobljene rezultate u sustav uredjivati , te tako osnovaše znanost , kojom se
sviet danas pod imenom geologije ponosi.
Medju ove osnovatelje brojimo medju ostalimi osobito Horaca Ben. de
Saussure-a , L. Bucha, J. L. Cuviera s njegovimi djeli : „ recherches sur les
ossements fossiles, discours sur les révolutions de la surface du globe "; Karla
254 J. Torbar.

Lyella, koj je svojim djelom principles of geology " (1830) za geologiju

epochu stvorio ; Aleksandra Brongniarta († 1847 ) s njegovimi djeli : „ descrip-
tion géologique et minéralogique des environs de Paris " , annales des scien-
ces naturelles, classification et caractères minéralogiques des roches homo-
gènes et hétérogenes " i napokon najvećega učenjaka našega vieka , Alex.
Humboldta. Ovaj veleum nije, istina , nikakova novoga geologičkoga sustava
stvorio, nu putujući po cieloj gotovo Europi , većoj strani Azije i Amerike,
znao je duboko poznavanje prirode na vlastitim izkustvom sakupljena opa-
žanja divnom točnošću uporavljati. On je prvi temeljito proučio i svietu od-
krio sumjerni slog zemaljske kore pod svimi zemaljskimi pojasi, a što je naj-
važnije, on je prvi proučio i razjasnio izvor, zakoniti razvitaki suvislost so-
paka (vulkana), a tim je i središtnu utrobu naše zemlje najvjerojatnije pro-
tumačio .

Pošto smo napomenuli , kako se pojam poviesti naše zemlje od tamna

naslućivanja do jasnije vjerojatnosti razvijao, nacrtati nam je već sad sliku ,
kako današnji geologi postanak i promjene naše zemlje i njezina života pred-
stavljaju, jer će nam to služiti za izhodište , s kojega ćemo o razvitku orga-
ničkoga zivota u različitih geologičkih dobah i o predpotopnom čovjeku suditi
moći .
O prvom momentu postanka zemlje neima pitanja niti razglabanja u
znanosti; najveći umovi svih vremena složiše se u tom , da je sviet stvoren,
pa dudući da izmedju stvorenja, kao neizmjerna čina neizmjerna bića pa iz-
medju uma čovječjega, kao ograničena bića leži ograničenim silam nedokučivo
razmedje, prestaje biti znanost znanošću , kad bi neizmjernost izmjernošću
dohvatiti htjela , tu nam se valja dakle pokoriti onomu : in principio creavit
Deus coelum et terram. Nu priznavši sâm čin stvorenja , nebi dolikovalo čo-
vječjemu umu, kad bi stvorcu pripisivao i dalnje plasticiranje zemlje. Ovdje
je dakle umu čovječjemu dopušteno, pače mu njegova sve iztraživajuća i iz-
pitujuća narav nalaže , da po analogiji poznatih mu prirodnih zakona, i po
primjeru znanošću protumačenih pojava popita : kako se je zemlja iz prvo-
bitna lica, što ga stvorenjem zadobi, do današnjega oblika razvila, pa da si
onda prema svojoj snagi na stavljeno pitanje odgovori . Nu da se geologija,
stavljajući i riešavajući ovakova pitanja na hipoteze oslanjati mora, te će
dobar dio geologije, govoreći o prvobitnih promjena utrobe naše zemlje , uviek
hipotetičan ostati , to je tako nedvojbeno , kao što je jasno , da zato njena
ciena , samo ako se na temelju stavljenih predmniva izkustvom postignuti
resultati slažu , od znanstvene ozbiljnosti ništa negubi.
Predposlav ovo , navesti ću sada Laplace - ovo mnienje o prvom razvitku
zemlje, koje je danas od svih geologa poprimljeno .
Laplace mnije , da je naša zemlja kao što i ostali planete postala iz
sunčane mase.

S početka naime treptijaše u bezkonačnom prostoru golema , iz same

pare sastavljena krugla, koje je polumjer sizao od njena središta do najdal-
njega sadanjega planete. Budući da je njezina toplota mnogo veća bila nego
toplota praznoga prostora, što ju je okružavao , to se je ona, okrećući se
okolo svoje osi, na obodu sve većma ohladjivala , tim na ohladnutih mjestih
sve većma sgušćavala , uslied sgušćavanja sve brže okretala, tako da su oda-
ljena od središta mjesta, uslied sredobježne sile , toliku brzinu postigla , da
su se otrgla , i otrgnuti komadi od svoje matice dotle odaljivali, dok je nji-
hova sredobježna sa sredotežnom matičinom (sunčanom ) silom u ravoviesje
došla ; tu su dakle otrgnuti komadi, t. j. planete, dakle i naša zemlja , pod
upravom centrifugalne i centripetalne sile, koje jošte i danas svjetovi uprav-
 Geologičke crtice. 255

ljaju , dobljene od svoje matice kolotanje nastavili a nastavljaju ga i dan

danas.
Pošto se je otrgnuta krugla, sad već naša zemlja, neprestanim ohladji-
vanjem do nekoga stepena sgustnula , približe se čestice različitih u samoj
zemlji već sadržanih tvari tako blizu , da su sad već fizikalne i chemičke
sile svoje djelovanje započeti mogle, a ovim djelovanjem proizvele neizmjernu
toplinu, koja je kadra bila sve prije do čvrsta sgušćene tvari u žarku teku-
ćinu raztopiti. Uslied ove neizmjerne fizikalnimi i chemičkimi silami izvedene
topline postala je iz prije plinaste , zatim u čvrsto sgušćene krugle , golema
žarko -tekuća kap, okrećući se sveudilj okolo svoje osi od zapada prama iz-
toku, te je, budući kap, s ovakova okretanja postala na stožerih plosnata, a
na polovniku trbušasta , koja su svojstva danas na zemlji matematičkom toč-
nošću dokazana.
Odkinuti dakle od sunčane mase komad sastojaše sad već iz dviju
krugala : žarko tekuće zemlje i okružujuće ju atmosfere. Oni najme elementi ,
koji su uz tadašnju temperaturu kao plinovi ili pare obstati mogli , odielivši
se od tekuće mase , digoše se u vis , te sačinjavahu poput gustih maglju-
ština prvobitnu atmosferu , u kojoj osim sastojina današnje atmosfere lebdjahu
još i mnoge raztopljene sastavine današnje zemaljske kore i svih onih živa-
lja , iz kojih se kašnje bilinstvo i živinstvo razvilo .
Ostavimo za malo atmosferu , te se vratimo k žarko -tekućoj jezgri naše
zemlje.
Budući da se ova vruća tekućina nalazila u studenom (po Fourieru
najmanje -50° Cels. ) svemirnom prostoru , to je sasvim naravno, da se po-
vršje tekuće krugle naprama studenomu prostoru sve većma hladilo , te se
tako iz spec. lagljih raztopina, n . p. bjelutka, sljude i gline s polja načinila
najprije tanka, a dalnjim ohladjivanjem sve deblja te deblja kora, dočim su
spec. teže raztopine, gotovo sve kovine , niže okolo središta jošte uviek te-
kuće ostale.
Kad bi se vruća jezgra zemlje dosta lagano i mirno ohladjivala bila,
nebismo danas imali nikakovih kovina , jer bi u tekućem središtu zemlje sa-
krivene ležale ; nu buduć da se površje tekuće mase, radi velike razlike iz-
medju zemaljske i prostorne topline dosta brzo hladilo, a osim toga se tekuća
masa poradi kolotanja okolo svoje osi neprestano tresla i talasala , to se raz-
topine nisu mogle po hidrostatičkom zakonn tako slagati, da bi se spec. '
teže ozdol, a spec. laglje ozgor složile bile , vcć su na mnogih mjestih jedne s
drugimi izpremiešane . Ovomu poremećivanju ravnoviesja, pa onda vulkaničkim
silam, kao što ćemo niže vidjeti, imade se pripisati , da se kovine blizu sa-
danje zemaljske površine nalaze pomiešane s odnosno lagljimi sastojinami .
Prva kora, okolo tekuće jezgre sastavljena iz različitih slučenina alka-
lija, kao što su : kali, natron, gorčica, glina i kremenjača, bijaše s početka
tanka, pa je upravo s toga silnimi plinovi i parami, što su se pod njom sve-
dilj razvijale, zatim borbom lučbenih slučivanja, nejednakim stezanjem razno-
vrstnih sastojina svaki čas ovdje probušena, nadignuta , ondje opet utisnuta .
Ove sile, s kojih je takova promjena prvobitne zemaljske kore postajala, na-
zvane su plutoničkimi. Dugovječnim ohladjivanjem postade prvobitna
kora već toli debela i tako čvrsta , da je plutoničkim silam odoljeti mogla.
Govoreći gori o žarko - tekućoj jezgri zemlje, ostavismo prvobitnu atmos-
feru, sastojeću iz gustih para i plinova, koji su zemaljsku jezgru poput gu-
stih magljuština na okolo okružavali. Ako je ova atmosfera i bila mnogo
hladnija od nutarnje zemaljske jezgre , to je ipak morala biti njena toplota
mnogo veća od naše vruće vode. Nu ako se je neizmjerno vruća jezgra
zemlje s vremenom tako ohladila, da je na njenom površju debela kora po-
256 J. Torbar.

stati mogla, to se razumije , da je hladnija atmosfera napram studenu sve-

mirnom prostoru tim većma ohladjivala. S ovakova ohladnuća sgustiše se u
atmosferi vodene pare i raztopljene u njih sastojine , izlievahu se u silnih
potocih na površje zemaljsko , pa, sakupiv se u golemih kotlinah, ponikvah i
dolinah, sastaviše pramore, koje je sad kao novi faktor stvarajući i raztvara-
jući zemlju na vidjelo stupilo.
Budući da je pramore, sasvim različito od današnje vode sastojalo iz
mnogih raztopljenih sastojina , to su ove sastojine, odlučiv se od vode , kao
novi talog zemaljsku koru novimi nasadi pokrile, te je tako zemaljska kura
na onih mjestih, gdje je pramorje ležalo, odlučenim talogom s polja sve deb-
lja postajala, dočim se je s nutar sveudiljnim ohladjivanjem i nadalje jačala.
Ovakovi iz vode na zemlju oboreni čvrsti nasadi zovu se u geologiji
neptuničke tvorine.
Pošto je prvobitna atmosfera sveudiljnim ohladjivanjem i odlučivanjem
čvrstih taložina sve čišća a njezin tlak sve manji postao, moglo je već i sun-
čano svjetlo na zemlju probijati. Zrak, voda i zemlja bijaše ohladjela, magle
se razidoše, a sunce se pomoli eto potrebitih uvjeta za organički život.
Iza kako se je zemlja dovoljno s polja ohladila, te su se i ostali uvjeti
za organički život pojavili, počeše se razvijati bilje i životinje, počam dakako
od najnižih morskih pa sve do savršenijih morskih i kopnih vrsti. Nu po-
što je već zemlja, debljinom svoje kore proti plutoničkim silam osigurana,
obilovala svakovrstnim biljem i živinstvom, promieniše joj često puti lice i
pokopaše sav organički život silne katastrofe vulkaničkimi silami izvedene .
Valja nam dakle koju ob ovih sila reći.
Premda je zemaljska kora već podosta odebljala bila , ostadoše u njoj
ipak s nejednakoga ohladjivanja i stezanja na mnogih mjesti rupe , šupljine i
pukotine kroz koje je voda do vruće zemaljske jezgre prodrieti mogla, gdje
su se silna dva neprijatelja, vatra i voda, sukobila . S ovoga sukoba dvaju
golemih protivnika porodiše se silne pare i plinovi , koji , nemogav tiesnimi
rupami i pukotinami na površje zemlje probiti , nadigoše svojimi orijaškimi
silami zemaljsku koru na jednom mjestu, čim je na drugom isto tolika pro-
valina nastala . Ove sa sukoba vatre s vodom postale sile , dizajuće i probi-
jajuće zemaljsku koru , poznate su pod imenom vulkaničkih sila. Ovim
silam imademo pripisati ne samo visoke gore i planine, s kojih je površina
naše zemlje toliko neizjednačena , nego s djelovanja ovih vulkaničkih sila
postadoše sve velike kopnine naše zemlje. S djelovanja ovih sila tumači se
takodjer, da se kovine, koje bi prema svojoj posebnoj težini u dubljini ze-
maljske utrobe sakrivene imale biti , blizu zemaljskoga površja nahode.
Posljednjoj sveobćoj katastrofi, što su ju vulkaničke sile izvele, imade
se pripisati postanak najviših zemaljskih gora i planina, jer pošto je zemalj-
ska kora iza mnogovječnoga djelovanja vulkaničkih sila jošte većma odeb-
ljala , pojavljivaše se ovakovo djelovanje samo mjestimice , te je s ovih
uzroka prestala promjena cielih mora i kopnina.
Iza silnih prevrata vulkaničke dobe približavaše se vrieme , da se vie-
nac stvorenja , čovjek na zemlji pojavi.

Sastojbine zemaljske kore.

Neće s gorega biti, ako sad, upoznavši se s razvitkom naše zemlje, pa

uzamši geognosiju u pomoć, projdemo sastojine , s kojih je kora naše zemlje
sastavljena. Počam od njezina nutarnjega središta , nalazimo najprije :
 Geologicke crtice. 257

a) Plutoničko kamenje , t. j . takovo , koje je samim ohladjiva-

njem žarke tekućine postalo : rulja (gneis) sastavljena iz bjelutka , živca i
tinjca (glimmer) ; bliestnik (glimmerschiefer), sastavljen iz bjelutka i tinj-
ca ; škriljevac (thonschiefer), sastavljen iz istih sastojina kao i rulja,
samo što je škriljast ; prava pno i pradalomit ; granit , složen iz istih
satojina kao i rulja, samo što je zrnat (granum) ; sienit (sastavina ponaj-
više iz crvenkasta živca i crnkasta rogovca (hornblende) ; porfiri , vrst
kamenja, sastavljena iz istih sastojina kao i granit, samo što se slogom raz-
likuje ; imade jih više vrsti, nu svim služi za osnov živac, koj je bjelutkom
ili augitom pomiešan ; više vrsti kamenja, sienitu mineralogički i chemički
veoma srodna, te od njega samo različnim razmjerom svojih sastavina raz-
lična, koje dolazi pod obćenitim imenom zelenovaca (grünsteine) ; ba-
salt , nalik takodjer na sienit.
b) Prolomno (= eruptivno) kamenje , što je erupcijami vulkanskih
sila postalo trachyti , sastavljeni iz istih sastavina, kao i porfir samo
u različitom razmjeru, i napokon lave , t. j . kamenite mase, koje su prolo-
mom vulkaničkih sila preko nižih stiena prodrle, te onda na površju ohladjele,
kao što se to vidi i kod danas rigajućih sopaka.
c) Neptuničko kamenje , koje je djelovanjem vode postalo , do-
čim se njekoje, kao ponajviše vapnenac, bivši u vrućoj vodi raztopljeno, iz
vode odlučilo, pa onda u tvrdi kamen osušilo, a drugo, kao n. p. glinovac i
pjeskovac , iz sdrobljena nižega stranom plutoničkoga , stranom prolomnoga
kamenja postalo . Od neptuničkoga ili taložna kamenja ima sliedećih nasada :
drobnjak (grauwacke) , kameno ugljevlje , cehovac (zechstein) ,
trias, jura, kreda , molasa, poplavica i naplavica.
Pod a) i b) naznačeno kamenje dolazi u geologiji pod imenom pra-
kamenja (urgesteine) ili takodjer pragorja (urgebirge) , a pod c) nave-
deni slojevi prelazne gore.
Premda se geologija , razmatrajući postanak, razvitak i različne promjene
naše zemlje. kao što već gori napomenusmo, na mnogih hipoteza osniva, to
ipak ima sigurnih podataka, iz kojih se zaključiti dade , da je naša zemlja
nebrojenih godina trebala, dok se je iz prvobitna, chaotičkoga do današ-
njega stanja razvila.
Jedan od najvaljanijih dokaza velike starosti naše zemlje, jesu okamine
organičkih stvorova, koji se iz utrobe naše zemlje izkapaju.
U ono doba, dok se kora naše zemlje sastojala samo s prakamenja (a ,
b), nije na njoj bilo jošte nikakova organičkoga života , s toga ćemo mi
pragorje, jerbo nespada u zadaću, koju riešiti naumismo, mimoići, te se ba-
viti s prelaznimi gorami i to ponajviše s gornjimi nasadi , koji nose u sebi
ciele svjetove organičkih stvorova , kao nedvojbene dokaze silnih katastrofa i
i davnovječne starosti naše zemlje.
Pošto je na zemlji i okolo zemlje postalo dovoljnih uvjeta za organički
život, pošto se naime zemaljska kora i atmosfera dovoljno ohladila , te se iz
ohladjene atmosfere oborila potrebita voda , a njezinim i atmosferičkoga
zraka djelovanjem iz tvrdih stiena mekšega tla postalo, pojaviše se napokon
i organička bića, i to najprije bilinstvo, za njim živinstvo .
Buduć da se u ono doba borbom fizikalnih i chemičkih elementa silna
množina ugljične kiseline radjala, a ova kiselina je najobilnija hrana bilin-
stva, to je za ono doba moralo bilinstvo mnogo bujnije rasti nego danas, te
je dalnjim čišćenjem atmosfere i vode ovaj razvitak sve laganiji , a bilje sve
nježnijim postajalo.
Iza bilinstva sliedjaše živinstvo.
258 J. Torbar.

Okamine.

Ostanci i znaci predhistoričkoga bilja i životinjstva, koji su u historičko

doba iz zemlje izkopani, zovu se okamine (petrefakten ) u širem smislu ;
oni pako ostanci predhistoričkih organičkih bića u kojih su organičke sa-
stojine sasvim izčeznule, te su samo s česti ili posve rudnimi tvarmi zamie-
njene , zovu se okamine u tjesnijem smislu . Takovih okamina nalazi se u du-
bljini zemlje, počam od drobnjaka pa do naplavine , po cielom svietu , na nje-
kih mjestih dakako više nego na drugih, te nam pokazuju veliko bogatstvo
organičkoga života , koj se u različnih dobah predhistoričkoga svieta bio
razvio.
Okamine nedadu se inače protumačiti, nego silnim djelovanjem pluto-
ničkih, a ponajviše vulkaničkih sila.
Pošto se je naime more u zemaljskih nizinah sleglo , te u njem morsko ,
a na povišenih kopninah kopno bilinstvo i živinstvo kroz tisuće godina raz-
vilo bilo do njekoga stepena, koj nam floru i faunu tadašnje dobe predstav-
lja, nadigoše vulkaničke sile, s uzroka gori navedenih, zemaljsku koru na
jednom, a poniziše ju na drugom mjestu, tako su nizine prije vodom zalivene
postale kopnimi gorami, a prijašnje suhe gore morskom dubljinom. S ovako-
vih uzroka si tumačimo, zašto danas morsko bilje i živinstvo na visokih go-
rah izkapamo, dočim kopno bilinstvo i živinstvo opet iz dubljine voda va-
dimo. Pa buduć da djelovanje vulkaničkih sila nije bilo ograničeno samo na
pojedina mjesta, već se protezalo, kao što gori razložismo , na cielu povr-
šinu zemaljsku, te su, u različnih manjih dobah velikih predhistoričkih raz-
doblja ciele , više stotina miljâ prostrane kopnine onakovim dizanjem i pada-
njem postale, stvar je očevidna, zašto su sliedovi pokopanoga pod zemalj-
skimi razvalinami organičkoga života po cielom svietu rašireni .
Valja nam sad odgovoriti na pitanje, kako su ti ostanci predhistorič-
koga organičkoga svieta u zemlji sačuvani, da se nisu u svoja prvobitna po-
čela raztvorili.
Poznato je, da je atmosferički zrak radi kiselika, što ga u njem ima,
najobičniji raztvaratelj sastavljenih tielesa , zašto se takovo tielo tim teže u
sastavine raztvara, čim je većma od pristupa atm. zraka sačuvano. Kad bi
se ovakovo sastavljeno tielo jošte od vode i topline čuvati moglo, to bi se
onda u svojem prvobitnom stanju podobro cielo uzčuvati moglo. Kad su da-
kle predhistoričkimi katastrofami organička tielesa u dubljini zemlje poko-
pana, uzčuvana su doduše od zraka ; nu toplina, koja se u pokopanom tielu s
golema tlaka ležećih na njem nasada razvila, složiv se s vlagom, što je više
ili manje svuda u zemlji ima , razvi djelovanje chemičkih sila , koje su sastav-
ljeno tielo raztvarati počele ; ali raztvaranje ovo, jer mu je nestalo najsilni-
jega raztvaratelja, zraka , uspjelo je samo donjekle, tako da su samo tekuće i
mekanije česti s onoga chemizma propale, te su samo krute kao okamine sa-
čuvane. Dapače ima primjera, gdje su i najnježnije česti takovu raztvaranju
odoljele, kao što se vidi na izkopanih u Radoboju okaminah predhistoričkih
buba.
Osobitu pozornost u geologiji saslužuje kameno ugljevlje , koje je
postalo iz predhistoričkoga različnimi već prije napomenutimi katastrofami
pokopanoga drveća .
Kada su naime biljevne česti, osobito drveno stabalje, vodom ili zem-
ljom tako pokrite, da atmosferički zrak do njih neima pristupa, onda se ta-
kovo bilje, odnosno drveće samo nepodpuno u svoje česti raztvara. Buduć da
se drvo sastoji ponajviše iz kiselika , vodika, dušika i pretežnije česti iz ugljika
to se nesavršenim raztvaranjem kiselik i vodik izluči iz drva u obliku ugljične
 Geologičke crtice. 259

kiseline. vode, barežnoga plina, a pretežniji dio ugljika s nješto dušika i nje-
kimi uljenastimi i smolenastimi primjesi ostane neraztvoren, te su s njega
preostale i otvrdnule drvene česti više ili manje smedje ili crne.
Kamena ugljevlja ima dvoje vrsti, s medje i crno kam. uglevlje .
Ima smedja ugljevlja, koje je tako crno i svietlo, kao i tako zvano crno
ili u užem smislu kameno ugljevlje, te ga je od ovoga samo tim raza-
znati, što je ono novijega poriekla , dakle se nalazi u kašnjih geologičkih na-
sadih, a pratioci su mu ponajviše jantar, sumpor i sumporni kuća-
dan, a ovo je starijega izvora (iz drobnjaka), ima u njem više ugljika, ma-
nje kiselika i vodika, a pratioci su mu sumpor i kamenita sol.
Budući da je crno kameno ugljevlje mnogo starije dobe, dakle mnogo
većemu tlaku složenih nad njim geologičkih nasada izvrženo , te je u doba,
kad je ovo drveće zarušeno, zrak i voda mnogo toplija bila, s toga se crno
ugljevlje uz ovakove okolnosti u podpuniji ugljen pretvoriti moglo nego sme-
dje, kod kojega ovi faktori nisu u onom stepenu sudjelovali kao kod prijaš-
njega .
Pošto smo se s okaminami bilinstva i životinjstva upoznali, prelazimo
već sad na pojedine nasade neptuničkih tvorina i njihovih okamina, te ćemo
se, prešav nješto brže preko starijih tvorina i njihovih okamina, više zabav-
ljati s novijimi, koji su našoj zadaći više u prilog.
S obzira na različit položaj nasada i na sastojine neptuničkih tvorina,
a osobito s pogleda na okamine, koje se u njih nahode, razdieliše geologi
ove tvorine na tri razdoblja (epochen), koje takodjer tvorba mi (formaci-
jami) i to prvodobnimi , (primäre) drugodobnimi (secundäre) i tre-
éodobnimi (tertiäre) tvorbami zovu. Pošto se u svakom od ovih razdoblja
razvilo prema uvjetom tadašnjega svieta bilinstvo i živinstvo do najvišega
stepena, pokopaše ga prevratne geologička katastrofe pod zemaljskimi razva-
linami, iza kojih nastade drugo razdoblje i s njim drugi, od prijašnjega, raz-
ličitiji organički život , dok se ovaj kao i prijašnji, a za njim i život trećega
razdoblja nesvrši .
a. Prvodobne tvorbe. U ovu tvorbu spada od gori pod c) na-
značenih neptuničkih nasada drobnjak i kameno uglevlje. Buduć da je u ovo-
doba jošte malo kopna bilo, to je raslo samo morsko bilje i živjele samo
morske životinje, ponajviše ribe , s toga se ovo razdoblje zove takodjer vla-
danje riba. Debljinu prvodobnih tvorba računaju na 20,000 stopa.
U drobnjačkih nasadih nalazi se od bilinstva stranom niže morsko bi-
lje, kao haluge , gljivače (fucoide), stranom veliko stablasto bilinstvo, iz
kojega je u sliedećem nasadu kameno ugljevlje postalo. Mnogo više nego bi-
linstva sačuvalo se u ovih nasadih životinjstva, kao što su zoofiti : aulo-
pora , catenipora , cyathophyllum itd.; od zrakara takozvani en-
kriniti, s kojih su cieli vapneni nasadi postali, tentakuliti itd.; od meku-
šaca ima osobito mnogo ruk onoga (brachiopoden), manje školjkara i pu-
ževa, nu tim više glavonoša (cephalophora), n . pr. nautila i amonita ;
od crvi dolaze kućice serpula ; od korepnjaka su nebrojenom množinom za-
stupani trilobiti ; od paukovaca i buba neima niti traga, nu tim mnogo-
brojnije su okamine riba i to od cakljenača nepravilnjače i pravil
njače (sravni moje 199 životinjars. " str. 161. )
Iznad drobnjaka leži tvorba kamena ugljevlja sastojeća iz dva sloja,
dolnjega , tako zvanoga brežnoga vapna, i gornjega tako zvane
crvene smiesi. Debljinu dolnjega nasada računaju na 500 do 1000 stopa, a
gornjega na 600 stopa.
Da je dolnji nasad morska taložina , vidi se s toga, što u njem ima
množina ostanaka morskih životinja, a kamenu ugljevlju neima traga.
260 J. Torbar.

U gornjem nasadu ima silna množina kamena ugljevlja, nedvojbenih

svjedoka njekadašnjih šuma bujna drveća, koje je geologičkimi katastrofami
propalo. Ono drveće nalikuje današnjim presličina m (calamarien),
prapratnjačam (filices), le pidodendrom, crvotočina m, nu nadkri-
ljivalo je debljinom i visinom naše današnje stablasto drveće, dočim naše da-
našnje u ona plemena spadajuće bilje jedva nekoliko stopa domašuje, te
spada ponajviše u zeline (kräuter). Ima u ovih ugljinatih nasadih takodjer
okamenjenih svjedoka propalih životinja , te su iz nižih nasada jošte srodne
životinjam prijašnje drobnjačke tvorbe, dočim ovakove srodnosti u viših, da-
kle novijih nasadih sve većna nestaje, nu zato se nove vrsti sladkovodnih
školjkara, buba, paukovaca itd. pojavljuju.
Od riba dolaze njeke vrsti već izumrlih ajkulača i pravilnjača (ganoidea).
b. Drugodobne tvorbe zauzimlju cehovac (zechstein) , trias , juru
i kredu ; svaka od ovih tvorba sastoji se kao i prijašnje iz više raz-
ličnih slojeva, koje nespada u našu zadaću potanje razmatrati. Organički raz-
vitak, osobito životinja biva sve savršeniji, dočim nesavršenijih vrsti iz prvo-
dobnih tvorba sve većma nestaje .
U cehovačkoj tvorbi ima fosilnoga bilja malo ; od životinja ponješto
polipa, zrak ara, mekušaca, samo puževa i glavono žaca naj-
manje ; ribe ponajviše istoga oblika, kao iz prvodobnih tvorba.
Iz trijasnih nasada malo bilja, jošte same jednos upke (monocoty-
ledonen) , te barešnjače.
Od polipa i mekušaca i riba nerazlikuju se životinje mnogo od pri-
jašnjih tvorba, znamenitija vrst živinstva jesu dvo živci, od kojih su se prve
vrsti već u cehovcu pojavile, a sad se u velikih i čudnovatih oblicih sve
većma razvijaju te nazviešćaju gospodstvo dvo živaca, koji drugodobne
tvorbe karakterizuju. Druga znamenitost iz trijasnih slojeva jesu ostanci i
okamenjeni sliedovi ptica, koje su se u ovo doba prvi put pokazale.
Iz jurske tvorbe nerazlikuje se bilje jošte mnogo znatnije od prijašnjih
tvorba ; i životinje nižih redova nalikuju prijašnjim, samo što ih više do-
lazi od korepnjaka, a osobito buba iz svih gotovo razreda .
Dvoživci, gledeć na veličinu i čudnovati oblik tjelovna ustroja, posti-
goše u ovo doba vrhunac svojega razvitka, jer ima gušterovaca 40 do 50
stopa dugačkih, i to ne samo povodnih, nego. sudeć po njihovu krilima pro-
vidjenom tielu, kao što je pterodactylus crassirostris , i na kopnu i u zraku
živućih.
Posljednja tvorba iz ovoga razdoblja je kreda, koja se i biljem i raz-
noličnošću živinstva sve većma današnjemu životinjstvu približuje. Živinstvo
ove tvorbe razlikuje se od prijašnjih tim, sto vrsti i rodova istih redova
sve više ili posve nestaje, dočim se slične vrsti i različnim oblikom i množi-
nom s nova pojavljuju ; tako sastavljaju kućice njekih mekušaca ciele nasade
sadanjih gora.
K ribam prijašnjih tvorba dolaze nove vrsti cycloida i ktenoida, kojimi
se ova tvorba našoj dobi približava.
Dvoživci golemih oblika vladaju jošte uviek ; sisavcem neima jošte traga,
nu od ptica nalazi se podosta sliedova.
c. Trećodobne tvorbe. Simo spadaju samo tako zvane molase.
Neima tomu davno, što su zemljoslovci mislili, da je iza drugoga geo-
logičkoga razdoblja i izmedju dobe, kad se čovjek na zemlji pojavio, samo
jedno razdoblje sliedilo, u kojem se životinjstvo prije historičke dobe do naj-
višega stepena razvilo bilo, te je iza njega, pošto mu je organički sviet
 Geologicke crtice. 261

posljednjim pojavom geologičkih katastrofa u razvalinah posljednji put nadig-

nutih gora pokopan, današnje historičko doba svanulo . Nu sravnjivajući raz-
vitak organičkih stvorova drugodobnih tvorba, naročito krednje dobe s razvit-
kom posljednjega geologičkoga razdoblja, mora se opaziti izmedju jednoga i
drugoga razdoblja golemi skok, kakov se ipak u prirodi dopustiti nemože . U
krednih tvorbah jošte oriaški gušterovci, u sliedećem razdoblju neima im
već traga ; ondje jošte prevaga morskih stvorova , navlastito polipa, mekušaca,
i riba, a ovdje pretežniji život kopnih organizama ; a što je najčudnovatije ,
ondje gotovo niti traga sisavcem, a ovdje najedanput bujni razvitak raznoli-
kih i golemih sisara, te u obće velika sličnost onodobnoga živinstva s našim.
Kako da se protumači ovaj skok ? Protumačili su ga veliki francezki zem-
ljoslovci Cuvier i Brongniart, odkrivši blizu Pariza u monmartreskih nasadih
okamina predhistoričkih životinja, koje prema njihovu organizmu i geogno-
stički poznatim sastojinam zemaljske kore nisu mogli uvrstiti niti u predpo-
sljednje razdoblje krednih tvorba a niti u posljednju predhistoričku dobu . Tim
se je odkrićem izpunio mišljeni jaz izmedju ova dva razdoblja , te se složiše
u tom, da ima jošte i trećodobnih tvorba, pod imenom molase , koje su
prelaz iz krednih tvorba u tako zvanu poplavinu (diluvium).
U prijašnjih geologičkih dobah protezahu se isti te neprekinuti nasadi
zemaljske kore u obće na daleko, dočim su u potonjih mjestimice drugimi
prekinuti. Takove prekinute nasade nalazimo osobito u molasi, a što je naj-
važnije, ovi slojevi su na mnogih mjestih kano u posebnih više milja pro-
stranih nizinah, tako nazvanih kotlinah (becken) složeni .
Odkriti ostanci organičkih stvorova iz ovoga razdoblja pokazuju , da je
ovdje vladala borba jošte izmedju mora i kopna, jer se nahode u zemaljskih
ruševinah izmjenito morski i kopni organizmi.
U prijašnje predavno doba, dok je jošte zemlja i atmosfera, kao što i
okružujuća ju voda toplija bila, nebijaše po cieloj zemlji velike razlike u to-
ploti, bijaše dakle svuda isto od prilike podneblje ; nu pošto su se tečajem vie-
kova ovi faktori promienili, nastadoše na površini zemaljskoj nejednaka pod-
neblja, te je ova razlika bila već u vrieme trećodobnih tvorba, premda jošte
niti iz daleka tolika, kolika u sliedećem posljednjem predhistoričkom razdo-
blju; a nekmo li u sadanje historičko doba. Ova razlika počela se početkom
molasnih formacija razvijati, te je sa svakom novijom dobom rasla.
Kao prijašnje, tako se sastoje i molasne tvorbe s više hrpa nasada ; ge-
ologi ih shvatiše u tri hrpe : dolnju ili e o censku, srednju ili miocen-
skui gornju ili pliocensku hrpu.
Od ovih nasada nahode se u njekih zemljah , dakako uviek samo u
kotlinah sverti, a negdje samo po koja hrpa ; u našem Zagorju n. pr. ima naj-
većma pliocenska hrpa.
Ove tvorbe su osobito obilne bilinskim organizamom i to kopnim i mor-
skim. U ovom razdoblju pojaviše se od bilja najprije dvosupnice , kao :
crnogorica, spadajuća s velike strani u rod današnje crnogorice, javori , briesti ,
dublje, orasi, vresike itd . , u južnoj Europi nalazi se velikih pôma, što je
ujedno dokazom, da je u ono doba ovdje mnogo toplije podneblje vladalo.
Množinu tadašnjih velikih šuma pokazuje obilnost smedjega ugljevlja, što se
danas iz trećodobnih tvorba izkapa. Položaji i nalazišta ovoga ugljevlja svjed-
oče, da su tada potopi veliku rolu igrali, te da je silno drveće, s kojega je
smedje ugljevlje postalo, vodom na svoja mjesta sneseno .
Od životinjstva počam od najnižih organizma pomnožiše se životinje i
brojem i različnimi oblici. Tu ima okamina njekadašnjih nevida, koji svo-
jimi sićušnimi oklopi danas čitave gorske nasade sastavljaju. - Školjkari
i puževi su danas živućim tako slični, da ih jedne od drugih jedva raz-
262 J. Torbar.

lučiti možeš, to isto valja od mnogih paukovaca i buba, od kojih, kao

što se iz okamina u Radoboju našastih vidi , mnogi rodovi jošte i danas živu.
Isto valja o ribah cycloidea i ganoide a, koji u obratničkih morih jo-
šte i danas živu. U kratko da rečemo : i oblik bilinstva i živinstva približuje
se sve većma današnjoj dobi.
Najznamenitije je ovo treće razdoblje sa sisara , koji su se ovdje prvi-
put pojavili i do goleme veličine i čudnovatih oblika razvili . Tu bijaše po-
vodnih sisara svakojake struke. a osobito mnogobrojnih krupno kožaca
(pachyderma), kojih je tečajem vremena opet s veće strane nestalo. Na du-
gotrajnost ovoga razdoblja valja s toga zaključiti, što se živinstvo od svoga
postanka toli mnogobrojno razvilo i što su tečajem ove epoche mnogi ro-
dovi posve izginuli.
I ovomu razdoblju učine konac obćenite geologičke katastrofe , s kojih
su morske i sladke vode cielu zemlju , ili barem najveći njeni dio poplavile ,
i cieli tadašnji organički sviet posljednji put pokopale, a iza ovoga razdob-
lja nastupi tako nazvana

Potopna doba.

Potopna ili tako nazvana diluvijalna doba je prelaz iz trećodobne u

historičku epochu, dakle pada u posljednju predhistoričko razdoblje . Njeki ,
osobito stariji geologi pribrajaju diluvijalno trećodobaomu, dakle molasnomu
razdoblju, dočim noviji potopnim razdobljem novu četvrtu , dakle posljednju
predhistoričku dobu otvaraju. Da se tim niti u položaju novih geologičkih
slojeva niti sahranjenih u njih okamina u bitnosti ništa nemienja, jest oče-
vidno, jer je to svejedno, je li diluvijalne tyorine uzmemo za svršetak mo-
lasnih tvorba, ili pako za početak sliedećih diluvijalnih nasada . Posljednjimi
katastrofami, kojimi su trećodobne tvorbe završene, promienjena je ciela po-
vršina naše zemlje posljednji krat, jer je njeno lice u bitnosti danas ono
isto, koje bijaše koncem rečenih katastrofa ; velimo , da je lice naše zemlje
u bitnosti danas ono isto, jer premda je i u diluvijalno doba lice zemlje pro-
mienjeno, bijahu promjene ove više lokalne, te neimaju one obćenitosti . što
su ih imale promjene prijašnjih geologičkih doba.
Da je pako i diluvijalno doba imalo svojih. prem više mjestnih nu ipak
silnih katasrofa . vidi se iz potopnih tvorina razdrobina , koturina
(trümmer- und rollsteine), sitnijega pieska, ilovače, koje se u ovakovu sastavu
i položaju nenalaze u nijednih prijašnjih tvorbah, zatim se isto vidi takodjer
iz tako zvanih košćenih proloma (knochen-brechen) i spilja košće-
nica , te napokon iz tako zvanih dovaljinah kao što ih Francezi zovu
"" blocs erratiques"
Najznamenitije od ovih tvorina jesu spilje i dovaljine. Spilje su pro-
strane šupljine u vapnenatom tlu, izpunjene muljnimi nasadi, u kojih se na-
laze kosti različitih životinja iz one dobe, a dovaljine su veliki komadi kameni-
tih stiena, kojih samotno razbacanih na njekih prostranih mjestih na tisuće
ima. Dovaljine su bile do nedavna geologom velika zagonetka ; takovih gole-
mih dovaljina ima u dolnjoj Švajcarskoj i u dolinah jurskih planina velika mno-
žina, a jošte više u velikih ravninah sjeverne Njemačke, Ruske i Poljske.
Kako i odkud su prispjeli u ove ravnine golemi po stotinu centa težki
balvani, gdje mnogo milja na daleko neima nikakova brda, a jošte manje
stiena ovakovih sastavina ? Pošto su zemljoslovci uzporedili ove siede svjed-
oke predhistoričkih viekova s drugimi gori napomenutimi tvorinami složiše se
u tom , da su ove balvane silni potresi gora u predhistoričko doba nje-
gdje od kamenitih gora odkinuli , a silni valovi razlivenih voda da su ih u
 Geologičke crtice. 263

današnje ravnine dovaljali. U ovoj predmnivi potvrdi ih i chemička raz-

tvorba, koja je pronašla , da su švajcarske dovaljine istoga mineralogičkoga
sastava sa stienami švajcarskih alpa , a poljske i ruske dovoljine da se
slažu samo sa stienami, što ih danas u Skandinaviji ima.
Diluvijalnimi nasadi označena je prostrana ravnina Hrvatske izmedju za-
grebačkih, banalskih , pakračkih, daruvarskih, gjurgjevačkih, kalničkih gora i
izmedju Ivančice .
Toli bilinstvo koli životinjstvo diluvijalne dobe nalikuje današnjoj dobi
na toliko , da nalazimo ostanaka istih rodova, dapače istih vrsti, koje jošte
danas rastu i živu ; a što se napose životinjstva tiče, to je u njega najzna-
menitija golema veličina i njegovo geografičko razprostranstvo . Tako se na-
laze stranom pojedine kosti , a stranom cieli kosturi od slonova , tako zvanih
ma muta (elephas primigenus), mastodonta, begemota i nosoro-
ža ca, zatim mnogih krezubica, a izmedju njih najznamenitiji tako
zvani my lodon robustus , i najveća od kopnih životinja missourium,
koj bijaše 30 stopa dugačak i preko 15 stopa visok. Od preživača valja na-
pomenuti veleroga jelena (cervus magnoceros) , i golema bivola
(bos priscus). U spiljah i košćenih prolomih nalazi se našim konjem sličnih
kopitara u južnoj Ameriki, gdje danas ovaj rod životinja neživi.
Od zvjeradi nalazi se ostanaka od mačjadi , nalik na današnje
lavove, tigre, zatim hiena, pasa i medjeda. Ove posljednje vrsti nahode se po-
najviše u spiljah muljem izpunjenih, odkud se zaključiti dade , da su vodom
nutar nanošene .
Najznamenitije je to , da se od životinja , koje u naše doba živu samo u
vrućih obratničkih krajevih, nalaze fosilni ostanci ne samo u današnjih umje-
reno toplih, nego u istih studenih sjevernih krajevih. Tako znademo, da slo-
novi danas živu samo u Aziji i Afriki, a u diluvijalno doba življahu daleko
preko polarnoga pojasa, dapače u današnjoj Sibiriji, gdje se sad s izkopa-
nom slonovom košću predpotopnih mamuta velika trgovina tjera . Srodne da-
našnjim lavom i tigrom vrsti izkapaju u Njemačkoj , Francezkoj i Englezkoj .
Razmatrajuć one predpotopne tako daleko prama sjeveru živuće živo-
tinje, kojih današnji srodnjaci ponajviše u vrućih pojasih živu , misle jedni
geologi, da je u ono doba bilo podneblje po cieloj Europi i na istom sjeveru
mnogo toplije od današnjega, pače tvrde neki da je bilo iste toplote s da-
našnjim obratničkim podnebljem, te je posljednjom katastrofom, s koje
su i oni orijaški svjedoci predpotopnoga svieta propali, u današnje stu-
deno podneblje promienjeno.
Drugi opet misle, da za protumačenje toli dalekoga geografičkoga raz-
prostranstva onih slonovaca i mačjadi nije od potrebe, da se uzme tolika
razlika diluvijalnoga i današnjega podneblja , jer da su tadašnji mamuti prema
studenijemu podneblju ustrojeni bili, kao što se vidi iz našastih u sibirskom
ledu zamrznutih pojedinaka , koji su gustom dvostrukom dlakom odjeveni bili,
a drugo , da životinje, kojih se ostanci u današnjih sjevernijih stranah na-
hode, nisu ipak bile iste vrsti , koje danas u toplih krajevih živu , već da su
bile različne za studenije podneblje ustrojene vrsti .
Nu ovo oboje mnienje dade se složiti ; jer kao što nas cieli bujniji raz-
vitak i bilinstva i životinjstva sili priznati, da je u diluvijalno doba u istih
sjevernih krajevih toplije podneblje vladalo nego u naše doba , to opet nije od
potrebe da se prizna za ove krajeve današnje afrikansko podneblje , jer se
tomu protivi, kao što već napomenusmo, za studenije pojase uredjeni orga-
nizam na sjeveru našastih ostanaka. S toga pako što se u europejskih stra-
nah iz diluvijalne dobe nalazi mačjadi slične današnjim lavom i tigrom , koji
samo u vrućih pojasih živu , dočim im u Europi traga neima, nevalja zaklju-
Književnik I. 2., 18
264 I. Torbar.

čiti, da je zato u ovih stranah i ono doba toli golema razlika podneblja bila ;
jer valja znati , da su mnoge zvjeradi čovječjim nastojanjem već u histo-
ričko doba iztriebljene u Europi, gdje bi ih možda inače jošte i danas bilo
na nekadašnjih predpotopnih mjestih, premda je sad ovdje srednja godišnja
toplota mnogo manja od njihova sadanjega područja. Iz starih pisaca zna-
demo, da je lav jošte u historičko doba u današnjoj Grčkoj živio , a o ben-
galskom tigru je i danas poznato, da dopre prema sjeveru do 50º širine.
Ako se dakle znade, da je zvjerad mačjega plemena tako široko prostranište
jošte u historičko doba imala , zašto ga nebi bila imala u diluvijalno doba ?
Ako se dakle prema ovomu što dosad navedosmo i neda zaključiti, da je u
onih stranah, gdje se danas nalaze okamine životinja samo u obratničkih po-
jasih živućih, vladala današnja obratnička toplota, to ipak stranom iz ve-
likoga geografičkoga područja tadašnjih životinja, stranom pako iz bujnije od
današnje vegetacije sjevernih krajeva svakako dopustiti moramo, da je ona
toplota ipak od današnje veća bila.
Gledeći na to, da se je ta toplota do današnjega podneblja samo na-
kon dugačkih viekova sniziti mogla ; da su se duboki nasadi od pieska, ilo-
vače i mulja samo malo po malo, i to po svoj prilici nakon opetovanih po-
plava složiti mogli ; da su tečajem diluvijalne epoche mnoge životinje malo po
malo izginule, te novijim mjesto ustupile, u obće : da su se izmedju trećodobnih,
molasnih tvorba i početka historičke dobe na površini naše zemlje , u bilin-
stvu i životinjstvu takove promjene izredale, koje dugotrajnih upravo geolo-
gičkih doba trebaju, to ćemo dopustiti morati, da se trajanje tako zvane di-
luvijalne dobe na tisućljeća mjeriti mora.
(Konac sliedi.)

Hrvatsko - slavonske vode rudnice .

Opisao
Dr. Franjo Jakov Tkalac.

U ovom će se članku pripoviedati o ljekovitih vrelih naše domovine, od

kojih su nekoja lučbeno iztražena , i na daleko probitačan glas o sebi raz-
niela, druga pako niesu kvantitivno analizirana, nu ipak se radi svoga dobra
djelovanja često pohadjaju. Napokon ima još nekih vrela , koja su obćinstvu
malo poznata i pristupna. Sva ću ova vrela , držeć se njihovih lučbenih
sastava, razdieliti u sliedeće razdiele :
A) Kiselice (Säuerlinge).
B) Slane vode ili slanci (Kochsalz -Wasser- Soolen) .
C) Jodom nasićena (Jodhältige).
D) Sumporne toplice (Schwefelthermen) .
E) Indiferentna ili laka (Indifferente).
F) Željezom nasićena (Eisenhältige).
A) Od kiselica imademo dva vrela, koja su obćinstvu već dobro poznata
i dovoljno se pohadjaju, i to Jamnica u zagrebačkoj županiji i Lasinja
u prvoj banskoj krajiškoj pukovniji. Od onih , koja se još nepohadjaju,
poznata su mi samo : Opatovac u križevačkoj pukovniji i Kamensko
pod Karlovcem
„ Kiselice " zovu se zato , jerbo imaju u sebi znatnu množinu ne
samo svezane, nego i proste kiseline ugljične, koju lako po pjenjenju (musira-
 Dr. Fr. J. Tkalac. 265

nju) spoznamo, kada pomiešamo kiselicu s drugom kojom jačom kiselinom

n. p. octenom , vinskom ili soličnom.
1 ) Jamnica. ) Ovo vrelo izključih u svojem opisavanju iz reda
alkaličko -saliničkih kiselica , osobito od rogatačke slatine , s kojom su ju do-
sad u istu kategoriju stavljali , i to na temelju malene množine sumporno-
kiseloga natrona, a s druge strane radi velike množine chlornatrija , premda
bi skoro nemoguće bilo strogo opredicliti pojedine kiselice .
Ja sam Jamnicu, kako rekoh, uvršćivao medju alkaličke , dočim ju
je c. geolog . družtvo , upravo radi velikoga sadržaja chlornatrija , kao što
sada sam priznajem , većim pravom medju alkaličko - muriatičke
brojilo.
Pobliže opisivanje ove od Zagreba 3 ure odaljene kiselice može se
naći u mojoj razpravi, koju ću na skoro izpravljenu opet izdati.
Lučbene česti dvaju od bečkoga c. geleologičkoga zavoda iztraženih
glavnih vrela nalaze se u sliedećoj skrižaljci :
I. II . III.
Novije vre-
Starije Novije lo, nakon
vrelo vrelo poduže
suše
U 1 funti = 7680 grana vode.
Sumprno-kisela pepeličnika (Schwefelsaures Kali) tragovi
17 kisele solajke "" Natron) 7.088 9.098 9.984
19 kisela vapna "" 3.072 3.456
Kalk) 2.626
kisele magnezije Magnesia) 0.061 0.054 0,069
Ugljično-kisele magnezije (Kohlensaure Magnesia)
19 " solajke ( 99 Natron) · 22.087 22.180 22.272
kisela vapna " 2.818 2.841 2.895
Kalk)
"2 željezokisca ( Eisenoxydal) 0.752 0.642 0.606
Kuhinjske soli (Chlornatrium) 7.741 10.337 11.988
Jodnatrija (Jodnatrium) Tragovi
Kremenične kiseline (Kieselsäure) 0.491 0.445 0.537
Caesija i Lytija (Caesium, Lythium)
Mangana i kostično-kisele ilovače (Mangan und phos-
phorsaure Thonerde)
Organičke substancije 0.138 0.107 0.123
Proste ugljične kiseline (freie Kohlensäure) 0.537 0.668 0.729
Poluvezane i proste uglič. kiseline (Halbgebundene
und freie Kohlensäure )
Iznos krutih sastojbina • 44.339 49.443 52.659
Toplina u lipnju 12ºR. 10ºR. 10.50°R.
Specifična težina 1.00762 1.00843 1.00900
Tek alkalično slan.
Reagira (djeluje) na lakmus-papir alkalično, t. j . ostaje papir modar.
Iza poduljega stajanja pokazuje taložina (Niederschlag) trakova od FeO
CaOSO3 i CaOCO2 . Miris nikakov. Boja biela , udara nešto na zelen-
kastu , nu poslije uztrajne ljetne suše postane kod punjenja neznatno mliečna
(milchig) ; ali poslije kratkoga mira opet se izbistri.
Upotrebljuje se za kupanje i ljekovito piće , osobito sa sirutkom i mlie-
kom, kao i Gleichenberžka voda ; osim toga razpošilje se množina (60,000 do

1) Dr. Tkalac „ Jamnica " u Zagrebu 1863 , i Michael v. Kunić „ Jamnica'

Agram 1831 .
18*
266 Hrvatsko-slavonske vode rudnice.

80.000 boca) kao kiselica u obližnje pokrajine ; u novije vrieme i u Beč i

Biograd.
Za sada stoji pod upravom domaće zemaljske vlade , koja će se bez
dvojbe i odsele brinuti o shodnom uredjivanju toga vrela i mjestanca.
2. Lasinja 4 sata od Zagreba, od Jamnice samo riekom Kupom odie-
ljena, u prvoj banskoj pukovniji, bijaše u najnovije doba po Dr. i profesoru
Schneideru kemički analizirana , 2) koji ju na temelju njezinih sastojbina uz-
poredi sa vrelom „ Vichy Coelestinskim" u Francuskoj . Njegovo dakle uvršći-
vanje ovoga vrela medju alkalična dokazuje , da sam i ja razložito ovamo
našu Jamnicu uvrstio .
Sastojbine ove jesu ; U 1 funti vode = 7680 gr .
Sumporno-kisela pepeličnika 1.227
99 kisele solajke 2.251
Ugljično-kisele magnezije 1.132
99 solajke 25.961
27 kisela kreča 3.769
99 "" željezo-kisca 0.112
Kuhinjske soli 7.521
Jodnatrija tragovi
Kremenjače 0.119
Caesija i Lythija tragovi
Mangana i kostično -kisele ilovače 17
Organičkih čestica
Proste ugljične kiseline K. Z. 462.817
Poluvezane i proste ugljične kiseline K. Z. 21.789

Iznos krutih sastojbina 42.122

Temperatura vode 8.82°R.
Specifična težina 1.00636
Kad poduže stoji, učiniti će se tamno-žuti , jedva opazljivi talog. Mirisa
neima nikakova. Boja bistra i ponešto na zelenkastu zaudara.
Ova se voda kao i Jamnica samo za piće i kupanje upotrebljuje , a kao
kiselica razprodaje se do sada samo u obližnjih okolicah , nu manje, nego li
Jamnica. Ovo se ljekovito vrelo nepolazi tako živo i mnogobrojno, kao Jam-
nica - pobliže ob ovoj kiselici vidi. 3)
3. Opatovac. Ovo mjestance leži u vojakovačkoj kumpaniji , križe-
vačke pukovnije ; za 2 2 sata od Križevca ; za 1 sata od toplica varaž-
dinskih, od kojih ga ljubelska gora dieli. Na koliko sam iz geognostičkoga
protraživanja g. vrh. župana Vukotinovića i c. geologičkoga družtva izviditi i
saznati mogao, mora to vrelo izvirati iz pologa krečevitih treće tvorbe. Mjesto
je ovo zaokruženo starijom trećom tvorbom, i to : litavskim krečem (Leitha-
kalk), pjeskovitim i laporastim kamenom. Vodu ovu dobio sam ove zime,
te sam ju kemički qualitativno analizirao , dočim sam si kvantitativnu anali-
zu za shodnije vrieme, naime za ljeto pridržao.
Voda ova reagira odlučno kiselo. - Boja joj ponešto na zelenkasto
zaudara. Miris udara ponešto na sumporno-vodični plin. Tek joj je znatno
slan, i na kiselo udarajući.
Temperatura vode, kako sam ju ja dobio, iznosi 9.6ºR
Specifična težina 1.00702

2) Izviešća c. akademije znanosti. 1862.

3) Dr. Hinterberger . Topusko . " Wien , Braumüller 1863 ; i M. v. Kunić „ Jam-
nica. " Agram. 1831 .
 Dr. Fr. J. Tkala c. 267

S octenom kiselinom dižu se u znatnoj množini iz nje mjehurići, koji do-

laze iz razvitka stranom proste, stranom na natron vezane ugljične kiseline,
radi čega, i s obzira na znatnu množinu ugljično - kiseloga natrona sa obi-
latim sadršajem kuhinjske soli, ima se ovo vrelo takodjer u kiselice i
to natronske uvrstiti (Natronsäuerlinge.)
Ukupna množina krutih sastojbina u jednoj medicinalnoj funti ili 5.760
grana iznosi po mojem iztraživanju 34.860 gran .
dakle bi u običnoj funti ili 7680 grana iznosila po prilici 43.575 gran.
Od ovih sastojbina najznatniju čest sačinjava ugljično-kiseli natron (do 24
stot.), zatim kuhinjska sol (do 10.5 stot) ; osim toga pronadjoh
ugljično -kiseloga kreča
sumporno "7
tragove od gvoždja
sumporno- kiseloga kalija i
‫وو‬ 99 natrona .
Da li se zbilja prije napomenuti sumporno-vodični plin (Schwefel-Wasser-
stoffgas) u vodi samoj, t. j . u izvoru njezinu nalazi, ili se pako poradja rastav-
ljanjem (Zersetzung) organičkih substancija , koje se kraj vrela nalaze, to
nemogu za sada stalno odlučiti : moguće je i skoro bezdvojbeno, da ova
voda stoji u savezu sa pologom kamenoga smedjega uglevlja, koje se u onoj
okolici nalazi, pak odavle dobiva valjda i „ prostu kiselinu ugljičnu".
Da li se pako pomenuti plin radja i u ovo vrelo dopire rastavljanjem
sumpornoga željezo-kisa (Schwefelkies), koji se inače u ovom ugljevju umie-
šan nalazi , ili rastavljanjem drugih kojih sumpornih spojina, gledati ću , da
što prije, na koliko mi bude moguće, razjasnim.
4. Kamensko , kiselica kraj Karlovca. Niti od ovoga vrela nije bilo
meni ove zime moguće vode dobiti ; nu u nastavku razprave prijaviti ću obšir-
nije o tom vrelu s kvantitivnom analizom.
B) U slance spadaju one vode, u kojih kuhinjska sol (Chlornatrium)
nadvlada sve druge kemičke sastojbine množinom absolutnom tako , da bi se
iz njih izparivanjem lako i sa dobitkom dobivala kuhinjska sol.
Medju ove uvršćujem :
1 ) Slani potok. Nebih ove vode u ljekovita vrela i to „ slance "
uvrstio, da neznam, da bi ona isto tako, kano i druge slične vode u Europi
mogla nam u zdravstvenom obziru od koristi i porabe biti , i da se neodli-
kuju osobitom množinom kuhinjske soli.
Slani potok izvire u kotaru stubičkom , županiji zugrebačkoj , 14 sata
od stubičkih toplica prama iztoku, a 3 sata od Zagreba daleko, (kad se preko
zagrebačke gore prolazi), iz pologa, koje spadaju u gornju trias-formaciju.
Voda je ova bistra, biela i ponešto samo na zelenkasto udarajuća.
Temperatura njezina na potoku iznosi do 6ºR. Tek joj je odlučno slan.
Specifična težina 1.05. Lakmus ostaje u njoj nepromienjen.
Kako sam ju prije dvie godine , a jošte prije g. Ed. Wormaştini lje-
karnik kvalitativno analizirao , sadržaje po mojem iztraživanju u jednoj funti
ili 7680 grana vode krutih sastojbina . • • do 128 grana.
i to kuhinjske soli . do 122 grana.
Osim toga ima u njoj ugljično -kiseloga i sumporno kiseloga kreča s tra-
govi gvoždja : nu iznos krutih sastojbina, osobito soli, može se često promie-
niti, jer visi o tom, kakova je podloga, kroz koju voda teče .
Ovaj iz pomenutih tvorba izvirući potok dade povod montanističkomu
upraviteljstvu , da pologe, iz kojih izvire , potanje potraži , nebi li se ovdje
doprlo dobrim uspjehom do kamenite soli ; nu na koliko je meni poznato ,
ostade dosada posao bez ikakva sretna rezultata.
268 Hrvatsko-slavonske vode rudnice .

2) Slanje, u križevačkoj županiji 1 sat od varaždinskih toplica, izvire

hladno vrelo , radi svoga sla noga teka u okolici dobro poznato , odakle je
valjda to mjesto i ime zadobilo . Bližnja okolica ovoga vrela pripada mla-
djim pologam treće diluvijalne tvorbe , kako mi g. vrh. župan Vukotinović
za sada priobći .
Pobliže o tom vrelu , iz kojega sam si vodu već naručio , sliediti će u
nastavku .
C) Od vrela, koja se sadržajem jodnatrija odlikuju, imademo
Lipičke toplice (Lippiker Jodthermen) , sada vlastnictvo gospode
Deréux i Henrya.
Ove toplice izviru u dolini pakračkoga potoka , jedan sat od Daruvara
u Slavoniji, od stare Gradiške 3 sata daleko. Ovo mjesto leži okruženo po-
logami bieloga i žutkastoga vapnenoga lapora sa litavskim krečem u trećoj
tvorbi. Nedaleko od Lipika nalaze se takodjer znatni nasadi granita i gneisa.
Toplina ovih vrela iznosi od 24.8 R. do 38ºR.
Od plinova pronašasti su za stalno u njih : sumporno- vodični, ugljično-
kiseli i dušični .
Najnoviju kemičku analizu poduze Dor. Kauer 4 ) , uslied koje sadrža-
vala bi ova vrela sliedeće sastojbine :
u 1 funti vode ili 7680 grana .
I. II. III. IV.
u u u gos-
u
čardaku biskupovoj javnoj podskoj
kupelji kupelji kupelji
Sumporno-kisela pepeličnika 1.482 1.508 1.503 1.443
12 solajke 1.639 1.635 1.450 1.652
Kuhinjske soli 5.042 5.008 5.065 5.032
Jodnatrija 0.030 0.029 0.031 0.029
Ugljično-kisele solajke 9.246 9.455 9.657 9.507
77 magnezije 0.422 0.400 0.400 0.377
Ugljično-kisela kreča 1.016 0.960 1.002 1.113
Željezo-kisca i ilovače 1.0 25 0.0 38 0.0 30 0.023
Kremenjače . 0.384 0.364 0.387 0.322
Litija samo kvalitativno pronadjen.
Iznos krutih sastojbina 19.286 19.397 19.508 19.508
Temperatura vrela 34°R. 38 °R . 36 °R 24.8°R.
Ukupna ugljična kiselina 11.489 10.391 11.168 10.602
Vezane i poluvezane ugljične kiseline 9.018 9.116 0.324 9.258
Proste 2.471 1.275 1.844 1.344
U plinu, koji na vrelih izhlapljuje, nalazi se :
44.5 volum. ugljične kiseline , 55.5 volum. dušika i tragovi od Hydrothiona .
Ove toplice spadaju dakle medju vrela , koja se sadržajem joda i na-
trona odlikuju , (Jodhältige Natronquellen) ter su jedine ote vrsti u Evropi,
jer nepoznamo nijednih drugih vrela toga reda sa toli visokom tempera-
turom. Ove su toplice jur svuda dobro poznate , te se upotrebljuju koje za
kupanje, koje za ljekovito piće.
Nadam se , da će gospodari ovoga velevažnoga vrela nastojati, da čim
prije neke nezgode glede svratišta , kupelji, dvorbe i t. d. odstrane i prihod-
nikom shodne prilike u svakom obziru pruže, da bi se s većim pouzdanjem
i zadovoljstvom u ovo mjesto dolazilo, nego što to do sada bijaše.

4) Sitzungsberichte der Akademie d. Wiss. 1863 .

 Dr. Fr. J. Tkalac. 269

D) Medju sumporna vrela ( Schwefelquellen) spadaju ona , koja se

odlikuju osobitom množinom sumpornoga vodika (Schwefel-Wasserstoffgas) ili
kojom drugom sumpornom slučeninom , kao n. p. sumpornim sodikom , sum-
pornim vapnikom (NaO SO3, CaOSO3.)
Diele se na mrzla i topla. Najviše jih ima iz sedimentarnih tvorba ;
dexoxydacijom sulfata, koja se stvara iz organičkih substancija s kamenjem
pomiešanih, postaju sulfureti, koji se tada ili kao takovi u vodi nalaze , ili
pako postanu ovi raztvaranjem drugih sumpornih spojina , iz kojih se onda
sumporno-vodični plin izhlapi i u vodi sakupi .
Medju vruće sumporne toplice (Schwefelthermen) spada poznato vrelo :
1 ) Varaždinske toplice, vlastničtvo preč. prvostolnoga zagrebačkoga
kaptola, 1½ sata od Varaždina, 7 sati od Zagreba, u županiji varaždinskoj
u vrieme Rimljana pod imenom „ aquae Jassae " poznate.
Polag Hauerove analize ) nalazi se u 1 funt vode. 7680 gran .
Sumporno-kiseloga kalija 0.289
"7 " natrona 0.340
" vapna. 0.236
kuhinjske soli 9.796
sumporno-kisele magnezije 0.174
dvostruko ugljično- kiseloga vapna 3.255
"" "2 kisele magnezije 0,909
99 "" željezokisca 0.061
kremenjače 0.372
ilovače 0.010
organičkih substancija tragovi
plinovitih i to
proste ugljične kiseline 0.984
sumporna vodika 0.054
dušika (Stickstoff) tragovi
Medju ovimi svimi plinovi jest najvažniji sumporno vodični , koji uprav
daje tomu vrelu važnost sumpornoga vrela.
Temperatura ovoga vrela jest 45—46ºR.
Srednja specifična težina od dvaju vaganja iznosi 1.000857 kod 25ºC.
Vode iz toga vrela izvire u 24 sata do 70-74000 vedara.
Cielo mjesto leži 148.76 hvati nad morem i pod 46 ° zemljopisne širine,
a dužine 34º, i to na pologah bieloga i žutkastoga lapora sa litavskim krečem.
Ukupni broj prihodnika prostoga svieta i odličnijih iznosi do 40000 .
Vredno je napomenuti , da amo prilazi svake godine iz Ugarske, Štajerske i
naše domovine 28-32000 seljaka, da se lieče.
Osrednja godišnja temperatura iznosi polag najnovijih meteorologičkih
primjetaka oko 10ºR .
Potanje označenje toga vrela u therapeutičkom, historičkom i geolo-
gičkom obziru vidi 6).
Nadalje pisa u lječničkom obziru o tih toplicah vrle primjetbe Dr. J. C.
Šloser, a prije njega M. v. Kunić.
Voda se ova upotrebljuje za kupanje i ljekovito piće , odlaže znatnu
množinu čistoga sumpora po svojih prohodih. Zanimivo je u tom obziru
sublimiranje ovoga sumpora na pokrovih od prohoda, od kojega sam ja prvi

5) Jahrbuch der k geolog. Reichs- Anstalt XI. I. Heft.

6) Dr. Rakovac Schwefelthermen " Toplice " Wien 1863 .
270 Hrvatsko- slavonske vode rudnice.

u tih mjestih u nekoliko komada u ortotipnom sistemu sledjenih digao , te o

tom u Beču kod družtva : „ Freunde der Natur" nešto u kratko napomenuo. 7)
E ) Od lakih (indifferente) vrela imamo u našoj domovini jur kvanti-
tivno analizirana četiri : Daruvar , Krapina , Stubica i Topusko.
Mislim , da će ovamo jošte spadati : Sutinjsko, Lešće i smrdeće
toplice kod maloga Trgovišća, a možda i Velika u požežkoj županiji.
U Balneologiji zovu se vrela lak a (tako jih ja radi malena sadržaja
krutih čestica imenujem) ona , koja neimaju niti čvrsta niti plinovita tiela,
koje bi moglo uslied svoje vlastite naravi i množine na životinjski orga-
nizam odlučno djelovati, te koja, kako rekoh, u obće veoma malo krutih
sastojbina u sebi imadu. Glede kakvoće nalikuju dakle ova vrela našoj
običnoj vodi (Trinkwasser), samo se znatnom toplinom od nje odlikuju.
Od plinovitih sastojbina imadu nekoje ponešto ugljične kiseline , a druge
takodjer tragova sumpornoga vodika i joda , najviše njih imaju i dušika. Ťa
su vrela gorska, te izviru iz stiena, koje se uslied svojega kemičkog sastavka
težko razpadaju (zersetzen) . Neimaju mirisa niti boje, niti kakva posebna
teka, do onoga, što je u stopljenoj vodi.
1. Daruvar leži u požežkoj županiji u dolini , kojom rieka Toplica
prolazi , 404′ nad morskim površjem. Ova vrela izviru u zapadnom obronku
(Abhang) gore sastojeće iz prelaznoga kreča, osim toga su ovdje pologe treće
tvorbe sa dolomitom znatno reprezentirane .
Njegova temperatura iznosi u 5 osobito rabljenih vrela 37.5 °R.
Lučbene sastojbine ovih vrela bile bi uslied „Vagnerove " analize (u
Seegenovu" djelu napomenute) u 1 funti vode = 7680 gran.
Sumporno-kiseloga kalija 0.028
"7 natrona 0.435
" kisele magnezije 0.092
Chlormagnija 0.027
Ugljično -kisele magnezije 0. 220
17 kiseloga kreča 1.966
97 27 željezokisca 0.098
" 77 magn anox idul a 0.041
fosforično kisele ilovače (Thonerde) 0.081
kremenjače 0.361
Iznos krutih sastojbina 3.349
Proste ugljične kiseline k. Z. 1.49
Ovo si je vrelo pribavilo dobar glas kod našega pučanstva proti bo-
lestim osobito ženskih spolnih organa. Vlastnik toga vrela jest gosp. Julij grof
Janković , od koga se nadamo, da će nekoje nestašice, koje su dosele glede
uredjenja ovih kupelji obstojale, naskoro odstraniti.
2 ) Krapina. Ove toplice leže u sredini našega krasnoga Zagorja , u
županiji varaždinskoj 1½ sata od trgovišta Krapine ; 5 sati od Zagreba , a
od željezničke postaje „ Poličani “ 4 sata daleko. Zemljište , na kojem ova
vrela izviru, sastoji se iz pologa treće tvorbe i to : litavskoga kreča sa pjesko-
vitim kamenom i laporom.
Kako se vidi , izviru ta vrela iz kreča , dočim se najniže česti ovoga
mjesta sastoje iz ilovatih mladjih pologa . Sva vrela ukupno zauzimlju pro-
storiju od prilike 300 hvati.

7) Dr. Tkalac Gesellschaft der Naturfreunde. Wien III . und Hajdinger 1849. k.
Akad. der Wiss.
 Dr. Fr. J. Tkalac. 271

Podneblje vlada ovdje veoma blago , osrednja visina barometra uslied

novijih opažanja meteorologičkih 27.5 °R.
Mjestance samo leži do 478 ′ nad površjem morskim ; ona 2 vrela, koja
se osobito rabe, nose u 24 sata do 80000 vedara vode.
Temperatura vode u ovih vrelih iznosi 32.5ºR. do 34.5 °R.
Specifična težina temperature zračne = 1.000353.
Najnoviju kvantivnu analizu poduze Hauer ) g. 1858, uslied koje bi
pronadjeno u 1 funti vode = 7680 gran.
I. II.
u Badlo- u dubra-
vom vačkom
kupalištu.
Kuhinjske soli 0.034 0.035
Sumporno-kiseloga kalija 0.059 0.064
"9 " natrona 0.200 0.207
77 99 kreča 0.069 0.149
kisele magnezije 0.046 0.147
Dvostruko-ugljično-kiseloga kreča 1.455 1.272
"" 19 kisele magnezije 1.061 0.946
kremenjače 0.159 0.144
ilovače i željezokisca 0.019 0.022
proste ugljične kiseline u 1000 diela 5.879 5.799
organičkih substancija i joda tragovi
Osim toga dižu se iz njih , kako jur u početku rekoh , samo u ljetno
doba tragovi sumporno-vodičnoga plina.
Ove toplice nepolazi samo naše domaće , već i susjedno pučanstvo, oso-
bito stiže amo znatan broj seljaka tako , da se može uzeti ukupni broj pri-
hodnika do 15-20000.
Za primanje gostova i shodnu podvorbu uredio je sadašnji vlastnik g.
Badl krasna svratišta i kupališta ; osim toga pruža susjedno trgovište Kra-
pina sa nedalekom od ovud sumpornom rudom radobojskom liepu priliku
za kraće zabavne vožnje . U ovom su mjestu pozora vriedni celtički grobovi
u susjednoj gori , koje sam ja poslije Dra. Morlotta 1848. g. opet proko-
pao ; ne manje važne jesu bogate pologe dobroga kamenitoga mladjega
ugljevja, o kojem na svom mjestu.
Toplice ove spadaju većom stranom na vlastničtvo g. Badla ; osim toga
imadu neki dio u njih gdja. grofica Oršićeva i g. Antun Kučtić .
Pobliže u therapeutičkom obziru i nutarnjem uredjenju gledaj 9) ; na
kratko navadjam samo to , da se ova voda zu kupanje i za ljekovito piće
u mnogih bolestih sa osobitom korišću upotrebljuje.
3. Stubica leži takodjer u liepoj dolini našega krasnoga dolnjega Za-
gorja , okružena pologami treće tvorbe , sastojećimi iz bieloga i žutkastoga
vapnenoga lapora sa pjeskovitim kamenom , te u tom mjestu izvire više
toplih vrela, od kojih se samo dva osobito rabe.
Kvantitativnu analizu poduze 1856 Hauer 10), uslied koje se u ovoj vodi
sliedeće sastojbine nalaze u 1 funti vode = 7680 gran.
I. II.
Chlornatrija 0.119 0.163
Sumporno-kiseloga kalija • 0.119 0.196

9) Dr. Tanzer " Krapina-Töplitz in Croatien " Wien. Braumüller. 1862 .

10) Jahrbuch der k. geolog. Reichs-Anstalt VIII. Jahrgang.
272 Hrvatsko -slavonske vode rudnice .

Sumporno-kiseloga natrona 0.077 0.320

97 kreča 0.314 0.268
22 kisele magnezije 0.394 0.336
Ugljično-kiseloga natrona 0.291 0.086
dvostruko-ugljično -kiseloga kreča 1.548 1.606
kisele magnezije 0.567 0.746
ilovače
0.022 0.009
željezokisca
kremenjače 0.281 0.275
organičkih substancija tragovi
proste ugljične kiseline 0.327 0.473
Voda od oba vrela neima nikakova mirisa ni boje ; bistra je ; tek joj je
mekan, neznatno slan.
Óna ne reagira ni kiselo ni alkalično , samo se u sguštenoj vodi opaža
reakcija ponešto alkalička .
Specifična težina od vrela I. = 1.00042
II. uz zračnu temperaturu od 16ºC .
" " 1.00044 )
Temperatura vrela I. 58.7°C,
"" II. 54.5°C. (mjerio sam u srpnju 1862).
O vodi ovoj pisa takodjer Fr. Baumbach. Agram 1820. „ Mineralquelle
in Stubica."
U ove toplice dolazi osobito zagrebačko obćinstvo , no počeli su se ta-
kodjer inostrani, osobito iz susjednoga Rogatca, ovamo svraćati. Znatniji do-
padak čini ovamo seljačtvo, osobito iz obližnjih krajeva.
Sadašnji vlastnik g. barun Rauch ozbiljno gleda, koliko mu je moguće,
da svratišta što priličnije uredi , te za zabave bolestnika shodne naredbe
uvede .
4. Topusko , u grofa Jelačića I. banskoj pukovniji br. 10 leži u
dolini, okruženoj liepimi brežuljci , koji spadaju na treću tvorbu sa ulozi od
starijih pologa iz trias- formacije , od Zagreba 11 milja , od Petrinje 4 , od
Siska 5, od Karlovca 7 ; 400 ' nad morskim površjem.
Podneblje je ovdje posve blago . Vrela ova bijahu jur god. 1772. po
Krancu, god. 1855. po dr. Ragskom, najposlje g. 1862. po dr. Schneideru* )
analizirana . Ja navodim ovdje posljednju analizu kao najtočniju, uslied koje
se nalazi u 1 fn. vode - 7680 grana,
I. UI.
H. III.
g r a n a.
Sumporno-kiseloga kalija . 0.190 0.206 0.206
"9 "7 natrona 0-533 0.688 0.523
"" kreča 0-521 0-497 0.491
Chlormagnezije 0.195 0-201 0.209
Ugljično-kiseloga kreča . 1.289 0-309 1.315
Ugljično-kisele magnezije 0-311 0-293 0 ·322
Ugljično-kiseloga željezokisca 0.011 0.012 0.018
Kremenjače 0.328 0.342 0· 320
Caesija i Rubidija
Lythija
Ilovače tragovi
Fosforične kiseline
Iznos krutih sastojbina 3.378 3.388 5.404
Proste i poluvezane ugljične kiseline 1.472 1.477 1.112

) Sitzungsb. der. k. Akademie der Wissenschaften in Wien. April 1862 .

 Dr. Fr. J. Tkalac. 273

Temperatura ovieh vrela ostaje u svakoj dobi skoro nepromienjena, i to

I. vrelo iznosi 49°C .
II. 77 27 57°C.
III. 99 99 55.2°C.
Specifična težina ove vode uz 14°C zračne temperature = 1.00053.
Voda je bez ikakove boje i mirisa ; ohladjena rabi se kao i druga
obična voda.
Reagira na lakmus - papir odlučno alkalično , i neodlaže ni poslije
dugotrajna stajanja nikakova taloga.
Obširnije o tih vrelih pisali su Kunić¹) , dr . Sieger2) , dr. Müller³) i naj-
poslije dr. Hinterberger¹) .
U gegnostičko -montanističkom obziru jest osobito sjeverozapadna okolica
ove doline zanimiva, koja pripada bud dilluvialnoj, bud trećoj tvorbi, te sa-
držaje u sebi bogate pologe smedjega kamenitoga ugljevlja i ilovatoga že-
ljezca (Thon-Eisenstein) .
Ove toplice polaze osobito bolestnici iz susjedne Krajine , Slavonije i
provincijalne Hrvatske. Visoko vojničko upravničtvo gleda neumorno, da se
čim bolje digne , u koju svrhu bijahu dosada znatne i vrlo ukusne zgrade i
uredbe načinjene .
Premda sliedeća ova dva vrela pučanstvo uzimlje, da se željezom odli-
kuju (eisenhältige Quellen), ipak jih neću za sada odlučno u takove uvrstiti,
sciencć, da će i ova dva vrela u tako zvana „ laka " uslied svojih sastojbina
pripadati. Ta bi vrela bila :
5. Sutinjsko , u Zagorju, županiji varaždinskoj .
6. Lešće , u županiji zagrebačkoj kraj Karlovca.
7. Kamena gorica , nedaleko od Novoga Marofa u županiji va-
raždinskoj i
8. Smrdeće toplice , u žup . varaždinskoj , nedaleko od Klanjca
(vlastničtvo g. Josipa Brigljevića), ležeće takodjer u trećoj tvorbi sa žutkastim
krečevitim laporom i pjeskovitim kamenom.
Prvo leži obkoljeno pologami litavskoga kreča i pjeskovitoga kamena
treće tvorbe, uz neke pologe trias -formacije.
Drugo je obkoljeno pologami krede , uz ilovati lapor treće tvorbe , a
Treće leži u trećoj tvorbi sa dolomitom i krečem trias- formacije u su-
sjednih gorah.
Ja sam glede ovieh vrela već shodno uredio , da vodu čim prije dobi-
jem ; za Sutinjsko, kako se nadam, stići će skoro kvantitivna analiza c. geo-
logičkoga družtva ; za druga ću se pobrinuti čim prije, da onda za stalno
izreći mogu, u koji bi se red uvrstiti morala.
Preostaje nam još jedno vrelo , od kojega se nadam , da ću vodu na
skoro dobiti, a to je:
Velika u županiji požežkoj , 2 milje od Požege. Kamo se ovo vrelo
ima uvrstiti i kojim se svojstvom toli kemičkim, koli therapeutičkim osobito
odlikuje, sliedit će u budućem produženju .
Tim bi načinom imali mi u Hrvatskoj i Slavoniji od poznatih i rabljenih
te kemički kvantitivno analiziranih vrela osam, a neanalizirana dva ; od
manje poznatih i skoro nerabljenih sedam.

1) M. v. Kunić „ Mineralbad Topusko" . Agram 1827 .

2) Dr. Sieger. ,,Heilquellen von Topusko ". Karlstadt 1845 .
3) Dr. Müller. Oesterreich. Zeitschrift für praktische Heilkunde, 1856 .
4) Dr. Hinterberger. "" Topusko " , Wien, Braumüller 1864.
274 Kritika.

Tim neću da kažem, kao da jih neima u našoj domovini više ; nu pri-
dajem samo to, da sam nekoja vrela, koja se više puta u pučanstvu kao lje-
kovita nazivlju, hotimice izpustio , jer se nisam po vanjskih njihovih svojstvih
osvjedočio o osobitoj njihovoj vriednosti.
Konačno prilažem skrižaljku, iz koje se uvidja u pojedinih austrijskih
pokrajinah broj znamenitijih, obće poznatih zdravstvenih vrela i kupališta.
Ugarska . • 26
Česka 12
Hrvatska sa Slavonijom 8
Sedmogradska 4
Galicija •
Austrija . 5
Štajerska
Austrijska Šlezka 3

523
Kranjska 2 ; Koruška 1 ; Moravska 1 ; Tirol 1
Mletačka sa Lombardijom
Ukupno dakle 75

Kritik a.

Slovanské právo v Čechách a na Moravě. Doba nejstarší : od prvních

zpráv do konce X. století. Sepsal Dr. Hermenegild Jireček. V Praze 1863.
VI. 237.
Priobćio M. Mesić.
(Produženje.)
Buduć da pravna pravila postaju iz obćih odnošaja, zato u najstarijoj
dobi života naroda nemožemo očekivati nego prosta i jednostavna pravila,
kao što su prosti i jednostavni odnošaji , iz kojih su nikla. Nu nisu staro-
vječna pravna pravila samo prosta i jednostavna , nego su si jošte slična ,
akoprem su narodi , u kojih se nalaze, medju sobom odaljeni dobom i prebi-
valištem. Taj se čudnovati pojav nemože inako protumačiti , nego ako se
uzme , da su ti razni narodi nekada živili u takovoj družtvenoj formi , koja
je prirodjena prvovjekomu ljudskomu životu u obće, te su se iz jednakih od-
nošaja razvila jednaka pravila. Razlike glede pravila postadoše istom onda ,
kada su narodi, ostavivši stare jednostavne odnošaje i iduć različitimi putevi ,
počeli osnivati svoj više manje različit život. Samo se sobom pri tom razu-
mije, da je onaj narod , koji je dalje ostao u starih družtvenih odnošajih , i
staro jednostavno pravo dalje zadržao . Po tom smatra pisac slovjensko
pravo samostalnom česti onoga starodavnoga prava, koje je bilo zajedničko
pravo i Sloviena i njihovih srodnika , Helena , Rimljana i Germana ; prava
pako pojedinih slovjenskih naroda smatra kao jedno , slovjensko pravo :
jerbo ako se slovjensko pravo u mnogom sudara s pravom hellenskim , rim-
skim i germanskim, kako da budu u njem razlike kod pojedinih grana , koje
su medju sobom doista srodnije, nego sa spomenutimi narodi ? To se jedin-
stvo prava slovjenskoga pokazuje i činom samim . Ovdje budi spomenuto u
to ime samo nazivlje , kao što se je sačuvalo u spomenicih i kao što živi
 Kritika . 275

dan danas u jeziku narodnom (n. p. pravda, pravo , zakon, sud, djedina, sud,
svod, sok, lice itd. ) , drugi će materijalni dokazi sliediti u samoj razpravi .
Nu to se jedinstvo nemogaše računati do današnjega dana ; gubiti se je po-
čelo od ono doba, kako su stale pojedine česti osnivati svoje samostalne
države, iduć svaka putem svoga osobitoga historičkoga razvitka , premda se
ni tu još nije sasvim zatrlo (139-144).
Najstariji naziv za pravo jest rieč pravda , a za ono , što je pravu .
protivno, krivda. Pravo je, što se slaže s pravdom ; krivo je, što se pravdi
protivi. Nestoru znači rieč pravda pravo ; najstarije pisano rusko pravo
zove se pravda ruska " ; i Čehom je tako rabila rieč pravda , kao takodjer
i južnim Slovienom . - Slovenci su jošte u XVI. vieku tražili svoju » staru
pravdu , a kmeti su Grgura kneza Blagajskoga iskali , da jim on potvrdi
pravde, koje su imali od njegovih djedova (Kukuljević, Monum. Slav. Merid.
255). Kod južnih Sloviena dolazi medjutim za ono, što je pravdi protivno,
u starih spomenicih rieč krivina ili nepravda (Miklošić, Monum. serb.
__
59., 46. , 16., 62) . Nazor o pravu izražuje se u zakonu , koja je rieč
poznata svim Slovienom od najstarijih vremena. Nepravda se nesmije trp-
ĺjeti ; a da je nepravda učinjena , to izriče sud. Da zakoni nebudu proti
pravu i pravdi , t . j . da nebudu nepravedni , za to je knez , da nada njimi
bdije ; on nije toliko sudac , koliko je tumačitelj pravoga zakona i čuvar
prava. Slovjenski zakoni imadu onu istu formu , u kojoj se pokazuju stari
zakoni inih naroda (n . pr . o baštinah u Rukop. zelenogor.: " budeta im oba
vjedno vlasti ") . U tom je pogledu uvaženja vriedno individualizovanje , ko-
jemu se često u slovjenskih zakonih trag nalazi (n. pr . u zakonu Dušanovu
102, zakonu Vinodolskom 71 ) . Ima dokaza , da su i slovjenski narodi po-
znavali i imali tako zvane daske, na kojih su bilježene u kratkih izrekah za-
konske ustanove ; nu za predavanje zakona bijahu još važnije u Ruk. zeleno-
gor. spominjane "věšt'by vítězovy " , koje odgovaraju latinskim „ vati- cinia " ;
napokon je i u poslovica čuvana sviest o pravu i zakonu ( 145-154) .
Razvivši pisac pojmove o pravu i zakonu u obće , govori ponajprije o
zadružnom pravu. Zadruga je pravno jedinstvo , jerbo ima zajedničko
imanje, koje se zove djedinom iliti baštinom ; nu ona nije družtvo samo ta-
kovih osoba, koje su jedne krvi , nego je družtvo osoba u obće u takovu za-
jednicu primljenih. Što je zadruga imala kao pravno jedinstvo , to je bilo
njezinom svojinom , to joj je bila baština ; nu ta baština nije spadala samo
na one članove zadruge, koji su ju baš držali, nego i na buduće, i kao što
su ju oni primili od prijašnjih članova, bez ikakove oporuke iliti druge koje
uredbe, tako je ona po njih prelazila i na buduće članove prirodjenim teča-
jem, a bez ikakove osobite odredbe. Baština je dakle stalno stala, a rod se
je samo mienjao. Članovi su zadruge imali pravo , da uživaju baštinu, i to
na taj način, da je njihovo bilo sve , što se je dobilo od baštine . Ti pako
užitci od baština bijahu dvoji : žitak i marva. To je bogatstvo starih Slo-
viena i zato rieć blago znači i danas u nekih stranah na jugu marvu, a po
svjedočanstvn naših spomenika bila je prije u tom znamenovanju poznata i
na drugih stranah . Upraviteljem baštine bijaše vladika (starješina). Što si
je zadruga pridjelala, stranom je ostavljano u spravi, stranom je dieljeno me-
dju članove zadruge ili je prodavano na trgu. Što si je pako pojedini koji
član sâm pribavio svojom radnjom, kao i ono , što je žena mužu priniela kao
miraz, to je bilo svojinom njegovom , te se zove u staro- slov. izvorih sob-
stvo , kod nas mu pako vele osobina , osobština , a kasnije se nalazi i rieč
osebnino . Nu spomenuti treba , da su to mogle biti sve samo pokretne
stvari. Buduć da je svaki član zadruge imao pravo zahtievati, da mu se
potrebe namire od užitaka baštine, zato nije bilo u narodu siromaka. Kada
276 Kritika.

su kćeri udavane iz jedne zadruge u drugu, davan jim je miraz, nu sve samo
u stvarih pokretnih ; nepokretnina nije jim ni trebalo , jerbo su dolazile u
zadrugu, koja je i onako imala svoju baštinu . Tako je bivalo i s mužkar-
cem, koji bi se priženio u drugu zadrugu. - Kada se je koja zadruga tako
pomnožala, da se već nije mogla držati i hraniti na svojoj baštini , odielila
bi se jedna strana pod novim starješinom, i našivši si novo selo , osnovala bi
novu zadrugu što se je lako moglo izvesti , dok je bilo mnogo nenapučene
zemlje. Odlazeći bi pri tom dobili od stare svoje zadruge potrebitu pomoć
i neki dio blaga i orudja. - Glede baština je valjalo pravilo, da se nediele,
nego da ciel rod kao pravno jedinstvo njimi vlada ( Ruk. zelenogor.: „ Děli
-
vše tu zbožiem vjedno vladú.« » Budeta im oba vjedno vlásti. ") ; nu niti
dielenje nije bilo protivno pravu , samo se je zahtievalo , da se dioba učini
na jednake dielove (Ruk. Zelenogor .: „ či sě rozdělita rovnú měrú. ") . —- Kada
je u kojoj zadrugi nestalo mužkih baštinika , mogla je i ženska glava postati
baštinicom, dobivajuć tada i ona ona ista prava glede baštine, koja su imali
mužki baštinici.
U tiesnom savezu s baštinami staroslovjenskimi stoje obéine . Pod
tim se imenom pako tu razumieva družtvo susjeda glede uživanja nekoje
stvari, najprije paša , koje se zbog toga i zovu obćinami. Pokazavši medju-
tim već prije, kakovu razliku čine jugoslovjenski spomenici medju baštinom i
župom, netreba ovdje više o tom govoriti.
Na koncu svoga članka zadružnom pravu navodi jošte pisac , sliedeć
poznavatelje starorimskoga života, da je i u starih Rimljana bio u običaju
zadružni život, sličan zadrugam slovjenskim ; za Germane pako veli , da nisu
poznavali zadruga, kao što su slovjenske zadruge (Ruk. Zelenogor. izražuje
germanski nazor o nasliedstvu ovimi riečmi : » prvencu dědinu dáli pravda “).
-
Napokon priobćuje pisac za pouku svojih čitatelja neku ustanovu o za-
drugah u našoj Krajini iz zakona od 7. svib. 1850 (154-161 ).
U staroslovjenskom pravu imade veliku važnost obće jamstvo (Česi
vele : společná ruka) ; znači pako obće jamstvo dužnost zadruge, sela ili
okolice, po kojoj jim je valjalo podnositi kazan za zločine , učinjene u njihovu
krugu. Pri tom se je predmnievalo, da zadruga, selo ili okolica nije predala
zločinca, ili da ga nije potražila . Početak takova jamčenja treba tražiti u
pradavnom uredjenju porodica iliti zadruga , koje su svojim članovom na-
proti svakomu drugomu pružale utočište, tako da je svatko u svojoj zadruzi
nalazio svoju ogradu. Rod je radje primao na se odgovornost i radje je
trpio kaznu, nego da preda člana svoga, koji je učinio kakav zločin, u ruke
njegova protivnika . Najjasnije se je to pokazivalo u slučaju umorstva ili
ubojstva ; tu bi rod zločinčev platio za glavu umorenoga ili ubijenoga čo-
vjeka krvarinu, da se tako izmiri s pokojnikovim rodom i da se ugne uza-
jamnoj osveti. Čim se je više razvijala državna obćina, tim je više rasla
kneževska kaznena moć za zločine ; nu i rodbine su se još uviek čvrsto držale
svoje zajednice, te je mučno bilo dobiti zločinca , da bude na sud stavljen i
kažnjen, osim ako ga je rodbina ili selo dobrovoljno predalo . Zato je slie-
dila dužnost obćega jamstva u svih ovih slučajevih, kada nije htjela rodbina
ili selo predati zločinca, ili kada se je trag zločinca izgubio u njihovu krugu,
te se je tako moglo misliti, da je rodbina ili selo sukrivac ; kasnije je dapače
dužnost obćega jamstva tako razširena , da je valjalo dotičnikom kazan trpiti
u obće za svaki zločin , koji je učinjen u njihovom području , i da su se kazni
odredjivale na različite zločine ili kažnjiva djela , koja se s prva u to nisu
uzimala, niti su se mogla uzimati .
Kaznu , što je plaćana uslied obćega jamstva , zovu naši spomenici :
vražda (Monum. serb. 52. , zakon Dušan. 20) ili vražba (tako ju zove
 Kritika. 277

Vinodol. zak. 29 , 31 , 62) ; za kazan, plaćanu za umorstvo ili ubojstvo , koja

se u naših spomenicih zove krv ili vražda (Monum. serb. 52 ; zak. Dušan .
91 , 188 ; štat. Polj. 55 ; Monum serb . 52) , dolazi još rieč krv nina , a za
svaku inu kazan globa.
Obće jamstvo ima trojaki temelj . Najstariji mu je temelj u jedinstvu
roda (za što se očito svjedočanstvo nalazi jošte u Zak. Duš. 48 ) ; drugda bi
opet ljudi kojega sela ili kotara uveli medju sobom obće jamstvo ugovorom ,
ugovorivši naime, da će držati red i zapriečivati zločine, a u slučaju kojega
zločina da će zajedno nositi kazan . Tim se je bez dvojbe samo na to smje-
ralo , da ubojica, koji je koga ubio bez namjere , nebude morao nositi sâm
sve breme kazni (primjer na tom temelju osnovanoga obćega jamstva daje
Ruska pravda . Poznato je pako , da u Srbiji i dan danas , kada po selih
traže zločinca , susjed jamči za susjeda ; a za koga nitko neće da jamči , na
toga pade sumnja. Po tom se može takodjer razjasniti Decretum Andreae
II. b.). Napokon je zakonom nalagana dužnost obćega jamstva rodu, selu
ili okolici za zločine , koji su učinjeni u njihovu okrugu . Buduć da je neki
dio globa pripadao sudcem, to se je dužnost obćega jamstva i preveć često
nalagala, tako da je napokon narodu postala nepodnosivim bremenom. Po-
znato je, da u Turskoj i dan danas postoji dužnost takova izopačena obćega
jamstva, te okolica mora platiti krvninu ne samo onda, kada čovjek čovjeka
ubije, nego i onda, ako netko umre na putu od zime, ili padne s drveta ili
s konja, te si vrat slomi. Krvninu neplati samo onaj , tko je učinio krv,
nego cielo selo , a nekada i više susjednih sela, gdje se je našlo mrtvo tielo
(Vuk. rječnik : „, krvnina “ ). — U naših se starih spomenicih često spominje
obće jamstvo, toli u Vinodol. zakonu, koli u zakonu cara Stjepana Dušana i
u pojedinih listinah (Monum. serb. 15 [ XIX. ] 52 ; zakonu viuod. 29, 31 , 62 ;
zakonu Dušan. 52 , 87 , 88, 194). [ 154–165].
Kao što je bilo zadružno pravo prosto i jednostavno, isto je tako bilo
jednostavno i ugovorno pravo. Dok su vladali u družtvu jednostavni od-
nostavni , nije se moglo ugovorno pravo onako razviti , kao što se je
razvilo n. p . u Rimljana i drugdje u kašnjoj dobi. Nu tim su veću vriednost
imali u tom pravu, dok se je sve osnivalo samo na riečih i na osobnom obe-
ćanju, stanoviti obredi i znaci (symboli). Svakomu je ugovoru trebalo vanj-
skoga znaka, da se znade, da je učinjen i da ima valjanosti. Medju ugo-
vori , kojim se nalazi trag u českih starih spomenicih , uvršćuje pisac kupovne
ugovore, zajam, najam, zalog, punomoć i ugovore o medjah, te kod svake od
tih vrsti ugovora navodi rieči , koje su za to rabile, i razlaže način, kojim
su ugovori sklapani ( 165–167) .
Danas si nitko nestroji sâm pravde , nego tko misli da mu je pravo
povriedjeno, traži pravdu na sudu. Tako nije bivalo u djetinstvu naroda ;
tada je bilo jošte široko polje osobnoj osveti i sili . Zato može biti u toj
dobi rieči o izvansudbenom iskanju prava. - Dočim naš viek ne-
ostavlja bez kazne nijedno ubojstvo osim u slučaju nuždne obrane, bilo 】 je
u starije doba više vrstih ubojstva, koje nije po pravu sliedila nikakova ka-
zan. Po pravu athenskom , rimskom i germanskom bijaše dopušteno u sta-
novitih okolnostih ubit preljubnika ; a da je tako bilo i u Českoj, do-
kazuje nam zgoda , što se je zbila g. 994., kadno su dali Vršovci ubiti ženu
preljubnicu , suprugu jednoga člana svojega roda (Palacky, Dějiny. I. 269) .
Druga vrst ubojstva , koje je ostalo bez kazni , pokazuje se kod kradje ,
glede koje je bila jednakim načinom tako velika strogost i kod Rimljana, i
kod Germana i kod Sloviena , da je bilo dopušteno ubiti tata , osobito ako
je bio zatečen u kradji. Nu zakon je ipak dosta rano počeo ograničavati to
pravo. Ono staro pravo obrazložuje zak. Vinodol. ovim načinom : „ Ako raz-
278 Kritika .

bojnika zvrhu moje škodi najdu v noći, to jest mne škodu čineć , ter njega
živa nemogu jeti, volja da ga neznam, da bim vidil od česa se tužit, a njega
ubiju, u nijednoj riči nimam se osuditi, ni suprotiv nemozi nigdore mne pojti
volja priti (71 ). Napokon nije branilo staro pravo rodbini ubijenoga čovjeka,
da se neosveti ubojici. Osveta je bila u običaju kod svih starih naroda,
pa joj se i danas traga nalazi. Nu buduć da je ona bila pogubna za jednu
i za drugu stranu, činjeni su već u najdavnije vrieme ugovori, kako da pre-
stane osveta i da se ponovi mir medju zavadjenimi strankami . U to je ime
valjalo da krivac plati ustanovljenu svotu i povrh toga da učini pokoru . Sve
je to tako valjalo i po staroslovjenskom pravu ( 168–172 ).
Kada se danas komu škoda učini u imanju, dužnost je javnih vlasti,
da mu budu u pomoć , kako da dodje do svoga prava ; u staro se je doba
pako moglo postupati u slučaju pretrpljene škode takodjer iz-
van suda. Staro je slovjensko pravo zahtievalo, da se škoda nadomjesti i
i da se oštećeniku dade što savršenija naknada . Zakon je štitio imanje ;
kradja je smatrana najvećim zločinstvom i strogo je kažnjena. Svagda se
je na to gledalo, da se škoda nadomjesti, ma bila učinjena i bez namjere ;
pa ako se nije mogao naći krivac, tada je nastupila dužnost obćega jamstva.
Ako je tko koju stvar izgubio slučajno ili mu je bila ukradena, te je
proglasio medju ljude, što mu se je dogodilo, i kakova je stvar, koje mu je
nestalo tada je imao pravo, da svoju stvar uzme od onoga, u koga ju bude
našao, bez ikakova suda i bez ikakove naknade , niti nepitajuć , kako je do
nje došao onaj, u koga ju je našao. Proglašenje ono, što je bilo učinjeno,
imalo je, kao što se iz toga razabire , tu pravnu posljedicu, da je svaki ini
posjednik one stvari smatran nezakonitim posjednikom.
Takovo je pravo imao vlastnik medjutim samo onda , ako je proglasio,
što mu se je dogodilo (rus. prav. jasno veli : „ Ašće kto kon' pogubit' ili
oružje ili port , a zapověst' na torgu , a poslě poznajet' v svojem gorodě :
svoje jemu licem vzjati " . ) ; ako pako nije učinio proglašenja, a stvar je svoju
poslje u nekoga našao, tada nije smio svoju stvar naprosto uzeti , nego mu
je valjalo posjednika svoje stvari pozvati na svod . Svod je pako onaj po-
stupak; kada posjednik stvari , za koju se javlja netko drugi kao pravi joj
vlastnik, pokaže onoga, od koga ju je kupio, taj to pako svede opet na dru-
goga, dok se napokon nedodje do onoga , koji već nemože dokazati, od koga
je dobio upitnu stvar i kako. Onaj , na kom je stvar ostala, smatra se kriv-
cem ; uzima se naime , da je do nje došao nepoštenim načinom. O svodu
govore i naši spomenici (Monum . serb. 147 ; zak. Duš. 143 , 193) .
Susjedi su bili dužni , da oštećeniku priteku u pomoć, kada ih je zvao,
vičuć pomagajte ! " (Zak. Vinod . 24. veli : „ Jošće more zvati vsaki " poma-
gajte ! " ako vidi delajuć niko zlo " ). Po svjedočanstvu českih i ruskih spo-
menika bijahu dužni susjedi s oštećenikom sliediti trag tatu . Ako je trag
išao do kojega sela ili dvora, pa stanovnici toga sela ili dvora nisu mogli
trag drugamo svesti, tada im je valjalo izgubljenu stvar nadoknaditi. Slične
se odredbe o tragu nalaze i u ugarskom pravu (Ladisl. R. decr. I. c. 5).
Ako se je temeljito slutilo, da se ukradena stvar nalazi u ovoj ili onoj
kući, ili je netko pokazao trag, koji je išao u tu kuću, tad se je ta kuća
pregledavala , da se u njoj potraži izgubljena stvar. Taj je običaj bio
poznat već starim Hellenom i Rimljanom, a poslje se nalazi i kod Germana
i Sloviena.
Što Vuk pripovieda (u Rječniku : sok) , da u Crnoj gori traže stvar
izgubljenu ili ukradenu pomoćju i posrednictvom soka , to je stvar, koju je
poznavalo staro slovjensko pravo, kao i germansko. Okradeni čovjek naime
proglasi javno, da će dati onomu, tko mu lupeža pronadje i ukradenu stvar
 Kritika. 279

pribavi, stanovitu nagradu u novcu, koju Crnogorci sada zovu sočbinom.

Ako se na prvo proglašenje okradenoga čovjeka nenadje nijedan sok, t. j .
nenadje se nitko , tko bi pokazao trag ukradenoj stvari, tada oštećenik učini
proglas i po drugi put i povisi sočbinu . Često se najde sok i obznani okra-
denomu, tko je njegovu stvar ukrao i gdje se nalazi ; drugda opet sok po-
šalje k lupežu drugoga čovjeka Crnogorci ga zovu sokodržicom i
po njemu mu poruči, da se naravna s okradenim, jer da je izdan. Ako to
tat učini, tada dobije sok po sokodržici oglašenu sočbinu . Sočbinu mora u
takovu slučaju obično lupež položiti kao kazan . Ako se pako tat neće da se
s dobra naravna s okradenim, tada stupi napokon sam sok i dokaže pred
sudom, kako je on stvar ukrao. Ako se to podpuno dokaže, tada mora tat
ukradenu stvar povratiti i sočbinu platiti i povrh toga bude jošte kažnjen.
Stari zakoni obično zabranjuju, da sočbina nebude veća nego što je ciena
ukradene stvari (n. pr . Zak. vinodol. 45) , te naredjuju, da sok mora platiti
za kazan onoliku svotu , kolika je sočbina, ako se dokaže, da je krivo svjed-
očio (Zak. Vinodol. 60).
Česki spomenici spominju pravnu inštituciju koja se u njih zove vdání,
a poznata je bila i Hellenom (pod imenom Taрaxaτaßoλ ) , i Rimljanom (pod
imenom sacramentum), i Germanom (pod imenom Wette). Po slovjenskom bi
naime pravu suparnici, koji su se pravdali za koju stvar, položili pred su-
dom stanovitu svotu novca, koja bi zatim pripala stranom onomu suparniku,
kojemu je sud pravdu dopitao , stranom pako sudu . Medju južnoslovjenskimi
spomenici, dolazi spomen o „ uzdanju samo u zak. Duš . (XLVIII . 90) , nu
tako , da se ono tu već ukida, veli bo se : „ Uzdania da něst' níkomu ni v'
česom ' kto li se pouzdaa za što , da platit' samo sedmo. (178 — 181 ) .
Kada je imao sud postupati u kojoj stvari, prvo je bilo, da tužitelj
tuženika privede pred sud. Da je pako po staroslovjenskom pravu sam tuži-
telj privadjao tuženika pred sud, za to svjedoči već prvobitno značenje rieči
pohon, koja se za to nalazi u českih izvorih, te znači ono isto , što znači
rimska actio u prvobitnom znamenovanju, a pohnati znači agere . Naši
najstariji spomenici imadu za to već samo ove rieči pozvati, pozivati pozov,
pozivanje (Zak. Duš. 49. , 50. , 52 , Monum Slavor. merid . 128. Monum . serb.
13., 15. ) Tužitelj je živim glasom obznanjivao sudu zločin i tražio je pravdu ;
tužba se zato zove u českih izvorih nárok (od glagola naricati = staro-
rimsk. orare, adorare, plorare).
Na sudu bijaše postupanje različito prema tomu, kako je okrivlje-
nik ili bio uhićen pri licu t. j . gdje čini djelo kaznjivo, ili mu se je istom
moralo dokazati, da je učinio takovo djelo. Znači pako lice u slovjenskom
pravu corpus (Zak. duš. 79. , 126. Monum. serb. 206. Poljič . St. 162) . Tužitelj je
uviek najviše o tom nastojao, da ima lice. Još i ono doba, dok je bilo do-
pušteno u stanovitih slučajih čovjeka ubiti , zahtievalo se je, da se valjano
dokaže, da je zločinac ubijen upravo onda, kada je izvadjao zločin ; taj je
dokaz pako dan, kada se je oglasilo ili susjedom ili sudu, da je zločinac
ubijen pri zločinu samom. U ostalih se je pako slučajih zahtievalo, dok je
postojalo ono pravo, da tužitelj pokaže lice, ili da dovoljno dokaže čin, zbog
koga je tužbu vodio ; kada je pako ono pravo prestalo, zahtievalo se je to
u obće u svih slučajih ; tako je n. pr. morao tužitelj kod umorstva pokazati
krvavo ruho . Oštećenik je o tom nastojao, da si pribavi dokaz još prije
nego li je na sud išao ; a u to je ime obično susjede pozivao , da se osvjedoče,
da je zbilja učinjeno, za što je on mislio na sudu pravdu tražiti . Ako je
tko n. pr. noćno doba orobljen , zvao je u pomoć susjede, te im je pokazao ,
kako mu je kuća podkopana, vrata razlupana itd. Zakon Vinodol . daje veliku
važnost pozivanju susjeda u pomoć (7. , 8.) .
19
280 Kritika.

Ako je tuženik uhićen pri licu , t. j . čineć zločin, već je bio dan dokaz
i nije trebalo daljega postupanja Sud ga je proglasio krivcem i odsudio ga
na kaznu. Inače se je postupalo, ako je tuženik tajio čin, zbog koga je bio
stavljen pred sud . U takovu slučaju, kao u obće svagda, kada ljudski razum
nije mogao doći do osvjedočenja o krivnji ili nedužnosti, nalagali bi sudca
tuženiku, da se očisti.
Jošte je nedavno razglabano pitanje , da li su slovjenski narodi sami
poznavali tako zvane su de božje, ili su im se naučili ih posudili ih od
drugih naroda. Nu to se pitanje može slobodno smatrati suvišnim ; sudi bo
su božji duboko ukorenjeni u nabožnih nazorih starodavnosti ; gdje se je čo-
vječji razum pokazao nedovoljnim za pravedno riešenje koje razpre , imala je
stvar riešiti sama viša moć. Da je sud božji slovjenskim narodom od staro-
davna bio poznat, o tom nas uči već Ruk. Zelenogor., gdje se spominje
" meč krivdy karajúcí “ , „ voda svatocudná “ i „ oheň pravdozvěstný " . Isto tako
govori i Pravda Rus . o željezu , a Zakon Dušan . o željezu i o vodi (judicium
ferri et aquae). Što pripovieda Vuk o običaju , komu se veli , vaditi maziju “ i
koji je još i sam vidio u Srbiji v. u njegovu Rječniku kod rieči mazija “ . Za
Sloviene se može medjutim reći , da su imali sudove božje bez onih groznih
muka, koje se nalaze kod Indijanaca, a često i kod Germana.
U pravdah u kojih se sud nije morao uticati k božjim sudom, sâm je
izricao odsudu. Posavjetovavši se naime kmetovi medju sobom, dali bi gla-
sove svoje u posudu svetu ; ti su glasovi zatim pobrojeni, i za što je bila ve-
ćina glasova, proglašeno je u narod (V. Ruk. ŽZelenog . Srav. rim. sorticulae,
tabellae).
Nenalazeć pisac nigdje spomena o asylu do g . 994, kadno je jedna
žena Vršavica utočište potražila u crkvi na gradu pražkom, mnije, da nije
niti bilo asyla u predkršćanskoj dobi.
Pošto je obtuženik krivcem proglašen, izvršila se je odsuda. Za
zločine je bilo u Českoj odredjeno pogubljenje ; dužnik je predan kao rob
vjerovniku . Ako je zločinac pomilovan, sačuvao je doduše život, nu izgubio
je slobodu ujedno sa svojom porodicom ( 181 — 191 ) .
Pristupljujuć pisac k temeljem državnoga prava, govori po-
najprije o naravi i značaju kneževske moći. U rieči knez, kojom su
Slovieni u staro doba zvali svoje vladare, i u znamenovanju te rieći nalazi
pisac glavne osnove, na kojih je bila osnovana vladalačka moć u Sloviena.
Knez je čuvar zakona, - sudija, i žrtac, zastupnik naroda pred bogovi.
Istom kršćanstvo oduze vladaocem ovo drugo znanje, koje su u poganskoj
dobi imali kod svih naroda , te sada predje rieč knez u slovjenskom na du-
hovnike kršćanske. Česki izvori pokazuju i zbilja vladaoca u suglasju s filo-
logičkim znamenovanjem rieči knez poglavito kao žrtca i kao sudca ili ču-
vara zakona. Buduć pako da je knez bio starostom svega naroda, onako
kao što je otac ili vladika bio starostom svoje porodice zato je on bio na-
ravskim zastupnikom svoga naroda naprama drugim knezovom i naprama dru-
gim narodom ; a svojemu je narodu bio jošte i vojevodom u ratu . Kneževsko
dostojanstvo bijaše nasljedno u jednoj obitelji ; a iz te obitelji vladaše
uviek samo po jedan član ; kao što je u porodici jedinom glavom bio
starješina, tako je trebalo po pojmovih naroda da i cielom zemljom upravlja
samo jedan knez . Što se pako reda tiče, kojim su sjedali članovi vladajuće
obitelji na stolac kneževski, to nije bilo tada pridržano nasljedstvo niti prvo-
rodjenomu sinu, niti najstarijemu članu vladajuće obitelji, nego bi vladu pri-
mio onaj član, koji je na to bio izabran, budi da ga je prijašnji knez još
za svoga života ustanovio svojim nasljednikom, ili ga je pako vladajuća obi-
telj izmed sebe izabrala . Taj je red uzdržan u Českoj do početka 11. vieka,
 Kritika. 281

t . j . dok nije Břetislav I. ustanovio red starješinstva . Kada je izumrlo mužko

koljeno vladajućega roda , ostalo je kneževsko pravo tankoj krvi , upravo
onako kao što u zadruzi baština u takovu slučaju prelazi na žene i po njih
na njihovo potomstvo ( Po Libuši predje n . pr. kneževsko pravo na Přemysla
i na njegovo potomstvo). ― Knez bijaše ujedno glavom svoje porodice. Ne-
gda bi vladajući knezovi davali članovom svoje obitelji po koju župu , da tu
uživaju sve ono, što je knezu patrilo, nepačajući se ipak u vršenje moći vla-
dalačke. Vladaocem je zemlje smatran, koga je narod tim priznao, kada ga
je slavnim načinom posadio na stolac kneževski . To zasjedanje bijaše neob-
hodno potrebito . Zato su pretendenti i usurpartori uviek na to gledali, kako
da osvoje grad pražki, gdje je čuvan stolac kneževski .
Zadružni red, u kojem su življeli stari Slovieni donosi sam sobom,
da se priznaje osobna sloboda i neima nevoljničtva niti robstva, nego svi čla-
novi imadu ista prava i svi imadu jednake dužnosti . Zato nisu bili ni česki
Slovieni skloni dopustiti, da tko imade prednost pred drugimi, nego su se
svi smatrali jednakimi. Ta jednakost nepoznavaše ine granice osim one,
koju čini razlika u dobi, znamenitosti i osobnoj važnosti pojedinca, zato su
svagda bili počitani znameniti starci i starješine zadruga ako baš i nisu
--
bili najstariji u zadruzi. U odnošaju prama obćini zemaljskoj bijaže polo-
žaj vladika i ljeha odličniji od položaja običnih slobodnih ljudi.
Pod imenom ljeha razumieva pisac , razlikujuć se u tom od njekih drugih
učenjaka , članove onih starih porodica , koje su negda vladale u svojih
plemenih (kao što su n. pr . bili Slavníkovci) . Istom onom mjerom, kako je
rasla politička moć središnjih knezova , gubile su lješke obitelji svoj samo-
stalni položaj , a kada su središnji knezovi (Přemyslovići ) održali podpunu
pobjedu, stupile su one u drugi red, te su od to doba smatrane najprednjimi
obiteljmi u narodu . Pod imenom vladika razumieva i naš pisac glave poje-
dinih obitelji ili zadruga. Ljehe i vladike treba smatrati osnovom kašnjega
plemstva, koje nije imalo nego dvie vrsti : pány i vládyky.
Robstvo, na koliko mu se već u toj dobi traga nalazi, imaše kod
Sloviena ovaj početak. Najprije se bjehu i oni naučili u ratu ulovljene neprija-
jelje smatrati nevoljnici, koji su zatim na trgoivh prodavani (i pisac dokazuje
to iz česke poviesti prije konca X. vieka) ; nadalje su njeki dopadali nevolj-
ničtva, što nisu mogli izplatiti dugova svojih, te su zato predavani vjerov-
nikom ; drugi su opet pali u robstvo kao zločinci ; zločincu na smrt odsudjenu
mogaše naime knez život pokloniti, nu takov je čovjek tada izgubio slobodu
i knez je š njim učinio, što je hotio (I to se sve iz izvora dokazuje) . Po-
znato je napokon, da otrok i danas znači njekim Slovienom diete , pa bu-
duć da je i u českom ta rieč prešla na robove, zato misli pisac, da su i ro-
ditelji prodavali svoju djecu u nevoljničtvo i robstvo , dok nije taj strašni
običaj kršćanstvo izkorienilo. Rob je dobivao slobodu, kada je primljen u
zadrugu kao član njezin iliti kada je pripušten k zajedničkomu ognjištu (i
odatljen rieč ognišćanin u Mater Verb ) .
Starješina ima u zadruzi veliku moć i naprama čeljadi i naprama vanj-
skim ; nu zadružno uredjenje prija manje nego išto drugo samovolji starješi-
na : sve što se tiče zadruge i potreba njezinih, treba da se uredi u suglas
ju s voljom svih članova zadruge. Prema tomu si valja predstaviti i ustroj-
stvo ciele zemlje u staroj dobi . Glavni starješina svega naroda, knez ze-
maljski, obavlja sve važnije zemaljske poslove bez razlike sa zemaljskim
viećem. Viećnici zemaljski zovu se u Českoj od prastarih vremena kmeti ,
na Moravi u IX. vieku knězi , kašnje takodjer župani. Zemaljsko je vieće raz-
ličito od kneževske družine, kao što ju n. pr. nalazimo u staroj Rusiji, jerbo
družinu moramo smatrati kao čeljad kneževsku , koja je uviek bivala na dvoru,
19*
282 Kritika.

gdje su usuprot kmeti bili prednje osobe u zemlji, te su sazivani od kneza

samo onda, kada mu ih je trebalo . Kmetovi su bili stranom ljesi , stranom
vladike. Nisam siguran, da li sam dobro razumio pisca na ovom mjestu,
gdje govori o zemaljskom vieću. On govori tu doduše o ustrojstvu zemlje i
o zemaljskoj vladi , te mu u tom znanost sasvim za pravo daje, gdje uči da
su u Českoj bili zemaljski kmetovi knezu savjetnici i pomoćnici u vladanju ;
nu na drugoj strani govori pisac tako o tom predmetu, da se meni barem
čini možda bez razloga , kano da on saborom narodnim nedaje onoga
znamenovanja, koje ih ide već po onih istih spomenicih, iz kojih on stranom
izvodi svoju nauku o kmetih, naime po " Sněmu “ i „ Libušinu súdu ". Na te-
melju tih spomenika i u skladu s javnim životom ostaloga Slovjenstva u toj
staroj dobi treba uzeti , da su i u Českoj na narodnih saborih zakoni stva-
rani i drugi najvažniji poslovi cieloga naroda riešavanı, a na te sabore da su
zvani osim kmeta kao najuglednijih muževa u narodu jošte svi ljesi i vla-
dike. Po tom nam se pokazuje kneževska moć ograničena prije svega udio-
ničtvovanjem svega naroda kod uredjenja poslova , koji su ga se kao ta-
kova ticali.
Koncem X. vieka prestade u Českoj moć knezova, koji su odprije vla-
dali u pojedinih plemenih ; obitališta plemenska postadoše osnovom političkih
krajeva, tako zvanih župa . u kojih je zemaljski knez povjeravao vladavje
pojedinim županom, koje je najradje birao izmedju velmoža.
U svih zemljah slovjenskih nalazimo od starih vremena njeke z e-
maljske dužnosti i službe, kojim su bili svi bez razlike podvrženi. Amo
ide zidanje gradova (u jugoslov. spomenicih : zidanje grada, gradozidanje
ili na prosto grad. Zak. Duš. LX. Monum. serb. 138. , 195.), pod kojim se ime-
nom razumieva dužnost, usljed koje je morala svaka župa svoj grad graditi i
u zdržavati ; zatim dužnost vojevanja (za koju dolazi u jugoslov. spomenicih
rieč vojnica , vojska Monum. serb. 26., 52. , 138. , 334), kojoj je bilo podvr-
ženo sve, što je moglo oružje nositi ; čuvanje medja državnih (iliti kraji-
šta, kao što se je govorilo medju južn. Slovieni) ; napokon podvorenje kneza,
kada je zalazio u župe ili je na vojnu išao (Lucius. II. 15. Zak. Duš. 150) .
Dohodei kneževski iliti izvori, iz kojih su vladari crpili sredstva ,
potrebita za upravljanje i vladanje zemlje, bijahu već u staroj dobi različiti ;
najznatniji su : dohodci dobara kneževskih, zatim danci i darovi, napokon
carine. ( 191 202) .
Na koncu djela svoga govori pisac napokon o prvih osnovah prava
crkvenoga u Českoj (203-215) i prava medjunarodnoga ( 216--237).
U prvom pogledu pokazuje, koja su pravila i prava crkvena ponajprije va-
ljanost stekla ; u drugom pogledu razlaže pravila , kojih su se Česi držali u
medjunarodnom obćenju toli u miru, koli u ratu, i napose izvadja u kakovu
je odnošaju bila Česka i Morava prama franačkoj državi u IX. i X. vieku.
Doprativši tako pisca do konca njegova djela uvjeren sam, da će se
rado povladiti moj sud, koji sam o tom djelu na početku ove recenzije izja-
vio, te da će oni, kojim je stalo do poznanja staroga prava slovjenskih na-
roda, s velikom voljom potražiti, da se potanje upoznadu s djelom, komu sam
ja ovdje samo glavne točke nacrtao.
 Kritika. 283

Obrana ahavea. *)

Minule su dvie tri tisuće godina, što su mudarci učili , da je svako čo-
vječje djelo nesavršeno , a svako znanje krnjavo. Istinu ovih rieči, potvrdji-
vanu svakdanjim izkustvom, priznaje svatko dok nedirneš u njegovo djelo
i njegovo znanje. A kad to , kad izneseš na vidik kakvu pogrešku njegova
inače vrstna tvora, ili kada dublje od njega pronikneš umom koji predmet
obično ti se namrgodi , potvarajuć te nečednošću ili baš zlobom; a u mjesto
da se raduje tvomu napredku, zamjerio si mu se za sve vieke.
Nu pravi naprednjaci nerade ovako. Slavni englezki učenjak Darwin
dokaza , kako se po divnom zakonu prirode sve vrsti životinja i bilja usa-
vršuju , kako su se iz prvašnjih nezgrapnih živina malo po malo razvile sa-
dašnje puno savršenije životinje . Ovaj prirodni zakon, vladajući u materijalnom
svietu, jošte je više mah uzeo u neizmjernom području uma čovječjega : zna-
nje, koje se je jučer slavilo kao izvanredno , danas je obsoletno ; umotvori,
njekad u zviezde kovani, sad se jedva čitaju. To valja za sve znanosti, naj-
pače za empiričke, kamo ide i jezikoznanstvo . Aristotel, kojega je sviet tako
dugo po gotovu obožavao, nije poznavao prirode onako , kao što mnogi naš
gimnazijalni učenik. Quintilian , slavni njekada znalac mrtvoga sada latinskoga
jezika , bio bi danas učenik Corssenov i Curtijev , da ustane iz mrtvih. Ako
rečemo , da je učenjak kao plemenito drvo , koje je niklo iz sjemena posija-
noga od koga drugoga , te sada cvati, rodom radja i svoje sjeme sije : to
neka mu bude najveća slava , ako iz toga sjemena jošte plemenitija biljka
nikne . Prijatelj duševnoga napredka neka se zadovolji, ako je postao priečka
od ljestve , po kojoj se čovječji duh penje nebu pod oblake , neka se ostavi
pohlepe nedostojne veleuma, da nitko drugi nedogleda dalje od njega ; dapače
neka se ponosi , ako se je tko više popeo , a na njegovih ledjih , ako je čo-
vječanstvu svjetlom svog uma posvietlio, te ovo vidi dalje. Tko misli, da nitko
nemože više od njega znati , tim samim pokazuje , da je neznalica ; jer čim
dublje čovječji duh za roni u more znanja , tim prostranije polje pukne mu
pred očima .
Il zar sama hrvatska gramatika nepodpada pod ovaj prirodni zakon ?
Zar je ona jedino savršeno čovječje djelo, kojemu dan danas netreba više ni
popravka, ni dodatka ?
Nemislim, da će tko takva šta tvrditi ; jer jezikoslovje u obće nova je
znanost, a naše je istom u povoju . Niemci već tri sto godina čiste i svjetlaju
svoj jezik ; al još nikomu nije palo na um dokazivati , da je njemački jezik
savršen ; dapače ga učenjaci sve jednako dotjeruju , a proslavljeni nedavno
Adelung spada dan danas već u staru školu. --- Cesi se ponose, da je bila klasična

*) Ova nam obrana stiže prekasno, zato ju stavismo ovamo , želeći svakako , da bude
sve, što ob istom predmetu govori, u jedan svezak sakupljeno, i tiem za ov čas
pravda svršena. Izpoviedamo , da je oviem sve kazano, što se mudra i pametna
dade reći na obranu koli nepravopisnih rogova toli neslovničkoga h : ipak ne iz
obiesti niti tvrdoglavosti, već upravo od čvrsta i dosadanjimi prigovori neuzkole-
bana osvjedočenja pridržavati ćemo se i nadalje načela razvijenih u članku „ Naš
pravopis " . Nenalazim za potrebno , da sada g. B. Š . više i obširnije odgovaram, nego
što se u samom članku sprieda sadržaje : ako li se pako danas sutra pojavi
želja, da kojugod točku još i dalje tumačim, jerbo lako, da ovo ili ono nije
svakomu od naših čitatelja dosta jasno ; ali neka mi se oprosti, težko je strogo
filologička pitanja popularizirati pripravan sam na to uviek , dok se ovakim do-
stojnim načinom pravda vodi, kakovim je zadahnut članak g . B. Šuleka . Jodnolič-
nosti radi izostavili smo iz njegova članka h u gen. množine. V. J.
284 Kritika .

doba njihova jezika prije 200 godina ; a opet se je česki jezik ovih posljednjih
godina u svakom pogledu tako napried pomaknuo naprama onomu zlatnomu
vieku , da se njekadašnji taj jezik nit iz daleka nemože uzporediti sa sa-
dašnjim pravopis, oblik rieči, pak i same rieči, sve se je to za čudo pro-
mienilo. Drugčije niti nemogaše biti , jer se je znanstveno iztraživanje sla-
venskih jezika u obće započelo Dobrovskim , pa kolika to razlika medju
njegovimi djeli i medju posljedkom najnovijeg iztraživanja na tom polju !
Ako sve ovo omjerimo o hrvatski jezik , koji jošte niti svoga Do-
brovskoga nije našao, a kamo li njegovih nasljednika : nećemo mu doista do-
vikivati sta sol ne moveare ! " Ovakvom izrekom osudili bismo ga na smrt ;
nebismo mu želili više sreće od naše magjarske „ braće “, koja su u Medju-
murju uvela starim nespretnim jezikom i pravopisom sastavljene knjige , osu-
djujuć svako novotarenje dakako sve u slavu hrvatskoga naroda. Tko bi
želio , da hrvatska slovnica do vieka ostane na onom stupnju , na kojem je
sada, nebi joj bio pravi prijatelj , već bi bio kao vrtlar , nastojeći o tom, da
mu se klica , štono je nikla iz sjemena od njega posijana , dalje nerazvija,
nego da ostane vazda klica ; bio bi kao otac , hoteći , da mu diete ostane
vazda maleno , jer onda nezadaje toliko brige i truda. A razborit vrtlar na-
stoji baš o tom, da se iz klice razvije čim prije stabljika, i od ove da naraste
krošnjasto stablo , neka se u hladu njegovu igra i nasladjuje staro i mlado.
Pametan otac jedva dočeka , da mu sin odraste , da dobije u njem za-
mjenu ; pak ako ovaj podigne gospodarstvo, nedaje se to otcu na žao , već se
tim ponosi. Ovako postupa i pravi prijatelj hrvatskoga jezika : gledajući, kako
nastoje vjerna djeca ovoj svojoj majci, ovomu najvećemu blagu naroda, osvjet
lati lice, ne samo da im toga nezamjerava , nego se tomu raduje , odbijajuć
im na mladost, ako joj od prevelike revnosti možebiti i lice malko ogrebu. A
doista mnogo se tu jošte hoće posla, dok jezik naš sasvim proučimo, i onda,
---
odbaciv što nevalja , povrativ mu što je izgubio , a namakav čega neima
postavimo ga uzpored ostalim slavnim evropejskim drugaricam. —
Dvie su zapreke razvitku hrvatskoga jezika na put stale i upravo ga
natrag udarile. Prva je zlosretna pohlepa za tudjim. Ovo je zlo uzrok , što
se je uvuklo u naš jezik toliko tudjih oblika , rieči i izrieka , nedolikujućih
mu ni malo ; al na to se ni gledalo nije, nego se je mislilo , što je tudje, to
da je svakako ljepše od domaćega.
Drugo zlo bijaše nedostatak prava jezikoslovna znanja. Jedni pisci mi-
šljahu (a ima ih i dan danas, koji tako misle), da je jezik slučajni aggregat
glasova, kojemu je pisac gospodar, te se može njim titrati kako ga volja.
Imaše ih i takovih , koji priznavahu , da je jezik organički sklad , sastavljen
al
po stalnih nepromjenljivih pravilih , i oni nastojahu pravila ta pronaći
upravo tu posrnuše. Od njekoliko površnih primiera abstrahirali su načela, pa
su onda kazali : „ štogod je protivno ovomu načelu , to nevalja. " Ovo je bila
velika pogreška, pa se je toj gospodi moglo doviknuti „, inverte corium et erit
calceus, " to će reći : „ima primiera, protivnih vašemu pravilu, dakle ovo pra-
vilo nevalja. “ Jezik je, istinabog, ustrojni stvor ; al su pravila njegova ustroj-
stva u njem duboko skrivena i mnogo se hoće truda , dok se čovjek do njih
prokopa ; - nu zato mu se opet netreba vraćati do bezdna Feničana i Pe-
lazga .
Pokle nam je u ovo kratko vrieme od 30 godina narodni jezik tako odlično
mjesto zauzeo , hora je , da i naše današnje nastojanje oka napredka i raz-
vitka jezika postane što ozbiljnije i znanstvenije ; da se provizorne naredbe
zamiene definitivnimi, da se svakomu gramatičnomu pravilu potraži tvrd temelj
znanstvenim jezikoslovjem. Toga radi treba pretresati svako pravilo napose';
a naravna je stvar , da se mora početi od abcede , t. j . od pravopisa . Samo
 Kritika. 285

se kaže , da tu valja samo iztraživati i predlagati ; nipošto nametati , nego

čekati, dok nepristanu uz nas bolji književnici.
G. Jagić prihvatio se je toga mučnoga i obično nezahvalnoga posla ; neza-
hvalnoga, rekoh, jer slabo tko nazire i priznaje trud, što ga za daje jezikoslovcu
izpitivanje pojedinih rieči ili baš slovaka i slova. Što je g. J. do sada o tom
napisao , dokaz nam je , da se neplaši te ogromne muke , i da mu nije baš
stalo do svačije pohvale nego do istine , kako ju je po svom uvjerenju shva-
tio. Ja mu nazivljem Božju pomoć u tom poslu i želim , da uztraje na tom
kršnom putu . Drage volje pristajem uz njegove predloge , dapače bih gdješto
jošte dalje popošao , što ću može biti drugi put razložiti ; nu sve mi ovo ne-
smeta, da se odklonim u tom , o čemu me njegovi razlozi nisu osvjedočili, a
to je osuda h-a u genitivu množine. Ja sam svoju obranu toga h- a ovdje na
vidik iznio, jer me je zamolilo uredničtvo „ Književnika “ da to učinim ; drži
bo se načela opposita juxta se posita magis elucescunt. "
G. Jagić dokazao nam je vrlo liepo i temeljito , da genitiv samostava
na h neima druga ni u sanskritu, nit u litvanskom, nit u kojem drugom sla-
venskom jeziku. Ja priznajem veliku važnost analogije , al mi ona ipak
nije vrhovno i jedino načelo u rasudjivanju jezika.
Zvjezdari dokazuju , da ima negdje u sried neba središnje sunce (Cen-
tralsonne), oko kojega se okreću sva sunca sa svojimi priehodnicami i ove
sa svojimi družicami (trabanti). Nego opet ima svaka priehodnica jošt i po-
sebnu putanju oko svoga sunca , a družice igraju opet posebice oko svojih
priehodnica. Ovako si ja predstavljam indo-evropske jezike : svi su potekli
iz jednoga , dan danas našemu umu nedostižnoga vrela , i zato se u glavnih
načelih svog ustrojstva divno slažu ; nego uz to je ipak okrenuo svaki jezik
posebnim putem , od kojega su se opet odvile staze , tekuće uzporedo s
glavnim putem, a timi stazami pošla su narječja. Svaki jezik, svako narječje
ima dakle svoju osobinu , kojom se razlikuje od ostalih jezika ili nariečja,
inače nebi bio osobit jezik ili osobito narječje. Nutrnjega razloga ovim osobinam
i razlikam nećeš naći uviek u prvotnoj matici, već ti ga treba potražiti u do-
tičnom jeziku ili narječju.
Naš hrvatski jezik , pokle se je odiclio od prvotnoga sveslavenskoga
stabla , pošao je takodjer osobitom stazom i razvio se po pravilih baš samo
njemu svojstvenih. Tako n. p. tvrdi pretvara se na kraju slovke baš samo
u našem jeziku u o (bila- bio). Ovakva je osobina našega jezika i ge-
nitiv množine u samostava, o kojem sam ovdje nakanio zboriti na široko, i
zato, govoreć u napredak o genitivu množine , uviek razumievam substantiva,
ako toga (kratkoće radi) i nenapomenem naročito .
Kao što nam g. Jagić potanko dokaza , stari su Slaveni tvorili taj ge-
nitiv množine dodavanjem poluglasa osnovu rieči ; ovako postade od рыба
рыбъ, od има (osnov имен) именъ.
Kasnije stoprv zavladao je nastavak овъ, te se uobičajilo uza сынъ і сыновъ.
Ovako se je postupalo s riečmi tvrda osnova (završenog 1-om) ; a kod
osnova mekih (završenih -om) završivao se je genitiv množine na Hн , to
jest ij.
--
Ove oblike genitiva množine zadržaše svi slavenski jezici i narječja ·
do štokavskoga. Ovo je pošlo dalje, te je i nastavak tvrdih osnova pretočilo
na viši stupanj , to jest pretvorilo je, kao drugdje tako i ovdje, poluglasac na
samoglasac, na a.
Prvo nam se nameće pitanje : hoćemo-li u štokavsko narječje uvesti
opet posvuda natrag samo onaj stariji oblik na 1 i ORL, ili pako pridržati no-
viji na a ? - Želeć odgovoriti na ovo pitanje , valja najprije osjeći, koje na-
rječje da odaberemo za glasilo naše knjige ? Slabo tko ima , koji bi i dan
286 Kritika.

danas jošte preporučivao za to zvanje drugo nego štokavsko narječje. U tom

smo dakle složni.
Ako to, onda valja ostati baš samo kod njega i njegovih osobina. Prosto
nam je lučiti od štokavštine sve, što nije prema njoj , a snositi u nju iz dru-
gih nariečja ono, što joj dolikuje ; nego tko bi htio s njom izmiešati raznolike
rieči i oblike drugih nariečja i jezika onako kako mu se svidi, napravio bi
od nje neskladnu maškaru , kakvu opisuje Horacij u početku svoga spjeva
„ de arte poëtica. " To neka utuve oni, koji su možebiti poželili reformatorske
slavice. Da se štokavština nerazlikuje ničim od ostalih drugarica , da neima
svojstvenih osobina, nebi ni bilo osobito narječje. Medju ove osobine pako ide
nedvojbeno i otegnuti genitiv množine na a (n. p . sinova), koji se je s njom,
rek bi, srastao ; a kraći (n . p. sinov) dan danas je u njoj samo iznimka.
Tko dakle želi štokavski pisati, mora da primi i štokavski genitiv mno-
žine, kao što i druge osobine štokavštine (n . p. bio mjesto bil, kao i t. d.)
Dovde smo išli g. Jagić i ja zajedno ; al eto nas sada razkršću . Jer
J. osudjuje sasvime gen. množine na h, a ja ga branim.
Tri su razloga, s kojih g. J. neće da čuje za h u tom padežu kod sa-
mostava : prvo, neima mu ondje mjesta prema drugim indo-evropejskim i sla-
venskim jezikom ; drugo, narod ga negovori ; treće pisci ga nepišu.
Kao što razloži g. J., prvotni nastavak ovoga padeža je 1, te bi se n..
р . rieči рабъ , врагъ imale u istinu pisati рабъъ, врагъъ. Ako to , lasno ćemo si
protumačiti, zašto ovdje ima naš književni jezik a (dakle n . p. vraga), jer
u njem, kako mu je omilila vokalizacija , prelazi već jednostavni na svoj
viši stupanj, t. j . na a , a kamoli dvogubi. Umovanje ovo potvrdjuju meki
osnovi samostava , svršujući se na ь, n. p . rоcтh : u ovakovih bo riečih iz-
lazi rečeni padež an н ( й ) . U hrvatskom jeziku dodaje se od davna tomu i
jošt i hi to po imence u čakavskom i kajkavskom narječju. Kako je
ovamo taj h dospio ? Rekao bih (al toga neću apodiktički tvrditi) , da onako,
kao što i u genitiv množine pridavnika (adjektiva), koji se svršuje na ih
(n. p. dobrih) . Dokazano je , da su se pridavnici u staro doba onako skla-
njali kao i samostavi, a potvrdjuju to i sada jošte njekoji padeži prostih pri-
davnika, gdje kažemo n. p. dobar čovjek, gen. dobra čovjeka, dativ dobra
čovjeku .
U crkveno-slavenskom jeziku imao je pridavnik i u genitivu množine
jednaki nastavak sa samostavi, naime 1, te se je pisalo n. p. доврT (CHпокT) .
Kasnije stoprv postao je noviji oblik toga padeža , naime д0px , što je sa-
stavljeno iz staroga genitiva Aоp i zaimena ну .
Nije dakle stvar nemoguća , da se je ova , da tako rečem, sastavljena
deklinacija pridavnika preniela i na samostave, i to najprije meka osnova, te
je postalo od starijega gosti novije gostih. To potvrdjuje i latinski je-
zik. Stari genitiv množine imao je i u 2. deklinaciji samostava nastavak um,
n. p. deum , virum ; a pridavnici su imali orum , n. p. bonorum. Kasnije
stoprv prisvojiše si i samostavi nastavak pridavnika , te se je obćenito pisalo
virorum , deorum , nit komu na um pade osudjivati ovakvo novije skla-
njanje. Da se i kod nas sklanjanje samostava i pridavnika kadšto izje-
dnačuje , pokazuje lokal množine . Jekavci govore vrlo često : po mnogie(h)
selie(h) , mjesto mnogih. Već Vuk Karadžić nagadja : „ da li nije ovdje umet-
nut u pridavnik e prema samostavu ?"
Stokavsko narječje , ako i nije baš poteklo od crkveno-slavenskoga,
svakako je mladje i od čakavštine : naravna je dakle stvar , da u njem ima
novijih oblika, kojih nenalazimo u njegovih drugarica ; mi pako nismo vlastni
zabaciti ovakve forme samo zato, što su novije, inače bismo sav jezik samo-
voljno izvrnuli , kao što su to zbilja nekoji pisci kod nas pokušali . Al su
 Kritika. 287

slabo uspjeli ; jer grau ist alle Theorie , grün ist das Leben ! " -- Ovakvi
noviji oblici bit će i malo prije pomenuti lokal pridavnika na ieh , noviji
dativ i instrumental na im (n. p. slovim), pak ih u genitivu množine kod
samostava.
„ No čemu da pišemo taj h u genitivu množine , kad ga narod neizgo-
vara?" tako mi se nadalje prigovara.
Suglasac h je u štokavskom narječju pravi chamaeleon, skrivajući se
i pretvarajući se u svakojake druge glasove ; u rieči fala (mjesto hvala)
pretvorio se je huf; u duvati (mjesto duhati) u v ; u ženik (mjesto
ženih) u k; u kijati (mjesto kihati) prešao je u j ; a u Hercegovini
skočio je h baš u g, te ondje govore kadšto orag mjesto orah. - Pre-
težna većina Štokavaca negovori h-a nikada ; Srbin, Slavonac, Bošnjak, kra-
jišnik hrvatski (dakako štokavac), Hercegovac nepoznaje toga glasa , te go-
vori (h)oću, (h)rana i t. d. Dosljedno i razgovietno izgovara se h samo dolje
na jugu ; al ne tek u Crnojgori (kao što se obično krivo misli), nego i u
južnoj Dalmaciji. Prave medje neima tomu izgovoru , nego čim dalje ideš
prama sjeveru i iztoku , tim više ponestaje h-a u govoru, dokle napokon sa-
svim neizčezne . Već u Dubrovniku se neizgovara h u svih onih riečih , gdje
ga izgovara Kotoranin. Ovo treba dobro utuviti , kad hoćemo da podupremo
svoje mnenje narodnjim izgovorom . A da je onako, kao što rekoh, to će mi
zasvjedočiti svjedok vješt , a nepristran , jer nepiše h- a u genitivu množine,
to jest (da se poslužim riečju Kurelčevom) nije ahač iliti aha vac. Mislim
Vuka Karadžića , koji poznavaše narodnji govor kao nitko drugi , jer bješe
obišao sve jugoslavenske zemlje uzduž i poprieko , da mu u tom pogledu
neima lasno premca. Buduć da od naroda , što ga bješe obišao , nije čuo iz-
govarati h, učaše izprva , „ da u srbskom jeziku neima nijedne rieči, gdje bi
seh izgovarao ; " zato ga nigdje ni pisao nije. U tom su se poveli za njim
mnogi drugi srbski pisci, izostavljajući posvuda h . Kasnije se je Vuk predo-
mislio ih prihvatio. Evo što napisa o tom suglascu u predgovoru k „ srbskim
narodnim poslovicam " na strani XII . i sliedećih :
„Za čitatelje će moje biti najnovije u ovoj knjizi slovo h; za to valja i
o njemu opet što progovoriti. Kao stvar poznata može se samo napomenuti :
1. Da se glas ovoga slova (kao što ga u Slavenskom jeziku čitamo, t. j .
kao što se u Njemačkom jeziku izgovara ch) medju narodom našim u Srbiji
i u Magjarskoj nečuje , nego ili se izostavlja sa svim , kao n. p. ora , vla ;
(ocu, itar ; ili se pretvara u druga slova , i to a) u v , n. p. suv, gluv, uvo,
ia govori se i po gornjemu pravilu uo) kuvati, (ili kuati), duvati (ili duati)
i t. d., b) u k, n. p. żenik, grek, čaknut, v) u j, n. p. smej.
2. Da se u Hercegovini ovo slovo , pored takovoga izgovaranja kao u
Srbiji i u Magjarskoj , na kraju rieči izgovora kao g, n. p. orag (a dalje oraa
ili ora, orau i t. d.), Ovo je sve do sad govoreno dje se i kako se
pravi glas ovoga slova neizgovara ; ali ću sad da počinem govoriti dje se i
kako se izgovara .
Koliko sam ja do sad naroda našeg vidjeo, mogu kazati, da se danas u
Dubrovniku pravi glas ovoga slova najbolje izgovara : ondje se on jasno čuje
i u početku rieči i na kraju i u sriedi i pred samoglasnima i pred poluglas-
nima slovima, n. p . orah (oraha, orahu i t. d .) , Za čudo je da se govori hud,
i hudoba a huditi ne kaže se , nego uditi, n. p. udi mi more ; neće ti to
nauditi! Može biti , da bi se ondje još koja ovaka rieč našla u kojoj se za
h kao zaboravilo ; ali je ja nisam čuo. (Hvala, zahvaliti , pohvaliti i t. d. pišu
spisatelji Dubrovački ; ali ja ni od koga ondje nisam mogao čuti da tako
govori, nego fala, zafaliti i t. d.; a kad sam koga , osobito od onijeh koji
288 Kritika.

znadu čitati i pisati , zapitao o tome , kazivali su mi, da se govori i jedno i

drugo .
Osim Dubrovnika glas ovoga slova čuje se kako onuda po okolini, tako
i gore k jugu po svemu primorju naroda našega i po Crnojgori do samoga
Skadra ; ali slabo gdje zdravo, postojano i na svakome mjestu u rieči . Po oko-
lini Dubrovačkoj bolje se čuje pored mora i po ostrvima nego gore k Her-
cegovini.
Uz primorje gore , po Boci , bolje ga izgovaraju Srbi zakona Rimskoga
nego Grčkoga ; a izmedju onijeh prvih najbolje ga izgovaraju Peraštani, a
najmanje Dobroćani ; izmedju drugijeh pak najmanje Rišnjani i Novljani,
koji su otprije bili pod Turcima, i koji se i sad mnogo miešaju s Hercegov
cima. A po ostalijem onuda mjestima i po Crnoj gori i po nahiji Barskoj
čuje se glas ovoga slova vrlo dobro na kraju rieči, u sriedi pred poluglasnim
slovima (n. p. u riečima : uzdahnuti, mahnuti) malo slabije, pred samoglasnim
slovima (n. p. u riečima : hoću , hodim) i medju njima (n. p . u rečima : na-
hodim, praha, muha ) još slabije (i to dje manje dje više), a u početku pred
poluglasnim slovima (n. p. u riečima : hlad, hrana, hrom,) nimalo , ili vrlo
rietko . Sto su sjeverni krajevi Crnogorski bliže k Hercegovini, to se h manje
čuje ; ali k istoku negubi se tako odmah, nego se, istina, sve slabeći, proteže
preko Zete može biti čak do Metohije i do Kosova , dje ga odonud opet Bu-
gari sa svojim izgovorom podupiru . I u Bosni od varošana , osobito koji su
Turskoga zakona, može se čuti tanak izgovor slova h (od prilike kao u Nje-
mačkom jeziku h) . Da se po granicama izmedju ovijeh mjesta, gdje se h raz-
lično izgovara , izgovor njegov mieša , kao što ga miešaju i ljudi koji predju
iz jednoga mjesta u drugo , to se razumije samo po sebi , tako se, n. p. , u
Risnu i u Novome može čuti i čuh i čuk i čug, grijeh i grijek i grijeg.
Ovdje je potrebno još napomenuti, da Crnogorci pravi glas slova h iz-
govaraju na kraju u rod. mn. kod sviju suštest. imena , n. p. deset pušakah,
našijeh zenah, junakah. riečih, ljudjih," (ljudih) it. d. Pored Crnogoraca ovako
govore i Primorci gotovo svi od Rosa do iza Bara , a osobito Dobroćani. U
Dubrovniku ovoga običaja nema , ali niže Dubrovnika na poluostrvu Ratu
može se čuti, samo ne onako zdravo i postojano kao u Crnojgori. Može biti,
da je ovo izgovaranje slova h (gdje mu ni u Slavenskom jeziku mjesta nije)
postalo pored izgovaranja toga glasa kod pril. imena i mjestoimenija u ovome
(rod . mn.) padežu. Sad će se lakše moći pogadjati, zašto Srbi zakona Rimskoga
(po Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji) na ovakim mjestima pišu h, ako ga i ne
izgovaraju. 66 Ovako Vuk.
Tko se dakle poziva na izgovor, neka pazi , da sam pod sobom nepod-
sječe grane. Tko kaže, da h nevalja u genitivu množine, jer ga velika većina
naroda ondje neizgovara , tomu odvraćam , da po tom pravilu nevalja h ni
u pridavnicih, jer ga veći diel naroda nit ondje neizgovara. Tko tvrdi, da se
h nesmie pisati u pomenutom padežu , zato što nedolikuje obćemu izgovoru
naroda : on mora pisati jati (mjesto jahati) , mati (mjesto mahati), me
(mjesto mijeh) , olo (mjesto oholo), jer tako govori isti onaj narod , koji
kaže od moji sinova. Kad se dakle dokazuje narodnjim govorom, gdje da
se h piše , nitko neka se nepozivlje na one pokrajine , gdje za h i neznadu ;
tu valja glas samo onih Štokavaca , koji ga svagdje a dosljedno izgovaraju,
pa to su , kao što smo vidjeli, južni Dalmatinci i Crnogorci. Da ovi svagdje
u genitivu množine h izgovaraju , o tom se i nedvoji. Dapače njeki odlični
naš pisac g. I. M. pripoviedaše , kako je čuo u samom Biogradu Turčina
govorećeg ima tu sila muhah. "
Protivnici h- a u genitivu množine prigovaraju mu obično , da su Crno-
gorci veliki junaci , al u gramatici da nam nemogu biti vodje ; jer im jezik
 Kritika. 289

ima puno anomalija. Mislio bi čovjek prema tomu , da je crnogorski govor

Bog zna kako nagrdjen, a oni besjedê krasno naški , da ih je milota slušati .
Ako pako crnogorski govor nemože biti u obće auktoritet , zato što u njem
ima njekoliko nepravilnosti ---- onda se nemožemo pozivati na nijednu po-
krajinu , jer toga korova ima u svakoj , može biti više nego u Crnojgori.
Tu dakle neima nijedan od njih prvenstva. S druge strane ima baš u Crnoj-
gori elementa i oblika prastarih , kojim je drugdje nestalo traga ; n. p . dual
ve, ne ; kami, kam, vidju, svakoja . Mi Crnogorce nenavodimo za do-
kaz zato , što izgovaraju h samo u genitivu množinę , već zato, što ga sva-
gdje izgovaraju , gdje treba , kao nijedan drugi Štokavac. Predsuda je
to , da baš samo Crnogorci izgovaraju , h u pomenutom padežu , a drugdje
da mu neima traga ni glasa. Ja sam već gori dokazao , da ga ondje govore
i južni Dalmatinci ; nego , što je jošte važnije , govore ga kadšto i sami
Cakavci i Kajkavci. Oba ova narječja pridržala su za tvrde osnove kusasti
genitiv množine , te besjede : konj, žên, sinôv u ovom dakle pogledu
nemogu služit ni za ugled, ni za dokaz. Nego meki osnovi dobivaju i u Ča-
kavaca nastavak ih u genitivu množine , te se ondje kaže : bravih, mise-
cih. Tko se o tom želi potanko osvjedočiti, neka čita Kolo III . str. 90 ; Vukov
Kovčežić str. 18.; Glasnik društva srbske slovesnosti IX . str. 33 .; VI. Pro-
gramma dell' I. R. Ginnasio in Zara 1856. str. 10. Uz to ima ipak i sada
Čakavaca , koji toga h - a neizgovaraju u tom padežu. Isto tako dodaju i
Kajkavci u njekojih slučajevih h genitivu množine , te kažu : pet cirkvih,
šest popevkih, pravdih i t d . , dapače uvjeravaju me , da gdješto govore
Kajkavci i sedam kokoših.
Sve ovo pokazuje , što sam malo više natuknuo , naime , da se genitiv
množine u Štokavaca sve to više razvijao .
Nu koji je tomu uzrok, da naši pisci slabo pišu taj kobni h u genitivu
množine, kao što nam g. J. na široko dokaza ?
Za naše pisce valja isto ono , što i za narodnji izgovor : tko se na njih
pozivlje , neka pazi , da neposrne. Mi sve do najnovijega vremena neimasmo
književnoga , točno ustanovljenoga jezika , a kamo-li znanstvene gramatike ;
nego je svaki naš pisac ponajviše onako pisao , kako je od svoje matere
naučio ; ako nije možebiti i taj materinski jezik načičkao talijanskim i staro-
slavenskim krpežom. Stari naši pisci samo su nam od prilike svjedoci,
kako se je govorilo u njihovu kotaru. Po imenu su srbski pisci svi više
manje prianjali za crkvenu slavenštinu , te je više puta mučno i razabrati,
što je pravo srbsko, a što je uzajmljeno od crkve. Tko piše сRETAгO, CAYNYEHE,
BHAHMH , HÆC, YAOBeYe i t. d., on nam nemože biti ugled u pravopisu.
Stari hrvatski pisci bili su više manje Čakavci ; i oni , koji su prigrlili
štokavštinu, zadržali su puno čakavskih osobina, po imenu i skraćeni genitiv,
ili su barem za izmjenu upotrebljavali i ovaj , i otegnuti , a to očevidno bez
dubljega razglabanja , nego ponajviše samo prema potrebi slika (Reim.)
Ovako je miešao genitive i Divković.
Noviji pako čisto štokavski (srbski i slavonski) pisci upotrebljavaju h
tako šareno, dà smiešno, da se na njih nitko nemože pozivati ni pro ni contra.
Svemu ovomu se nečudimo ; jer gdje se h slabo ili nikako negovori , a
neima gramatike, koja bi njegovu porabu točno odredila : kako će ondje pisac
umjeti ga upotriebiti po načelih jezikoznanstva ? Tako evo jošte pokojni
Berlić (Slavonac) učaše u svojoj gramatici , da se instrumental samostava
množini svršuje i na ih, n. p. s volovih ; a Kanižlić piše : na ruža. Kod
ovakovih pisaca vlada dakle u pogledu h-a pravi dar-mar. Tko želi dokazati
auktoritetom , da nevalja h u genitivu množine , treba da to dokaže svjedo-
čanstvom pisaca , koji su h dosljedno npotrebljavali , a to bi bili pisci , ro-
290 Kritika .

djeni na krajnjem jugu našega naroda. Nu takvi su pisci riedko bilje ; jer
je ona zemlja od vajkada više prijala sablji nego peru.
A noviji ondašnji pisci upotrebljavaju zbilja nastavak ah, ih u pome-
nutom padežu, po imenu i pokojni vladika crnogorski Petar Petrović Njegoš.
Isti Vuk Karadžić, kao što smo vidjeli, izprva neprijatelj h -u , upotrebljavaše
ga i sam kasnije , pokle bi se uvjerio bio o njegovoj obćoj porabi na jugu ;
dapače je narodne pjesme, sakupljene po jugn, naštampao i sam s nastavkom
ah ili ih u genitivu množine, videć da tako ondašnji narod dosljedno govori.
Dvoje nam se još prigovara : „Zašto nepišu Dubrovčani h-a u genitivu
množine ?" - Zato , jer ga negovore ; s istoga razloga izostavljaju ga i u
drugih riečih, gdje ga ide mjesto po etimologiji ; n. p. pišu nauditi, bim bih.
Jošte treba utuviti , da su Dubrovčani (kao što sami pripoviedaju) jezik
Svoj popravljali po govoru hercegovačkom i bosanskom (gdje neima ni-
kakva h-a) , a ne po crnogorskom : naravna je dakle stvar, da ga ni u pome-
nuti padež nisu metali, već zato, što ga ondje ni Hercegovci, ni oni sami ne-
govarahu.
S istoga razloga nenalazimo ga nit u pisaca , koji su prihvatili , uz
mnoge čakavske oblike , štokavštinu ; jer su ju ovi očevidno crpili u Bosni,
gdje neima h-a. A što inače upotrebljavaju dosljedno , tomu je uzrok ustroj-
stvo čakavštine , za koju smo kazali , da joj je h prirodjen ; nego za ge-
nitiv množine pridrža skraćeni oblik , zato ga ondje nepoznaje. Al ovo valja
samo za tvrde osnove ; a rieči, koje ide po etimologiji u genitivu množine,
nalazimo doista već u starih knjigah i rukopisih pisane sa h , n. p. deset
zapoviedih. Sam g. J. naveo je toliko primiera ovomu (na strani 173,)
da mi u tom pogledu netreba ništa dodavati. Komu to opet nije dosta, neka
čita Glasnik IX .
Isto tako odrješito i bezuvjetno osudjuje g . J. h i u genitivu dvojine
(duala), te kaže, da neima nikakva na svietu razloga, zašto da se ondje h
piše, kamo li izgovara ; jer koliko se god ostanaka dvojine sačuvalo u iko-
jem slovjenskom narječju, nigdje se padežnomu nastavku nedopisuje h. “
Prema tomu dakle rade zbilja naopako oni, koji dodaju h u genitivu
dvojine. Da vidimo, nebi li se ipak štogod navesti moglo za njihovo oprav-
danje.
Ja se u sanskrit nerazumiem, samo se sjećam, što je g. J. u početku
svoga članka kazao, naime, da se sanskritski nastavak s pretvara u slaven-
skom jeziku na h. Ako to, onda to nebi bila takva strahota, kad bi se i
sanskritski nastavak duala ôs pretočio u slavenskoj dvojini na oh. Neznam
da li je to u savezu sa sanskritom ; al znam sigurno, da su Rusi uzdržali
dvojinu samo u rieči два, pa da ova ima zbilja u genitivu i lokalu dvojine
nastavak x, te se kaže двуxь. Isto valja za poljski jezik, kojemu je takodjer
nestalo duala do u rieči dva, te govore u genitivu dwoch (dvoh) ; Slovaci
kažu takodjer u tom padežu dvoh, a prema tomu jošt i troh, štiroh (če-
tiri) . Svi ovi Slaveni govori ovako od davnina , nemože se dakle
reći, da su taj h prihvatili zagrebačkim ahavcem za volju. Ako pako Rus
niti neumie drugčije reći nego двухъ столовъ ja nedokučujem, zašto bi
bila grjehota, kad bi naški kazao dvajuh ili dvijuh ? Svakako ima tu h
u slavenštini u obće toliko analogije, koliko i goli a ; tà i Kajkavac kaže n. p.
od dveh žen.
Sve je ovo, mislim, potaklo naše novije hrvatske književnike, te su pri-
hvatili onaj h u genitivu množine i dvojine. Mnogo je tomu dopriniela i ta
okolnost, što se nameće potreba da se razlikuje u pismu ovaj padež od dru-
gih mu sličnih ; kad pišem genitiv množine sa a, n. pr . od junaka, nezna
se, da li od jednoga ili od više njih. U govoru tu razliku čini naglasak, tre-
 Kritika. 291

balo bi ga dakle i u pismu upotriebiti, te pisati n . p . od više stvárî za

razliku od jedne stvari. Komu se ove kapice i črknje bolje dopadaju
prosto mu od mene ; samo neka dozvoli meni pisati h, jer mi se ovaj za
taj posao isto tako prikladan čini . To najposlje dopušta i g. J., samo neka
ga nitko neizgovara, i neka negrdi liepi puni a hrapavim h-om . " Dakle h
glasi u genitivu množine hrapavo i neskladno ; a u lokalu je „ wie Orgelspiel
und Harfenklang ! " To nam se čini malko pretjerano . U tom smo tolerant-
niji. Mi nezamjeravamo Slavoncu, što izostavljajuć h svagdje u besjedi nego-
vori ga niti u genitivu množine ; al podjedno dopuštamo i južnim Hrvatom,
upotrebljavajućim svagdje h, neka se njim posluže i u pomenutom padežu .
Izgovor se u jednom narodu nikada neće sasvim izjednačiti. Vidjeli smo,
da je genitiv množine na h u jeziku našem dublje ukorienjen i razprostra-
---
njen, nego što se čini na prvi pogled ; pored svega toga priznajemo ,
da je nastavak na ah i ih novijega porekla ; nego to nam se nečini dovoljan
razlog, da ga valja zabaciti . Jer ako smo u književni jezik naš uveli tolike
pokrajinske ili posve nove rieči, nit nam toga pametni ljudi u grieh pišu :
ja nevidim razloga, zašto nebi prosto bilo uvesti i gdjekoji noviji oblik, naj-
pače, ako nije istom jučer stvoren, već postoji u velikoj strani naroda više
stotina godina ; (?? V. J.) jer u dosta starih spomenicih, pisanih doli na jugu, nala-
zimo hu genitivu množine. Tko taj h osudjuje samo zato, što je noviji od a
ili i, sam si jamu kopa ; jer, kao što smo gori vidjeli, i a je novija forma na-
prama skraćenomu genitivu : s istoga razloga morat će dakle taj prijatelj starine
puno toga zabaciti ili promieniti ; morat će pisati bil mjesto bio, vlk mje-
sto vuk, dobr mjesto dobar, vsaki mjesto svaki, čto mjesto što ;
pa neka starini za volju jošt i u pridavnike uvede prastaru sklonitbu i
neka piše množtvo sliep, hrom i suh konj (mjesto : množtvo , sliepih,
hrómih i suhih konja). Najsmješnije pako je, kad se žacaju toga no-
voga h-a isti oni ljudi, kojim je k srcu prirastao onaj puno noviji chaos
od dvojine i množine, od ma, me, ama, ima.
Jezik živoga naroda je ustrojna cjelica, koja se neprestano mienja kao i
svaki drugi organizam. Zvanje je filologa, konstatirati te promjene, iztraži-
vati uzroke, s kojih bivaju i zakone po kojih bivaju ; a ne osudjivati ih na-
prečac samo zato, što su novije, što se neslažu s drugimi jezici . Čini mi se,
da sam dokazao, da h u genitivu dvojine i množine nije samo mušica i iz-
mišljotina zagrebačkih književnika, kao što njekoji kazuju ; već da ima
doista koja stotina godina, odkad se je ovaj nastavak u samom narodu, i
to u svih njegovih narječjih, zametnuo a neima dvojbe, sve se više širi . Hoće
li sasvime mah uzeti i posvuda ovladati toga neznam ; nego mislim, da
se tim nebi baš oštetio značaj (!) hrvatskoga jezika, najpače ako se uzdrži ka-
rakteristični naglasak genitiva množine i ako se taj h nebude drugčije izgo-
varao, nego što se obično govori na kraju rieči. (? V. J.)
 Izvješće

o upravljanju i računih „ Matice ilirske"

od 1. Siečnja do 31. Prosinca 1863.

Budući da se pregled književnoga i novčanoga stanja Matice ilirske,

koje se po pravilih svake godine stavlja do znanja njezinih članova , posvem
osniva na glavnoj skupštini * ) pomenutoga društva, gdje tajnik, blagajnik, od-
vjetnik i knjižar svoja izvješća čitaju : priobćujemo za točnu ubaviest gg. čla-
nova i svih onieh , kojim je do napredka ovoga najstarijega književnoga
družtva naroda hrvatskoga , ne samo izvješće tajnikovo, nego i sve važnije
zaključke glavne skupštine, držane dne 28. Siečnja t . g.
Izvješće tajnikovo glasi ovako :
Slavna skupštino ! Ugledna gospodo !
Izvolite saslušati izvješće o djelovanju upravljajućega odbora Matice
ilirske od posljednje glavne skupštine, koja bi držana dne 23. Travnja 1863.,
pak do dana današnjega.
Glavni je cilj našega društva, izražen u njegovih pravilih, podupirati hr-
vatsku književnost izdavanjem obće koristnih i na izobraženje našega naroda
smjerajućih knjiga s posebnim obzirom na staru dalmatinsko-hrvatsku dobu
naše književnosti . Po tomu sastojaše se ukupno djelovanje upravljajućega
odbora kako svake tako i ove godine u tom , da dogovorno i prema silam
novčanim zaključuje i izvodi ono , što bi društvenoj zadaći što točnije odgo-
vorilo.
Neda se zanijekati , da je novčano stanje podloga rada književnoga :
zato je upravljajući odbor nalazio jednu od najpoglavitijih dužnosti u tom ,
da točno uživotvori zaključke prošle glavne skupštine glede nekih zaostalih
dugova, koji samo red računarski smetahu : g . družtveni odvjetnik izviestiti
će slavnu skupštinu o konačnom uspjehu , naročito u koliko preostaje Mat.
il. ono posljednje u prošl. gl. skupštini kao neugodna nužda izrečeno sred-

Glavna skupština drži se jedanput na godinu, i to bilo prema koncu iste ili na
početku nove godine.
2

stvo, da neke članove posvema iz svoga broja izbriše . Inače mora se s ve-
likom utjehom napomenuti , da je upravo prošlom godinom uveden konačni
red u gospodarstvo novčano tako , da se Matica ilirska us lied ovake izvjest-
nosti mogaše prema koncu godine upustiti u poveće književno poduzeće , o
kojem će se niže rieč reći .
Dočim se ukupna imovina Matice ilirske nepromieni od prošle godine
u ničem, iznese novčani godišnji razhod 2073 for. 19 novč., a tu se sastoji
dohodak osim preostale gotovine od g. 1862. u iznosu 227 for. , najpoglavi-
tije od unišlih kamata stranom na obveznice državne (302 for. 60 novč.)
stranom na privatne (746 for.), napokon od novaca za razprodane knjige
(266 for. 99 novč. ) . Dohodak ovaj upotriebljen bi izvan običnih troškova
upravnih najpoglavitije na to, da se izplati za god . 1862. preostali trošak na
djelo Kampeovo , ukupno 343 for. , zatim na prvi svezak djela Vrazovih , na
koji bi ukupno potrošeno 640 for.; povrh toga bijahu kupljene 4 razteretnice,
ukupno 304 for., a gotova nalazi se u blagajni 346 for. 92 nově. To bijaše
naš novčani temelj , a sada slušajte o djelovanju književnom.

Upravo sam napomenuo djela Vrazova. Pozornu motritelju djelovanja

Mat. ilir. mogaše već i dosaditi toli puta spominjano štampanje djela Vra-
zovih ; ali što se do ove godine nedodje do cilja , uzrok bijahu neuredjeni
odnošaji novčani. Danas predpostavlja već upravljajući odbor , da je gg.
članovom prvi svezak rečenoga djela u rukah , te misli, da se mirnom sviesti
može pozvati na vaš blagi sud , jeda li je djelo izašlo oblikom dostojnim
onoga obćenoga štovanja , kojiem se sjećamo neumrloga pjesnika i puno
zaslužnoga člana Matice ilirske.

Uz djela Vrazova bješe prošla gì. skupština izrazila želju , da se nastavi

izdavanje djela Palmotićevih. Upravljajući odbor neizgubi doduše te želje
izpred očiju , sasvim tim neizjavi se do sada nitko pripravnim , da na ime
Matičino preuzme brigu uredničku : i zbilja nije stvar bez teškoća te ište
polagahne nauke, dok bi se svestranim izpitivanjem i sravnjivanjem rukopisa
došlo do valjanih načela, što i kako da se izdavanje započme. Zato je uprav-
ljajući odbor prinudjen ali bez kajanja odustao od pomenute nakane , nada-
jući se, da će taj posao na ime i trošak Matičin doskora u jugosl. akademiju
što dostojnije biti izveden .

Matica bo ilirska - tako misli upravljajući odbor -- mora imati uviek

pred očima svoju , ako nas sve nade nevaraju , skoru budućnost , kada ima
svoje djelovanje združiti s akademijom. S toga razloga smatraše upravljajući
odbor zgodnom prilikom, da prihvati učinjene mu ponude od uredničtva ča-
sopisa "Književnika " , te da rečeni list primjerom sličnih književnih društva
uzme u svoju zaštitu tim načinom , što ga za svoje članove uz sniženu cienu
od 3 for. preuzima . Upravljajući odbor misli , da takov časopis posvema
dolikuje zadaći i karakteru literarnoga društva , kakovo je Matica , s druge
strane zapade tiem Maticu čast , da s nekoga gledišta bude pretečom aka-
demije jugoslovjenske .
 3

Povrh toga učinjene su našemu družtvu sliedeće ponude književne :

Hrvatski sastavljeni Brzopis od K. Ljubića, i Kućnik od Sabljara . Dočim je
prvo djelo, pošto mu neima izgleda, da ga izda Mat. ilirska, visokomu kralj .
namj . vieću na uvaženje dostavljeno , bude „ Kućnik « povjeren gg . direktoru
Lamblu i profesoru Zoričiću , da ga presude i svoje mnienje o njegovoj va-
ljanosti izreku.
Kada se prošle godine ustrojio bio na poziv hist . društva osrednji od-
bor za tisućnicu slovjen. apostola, bijaše i Matica zastupana svojiem prvim
podpredsjednikom i tajnikom, dapače i za izdani album bješe na poziv osrd .
odbora izjavila se pripravnom priskočiti u pomoć, ako se nebi trošak dobro-
voljnimi prinesci i razprodajom same knjige namirio ; osim toga zástupana je
Matica ilirska u pomenutom albumu „ Tisućnici « i u književnom smislu istom
dvojicom svojieh članova , kojih se razprave u istoj knjizi nalaze . U toliko da-
kle stoji s onom svečanošću Mat. ilirska u savezu.
Nu povrh toga, što Mat. ilirska valjane knjige bud izdaje bud podupire,
shvaća svoju dužnost i drugim putem , skrbeći se , kako bi s onimi , što su
već izdane, na čim veću korist bila našemu narodu. Ovamo spada ponajprije
svestrano širenje Matičinih knjiga u narod , osobito obaljivanjem ciene, kao
što je n. p . obaljena ciena djelu Kampeovu do nečuvene nizine , te stoji za
učenike i sve naručbine gg. župnika, kateketa, ravnatelja i učitelja samo po-
lovicu ili 60 novč. Ovamo spada zatiem poklanjanje knjiga raznim zavo-
dom, gdje ima nade, da će dobro djelovati ; napokon brojim ovamo onu uza-
jemnost književnu raznih slovjenskih društva , koja mnogo doprinosi k medju-
sobnomu poznavanju slovjenskih plemena . Napomenuti ćemo osim naše
posestrime Matice dalmatinske jošte Maticu lužičko - srbsku i slovensku u
Ugarskoj , s kojimi naše društvo od prošle godine stupi u književni savez.¹)
Kao što Mat ilirska svoje knjige ovakiem zavodom dostavlja , jednakim
načinom dolazi i njoj odasvuda knjiga bud u zamjenu bud na poklon . Medju
ovogodišnjimi pokloni vriedan je da se na pose spomene onaj Njeg. Velič.
cara ruskoga, koji nam posebnim dopisom Njeg . c . rusk. poslaničtva u Beču
blagoizvoli pokloniti znamenito i velesjajno izdanje Codeksa Sinaitskoga od
Tischendorfa . Ovo se veleliepo djelo čuva u nar. muzeju.2)
Od novčanih poklona spominjemo veledušni dar Nj . preuzv . gosp. bana
baruna Šokčevića , koji i opet ovomu društvu blagoizvoli pokloniti 50 for. ,
zatim 50 for. od veleč. g. župnika bosiljevačkoga Dragut. Hercega , što jih
pokloni kao jedan dio nanj`glaseće razteretnice liter. A od ukupne vried-
nosti 110 for.
Matici ilirskoj pristupiše u toj godini tri nova člana ; g.. Vatroslav Švec
u Zagrebu ; dr. Miroslav Dražić u Karlovcu i Nikola Havliček u Božjakovini.

1 ) Matica ilirska može se nadati , da će ovaj duševni savez osobito od scle što
živahnijim postati, kadno ima svoj organ, časopis „ Književnik ", koji šalje mno-
gim književnim društvom slovjenskim u nadi pravedne i koristne zamjenitosti .
2) Glavna je skupština jednoglasno zaključila, da se preko vis . kr. dvorske kance-
larije podnese Nj. car. ruskomu Veličanstvu preponizna zahvalnica.
4

Ob uspjehu trgovine s Matičinimi knjigami saslušati će sl. skupština iz-

vješće društvene knjižare g . A. Jakića. *)
Od upravnih stvari napomenuti se ima do znanja slav . skupštine, da je
od prošle glavne skupštine do danas držano 8. odborničkih sjednica tako,
da na svaki mjesec po jedna dolazi . U samom odboru dogodiše se sliedeće
promjene ponajprije sliedeći zvanje svoga stališa istupi iz odbora gosp . V.
Bertić, sada mjernik u Varaždinu ; zatiem se dopisom od 16. Listopada za-
hvali gospod. podpredsjedničtva gosp. A. Jakić te bude na njegovu mjestu u
sjednici od 20. Listop. pozvan g. najstariji odbornik Gj . Crnadak, da tu čast
privremeno do gl. skupštine preuzme, na što je isti g . i pristao .
Slavna će skupština imati po svojem pravu izbor obnoviti.
Isto se tako izjavi 20. List. g. blagajnik M. Krešić, da zbog silnih po-
slova nemože dalje preko godine 1863. blagajničke dužnosti obavljati. I tu
će sl . skupština po pripadajućem joj pravu preuzeti nov izbor.
Poslije pročitana izvješća tajnikova pripovieda družtveni odvjetnik, da
mu je utjerivanje Matičinih dugova većim dielom dobro uspjelo, te se većina
obvezanih članova dobrovoljno odazvala njegovoj opomeni ; samo kod nekojih
preosta Mat. ilirskoj neugodna dužnost , da naloži svomu odvjetniku postu-
panje sudbeno . Nu na predlog istoga odvjetnika izbrisano je ipak prije ne-
koliko imena iz broja Matičinih članova , od kojih se doista zadužnice na-
hode, ali uslied promienjenih okolnosti njihova materijalnoga stanja nemogu
ništa platiti . Njihova su imena isto tako izbrisana iz imenika Matičinih čla-
nova, što je ovomu izvješću priklopljen , kao što i imena svih onih do sada
medju upisane članove dužnike Matice ilirske brojenih, od kojih se zadužnice
nigdje nenalaze , a za pismene opomene ništa nemare. Razumieva se , da
kod ovake gospode prestaju u napredak sva prava , što bi jih imali na
Maticu ilirsku ili na one knjige, što njezinim troškom izilaze .
U istoj glavnoj skupštini zaključeno bi,
da se i svota od 78 fr. 23 nv.
a. v., što se mnogo godina u računih kao dug od izdavanja " Nevena " pa-
vodila, za uviek izbriše.
Po zaključku od 20. Pros . 1861. razprodaje i razašilje sve Matičine knjige
knjižara A. Jakića u Zagrebu , ali je u prošloj glavnoj skupštini zaključeno,
da se s g. Antunom Jakićem učini nov , i što točniji ugovor , koji će se u
svoje doba i gg . članovom do njihova ravnanja priobćiti. Za sada pako imadu
članovi Matice ilirske sve pripadajuće jim društvene knjige preko iste knji-
žare dobivati, i to, ako su u Zagrebu , u kuću , ako li izvan Zagreba, poštom ,
nu na svoj trošak .
Članom Matice ilirske može postati svatko , tko se obveže , da će naj-
duže u 5 godina izplatiti utemeljiteljnu svotu od 50 for. a. v.: članovi dobi-
vaju badava svaku knjigu, što izadje troškom Matice ilirske, naročito i znan-
stveni časopis „Književnik ", koji izilazi četiri puta na godinu u svezcih od
8-9 araka.

* ) Nije jošte podnešeno , jerbo se knjižarska godina istom ob uzkrsu svršuje.

 5

Odavle se vidi , da je s onom dužnošću , koja od svakoga domorodca

punim pravom zahtieva, da koliko može toliko podupire našu jošte nejaku
knjigu, spojena takodjer očevidna korist za pojedinoga člana : s toga se ovo
društvo smije i pouzdano nadati, da će mu se nakon punih 20 godina , što
prvi put njegovim troškom ugleda sviet krasna knjiga : Os man Gundulićev,
i opet natrag prikloniti ljubav, privrženost i podpora svih izobraženih Hrvata .
Svim članovom , koji će na novo pristupiti , poslati će se sve dosada
izašle Matičine knjige, na koliko jih jošter imade :
Matica ilirska izdade dosele svojim troškom sliedeće knjige , koje se
mogu dobiti u knjižari A. Jakića u Zagrebu :
1. Biljarstvo , uputa u poznavanje bilja. II. dio . Spisao Bo- fr. n.
goslav Šulek. U Zagrebu 1859. • 2 --

2. Bosanski prijatelj , svezak III. U Zagrebu 1861 . 75

3. Gundulićev " Osman “ ( II. izdanje). U Zagrebu 1854. 80
- 40
4. Dr. Demetra dramat. pokušenja II. Dio Teuta. U Beču 1845.
5. Dubrovnik. Svezak III. Urednik M. Ban. U Zagrebu 1852. 30
6. Kolo , članci za literaturu itd., od IV. do VIII . svezka. - U
Zagrebu 1847-1851 . Svezak po 30
7. Kristiada od Gj. Palmotića . U Zagrebu 1852 . 60
8. Saltjer Slovinski od G. J. Gjorgjića. U Zagrebu 1851. · 60
9. Uputa u pjesmėnu umjetnost od E. Sladovića . U Zagr . 1852 . 15
Knjiga Matičinih , koje nisu ovdje naznačene, neima više , naro-
čito su razprodane : „Gundulićeva razlika djela “ i „ Uzdasi Mandaljene “ .
Sve ove knjige dobivaju učenici za polovicu ciene , ako li se
budi ustmeno , budi pismeno obrate na tajnik a Matičinoga ; ovaj se do-
bročin razumieva za sve učenike trojedne kraljevine, kao i za mladež slo-
vensku .
Uprava Matice ilirske povjerena je odboru od 12 članova, koji se dieli
u dva odsjeka književni i gospodarski ; svaki sa svojim posebnim podpred-
sjednikom ; a na čelu je cielomu društvu predsjednik ; uz to ima tajnik, bla-
gajnik i odvjetnik . Po izborih , obnovljenih u posljednjoj glavnoj skupštini,
stoji ravnateljstvo ovako :
Predsjednik : Ivan Mažuranić.
Književni odsjek:
Podpredsjed nik : Matija Mesić. -- Odbornici : Adolfo Veber, Josip Tor-
bar, Drag. bar. Kušlan, Petar Zoričić, Nikola Horvat, Vjekoslav Babukić.
Gospodarski odsjek :
Podpredsjednik : Gjuro Crnadak. -- Odbornici : Antun Jakić, Mijo Krešić,
Ant. Zoričić, Matija Mrazović , Gotthard bar. Proff, Ivan Filipović.
Blagajnik i odvjetnik : Antun Zoričić. Tajnik : V. Jagić.
6

Uz Maticu ilirsku postoji „ zaklada za izdavanje pučkih knjiga “ , što ju

prije tri godine vatrenim svojim pozivom potaknula vriedna gospodja Jelisava
Prasničkova. U prvi mah skupljeno bi nekoliko stotina forinti, a uprava toga
novca povjerena društvu Matice ilirske, pak jerbo se on čas imala proslaviti
stogodišnjica pučkoga pjesnika A. Kačića, zaključeno bi, da se prvi prinesci
osim knjižice „Pojavi u zraku “ , koja ovim troškom ugleda sviet , upotriebe
na jeftino izdanje podpunoga Kačića . Što je novaca uzmanjkalo , posudi ovoj
zakladi Matica ilirska , koja si zato na obračun podieli knjigu i svojim
članovom .
Kasnije izadje na ime iste zaklade, ali ponajviše Matičinim novcem u
prievodu djelo Kampeovo » Odkriće Amerike " u III . svezka - i tim je ne samo
izcrpljen sav imetak one zaklade. nego i znamenit dug učinjen od 1.932 fr. ,
dug, koji će se dakako nešto iz razprodaje knjiga sve polagano namirivati,
kao što je n. p. već prošle god. unišlo 155 fr. 66 nv.; a nešto iz obvezanih
prinesaka , kamo se za sada mogu pribrojiti : godišnji prinesak sl. kr. grada
Zagreba, vlastelinskoga činovničtva sl. biskupije djakovačke , i sl . zbora du-
hovne mladeži zagrebačke , tako da dohodak prošle godine iznosi ukupno
230 for. 66 novč., te kad se to odbije od 1931 for. 22 novč ., ostaje da za-
klada za izdavanje pučkih knjiga neima , osim nerazprodanih knjiga, novča-
noga imetka nikakvoga, a duguje Matici ilirskoj 1700 fr. 56 novč. Videći
Matica ilirska , kojoj je do toga, da se ova zaklada što prije rieši duga, koji
i Matičino djelovanje ponešto smeta da će se razprodaja knjigâ na dugo
vući , ako se nepruži osobita polastica zaključi, da se djelo Kampeovo,
što je školskoj mladeži namienjeno , istoj prodaje za polovicu ciene , dakle
nečuveno jeftino za 60 novč. sva tri sveščića !
Matica ilirska smatra si za dužnost , da i na ovaj zaključak obrati po-
zornost osobito preč. duhovnih stolova , zatim gg. podarcidjakona , i svih
učitelja i prijatelja školske mladeži, da nepropuste zgode, da za vrlo malene
novce pruže mladeži u ruke knjigu , koja će svakako pobuditi ljubav do
čitanja.
Knjige, što su izašle troškom zaklade za izdavanje pučkih knjiga, jesu:
1. Pojavi u zraku " , pučka knjižica for. 5 nově.
2. „ Razgovor ugodni naroda slovinskoga " , od A. Kačića 1 "9 w "9
3. Odkriće Amerike od Kampea : I. svezak, Kolumbo "7 40 99
II. 19 Kortes . 99 40 ""
III. "9 Pizaro . " 40 19

·
U Zagrebu dne 1. Travnja 1864.

V. Jagić .
 7

Pravila Matice ilirske

izradjena po osnovi od g. 1842.

§ 1. Budući da je iz novčanih prinesaka utemeljitelja Matice ilirske i

iz dobrovoljnih darova po nastojanju bivše čitaonice ilirske do godine 1849 .
sastavljena znamenita glavnica od 15,533 for. 47 kr. srebra , a poslije godine
1850. ta glavnica još narasla : to se odredjuje , da u dosadanju glavnicu ne-
treba dirati . Kamate od nje i polovica svih prinesaka počamši od g. 1851 .
imadu se u posao obratiti, a druga polovica svih prinesaka ima se pridodati
glavnici.
§ 2. Osnova bude ovako preinačena : „Društvo Matice ilirske ustanov-
ljeno je u tu svrhu , da se pribavi glavnica novčana , koja će služiti na izda-
vanje obće koristnih , osobito na izobraženje naroda našega
smjerajućih knjiga , a uz to, u koliko je moguće i u koliko to sile
Matičine dopustile budu , takodjer starih klasika ilirskih i na izplaćanje raz-
pisanih po istom društvu nagrada za spisatelje gore spomenutih narodu po-
trebitih knjiga".
§ 3. Iz osnove je izpušten sad § 3. , jer su se okolnosti promienile i
Matica ilirska sad o sebi obstoji.
§ 4. Svaki i najmanji dar, koji se Matici ilirskoj rodoljubivo požrtvuje,
bit će sa zahvalnošću primljen ; tko ipak najmanje 50 for. sr. ili na jednoč
položi , ili se zakonito obveže , da će na deset rokova ili termina kroz
pet godina svake pol godine po pet fr. sr. plaćajući, urečeni dar podpuno
položiti, zvat će se utemeljiteljem Matice ilirske i dobivati će po jedan
iztisak od svih manjih knjiga, koje se troškom Matice izdadu , badava, a veće,
koje više troškova iziskuju , za pol ciene . Tko jednu godinu zanemari na
urečeni rok svoj obećani dar prinesti , izgubit će sva prava utemeljitelja Ma-
tice ilirske. Ovomu u osnovi zadržanom paragrafu pridodano je : Neka se u
ostalom od sada svaki , koji želi biti utemeljiteljem Matice ilirske , pri polo-
ženju prve svote pismeno zakonito obveže, da će nadoplatiti na ustanovljene
rokove ono, što k svoti od 50 for. sr. fali. *)
§ 5. Iz osnove bi zadržano, da se prinesci u novinah oglasuju , samo su
izpuštene rieči „ narodnih ilirskih « u izreci , » posebni pako prinesci obavljati
će se od vremena do vremena putem narodnih ilirskih novina" .

*) Zaključkom glavne skupštine od 26. veljače 1862. snižena je svota na 50 for. a. v.

8

§ 6. Iz osnove je izpušten § 6. i mjesto njega svi §§ , nahodeći se u

predlogu pravila od § . 2. do § . 22. primljeni i glase sad ovako :
§ 7. Ravnateljstvo Matice ilirske sastojat će se iz jednoga predsjednika,
12 odbornika, blagajnika i tajnika.
§ 8. Društvo će većinom glasova odabirati izmed sebe predsjednika,
dva podpredsjednika , odbornike i blagajnika . A odbor će imenovati tajnika.
§ 9. Ovo ravnateljstvo dielit će se u dva jednaka odbora, od kojih će
se jedan baviti samo sa ekonomijom ili gospodarstvom društva t. j . s izdava-
vanjem novaca na kamate , prodajom kujiga i pregledanjem računa ; on će
brigu nositi, da novci nikad bezkoristno u blagajni neleže , ―― a drugi će se
brinuti i opredeljivati : kakove će se knjige troškom Matice izdavati , te će
naznačiti proračun gospodarstvenomu odsjeku .
§ 10. Svaki odbor sastajat će se dva puta na mjesec, ali tako , da je-
dan drugoga izmjenjuju, to jest jedne nedjelje dana drži gospodarski , a druge
književni odsjek svoje sjednice.
§ 11. Za učiniti valjani zaključak , bit će od potrebe, da se sastanu u
svakom odsjeku izvan predsjednika ili podpredsjednika najmanje još 4 od-
bornika , a pri opridieljenju, koje se knjige imadu nagraditi i koje troškom
Matice štampati, moraju predsjednik, podpredsjednik i svih 6 odbornika svoja
mnienja dati.
§ 12. U obadva odsjeka predsjedava predsjednik društva , koji u slu-
čaju jednakoga broja glasova ima odlučujući odvjet.
§ 13. Namjestnici njegove osobe i njegovih prava jesu podpredsjednici.
§ 14. Predsjednik ima pravo izvan običnih sjednica ureći jošte i druge
sjednice, tako odborne kao takodjer i svega društva.
§ 15. Od ovoga ravnateljstva istupe svake godine iz gospodarstvenoga
odsjeka dva odbornika, a dva iz književnoga odsjeka ; i to redom po starje-
šinstvu , osnovanom na većini glasova , kojom je koji odbornik izabran . No
istupivši mogu opet biti izabrani .
§ 16. Svake pol godine jedan put saziva predsjednik uredno svekolike
članove društva , da se s njimi o stanju , djelovanju i napredku Matice po-
savjetuje.
§ 17. Predsjednik prima svekolike na ravnateljstvo Matice glaseće do-
pise, te jih šalje tajniku , da jih predloži pretresanja radi dotičnomu odsjeku.
Sve dopise , pogodbe, zapisnike i odluke Mat. podpisuje on skupa s tajnikom.
§ 18. Pravo glasovanja pri izbiranju ravnateljstva imadu svikolici pravi
i zakonito obvezani utemelji Matice. Moralna tielesa , koja su 100 for. sr.*)
položila, mogu povjerenika na izbore i velike skupštine slati , da ih zastupa.
§ 19. Buduć da će se ravnateljstvo u dva odsjeka t. j . u književni i
gospodarski razdieliti , to je od potrebe, da svaki izbornik pri glasovanju uz
ime onoga, komu dade glas za ravnateljstvo, ujedno naznači , za koji ga od-
sjek izabira. U odbor mogu se samo oni utemeljitelji Matice izabrati , koji
u Zagrebu stalno stanuju i dužnosti odbornika izpuniti mogu .
*) Sada prema §. 4. samo 100 for. a. v.
 9

§ 20. Onaj , koji se za člana gospodarstvenoga odbora bira , mora imati

znanje novčanih poslova , dakle treba, da je u financijalnoj struci imao pri-
liku djelovati.
§ 21. Samo onakovi ljudi mogu se izabrati za odbor književni , koji su
u književnosti našoj već štogod djelovali .
§ 22. Plaćeni tajnik ukinut je. Njegovo dosadanje poslove obavljat će
odbornici po redu mukte, a za one radnje, za koje se dosele nadarje davalo ,
davat će se i u napredak.*)
§ 22. Blagajnik čuva društvene novce i obveznice , plaća tekuće troš-
kove uz predsjednikovo doznačenje, vodi točno račune o dohodcih i troškovih ,
izdaje namire vrhu primljenih prinesaka i plaćenih mu kamata.
§ 24. Za djelovanje svoje imat će iz Matičine blagajne godišnjega do-
hodka 100 for. sr.*)
§ 25. Ako bi koji odbornik iz kakova god uzroka ostavio svoje mjesto ,
ili ako nebi hotio na tri puta učinjeni poziv uredno dolaziti u sjndnice, ima
dotični odbor pravo drugoga kojega člana privremeno izabrati, te taj izbor
prvašnjemu odborniku putem ravnateljstva objaviti.
§ 26. Za obavljanje svako vrstnih poslova , kano nadziranje i čišćenje
stana, posluživanje pri djelovanju odbora i tajnika , pri obskrbljivanju tiskar-
skih poslova i opravljanju knjiga na dotičnu gospodu članove društva imati
će Matica svoga posebnoga službenika sa godišnjom plaćom od 120 fr . sr. ***)
§ 27. Za promjenu pravila potrebno je , da privole dvie trećine u skup-
štini nazočnih članova
§ 28. Paragraf 7. Matice ilirske prestao je s vremenom biti svrsi shod-
nim, te je izpušten.

U Zagrebu dne 9. veljače 1851 .

*) Ovaj je § odlukom glavne skupštine od 11. prosinca 1852. opet ukinut.

**) Sada godišnjih 120 for. a, v.
***) Sada toga netreba.
 IMENIK

utemeljitelja Matice ilirske.

I.

Pravi utemeljitelji.

Od godišta 1842.

Banovačka I. regimenta.
Bunjevac Josip, podžupan žup. zagrebačke (sada stanuje u Gradcu).
Čevizović Ivan, trgovac u Jasenovcu .
Društvo Narodne čitaonice u Varaždinu .
5 Gaj Ljudevit dr. urednik narodnih novina.
Jelačić Eduardo Bužimski c. komornik, na Breznici.
Karina pl. Franjo , u Senju .
Mileusnić Teodor i Gjuro, braća trgovci n Senju ,
Mladež duhovna sjemeništa nadbiskupije zagrebačke.
10 Ožegović baron Metel, c. k. državni savjetnik u Beču.
Ožegović baron Mirko, biskup senjski i modruški .
Vidali Sime, trgovac u Karlovcu .
Vraniczany baron Ambroz u Zagrebu .
Vraniczany Ivan, u Senju .
15 Vraniczany Nikola u Karlovcu.
Vuković Mate, opat i kanonik zagrebački.

Čaić Mihailo, trgovac u Sisku († 1846).

Drašković Janko, grof Trakoštjanki , c . k. komornik, vitez sjajnoga reda
sv. Stefana itd. († 14. Siečnja 1856) .
Ferić Tadija od Hudogabitka itd . (†)
20 Frgić Franjo župnik u Brestovcu (†) .
Haraminčić Mirko, vlastelin († 26. Prosinca 1846).
Knežić Kajetan, c. k. major, vitez Leopoldova reda († 1849).
Koritić Franjo od Mrazovca, kanonik zagr. († 1846).
Kuković Josip, biskup djakovački (†).
25 Matizović Ivan, prepošt u Djakovu (†).
Obrenović Miloš, knez srbski (†)"
12

Orešković Friderik, c . k. major (†)

Oršić Juraj, grof Slavetički († 1847).
Penjić Pavao u Djakovu († 1863)
30 Smičiklas Gavro, biskup Križevački (†)
Uzorinac Ignacij , kanonik zagr. (†)
Vraniczany Ambroz stariji (†).
Vraniczany Sime (†).
Zdenčaj Nikola od Zahromićgrada (†).

Od godišta 1843.
Barac Eugenij u Zagrebu.
Društvo čitaonice Karlovačke.
Kulmer baronica Josipa.
Mudrovčić Nikomed, kanonik i predstavnik modruški u Senju .
5 Nugent Alberto, grof.
Brkić Tadija, c . kr. kapetan (†)
Bišćan Julio, bilježnik bansk. stola (†) .
Clemens Josip, kanonik zagreb . (†) .
Degoricia Nikola, c. kr. kapetan (†) .
10 Stauduar Antun , advokat (†).

Od godišta 1844.

Car Stiepan, kod vis . dvor. kancelarije u Beču .

Društvo mladeži duhovne sjem. djakovačkoga.
Juratović Josip, prevendar stolne crkve zagreb. i ravnatelj kora:
Klobučarić Dragutin, predsjednik banske stolice .
5 Kolovrat Krakovsky graf Ján u Českoj .
M. č. b. v. u Českoj .
Milašinović Franjo, kanonik zagrebački.
Muršec Josip, profesor slov. jezika na realci u Gradcu.
Prpić Antun , trgovac u Gospiću .
10 Plantak, b. kr. kapetan u miru, u Varaždinu.
Sladović Mato, vlastelin u Karlovcu.
Varaždin, sl. kr. grad.
Vicić Auguštin , otac, župnik u Bosni.
Župansky Antun, gradjanin u Turnovi u Českoj .

15 Briglević Janko , fiškal (†) .

Jungman Josip , vitez reda Leopoldova († 14. stud . 1847) .
Medanić Vicencij , dr. prâvâ (†).
Mihić Mihail, kanonik zagreb. (†)
Norbert vitez od Neuberga Ján (†).
20 Pobor Pavao, župnik u Otočacu (†).
Rastić Danilo, c. kr. obrštar (†).
 13

Vračan Josip, kanonik zagrebački (†) .

Žerjavić Ferdinand, fiškal († 1863).

Od godišta 1845.

Brkić Matija, trgovac u Sisku .

Društvo čitaonice krapinske, skopčano sa podružnicom kr. povlaštenoga
hrvatsko -slavonskoga gospodarskoga društva.
Mavretić Josip , župnik u Vivodini.
Mihalinčić Stjepan, župnik u gornjoj Zelini b. z.
5 Sačić Josip , župnik na Stupniku b. z.
Stančevićeva Ana , sada gpa. Kozlerova , domorodkinja u Zagrebu .
Vancaš Aleksa, dr. ljek.
Bunjevac Ivan , vel . sudac sl . županije zagr. († 5. ožujka 1845) .
Drobnić Josip, kapelan na Štajerskom (†) .
10 Jesenković Krunoslav, župnik u Drenju biskupije djakovačke (†).
Kočevar Stjepan , dr. lječ. , okružni fizik na Štajerskom (†).
Mihalić Antun, arcidj . i žup. u gradu Petrovaradinu b. dj . († 11. velj. 1846).
Milinković Franjo , župnik u Petrovaradinu kod sv . Roka b . djak. (†)
Pepelko Antun, župnik u Rakovcu b. z. († 1849)
15 Pisačić od Hižanovca, Juraj , vlastelin u Hrvatskoj (†) .
Pobor Pavao , kapelan u Gospiću b . ms. (†)
Sabljak Ivan, ravnatelj c. kr. narodn . učiona po Banatu u Pančevu , za
sina svoga Dragutina (†).
Schrott Josip , posvećeni biskup biogradski i smederevski, kanonik i ve-
liki prepošt stolne crkve zagr. († 9. rujna 1857) .
Uzorinac Jakov, sudac sl. županije križevačke (†).
20 Vancaš Janko, župnik kod sv . Ane pod Turnom b . z. († 17. rujna 1858).
Volf Antun, župnik kod sv. Petra na Štajerskom (†) .
Vladislav Gavrilo, gradjanin bečki i vlastelin od Novoga Mjesta i Top-
ličice u Hrvatskoj (†) .

Od godišta 1846.

Andrić Jerko, mudroljubja i sv. bogoslovja dr. i prof. kanonik u Djakovu.

Babukić Vjekoslav, profesor hrv. jezika i lit. u gimn . zagreb. vitez reda
Franje Josipa .
Brozović Ambroz mladji, župnik u Kompolju.
Dolovčak Ivan, advokat u Zagrebu .
5 Fingerhut Ferdinand, Pravoslav. gradjanin u Pragu .
Fink Eduard , župnik u Radoboju.
Frigan Vjekoslav, fiškal više sl. gospoština, načelnik grada u Zagrebu.
Gvozdanović Janko , slob . i grada Karlovca veliki fiškal.
Horvat Petar, fiškal više sl. županija sudb . stola prisjednik.
10 Jakčin Andrija, fiškal u Zagrebu .
14

Kamenjakova Ivana, domorodkinja u Križevcih. (gdja. Baronica Kušlanova).

Karšul Ivan, kanonik bisk . ms. u bribirskom kolegiju .
Knjižnica sl. nar. brodske graničarske regimente u Vinkovcih.
Koščec Mihail, odvjetnik i sudac slob. i kralj . varoša Varaždina.
15 Matić Josip, posv. biskup, predstavnik, opat i kanonik u Djakovu.
Mažuranić Antun, gimn . ravnatelj na Rieci.
Mažuranić Ivan, c. k. tajni savjetnik, kancelar troj. kr.
Miković Ivan, župnik u Ludini b. z.
Moyses Stjepan, biskup bistrički u Ugarskoj .
20 Muha Vatroslav, otac reda sv. Franje, bivši professor u Požegi .
Muravić Jakov, župnik u Sibinju bisk. djak.
Nikolić Vasilj u Zagrebu .
Novak Mihail. u Zagrebu.
Obrovac Pavao, dr. bogoslovja, podarcidjakon i župnik u Babinoj gredi.
25 Pančić Grgur, prepošt, arcidj . i župnik u Gospiću bisk. ms.
Philipović Adam od Heldenthala, župnik u Gorjanih bisk. dj .
Pisačić Miroslav Hižanovački, administrator sl. županije varaždinske.
Pleše Jerolim, vicearcidj . i župnik u Slunju bisk. ms.
Praunsperger Aleksa , dr. ljek.
30 Radić Gašpar, kanonik u Djakovu.
Sinković Ljudevit, pris. žup. stola u Zagrebu .
Sokolić Antun u Ogulinu .
Šegulja Šimun, administrator u Lešću bisk. mod.
Štauduar Franjo, urednik zagr. njemačkih novina.
35 Šnflaj Danilo , vlastelin u sl. županiji zagr. i prisjednik.
Šuflaj Filip, vlastelin, sl . županije varažd. sudb. stola prisjednik .
Vakanović Antun u Zagrebu .
Vinković Mirko u Varaždinu.
Žagar August, župnik u Trstju (Kotar Čabarski).

40 Budić Ivan, župnik kod sv . Petra u Zagrebu († 1849).

Bužan Herman, c. kr. savjetnik , predsjednik kr. sud . stola (†) .
Fürst Josip , župnik kod sv. Ivana u Zagrebu (†) .
Gvozdanović Pavao, veliki sudac sl . županije križevačke (†
)
Jurinić Janko, vlastelin i prisjednik više sl. županija († 14. list. 1847) .
45. Klemen Mihail, arcidj . kanonik zagr .
Kukuljević Antun Sakcinski, c. kr. savjetnik, prisjednik stola bansk. (†).
Lentulaj Benko, prisjednik uzv. stola banskoga. († 14. listop. 1859).
Martinković Adalberto, vlastelin i prisjednik više sl. šupanija.
Matiašević Franjo , bilježnik duh. stol sl. bisk. zagr. († 22. stud . 1843).
50 Matizović Gjuraj , dr. mudroljubja i prav. , kan. , župnik u Tovarniku b. dj. (†).
Mrak Maksimilian, protokolista duh. stola sl. biskup. zagreb. (†).
Oliva Lovro, župnik u Andrijevcih bisk. djak. (†) .
Pendelin Mirko, kanonik stol. crkve zagreb (†) .
 15

Philipan Ivan, vicearcidjakon i župnik u Karlovcik bisk. dj. († 1849).

55 Šot Josip, dr. bogosl. , arcidj . i kan. st. crkve zagr. (†)
Topasović Marko, župnik u Trnjanih (†).
Vraz Stanko, tajnik mat. ilirke i ilirski pjesnik († 24. svib. 1851 ) .
Zengeval Franjo (†) .
Zubanović Mato (†) .

Od godišta 1847., 1848. i 1849.

Beloberg Matija, kanonik stolne crkve zagr.
Božić Franjo , župnik u Trnjanih.
Daněk Josip, pivar u Chlumcu u Českoj.
Demeter Dimitrija, dr. i tajnik nam. vieća u Zagrebu .
5 Filetić Ernesto, župnik u Kutjevu b. zagr.
Frič Josip, dr. prava i odv. u Pragu.
Hansgirk Antun, prof. na c. kr. gimn . u Litomjercih u Českoj.
Kargačin Adalberto .
Kincel Josip, dr. ljek. i ran. u Petrovaradinu.
10 Kralj Ivan Krst., biskup. i predstavnik kapt. zagreb .
Krešić Mihail, trgovac u Karlovcu.
Kukuljević Ivan Sakcinski, veliki župan zagrebački.
Kušlan Dragutin, baron u Zagrebu .
Lukačić Mato , župnik u Oprisavcih b. djak.
15 Mačečević Antun, trgovac u Gospiću.
Majer Matija, župnik u Arnoldsteinu .
Mondok Janko u Ugarskoj .
Mužar Tomo , župnik kod sv. Martina na Humu.
Neralić Ognoslav, župnik u Novigradu .
20 Palacki Franjo, stališki historiograf kraljestva českoga u Pragu.
Purkyně Emanuel, profesor na sveučilištu Pražkom.
Rieger Franjo Vladislav, dr. u Pragu.
Rojek Ivan Dragutin, župnik u Bohuslavicih u Českoj .
Smendrovac Josip, kapetan slob . i kralj . grada Karlovca.
25 Stokuća Marko , c. kr. kapetan.
Strižić Ivan, namjestni kanonik st. crkve mod. u Bribiru .
Studenac Petar, župnik u Kanfanaru u Istriji .
Štauduar Vjekoslav, vlastelin, prisjednik mnogih sl . župan. (†)
Švelic Blaž, kanonik u Varaždinu .
30 Thun od Hohenšteina, Lav , grof u Českoj .
Vahter Dragutin, (Stražimir) župnik u Sv. Nikoli.
Vinařicky Dragutin, župnik na Kovani u Českoj.
Vňauček P. V., gradjanin u Pragu.
Vrtatko Antun Jaroslav, urednik Čas . Č . Muzeja u Pragu .

35 Bąkowski Ferdinand grof, dziedzić panstva. Ušćia u Galicii, vlašćićiel

panstva Trautenfels u Štajeru (†).
16

Blažeković Škender u Zagrebu, prisjednik mnogih sl . županija (†) .

Čejka Josip, dr. ljekarstva u Pragu . (†)
-Čelakowski Ladisl . Fr. , prof. slavj . jezika i lit. na sveučilištu vratislav-
skom († 5. kolovoza 1852) .
Drašković Dragutin , grof u Hrvatskoj († 2. rujna 1854) .
40 Fabek Josip , dr. ljekarstva i ran. , fizik. sl. županije zagreb. (†)
Golubić Franjo, kapelan u Pitomači bisk. zagr . (†)
Hanka Václav, knjižničar nar. muzeja českoga u Pragu. (†)
Jarnević Josip , kapelan u Cvjetlinu bisk. zagreb. († )
Károlyi Ljudevit, veliki sudac sl. županije zagrebačke . (†)
45 Krizmanić Ivan, opat i župnik bistrički bisk. zagr. (†)
Kuzmić Ignacij , župnik u Jamnici . († 1841 ).
Marek Antun, dekan i vikar u Libuni u Českoj . (†)
Rebić Eugenij , ot. reda sv . Franje, bivši provincijal. (†)
Rižnar Vid, upravitelj zavoda za gluho -nieme u Gradcu. (†)
50 Rubido Antun , fiškal u Zagrebu . (†)
Sabljar Matija , c. kr. kapetan u miru u Karlovcu. (†)
Soljančević Mihail, c. kr. vrh. učitelj u Mitrovici. (†)
Šafarik Pavao Josip, dr., čuvar c. kr . knjižnice u Pragu. (†)
Šmidlinger Josip , svećenik i odhranitelj u Českoj. (†)
55 Štrobach Antun, dr. prava u Pragu.
Tomašević Petar, c. kr. učitelj u Vinkovcih. (†)
Vakanović Nikola, vel. bilježnik sl. i kr. grada u Karlovca († 1859).

Od godišta 1851.
Biličić Andrija, c. kr. oberkrigskomisar u Beču . Landstr. Rosumovsky.
gasse Nr. 10, St. 2., Thür. 7.
Bučar Petar, župnik u Vukmaniću.
Caf Juraj Ososlav, podžupnik na Štajerskom (u Uptuju).
Društvo duhovne mladeži sjemeništa senjskog .
5 Hesky Antun, dr. i professor bogoslovja u Senju .
Janković Julio, grof i spahija u Slavoniji.
Iliašević Stjepan, dr. bogosl. i kanonik u Varaždinu .
Kiepach Albin, vlastelin u Krapini.
Kiepach Nestor, vlastelin u Bregani .
10 Knežević Adalbert , župnik b. dj . u Štitaru.
Knjižnica sjemeništa arcibiskupije goričke .
Krieger Josip, dr. medicine u Zagrebu.
Kunz Ignacija, svećenik u Českoj .
Nugent Gilbert, grof.
15 Očic Petar, odvjetnik, podžupan žup. Zagreb.
Partaš Josip, učitelj u zagrebu.
Pojmon Franjo, svećenik u Moravskoj .
Proff Gotthard baron, perovodja u Zagrebu .
 17

Rauth Franjo, vlastelin u Zagrebu.

20 Stanić Marko, ravnatelj gr. kath. sjem. u Zagrebu.
Stražimir Franjo, poreznik.
Štrossmajer Juraj Josip, biskup djakovački.
Šoštarić Dragutin.
Švagelj Dragutin prisjed žup . suda u Varaždinu.
25 Vocel Ján Erasim u Pragu.
Vukotinovič Ljudevit, veliki župan u Križevcih.
Grdjan Mato , župnik b . dj . u Piškorevcih (†).
Jelačić Josip, grof, ban hrvatski. († 20. svibnja 1859).
Jukić Franjo, otac Franciškan države bosan. († 20. svibn. 1857 u Beču)
30 Kargačin Agrikola , vel . predstavnik kapt. st . crkve modruške u Senju (†) .
Kralj Škender, bivši podžupan u Zagrebu († 1863 ).
Latinović Dragutin, župnik b. z. († 1859 u Petrinji) .
Mraović Vaso, trgovac u Zagrebu († 1859).
Rocci Antun, dr. bogoslovja u Dubrovniku . (†)
35 Stoos Pavao , župnik b. z . u Pokupskom (†)
Topalović Mato, professor u Djakovu . (†)

Od godišta 1852.

Arešić Petar, trgovac u Zagrebu .

Bogović Mirko , odvjetnik u Zagrebu .
Malin Naum , trgovac u Zagrebu .
Šavor Dragutin , župnik u Bisagu .
5 Vran Dragutin, župnik u Tomašici.

Od godišta 1853 .

Antonić Juraj , župnik u Alexinici b . s.

Belas Pavao, župnik u Brdovcu.
Cuculić Tomislav, prisjednik banske stolice u Zagrebu.
Fodroci Škender, vlastelin u Križevbih.
5 Gučetić Ovčarević Lukša, grof, c . kr . poklis. savjetnik u Rimu .
Mallin Škender, trgovac u Zagrebu .
Mraović Škender , doktor medicine u Zagrebu . († 29. ožujka 1855)

Od godišta 1854-1857.

Bedenko Janko župnik u Krapini.

Cernadak Gjuro, trgovac u Zagrebu.
Horvat Mirko odvjetnik u Djakovu .
Jakić Autun, tiskar i knjižar u Zagrebu.
5 Mesić Mato , professor na pravoslovnoj akademiji u Zagrebu.
Sabljar Mijo , c. kr. major u miru.
Sopčić Mijo , župnik Žakanju.
2
18

Od godišta 1858.

Haulik Guraj , kardinal sv. rimske crkve, nadbiskup zagrebački.

Krajačić Ferdo, župnik u Kraljevcu.
Rušnov Antun , vrhovni župan u miru .
Czaban Nikola , župnik u Komjatki u Slovačkoj . (†)
5 Stefanović Karadjić Vuk , spisatelj srbski († 5. siečnja p . st. 1864 u Beču.)

Od godišta 1859-1862.

Bedeković pl. Koloman, vlastelin u Varaždinu.

Brlić Andrija Torkvato, odvjetnik u Brodu .
Celinić Nikola u Dugih Selih.
Crnadak Mirko , c. kr. kapetan u Jasenovcu.
5 Čačković Josip, vlastelin u Zagrebu .
Čavlović Paja.
Horvat Nikola, professor bogoslovja u kat. sjemeništu zagreb.
Janošić Hinko , prevendar u Zagrebu.
Joža Pavao, župnik kod sv. Petra u Zagrebu .
10 Lukšić Adolfo , doktorand medecine († u Karlovcu 1861 )
Mrazović Matija, odvjetnik u Zagrebu .
Prasničkova Jelisava, u Zagrebu.
Preradović Petar, c. kr. pukovnik.
Roje dr. Antun, c. kr. notar u Zagrebu.
15 Smiciklas Gjuro , biskup križevački.
Starčević dr. Ante.
Šokčević baron Josip, ban trojedne kraljevine.
Šulek Bogoslav, književnik u Zagrebu.
Tordinac Gjuro, ravnatelj bisk. pisare u Djakovu .
20 Veber Adolfo, kr. gimn . direktor u Zagrebu.
Župan Lavoslav, knjižar u Zagrebu .
Žužel Franjo, župnik na Rieci kraj Križevaca.

Od godišta 1862.

Galac Dragutin, predsjednik kr. žup . suda u Požegi.

Ivičević Mate, svećenik u Spljetu.
Suzanić Gašpar.

Od godišta , 1863 .

Herceg Dragutin, župnik u Bosiljevu .

Relković Ferdo , župnik u Dubici.
Vrbančić Slavoljub, odvjetnik u Zagrebu.
Žigrović Franjo, podpredsjednik dvorske hrv . kancelarije.
 19

II .

Obvezani utemeljitelji ,

koji obećaše, da će za 5 godina 50 for. izplatiti .

God. 1851. platiše i kašnje doplatiše :

Platio Dopla- Platio

Du-
Ime i prezime do god. tio do u-
1862 1863 kupno guje

10109
Badovinac Nikola u Osieku . 5 5 45
Gjurgjević Todor, vlast. u Zagrebu 5 5 45
Hatz Pavao, trgovac u Zagrebu 10 40
Hudovski Adolfo, starješina grada Zagreba 5 5 45
Lukšić Dahoslav u Karlovcu 5 5 45
Malešić Ivan 5 5 45
Mihalić Slavoljub u Karlovcu 5 5 45
Pereković Franjo 10 10 40
Sabljić Vojko u Karlovcu 10 10 40
Tkalac dr. Jakov , doktor i profesor u Zagrebu 5 5 10 40
Zandonatti Rudolfo 5 5 45
Zoričić Antun, odvjetnik u Zagrebu 15 15 35
Zoričić Petar, realni učitelj u Zagrebu 15 10 25 25

God. 1852. platiše i kašnje doplatiše :

Platio Dopla- Platio Du-

Ime i prezime do god. tio do u-
1862 1863 kupno guje

Desput Ljudevit 15 15 35
Drkos Andrija 15 5 20 30
20 20 30
11199

Filipović Ivan, narodni učitelj u Požegi

Kvaternik Julio 15 15 35
Marković Miloš 20 20 30
Tuškan Makso • 25 10 35 15
Uhernik Andrija, odvjetnik u Križevcih 15 10 25 25
20

God. 1853. platiše i kašnje doplatiše :

Platio Dopla- Platio Du-

do god. tio do u-
Ime i prezime guje
1862 1863 kupno

Baneković Mirko 25 25 25
Kotas Antun 30 30 20
Lukić Božo 25 25 25
Matašić Matija • 35 35 15
• 30 30 20
Popović Andrija
Solariček Franjo · 30 30 20
Stanek Bogdan 10 10 40
Stojanović Antun 25 25 25
Suzanić Gašpar 35 35 15

G. 1854. platiše i kašnje doplatiše :

Jovanović Filip 30 - 30 20
Križanić Gjuro 30に 30 20

Od godine 1855. do 1860. nepristupi nijedan novi član .

Od godine 1861. do danas . 55

&
U kupno

platio godine
Ime i prezime
1861 1862 1863
599599

Mudrovčić Ivan, vel. bilježnik žup . riečke 10 15 30

Torbar Josip , ravnatelj kr. više ralke u Zagrebu 10 10 10 30
Folnegović 10 10 20
Dražić Miroslav, dr. u Karlovcu 5
Havliček Nikola, župnik u Božjakovini 10 10
Švec Vatroslav , prevendar kod prvost. crkve zagr. 10 10
 21

Imetak

Matice ilirske u Zagrebu

g. 1863 .

Tek. Iznos
broj for. kr.
1234567

U 20 privatnih obveznica od 6 % 12.022 50

U 3 privatne obveznice 3.785
U 1 drž. hrv. slav. razteretnici 4.200
U 1 drž . hrv. slav. razteretnici 1.050
U 12 drž. hrv. slav. razteretnica od 100 for. 1.260
U 4 hrv. slav. razteretnice 304
U blagajni na koncu godine 346 92
Svota 22.968 42

Imovina nekoristna :
12345

U 1 privatnoj obveznici 105

U 3 dionice narodnoga kazališta 78 75
U 3 dionice narodnoga doma 78 75
U ostavštini grofa Ivana Draškovića 10.500
U zaklade za izdavanje pučkih knjiga 1.932 22
Svota
12.691 | 72

Svega ukupno 35.662 14

U Zagrebu 31. Prosinca 1863 .

 22

Novčani

Matice ilirske

Dohodak :

U austr. vr.
Broj
for. kr.
123410678

Gotovine od godine 1862. 227 74

Po g. odvjetniku utjerani dug Racky - ev 70

11383
Izplaćena glavnica M. Vukovića 262 50
Kamati državnih obveznica 302 68
5 Kamati privatnih obveznica 746
Prinesci od obvezanih članova 135
Račun od razprodanih knjiga od Župana 62 28
Račun od razprodanih knjiga od A. Jakića 266 99

Ukupno 2073 19

U Zagrebu dne 31. Prosinca 1863.

Gjuro Crnadak, Pregledali i

podpredsjednik gospod. odbora . Josip Torbar ,
 23

razhod

godine 1863.

Trošak :

U austr. vr.
Broj
for. | kr.
123

Račun štamparski za treći svezak Kampe- a 258 62

Nagrada za izpravljanje Kampea 28
Troškovi tajnikove pisarne 12 85
4 Plaća blagajniku . 120
5 Plaća tajniku • 105
6 Nagrada za djelo Kampeovo g. Bratelju 67 50
7 Knjigoveži Šneideru · 68 22
8 Stanbina u narodnom domu 63
9 Račun knjižare Hartmanove 3 68
10 Podvorniku 10
11 Za pisarske troškove gosp. podpredsjedniku 5
12 Štamparski račun gosp . Albrechta za „ Djulabije “ 367 40
13 Za 4 hrv.- slav . razteretnice 304
14 Izdavateljem " Djulabija “ nagrade 100
15 Knjigoveži Mučnjaku 172 50
16 Kamate Matici Dalmatinskoj 40 50
17 U blagajni gotovine · 346 92

Ukupno | 2073 19

u redu našli : Mijo Krešić,

Petar Zoričić . blagajnik.
24

Račun o zakladi

za

izdavanje pučkih knjiga god. 1863.

U austr. vr.
Broj
for. | kr.
Imetak :

1 Koncem prošle godine 230 66

Dug :

2 Koncem prošle godine bez kamata 1931 22

Ukupno dakle svega duga • | 1700 56

U Zagrebu dne 31. Prosinca 1863.

7

Brzotiskom Dragutina Albrechta u Zagrebu.

 Sadržaj drugoga svezka.

Nauka.
Stran
Naš pravopis (svršeno), napisao V. Jagić . 152
Odgovor na „ naš pravopis " , nap. A. Veber- Tkalčević . 180
Naglas u rieči hrv. jezika (svršeno), napisao V. Pacel . 187
Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka :
II. Domaći ljeto- i zgodopisci, napisao dr. Franjo Rački · 200
Čovjek i životinja, napisao Ž. Vukasović • 227
Stari hrvatski pjesnici, priobćio I. Kukuljević 235
Geologičke crtice, napisao J. Torbar 252
Hrvatsko-slavonske vode rudnice, opisao dr. Fr. J. Tkalac 264

Kritika.

Slovanské právo od dr. Herm. Jirečka (svršetak I. diela), priobćio M. Mesić . 274
„ Obrana ahavca " , odgovor na " naš pravopis " , napisao B. Šulek 283

Časopis Književnik " namienjen je znanstvenomu napredku hrvatskoga naroda ;

donosi članke historičko -filologičke , kojih je poglavita zadaća , da unapriede znanje
našega jezika i razbistre domaću poviest. Uz ovu jednu stranu, koju će osobito
kititi samostalna iztraživanja, tumačiti će ,, Književnik" svojim čitateljem takodjer život
prirode , i opet s osobitim obzirom na stanje naše domovine. Ovako je želja naša,
da „ Književnik " bude znanstven , ali u duhu i obliku narodnom ; da bi pako
ovu zadaću laglje riešio , treba mu svestrano i materijalne i duševne podpore. Zato
pozivamo u naše kolo sve vriedne književnike , kojim je do narodnoga napredka , da
se dobroj nakani neogluše, već da nas svojim znanjem podupru.
Svi ugledni slovjenski listovi izrekoše o našem nastojanju vrlo povoljan i
pohvalan sud: "Književnik " izilazi početkom svakoga četvrtoga mjeseca (kao četvrt-
ljetnik), u svezcih od 8-9 araka, te stoji na godinu 5 for. a. v.
Po jedan arak izvorna sastavka nagradjuje se sa 20 for. a. v. a primaju se i
ćirilicom pisani članci.
Novci za časopis i svi dopisi neka se šalju franco na

Urednictvo Književnika
(V. Jagić) u Zagrebu.
 NJIZEVNIK

KNJIŽEVNIK.

ČASOPIS

za
lezi
jezik i poviest hrvatsku i srbsku ,
i

prirodne znanosti .

Uredjuju i izdaju

(podporom Matice ilirske)

Dr. Fr. Rački, V. Jagić, J. Torbar.

Godina I. Svezak 3.

(S jednim kamenorezom.)

U ZAGREBU.
Brzotiskom Dragutina Albrechta.
1864.
 KZUINEAZIK

21902А0

unlada i letovu tesivog i disoj,

itаoпens enborit

hogh
1dbT L biget ball i

Casova 1 BibоD

pepp Dixersyon parangay

 KNJIŽEVNIK

www

ČASOPIS

za

jezik i poviest hrvatsku i srbsku ,

i

prirodne znanosti .

Uredjuju i izdaju

(podporom Matice ilirske)

Dr. Fr. Rački, V. Jagić, J. Torbar.

Godina I. svezak 3.

U ZAGREBU.

Brzotiskom Dragutina Albreclita.

1864.
 Pjesnici hrvatski
od

Ivana Kukuljevića Sakciusko ga.

(Nastavljenje.)

Galjazovi Marin ,
r. oko 1525 † oko 1590 .

Galjazović Marin, otac reda sv. Franje , bijaše od vlasteoske kuće , koja
se u staro doba preselil iz zahumske zemlje u Dubrovnik , te ovdje osim
svoga hrvatskoga imena nosila talijansko ime Galeazzo i Brunjola . O životu
Marinovu govore sasvim na kratko Cerva, Dolce i Appendini . Prvi tvrdi , da
je živio pod konac XVI . vieka, i da je bio glasovit pjesnik hrvatski ( „ clarus
inter illyricos Poetas " ) , Appendini pako veli o njem, da je živio oko godine
1546. i prvi izmedju Dubrovčana počeo pisati hrvatskom prozom ( „ è il più
antico, che scrisse, per quanto io sò, in prosa illirica" ) . Nu tu se Appendini
prevari , jer ja sam imadem u svojoj knjižnici rukopis dvaju starijih Dubrov-
čana, naime Nikole Marinova Ranjine „ Pistule , evangjelja i lekcioni, koje
se legaju (čitaju) po sve godište na misi " od godine 1508., pisane latinskimi
pismeni ; i od nekoga nepoznatoga Dubrovčanina „, Nauke i čtenja svetaca sa
više predmeta bogoslovnoga sadržaja « rukopis krasno pisan u Dubrovniku
sa hrvatsko-bosanskom ćirilicom od god. 1520 .
Da je Galjazović napisao u prozi bogoslovno djelo pod naslovom " Pismo
o pravoj čovječjoj pobožnosti " , u tom se slažu svi životopisci dubrovačkih
pisaca , a njegov suvremenik Nikola Nalješković , načini dapače u pohvalu
ovoga djela sliedeću pjesmu :

U pohvalu pisma gospodina Fra Marina Galjazovića.

Dubrovnik slavni grad blažen se može riet,

Pokoli u njem sad procavtie ovi cviet,
Fra Marin od reda Franceska svetoga,
Koga nam kuća dâ Galjiaza vridnoga.
Kuća, ka bez broja ljudi dâ izbranih ,
Kieh mala svies moja neumie izreć svih.
On pisma sva složi , da Boga proslavi ,
A u nas umnoži plam božje ljubavi.
Tko želi griehe oć, a steći duši raj ,
Sej pismo dan i noć nepristav razbiraj.
20*
296. Pjesnici hrvatski.

Jer tko će razlučit istinu od laže ,

Odi će naučit, pismo mu sej kaže .
U njem će nać duši izvàrsni razgovor,
Kako se Bog služi i višnji steče dvor,
Tiem nitko nekȧrzmaj nego li za svu moć
Sve misli ovdi daj, po vas dan i svu noć.

Tudiz Božko,

r. 1529, † 1566.

Tudiz Božko (Natal) , sin Jakova , čovjeka ugledna od vlasteoske kuće ,

koja se doseli u staro doba iz Galipola , rodio se u Dubrovniku god 1529.
Bijaše član učene družbe izabranih ili složnih (Concordi) , koju utemeljiše u
Dubrovniku neki dubrovački književnici ponajviše uplivom Save Mišetića Bo-
balića , Mihalja Monaldia, Božka Tudiza, Maroja Mažibradića i ostalih.
Rečeni Sava Bobalić , najvjerniji drug Tudizov , izpjeva više talijanskih
pjesama u pohvalu njegovu , tužeći mu jade svoje i tražeći od njega lieka i
polaštice. U jednom sonetu pod naslovom „ Al Tudisio “ , u kojem moli , da
ga izbavi od strašnih muka, koje mu zada ljubav , obećaje , ako mu pomogne,
da će mu posvetiti ruku, jezik i srce, veleći :

Tudisio mio ! che con si vago gire

Sai schivar mille torti, e rei sentieri,
E da queste ombre false ai seren veri
Per l'erto e dritto calle ognor salire ;
Me, che ' n uno ampio mar di sdegni e d'ire,
Mi trovo senza duo bei lumi alberi,
Soccorri, che più omai da suoi si fieri
Colpi, ma la virtù si può schermire,
Con quello, onde ti fù si largo il cielo ,
Valor, discaccia il cieco, e tristo orrore ,
Che la mente m' ingombra, e tien confusa,
Ed io, tolto che fiami il fosco velo
Dalla vista, ond' ella è si rinchiusa,
Ti sacrerò la man, la lingua e 'l core.

Kad godine 1566 *) naš Božko navršiv jedva 39 godina, dakle u cvatu-
ćoj svojoj dobi, ovaj sviet za boljim zamieni, nije se mogao tješiti nad smrću
njegovom prijatelj mu Sava Bobalić , i premda izpjeva četiri žalobne pjesme

*) Ovu godinu njegove smrti spominje Cerva u svom djelu „ Bibliotheca Scriptorum
Ragusinorum “. Ja sam u jednoj staroj dubr. kronici našao o smrti suvremenih
Tudiza sliedeće bilježke : ,, Lucas Natalis de Tudizio obit 28 octobris 1583 .
- Jacobus Natalis de Tudisio obit 1595 Nicolaus Natalis de Tudisio obit
1636. Neznam, da li su ova trojica bili sinovi našega Božka (Natala) , ili
se pod Jakovom, sinom Božkovim, ima razumievati sam Božko. Onda bi mu
bili životopisci izkrivili ime i godinu smrti.
 I. Kukuljević . 297

u smrt njegovu , to ga je ipak spominjao u svakoj skoro pjesmi , u kojoj je

tužio za izgubljenimi prijatelji ili za sretnimi dani svojimi. *)
Da je naš Božko bio pjesnik i čovjek mnogo učen ( eruditissimus) , svje-
doči nam Cerva , Appendini i njegov suvremenik Sava Bobalić. Žalibože iz-
gubljena su sva njegova djela, samo sliedeću pjesmicu, za koju neznam ipak
za izvjestno, da li je od Božka ili kojega drugoga Tudiza , našao sam u jed-
nom rukopisu.

Nadpis pri poklonu jednoga zȧrcala

od
Tudizia.

U zàrcalo ma ljubjena
Sej ljepote gledaš tvoje ,
Neka da znaš, da je sjena ,
Sve na svietu liepo što je.

Bobalić Mišetić Savko

r. 1530 † 1585.

Bobalić Savko rodio se u Dubrovniku godine 1530. Otac mu bijaše

Mihalj ili po dubrovački Miše, po njem nazvaše suvremenici sina mu Miše-
tićem. Imao je još petero braće, Gjona, Lovru , Andriju, Sigismunda i Marina,
s kojimi je živio u najvećoj ljubavi .
Njegova porodica slovila je medju najstarijimi vlasteoskimi kućami u
Dubrovniku . Jur za vrieme hrvatskih vladara proslavili su se neki u boju
Hrvata i Neretvana , kao vodje ovih proti Mletčanom. Kasnije spominju se
u XII. vieku dva Bobalića, Mihalj i Nikola, u boju Dubrovčana proti bosan-
skomu banu Boriću i proti velikom županu raškomu Nemanji i njegovu bratu
Miroslavu. Isto tako odlikova se na oružju Vlaho Bobalić za vrieme cara
Sigismunda , a njegov sin Vuk u boju proti bosanskomu kralju Ostoji. Da-
pače i na polju umnom stekoše dobar glas. Makario Bobalić, opat mlietski,
pisac bogoslovni, vješt jeziku jevrejskom , grčkom i latinskom , živio koncem
XV. vieka, zatim Matko Bobalić, na glasu pjesnik latinski i prevoditelj grč-
kih bogoslovnih djela , napokon Marin Andrijev , kao veoma darežljiv pod-
upiratelj književnosti i umjetnosti, izdavši svojim troškom više djela u razli-
čitih talijanskih gradovih i podupirajući mladiće dubrovačke, koji se htjedoše
posvetiti umjetnostim .
Kao ogranak takove porodice nasliedio je Savko po naravi hrabru ćud ,
i ljubav za naukom i pjesničtvom, kojemu do smrti ostade vjeran . U mladih
svojih godinah bijaše prem vatrene ćudi, koja ga po nesreći i u istu tamnicu
dovede. Poviest, kako se to zgodi , sačuva nam jedini Ivan Marinov Gundu-
lić u svom talijanskim jezikom pisanom ljetopisu grada Dubrovnika . ** ) Tu pri-
povieda Gundulić, kako dne 1. Travnja godine 1546. mladi Savko , sin Miše

Rime del nobil uomo Savino del Bobali sordo . Ragusa 1783 , p . 84 , 94, 98 ,
99, 102 , 109, 111 .
**) Annali della nobilissima Republica di Ragusa , scritti da Giovanni di Marino
Gondola. Vlastoručni rukopis pisca u mojoj knjižnici br. DCIII .
298 Pjesnici hrvatski.

Bobalića (bivši tada šestnaest godina) po bielom danu navali oružjem na

Pavla Ivanova Crevića , te ovoga na glavi , ruci i nosu ljuto izrani . Uzrok
toga čina bijaše pohlepa za osvetom , budući da isti Crević Savina otca u
nekoj svadji tako ćusne, da mu je komad brade izčupao. Čim se mladi Sava
radi ove ljute uvrede svoga otca osveti , pobjegne u kuću svoga prijatelja
Tudiza, nu tu bude uhvaćen i u tamnicu odveden. Premda se kasnije Pa-
vao Crević od rana svojih oporavi i sa Savkom s dobra tako nagodi : da onaj,
koji će radi zgodivših se uvreda pravdu podići , 10,000 dinara platiti ima ;
to je ipak mladi Savko nakon žestokih prepiraka od sudbenoga dubrovač-
koga vieća odsudjen : da ima uvriedjenomu Crieviću platiti krvarinu , i da se
ima s verigami na nogû zatvoriti u tamnicu na šest mjeseci , a zatim pro-
gnati iz grada Dubrovnika na vrieme od pet godina.
Ova stroga kazna za prestupak, što ga je žestoki mladić iz naj-
plemenitijega nagona počinio, imala je veliki upliv na sav njegov život. Bu-
dući da je, neznamo kojom zgodom, ako ne uprav u vrieme svoga tamnovanja,
sasvim oglušio, te iz toga razloga od suvremenika svojih prezime gluša c
dobio bio, to se je povukao sasvim iz kruga povećega družtva , te je skoro
sav svoj viek proživio u zabitnom Stonu , malenom mjestancu države du-
brovačke. Tu se je čitanjem klasičkih latinskih i talijanskih pjesnika na to-
liko uvježbao u talijanskom jeziku , da je postao najboljim talijanskim pjes-
nikom dubrovačkim , ali uz to bavio se rado i pjesničtvom hrvatskim . Bivši
u neprestanom, što ustmenom što pismenom obćenju sa tadašnjimi dubro-
vačkimi književnici , stajaše takodjer u tiesnom savezu i sa glasovitimi talijan-
skimi učenjaci onoga vremena , a poimence sa slavnim florentinskim jeziko-
slovcem, pjesnikom i povjestnikom Benediktom Varchiom,*) sa učenim Trevi-
zancem Ivanom Amalteom , sa Ferrarezom Nascimbeniom , sa Mletčaninom
Venierom, i sa glasovitim Rimljaninom Hanibalom Karom (Caro), vjernim pri-
jateljem mnogih proslavljenih Hrvata, a medju ostalimi i Dinka Ranjine, Mi-
halja Monalda , pjesnika, i neumrloga sitnoslikara Julija Klovija . Medju Du-
brovčani bijahu Savini najbolji prijatelji : Božko Tudiz i Mihajlo Mo-
naldi, zatim Marin Dàržić, Maroje Mažibradić, Dinko Ranjina, Matko Beneša ,
Martolica Gjamanjić , Franjo Lukarević, Klement Gučetić, Lucijan Getaldić,
Dinko Zlatarić, Ivan i Petar Gradić, Luka Sorkočević, Miho Bunić, N. Salvio ,
Vlaho Držić slikar, i tri gospodje : Gjulija Bunić, Flora Zuzorić i Laura Bat-
tiferi, sve tri spisateljice, te napokon umni pjesnik hvarski Miše Pelegrinović.
Sa svimi ovimi bijaše u vječnom duševnom obćenju , što nam ponajbolje do-
kazuju njegovi talijanski soneti, u kojih govori o njih uznešenom ljubavju ,
kao o svojih prijateljih , ili oplakuje turobnim čuvstvom njihovu smrt.

Njegovi talijanski soneti , iz kojih se vidi , da je po ukusu onoga vre-

mena sliedio ponajviše duh Petrarke, Ariosta i Bocaccia , jesu ipak najbolje
talijanske pjesme , što jih je pjevao hrvatski um ; pune su dražesti , tanane
ćutljivosti, uznosita poleta, i riedke vjerne ljubavi . Oko ove posljednje i oko
nježnoga prijateljstva kreće se sav predmet njegovih soneta. Po običaju svih
skoro liričkih pjesnika , poče i on tek onda pjevati , kad se zaljubi u neku
zlatokosu djevojku , koja mu nebijaše sasvim sklona . U njezinu hvalu izpjeva
nebrojene pjesme talijanske i hrvatske , i premda nebijaše uslišan od nje,
osta joj vjeran sve do smrti, te kad ona dne 15. Ožujka 1564 naglom smrću
umre , izpjeva u njezinu pohvalu do šestdeset nadgrobnih pjesama u pregor-
koj tuzi za njom.

*) Njegova sakupljena djela izašla su pod naslovom "9 Bibliotheca classica italiana "
U Trstu g. 1858. i 1859. u dvie knjige.
 I. Kukuljević . 299

Sa smrću svoje ljube izgubi Savko u kratak časak sve svoje nade i
dražesti , i sve što ga je grijalo i radovalo na svietu , kako sâm svjedoči,
kad veli :
Ahi ! che ' n poche ore, e corte
Tutte le mie speranze, e gioie morte
Sono, e tutte le fiame in tutto spente.

Od toga vremena odalji se još većma od Dubrovnika i od povećih

družtva, jer što bi god pogledao u gradu , sve bi ga napunilo grozom i tugom.

Ovunque, per trovar, chi 'l tristo core

Conforti, avvien, ch' io gli occhi mesti giri
Per te, Ragusia mia, par ch' io sol miri
Obietti di spavento e di dolore.
Par, che gli uomin, le donne, e gli animali,
L'aria, l'aqua , e la terra e dentro e fuora,
Di tenebre sien pieni, e di martire :
E che l' sol, la 've nasce, anco si mora,
E che 'l ciel più non curi de' mortali,
Nė virtù, ne valor infonda, e ' nspire. *)

Kao što je bio vjeran u ljubavi , tako bijaše postojan i u prijateljstvu ;

to dokaza ponajbolje svomu najboljemu prijatelju Božku Tudizu , komu osta
sa svom dušom privržen od prve svoje mladosti , pa sve do onoga vremena ,
kad mu prijatelja već odavna hladni grob krivaše . On ga opjeva za života,
on ga spominjaše često u pjesmah i nakon smrti. Postojanom ljubavi bijaše
odan i ostalim svojim gorespomenutim prijateljem, od kojih neke, kao Petra
Sorkočevića, Lucijana Getaldića, Ivana i Petra Gradića, Martolicu Gjamanjića,
Hanibala Kara , te Ivana Amaltea i po njihovoj smrti sa soneti proslavi.
Isto tako opjeva i smrt svoga otca Mihalja , koji sit života svoga, u dubo-
koj starosti sa djecom se svojom za uviek oprosti.
Obični svoj život u Stonu opisa Savko ponajbolje sâm u dvih pjesničkih
poslanicah, što jih je pisao u Dubrovnik svojim prijateljem Gjamanjiću, Sor-
kočeviću i Evandru . Iz ovih poslanica učimo se, da je živio sasvim bezbrižno ,
baveći se čitanjem osobito djela Aristotela, Bokačija i Ariosta itd., ali samo
u jutro i to ponajviše zorom , jer poslije ručka škodilo mu je čitanje očima,
zatim bavio se polaženjem crkve , šetnjom , pisanjem i napokon različitom
igrom i gledanjem vesela družtva ; ali o razgovoru malo je i mislio, prvo za
to , što je bio gluh , a drugo što ga razgovori ljudski ni najmanje zanimali
nisu . O zdravoj Mariji bijaše obično već kod kuće, išav rano spavati.
Svoju bolest gluhoće , koja mu u prvoj mladosti nepodnosljiva bijaše,
kako u svojoj hrvatskoj pjesmi " Glušilo " sam pripovieda, podnašao je kasnije
velikom strpljivosti , dapače , kako u jednoj veleumnoj poslanici na Ivana
Amaltea, tvrdi, smatrao se za najsretnijega čovjeka što je gluh, već poradi
toga, što ga nijedan zlobni i otrovni jezik uznemiriti ni uvriediti mogao nije.
U drugoj poslanici na istoga Amaltea, bavećega se tada u Mletcih, pjeva
u hvalu toga divnoga grada, i zavidi prijatelju, što može sa slavnimi učenjaci
one dobe, sa Dominikom Venierom, Karlom Dolciom i Jerolimom Rušelliom
obéiti i zabavljati se; time pokaže, da nebijaše toli neprijatelj razgovora um .
nih i učenih , koliko šupljih i praznih , kakovih bijaše valjda dosta u mje-
stancu njegovu Stonskom.

* Bobali Rime p. 86.

300 Pjesnici hrvatski .

Ali uz sav bezbrižni i najuredniji život , djelovala je sila toplih nje-

govih ćuti kao i borba duševna i neprestana radnja umna toliko na njegovo
tielo, da je već u 40. godini počela siediti crna mu kosa, kako sâm u knjizi
pisanoj nekomu Cufarinu u Španjolskoj svjedoči, čim veli :
E ch' otto lustri , ch' io nel sono accoglio,
Già mi fan biancheggiar le nere chiome. *)
Duševne pako boli svoje, i jed i otrov tajni , koji većom stranom kroz
sav život one prati , koji su od naravi budi na kôm godj udu svoga tiela
ozledjeni, opisa on ponajbolje u svojoj prekrasnoj , visoko uznešenoj pjesmi ,
što ju kao poslanicu posla mladomu svomu prijatelju Maroju Mažibradiću ,
koju niže dolje priobćujemo.
Bivši član učene 99 družbe izabranih " (dei Concordi) u Dubrovniku, koja
bijaše ponajviše njegovim uplivom utemeljena , te se sastajala u krasnoj pa-
lači, što sada za doganu služi , promicao je napredak iste družbe polag svo-
jih sila i načinio pod svoju starost u njezinu pohvalu jedan sonet pod naslo-
vom : J agli accademici Concordi « , u kojoj proriče učenim članovom
družbe, da će jim ime sloviti još u kasno doba po svih krajevih svieta .
Savko Bobalić umre 55 godina star , po svoj prilici u Stonu. Iza nje-
gove smrti pjevaše mu nadgrobnice hrvatske Miho Bunić Babulinović i Dinko
Zlatarić, a talijanske Mihalj Monaldi i biskup Vincencio Giliani . Ovaj po-
sljednji izpjeva dapače više posmrtnih pjesama u hvalu njegovih pjesama na
talijanskom, latinskom i grčkom jeziku , što su tiskane pred prvim i drugim
izdanjem njegovih talijanskih pjesama. Medju ovimi ima i jedna pjesma na
Savinu sliku , što je pridana prvomu izdanju istih pjesama, koje nakon njegove
smrti rodjena mu braća Šiško i Marin Bobalić godine 1589. u Mletcih kod
Aldoa u 4.tini pod naslovom : Rime amorose e pastorali e satire del magni-
fico Savino de Bobali sordo, gentiluomo Raguseo " na svietlo izdadoše.**)
Od hrvatskih njegovih pjesama sačuvane su u rukopisu sliedeće :
1. Jedjupka.
2. Pjesni razlike s poslanicami.
3. Pjesni ljubovne.
Mi priobćujemo ovdje neke iz ova tri razreda, što jih u Dubrovniku
prepisasmo, te imamo navlastito o Jedjupki napomenuti, da je ovom pjesmom
htjeo Sava nasliediti glasovitu pjesmu istoga imena Andrije Čubranovića , ali
da poput svoga prijatelja Miše Pelegrinovića duh pjesme Čubranovićeve
nadvisio nije , dočim je sa svojimi poslanicami mnoge izvrstne pjesnike nad-
krilio.

I.

Jedjupka.

Liepa ti si gospe mila Str'elovite imaš oči ,

Rek' bi, trator i ružica Čuh, gdi mê iz njih zrak sàrdašce
Da ti se je u oba lica Grozno rani jak sunašce,
S bilim snigom zamislila. Tko ga gleda u iztoči.

*) Rime di Bobali p. 153 .

**) Po drugi krat tiskane su ove pjesme zajedno sa M. Moualdievimi godine 1788
u Dubrovniku kod Karola Occhia.
 I. Kukuljević . 301

Dika, kripos, kâ je u tebi, Zač bridak joj mač vik reže

Kažu, da si vilovita, Sarce, i tjera sve dni smeća.
Ili, da nis' segaj svita, Zamani je tim bit mlada ,
Neg' od višnjih dana s nebi. Dobra, mudra i gizdava,
Tkogodi si, gospo draga ! I u svakom činu prava,
Blagoslovna majka da ti ' e , A takomu vojnu Lada.
Kâ te rodi blagu tolie, Er se s njome svak čas kosi,
Vàrhu svega na svit blaga. I nemože da ju vidi,
Vajmeh brižna što ću rieti , A kugodi sliku slidi
Öd mladosti segaj grada, I vàrh glave svoje nosi ;
Ako mene, što je sada, Koja nebi bil' dostojna,
I što nazrih, čini mrieti . Takoj kruni sve dni služit,
Da bi rad'ja, moja kruno ! A neg' da ju čini tužit,
Biti tebi sve dni sluga Ugrabiv joj draga vojna.
Sridi gore, sridi luga , Vaj, nescieni boles ni'edna
Neg' gospodit svit napuno . Gora da je, ner viditi ,
Er, čestita mâ gospoje ! Iz kladenca tvoga piti
Dnem i noćju s tobom hodè, Drugih, a bit sama žedna .
I bez brašna i bez vode,
Uh, uh, pače tko viek može
Bil' bi sita uz lice tvoje.
Izriet, kâ je rana i muka ,
Kladenac bi u gizdavih Najotrovn'ja striel iz luka,
Tvîh očiu bio meni, Rek' bi , ljuću dat nemože.
Brašno sâmo u spomeni
Zač ja scienju, gola i gladna,
Tvojoj, ljepše dil oda svih. Da b' svaka volila stati,
Nu ostavlju hvale ove, Neg' nemogši sâma spati
Veće tim se čim pristoju, Privraćav se svu noć hladna.
Ner sam moćan da t' ih poju I sve bi se moglo ovoj,
Nit za mita, nit darove. Draga gospo priboravit,
Molit ću te , moja kruno ! Da ni'e misli , kâ ostavit
Dopusti mi, da uzidu Čas nas neće, ni dat pokoj.
K tebi, da ti sriću vidu, Kâ nam ..... svedj govori,
I izreku sve napuno .
Vaj nesreća, čemu s' veće ,
Er sam tomu veomi znana, Koga ljubiš, kad te neće ,
Ja Jedjupka veoma višta , Neg' od tebe hudju dvori.
A za platu neću ništa , Vazmi dobra, dokle moreš,
Zasve u tom er mi ' e hrana. Vazmi zajam, kî dostoji,
Ne da sumnju, da sve sreće, Dokole su danci tvoji,
Koje na svit može u vik Er ćeš pak htjet, kad neuzmoreš .
S gara s neba primit čovik,
Zač u obrazu lipos prodje
Jesu s tobom bolje i veće :
Naša, koju satrie vrime ,
Nu er poznam, ma liposti . A sebi smo i druziem svime
Da imaš svoga ljubovnika, Marzke, kad nam staros dodje.
Da vidju , u njem je li t' slika Nije izrieti gospe ! moći
Sve dobrote i kriposti. Boles, kâ je u starosti ;
Er se veće puta zgodi Smišljav danke od mladosti ,
Lipoj, jakno tebi i dobroj, Koje damo zaman proći.
Da se združi, u kôm vas broj Lele, sram me ' e da govoru,
Paklenih se zala plodi. Al ću rieti, što nam nije
Lele tojzi ! kû nesreća Višnji narav dal od zmije,
Pakiem uzlom igda sveže , Da možemo smetat koru .
302 Pjesnici hrvatski.

Ter nam nebi toli ljudi Kê sam riči vàrle tada

Vlase tàrli, kako i sade, I moguće govorila ?
Nu jednako stare i mlade Nij ' vremena od sto dila
Dvorili nas sviem i svudi. Jedan izreć' moći sada.
Vazmi gospe ! svita moga , Ostavivši ih tim na stranu,
A ne uzdiši , neimaj srama , Stavi pamet gospo ljubka,
Er pomoći tebi sáma Što ću trieti sad Jedjupka ,
U kasnu je uma moga (?) Htiv izvidat tvoju ranu.
Odkri meni boles tvoju, Uzmi bàrzo kramčić *) jedan,
Er vidalac, neznav nemoć, U kom prije nebje ništa,
Vik nemože dati pomoć , Ter ga vina od godišta
Ni izvidat ranu ikoju. Napun' , i stav' unj kus meda.
Zač bi radja, moja kito , A pak u tom sve jedino
Tako nebin vik tužiti, Stavi varit sve te dunje,
Tebi za har poslužiti , I čin' da vrê, dokle u nje
Neg za drago druziem mito. Vas med uvri , i sve vino.
Kû, od kada mê sunašce Poslje, komu t' ljubko bude
Vidju, da t' nemože biti, Blagovati od njih daj mu ,
Dopustit mi k tebi uziti Da, sve ostale , razmi sámu
I odkriti svê srdašce. Tebe, ostavi i zabude.
Očima mi, gospo , kažeš I u njegove da vik sàrce
Boles, koju ćutiš mnogu , Nemore stat' druga gospoj ',
Kojoj, ako t' nepomogu , Ner ti, da imaš vas mir i goj,
Rec' mi paka trikrat : „ lažeš " . Do sudnjega danka od smarce.
Ove dunje i jabuke Sada kruno mâ biserna !
Čudnovate jesu moći, Ja ne prosim meni platu ,
Kê sam brala u pô noći , Ni u srebru, ni u zlatu,
Koprenome saviv ruke. Razmi, da t' sam sluga vejrna.
U košulji, i raspasa I ako ti dunje moje ,
Sama, uza me da nij ' duha, Što pomogu, må dušice !
Ni od vitra čuti ćuha , Dokli budem odi, lice
Razviv kose sve do pâsa. Nezabran' mi vidjet tvoje.
Obrativ se na iztok sunca , I toli t' sam gospo u čemu
Zviezde, mjesec i nebesa. Zabludila, oprosti mi ,
Zaklinjući, da uresa I nâ, ove dunje primi,
Učine ih mnogo čudna. Tko tvoj bude, blago njemu !

Parvus fornix, piccola cupola.

 I. Kukuljev ć . 303

II.

Pjesme razlike .

Knjiga
Maroju Mažibradiću .
Gizdavomu svim mladiću,
Slavi družbe izabrane ,
Maroju Mažibradiću,
Pokloni sij ' od mo'e strane.
Od hude nesreće, tko ' e u vik jaoh sužan,
Od svuda pun smeće, boležljiv i tužan,
Nemiran dan i noć,
Ne ufav' vik pomoć ;
Komu je plač hrana, a sàrce jadovno
Sa svieh prem strana sve jedom otrovno,
Što ć' drugo, da ti dâ
Vik na dvor, od jada ?
Vaj ! pokli ovakoj odluka bi meni,
Vaskolik život moj provodit pakleni ,
Cvileći noć i dan,
U javi i u san,
U trudu, u suzah, i vidiv, jadovit
Da moj plač i uzdah bez svàrhe ima bit ;
I mojoj rani lik
Da neću naći vik :
Zvati smàrt nemilu odlučih na moj glas,
Kâ ima tuj silu u sebi, i tuj vlas,
Svakoga na saj svit
Od truda izbavit.
Tim smàrti ! gospoja od svita koja si,
Smili se na moja cviljenja s uzdasi ,
Kôga plač s' suzami
Stopil bi tvàrd kami .
Ukaži smart tvoju, prikrati zlu boles ,
I muku vaj moju, ka me tač spela jes,
I toli kôm trudim ,
Da tebe vik žudim.
Učini , da veće na svitu od mene,
Ni od mê nesreće nij ' u vik spomene,
Neg' tužno da ime,
Pogine svud svime.
A makar sred pakla meni stan odluči,
Gdi je vik noć màrkla, i gdi se vik muči,
I gdi svak umira
Po sve dni, bez mira.
Bit mi će manji trud, gledaje gdi druzi
Muče se odasvud , i stoje u tuzi ,
Neimajuć pokoja,
Jakino tužan ja.
Nu kad me umoriš, vaj ! smàrti, molim te,
Čin' , da sve oboriš i satreš krozi te,
304 Pjesnici hrvatski

Moć tvoja i slava

Da se svud poznava.
Nemoći najgore, kê imaš, sve pusti ,
Da kolju, da more, da vas svit opusti,
Da se trag čovika,
Već ne zna do vika.
Da nitko tada nij ', tko plakat i tužit
Nebude po sve dni, i k meni pridružit,
I sa mnom vas vik svoj
Prijati nepokoj .
Pak učin' , da dodje oganj, sve da spàrži ,
I ništa ne odje, da se vik odàrži ,
Ni vidi na svit duh,
Ner samo kami suh.
Da more prisuši , i vode svakoje,
Sve viri izduši, u vodah kê stoje,
Kamenje da tada
Izpuca od jada.
Pak trešnja dnom gori da vode privàrne ,
Gradove obori i zemlju razvàrne,
Da sunce na nebi
Problidi u sebi.
Da misec i zvizde od gorke žalosti
Izgube sve gizde, potamne tamnosti,
Da već dan ne svane ,
Ner tamnos ostane.
Da se sva nebesa prosidu, i svit vas,
Duše i telesa , sve pade u propas,
Gdi oganj vik gori,
I sve dni trud mori.
Da truda tad moga ja imam manji dil,
Gledaje svakoga, gdi pati muku i cvil,
I sa mnom u pored,
Gdi dili svaku zled .
Da tad svak boles pozna, trud i muku ,
Nemir, jad, hudu čes , plač, suze i buku ,
I što je bit blažen ,
I što je poražen !

Odlomak knjige i odgovora

Prijatelju Miši Pelegrinoviću

tužeći se na svoju gluhoću.

(pisano oko 1557)

Mnogo prodje dni i noći, U kôj tužno toli trudim,

Prijatelju moj primili ! U bolesti bez pristanka ,
Vele trudnom da nemoći Da nij' noći, da nij ' danka,
Nesreća me tak nadili ; Kad ne zovu smàrt, i žudim :
 I. Kukuljević. 305

Vidiv' , gdi mi huda uze Tim vidarce,*) mnokrat kupih

Sve veselje i razgovor , Znane žene, kê su i ljudi,
Od žalosti da bi suze, I vidah se svaciem ćudi,
Vidivši me pustit mramor. I bolesti mnoge tàrpih.
Gdi sam kako panj u gori Veće puta uši i glavu
Gluh, a mogu riet se i niem, Topih stvarmi razliciem,
Zač govorit ne umiem, I oblagah u kû travu
Ne čuv' , gdi se što govori. Poli izrieti da ne umiem.
Nu razmisli bolest, muku , Zlamenitieh zvieri od gore
Jadno sàrce, koje ćuti , Kušah dare ja svakoje ,
Gdi ne čujem, neg ' li buku , I od onieh, lete koje ,
Jakno , gdi se more smuti . I kê hrani sinje more.
Ali kad se na planini Kušah ina sva zlamenja ,
Medju dubje vihar svije, Lik u kojieh biti može,
Velmi zbitno, i gusto gdi je, Riči, trave i kamenja,
Tresku i romon ter učini ; Ništa zlu môm nepomože.
Još vàrh svega patim boles, Nu pomisli, jeli koja
Sred ušiu, kâ mi vàrti ; Bolest veća gdi na sviti,
Od kê zgubim i vid i svies , Neg' mriet, a ne moć umriti ,
Kako gdi mrè tko pri' smàrti. I ne imat čas pokoja !

III.

Pjesni ljubovne.

Dragoj.

Na snigu će cvitje biti , K iztoku će sunce iti,

I na ledu prije trava, Svarnuv konje nazad svoje,
Neg' gospoje ma gizdava! Pri'e neg draga ma gospoje !
Ja ću drugu vil ljubiti. Ja ću drugu vil ljubiti.
Ima dubje primaliti I ribe će pri'e letiti ,
Stati prije bez zeleni, Ptice plavat sinje more,
Neg' plamenu moj ljuveni ! Stati rike, hodit gore,
Ja ću drugu vil ljubiti . Neg' ja tebe neljubiti.

Odgovor djevojke.

Žarko sunce pri'e će biti Udovac će prije iti

Bez svitlosti , a bez trava Titon, zgubiv dobro svoje,
Polja stati prigizdava , Lice drage sve gospoje,
Neg' ćeš mene ti ljubiti. Neg ćeš mene ti ljubiti .
I prije će primaliti Okolo će pri'e letiti
Slavic zabit sred zeleni Plavi, brodit neće more,
Glas pivanja svoj ljuveni, Pače pri'e po vàrh gore,
Neg ćeš mene ti ljubiti. Neg' ću tebe ja ljubiti.

*) Liečnike.
306 Pjesnici hrvatski.

Nevjera.

Sarce mi je puno jada , ne umiem ti razlog rieti

Smeća huda mnome vlada, nij ' mi živiet ni umrieti,
Jer se čudim, u mom bitju gdi se dobro mê privrati,
Zima mi je u prolitju , sunce mi se natrag vrati.
Vedrina se moja smuti, mokri daždi suše zemlju ,
A veselje u plač ljuti, pokoj u trud i nevolju .
Oči imam a slip gredu , zrak se obrati u tamnosti,
Gorim, stojeć vas u ledu, a slas kušam u gorkosti .
Ne umijem razlog rieti, od nesreće kâ me tiri ,
Još ću mučeć i umrieti , bi nevira mojoj viri.

Jeka.

Oholo pokli tač obraća svoj stupaj ,

Sam sebi rekoh : plač' , od nje drugo ne ufaj.
" Ufaj "
Ufanje, goro, sad obećat ti hoće
Od mene, a gork jad dilit se ne hoće.
Hoće "
Hoće, diš, rec ' mi, tko ć' ranu mû bez lika
Vidati ? ovako ljuvena bolnika.
„Nika"
Niku mi ti praviš, umnožav meni cvil ,
Zvir li je, što veliš, ali ka gorska Vil ?
Vil"
Vili toj od vika odlučih sluga bit,
Službu mû nje dika hoće li obljubit ?
แ
„Ljubit.
Ljubiti, rec' , koga ; ere sam van sebe,
Mene, ali drugoga, žudim znak od tebe ?
" Tebe. "
Tebi ću zahvalit, slaveći tvê dike ,
Da ljubav ovaj hoće li bit u vike ?
„U vike. "

Mažibradić Maroje,* )
r. 1530, † 1591.

Mažibradić Maroje , nazvan neznamo iz kojih uzroka Šuljaga,

rodio se u Dubrovniku god. 1530. Otac mu bijaše Ivan, od pučke ali imućne

. *) Ovoga pjesnika počeše neki noviji pisci pisati Mašibradićem , što je pogrješno. Ja sam
u starih dubrovačkih oporukah i ostalih pismih XVI . vieka svuda našao pisano ovo ime
ovako : „Maxibradich “ , što se ima čitati Mažibradić ; tako ga je pisao i Dinko Ranjina,
tako se je pisao i sâm , kako nam staro izdanje florentinsko pjesama Ranjine od god.
1563. svjedoči. Tek kasnije počeše ga neki dubrovački pisci pisati Mascibradich i
Massibradić, najnoviji Mašibradić.
 I. Kukuljević. 307

porodice, koja mu ostavi nakon smrti liep imutak, zašto je Maroje u mlade
svoje dane mogao bezbrižno živiti na selu izvan grada Dubrovnika , baveći
se neprestano poljskim gospodarstvom i lovom , a pokraj toga osobitom lju-
bavju hrvatskim pjesničtvom. Stari dubrovački spomenici tvrde , da je bio
dapače prvi, koji je naučio Dubrovčane po boljem ukusu graditi i gojiti vr-
tove, te saditi i rediti inozemna voća i drva. Dinko Zlatarić spominje u nad-
grobnoj pjesmi takodjer zasluge Marojeve glede ove struke gospodarske. A
Ranjina svjedoči u svojoj 85. pjesmi , da je bio i vješt prirodoslovac, pozna-
vajući bilje i trave i otajna naravi.
U svojoj mladosti čini se, da je bio Maroje veliki veseljak , baveći se
mnogo ljubavju, u kojoj nije bio baš sasvim postojan , kako mu svjedoči pjesma
pod naslovom » Imena " , u kojoj opjeva dvanaest žena, medju ostalimi imenuje
i Cvietu, pod kojom razumieva po svoj prilici Cvietu Zuzorićevu , obožavanu
gospoju od svih skoro suvremenih joj dubrovačkih pjesnika .
Neimajući zakonite žene živio je s nekom nepoznatom ženom, koja mu
rodi tri sina ; medju ovimi bijaše i Horacio, hrvatski pjesnik na glasu.
Pod svoje starije dane prodje ga volja za pjevanjem , jer ga mine s
imućtvom i radost i zdravlje, što se može zaključiti iz dviju pjesama Dinka
Ranjine*), pisanih Maroju, te iz poslanice ovoga na istoga Ranjinu .
Ranjina , nagovarajući ga neka nedrži mnogo do bogatstva , koje tako
rado bježi čovjeka , već da prigrli znanje , i da pjeva nadalje pjesme , kako
ih je pjevao u mladosti, veli medju ostalim :
Jer z nanu nigda glas, još da umre, neumira,
Da nu se svaki čas to više prostira.
A bogat, mogu riet, još dobro nemine,
A on čas mu na sviet saj spomena pogine.
Bogatac mnogo je bil, kih se sad meu naju
Spomena sva zgubil, ter se već neznaju ,
A vik će hvaljena bit, ino nemore,
Meu nami spomena od Šiška i Gjore.**)
Maroje odgovara mu u svojoj poslanici , da je izgubio sav pjesnički
duh, jer da nemože pjevati on , koga su satàrle jadi , nesreće i bolest, veleći :
„Ako je što bilo
U mene ikadar, sve se je zgubilo .
Za tiezim pak, pjesni nij ' način da tvori,
Tko žive s boliezni i koga plač mori,
Kako ja, kî veće nisam moj , nisam živ,
Koga su nesreće satàrle i gork gnjiv,
U komu nij ' reda, u komu zdravja nî,
Ki sve smårt pogleda, nemilo kâ mu ckni.
Maroje živio je u tiesnom prijateljstvu osim Dinka Ranjine takodjer sa
Savkom Bobalićem, kako svjedoči poslanica ovoga, pisana Maroju i priobćena
od mene u životu Bobalićevom, zatim sa Dinkom Zlatarićem, koji mu i nad-
grobnu pjesmu izpjeva, sa Franom Lukarevićem - Burinom i sa Viktorom
Bessaljićem Baraninom, kancelarom dubrovačkim , u kojega smart nadgrob-
nicu izpjeva .
Nakon svoje smàrti, koja se zgodi dne 23. Veljače g. 1591., ***) ostavi
žalibože u dosta velikom siromaštvu svoga nezakonitoga sina Horacija, koji

*) Dinka Ranjine Pjesni razuke oroj 154 i 155.

**) Razumieva Šiška Menčetića i Gjorgja Dȧržića.
***) Ovaj datum sačuva nam rukopis pjesama njegova sina Horacija.
308 Pjesnici hrvatski .

po njegovoj smrti , u kasnije doba , kad bijaše Maroje od svih , te od istih

svojih najvjernijih prijatelja zaboravljen, na uspomenu njegovu sliedeću nad-
grobnu pjesmu sastavi :

U smart

poštovanoga otca svoga g. Maroja Mažibradića.

Dočim dub zeleni leti u dubravi
Haran je svom sieni , dotle ga svak' slavi ,
A netom sjever zli i zimnja godina
Lišće mu opali, nitko ga već nezna.
Tač' i ti moj bore, dočim sien činjaše,
Za tobom nebore svaki duh bisnjaše.
A sad si usahnul, ter čovjek na sviet nî,
Ki bi se spomenul od tvoje prijazni .
Da kigod reče daj , ovit' se lis kaže ,
Kî ubrah s tebe, znaj , u vrieme najdraže.
Nije vidit na svîti sadanjih vremena,
Tko bi požaliti prijatelja ljubljena.
Kamo tvoj Burina , toliko ljubljeni ?
Kamo li t' Ranjina , vàrhu svih žudjeni ?
Kamo li t' ostali, koji te ljubiše ,
Velici i mali? Svi te sad zabiše !
Znam , vriednih pjesnivac ne želiš ti slave,
Lovoran jer vienac stekô si vàrh glave,
S kojim si sad gori u višnji hram i dvor
Andriji i Gjori *) za velik razgovor.
Uživaj u slavi s tom družbom na nebi
Is viencem na glavi, ki steče po sebi.
Od Marojevih djela sačuvane su do sada u rukopisu samo njegove
93 Pjesni i neke " Poslanice " , od kojih posliednjih tiskana je jedna na
kraju od raznih pjesama Dinka Ranjine. Što mi priobćujemo , nije još ni-
kada tiskano bilo.

I.

Pjesni ljubovne.

1566.

Neka vil izbrana, kojoj se može riet ,

U sàrcu mom rana, svih vila kâ je cviet,
Čim slašću od rieči nadhodi pčela med ,
Jedan put u prieči ** ) svàrnu još u jed,
K mirisu sladkomu ružice rumene
Od raja u komu slasti su ljuvene,
Jer koralj càrljeni i ružu nje usti,
Kâ se vik rumeni, čini kàrv da pusti.
Koliko da reče, ostavju svaku zled ,
Ovdi vri i teče veća slas , neg je med.

*) Razumjeva Andriju Čubranovića i Gjonu Daržića .

**) svadji.
 I. Kukuljević. 309

Dragoj .

Prim' blago sej pjesni, izbrani moj cvite,

U suzah s boljezni kê ronim krozi te,
U kih ću plakati na tebe nemilo ,
I pravde pitati u tebe, mâ vilo.
Da vidju, na tvoj sud činiš li to uprav,
Dajući meni trud za službu i ljubav.
Pogledom ti mene napuni ljubavi
1 želje ljuvene, a pak me ostavi,
Ljubav mi ukaza, i milos obeća,
Dil moga poraza sad prispie nesreća.
Jer kratiš tvoj pogled proć meni ti sada,
A ne vîm za kû zled sàrdžba te tač vlada.
Reci mi krivinu, molim te Boga rad ,
Neka ja poginu za moj grieh odi sad .
Da veće gledati nebudem tvoj ures,
Da s mene imati ne budeš kû boles.
Toli ti nij' milo, da se tvoj zovu ja,
Reci mi mâ vilo, da veće podjem tja,
Nu neće toj razlog, a misli ti malo ,
Hoće li višnji Bog, mimo sve ostalo ,
Da najpr'je priblažiš ljubavi čovjeka,
A pak ga ostaviš, da cvili do vieka.

Jadovit stan .

Neka svak' govori, da na sviet' može bit

Od moga stan gori, i toli jadovit ;
Toj nije nikako, nit će bit do vika,
Ďa stanje ovako može bit čovika.
Jer kad sam kon vile , sàrce mê oćuti
Jadovne sve strile i čemer priljuti,
A kad sam na dvori, tučem se noć i dan
U nesvies po gori, gdi zvirju nije stan.
Gdje nije zeleni, ni vode ni trave,
Jeda gdje ljuveni trudi me ostave.
Nu nije načina u mojoj pameti,
Da može vîk ina misô se vidjeti ;
Jer s groznim suzami tuj pišem nje ime,
U svaki živ kami, da žive sve vrime.
Ako li gdje dodju u dubja zelena,
Upisan tuj odju biljeg nje imena
Dokoli kami jes i dubje zeleno ,
Žive vik nje ures i ime ljuveno.
Pak zovem po gori nje ures izbrani,
Da gora govori i da ga proslavi,
Jer gore, dubrave i golet kamena
Jur puna jes slave sve od nje imena.
A u toj čas mira neda mi nje ljubav,
Nego me satira, jakino zvierje lav.
Književnik I., 3. 21
210 Pjesnici hrvatski.

Imena.

Neka suzim, nek uzdišem, Sried planine ove biele

Na daleče mê radosti, Gdje me JAKA pripek' pàrži,
JAKO ljubim, A NE izdišem Draga siena jedne JELE
Mogućtvo je tvê ljeposti. Stravljen život moj uzdàrži.
Još nakazni da najjače Iznač meNI KÊ pokoje
Meni se uzmu protiviti, Ako želiš jaoh u smeći,
Ja do vika tebe brače Kad je uza me dobro moje,
Dvorit imam i ljubiti. Onda je pokoj moj najveći.
Još tvâ liepos hitra sobom Dobila je. jaoh, dobila
Sred razbluDE ŽAli kada, Tvâ ljepota sàrce moje,
Mene vječnim veže robom , ORAdosti draga i mila,
Duh moj plieni, sàrce vlada. O ljubljena mâ gospoje .
Jaku liepos , ah jaoh , rît ću , Na sâm pogled lica tvoga
Tko da može neljubiti, Rob osto sam vjekoviti,
Za te vazda spravan bit ću LiePE REci česti u koga
Život smàrti promjeniti . Da ne budu pridobiti.
Liepa i mila pčela ako je Još da nebo doli pade,
Mene upeKLA REkoh tako , Gore i zemlja bude uziti,
Sladke jesu rane , koje Sarce i duša moja RADE
Medna usta diele ovako . Tebe ljubit i dvoriti.
Kad ugledah càrne oči Ljuvenoga po sred boja
Sried lieposti plav rumene, Natječem se zaman s tobom,
Zlatan kô LUK REkoh skoči , Svedj OSTANE slava tvoja,
Zlatnom strielom ranit mene. Većiem svedj me vežeś robom.
Ah MA REci jaoh ljubice Sladko ' e drago liepo lice
Već hoću li u pokoju U ljubaVI CElivati ,
Kadgod ljubit tvoje lice, I još sladje mâ dušice
I uživat liepos tvoju ? Skrovnu rados uživati.
Nosi i budi svim proljeće
Tvâ ljepota u cviećicu .
Sried parsi ti raste cveće ,
Cvieće CVIETA u tvom licu .

Koprenici.

Mave koprenice, čim se s' tač polila ?

„Tvâ je vil suzice mnom s lica kupila !
A to je plakala, plakala sa svu moć.
Što kad je uzuala , er ćeš ti dalek poć, "
Rec' mi, što t' veljaše onda na prozoru ,
Kadno te ljubljaše ? -- "Ništa, ja t' govoru ! "
Joh ! kâ bi stvar nova, da t' ništa nehtje riet?
" Samo me cjelova, pak tebi dâ poniet " !
Odkli su s celovi nje suze u tebi ,
Na t' s plačem i ovi, joh meni , što to bi ?
"" Razlog je svakoji plač moj s nje mješati ,
Da hoć' me gospoji opeta poslati ?«
Ako j ' oć za čas poć mê suze skazati.
" Oto je veće noć, a hoć me čekati. “
 I. Kukuljević. 311

Treba je večeras van grada otiti,

Sad se ću u sij čas opeta vratiti. “
Ja te ću čekati, istom se čuj ne ckni.
Da hoć' joj poslati veće što po meni. ?"
Ovi joj s plačem moj daj cjelov sa svu moć ,
I reci, s Bogom stoj , ja podjoh, sad ću doć.

S vremenom sve dohodi i odhodi.

S vremenom sve bitje dohodi na vrieme ,

S vremenom i cviće još podje u sieme ,
S vremenom sunašce zahodi za goru ,
S vremenom vjetarce utiša na moru,
S vremenom i mrazi pred suncem opanu ,
S vremenom i drazi ikad se sastanu .
Vrieme će i meni satvorit tvû milos ,
Jer me je dovela do smàrti två lipos.

Drugo sunašce.

Vidju ja sunašce drugo sad na sviti,

Kê čini sàrdašce mê u plam goriti ;
Kê veću moć ima neg sunce od gore ,
Što studen i zima predobit nemore.
Kê čini još ob noć mê sàrce goriti,
Od koga nij ' se moć ničiem sakriti.
Komu bih usiljen sa svim se pridati
I vazda umiljen u svemu slišati
Da nebi sàrdašce mê u prah spáržilo ,
To drugo sunašce, to si ti mâ vilo!

II .

Pjesni razne

U smart gospodje N.

U ovom životu, tko hoće poznati

Umàrlu ljepotu , na me oči obrati .
Pogledaj na mene, pogledaj s milosti,
Tere vidj ' satrene sve moje ljeposti.
Gdje bješe prije znak veselih od oči',
Oto je sada mrak , koji smàrt uzroči.
Gdje ctijaše ružica i cvieće pribilo ,
Sâmo osta sred lica sad moga bliedilo.
Gledajte ljuveni, i nauk vam bit će,
Eto grob studeni mû mlados pokrit će.
I bit ću skoro ja prah, zemlja i pepeo.
A duša viek božja, ki ju je uzeo .
21*
312 Hrvatsko stihotvorstvo .

U smart gosp. Vittora Bessalia ,

po izgubljenju od Bara , kanceliera dubrovačkoga.
Bar slobodan porodi me, Tim nij' čudo da i za mene,
Padva razum poda meni , Kî, iz sužna grada bježim,
Nu Dubrovnik grad primi me Hrani hladak blage siene,
Živa i màrtva u svom sieni. Pod kôm i sad màrtav ležim .
O Dubravo ! ti odavna Odi miran u slobodi
Pod široke prima grane, Pjevah, vodeć dni čestite ,
Nebu ugodna, svietu slavna , Duh podje u raj , a vi odi
Pobieguće kralje i bane. Mirne kosti počinite .

Hrvatsko stihotvorstvo .

Opazka uredničtva . Pod ovim naslovom priobćujemo sada 2 članka : jedan razlaže
narav stihova narod. pjesničtva , drugi izvodi pravila, po kojih bi se presadjivao grčko-
lat. heksameter na domaće zemljište umjetnoga pjesničtva. Smatramo, da je dospjelo doba
jednomu i drugomu : od stotine pitanja, što su skopčana s krasotom naših narodnih
pjesama, nije doista posljednje, da se saznade štogod o njihovoj muzikalnoj prednosti
t. j. o njihovom stihu i razmjerih ritmičkih . Ovo pitanje da se valjano prouči,
potreba je tim preča, čim dnevice raste a tako i valja ugled i upliv pjes-
ničtva narodnoga na umjetno ; a nije podnipošto dovoljno, da se onim, koji u
sebi osjećaju božansku iskru pjesničtva , sve jednako samo čitanje narodnih pjesama
preporuča svestranom naukom oboružani vid nazire zakônâ, što su prostu oku sakri-
veni ; ovakovim tajnam treba u trag doći, te jih svietu odkriti .
Pokojni Vuk Štefanović Karadžić, koji se prvi dao na skupljanje narodnih pje-
sama, progovori takodjer prvi o narodnih stihovih u predgovoru k Lipskomu izdanju
pjesama, od god. 1824 , knjiga I. , str. LII - LXII.* ) Koliko mu bijaše do te na-
uke, pokaza i tim, što je zatim g. 1833. izdao u Beču knjigu Luke Milovanova o
,, srbskoj sličnorečnosti " s vlastitim predgovorom. Ovim učinjen je početak , premda
knjiga Lukina gleda više da protumači poznatu dan današnji svakomu teoriju stiho-
tvorstva latinskoga, rego li da se obazre na posebne potrebe našega jezika.
Nu i poslije onoga , što je u kratko ali veoma dobro napomenuo Vuk , bijaše
(a budimo iskreni te recimo, da ima i danas) mnogo pjesnika i nepjesnika, što tvrde ,
da u našem narodnom stihu ništa neima, van broj slovaka i odmor.
Tko bi takvoga mnienja bio , odgovara mu u pomenutoj knjizi već sâm Vuk
ovako : 1 ) broj slogova i odmor , to su naših narodnih pjesmah glavna i jedina.
pravila , na koja je pjesmotvorac pazio (no i to neosjećajući , nego samo držeći se

*) Najviše po onom sastavio sam i ja dotični predmet u članku ,,Jihoslované “.

 Hrvatsko stihotvorstvo . 313

nha i glasa u pjevanju), a pjesničke stope i slogomjerje po svojstvu jezika (u

onom broju slogova i s onim odmorom) namjesti se samo od sebe (tako je
mogao i Omir po svojstvu ondašnjega grčkoga jezika u heksametrih spjevati Ilijadu i
Odiseju i nemisleći o slogomjerju, kao n. pr. što nije mislio ni Došen , pišući Aždaju
sedmoglavu četverostopnimi troheji) ; 2. ) ja niti sam onda (t . j. g. 1824 ) mislio, niti
mislim sad (t. j . godine 1833 ) , da su naše narodne pjesme po slogomjerju bez po-
grješke , nego sam mislio, i sada mislim , da se u svakome rodu njihovih stihova
poznaje, kakovo je slogomjerje trebalo da bude , pa što nije po onome, ono je
pogrješno , kao što se (gdje manje gdje više) nalazi i kod najznatnijih učenih sti-
hotvoraca sviju naroda ; 3. ) ja mislim , da metrum ili slogomjerje mnogih naših na-
rodnih pjesama može lasno poznati ne samo učen i u ovom poslu vješt Srbin , nego
i Niemac i Englez i Francez, koji ni jedne rieči srbski nezna , nego samo da mu se
pjesma nekoliko puta pročita ili odpjeva. To su rieči Vukove, i ja sam osvjedo-
čen, da će jih još danas rado prisvojiti onaj , koji što o tom razumije , a ovdje sam
jih napisao, da izvedem i podkriepim dvie istine : 1. da je i sâm Vuk, koji se upravo
rekuć rodio i odrasao , živio i osiedio , dapače i umro uz narodnu pjesmu -- dobro
osjećao , da ima dobrih , nedobrih , dà i pogrješnih stihova u narodnom pjesničtvu ;
2.) da je dakle opravdano i razložno nastojanje svakoga onoga , koji odabire, što je
bolje, i prema tomu gradi pravila.
pokušao je prije dvie godine pobliže ustanoviti g. A.
Koja bi to pravila bila ,
Veber-Tkalčević u predgovoru k pjesmi " Junakinji Mili " , i sada ovdje g. V. Pacel :
koga pitanje zanima , treba svakako da oba članka uzporedi , pak će lako i sam iz-
naći, gdje se slažu, gdje li neslažu. Žalim, što nije članak g. V. P. -a obširniji, nego
li što jest : ovako ostade mnogo pitanje skoro i nedotaknuto , o kojem bismo rado
pobliže čuli njegovo mnienje. Čitav predmet biti će mnogim istom tada jasan , kada
se na nekoliko glavnih točaka svede, koje se imadu prije ustanoviti, nego li se dalje
podje : ja nalazim, da nam se sve jednako nameću ova od prilike pitanja : 1. vlada
li našim stihom (toli narodnoga koli umjetnoga pjesničtva) bud sam naglas, bud sama
količina, ili jedno uz drugo ?; 2. ako li jedno uz drugo, što većina priznaje, kako to
biva, u kojem li razmjerju ?. Od ovih pitanja postaje namah još obćenije treće, što
ga nikako nemožemo mimoići : koje će se slovke u stihu uzeti za duge , koje li za
kratke ?
Dok nije to riešeno, nemožemo u gradjenju pravilâ ni za korak napried, što je
i Vuk u pomenutoj knjizi pravo prigovorio Luki Milovanovu .
Na ovo načelno pitanje naći će čitatelji jasna odgovora u članku g. A. Tkal-
čevića , dočim ga g. V. Pacel izriekom neizreče, ali se ipak razumije, da po njego-
vom mnienju osim naravske dužine (to su slovke naglašene , ili što barem mogu biti
naglašene naglasima i ' ) i svaka kratkonaglašena slovka ( i ) vriedi metričku
dužinu.
Neznam , da li nećemo tim na jedanput dobiti previše dugih slovaka ? Za hek-
sameter već je sâm gosp. A. T. predložio jednu iznimku , koja mi se posve temeljito
obrazložena čini.
Nu svakako bih rekao , da ako naši pjesnici izprva barem toliko priznadu , to
će biti znamenit napredak do one krasote i pravilnosti hrvatskih stihova, koju si po-
314 Hrvatsko stihotvorstvo.

kraj tolikih ritmičkih prednosti našega jezika punim pravom smijemo željeti :
dakako , tko to načelo prizna , obvezati će se ujedno na točnu nauku o količini i
naglasu hrvatskoga jezika, oko čega , nemislim baš, da je naš književni sviet do sada
mnogo nastojao, neizuzam niti samih pjesnika !
Druga razprava t. j . o heksametru od gosp . A. Tkalčevića neima dakako te na-
mjere , da nam na silu i proti volji narine ovo staroklasičko mjerilo neka se dakle
u nas pjesnici ništa neboje. Nu ako li se nadje , da su heksametri ne samo
mogući, već što je važnije , još i ugodni, nemogu uvidjeti, zašto bismo upravo mi Hr-
vati, barem prevodeć n . pr. Omira ili Virgilija, posljednji i najduže zazirali od izvor-
noga mjerila ? A kada toliko postignemo , biti će zadovoljan jamačno i pisac i mi
netreba nam pako istom spominjati, da je naša iskrena želja, da oba ova članka nadju
odziva od mnogih strana , kojim ćemo rado ustupiti mjesto u Književniku. Sa svoje
strane primećujemo samo toliko , da nebismo nikako htjeli braniti ono načelo g. A.
V.-a, po kojem " su samo oni stihovi valjani, koji čitani sasvim kano proza izdavaju
sami sobom neko glasje “ ; to će , ako pravo razumijem, toliko reći, da velika većina
stihova Omirovih i Virgilijevih ništa nevalja : ja bih se takove konsekvencije strašio ,
a osobito, kada vidim, da pomenuto načelo mjeri stihove o mjerilo prozaičko ,
te već a priori dokida razliku medju pjesmom i prozom , dočim se danas obćenito
uzima (a živih nam je primjera na blizu t. j . u domaćem narodnom pjesničtvu), da
kod pjesničtva valja upravo od pjevanja izaći, ne pako od prozaičkoga iz-
govora. V. J.

I. Stih i naglas narodne pjesme.

Napisao
Vinko Pacel.

Stih narodne pjesme osniva se na naglasu.

U narodnoj je pjesmi najkraći stih od tri slovke , najdulji od trinaest.
Pravilnost stiha kaže se istom u osmercu glede ciele pjesme ; ako li je
kraći, to mu je težko dokazati pravilnost u svih stisih , prem da ih ima, n.
p. u petercu, gdje je izpred odmora daktil, a iza njega trohej :
Biserna brada
U čašu pada itd.
ili u šestercu : Ja siromah ratar
dobio sam katar,
to jest kašalj ljuti ,
da mu više puti
ni od kozjeg mlieka
nije bilo lieka itd.

Pravilnost je u tom, što je u stihu odmor, a na početku stiha i iza od-

mora prva slovka naglašena, ako i nije ili nebi bila naglašena u prozi. Tako
je u petercu , tako u šestercu i u svakom stihu ; obrazac je dakle :
1 ) petercu , uzev da znači slovku naglašenu , bez
naglasa, a po volji naglašenu i bez naglasa, t . j . zamjenice slovka nagla-
šena mjesto nenaglašene i obratno ;
2) šestercu :
3) osmercu :
 Hrvatsko stihotvorstvo . 315

Ovako je izpjevao Gundulić Osmana , ovako i ostala svoja djela, ovako

i Betondić, Palmotić, Gjorgjić itd. Netreba dakle ovdje uzimati nikakove hi-
poteze o " neizvjestnosti, što naš narod nezna još prave razlike izmedju što-
kavskoga i čakavskoga naglasa" ; ja barem ne ponjam , kada je naš narod
otu razliku znao, jer toga ne dokazuje nijedna ni narodna ni umjetna pjesma ;
niti ponjam, kada će narod otu razliku znati . Valjda je prevoditelj Junakinje
Mile (str. 8. i 9. ) mislio na što ina , t. j . da je štokavština jur od davna za-
čela obladavati čakavštinu i kajkavštinu ; da je oboje nestalo više od polo-
vice, čemu svjedoče listine i književnost ; i da su se mjestimice sve tri jako
pomiešale ne samo glede naglasa , nego i glede svega razvitka jezikovoga.
Ovo je miešanje naravna posljedica ili veće jakosti jednoga narečja, ili veće
popustljivosti drugoga narečja s razlôgà vrlo razlikih. Ovaj se razvitak i
miešanje mora priznati za neoborivu istinu , ali ne treba zaboraviti, da se po
toj istini moraju suditi i proizvodi ili pojavi u jeziku onoga vremena , dakle
i stih u pjesmovanju. Stihi pako i pjesme svih vremena i svih pokrajina i
svih narečja dokazuju upravo to , da osim spomenute pravilnosti ine nije
bilo ni u kojoj dobi u stihu . Da na rod nezna razlike izmedju štokavštine i
čakavštine, te da za to književnici moraju tražiti veću pravilnost , to je skok
u umovanju radi toga , jer mu nije saveza .
Usudjujem se reći da je to posve lasno ovako ponjati.
Narodna je pjesma postala s recitativa radi rieči i smisla im, a ne
radi napjeva ili glasbe , pa bio peterac , osmerac ili stih ma koje vrsti,
narod broji slovke, da jih bude jednaki broj u svakom stihu , pazi na odmor,
naglasi slovku na početku stiha i iza odmora (razlog je tomu , što je skoro
svaka prva slovka ili rieč od jedne slovke na početku izreke u hrvatskom
jeziku naglašena , te za to ne može biti enklitika na početku izreke) , a ne
--
pazi nimalo , kakove su ostale slovke, ili naglašene , kako naglašene ,
ili bez na glasa.
Razlozi, da narod mieša štokavštinu i čakavštinu , jer da izgovara ràv-
-
nica i ravnica , gòvori i govòri , razbàcujem i razbacùjem
ovi razlozi nestoje, jer ako se možebiti gdje po štokavštini izgovara razba-
cùjem , to je doista pogreška prema štokavštini , a ravnica i ràvnica ,
te govori i govòri to su različne rieči. A nevalja zaboraviti, da
ima i nevještih narodnih pjevača , i još nevještijih skupljača ; niti valja za-
boraviti, da pjesma ide od usta do usta itd.
Rekav ovo , izvodim ovako : ili je ovo istina, što rekoh o pravilnosti
stiha , te su svi osmerci itd . u našoj književnosti , i svi deseterci itd . u na-
rodnih pjesmah pravilni ; ili nije istina , te onda ne valja ni jedan stih niti
Gundulićev, nit Palmotićev, ni Betondićev, ni Gjorgjićev, niti ikoja pjesma u
Vukovoj sbirci itd .
Da je pako ono istina, razgledimo neke kitice iz Osmana :
=
Ah čiem si se zahvalila Sve što više stereš krila
J
Tašta ljudska oholasti, Tim ćeš paka - niže pasti.
316 Hrvatsko stihotvorstvo.

Mraznoj zimi dodje svrha Kraljica je majka tvoja

S premaljetna jur dohoda ; Cesarova sestra slavna,

Snieg s planinskieh kopneć gora Od sjeverne kuće , koja

Što uze goram, riekam poda. Cesaruje sviet od davna.

Car mu prida u pohodu Ah davori ! družbo mila

S tyrdom stražom od bojnika Poznate li mjesta kleta

=
Bogdanskoga vojevodu, Gdje neizmjerna naša sila

Gašparova namjestnika. Minuloga pade ljeta.

Koga je volja neka prodje svega Osmana, pak će se osvjedočiti , da je

obrazac, što ga gore o osmercu stavih, posve istinit.
O desetercu valja pamtiti, da ga ima više vrsti : glavni mu je obrazac
ovo : ili

I uza nju pomaganju gorku , ili

- - -- ,
A sad čuješ lelek mučenika , dakako opet sjetiv
se, da prva slovka u stihu mora biti naglašena i iza svakoga odmora.
Prve vrsti ima malo stihova, niti ih može biti mnogo po ustroju našega
jezika ; n. p.:
Odkud zlato , koji njive nema ,
Nego tursku svojiem znojem topi ?
nego su obično pomiešane redomice sve one tri vrsti , ka kojoj pristupi
često i ova vrst, su dva daktila

mjesto tri troheja , n . pr .:

Medju njima sestrica Jelica.
S obzirom ipak na obrazac ob osmercu valja i deseterac pridesiti ovako :
1) ili
2) ili

3) ili
4)
da je ovaj zadnji najslabiji i, rek bi nepravilan, vidi se odatle , što ga je
sbilja u narodnih pjesmah vrlo riedko .
Evo primjera za obrazac :
1) Što bez straha | svi su pred njim pali -
A pak slučaj kako junak zbori
Bože mili na svemu ti hvala
 Hrvatsko stihotvorstvo . 317

2) Veli njemu | Kraljeviću | Marko

Još mi valjda posrnuo | nisi
Već on njima i tri tovara | blaga
3 ) Kad pogleda | Gjemo Brdjanine
Kako sam se s tobom | sastanuo
Prekrsti se sjede | na dolamu
S obzirom na ovo čini mi se , da je nepravilno zabilježen ritmuś i u izvrst-
nom članku Jihoslované u českom naučnom rječniku na str. 355.
S obzirom na to , da je , kao što rekoh, narodna pjesma postala s reci-
tativa, te se tako i pjeva : valja pitati, je li ono, što njeki vele razlog ili
samo dosjetka , da je naime pjesma spjevana jednim samo ritmom (bud
prvim bud kojim inim) kano bubnjanje (ritmičko dakako)?
Uzev narodnu pjesmu, ma koju, spjevanu različnim ritmom u desetercu
valja priznati , da je to razlog , ali samo uz ova dva uvjeta ; jedno
što naime sbilja u narodnoj pjesmi izmjenjuju se različni deseterci ,
obično njeki budući prvoga , njeki drugoga, njeki trećega obrazca ; onih obrazca
četvrtoga ima malo ; i drugo
ako je istina, da su oni , koji pisaše narodnu pjesmu po čuvenju, sbilja
ju onako napisali , kao što je pjevač pjevao, ne premjestiv ni jedne rieči , n . p .

Dva su bora - uzporedo rasla,

Medju njima - tankovita ---- jela:
To ne bila dva bora zelena *
Ni medj njima tankovrha jela,
Već to bila dva brata rodjena,*
Jedno Pavle a drugo Radule, *
Medju njima sestrica - Jelica itd.

Zviezdam označene čuo sam ja ovako pjevati :

To ne bila -- dva zelena bora
Već to bila dva rodjena brata
Jedno Pavle a Radule drugo --

Znajući ja ovu pjesmu iz Vukove sbirke na pamet , začudih se harmo-

ničnim stihom , slušajući na svoje uši ; dakako da je pjevač odmorio se uz
slabi stih, u kojem su dva daktila .

Ali proti ovima dvama uvjetima ima narodnih pjesama, u kojih je svaki
stih u svoj pjesmi isti , i to ili po prvom ili po drugom , ili po trećem
obrazcu, osobito ako se pjesma ne recituje , nego svaki stih istim napjevom
.
pjeva ; dokaz budi evo jedan iz I. knjige Vukove sbirke :
pj. 93. Povila se zlatna žica iz vedra neba itd .
pj . 94. Pasla Mare pauniće itd.
pj. 108. Oj snašice Nedo itd.
pj . 426. Kad će ono krasno vrieme doći itd .
pj. 428. Oj djevojko dušo moja itd.
318 Hrvatsko stihotvorstvo .

pj . 436. Sokol leti preko Sarajeva

pj . 482. Što ću junak, ustrieli me striela .
Valja ipak razlikovati u ovakovih harmoničnih pjesmah , da je često
caesura mjesto odmora.
Negledaj mi skuta ni ru - kava
Ni mi mlade konja negle - damo.
I lijepo -carstvo djevo - jačtvo
Caesura zauzme ne samo jednu , nego i po dvie slovke.
Da ovo nije bubnjanje , nego je ritmika pjesnička , mora priznati
svatko, u koga je i kakvoga pojma o naglasu i o njegovoj razlikosti.
Neznam, da li se ova pjesma, što ju u Senju pisah po čuvenju ne pje-
vanu nego u pero govorenu, pjeva stihom ili recitovanjem ; ali da su joj sti-,
hovi svi pravilni , te bih jih ja nazvao harmonične , može se osvjedočiti
svatko.

Kraljević Marko priča svojoj materi :

Zlu večeru večerao Marko,
Suha kruha i glavicu luka,
Grohotom se nasmijao Marko .
Stara ga je upitala majka :
Što se smiješ moje čedo Marko ?
Jal' ubogoj večerici svojoj ?
Jal' starosti svoje stare majke ?
Nesmijem se mila moja majko !
Nesmijem se večerici --
svojoj ,
Nit se smijem ja starosti - tvojoj ;
Već se smijem -- mila moja majko !
Dok sam bio ludo momče — mlado ,
Susrete me - poturica turska
A u mene od oružja - ništa
Do unjkesa - i torbica - konjska ,
I u njojzi dvaest četir ---- čavla,
I dvie ploče -- dobra konja - moga ;
Tim ga udrh -- mila moja ---
. majko!
Mrtvo Ture - pade,
crnoj zemlji
- da se Ture
Još ja mislim smije,
A to Ture - izkesilo zube.

Ovakovih pravilnih, harmoničkih stihova i čitavih pjesama ima osobito

u tako zvanih gradskih pjesmah, postalih upravo u novije doba.
Što njeki naši pjesnici za ovu pravilnost nehaju , osobito u pjesmi , spje--
vanoj u kitice ( strofe) , te se srde , kad jim glasbenik kaže , da ovu ili onu
pjesmu ne može složiti u glasbu , tomu su jim krivi neharmonični stisi . Neka
dakle kušaju pjevati pravilno, pa da vidimo ; ali neka ne zaborave, da jim je
paziti i na to , da bude u svakom stihu , što je harmoničan prema kojemu
 Hrvatsko stihotvorstvo. 319

drugomu u kitici (n . p . 1. i 3. , 2. i 4. ili 1. i 4., a 2. i 3. itd . ) naglas isti

barem glavno ga izgovora, jer tu ne bi se imalo paziti na podpunu toćnost
- ako i jest ova opet najugodnija uhun. p. da se sriče
oštri naglas
i oštri ,
kratki
i kratki ,
oštri
i kratki ; te prema tomu opet
dugi
i dugi,
obli
i obli , ili barem
dugi
i obli ;
jer neka vjeruju , da ne valja srok : stàti
i gledati , iz takovih srokova ne može ni
Verdi ni složiti po glasbi ritmičkoga napjeva , a Mayerbeer ne bi valjda ni
htjeo . Spomenimo samo , koliko viču njemački vještaci kada jim glasbenik
rieč Herz ne samo izkvari dugom notom (prema talijanskomu cuore ili
francuzkomu coeur), nego joj podmetne i fioriture Ali tako čine i naši ,
tvoreći od rieči srdce nagrdu serce ili sarce. Kano što vještaci Niemci
ne dadu da je Herz s fioreturanimi notami klasična glasba , tako to nemoże
biti ni u nas . Valjalo bi dakle , da se one crkvene pjesme , propisane za
mladež na gimnazijah i realkah naših , preglede i poprave , te da ne pjevaju
„ majko milos er dnosti " prema latinskomu mater misericordiae , jer je i to
nagrda, nego valja ili rieči ovakove zamieniti ili premjestiti.
Osobito pako molim pjesnike, koji pjevaju u kitice , da se drže strogo
pravilnosti , ne radi nje same nego radi toga , što oni ne mogu zabra-
niti glasbeniku, da jim ne složi napjeva za pjesmu , u kojoj s napjeva pokaže
se u pjevanju dvoja nagrda. Dakako da i gospoda glasbenici imali bi se dr-
žati strožije metrike, nego li do sada . Molim pako gospodu pjesnike , da uzmu
misliti o tom, ali neka mi neuzvrate Kačićem, koj je tobože takodjer pjevao
u kitice, pa su mu za to i stihovi dosta loši ; pače kitice su u Kačića stvar
posve izlišna , te jih je on pjevao bezposličke ili neznačke, osobito ako se
sjetimo, da su kitice u narodnoj pjesmi ili suvišne ili novijega postanka , sva-
kako pako prema napjevu , a ne prema recitativu ; dočim su u junačkoj
pjesmi, to narodnoj to umjetnoj , deseterci umiešani svakoga obrazca upravo
radi toga prava divota. To je takova istina , da proti tomu ne mogu ustati
nikakova pravila, pa bila ma kako konvencionalna ili sistematična.
Uviek samo jedne vrsti pjesme čitati , bio ritmus osmerac ili deseterac,
to je dosadno , osobito u podužoj pjesmi , ili ako i nisu duge pjesme , nego
jih je mnogo, pa bio pjesnik najbolji. Latini si pomogoše razlikostju u hek-
sametru, kod nas tu razlikost mnogo pomaže razlikost naglasa.
Ali zar se ne bi moglo pjevati u Hrvaštini i inim ritmom ?
320 Hrvatsko stihotvorstvo.

Najprije mi je na ovo odgovoriti , da u hrvatskom jeziku ima ritma

svakoga što i u Latinštini, i to radi dvojega polagahnoga a dvojega hitroga
naglasa, da je tu razlikosti, što joj se do sada riedki pjesnici nadaše . Ogle-
dimo jih.
Dvoslovčani:
1. Spondeus " A
" tri vrsti : oštrić,
1 A kòvâč , pròzôr (ili prózor , a ne
A A pîšêm.
pròzor),
2. Trocheus 9 četir vrsti : östrog,
ràka,
vrsti, "
vlâst mu.
3. Jambus 9 četir vrsti : 11 no čist,
al čù,
i trá(va),
jer jâ ; ovaj je težak , al je
ipak Trnski preveo Državinovu Odu Bogu s ruskoga .
4. Pyrrhichius ~~ : (ljut)ita , si ga, itd. same enklitike.
Troslovčani.
1. Daktilus- , četir vrsti *) : òstruga,
rècimo,
národi,
lièposti.
2. Anapaestus četir vrsti (vrlo se lasno nadju takove rieči) :
nego prst ,
ali rák,
jer će Bóg,
A ili tî.

3. Amphimacer : -- 16 vrsti :

11

4. Amphibrachys : " 4 vrsti :

5. Bachius ; 9 3 vrsti :
A
A

*) Valja pamtiti, da kano što jednoslovčana rieč i u narodnoj pjesmi gubi naglas, tako može
i u umjetnoj, ovo vriedi i za sliedeće, to je velika polakšica pjesniku .
 Hrvatsko stihotvorstvo 321

6. Antibachius : " 3 vrsti : (1 A

A A
7. Molossus : 9 3 vrsti A
1 A A
A A A
8. Tribachys : samo 1 vrst : (1) movina. Na ovaj način mogu
se izvesti obrazci i za četveroslovéane rieči . Mnogo oblakšuje , osim onoga
što gore spomenuh, to , što padež samostava , cieloga pridjeva itd. i vremena
može biti naglašen ili nenaglašen. Mažuranić bilježi padež u sklonu i spregu .
U jekavštini se vidi sbilja ota razlika , najpače izmedju cieloga i kratkoga
pridjeva.
Odavle se vidi, da se Hrvatski jezik u ritmiki i metrici može natjecati
sa svakim susjednim jezikom, samo ako pjesnici uzhtiju .
Evo primjera heksametra iz Katančića , koj ga je skladao po latinskoj
prozodiji, te mu zato nevaljaju (Fructus auctumnales st. 40 ) :
Glas oni 1 sladko slišat || viltrić kada | pune zalpadni
U svirallu svirat || pivalti još | Pana po pivke.
Evo primjera iz Marka Brujerevića (Dubrovnik III. knj. , str. 55. ) ; ovi
su heksametri skladani po naglasu.
Ti koji dni trajaš i noći knjige promećuć ,
Pomnjivo tražeći slovinskog naroda slave itd.
Evo primjera iz I. knjige Vukove sbirke , s dva daktila na kraju , a u
sredini trohej pjesma 114.:
Petar se gradu falio
Ne ljepše ljubi --- od moje
Ni biele vile - od gore
Začu ga --- vila - iz gore,
Panula Petru --- na dvore itd.
Premetnuv rieči iste, postanu sami troheji :
Falio se Petar gradu itd .
Ne od moje ljepše ljubi itd.
Pj. 180. Sedila Kosana )
Te kosu | češljala ) Ovdje su 2 daktila, izmedju njih odmor .

A da ima i u narodnih pjesmah hrapavih stihova , evo dokaza :

Od sestrîćâ, od Voinovićâ ―
Kada sam ju ja prstenovao
Vidjeh care, i prstenovah ju
Nadmudrismo , i nadjunačismo -
I to mlado, jošt golobradasto itd.
Pj . 210. Oda šta se potrese Rodi sveta prečista
Vedro nebo i zemlja? Hrista Boga našega.
Ovdje su dva troheja, odmor i daktil .
322 Hrvatsko stihotvorstvo .

II. O hrvatskom heksametru.

Napisao

A. Veber-Tkalčević.

Prevadjajuć ja za šalu i zabavu Mickievićeva Konrada Vallenroda, zapne

mi posao kod jedne vrsti stihova , za koje sam držao , da jih moja nevještina
neće nikako moći izmamiti iz našega jezika. S toga obišav sve ostalo , tre-
balo mi je napokon zaroniti i u tu nepoznanu pučinu, ako sam hotio prepli-
vati jáz i djelo gotovo na obalu iznieti. Mickiević mi veljaše , da su mu ti
stihovi gradjeni po naglasku, a oponašaju grčki heksameter ; zato stadoh i ja
prebirati po prstih , kano što smo ono nekoć običavali skandirati. Nešto kao
da ide onako, a nešto zapinje, osobito što se opaža , da je stih razpolovljen ,
te su obje pole malo ne jednake. Ali ja vjerujuć nepobitno glasovitomu pjes-
niku , uzmem da tako valjda uznešeni moraju biti slavjanski heksametri, pa
stanem jih oponašati po našem naglasku , obaziruć se samo ondje na dužinu
slovke, gdje mi je trebala za arzu i usiek. Takovim načinom , radeć vrlo i
lako i brzo , dodjem do stihova , od kojih priobćujem ovdje na ugled četr-
deset. Svršiv ovako taj posao , uzmem ga čitati lievo i desno , pak mi se
kano novost dopadne , osobito što sam opazio , da mi se tim prilično izpu-
njava davno jur gojena misao , po kojoj su samo oni stihovi valjani , koji či-
tani sasvim kano proza izdavaju sami sobom neko stalno glasje. Glasje sam
dakle postignuo, ali to mi se nije činilo blagoglasjem , već više jednoglasjem.
Držeć ja to sveudilj za slavjanske heksametre , priobćim posljedak svoga rada
vještijemu si drugu , koji me uputi , da je to tako zvani aleksandrinac , plod
pokvarena grčkoga ukusa , što je Poljak od neprikladnosti poljskoga jezika
za prave heksametre od nevolje sagradio . Zlovoljan htjedoh zabaciti sav po-
sao ; ali se na sreću sjetih suda neumrloga pokojnika Šafaríka , da je česko
i hrvatsko narječje vrlo prikladno za grčka mjerila , te stadoh razmišljati ,
kako bi se od ovih jasnih zametaka mogli stvoriti pravi heksametri . Sad s
mjesta uvidim , ako hoću da stečem mužkih usieka, da mi treba mnogo rieči ,
kojim je zadnja slovka po naravi duga, pak uzam u ruke i opet pohva-
Jjenu slovnicu A. Mažurunića , nadjem , da jih ima dosta. Držeć se dakle i
ovih pravila i mojih u predgovoru k Junakinji Mili izrečenih načela, sasta-
vim u brzo ovih četrdeset heksametara . Premda sam već sada bio na

polak osvjedočen , da mi je pokus dobro pošao za rukom , zamolim ipak po-

tvrde radi prijatelja štokavca , da mi ovo prozaički pročita, nerekav mu ni
rieči , što ima odavle izići . Štokavac čita , a iz ustiju mu se na naše čudo
izliju heksametri, koje on priznade jednake grčkim i latinskim , a ja jih scie-
nim za mnogo savršenije ; što će svatko onda uvidjeti , kada nacrtav ovdje
pravila naškoga heksametra s klasičkim ga prispodobim.
 Hrvatsko stihotvorstvo. 323

Kano što to biva u klasičkih jezicih , tako ima i u štokavskom našem

narječju rièči, koje sastoje bud od samih kratkih, bud od samih dugih , bud
od pomiešanih slovaka ; kano : bob , rob , ŏtăc , oprošćen ; Bōg , rōd , krāljā,
pālē , prāšćānjēm ; nāród , zāvod , dolinōm. Ovdje mi valjda netreba obširno
dokazivati, da je samo ona slovka duga, kojoj i govor traži dva puta toliko
vremena, koliko kratkoj.
Povrh toga svojstva rieči (koje se latinski zove quantitas , a hr-
vatski teža od težine) , ima svaka rieč slovaka , koje se izgovaraju jačim
glasom , nego li ostale, a to se zove naglasak ; svaka dakle rieč ima i na-
glasak i težu (accentum et quantitatem), što treba dobro razlikovati .
Slovke kratke mogu u našem jeziku imati dva naglaska , ili “ , ili ` ;
kano bob , brat , òtac , òvan ; duge slovke mogu imati opet dva naglaska ,
ili ' , ili ^ ; kano : Bóg, tábor ; jâram , slûga. Po tom ima štokavsko narječje
jedan naglasak više od najizvrstnijega u toj struci grčkoga jezika , koji ima
samo tri naglaska ; čim naš jezik izilazi življi i okretniji od istoga grčkoga,
što se ovdje s osobitim ponosom spominje.
Po tom se vidi, da naglašena slovka nemora biti po teži duga , već
može biti i po teži kratka , kano : süžānjā, dàsākā ; govòrēći itd . Tim se što
Jasnije dokazuje, da je drugo naglasak , a drugo teża , ter jih netreba mie-
šati zato, što ima rièčî , u kojih naglasak stoji na slovci po teži dugoj , kao
u rieči národ.
Iz toga , što u štokavskom našem narječju ima slovaka i naglašenih i
nenaglašenih , dugih i kratkih , sliedi očevidno , da naške rieči imaju u sebi
neku glasbu , koja u obće sastoji u dizanju i spuštanju , otezanju i pokraći-
vanju glasova. Nepreostaje nam dakle drugo , nego da mi gradeć pjesme ,
koje su svakako spojene s pravom glasbom , tako poredamo rieči u stihu ,
kao što glasbenici poredjuju glasove u glasbi , da nam izdaju neko stalno i
pravilno glasje, dotično blagoglasje ; jer kao što neblagoglasna glasba nije
glasbom, tako i neblagoglasan stih nije stihom.
Od svih dosadanjih sustava glasovanih u stihu , najviše se cieni sustav,
pače ritam heksametrički, što je on i najduži i najraznoličniji .
Ali odatle , što je heksameter bio blagoglasan grčkomu i latinskomu
uhu , nesliedi jošte da će biti i naškomu, što on tek onda postaje, ako u pro-
zaičkom našem izgovoru ima mnogo sastavina njegovih , jer onda se to glasje
ima držati srodnim našemu , dakle blagoglasjem. To se postigava još osobito
onda , ako izvadjajuć ritam netreba nenaravski natezati rieči , već ako se
one mogu tako preliti u onaj heksametrički kalup , kano da se proza čita ;
pa tih sastavina ima u našem jeziku toliko , da mi do heksametričkoga blago-
glasja dolazimo i laglje i naravnije od istih Grka i Latina ; i to po ovih
pravilih :
1. Svaka se naglašena slovka ima držati dugom ; jer takove se slovke
izgovaraju i jače i drugčije , nego li kratke ; ako one dakle nemogu biti
kratke , moraju biti drugo nešto, a to jest : duge . Koji jezik zanemaruje na-
glasak u stihovih, taj ubija dušu jeziku ; jer rieči samo kratkih slovaka ne-
324 Hrvatsko stihotvorstvo .

daju se bez naglaska nikada izgovarati ; kako ćeš izgovoriti otac, ako o ne-
izgovoriš jače nego li a ? Pak to samoubojstvo počinili su i Grci i Latini ,
koji u prozi izgovaraju cèlěběr, a u pjesmi celeber. Odatle izilazi , ako n. p
latinski stih čitaš po prozaičkom izgovoru , neima ti stiha, ako li ga čitaš po
stihu, neima latinskoga jezika , kao što to dokazuju mnogi stihovi.- Pametniji
treba da budemo mi, koji u rieči : dolazak vidimo dōlăzăk , nego da u njoj
nadjemo dõlăzāk , koje posljednje rieči nebi nijedan našinac priznao našom .
2. Svaka po izgovoru duga slovka ima se uviek držati dugom , jer
kada bi ju čovjek kratko izgovorio, pokvario bi ju očevidno, te smrtnu ranu
zadao jeziku, čega ni pjesnik , uza sve njegove poznane slobode, nije vlastan
učiniti ; nārōdōm valja ovako čitati, nipošto narodom .
3. Svaka kratkim naglaskom zabilježena slovka može biti kratka , ako
poslje nje sledi duga slovka ; ovo se pravilo ima smatrati kano iznimka od
prvoga, ali ne samovoljna, već osnovana na naravi i jezika u obće i naškoga
izgovora ; jer ako i slova mienjaju ponešto svoje glasove u različitom su-
sjedstvu , kao svat, svatba , običan i občina : to takav kratki naglasak medju
kratkom i dugom slovkom nemože izdati nego kratku slovku ; kratka mu bo
s jedne strane podjeljuje nešto od svoje kratkoće, a duga ga s druge strane
suzbija od sebe, te ga svojom jačom naravlju silovito potiskuje u kratkoću .
To nas uće i naški izgovori ; jer doista ove rieči : dosta sužanja , i malo
dàsaka , izdaju glas ubilježen ovako : dōstă sŭžāujā , mālō dăsākā . Toga su se
pravila držali i Grci i Latini ; kano : virūmquě cănō, premda na a ima kratki
naglasak, koji svakako treba izgovarati , ali nešto tiše nego obično , pa tim
se sliedeća duga još jače iztiče, i stih u navadnu kolotečinu uvodi .
4. Svi jednoslovčani pre dlozi , veznici i prislovi mogu se uzimati sad
dugo , sad kratko ; jer nebudući oni u obće važne osobnosti, izčezavaju prama
drugim samostalnim riečim, te se njim prilagodjuju ; ta iznimka nekvari ni-
malo ritma , osobito u rukû vješta pjesnika , koji će dotičnoj rieči naznačiti
takovo susjedstvo , da se ona po njem i nehotice poda ; tako na primjer vez-
nik i može dobro stajati i na mjestu i duge kratke slovke , kao što do-
kazuju ovi stihovi :
Jedan mlad je i liep, a drugi poklopljen dobom
i od otca izvezoh. Dà I u snu tlapajući.
5. Sve enklitike , to jest rieči bez naglaska , uzimaju se uviek kano
kratke, te se u našem jeziku nemože pomisliti slučaj , gdje bi one mogle biti
duge, osim jedinoga je u pitanjih : Je li ti kāzō .
6. Slovaka po položaju dugih nepoznaje hrvatski jezik, on bo naravsku
dužinu i kratkoću meće na glasnik , a ne na suglasnike ; glasnik pako po
naravi kratak, izgovarati će se i onda kratko , ako za njim idu i dva i tri
suglasnika ; n. pr. prst ; jer tko će reći da se ova rieć duže izgovara
nego li bob? Zato nam rieč oprošćen izdaje daktil : ōprošćen. Ni Grci ni
Latini nisu iz same naravi stvari izvadili svoj nauk o dugih slovkah po polo-
žaju, osobito gdje se jedna rieč svršuje , a druga počima suglasnikom ; jer n.
p. nikako nečujem, da bi se u naravskom izgovoru duže izgovaralo er u de-
 Hrvatsko stihotvorstvo. 325

gener fuit , nego li u degener est. Oni su dakle te slovke položajem

duge izmislili od nevolje, da steku dosta dugih slovaka na kraju rièčî, po-
trebnih za usiek, a to su neobziruć se ništa na naglasak , i morali izmi-
sliti, premda su uprav tim najviše nagrdili svoj jezik u pjesmah. Nam pako ,
koji se držimo I. svoga naravskoga načela i koji imamo dosta zadnjih slo-
vaka dugih, netreba toga umjetnoga , rekli bismo nenaravnoga načina , kano
što će se svatko o tom osvjedočiti , koji samo malko pokuša graditi heksa-
metre po ovih naših pravilih .
7. Elizijâ , gdje bi se zadnji glasnik rieči zato imao progutnuti , što
sliedeća rieč počima glasnikom , nepozna naš jezik , jer se protivi jasnomu
izgovoru svih naših glasnika ; elizija se dotle protivi našoj jezičnoj naravi ,
da mi i sred iste rieči izgovaramo izrazito dva glasnika , kano u crnook.
Grci, imajući premnogo glasnika , elidirali su od nevolje, da jim neizidje samo
miaukanje, a Latini su valjda zato elidirali , da se ni tu ne odreknu svoga
podpunoga oponašanja grčkih uzora. I kod nas su elidirali Dubrovčani, i po
primjeru Talijana , i od potrebe u kratkom osmercu , u kojem bi se bez eli-
zija sastajale malone same dvoslovčane rieči. Ali narodna pjesma i valjaniji
naši pjesnici dokazuju , da kod nas neima elizija.
Navedši ova glavna načela naše metrike , da vidimo, kako se ona pri-
lagodjuju grčkomu heksametru , pak da kroj naškoga stiha prispodobimo sa
svojstvi grčkoga i latinskoga.
Heksameter je stih , brojeći šest stopa, od kojih svaka broji tri slovke :
jednu dugu a dvie kratke , osim šeste stope , koja uviek broji samo dvie
slovke, dugu i kratku . Takove stope od triju slovaka zovu se daktilne , kao
što svjedoče ovi stihovi :
Vika u duši grmi kô u špilji što | dvoglasna | jeka .
Solve metus : feret | haec aliquam tibi | fama salutem.
λύσομενός τε θύγατρα φέρων τ' ἀπε ρεἰσὶ ἄποινα.
Ali kad bi se stih gradio od samih daktila , to bi on odviše skakao ,
pak bi se često protivio veličanstvu poviesti junačkih , koje se tim stihom
izrazuju ; zato su Grci i Latini držali , da se daktil može zamieniti sponde-
jem , koji broji dvie duge slovke , a tim da se nimalo nekvari ritam heksa-
metrički, pošto jedna duga slovka treba upravo toliko vremena , dok se izgo-
vori, koliko dvie kratke. S toga se daktil može svuda zamieniti spondejem ,
osim u petoj stopi, koja mora imati uviek daktil . Tako je postalo stihova :
a) s 4 dakt : Niemci u kuću projdru a jedan se | trže za | menom.
Lora tenens tamen | huic cervixque comaeque trahuntur.
βούλεται | ἀντιάσας ἡμῖν ἀπὸ λοιγὸν ἀμῖναι.
b) s 3 dakt.: Ognjen dan se pojavi, olkana | popuca | staklo .
Hanc pro | Palladio moniti, pro | numine | laeso.
Ατρείδα δὲ μάλιστα δύλω, κοσμήτορε | λαῶν.
c) s 2 dakt.: Jedan | mlad je i | liep, a drugi | poklopljen | dobom .
Protecti obiciunt pren'sant fastigia | dextris.
ἥρως | '
Ατρείδης ευρυκρεί | ων 'Αγαμέμνων.
Književnik I., 3. 22
326 Hrvatsko stihotvorstvo .

d) s 1 dakt.: Vidim | stas dragi majke i otca i | braće.

Adgrelsi ferro circum qua summa labantis.
οὔνεκα τὸν Χρύσην ἠτίμηση | ἀρητήρα.
Nu kad bi se svuda u stopi tražio spondej mjesto daktila, to se u na-
šem jeziku nebi mogli graditi heksametri , imajući on premnogo troheja , to
jest : dvoslovčanih rieči, od kojih je prva duga, a druga kratka (~~) . Zato
se za naš jezik traži ta iznimka , da se mjesto spondeja može metnuti tro-
hej . Tom iznimkom nismo se mnogo odaljili od naravi klasičkih heksametra ,
jer i ovi narodi, gradeći spondeje od slovaka po položaju dugih, varaju sami
sebe, dočim jim je mnogo takovih slovaka po naravi kratkih ; oni dakle sile.
jezik, čineći takove slovke dugimi . Doista nije ništa lošijr ovaj naš stih od
sličnih klasika.
Kōvnů | oči dižu pobožno se Bogu moleći.
Hic jam ter centum totos regnabitur annos.
Θῦνον | κρίνοντες, μετὰ δέ γλαυκώπις Αθήνη .
Rieči ove u heksametru moraju biti nekako vezane, da se neraztepu, a
vezom se drži sve ono , gdje se sred stope jedna rieč svršuje , a druga, po-
čima, pa to se latinski zove caesura , a u hrvatskom prevodu usiek. Usiek
je dvostruk : mužki i ženski. Mužki je, kad se rieč u stopi svršuje poslje
prve duge slovke ; kano :
Pruskoj oči dižu, pregorke suze roneći.
Spem vultu simullat, premit altum corte dolorem.
Εἶδον παννύχιοι, Δία δ' οὐκ ἔχε νήδυμος ύπνος,
ženski je usiek onda, kad se poslje prve kratke slovke jedna rieč svršuje, a
druga počima. Takovih usieka ima po naravi jezika u grčkom i hrvatskom
jeziku više nego li u latinskom, al i ovaj je usiek dobar ; n. p.:
Vika ta me pra | tjaše || i | dugo mi osta u uhu .
Infandum , regina, julbes renovare dolorem .
ἀλλ' ὅ γε | μερμήριζε κατὰ φρένα , | ὡς Ἀχιλῆα.

Stih može imati više usieka , ali se traži , da bude osobito u trećoj
stopi , n. p.:
Neznam, reče mladji || od | koga sam roda i doma muž.
Sred zveke oružjǎ || | treska orećih se kuća žens .
Oderunt pec care || boni virtutis amore.
καρπαλίμως έκανε | θε ] ὰς ἐπὶ | νῆας Ἀχαιῶν.

Ako li usiek nemože biti na trećoj stopi , onda valja nastojati da bude
u drugoj ili četvrtoj , bio on mužki ili ženski ; n . p .:
Bio mi dom || roditelja | grad | to | drven bijaše.
Na brežuljku || visoku | dom || je od | crvena cigla.
Ali sve što je | dalje | to || mi | magla otajna.
Njemačke junake gore na | lomači | plamnoj.
Signa Deus bis | sex acto || lustraverat anno.
Obstupulere | sed | ante alilas || Arethusa sorores.
 Hrvatsko stihotvorstvo . 327

U ovom posljednjem hrvatskom stihu ima usiek i u trećoj stopi , ali

ovaj se neuzima ovdje glavnim usiekom, što se kod onoga drugoga usieka u
4. stopi i smisao rieči nekako svršuje, pak i na to valja paziti u heksa-
metru.
Koji stih neima nijednoga usieka, ili ga neima na rečenih mjestih, ne-
valja ništa, n. p.:
Svaki pošten čovjek | čini | dužnosti | svoje.
Sparsis | hastis | longis | campus | splendet et | horret.
Romae | moenia | terruit | impiger | Hannibal | armis.
U ovako dugom stihu treba kadšto postojati, pak na drugi predmet
preći ; tu se pako svršuje i rieč i stopa , a to se zove : diaeresis , od-
mor ; kano :

Za jekom grmi gromova . || To ti iz Litve. —

Utque ferat dominae gesta rogat. Illa rogata.
ἐς πεδίον προχέοντο Σκαμάνδριον . αυτὰρ ὑπὸ χθὼν
To je po prilici, što se je imalo kazati o pravilih heksametra u našem
jeziku. Pravila su mu ta izradjena iz naravi sama jezika , te se stihovi u
tih granicah vrlo lako tvore, osobito kada tomu pristupi temeljito znanje je-
zika, narav pjesnička i vježbanje . Onda mi se čini, da netreba nigdje žrtvo-
vati misli zbog stiha , a to mora biti pravilo svakoga pjesničtva ; jer ako i
jest mjerilo kano forma , stvar važna , nemože nikad biti važnija od iste mi-
sli, koja se bez težkih okova mora dizati nebu pod oblake. Tko bi još više
sloboda tražio za naški heksameter , tomu bih mogao samo još to dopustiti,
da nepromjenljive dvoslovčane čestice uzima kano dvie kratke slovke, ako su
providjene kratkim naglaskom ; jer ove nebudući važni pojavi nemogu sme-
tati ritmu , kano što se to vidi u ovom stihu :
Dva junaka idu || kano | robi bez straha u Kovno.
Al da bi se u dugih sličnih riečih to činilo , nebih svjetovao , jer bi se
tim svakako poremetio ritam , budući takove rieči puno važne ; kano što bi
bio ovaj stih :
Neznam, reče mladji njemu , koga sam roda i doma.
Jer premda takovi stihovi nebi bili nimalo gori od klasičkih , te ipak
sile u pregibkom našem jeziku netreba , pak uprav tim je naš heksameter
savršeniji od klasičkih . Povrh toga ima naški pjesnik veliko obilje sloboda
jezičnih, da se kod nas nikako netreba uticati k tako nenaravnim sredstvom .
Ako bi koji pjesnik svakako tražio više sloboda, to mu ja svjetujem, da ra-
dje čita haš praesens i infinitiv kod sastavljenih glagolja sa štokavski sad
čakavski, jer oboje se čuje u narodu , pak mu do vieka netreba drugih slo-
boda, a heksameter će mu sam teći iz pera ; ja se ovoga puta nisam hotio
poslužiti tom slobodom.
Nauk o naglašenih i dugih slovkah u našem jeziku najsigurnije će
početnik izvaditi iz Mažuranićeve slovnice, koja je u tom pogledu vrlo mar-
ljivo izradjena.
Neke neizvjestnosti dadu se porabom točnije opredeliti, a
nekoja dosadanja pravila dogovorom za pjesničtvo preinačiti , ako se bez
*
328 Hrvatsko stihotvorstvo .

te preinake nemože pjevati , kano što već sada predlažem , da se nastavci

neizvjestnih pridavnika , osobito u 2. padežu višebroja , proti Mažuranićevu
pravilu, uzimaju kano kratki , jer to dopušća analogija drugih padeža neiz-
vjestnoga pridavnika i traži mogućnost tvorenja stihova. Tak ovom sam se
slobodom i ja poslužio pišuć : otrāgă povēzănih rūkū.
Ali kamo smjeraju , pitati će koji zabrinuti našinac , sva ta pravila ob
ozloglašenom kod nas tudjem mjerilu , koje nikako nedolikuje našemu jeziku ?
Zar da se ostavimo dubrovačkih prekrasnih slikova , a osobito svoga oblju-
bljenoga deseterca narodnih pjesama ? Nipošto ! odgovoram. Jer kad bi to
mogla biti moja namjera , nebih se bio ni primao pera ; pače meni je do
toga, da naškomu prekrasnomu jeziku razširim što više polje pjesničko, a
poimence, da ga povodom ovih svojih opazaka uvedem u veličanstveni hram
staroklasičkoga pjesničtva, kojemu se sav sviet tim više čudi , što manje može
syojom nogom ulaziti u njegova svetilišta. Heksametričkim mjerilom treba da
se na čelo našega ovjenčanoga jezika metne nov vienac , sievajući samim
drugim kamenjem ; jer da heksameter nedolikuje našemu jeziku , to je pred-
suda, koja se ukida i ovom mojom neznatnom radnjom i osvjedočenjem mno-
gih glasovitih razumnika i naše i tudje loze. Slik neka ostane za liriku, de-
seterac za dramu, a heksametrom mogli bi se pjevati junački čini. Jer ako
ostanemo kod današnje porabe , gdje se malone sve pjeva desetercem , kano
najlasnijim tvorilom , onda ćemo svoje pjesničtvo barem glede forme , posve
zakopati. Al i gradivu ćemo istomu zadati smrtnu ranu , ako budemo slie-
dili krivo mnienje, da je sve uzvišeno , ukusno i krasno, što je prosto narodno ,
te ako u umjetnoj pjesmi nebudemo htjeli letjeti samoraslima uzvišenijima
krilima, već budemo kano vječni poletarci politali privezanim perjem niz-
koga narodnoga pjesničtva . Iz narodnih se pjesama uzima duh i jezgra , a
ostalo gradi pjesniče , kako te grije i potiče božanska tvoja vatra ! Meni
pako neka se dopusti izreći , kad bi naš koji pjesnik umio spojiti i grčko
mjerilo i duh , fraze i trope naših narodnih pjesama , uzvišene gdješto svojom
maštom , da bi to bilo pravo razkošje ; a do toga nije težko doći ; samo neka
se nemisli , da se najteža umjetnost na svietu može bez nikakva truda obav-
ljati.
Grci, kojih se heksameter veoma slavi, imadu , osobito glede Homera ,
to pravilo , da se svaka kratka slovka u arzi može uzeti dugom , a svaka
duga u tezi može pred samoglasnikom uzeti kratkom. Ali ja nebih nikako
svjetovao , da se takova šta kuša u našem jeziku , osim u vrlo velikoj po-
trebi i što redje. Ja sam, da praktički pokažem izvedeno to pravilo, stvorio
ova 2 stiha, koja istom strašnom slobodom prilično izdaju ritam heksametrički .
Vrisak jak na oružjē, Nijemci su , | hajd na oružje
Sred zveke oružja i | treska orēćih sẽ | kućâ .
Kod nas se obično viče na staroklasičko mjerilo , kano nepristojno na-
šemu jeziku . Ali to se krivo mnienje ima po mojem sudu pripisati tomu, što
su pjesnici, koji su dosada kušali pjevati u starom mjerilu, pravila o hrvat-
skoj metrici uzimali iz klasičkih jezika, pa što su ovi posve druge naravi od
 Hrvatsko stihotvorstvo. 329

hrvatskoga jezika , morali su se i naški stihovi činiti siloviti, nespretni i neu-

godni. Dokazom neka mi služi ovdje slavni inače Katančić , kod koga imaju
izmedju ostalih ovi stihovi, kojih neugodnost da tim laglje u oči udari, pobilje-
žiti ću jim slovke po naravi hrvatskoga jezika prama mojim pravilom :
Glās ōni sladko slūšǎt, vi trić kādă | pūně zā pădnī,
Līstjē kad uztrēpti, | grančică | kad se vile.
Il kādă | jōcā slāvūlj , gūstōj milõljubno | nă līski
Gřlică | kad tūžī , | kăd li | kōs | ić fićajkā.
Ova dva distiha imala bi u heksametrih ovakovo lice imati.
Sladko je slušat | glas, kad | vjetrić sa zapada | puhne
Lištje | kad uztrepti, kad se | grančica | vije ,
Il sla vulj joca gustoj miloljubno na | liski,
Grlica | kad tuži , ili | kadno | kosić filćuka.
Sada mislim , da neće nitko reći , da su ovi stihovi naškomu uhu ne-
ugodni.
Što je pako Katančić mislio , i kojih se je pravila držao , kada je na-
pisao ova dva nazovi -heksametra : toga ja nikako neznam ? Evo stihova :
Jutro bijaše, nakon pam tim, studenoga mi'seca,
Tavno vrime ne bo maglom zvona | daju žalostni .
Naravna je stvar, da ovakovi stihovi moraju kod našinaca posve omra-
ziti inače prekrasna staroklasička mjerila .
Ima kod nas i takovih ljudi , koji počmu porugljivo udarati takt , kada
tko spomene heksametre u hrvatskom jeziku ; ali to nas nimalo nebuni, zna-
jući, da su stihovi uzko skopčani s glasbom, a ove je najveća prednost, kada
je udešena po taktu , tako da glasba, koja neima nikakova temeljnoga takta ,
isti čas prestaje biti glasbom. Uza taj se takt dopušćaju u glasbi pojedine
razlikosti , ali ove se moraju sudarati s glavnim taktom , inače distoniraju ,
što se osobito kudi , pak uprav takova je narav svih onih ritma , koje mi
preporučujemo.
Napokon gradjenje će heksametra sačuvati naš jezik od te nevolje , da
neizgubi dužine slovaka , kojim u narodnom desetercu ima malo zaštite i
obrane ; tim bi on izgubio svoju divnu glasbenost, koja je ponajviše osnovana
na naglasku i dužini i kratkoći slovaka . Komu se to malo čini, neka se sjeti,
kako jednolično glasi naš jezik u ustiju naših gradjana , koji malone jednako
dugo izgovaraju sve slovke ; a kako čarobno romoni on u ustiju seljaka iz
onih krajeva, gdje se dobro govori , i to samo zato , što su oni netaknutu
sačuvali količinu slovaka.
Ako ova moja razprava pridonese štogod tomu , dovoljna će to biti na-
grada mojemu nastojanju.
330 Hrvatsko stihotvorstvo .

Pripoviest Vajdelote.*)

Odkle se vraća Litvanac, s noćna se razboja vraća,

Bogate pliene dovaža, crkvam i gradom otete ;
Čopor teutskih robova, straga povezanih ruku ,
S konopom oko vratova trči uz konje vladara :
Pruskoj oči podižu , grke suze roneći,
Kovnu oči podižu , Bogu se skrušeno moleć.
Gradu Kovnu na sriedi leži Perunova ravan,
Knezevi ondje litvanski, kad se vrate po bitci,
Pale teutske junake navrh lomače plamne.
Dva junaka u robstvu idu bez straha u Kovno :
Jedan mlad je i krasan, poklopljen drugi je dobom ,
Oni sami sred bitke čopor razbivši teutski
Medju Litvine uteku , prigrli knez jih Kijejstut ;
Al jih stražom okruža, sobom u grad jih dovaža.
Pita, iz kojega kraja, s kojom su namjerom došli.
Neznam, reče mu mladić, koga sam roda i doma,
Jerbo dječkom me Niemci robstvom zarobiše tvrdim ;
Sjećam se samo , u Litvi da je u gradu prostranu
Bio mi dom roditelja, grad je to bio od drva ,
Na briežuljku visòku, dom je od crvena cigla,
Oko briežuljka na polju šuma šumljaše od smreke ,
Nasred šume daleko jezero svietli se bielo .
Jednoga puta u noći vrisak nas zbudi oda sna,
Ognjeni dan se pojavi, pucala stakla okana,
Oblaci dima u sobu prodru , bježimo na vrata ,
Ulice tonu u plamu , iskre se siplju kô tuča .
Vrisak jak : na oružje ! Niemci su, hajd na oružje !
Izpade otac s oružjem, izpade, već se nevrati ;
Niemci navale u kuću, jedan za menom se trže,
Stiže me, baci na konja, više vam neznam kazivat,
Samo majke mi viku dugo i dugo sam čuo.
Posred zveke oružja , treska orećih se kuća
Vika praćaše me dugo, vika mi osta u uhu ;
Sada jošte videći požar i viku čujući
Vika mi grmi u duši, kano u špilji što jeka
Grmi za jekom gromova, to je sve što iz Litve
Od roditelja izvezoh . Kadšto u snu tlapajući
Sliku vidjevam predragu majke i otca i braće ;
Ali sve što je dalje, neka magla otajna
Sve to gušća i sve to tamnija stire jim lice .

Ovo je prievod, po pravilih izvornika, gdje se samo na naglas gleda.

 Hrvatsko stihotvorstvo. 331

Pripoviest Vajdelote.*)

Odkle ide Litvanac ? Iz noćna razboja ide,

Bogate pliene vozi, crkvam otete i gradom ;
Robovi njemački otraga povezanih ruku
S lanci o vratu trče uz brze konje vladara.
Pruskoj oči dižu pregorke suze roneći
Kovnu oči dižu pobožno se Bogu moleći .
Nasred Kovna leži ravan široka Peruna ;
Knezovi tu litvanski, kad po bitci se vrate ,
Njemačke junake gore na lomači plamnoj .
Dva junaka idu kano robi bez straha u Kovno :
Jedan mlad je i liep, a drugi poklopljen dobom .
Oni u žaru ratnom, razbivši čopor teutski,
Pobiegnu ka Litvinom, knez jih primi Kijejstut,
Al jih šalje pod stražom, ter u grad jih dovaža,
I pita, iz koga su kraja i zašto su došli.
Neznam, reče mladji, od koga sam roda i doma ;
Jer kô diete me Niemci shvate, pak u zatoč odvedu.
Tek se sjećam, da u Litvi u vrlo prostranu gradu
Bio mi dom roditelja, grad to drven bijaše.
Na brežuljku visoku dom je od crvena cigla,
Oko brežuljka je tog na polju šumjela šuma.
Daleko sred šume svietli se jezero bielo .
Jednom noćju vrisk nas strašan zbudi oda sna,
Ognjen dan se pojavi, okana popuca staklo.
Dima oblaci prodru u sobu, bježimo na vrata.
Plamom grad bukti , a iskre kô tuča se siplju .
Vrisak jak na oružje ! Niemci su, hajd na oružje !
Izpade otac s mačem, te se više natrag nevrati .
Niemci u kuću prodru, a jedan se trže za menom,
Pa me na konja prebaci. To je što kazati znadem.
Samo glas majke još dugo i dugo sam čuo .
Sred zveke oružja i treska orećih se kuća
Vika ta me praćaše i dugo mi osta u uhu.
Sad još videći požar i viku kakvu čujući
Vika u duši grmi kô u špilji što dvoglasna jeka
Za jekom grmi gromova . To ti iz Litve
I od otca izvezoh . Da i u snu tlapajući
Vidim stas dragi majke i otca i braće ;
Ali sve što je dalje, to jim magla otajna
Sve to gušća i sve to tamnija zastire lice.

*) Ovo je prievod po pravilih, predloženih u samom članku .

 Iz prošlosti Hrvatskoga jezika.

I. Ime i obseg. Predpostavljajući historičku istinu , uz koju danas

pristaju svi glasoviti muževi našega i inieh naroda, da je jezik hrvatski i srbski
bio od vieka jedan te isti , ali da je razlika nabožnoga i državnoga života
tečajem viekova razvrgla uda istoga tiela i brata bratu otudjila bila - na-
slikat ću najprije tamnu sliku narodopisne zamršenosti o nazivu.
Historija priznaje samo dva narodna imena¹ ) : hrvatsko i srbsko ,
što bijahu iz prva jamačno jedina i u ustiju svega naroda , dok na skoro
razlika državna uobičaji imena zemljopisna : Dalmaciju , Dubrovnik , Bosnu i
Slavoniju, a tudji i domaći sviet " pismeni " uvede nazive : slovinski i ilirički.
Ipak je nekoliko viekova trebalo , dok se uzakoni onolika pometnja, kolika
cvatijaše u prošlom i početkom našega stoljeća . Prije tri do četiri vieka
bijaše jošter u samom Dubrovniku , premda od ostale Dalmacije i političke
Hrvatske sasvim odruženom , poznato ime narodno hrvatsko , uz koje
zavlada po tudjem t . j . talijanskom primjeru ono drugo " učeno : slovin-
sko (na latinskom prievodu : lingua illyrica) 2) , a upravo naopako bijaše u
hrvatskom provincijalu istodobno jošter živo ime narodopisno „ slovensko “ , uz
razvijajuće se ime državno hrvatsko " .
U tolikoj razlikosti državnoj pomože sljedbenikom iztočne crkve vjera ;
ali nepomože sljedbenikom zapada. Srbska patrijaršija u Peći (Ipek ) i neza-
visna o Byzantu crkva „ srbska sačuva se uviek u uspomeni naroda kao
najveća svetinja , te pokle je već davna propala bila državna i vjerozakonska
samostalnost srbska , jošter se je svaki sljedbenik opominjao , da ima crkva
" slavenosrbska " ; na to bi ga opominjala, još i živo osjećana razlika od mu-
hamedanstva, a ne manje i od latinstva " , od kojega bijaše odieljen gole-
mom razlikom ne bitnosti već puke forme t. j . svoga crkvenoga jezika „ sla-
venosrbskoga " . Pravo je, što se nesretni narod toga čvrsto držao ; tà to mu
bijaše najsigurniji štit i zaklon od islama i od tudjih navala na narodnost.
Kada je ovako jedno ime " srbsko" i preko svojih granica postalo po-
svećenim nazivom nabožnim za „ narod pravoslavni " , medjutim su katolički
Hrvati, dok njihove duševne vodje snivahu o velikom slovinstvu ili ilirstvu ,
za ono se hvatali i onoga pridržavali , što bijaše bliže očima i ušima, a to
su izrazi političko - geografički, dakle : dubrovački, dalmatinski, bosanski , sla-
vonski, i t. d . , ³) dapače žalostna je istina , da se po svjedočanstvu Hilferdin-
¹) Što nisu već sadržani u obćenom imenu slovjenskom , pomiešanom često
s gotskim , a to je obični naziv iz ustiju tudjinaca , osobito franačkih ljeto-
pisaca , inače spominju najstarije viesti uviek samo ova dva imena : Χρωβάτει
(Croati) , kojega imena razne oblike izbraja Šaf. Starož . II . V. 34. 4. , Zéphot
(Serbli ) i opet s raznimi oblici Šaf. I. II . 9. 5.
2) Mikalja prevadja naslov svoga rječnika „ Blago jezika slovinskoga “ na
lat. 99 Thesaurus linguae illyrica e “ .
3) Množinu takovih izraza nabraja Šaf. Narodopis 58, Jihosl. 27.
 V. Jagić. 333

govu, mjestimice i sami zovu latini ; n. p. u Jajcu odgovoriše mu na pi-

tanje : 99 U nas neima nijednoga Srbina , mi smo svi Latini « 1 ) Jedino ovo
nehajstvo katolika s jedne, a pravoslavnih s druge strane. da svojemu narodu
utuve u glavu razliku medju vjerom i narodnosti , dovede nas onamo, te se
napokon svaki sljedbenik pravoslavja svuda , i u sred Hrvatske , gradio Sr-
binom (religiozni srbizam) , a sljedbenik katoličtva ode praznih ruku , jer mu
neostade, bolje rekuć , jer mu se nepodade ništa. Uz to pomislite si ljude
" učene " , koji često puti svojom učenosti i najjasnije stvari zamrse, jerbo
nemogav si gdjekojega pojava drugčije protumačiti , iz svoje glave izmišljaju
i grade neistine , te eno nas na domak svietu i odviše poznate izreke, da pra-
vih Hrvata u smislu narodopisnom neima.
Ovako od prilike bijaše donekle, ali je sada posvem drugačije , od kada
sve to bolje uvidjamo, da je istinita naša narodna poslovica : težko tome, kô
za tudjom pameti ide.
Narod hrvatski i srbski zauzimaše u 7. stoljeću p. Iskr. sliedeće zemlje :
na sjevero-zapadu današnju Dalmaciju i Hrvatsku s dalm.-hrv. otoci i Istrom
do Labina i Raše ; zatim činjaše granicu po svoj prilici Kupa do Metljike ,
Krka do Save, odavle do utoka Sutle i odavle povučena crta do Ptuja. Sa
sjevera bijaše granicom Drava s današnjom Slavonijom na iztoku do Du-
nava , što je medju Dravom i Savom ; zatim zaokružuje Bosnu i Srbiju s
Metohijom, Hercegovinu i Crnu goru od Biograda povučena crta uzporedno
s Moravom, protegnuta tečajem rieke Ibara do Mitrovice i odavle vijugajući
se krivudasto do jezera Skadarskoga i Bojane. U taj sabijeni prostor na-
mjestiše se pomenuta plemena tako , da nad Savom i Vrbasom, iduć Neret-
vom k jugu do Dubrovnika stanovahu svuda , što je k zapadu , Hrvati , a od
istih granica k jugu i iztoku Srbi. Ovako u 7. vieku, sliedeć, ali ponešto i
izpravljajuć pripoviest Konstantinovu.2) Uzporedi li se tomu današnji položaj ,
to ćemo negledeć na iseljivanja po Ugarskoj i Austriji ove razlike iznaći :
U Dalmaciji zavlada hrvaština i onimi gradovi i otoci, koji se s početka kao
rimski potomci nisu htjeli miešati s nadošlicami barbarskimi , kano ti : Du-
brovnik, Spljet, Trogir, Zadar i Rab, Osor s još nekimi otoci . ")
Isto tako razširi se hrvatski elemenat po Istriji prema zapadu preko
Labuna i Raše, tako da se sada može smatrati pravom granicom crta,
povučena od čičkih gora niz dolinu , kojom teče Dragonja sve do Pirana
i odavle k iztoku . Na iztoku i jugu pomenutih granica dogodiše se ove pro-
mjene. Znamo, da je župan Nemanja koncem 12. vieka razširio vlast srbsku
u bugarske strane , gdje bijahu s juga gradovi : Priština i Prizren , s iztoka
Niš i Pomoravlje.4) Njegovi nasljednici predobiše k tomu takodjer iztočni
kraj Morave sve do Timoka. Nu dakako , nam valja razlikovati državne
osnove srbskih vladalaca , koji napokon očevidno smjerahu onamo , da šireć
svoju moć prema jugu združe priestol bizantinski i srbski --- od razmjera i
odnošaja narodnih, te bi se lako prevario, tko bi mislio, da je svuda, dokle
koji krat dopre srbska državna vlast, umah zasio te zavladao i srbski jezik.
Toliko je ipak istine, da se na zapadu pružio srbski živalj do Negotina
i Timoka, što je i danas granicom kneževine srbske, ) a na jugu , kamo je

1) Hilferding, Bosna 450 .

2) Šafarik Starož. II . č . IV. § . 32., č. V. § . 34. Rački Odlomci 13--19 .
3) Majkov, ist. serb. jazyka 155.
+) Žice Sym. gl. 7. Majkov ist. 210.
5) Lejean predstavlja skoro čitav kraj s onu stranu Morave do Dunava i Timoka
romanskim (Ethnografie dela Turquie 1861 ) ; to potvrdjuje domaći svje-
dok u Glasn. srb. sloves. IX. 201 .
334 Hrvatski jezik.

srbska politika i priestol carstva preniela bila ( Prizren) i središte crkve

(Peć), kuda su se ponosito dizale sjajne zadužbine njihovih kraljeva i care va
(n. p. Dečani) - da je onuda u 14-15. vieku zbilja živio cviet srbstva,
dokazuje nam najbolje kobni prielaz punih 40 hiljada Srbalja u Austriju g
1690 sa razmjerno veoma tiesna prostora, radi čega su oni predieli opustjeli
te u 18. vieku zasjeli jih u pretežnijem broju Arbanasi. Medjutim najnovija
iztraživanja (Hilferd., Lejean) o njihovih južnih granicah nisu niti medju sobom
u suglasju, a opet protislove znamenito Šafařiku (u narodop.). Mislim , da je
najviše vjerovati Hilferdingu ; po tom bili bi u slavnoj stolici nekošnje eparšije
u Peći : Arnauti , 2 Srbi ; oko Dečana i do Djakovice sve arnautsko ;
arnautska bila bi mjesta : Sušica , Dukadjin , Studenica . Glasoviti Sopoćani
blizu Novoga Pazara leže , kako on veli , danas usred Arbanasa . Napokon
iz istoga Novoga Pazara da se je preselila većina kršćana u Srbiju, te da su
danas u velikoj manjini. Na kraju prema jugo - iztočnoj granici srbskoga
življa leži slavni Prizren, pa onuda zanose već naši u izgovoru nešto po bu-
garskom, a pretežniji su Arbanasi : srbsko se mieša s bugarskim dolinom Šar-
planine, zatim krajem Tetovskim ili Pologom (Hilf. 204-205).
Osim ovih narodnih promjena spomenuti ću najprije znamenitu u jeziku
razliku sjevero- zapadnoga kraja Hrvata (to je tako zvani hrvatski provinci-
jal) od svega ostala naroda hrvatskoga, razliku toliku, da sudeć po zakonih
jezične srodnosti ovaj kraj nikako nije čist hrvatski , već pomiešan , i to
znatno, sa zapadnim slovenstvom. Zato se u prijašnjih viekovih ovdašnji Hr-
vati nazivahu obično i sami , da govore jezikom slovenskim , što ću niže
primjeri dokazati.
Buduć da naša poviest ništa negovori o tom , što bi ikada kasnije slo-
venština dobila bila tolik upliv na hrvaštinu, da bi iz medjusobnoga miešanja,
izašlo današnje kajkavsko hrvatsko narječje , a svi nas razlozi jezični napu-
ćuju na onakov proces miešanja, gdje bijaše slovenskoga življa više nego li
hrvatskoga , to mislim da će svakako u onih nedostatnih viestih Konstantina
bagrorodjenoga, koje pokazuju , da o tom nije ni sam bio valjano ubaviešten,
sakrivene biti velike tajne o narodoslovnih razmjerih sedmoga stoljeća izmedju
Slovenaca i Hrvata, u kojih će najtežje poviest doprieti dalje od puke vjero-
jatnosti.
Iza svega, kako dnevice raste naš pojam ob ugledu , veličini i važnosti
plemena slovenskoga , što se po ravninah panonskih i po današnjoj Slo-
veniji protezalo a na iztoku sa srodnim si bugarskim narodom graničilo , ¹ ) ne-
čini mi se nimalo nemoguće , ako reknem , da je hrv. kajkavština postala
otuda, što su se Hrvati provaljujuć na jug u gornjih stranah nove domovine
t. j . medju Dravom i Savom pomiešali s našastimi već ondje prednjaci sloven-
skoga poriekla . Neima vjere Konstantin , kada pripovieda , da se istom iz
Dalmacije čest Hrvata opet natrag digla put sjevera, a mislim , da je i raz-
prava dr. Račkoga (Knjiž. I. ) dovoljno uputila razumnika, da si dolazak Hr-
vata na jug nevalja predstavljati kao posljedak prijateljskih poziva i dogo-
vora ; ono bijaše sila navalnika , kojim se trebalo boriti, te krv prolievajući
hrabrošću si izvojevati svaku stopu zemlje. Reć bi i to, da su se Hrvati na
državnu uredili prije u sjevernoj Hrvatskoj nego li u južnoj .
Medju ovake hrvatskim gospodstvom preobraćene i od početka naše
historije hrvatsku sudbinu dieleće Slovence spadaju stanovnici županije va-
raždinske, zagrebačke do Kupe i križevačke s polovicom varaždinske Krajine
i Medjumurja ; točnije granice kajkavštine prema jeziku hrvatskomu idu
ovako mislite si crtu povučenu od Drave kod Pitomače nad Viroviticu uz

1) Šafarik Ursprung etc. 31 ,

 335
V. Jagić.

Belovar i Cirkvenu, kraj Kapele do Lupoglave ; iduć odavle uz Ivanić Mosla-

vinom do sela Lonje i Jasenovca na Savi, te Savom do Petrinje, zatim Ku-
pom do Karlovca ; odavle k sjeverozapadu preko Draganića, Krašića , Jastre-
barskoga, okružuje Žumberak i prelazi kod Drage u Kranjsku : na pograničnih
mjestih mieša se kajkavština bud sa štokavštinom bud sa čakavštinom. ')
Zatim je narasao živalj hrvatski i srbski izvan gore pomenutoga pro-
stora iseljivanjem u Ugarsku povodom turskih ratova . S narječjem čakavskim
ima Hrvata u zapadnoj Ugarskoj u županijah : Mošonjskoj, Šopronskoj , Že-
leznoj i Požunskoj preko sto sela ; zatim jih u Austriji i Moravskoj ima do
8000 duša. ) Od ovih treba razlučiti opet one kajkavske Hrvate, što kano
nastavak provincijala stanuju po jugu Saladske i Šomodjske županije . Na-
pokon štokavaca Hrvata (Bunjevci) i Srba ima u Bačkoj i Banatu , kamo se
doseljivahu već i prije, a osobite od konca 17. vieka. Njihove sjeverne
granice počimaju kod Maroša izpod Arada , te se vuku vijugastim pravcem
preko Hodoša, N. Vinge, Ketfela, Kneza, Srb. sv. Petra, stare Bešenove , Vr-
bice, Bebe, do izpod Segedina i odavle uz Tisu na jug do Ade i prema za-
padu do Feketića , Sekića, Hedješa ; dalje se crta diže prema sjevero - zapadu
nada Topolu Almaš prema Dunavu pod Baju , odakle se niz Dunav vraća na
jug sve do Sombora i ovdje prešav preko Dunava pada nad Pećuh k
Dravi do Barča . Južne su njim granice Drava i Dunav, i iztočne iznad Du-
nava preko Biele crkve, Subotice, Vojvodinci, Jabuka, Mesić, Središte, Mali
Žam, Brešće do Berekuće, iduć prema zapadu Deta, Soka, Gjir, Gad, Ča-
kovo, Utvin , Temešvar, M. Bečkerek natrag k Aradu.3)
Osim toga ima raztrkanih mjesta našega naroda uz Dunav prema sje-
veru sve do Budima a na jugu sred Arbanasa i Bugara, osobito oko ohrid-
skoga jezera. (Lejean) .
II. Jezik hrvatski u svojoj prošlosti.
1. Prva doba , od dolazka Hrvata na jug do konca XII . vieka.
Od konca prošloga stoljeća do danas napredova znanost jezikoslovna
toli krasno , da se sada već punim pravom smatra nerazdruživom pratilicom
povjestnih iztraživanja svakoga naroda, jerbo prednosi luč svjetlosti u ona-
kovu daljinu predhistoričkih vremena, gdje bi, da nam je uviek samo do pozi-
tivnih viesti, vječita tmina vladala. Ova bo nas znanost upozna uzporedji-
vanjem i vrstanjem raznih jezika s njihovimi stalnimi zakoni, iz kojih se od
poznate sadašnjice s velikom sigurnošću zaključuje na kakvoću prošlosti :
tako se u našoj prigodi iz
pomenutih zakona usudjuje jezikoslovac preko
današnje znanosti posebnih slovjenskih jezik naslućivati daleku prošlost jed-
noga obéeslovjenskoga jezika, odvažuje se ne samo nagoveštati bivši
tada njegov oblik, već i mjeriti o to mjerilo stepen te visinu tadanjega du-
ševnoga razvoja . ) Nije ipak sada moja zadaća , da taj pokus pravim , što
nam kratkim primjerom Schleicher pokaza , " ) niti da slikam sliku, kojoj već
mnogo nacrta imade , za dokaz , da je narod slovjenski za svoga jedinstva u

1) Šaf. Narod. 49 ; Arkiv VII- 230, 245, 309.

Jihosl . 29-31 ; Šembera Č . Č. M. 1845 ; Czörnig Handb . d. Ethnogr. I. 662 .
O tom znao bi, da hoće, i Kurelac mnogo pripovedati.
3) Sr. Djordjević : Radnja bl, Sabora osobito pag. 133 .
4) Ovo ovdje nije jedini pravac današnjega jezikoslovja, ali svakako najzanimiviji :
liepo reče Grimm : Sprachforschung, der ich anhänge und von der ich ausgehe,
hat mich doch nie in der Weise befriedigen können, dass ich nicht immer gern
von den Wörtern zu den Sachen gelangt wäre ich wollte nicht blos Häuser
bauen, sondern auch darin wohnen . D. Spr. XI.
5) Iz ‫ כל‬Beiträge I., srbski prievod u Letopisu 1861 I. od Koste Ruvarca.
336 Hrvatski jezik .

privatnom i javnom životu , spadao medju uredjenije i naprednije narode

onoga vremena : ¹ ) zadovoljujem se nepobitnom istinom, da su u VI.— VII. v.
osobine slovjenskih narječja na domaku podpuna razvoja , da Hrvati i Srbi
putuju na jug kao veliko posebno pleme. Koje su to posebnosti , gdje li
jim najbliže srodstvo ? dva su pitanja , što postaju sama od sebe. Njihova
posebnost nesastoji se u imenu, koje uzeto po svoj prilici od mjestne naravi ,
ne samo što se može opetovati već zbilja i bijaše opetovano te prisvajano
plemenom, o kojih nam nije dopušteno predpostavljati, da bi bila još on čas
istovjetna s našimi Hrvati. N. pr. u 9-10 . vieku bijaše dvoje pleme Hrvata
u Českoj 2 ) , ali našim nestojaše ni malo bliže nego li pravi po imenu
Česi. To zaključujemo najme iz one naravoslovne razlike u izgovoru nekih
glasova (samoglasa i suglasa) jedne te iste rieči kod različnih naroda, a za-
tim i plemena , kojoj punim pravom komparativno jezikoslovje toliku važnost
pripisuje, da su mu ovi glasovni zakoni , osnovani na marljivu opažanju
i pomnu skupljanju svih pojava, najsigurniji temelj , na kojem valja višu zgradu
graditi. N. pr. ima jedno slovjensko glasovno pravilo , koje uporavljeno na
pojedina narječja, ovako glasi : da suglasi dit (zubni) u neposrednom doti-
caju s nebnim j, preglase u starobugarskom u zd i št, u ruskom u žič, u
hrvatskom dj i ć, u slovenskom j ( dž) i č, u českom z i c, poljskom dz i c, lu-
žičkom z i c. Prema tomu zna se, da starobug. rieč roždenica pravilno
glasi u ruskom samo : roženica, u nas rodjenica , u slov. roje-
nica ; zna se, da nąžda (u ruskom i kod nas nepravilno : nužda , a va-
ljalo bi da je u rusk. nuža , u nas nudja ) u česk. pravilno glasi : nauze ,
u poljskom nędza.³)
Po ovih zakonitih razmjerih nekojih glasova opredjeljuje se ne samo
medjusobna srodnost slovjenskih jezika (već Dobrovsky razlikova dve velike
polovice : jugo -iztočnu s jezikom veliko- i maloruskim, bugarskim, hrvatskim
i slovenskim , i sjeverozapadnu s jezici českim , poljskim, lužičkosrbskim i što
je polabskih ostanaka ; ova je razredba savršenije izvedena u Šafar. Narodo-
pisu ) , već se može takodjer sagraditi oblik jezika hrvatskoga one od prilike
dobe, kada se nadjoše prvi put na jugu u današojoj domovini.
Dok se najme svi jugoslovjenski jezici najprije i najbliže slažu medju
sobom, pak zatim s jezikom ruskim, nadju se Hrvati i Srbi došavši na jug u
novom društvu velikoga plemena slovenskoga , što se pružalo bilo na
jugo -iztok do Balkana i Crnoga mora (Bugari), na zapad do Triglava (Ko-
rutanci) , na sjever do Dunava (Panonci) i iza njega, kao neprekinuti lanac
triju posve srodnih naroda, rastavljenih dolazkom njihovim u polovicu iztočnu
(bugarsku) i zapadnu (korušku) , a treće udo (panonsko) cieloga tiela smrviše
Madjari.
Najglavniji biljeg , koji je već onda razlikovao jezik Hrvata i Srba od
pomenutoga velikoslovenskoga , biti će pomanjkanje nosnih glasa (nazala) ,
izgovarajuć oni čisto e i u mjesto slovenskoga ę (ä) i ą (ô ) , n. pr. svet ,
m. svet (svät) , ruka m. rąka (rô ka). Buduć da smo u toj dobi sa-
svim ograničeni na malo izraza (ponajviše imena vlastitih) , što su u grč. i
lat. spomenicih zapisani, to nekoliko protivnih primjera nedokazuje ništa, *)
jerbo se nezna, preko čijih su ustiju doprli povjestniku do znanja. Jotovani
dit izgovarahu takodjer, kao i danas : me dja , noć , i u tom bliži su

1) Obćeniju sliku predočuju nam n. pr. u Grimmovu djelu (Deut. Spr.) čl .

1-8 ; posebnu slovjensku u Jirečkovu (Slov. právo) I. §. 14-37 .
2) Jireček, Sl. pr. 53.
3) O suglasu tu doticaju s j ima primjera u Knjiž . I. 8—10 .
4) Šaf. Serb. Lesekörn. § 9. i 10. Mikl, Gr . I. 307 .
 V. Jagić . 337

njim zapadnjaci svojimi : medža i noč dokaza tomu ima već u fri-
zinskih odlomcil nego li iztočnjaci s mežda i nost. Dvoglasu ↑ ( ě)
bijaše već tada zamjenikom u hrvatskom i (zapad ) ili e (iztok ) [ noviji razvoj
čini se , da je njihova kombinacija ie , na što mu već i zemljopisni položaj
svjedoči ] , n. p. stiniza , suidoz , tribis (ız XI. vieka), Beλɛypzòx, nλeßx,
Tpeßouviz (iz Konst.) ; u slovenskom friz . spom. uviek samo e, sigurno po da-
našnjem izgovoru é (vzem zlodeiem) . Čini se, da su tada još bar u gdje.
kojih riečih muklije izgovarali od prostoga i, što sliedi iz primjera : zatimuslo ,
nedamuslo, nemuslo , cresamustlo (iz domaće kancel. IX. vieka !) ; u friz .
odlomcih obično je prosti ( zinci , nine , zimisla , pomislenie),
ipak još : muzlite , bui , mui. Što toli riedko ovdje razlika dolazi , bit
će lako i u pismu (latinskom) uzroka, dočim je ono makar i mješovito upo-
trebljivanje -a uz u starosrbskih spomenicih sačuvalo barem neku slutnju
prošlosti. Ovako od prilike bijaše i tragova u izgovoru poluglasima i b,
ali se to nemože predočiti neprikladnim latinskim pismom ; zato pišu svako-
jako : setnico (CтьннкT) , debriz (дρь ), butina viso (BOуTHHA Bьch) ,
a to je iz domaćih izvora latinskih 11. stoljeća ; u friz. odlomcih : zelo m
(съломъ) , den (дьнь), otpustic (отъпо стъкъ), vuiz (вьсь), timni zah
(Tььнндx ). Ova se teškoća opaža osobito kod obadva samoglasa ril, gdje
su nam najboljim dokazom njihove samostalne naravi ovaki krpeži : tirpi
mirus (g. 852 ! ) , dircislavo ( 994) , drizislavus (1066 ) , cernecha
(986) , berda , sépßhot, repvaßoucér, (Konst.), tarnova, barda , youpons γουρδήσης
(grdoš) ; cóncy (Konst.) Békxxvos, Xhoúp , Çayhópa, vilcodrug ; u friz. odlomcih :
crisken , pulti , zopirnikom itd.
Ovo je vrlo nepodpuna , ali izvjestna slika hrvatskoga jezika najstarijih
vremena ; popuniti je možemo, rekav u kratko , da se odlikovala bogatstvom
oblika, kako nam jih po prilici predočuje najstarija gramatika slovjenska ;
njegova leksikalna strana (to su rieči) jedva će se pojedinimi izrazi, kao no-
vom štečevinom nova života , razlikovati od obćeslovjenskoga blaga ; više je
primjera naći tomu , da se isti izraz prema drugačije razvijenim potrebam i
okolnostim mienja u svom znamenovanju. Takove rieči, n. pr . knez , vla-
dyka , župa . grad itd . imadu svoju posebnu, mnogo puta zanimivu a
uviek vrlo važnu poviest. Ali iz ove najstarije dobe , dok se kod Hrvata ili
ništa nije pisalo, ili pak samo latinski, jerbo poslije srušena gospodstva fra-
načkoga prionuše hrvatski knezovi i kraljevi posve za zapadnu Evropu , ne-
sačuva se niti nikakovih spomenika hrvatskih niti pojedinih rieči , osim pome-
nutih imena vlastitih i gdjekoga službenoga izraza , kano ti : župan (podpisi
u Trpimirovoj povelji ) , ded , posteljnik , ubrusar , volar , šći-
tonoša , tep čij¹) itd .
Ako već ova riedka imena kraljevskih hrvatskih časti probudjuju
u nas čuvstvo ponosa, koliko bi nas istom zanimalo s gledišta i narodnoga i
jezičnoga, daje n . pr. Trpimirova povelja onako hrvatski i pisana , kao što bijaše
mišljena ! U 9. v. nadje se novi dogodjaj , koji blagotvoran za ukupno Slo-
vjenstvo, gledajući ipak na neposredne posljedice, bijaše razvoju našega jezika
mnogo na putu ; to je ona priemoć i gospodstvo, što ga pribavi narječju bu-
garsko-slovjenskomu apostolsko djelovanje sv. Cirila i Metoda . Ovako se
najme zbude, da niti ona polovica našega naroda , koju je crkveno razkol-
ničtvo odkinulo od zapada i zapadom vladajuće latinštine, nije u javnom ži-
votu upotrebljivala jezika narodnoga, već onud gospodujući u crkvi, po imenu
crkvenoslovjenski ; izmedju Hrvata dakle i Srba neima u ovoj točki velike
razlike : jedni i drugi prihvatiše se mrtva slova . Narodno hrv. predavanje ,

1 ) Odlomci p. 94.
338 Hrvatski jezik.

kako ga zastupa stari ljetopis , sjeća se ne samo uspomene Cirila i njegova

apostolskoga rada , nego stavlja takodjer putovanje svetoga muža put Rima
u pobliži doticaj s hrvatskom zemljom , a to stoji u savezu s onim odušev-
ljenjem i neustrašivom odvažnošću , koju pokazuje narod hrvatski u do skora
nastaloj dugotrajnoj borbi za slovjensku službu božju .
Taj viek borbe Hrvata za svoju svetinju , slovjenštinu , dokazuje nam,
kako su živahno osjećali svoju narodnu osobnost, i svoj hrvatski jezik visoko
cienili ; žalibože , što izrazite želje cieloga naroda i njegovih jeditih zastap-
nika, nižega svećenstva, niesu podupirali niti svjetski niti crkveni viši do-
stojanstvenici , ako izuzmete neumrle uspomene biskupa hrvatskoga Grgura !
Zato bijaše hrvatski jezik i nadalje izključen iz dvora kraljevskoga, iz oblasti
crkvene njegovahu ga prosti popovi glagolaši onako , kako jim ga povjerio
„ jedan človik mnogo naučen, i sveti muž Kostanc", i prvi iztumačitelj hr-
vacke knjige ! Mi znamo, da to nije bio pravi jezik hrvatski , već bugar-
sko-slovenski, nu pošto piscem i prepisnikom crkvenih knjiga njegovo znanje
nebijaše prirodjeno, već iz svagdanje službe poznato, a ta se nauka osnivala
samo na dugovječnoj porabi praktičnoj bez sustava gramatičkoga , moradijaše
se u brzo očitovati u jeziku nepoznatom upliv narječja domaćega , koji je i
proti volji piščevoj izilazio na vidjelo . To se zove jezik crkveno slovje n-
ski (ili starobugarski) upliva (ili recenzije) hrvatskoga ili srbskoga :
izmedju hrvatskoga pako i srbskoga neima razlike u bitnosti jezičnoj , nego
samo u pravopisu i pismu , te glagolica pripada Hrvatom (katolikom)
a cirilica Srbom (pravoslavnim) .
Prije se je razvila hrvatska recenzija t. j . upliv hrvaštine na crkvenu
slovjenštinu u njihovih novijih knjigah nabožnih, nego li recenzija srbska, t. j .
upliv srbskoga jezika na pravoslavne knjige crkvene, što bijaše iz prva jedno
te isto, a kasnije prema potrebam crkvenih obreda preinačeno i promienjeno .
Odatle smijemo zaključivati, da je od 9. do 12. vieka živahniji bio život slo-
vjenski na zapadu nego li na iztoku ; zato i imamo dan današnji barem ne-
koliko preostalih nabožnih spomenika (glagolskih) s podpuno razvijenim upli-
vom hrv. jezika iz najstarijega vremena t. j . do konca 12. vieka, a neima
nijednoga cirilskoga s recenzijom srbskom, ¹ ) koja se istom oko vremena Sa-
vina razvila [ koncem 12. vieka] .
Pomenuti glagolski odlomci imadu zato veliku važnost za naš jezik, što
su jedini svoje dobe slovjenski zvuci , koji nam se iz one davne prošlosti
odazivaju ; polaze svi bez iznimke iz hrv. Primorja ili sjeverne Dalmacije ,
gdje bijaše središte i cviet glagolizma ; za poznavanje hrvatskoga jezika
vriednosti su negativne t. j . kažu , čega u 11. i 12. vieku u našem jeziku
nije bilo, šuteći ob onom, što je moglo biti.
Ovih dakle spomenika jezik skroz je staroslovjenski s gore naznačenimi
izmjenami onih glasova , kojih hrv. organizam nemogaše podnieti ; k onomu
éu dodati, da ovdje neima (y) -u više ni traga, a znak glagolski ili što
je još prostije 1, da zamjenjuje oba poluglasa i nalazim dakle u jeziku
ovih spomenika taj napredak, što je velikom dosljednošću zabačeno sve ono ,
čega hrv. jezik nikako nebi trpio, pa odavle izvodim, da ono drugo, kano ti
jedan poluglas , čemu se tragovi svud nalaze , po svoj prilici nebijaše hrv.
uhu i izgovoru jednako protivno. Drugimi riečmi, da su ovakovi oblici rieči
mis'I ( mad ), r'ci (6198) , l'ž ( dbrdu-8 ), jesm (3m ) itd. zbilja po izgovoru
hrvatskom zapisani, premda se već i novštine pojavljuju osobito u jednoslov-

1 ) Sve što je o tom do danas poznato, nalazi se štampano u Šafar. Páraatky i

Brčićevoj Chrestomat.: tu će nam zbirku po svoj prilici do skoro povećati Br-
čić oglašenim znamenitim djelom.
 V. Jagić. 339

čanicah, što bi drugačije bile pretežka izgovora, kano ti u sa (îñ) t. j . saj

mjesto ch, u ta (taj) m. ть. Naši odlomci predočuju nam nadalje deklina-
ciju i konjugaciju posve , kako je u starobugarskom , samo što bi uviek ste-
zali po dva jednaka samoglasa u jedan , dakle : sveti m. svetij (t. j . ca-
Tm ) , moljaše mjesto moljaaše, dapače idêše ( m . idêaše) ; nu jeda li su
povrh te razlike svi ostali oblici zbilja hrvatski, nije pojedince lako odlučiti .
Nebih se n . pr . usudio reći , da se tada joštė govorilo u gen. vsaka go ,
blaženago m . vsakoga , blaženoga , premda ovo nije starije ; ¹) prije
bih mislio, da se u 3. osobi sad . vremena jed nine jošter čuo t ovako : slêpi
vidit , nêmi glagoljet , ali i ovdje biti će priličnije , ako uzmemo, da
se jedno uz drugo miešalo , što nam nešto kasniji spomenici posvjedočuju .
Posebnih hrvatskih izraza ili oblika neima osim : jazik i crikva u dva
najstarija glagolska odlomka.

2. Druga doba od konca XII. vieka do početka prave

književnosti u Dalmaciji (koncem XV. vieka) : viek svjetskih
spomenika.

Kao što ste vidjeli , za prvu dobu hrvatskoga jezika mogasmo malo
svjedoka sakupiti , pak i to nebijahu pravi hrvatski . U ovoj drugoj dobi t.
j . od 13. stoljeća napried biva kraj promienjenih odnošaja života državnoga
nešto drugačije : kada je na zapadu hrvatskom jedna zviezda podpune dr-
žavne samostalnosti potamnjela , podiže se druga , koja će svjetlošću svojom
obasjati iztok ; to je mogućtvo i snaga samostalne države srbske , koju su
utemeljili i ukrepili kraljevi iz slavne kuće Nemanjine. Od ovoga je časa
kroz nekoliko viekova napried sudbina iztoka prijaznija i sretnija od one na
zapadu. Nu premda polovicom 14. vieka postiže carstvo srbsko vrhunac
svoje jakosti i sjaja vanjskoga, ipak mu se život nutarnji neodlikovaše nika-
kovimi kriepostmi : bizantinizam pronikao njihovu narav , te zapleo svježi
duh čiloga naroda u jadne mreže mysticizma, i vjerozakonskih priepora . Ne-
ima ni traga pravu životu književnomu , ni glasa slobodnu razvijanju duha
narodnjega : sve i svuda robsko nasljedovanje i loša kopija lošega originala !
Zato sve, što se odanle do polovice prošloga stoljeća može u literaturi spo-
minjati, ograničeno je na životopise iliti žića srbskih vladalaca, na razne
ljetopise i slične tomu zbirke, zadahnute duhom nabožnim i smatrane za čest
bogoslužja ; 2) drugačije bo nebi ni na um palo spisateljem , da se odvaže na
svjetovni posao . Jezik ovakovih spisa ne samo što nije čistiji i naroduiji
od onoga u strogo crkvenih knjigah, nego poradi neznanja i nedosljednosti u
nasljedovanju crkvene slovjenštine jošter je mnogo izopačeniji i zamršeniji .
Veće su vriednosti za poviest i ogledalo našega jezika iste dobe li-
stine , stranom zato, što je ondje jezik bolji i narodniji , stranom pako, što
jih imamo oda svih krajeva našega naroda, te nam se zgodna prilika pruža
uzporedjivanju i iztraživanju tadanjih narječja. Da njihovu veliku važnost
za naš jezik podpuno ocienimo, sjetiti nam se je ovih okolnosti : Listina ima
cirilskih i glagolskih , uzev osjekom jedne zovu srbskimi, druge hrvatskimi ,
premda to nije točno. Cirilske mogu se porazdieliti u nekoliko hrpa : jedne
su srbske (iztočne) i zetske (južne), druge su bosanske (zapadne) , treće du-
brovačke, četvrte turske, pete hrvatske. Ovo razlikovanje nije samo po vre-
menu i mjestu, već i po sadržaju te jeziku : dokle je god sizalo pravoslavje
i kuda je slovjenska liturgija vladala u crkvi izključivo , onuda bijahu pisci
(logotheti, dijaci) obćenitoga mnienja , da se u sastavljanju javnih povelja treba

¹) Serb. Lesekörn . 115. 2) Istinitu karakteristiku podaje Hilf. Bosna 277 .

340 Hrvatski jezik .

držati govora posvećenoga, a ne prostoga ; tragovi dakle domaćega narječja

dolaze u ovakovih spomenicih kraj posebne naravi onieh , kojim bijaše stili-
zacija povjerena, sad od neznanstva sad od nehajstva : pisac htjede
svakako pisati crkvenoslovjenskim jezikom. Ovake su listine prvoga i drugoga
skupa , a ima jih od konca 12. vieka napried (od g. 1186 , 1198 ) kroz cielo
13. i 14. stoljeće ; pisane su na ime župana Nemanje , Stjepana prvovjenča-
noga, Vladislava, triju Uroša, Dušana, Vukašina, Lazara itd.
Drugačije su listine dubrovačke ; taj ponos i dika našega naroda zaslu-
žuje i u ovom obziru prvenstvo. Gradu Dubrovniku pripada ne samo većina
svih ostalih listina po tom, što se tiču odnošaja trgovačkih, s njim sklapanin,
nego ima i veliku množinu upravo svoj h, poteklih iz samoga grada Dubrov-
nika. Trgovački savez Dubrovčana s iztokom proteže se po l'stinah preko
ciele Srbije i Bosne čak u Bugarsku: to biva počam od 13. vieka , sve dok
je sudbina susjednih naroda njihovoj trgovini prijala ; najstarija biti će od
god. 1238. , ako oduzmemo , da je n. p. i povelja Kulina bana iz 12. vieka
na njih upravljena. Narod trgovački, imajući uviek svoju korist pred očima ,
prilagodjivahu se rado željam druge stranke, osobito kad bi od njih tkogod
u Dubrovniku prisutan bio, te smatrajuć tekst latinski ili talijanski autentič-
nim, držahu slovjensku polovicu više tudjom nego li svojom ; gdje nije bilo
takovih uvjeta , jezik jim je vrlo pravilan i narodan, jerbo jih nazori na-
božni neyezahu na pomenuto načelo pravoslavnoga Srbina . Isto je od pri-
like kod listina bosanskih, gdje se katolicizam s pravoslavjem, zapad s izto-
kom bori o prvenstvo , gdje se Hrvati i Srbi miešaju bez točno odieljenih
granica, van kako jih sad politika sad vjera ustanovljuje ; zato je ondje i
jezik veoma nejednake vriednosti , počam od prevažne listine Kulina bana
preko 13. i 14. vieka sve do Tvrtkovića, koji se u svem rado povadjahu za
uzorom bivše države srbske, a tako i u jeziku slavenosrbskom ".
Kada su nasilnici Turci preobladali iztokom , smatrajuć se za baštin ke
države srbske i bosanske, ima od njih nekoliko listina iz 15. vieka sadržaja
trgovačkoga na grad Dubrovnik ; to dokazuje, da u ono doba naš jezik kod
tudjinaca ne samo što bijaše vrlo ugledan već upravo diplomatičan ; da ga
nije prezirao niti silni gospodar Carigrada ; dapače od g . 1465 ima cirilska
listina kralja ugarskoga Matije , od g. 1537 kneza Ivana Zapolje, od g. 1566
vojvode Aleksandra Moldavskoga, iz kojih se vidi, da stara korespondencija
medju kraljevinom Ugarskom i iztokom bijaše stranom takodjer naška.
Prvi zahtjev za svaki znanstveni izvod, koji bi se imao osnivati na ovih
spomenicih, vidi se, da je pomni izbor i neprestano uvažavanje
svih pomenutih okolnosti ; jedan narodan (t. j . današnjemu jeziku naličan )
oblik sadržaje obično više dokazne sile , nego li stotina crkvenoslovjenskih .
U toj mješavini jezičnoj lakše bismo se ravnali , da nam nije krivnja vre-
mena i zloba Mletčana uništila one naše zapadne spomenike glagol. pisma ,
o kojih pouzdano znademo , da su u 11. i 12. vieku bivstvovali. Iz zapisâ
naime o medjah gospode istranske , što su svietu znani pod imenom: raz-
voda istranskoga (od god. 1325 , rukopis od g. 1546), crpimo viesti o
naših glagolskih listinah od god. 1025 , 1027, 1058 , 1125, 1127 , 1150, 1170 ,
1195 , 1200 itd, (po običaju bijaše za " gospodu list njemački, za „, seljake "
hrvatski). Glagolske listine, što su sačuvane i što nisu , u najstarije vrieme
zastupaju zemljopisni obseg hrv. i dalm. primorja i Istre, kano ti su mjesti-
mice : Senj , Brinje , Novi, Crikvenica, Bribir, Bakar, Bag, Krk (Dobrinje,
Baška, Vrbnik , Omišalj) , Modruše, Krbava, Ozalj , Bosiljevo, Draganić, Otočac,
Ripča, Rmanja, Tržić, Hreljin grad, Buže, Zadar, Tnin, Sustipanja Luka ,
Ugljan, Jelovik, Čovac, Griže, Bihać, Skurina, Gradčina, Slunj , Grobnik itd .;
 V. Jagić . 341

velik dio spada jih obitelji Frankopanskoj ; najstarije u izvorniku sačuvane

počimlju 14. viekom (g. 1309 , 1321 , 1375 itd .).
Ako ove listine i nisu iste važnosti s cirilskimi za obćenitu poviest
našega naroda, jerbo jim je sadržaj ponajviše skroz lokalna znamenovanja ,
opet su u jeziku neprecienjene vriednosti, budući pisane sasvim narodnim
narječjem svoga mjesta.
Ja sam već nekoliko puti s osobitim naglasom uztvrdio , kako se u
mene do podpuna osvjedočenja razvila misao o tom , da se iz ovih dvovrst-
nih spomenika, uzevši jedne s drugimi te dozvav u pomoć čitav tečaj naše
književnosti, može sigurno zaključiti, da ono , što, zovu narječjem čakavskim
i stokavskim, nije prava razlika medju narodom Hrvatskim i Srbskim. Upi-
rući ovo dokazivanje na jezik kao najbitniji znak narodnih razlika ili srod-
nosti, izvodio sam upravo iz ovdje pretresivanih listina (jerbo su to jedini
stariji zastupnici bud hrvatskoga bud srbskoga jezika) taj posljedak , da ono,
što zovu čakavštinom, smatram po jezikoslovnih zahtjevih starijim odsjekom
onoga drugoga narječja, koje dolazi pod imenom štokavštine. Znam, da tim nije
jošter dokaz podpun ; jerbo bi se istim načinom i stara bugarština po onom,
sto ima u nje nekoliko starijih pojava jezičnih prema novijim na toj starini
osnovanim našim , mogla s neke strane prozvati materom jezika hrvatskoga ;
n. p. što se u bugarskom veli pętь (pent), a u nas samo pet , tu je očevidno
bugarski oblik stariji, niti se smije i malo dvojiti, jeda li je pet postalo od
pent : već je to za jezikoslovca nepobitna istina ; isto tako, da
drugi primjer navedem, za jezikoslovca neuzkolebiva je istina , da su oblici
reka , rekao , rekô itd . noviji izrodi starijega pe ili rekal. Ako se
dakle do sada obično ) učilo : rekal je hrvatski , a rekao srbski, morao
je svaki jezikoslovac dopustiti i priznati, da je jedno prije drugoga, ovo sta-
rije od onoga ; ino i posve odlučno pitanje glasi ovako : nisu li ove razlike
već s početka sobom na jug donieli Hrvati i Srbi , tako da bi taj jezični
napredak, reknimo srbski, spadao u predhistoričko doba našega dvopleme-
noga naroda ? Da bude dokaz za koje mu drago mnienje svršen i valjan,
treba na ovo pitanje odgovoriti putem one znanosti, kojoj je otac i početnik
neumrloga imena Niemac Grimm svojom golemom gramatikom i historijom
njemačkoga jezika. Postupajući dakle sa svom gori preporučenom pomnjom,
mislim, da se iz starih spomenika našega jezika može dokazati , da glavni
biljezi onoga starijega narječja, koje neki uzimaju samo za hrvatsko, bijahu po-
znati jošte u historičko doba po čitavom iztoku našega naroda, ili barem
mnogo dalje prema iztoku, nego su granice iztaknute Hrvatom od Konstan-
-
tina Porphyr. Ako najme i uzmemo u obzir sve moguće slučajnosti i uplive
na jezik kod sastavljanja pomenutih spomenika, mora se napokon ipak pri-
znati , da ono , što se nikako neslaže sa crkvenoslovjenskim jezikom, nemože
drugačije dolaziti u takov spomenik , nego li od narječja živoga . Stoji li
pako taj uvjet, to je i nacrt pravoga našega jezika , n. pr. u 13. i 14. sto-
ljeću, vrlo lahak ; mi dobivamo ovakovu sliku : 1. samoglasi a, e, i, o, u pra-
vilno kano što u starobugarskom ili današnjem jeziku (nekojim zamjenam
kano : kresti m. krasti , resti m. rasti , greb uz grob nevalja znameni-
tosti pripisivati ; jerbo dolazi n. p . krasti u gl. sp. 165, a opet teplota, tepli
m. toplota u cir. M. 8. 92. i u pist.) ; 2. i m. (y) ; e, u m. ę (a), ą (m) ;
što poslije nebnih j, č, z mjesto ę ima a, to nije niti hrvatsko niti srbsko
napose, već jedno i drugo : zACMO P. 176 ; gl. Sp. 37. поyaмшн , нz-
HAMшH M. 237., прнтн u M. često, a što Dan. dodaje opazku iz hrvatskoga

1) Velim obično , jerbo dokazi za protivno s naše strane bijahu vrlo kukavni, i bez
sustavnoga znanja filologičkoga.
Književnik I. 3. 23
342 Hrvatski jezik.

jezika " - to je doduše rečeno , al nije dokazano ; a ja bih slutio, da su to

prastari ostanci, koji na predhistoričku dobu sjećaju , te jih jednoč bijaše
više ; 3. jedan poluglas (1), gdje se nemože sasvim izostaviti , kano na
kraju rieči, pretvoren bi obično u a, ali sigurno bijaše mjestimice sada još
i muklo (po crnog.) izgovaran (pobliže u Knjiž . I. 2, 166 ) . Ovo odlučno go-
spodstvo samoglasa a na mjesto starobug. poluglasa najbitniji je biljeg na-
šega jezika, a toli važan vez srodnosti i jedinstva izmedju Hrvata i Srba ,
da bi već to jedino posvem dovoljno bilo, da sve moguće prigovore proti isto-
vjetnosti odstrani ; taj bo samoglas proniče skroz i skroz čitav ustroj našega
jezika, razlikujuć ga izvjestno od svih susjeda na blizu i daleko ; 4. r i l
imadu vriednost samoglasa (sr. Knjiž . 164) ; primjeri kano : homskoi (m .
hlmskoi) , dog (m. dlg) itd. dokazuju , da u 14. vieku bijaše prielaz iz Ì u
u, stvar još posve nova, najstariji primjer jest u rieči 8гapскомь od g. 1254;
5. niti na kraju rieči ili pred suglasom neprelazi prije 14. vieka u o ; obje
ove promjene stoje u nutarnjem savezu . Što se dielomice na zapadu taj 7
jošter čuje, pripisati ćemo onomu istomu uzroku, s kojega se u obće razvoj
jezika na sjevorozapadnoj strani kaže polaganijim ; ali bi se varao , tko bi
mislio , da svi današnji čakavci izgovaraju¹ ) ; sr. dvanadeste vomi (m.
volmi) u list. od g. 1436 iz Draganića ; dioci , dioce (u list. 1451 iz Rma-
nje) ; bia , dia , imia (iz Tuina g. 1451 ) itd.; 6. da se već u to doba
izgovarao na iztoku kao e, na zapadu kao i, dokazao sam u Knjiž . 17-23 ;
težje bilo bi točne granice povući, jerbo u 13. vieku n. pr . imadu tri listine
bosanske (Mikl. br. 35 , 36 , 39) s očitimi tragovi ekavštine , u 14. vieku
br. 85, opet je bosanska list. smiešanih primjera s e, ii ie ; isto tako br.
89 g. 1333 listina iz Srebrnika piše zasebice : lieta, miseca, hotieniem, svie-
ditelj , vieki, simenu itd., od g. 1375 list. iz Bobovca posve je ikavska, ali
od , g. 1439 iz istoga mjesta već mieša i i ie, br. 363 opet ikavski ; to isto
valja za listine (br. 206) iz Dolnjih kraja u Lušcih, br. 205. u Zaborah, br.
210, 220. 226, 237 , 345 iz Sutiske, br. 224 iz Dumna, br. 225 na Usori u
Lišnici, br. 241 , 266 (15. viek) u Zvečaju, br. 243 iz „ belih selišta u Trstiv-
nici ", br. 254 , 273 " pod Visokom ", br. 280 iz Milodraže, br. 255 u Drače-
vici u Novom, br. 268 na Stipanju Polju pol Sokolom, br . 264 u Bišću , br .
320 i 346 pod Kreševom, br. 352 u Vranduku , br. 365 u Vrataru, br. 392
i 393 u Jajcu ; i sa ie se mieša br. 219. u Konavljah na Ljutoj , br. 227 ,
283 i 317 u Borču , br. 284 u Blagaju, br. 340 na Bujaku prema Brodaru ,
br. 341 u Gorčaneh, br. 344 u Ključu, br. 351 u Drinalevu , br. 368 i 369
u Pivi na planini na Pišću ; br. 370 u Kotoru, br. 371 u Novom, (sr. br.
255) .
Tko si uzme truda, da ova mjesta uzporedi sa zemljopisnim položajem
(većina jih je poznata) , rekao bih uza svu slučajnost glede pojedinih listina,
da se može za sigurno veći dio Bosne smatrati u 14. i 15. v. ikavskim,
koja ikavština iduć na jug nestaje pred jekavštinom tako, da je ovo najjuž-
nije jekavsko narječje ono doba istom u razvoju, nezauzimljuć toliko prostora,
koliko danas. - Ove se granice ikavštine nerazlikuju niti mnogo od onoga,
što pripovieda Jukić (Zemlj . Bosne 14), pak uzevši k tomu, da je istodobno
i čitava Dalmacija bila ikavska, kao što dokazuju spomenici glagolski i naj-
starije pjesnictvo, nemislim, da će mi se moći išta prigovovoriti, kada pro-
glasim kavski izgovor najbitnijom razlikom narječja zapadnoga (hrvatskoga)
prema ekavskomu, iztočnomu (srbskomu), dočim južni jekavski izgovor držim
za " symbolon združenja i pomirenja, te je zato jedino on dostojan, da udje
u knjigu , 7. današnji izgovor jotovanoga di t t. j. dj (5) i ć (ħ) rekao sam

¹) Programma in Zara 1856 „ sui vari volgari " od J. Danila.

 V. Jagić. 343

već, da spada medju bitne znakove našega jezika, (kako su u cirilici taj
glas izrazivali, gl. Knjiž . I. , 1. 8. ) ; najpravilnije i najčistije izgovaraju se oba
ova glasa u hrvatskih primorskih stranah, dapače dj (5 ) toli tanko i nježno ,
da je vrlo blizu prostomu j, i odatle dodje, te neimajući zanj posebna znaka,
pisahu u latinici j¹ ) , u glagolici ili ništa ili np. Tko u tom traži razliku medju
čitavim hrvatskim i srbskim narječjem, valjda nezna, da još niti dan današnji
neizgovaraju svi čakavci jednako . Zatim ima tomu izgovoru prilično mnogo
tragova i u zapadnih (bosanskih) cirilskih listinah (o glagolskih razumije se
samo sobom) : n. p. u br. 85 ( 1332) TAKOI i TAKOE UZ TAKOгe, Merio, norio ; br .
159 (1367) : поросинѣ , мєю uz : євлићелин ; br. 204 ( 1391 ) : гравиє, мєѣ , госпоє ,
TAKOC (to pisa dijak Imoćanin) ; isto tako : br . 243 : HотEρы010 i потúρьмo ;
br. 254 : потaρьENнMн, EKANLEлHн itd. Ovaj pojav dobiva tiem istom pravu do-
kaznu važnost u mojem smislu, što se podnipošto nemože reći, da bi sve one
listine, u kojih smo našli ikavštinu, takodjer h (dj) prostim j zamjenjivale :
zato nebih toga slučaja u nikakovu načelnu razliku dvaju narječja stavljao ,
opominjući se, da ovakovih stvari kojekuda razpršenih imade, n. p . Jukić pri-
povieda , da se tako tanahno dj izgovara u nekih selih uz Neretvu u Bosnoj ;
a najposlije i mjesto é dolazi kadšto sam j, n. p. vojka m. voćka ; 8. kada
se sastane u rieči s sa e, prelazi se najprije u sć i zatim 11 u št : ali se očevidno
razlikuje iztok od sjeverozapada, budući jedan bliži susjedstvu bugarskomu ,
drugi slovenskomu ; n. pr. već u najstarijoj skoro izvornoj listini glagolskoj
br. 5 (g. 1321 ) čitam : 'шwз (kršćena), i ш8шw (pašišća) , dočim isto
dobno u listini iztočnoj (br . 52) pišu : namuia, a valja znati, da stari Bugari
i Srbi nisu izgovarali današnjim izkvarenim načinom ; sr. gl. sp. br. 37
(g. 1437) : aшз pш (jošće pušćam) uz : дonɣшienie , M. 275 (g. 1420)
br. 54 (od g. 1450 iz Tržića) angшws (višći vješti) ; 9. u savezu napomi
njem, da se nije u toj dobi dj i tj jošter slievao u ić u onih riečih, gdje
bi jih po staroslov. jeziku rastavljao samoglas i , koji je u nas oslabio na ,
a zatim i to nestalo (sr. Knjiž . 13) : n. pr. da ne učinimo nikoegare
BeспρARAL (od god . 1256 ) , neYaTiO ( god. 1332) uz : neYAKEнe , što su naše ne-
ke gramatike pomiešale ; noYTCHOгA поMENYтIA, pacheтi , g. 1442 , (ali naakaтH
plaćati, тракєнє = traćenje) ; по милосрьдью М. god. 1199 ; с милосрьдьюмь
M. god . 1427 ; Ao пряALгрAь AкроKAYAKOгA M. god. 1391. Zato nisu niti go-
vorili zdravlje , grmlje , već zdravje , grmje (гpыuseь M. g. 1399),
ljubavju (AIOKARIO M. g. 1443) itd ., (tko razumije gramatiku, dokučiti će,
da nespada ovamo participij , n . p.: postavljen , što se u nas od najstarijih
vremena ovako piše, niti infinitiv : postavljati) . Napokon kad je već i ži-
vila jekavština , nisu izgovarali : henа, heвojka, rhe, heparи, nego samo : дjena,
дјевојка, гдје, тјерати, хтјети itd .; 10. već u najstarije doba razvijena je
neka osobina našega jezika , što se i opet jednako proteže od iztoka do za-
pada , da izmjenjuje z suglasom ru riečci zere i u glagolu moći -
mogu već u list. 4 ( 1189 iz Bosne) čitamо : KHре, Kлкоре, колнкоре ; u list.
Nemanjinoj (1199) инкомоуре ; u prastaroj listini obćine popovačke (broj 12) :
epe, Tepe ; u nadpisu žičanskom ( 1228 ) : Hкоpe ; od god. 1234 kralja Rado-
slava: Yeсape, noneRape (sr. česki : poněvadž) ; g. 1254 iz Dubrovnika : mo-
reš ; god. 1330 (osnovanje Dečana) : TAKOPE, TAKOгipe ; u glagol. spomenicih :
369 28, 184863 23 , 8ш'0063 48, P844863 , 8% ь863 49. Ova riečca ,
prateć je tragom spomenika, u 14-15 vieku već je na iztoku na umoru , a
na zapadu sačuva se u skraćenom obliku r : niktor ili nitkor itd . vrlo
dugo. Simo spada : доpи m. ддae : M. 23, 66, i svuda po zapadu. -- Si-

¹ ) Mikalja u svom rječniku veli to isto : da se nesmije upravo tako izgovarati,

kako se od nevolje piše, t. j . samo j
*
344 Hrvatski jezik.

gurno , da je riečci že srodan nastavak zi, koji se takodjer več u najstarijih

spomenicih pojavljuje ; tazi župa M. br. 19 (iz početka 13. vieka) , i onuzi
pet' deset' M. 28 ( 13. viek) , a kasnije biva toga manje na iztoku nego li
zapadu ; 11. predlog 1 (po srbskoj recenziji B , u hrvatskom п0 ) i ZI
(BZ ) promienja se u nas u u i uz, isto tako sve rieči, koje s 8L (BL) po-
čimlju, vole u nas u . Taj glasovni proces mora biti vrlo star, jerbo mu je
namah na početku pismenih spomenika dosta traga naći ; ¹) ipak niti ovdje,
kao što u svih skoro dosadanjih primjerih, nedopuštam, da je taj prielaz iz
Bu u samo srbski, a da nije i hrvatski ; već mislim, da je to iz istih uzroka
moglo nastati na zapadu , s kojih na iztoku , samo što sam napomenuo , da
je razvoj jezika na zapadu polaganiji. Valja pako znati , da već staro-
bugarski jezik ima dva razna predloga i or ; к (u starijem obliku в ) od-
govara grčko -lat. è in litv. į (stariji in), dočim bih ja or sravnio sanskr.
ava, staroprus. au, 2) lat. au (u aufero), što znači niz i od, kao što i naši sa-
stavljenici pokazuju , ΟΥΕΗΤΗ ἀποκτεῖναι , ΟΥΕΕΚΑΤΗ, ἀποφεύγειν, ΟΥΚΕΛΕΝΗ απαγωγή ,
(usuprot: BыBед¤ннi ɛiszywyǹ ) . Dočim dakle pravi ov ( " ) u cielom prostoru na-
šega jezika ostaje nepromienjen (jerbo i štokavac i čakavac izgovara ubiti,
umiti, urezati , ukinuti , udaljiti se itd .) , izvrže se tečajem vremena
I takodjer u u, i to ja bih rekao, upravo po uzoru pravoga u predloga ;
·
jerbo analogija inieh jednoslovčanica rieči kano т taj) , ch- sa(j) , kь-ka,
በጌ - na(no), zahtieva i ovdje, da od в (B ) postane va ; znamo pako, da se
na zapadu , koji vjernije čuva i pridržaje starinu, zbilja mjestimice govori još
i danas va, vaz itd.; a tragom naših spomenika može se dokazati , da je
takvoga izgovora u 13-15. vieku više bilo, kano ti : BA HMе M. 85 (od god.
1332 bosanska listina, čini se iz Srebrnika, kao što i ona pod br. 89) ; isto
tako od god. 1375 bosanska listina iz Bobovca ; (premda ovo jedno i drugo
može biti da je samo stalni uvod bio po reminiscencijah crkvenoslovjenskih)
ali br. 206 (od god. 1392 bosanska listina kralja Dabiše) ima ovakieh pri-
mjera ; казькеде, ВА БИТИЮ, Вазьволрене, на славин дворь 8 Трьстиваница, 8 но-
KENAXь, BA YECTHтOH BOHCηJH ; isto valja za listinu Ostojinu od god. 1399 : piše
ва uz 8, вазьвеДЕ , СА ВАЗЬЛЮБЛенишь itd. Nu tomu je lako prigovoriti. da se
BA razvilo pod uplivom crkvenoslovjenskim od B (izgovarajući oni obično i
ondje kao a , gdje su još pisali) ; zato da vidimo , kako je na zapadu :
najprije nalazimo skoro uviek (redje va) za R , a u , gdje odgovara pra-
vilno starobug. or ; n. p. u najstarijoj listini : uročni , učinili ; ali uza to
već: ustup' i uzidat , što bi pravilno glasilo KLCTRL BLZHдATH , a ipak
su to prave pravcate čakavske listine, jedna iz Vinodola, druga iz Dobrinja ;
br. 8 (1375) : uživati , ali vazmu ; br . 9 : „ u jur'e vi hrušvice udě-
lati ; br. 12 (1413) : va svrhu rečenoj stvari ubojstva, u tom (3 puta ovako) ;
16 (1413) : kako se zgora udrži ; 18 ( 1419 ) vaz buru ; 27 ( 1428) : u crik-
veničkoj drazi ; 33 ( 1434) : v negovo iminie ni u plemenćinu ; br. 48 ( 1447)
u Ripču : u pitanji i u plemenu svom, u zaklad , u kipi (uz : v kipi), u tom
listu itd., tako se isto mieša v su u listini 51 god . 1448 iz Rmanje ; tako-
djer 60 ( 1451 ) iz Tuina itd. Iz ovakovih primjera , osnovanih na spomenicih
vrlo izvjestnih sliedi troje pravilo : a ) da jezik hrvatski stariji (= čakavski · `
i noviji (= štokavski ) ima dva predloga в (v) i or ( u) ; b) da je pravi u
uviek, t . j . od najranijih pismenih pojava svuda i sve do ovoga časa jednako
sa starobugarskim jezikom t. j . upravo kao u pisan i izgovaran ; c) da je
predlog B (V ) jamačno u starije vrieme (n. pr. u 10-11 vieku ) svuda,
kod Hrvata i Srba, izgovaran kao ili gdje bi uztrebalo jasnije, kao va (n.

1 ) Pobliže gled . Šaf. Serb . Lesekörner 46 , Majkov ist. serb. 404 .

2) Bopp. Vrgl. Gr. III. § 999.
 V. Jagić. 345

p . va věky) , al da se i opet točno prema dosada opaženomu pravilu taj

stariji izgovor duže, dapače dielomice i sada još , održao u narodu zapadnih
krajeva ; ima ipak, kako s nekoliko primjera vidjesmo , već u 15. vieku i
onuda miešanje u sa v . Ja sam nešto točnije opisao ove glavne po-
jave, sjećajući se zlatnih rieči Grimmovih¹) : für diesen Zweck muss we-
niger nach älteren , der Schriftsprache fremden Wörtern , vielmehr nach
dem Verhältniss aller entscheidenden Laute , Formen und Ausdrücke ge-
forscht werden , seien diese gleich heutzutage die gangbarsten ; a budući
tomu tako, mislim da sam dokazao podpunu istovjetnost svih bitnih pojava
i one nekoje razlike , što bijahu zbilja medju iztokom i zapadom. Da bude
pako slika podpunija, kazati ću i za deklinaciju te konjugaciju : a ) da u 1- dekli-
naciji (koju danas zovemo prvom) neima više gen. na u (najduže sačuvao se
trag genit. domu ), niti dat. na ovi ; za akuz . živućih jednine rabi genitiv ; u
lokalu mieša se stariji oblik na e - i (bug. 1) s novijim dativnim na u (n. p.
u glag listini br. 22 god. 1422 zove se jedan vinograd u Novom „ na brdi ").
Podpuna dvojina žive jošter ; akuz . množine izilazi obično na e, redje na
i, a tu se više nerazlikuje tvrdo od mekoga ; gen. množ . jošte je ponajviše
kratak staroslov., obično s prirastkom ov (ev), u mekih i na i (muži) ; jed-
noslovčanice ojaćuju se rado kroz sve padeže množine s ov (gradovom) ;
b) kod a-deklinacije (mi ju zovemo drugom) gen. jedn . i akuz . množ . obič-
nije na e, redje na i (i tu je opet zapad vjerniji) n. pr. u glag. listini od g.
1375 „ u jurjevi hrušvice " ; u dat. lok. na e ili običnije na i ; u instrum. steže
sə oju u ou (ú ) ili ov , dapaće i om već dolazi, kadšto jedno uz drugo : pra-
vov verom ili dobrom verov ; pišu rukov mojev (gl . sp. od godine
1437 iz Zadra). Ja se ovdje, kano i kod prve osobe naših glagola neslažem
s onimi, koji misle, da je stariji oblik : ženom ili pitam nepo li : ženoju
= ženou - ženû ili pitaju itd.; tomu se protivi historija našega jezika ,
a nije ništa običnijega , nego li da jezik u svom faktičnom razvoju do-
lazi upravo na onakve oblike natrag , koji su po teoriji jezika stariji ;
primjera tomu naći će svatko i u sekundarnih jezicih; c) mužka -deklina-
cija ima još živih tragova : do puti i do puta , čulo se u narodu i jedno
i drugo ; redji bit će dativ na i, a instrum. em žive pače još i sada u jednoj
rieči : putem ; takodjer poznavahu jošter akuz . množ.: ljudi , gosti , a
može biti i nomin. ljudie , gostie. Konsonantičnoj deklimaciji slabi su
tragovi, kano u stalnoj formuli : na desete ili na deste ; običan je gen.:
korene , plemene (ali se pojavljuje i oblik na a) ; poznati su i padeži ;
dativ na i , instrum. na em. U zaimena nalazimo mjesto jaz obično samo ja,
uz mnoju ili mnou ima i mnû ili mnov , uz toboju : ( tobou) to bû
i tobov ; najnovije jest : mnom , tobom ; mjesto akuz . ny i vy običniji
su gen. nas, vas, ali ni, vi dolazi često za dativ ; gen. jeje mjesto stegnutoga
je, dativ jei m. joi, instr. njû (jú) m. jeju- obični su oblici. Znamenito
je, da mjesto с već u najstarijih spomenicih rabi oblik ki (K ), kẩ (KAM,),
ко ( ком), п. р. дубровьулие , кире ходе М. 4 (god. 1189) , в ки дынь, М. 12 (iz
12. vieka) , кe coу дошле жоyпе (nadpis žič, iz početka 13. vieka), oу æoупaxK,
se coy ; uz to već : моужь, кон. Ovo je čisto srbski spomenik , i opet , kako
vidite, već u prvoj dobi naše književnosti, upotrebljuje ki, ke itd . U staro-
bug. najme jeziku imadu dvie vrsti oblika od istoga nominativa Kн, to jest
jedanput se od к -н pretvori uo (n. pг. когo), drugiput u L (n. p. KL ) ;
buduć pako da u nas neima glasa , već ga zamjenjuje prosti , to od pra-
vilnoga nom. Kн postaje кнн t . j . kê, od Ka biva kaa ili ká, a prema tomu
stegnuše i sve ostale padeže, dakle : коeгo u koga, кOMOу u kômu, кошмь u

1 ) Deutsche Spr. 581 .

346 Hrvatski jezik.

kôm, KUHMь u kim . I to je jedan način , koji osobito na zapadu vlada , n.

pr. osim spomenika glagolskih, najviše , ali ne izključivo , u listinah bosanskih:
СВЕТИ, КН СЪ ЗДЄ писанн, пехать, ка є при кинзи (od M. Ninoslava iz g. 1240)
itd.; drugi je način, da se po uzoru onieh padeža, gdje je već u starobug.
ъ pretvoren u o (п. р . коюго , коюмоу , косы, коюн itd .) , izprave i ostali oblici,
dakle premda je u staroslav. nom . н, ipak ovdje da je koj, u množ. koji
(staros]. чнн) , kojih ( XL) , itd. , taj običaj vlada osobito zapadom ; n. pr.
osim gori navedenoga primjera, sr . of KOICH Aн Cе жOупя чо нспAKостн, M. 19
(iz početka 13. vieka) itd . Upitno zaime glasi sada još obično ктO, Kто n.
p. u krasnoj listini bosanskoj od godine 1332 : Kто д86роRYANнNь; gdo vrlo je
ograničeno na uzki sjeverozapadni kraj . Za srednji spol imadu dva oblika
YTO i Ya, a to je izvorno jedno te isto ; najme Y bez dodatka ili s dodatkom
To (kao što još danas Slovak mjesto nikto ima prosti nik t. j , ni † k) ; i od
YTO postaje po zahtjevih izgovora шro ili чo, a od Y udobnosti za volju va.
Slučaj htjede, da se ča održao na zapadu našega naroda još i danas, te sa
znanstvenih razloga postigao i nezasluženu važnost ; velim nezasluženu ,
jerbo se vara, tko misli , da su s izgovorom ča namah uzko spojene i sve ostale
osobine ; nasuprot ima starih spomenika našega jezika, gdje je i bez riečce
ča sav ostali govor naravi starodavne, što je zovu čakavskom, a opet u dru-
gih slučajevih s riečcom ča dolaze ostali pojavi novijega jezika. Svakako
je zanimivo, što se u mnogih bosanskih list. pojavljuju uprav svi pojavi
čakavizma, samo rieči ča neima, a opet kasnije u književnosti Dalmatinskoj
ima mnogo primjera, da je jezik skroz novije naravi , ali s riečju ča ; zna-
menito je i to, da se najduže ovaj goli oblik u predlozih sačuvao, n. pr.
zač , nač , a nasuprot niti čakavština neće reći nič , nego ništar ili
nišće. Opetujem dakle i ovdje svoje osvjedočenje , da ča prema što ne-
smatram nikakvimi kinezkimi zidinami, šta bi rastavljale dva plemena jednoga
naroda. Zaime RC glasi još nom. v as genit. vsega , a ne premetnuto :
sav , svega to valja za iztok i zapad našega jezika . Deklinacija
imena pridavnoga prosta (t. j . po imenu samostavnom) gubi mnoge padeže ,
kano ti: instrum. jednine. gen. i dat. množ ; isto tako instrum. i lokal. množ.
- U konjugaciji znamenito je, kako se izpremieniše osobni dočetci : u prvoj
osobi jamačno da sc miešao oblik na u s oblikom na m ; što ja o tom mi-
slim, rekao sam već gore ; u 2. osobi sigurno da nisu izgovarali ši, nego
samo š; a u 3. odbaciše t, i to u jednini i množini : u množ . 1. osobe već
je u običaju mo , valjda zato, da se razluči od novo izvedene prve osobe jed-
nine . Svemu je tomu mnogo primjera naći već u najstarijih spomenicih !
ostala su vremena ponajviše pravilna po starom ; isto tako i poraba parti-
cipija.
Oviem zaključujem kratki priegled našega jezika od 12-15 . vieka, osno-
van na pismenih svjetskih spomenicih ; razumije se, da je to samo u najkraće
i vrlo nesavršeno nacrtana slika , ali u toliko dovoljna , da razprši mnoge
predsude, što su potekle iz nemara ili neznanja , da potvrdi rieči velikoga
Šafarika, izrečene već prije mnogo godina : es ist eine historisch und linguis-
tisch erweisbare Thatsache , dass so wie die Serben in Serbien , Bosnien,
Slavonien, Hercegovina, Montenegro und Dalmatien , sie mögen der morgen-
ländischen oder abendländischen Kirche angehören , insgesammt nur einen
Zweig des grossen Slavenstammes bilden, ebenso auch ihre Sprache nur eine
Mundart , wiewohl mit mehreren unbedeutenden Varietäten ausmacht¹)
samo nevalja zaključak Šafařikov , kada nastavlja : das alte Chorwatien in
Süden der Kulpa mit den Residenzen Bihać im heutigen Bosnien und Bel-

1) Serb. Lesek. str. 6 .

 V. Jagić . 347

grad im heutigen Dalmatien , gehörte von jeher der Sprache nach zur ser-
bischen Volks- und Mundart. Što je Šafarik volio ime srbsko , a bojao se,
bi reć, hrvatskoga , tomu se nije čuditi , kada pomislimo , da je prije 30 go-
dina sasvim nehistorički i nefilologički jedini kajkavski idiom provincijalne
Hrvatske prisvajao ime hrvatsko , a prava hrvatska domovina Dalmacija bila
ukopana u dubok san i težko duševno mrtvilo, zaodjeveno plaštem slovinstva
ili pače ilirstva.

3. Od početka prave književnosti u Dalmaciji do druge

polovice 18. vieka : viek borbe ; pobjeda štok avštine.

Dok se nisu u Dalmaciji nakon dolazka Hrvata sprijateljila dva na-

rodna življa : latinski i slovjenski, stajahu za sebe gradovi, kanoti : Dubrov-
nik, Spljet, Zadar itd ., imajući svoju vlastitu poviest, a za sebe ostalo kopno;
ali kada poslije dva do tri vieka neuzmože niti čvrsto utvrdjenje gradova
niti tudja zaštita odoljeti navali slovjenskoj, izadju iz blagotvornoga miešanja
dvaju raznorodnih živalja ponositi gradovi slovjenski, dika Dalmacije ! Od
toga se časa diže njihova vlast i znamenitost u smislu narodnom : od puke
provincije rimske uzpe se Dalmacija do ugleda samostalne zemlje, koja pred-
njači izobraženošću cielomu iztoku , a sretno se natječe i sa samom Italijom,
baštinicom grčko-rimskoga znanja i umjenja. Sa svom važnošću stvari i nje-
zinih posljedica dužnost nam je izraziti , da izmedju narôdâ s ovu i onu
stranu sinjega mora nije nikada prekinut bio duševni savez ; bježeći učeni
Grci od straha turskoga put zapada, nalazili bi jednako gostoljubje i utočište
toli u Dalmaciji, koli u Italiji ; nauka željna Dalmatinčad razlazila bi se po
cieloj Italiji sjedajuć poput radinih pčelica sad ovamo sad onamo, da ubere
cvieće raznih znanosti i umjetnosti : jednakim načinom dolažahu i talijanski na-
učnici u Dalmaciju, da s učiteljskih stolica tumače mladeži iz neizcrpna
vrela starodavne mudrosti. -- Ako i bijaše taj duševni preporod Dalmacije s
početka latinsko-talijanski , življa narodnjega lje neuguši , dà podkriepi ga i
oživi. Što je sviesti slovjenske u gradjanstvo i seljačtvo zapretano bilo, kano
ti vele, da se već oko god. 1000 po Dubrovniku naška pjesma orila , to se
uzorom i ponukom tudjom osviesti i oplemeni.
Nekoč bude zabranjeno u Dubrovniku gospodjam , da nesmiju govoriti
talijanski, ¹) a sada valjalo bi zapreke stavljati jeziku slovjenskomu ; koncem
bo 15. vieka besjede kitno i pjevaju hrvatske pjesme oni isti muževi,
kojim daleko po svietu slovi ime sa duboke latinske učenosti : to su po-
najviše vlastela, što izučiše knjigu i mudrost u najglasovitijih gradovih tali-
janskih . Čini se, da se ranije prenuo iza duševnoga sna grad Spljet, nego
li slavni Dubrovnik ; barem su prva imena hrvatskih pjesnika u Dalmaciji
(medju 1450-1530) iz Spljeta : Marko Marulić, Jerolim Papalić, Jero Mar-
tinčić, Niko Matulić i Fran Božičević ; to je najstariji književni krug
hrvatskoga pjesničtva , dobro poznat i slavnomu Luciću Hvaraninu ; nu
o Dubrovniku neima još niti spomena.
Okaniv se za sada inih obzira, ako upitamo, kakov je jezik pomenu-
tih pjesnika, odgovara nam se odasvud, da stari čakavski , dapače sliedeć
izjavu Lucića : 2) da je hrvatski. Ovaj jezik ne samo što je sadržan u
tom pjesničtvu, već ga još potvrdjuje i istodobna proza preznamenitih Ber-
nardinovih „ Pištula"; glavni so mu pako biljezi upravo oni isti , ³) koje sam
opisao u prijašnjih točkah kao posljedak svestranoga sravnjivanja hrvatsko-

¹) Dubrovnik I. , 1. 8. 2) H. Lucić : Skladanja p. 3.

133 Ob ovih pjesnicih napose vrlo je točan članak Daničićev u IX. Glasniku.
348 Hrvatski jezik.

srbskih spomenika , tako da se moje nagovieštanje i zaključivanje , crpljeno

iz prilično nepouzdanih listina podpuno potvrdjuje pravilno razvijenim jezi-
kom hrvatske proze i pjesničtva 15. vieka , kako je obodvoje zastupano po-
menutimi Spljećani i Ivaraninom Lucićem, zatim Trogiraninom piscem „ Pi-
štula".
Ali niti slavni Dubrovnik nehtjede zaostati za Spljetom ; ako ne isto-
dobno, barem skoro zatim, eno nam i ondje liepa kruga dičnih pjesnika.
Na čelu su obadva viteza S. Menčetić i Gj. Držić, a oko njih se uhvatilo
vito kolo drugih glasovitih imena , u kojih se svojim ugledom i znamenitošću
odlikuju Mavro Vetranić, Nikola Dimitrić, Andrija Čubranović i Nikola Na-
lješković Dubrovčani, a osobito Hvaranin Petar Hektorević, koji držaše vjerno
8 Dubrovčani. Ovi nam pjesnici zastupaju život književni i razvoj našega
jezika u najjužnijoj strani Dalmacije od polovice 15. do konca 16. vieka sa
središtem u „ slovinskoj Atini ", u Dubrovniku ; onamo tjera nagon i vuče
srce takodjer one pjesnike , koji neživu upravo u tom slavnom gradu. Ima-
jući mi ovdje največma sudbinu hrvatskoga jezika pred očima, čudom nam
se je čuditi , što opet poznati, već opisani zvuci starodavnoga govora , da u
kratko reknem, čakavskog a narječja, dopiru do naših ušiju. Jezik najme
pjesama Menčetićevih bud Držićevih pun je starina, kako sam jih gori_nabro-
jio, n. p. vazmi me za slugu, presvitlo sunašce ; ukaza tuj kripos, ku ne-
bih uzpisal ; od kîh zlat stril mani sve sàrce izrani , č a gdi tko uživa ;
va ovom človiku , itd. Ja se nemogu nikako domisliti pametnu razlogu,
zašto nebih čvrsto vjerovao, da se to doba upravo ovako ne samo pisalo već
i govorilo u Dubrovniku ; a čim to stoji, nalazim, da je uza svu razliku dr-
žavnu čvrsti vez podpuna jedinstva narodoslovnoga spajao Dubrovnik s osta-
lom hrvatskom Dalmacijom , i da je sada još svuda po zapadu, pak i u
Dubrovniku vladao onaj stariji oblik hrvatskoga ili srbskoga jezika, koji se
odlikuje velikom pravilnošću i bogatstvom slovničkih oblika , te je u mnogo
pojava bliži staroj, predhistoričkoj zajednici slovjenskih jezika , nego li je
njegov današnji razvoj ; a nemarim da se tomu odsjeku za biljeg upravo i poda
ime čakavštine , samo u drugačijem smislu, nego li naš sviet obično uzima ;
da se ono, što je n. p. u nekoj ranoj dobi, govoreć po navadi, è a k a vs ko bilo,
neodsudi na vječito tamnovanje u istoj tamnici , na bezprestanu službu jed-
noga gospodara , a opet kod što kavštine , osobito današnje nezaboravi,
da je svako sladko i dozrelo voće, prije svoga vremena bilo trpko i zeleno.
Jezikoslovno dakle iztraživanje, ako pravo shvaća pojam o poviesti ko-
jega mu drago jezika, što je osnovan na ovom dvojem načelu : propada-
nju glasovnom s jedne, i preporadjanju narječnom¹ ) s druge
strane, okaniti će se doskora i u nas jalova posla , da s krivo razumievane
sadašnjosti izvodi smiešne zaključke o prošlosti , te će uprti svu silu znanja
u to , da pojavom , što se nedadu zaniekati , traži temeljite razloge , i da jih
valjano protumačiti nastoji.
Jedan je ovakov pojav u poviesti našega jezika iz 15-16 . vieka borba
čakavštine sa štokavštinom i konačna pobjeda štokavštine ; čovjek razumnik
nečudi se toliko samomu posljedku , koji se dogodio posve po naravskih za-
konih promjene i razvijanja , koliko ga upravo tečaj promjena zanima i nji-
hovi uzroci.
Rekoh, da je jezik dalmatinskih (i dubrovačkih) pjesnika 15. i 16. v.
prema današnjemu posvem starodavan (gradovom Dubrovniku , Hvaru,
Splitu može se, ako bi uztrebalo, jošte dodati : Nin sa svojim zastupnikom
Zoranićem, Zadar s Budinićem itd. ) ; ipak se postupice pojavlja sve više i

1) M. Müller Vorles. d . Spr 53 .

 V. Jagić. 349

više novština , te osjeća život i napredak jezika. Ali nije samo to,
već dok se jošte iz ustiju Spljećanina Marulića ili Dubrovčanina Držića ili
Hvaranina Lucića izlievaju starinski zvuci , eno nam istodobno dalje prema
iztoku i jugu mnogo krasnih primjera , gdje već u podpunom razvoju cvate
novo, blaže načelo jezika. N. p. ima od god. 1452 bosanska listina iz Vra-
tara (od Ivaniša humskoga), pisana čistim narodnim jezikom , ikavštinom , u
kojoj nas izrazi : človik , saj , segaj , z bratjom , vazda , takoj ,
driva ( brodovi), rusag, kladihu itd. sjećaju nu istodobni jezik po-
menutih pjesnika, ali uz to već i ovako : tko bi bio , koj je prodao ,
bratuče da više rečenih itd . Mi nalazimo dakle već ovdje i u dru-
gih istodobnih listinah posve onakovu borbu novijih pojava jezičnih sa sta-
rinom, kao što joj, samo nešto kasnije , ulazimo u trag kod pjesnika dalma-
tinskih ; poučan dokaz napomenuti ću genitiv množ . od rieči vlastela : po
pravilu starom treba da mu bude oblik : vlastel , nu već je jezik zazirao
od tvrdoga izgovora na kraju rieči , te udario u nov čudnovat oblik : vla-
steo , i tako se čita u mnogih listinah, dok ga neizagna podpuno zavladalo
gospodstvo današnjega genitiva. Od g. 1454. ima listina kotorsk a , pisana
jekavštinom, i vrlo krasnim skroz razvijenim jezikom novijim ; n . p .: прнед
славннем господином, кОН ЮСТ У БЛАту скадарскому ; по име Свиех осталнех калу-
гера ; од сконех синова ; кон му є ждего кућу ; са скнєми июгокнеми разлози и 3
границами ; СА ПЕУлтю ; по кметнєх, itd. Koga naša prošlost , najpače sudbina
našega jezika i malo zanima, naći će, sravniv ovakve 2 listine, da su podosta
različite , budući na nejednakoj visini razvoja jezičnoga , koji se po mojem
osvjedočenju s jugoiztoka kretao put sjeverozapada , tako da nam uviek ne-
koliko vremena kasnije ono isto dolazi pred oči na zapadu , što smo prije
vidjeli na iztoku ; a nesmije se nikada zaboraviti, da je upravo Dubrovnik
središte ovoga obćenja, s kojega su potekle tolike listine : zato i nalazimo
znamenit pojav, da je isti čas drugačiji jezik u poveljah nego li kod pome-
nutih pjesnika samoga grada Dubrovnika . Ja dakako neshvaćam tih raz-
lika i toga prielaza kao da sadržaje jedino širenje iztočnoga naroda u
zapadne strane , čemu se protivi ne samo sviest narodnja nego i svi
dokazi iz poviesti , koja ništa neznade , da bi se ikada, a najmanje tako
rano, toliko naroda srbskoga medju Hrvate uselilo, te bi njim zatrli bili trag
i uspomene, dočim se nasuprot većina izvjestnih, ali kasnijih pravih naseo-
bina već samom vjerom pravoslavnom razlikuje od katoličkih starosjedilaca :
pa ako su osim toga još dan današnji više puta zbilja u istom mjestu po je-
ziku razlučeni prvosjedioci od nadošlica , dokazujuć tim, koli je težko satrti
tragove različitih narječja, to nije nikako moguće ni dokučiti, zašto bi se bio
tečajem 15-16. vieka netom , kao preko jedne noći , sav narod vanjskim
uplivom pretvorio. Dakle ako je promjena jezika ipak očevidna , dapače i
na istom mjestu i prostoru, to bih ja tomu pojavu, kao što sam u Knjiž. I.,
2. p . 64, u kratko napomenuo, tražio većma razloge nutarnje, nego li vanjske,
i našao bi jih s jedne strane u živom vrelu nar. pjesničtva , s druge strane u
strašnih borbah našega naroda u 14-15 . vieku za slobodu i kršćanstvo ; je-
dan i drugi ovaj zahtjev kosnu se u punijoj mjeri našega iztoka i juga, nego
li zapada ili sjevera ; a osobito narodno pjesničtvo , kojemu ja neizkazanu
važnost za razvoj svakoga jezika pripisujem -jerbo je živa historija i gra-
matika svakoga naroda nadje, kao što je poznato , u 14. vieku toli veli-
čanstvenih predmeta, toli znamenitih narodnih katastrofa upravo na nesretnom
iztoku, da je doskora, još u onom i u sliedećem stoljeću krug junačkih pje-
sama kosovopoljskih, te o Kraljeviću Marku zavladao svimi predieli i krajevi
našega naroda , što nam dokazuje već najstarija njegova uspomena, zapisana
u ,Ribanju' Hektorevićevu . Dobro je izriekom spomenuti, kako nas Hektorević
sam uvjerava , da je u one pjesme zapisao, rieč po rieč , upravo ono što je
350 Hrvatski jezik.

slušao, a dodaje, da bijahu pjevane » srbskim načinom « (modus, Melodie) , koji

se straga muzikalnim načinom tumači. Predpostavljajuć ja, da su ovi drago-
cjeni ostanci naših starina točno naštampani (osobita pouzdanja baš neimam) ,
voljan sam odanle nov i znatan dokaz crpiti za poviest hrvatskoga jezika :
kažem najme, da jim se na licu opaža doba borbe i prielaza, gdjeno se jo-
šter nisu podpuno ustanovile jezične novštine , a opet nemože jim sasvim
odoljeti starina ; imate bo ondje ča uza što , ki uz koj , vazeti i vaz-
mite , prija i pričao , dva mi sta , naju , nepašu , nejizju , viju ,
služu ( 1. osobe sad . vrem. ) itd. Isti je karakter one "bugarštice " , što je
upletena u Barakovićevu „ Vilu slovinsku (str. 144 u mletačkom izdanju od
g. 1682) , a najposlije slaže se u jeziku i ona u prozi sačuvana pjesma o Svi-
lojeviću od g. 1663, što je naštampana u Mikl . Slav. Bibliot. I. 259. Zna-
menito je te spomena vriedno još i to , što se kod Hekterovića i kod Bara-
kovića jezik upletenih u njihove pjesmotvore narodnih pjesama nekoliko raz-
likuje od jezika njihova ; čovjek bi rekao , da je napredniji i okretniji.
Biti će ovakovih podataka i više, a da tko sve ujedno posakupi , neznam,
nebi li drage volje naše narodno pjesničtvo prispodobio onom ugodnomu vje-
triću, koji s rana proljeća razkravljuje koru zemaljsku te oživljuje njezinu
ukočenu narav .

Ista slika našega jezika , koju nam predočuju pomenuti , prem riedki
ostanci nar. pjesničtva iz 15. i 16. v. , opetuje se i kod pjesnika umjetnih ,
poimence dubrovačkih ; za primjer navodim Vetranića , Čubranovića
i Nalješkovića. Toli izbor i sklad rieči koli njihovi oblici miešaju se
bez nikakova pravila slovničke dosljednosti, koja se nemože dokinuti , ako baš
i mnogo odbijemo na nekritičnost do sada svietu priobćenih odlomaka, ili na
promjene novijih rukopisnih priepisa ; ovo stanje našega jezika tim je važ
nije, što izlazi iz one dobe , kada se još nije nikakova refleksija razvila bila .
Ako li dakle koji od pomenutih pjesnika u svojoj pjesmi upotrebljuje zač
uz začto , i zašto , ča uz čto , govoru uz govorim , rekal uz re-
kao , zvizdâ uz zvizd itd. - dokazuje nam tim ne samo, da se za nje-
govo vrieme upravo ovako i u govoru miešalo, već, što je važnije , da si za-
ista niti narod niti pojedinac nije svjestan bio one nedosljednosti, koju mi
danas u tom sa slovničkoga gledišta nalazimo. Raznovrstni uplivi i uvjeti,
-veli M. Müller ') pod kojimi se jezik mienja , mogu se prispodobiti
strujenju morskomu , s kojega se, čim brzina jenja, polažu na dnu mora po-
loge, te ondje dotle nakupljaju i dižu, dok se napokon iznad same površine po-
mole, da jim možemo razabrati sve sastavine , koje niti su slučene po nutar-
njem principu râsti , niti po nepromjenitih zakonih prirode, a opet lako je uvi-
djeti i to, da nisu slučajne, da nisu proizvod bezakonih sila. Tako mislim i
ja, da je snaga života i napredak jezika ona moć, koja naše stare pjesnike
i bez njihove privole ili umovanja poteže u svoj vrtlog ) ; zato postupice svaka
promjena jezika nalazi odsjeva u njihovih pjesmotvorih ; n. p. da napomenem
oba znamenita pjesnika iz konca 16. vieka, Ranjinu i Zlatarića , niti
njihov jezik jošter se nije ustanovio do nekoga jedinstva ili pravilnosti :
s gledišta bo fonetičkoga preotimaju mah pravila novija , s gledišta obličnoga
ostanci stariji ; za domaćega jezikoslovca neima skoro zanimivijih primjera
starohrvatskoga jezika, nego što je u ova dva pjesnika.

¹ ) Vorlesungen p. 62 .
2) Ako je tomu tako , smije se čitatelj sjetiti i onih nesretnih bosanskih obitelji ,
primitih u grad Dubrornik , što su naravski razvoj stvari znatno pospješile ; sr.
Luccari annali di Ragusa p. 173., 185.; Appendini Notizie I. 305., 307 .
 V. Jagić. 351

Već sam na uvodu rekao, da poviest priznaje samo dvoje narodno ime
naroda našega ime hrvatsko i srbsko ; od ovieh nebijaše srbsko u
Dubrovniku nikada u običaju , što bismo mogli primjerom dokazati, a napro-
tivno čini se, da su se hrvatskoga duže vremena spominjali, i rado ga upo-
trebljivali. I zbilja podpuna istovjetnost u jeziku sviju najstarijih naših
pjesnika, nedopušta nam Dubrovnika ni onda odružiti od ostale hrvatske Dal-
macije , ako reknemo s Vukom , ¹) da su samo čakavci Hrvati , dà upravo
onda pristoji to ime prije svega dubrovačkomu pjesničtvu , jerbo je posvema
osnovano na čakavštini, što tako naravski biva , kano da se kći rodi od
majke. Jošte ću suviše napomenuti, da su preznamenite " pištule " Bernardi-
nove iztumačene u „ aryatski jezik, da Lucić i Hektorević znadu za ime hr-
vatsko , te Nalješković pjeva na slavu Petrovu, zaklinjuć kaplju, neka ga ne-
umori „ nemoj svi Hrvati da na te plaču« , a Vidali, istodobnik Nikin (Na-
lješkovićev) pjeva „ Niko, hrvatskoga diko i slavo jezika " , i Zlatarić veli, da
je Grkinju Elektru Sofoklovu učinio hrvatskom itd. Niti kasnije 15-16. v.
nije doista Hrvata nestalo, ako se baš i redje u knjigah spominje ime je-
zika hrvatskoga, pokle je politička sudbina Hrvatsku i Dalmaciju razdrobila u
vlast krune Ugarske, u držanje Mletačko i u slobodni grad Dubrovnik, te je
partikularizam pokrajinski nadvladao i u zaborav bacio ime narodopisno ; )
zato u 17. i 18. vieku preote mah izraz „ slovinski jezik " kao obćeniti naziv ,
kojim je Latinjanin svakoga dalmat. Nelatina označivao, a za našinca je sadr-
žavao ponositu uspomenu na veliko porieklo slovjenskih naroda , o kojem su
mnogo znali pripoviedati osobito stari Dubrovčani. Taj jezik „ slovinski " , kako
ga odsele zvahu , postiže u drugoj polovici 16. i početkom 17. stoljeća naj-
viši stupanj krasote nježnosti i milinja u djelih pjesničkih I. Gundulića, N.
Bunića i Junija Palmotića ; i danas se divimo onomu obilju izraza , koje ovi
pjesnici čudesnom lakoćom i okretnošću upotrebljuju čas za najuzvišenije i
najozbiljnije , čas za najtanahnije i najnježnije svoje misli i čuvstva ; i danas
predstavljamo si te ćutimo živahno ono pravo oduševljenje , koje je doista
umom i srcem , rukom i perom ovieh muževa pokretalo, dok su se mogli do
tolika savršenstva uznieti. Tko bi uzporedio Marulića ili Držića s Gundu-
lićem, i Palmotićem, dakako da je u svakom obziru razlika golema, napredak
izvanredan ; ali kada uzmemo ovaj razvoj onim redom i u onakovom sa-
vezu motriti. kako sama poviest zahtieva, prestaje svako čudo , jer nenalazimo
nigdje promjene nagle i neočekivane, već se jedno iz drugoga vrlu liepo tu-
mači ; isti jezik , koji sada upravo pretječe od same mekanosti, spojen je
i združen s onim starodavnim Držićevim tako razgovietnimi prielazi , da
jezikoslovac nenalazi baš nikakve neprilike , kako bi iztumačio ovo iz onoga,
a da nezove u pomoć silovitih hipoteza o cjelovitom prietvoru ili nestanku
hrvatskoga naroda.
Jezik Gundulićev osta uglednim pravilom , za kojim su svi potonji
pjesnici težili, makar ga i riedki dostigli ; moram ipak za razjašnjenje napo-
menuti dvie stvari : jedna je, da iduć Dalmacijom prema sjeveru, nalazimo u
isto Gundulićevo doba pa i kasnije još uviek čakavštine , ali joj se onako
dogadja u 17. vieku , kako joj se dogodi viek i do dva prije doli na jugu , t .
j. nemože pravo da odoli silovitomu zamašaju štokavštine. Za primjer na-
pomenuti ću god. 1643. u Padovi tiskanu knjigu „ Slava ženska “ od Jakova

1) Vuk : Kovčežić str. 7 .

Slavni Mavro Orbini nezna uza svu svoju historičku kompilaciju ( : Il regno de-
gli Slavi, 1601. ), kojom je na veliki glas izišao , kako bi svoje hrvatsko dielce
(Zarcalo duhovno : 1614) narekao , te veli : na jezik dubrovački ".
352 Hrvatski jezik.

Armolušića Šibenčanina : ovdje nam se sa svimi skoro malenkostmi povraća

jezik Marulićev iz 15. vieka ; jednakim načinom Barakovićeva (Zadranina)
" Vila Slovinska " sjeća nas na Držića ili Zoranića t. j . pretežnijom stranom
jezik je čakavski (a on ga zove " slovinski jazik “ ) . Takovo je od prilike i
veliko djelo Andrije Vitaljića Višanina iz Komiže (od g. 1703) : „ Istumačenje
pisnih davidovih, u spivanja slovinska složeno " : ali je ovdje jača štokavština .
Od god. 1708. ima knjiga Petra Macukatta , pučanina splitskoga : „Život sv.
Josafata“, u „ slovinski jezik" iztumačena ; sjetite se Splićanina Marulića, i
znajte, da je god. 1662. opet Splićanin Radovčić prenesao na slovinski ja-
zik iztumačenje Symbola , a narječjem čakavskim , kao što sam veli : za
priprostu čeljad, žene i dicu " pak ćete se čuditi, zašto li 40 godina kas-
nije pomenuti Petar Macukatt već piše štokavski . Odgovorit će vam
Luka Terzić Bišćanin (dakle koreniti Hrvat !) , koji g. 1704. pisa knjigu " po-
kripljenje umirućih" , te u predgovoru izrikom kaže : „ govorim pako u ovi
knjiga (sic !) po oni način . kako se govori u državi Splitskoj " , a to je sa-
svim valjan jezik noviji iliti štokavski , s ostanci nemnogih starina . Ja ću
dakle spojiv jedno s drugim zaključiti , da štokavštini neprokrči puta u
knjigu onoga vremena ništa toliko, koliko sama njezina svježa ljepota i obćeni-
tost. G. 1743. izdade Bonačić iz Brača malenu knjižicu „ Nauk karstjanski " i
on spominje u predgovoru ovako : „ Najti ćeš napokon način od govorenja,
kî nij u običaju u svakemu mistu od Dalmacije : nemoj zamiriti , molim te ;
jerbo budući ovi nauk odlučen navlastito za moju crikvu , biše potribno da
govorim s onim načinom, s kîm se u mojoj župi govori " . Mi se dakle smi-
jemo ponzdati, da imamo pred sobom jezik iz početka 18. vieka , kojim go-
vorahu na otoku Braču ; a to nije više najstariji čakavski govor, već uz ča,
-l, i uz kratke genitive ima i novijih oblika : n. pr. , duša krstjanskih ', koji
češće nego ki, piše : u njima , bez , może , neima.ra , vaz , nego u , uz ; piše
medju, osudjen, čovik, ljubavju ; pravi buduće vrieme sa cu itd.; znameniti
su naposeb oblici : u ovem ili ovemu, u parvemu.
Iz ovih malenih primjera , koji me pretekoše u 18. viek , može čitatelj
slutiti, kako se naš jezik sam od sebe razvijao , kako je u njega a ne u pi-
saca pravi uzrok, da je napokon svuda u knjizi štokavština zavladala ; narav
sama usadi unj neku neodolivu silu , kojoj se nemože nitko oteti ; toli je
ugodna, nježna i zamamljiva.
Nu da se povratimo u viek Gundulića i Palmotića, ja držim, da su tada.
prvi put stali upravo razmišljati o razlikah narječnih našega jezika, te oda-
birati, što je novije i ljepše, a zabacivati , što se niti obćenitošću niti vanj-
skom ljepotom neodlikova. Tako se izriekom pripovieda za Palmotića, da je ,
videći, kako se u Dubrovniku pomiešano s talijanskim i inače izkvareno go-
vori, nastojao, da si pribavi čisti i nepokvareni govor bosanski ) izgovora
južnoga iliti je kavskoga ; a da je to isto i neumrli Gundulić učinio, naj-
bolje nam posvjedočuju njegovi divni umotvori i one svuda po Osmanu ra-
zasute reminiscenzije , što dokazuju , da je marljivo i umno crpio iz bistra
vrela narodnoga pjesničtva onaj biser-jezik , koji proteče iz njegovih ustiju.

1) Cum autem animadverterit linguam slavam ob amplitudinem terrarum et genti-

um, quas amplectitur, varietatem in plures veluti dialectos dispertitam ; genus
orationis secutus est , non quidem suis civibus usurpatum quippe qui neque a
stirpe Slavi sunt, et assiduo cum Italis caeterisque externis gentibus commercio
dictione gaudent peregrinis tum vocibus tum loquendi formulis passim scatente,
sed quod vicinis Bosnensibus in usu est , quae gentes ut specie ac dignitate
corporis, ita loquendi genere ad gravitatem et elegantiam a natura factae vi-
dentur. -- St. Gradić, u životopisu Palmotićevu od g. 1670. u Rimu.
 V. Jagić. 353

Da nebi tkogod ovih rieči krivo razumio , napominjem naročito , da se

nije iz Bosue nov jezik niti novo narječje izvodilo , već samo ljepota i pra-
vilnost pojedinih izraza, bilo u slovničkom bilo u rječničkom obziru ; a inače
niti nebijaše nikakovih razlika. To nam mogu ovdje slučajno posvjedočiti
dva vrla svjedoka i istodobnika bosanska, Divković iz Jelašak i Bandulavić
Škopljanin njihov jezik , pun doista krasote i pravilnosti , a od izraza sve
samo čisto zlato , sačuva jošter nekoliko starina , koje su bliže obično tako
zvanoj čakavštini , nego li štokavštini , kano ti je pravilnost sklonidbena (s
istim kratkim kadšto genitivom), nespajanje j-a s t , gdje jih u starosl. ras-
tavljao (n. p. radostju) itd.; ali i napose izmedju obojice opaža se ta
razlika, da je u Bandulavića , koji je dalje prema zapadu (iz Skoplja) više
starine, nego li u Divkovića, koji je više prema iztoku iz kladanjske nahije.
Kad su dakle dva najslavnija dubrovačka pjesnika iz susjedne Bosne
pravilnije izraze i oblike jezika pouzajmila , učiniše pri podpunoj sviesti, da
se tiem pomaže i pjesmotvorom, što bi bili savršeniji, i čitateljem , što bi se
naužili većih slasti i ugodnosti ; znadjahu pako dobro , da crpe iz svojine,
kano što i s protivne strane n. pr. fratar Margitić (Jajčanin) neosjeća nika-
kovih većih razlika , nego što u predgovoru k „ ispoviedi " pripovieda , da se
naš jezik na mnogih mestih pomiešao s tudjimi „ kako u Bosni s jezikom
turskim, okraj mora s italijanskim. I kada mi u Bosni govorimo , mnoge tur-
ske rieći mećemo i miešamo , tako u Dalmaciji i u Dubrovniku mnoge rieči
meću italijanski " . To isto potvrdjuje i ona već na str. 13. Knjiž. navedena
bilježka, što veli , da „ čisti dubrovački jezik jes isto , što uredjeni bosanski,
medju Slovinciem najplemenitiji “ .
Mudro se dakle poslužiše naši dubrovački pjesnici danom prilikom, da
usavrše svoj posao, a jednakim pravom traže to isto i za nevezani govor ili
prozu druga dva za hrvatski jezik prezaslužna muža istoga vremena : B. Ka-
šić i I. Mikalja. Ja ću o Kašićevoj slovnici i Mikaljinom slovniku drugom
prilikom obširnije govoriti ; ovdje navadjam samo njihovo složno i zajedničko
osvjedočenje, a) da je bosanski izgovor najljepši, najpravilniji i najplemenitiji,
b) da bi ga valjalo obćenito prigrliti za jezik književni . Prevažne rieči, koje
se o tom čitaju u Kašićevu ritualu¹ ) glase ovako : Velekrat sam razmišljao i
razgovarajući se s drugimi iziskovao , kojim bismo načinom najboljim i naju-
godnijim mogli upisati i izgovoriti naša besidenja slovinska , nemogosmo ni-
kakova posebita naići, s kojim bi se moglo ne samo svim rusagom, paček ni
jednomu samo ugoditi gradu. Jere svaki človik svoga grada govor i beside-
nje hvali : Hrvat, Dalmatin. Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin. Što ćemo dakle
reći i odlučiti ? Razborito i razložito scienim ja zaisto i mniem, da oni pi-
salac , koji hoće štogod upisati naški . ima nastojati , koliko najbolje može ,
onim govorom upisati, koga on vist u mnozih pozna, da je najopćeniji i koga
može svak lašnje razumiti i s koristju pročtiti, neka kakogodir mnozima ugodi.
Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega rituala ili običajnika istomačiti
naški , bivši ja govorio i općio s ljudmi od razlicih rusaga slovinskih , hodeći
po svitu i ja sam njih ovaka govorenja razumio i oni su moja : kršćani, ra-
šiani (rišćani ?) , srblji, poluvirci i turci. Jur dakle, ako ja bosanski upi-
šem ove riči poslao sam, učio sam, rekao sam, ili take ine, nebranim
zato Dalmatinu našemu, da on neobrati na svoj način ove iste riči i inake ,
ter reče poslal sam, učil sam, rekal sam ; ni manje Dubrovčaninu, da
nereče : poslo sam , reko sam ; ali gdi ja upišem, što ili šta , nebranim
Dalmatinu , da on reče ča : ter tako u inih ričih, koje nebudu upisane nači-

1 ) Ritual rimski , istomacen slovinski po Bartholomeu Kascichiu popu bogoslovçu

od druxbae Yesusovae penitenciru apostolskom. U Rimu 1640 ,
354 Hrvatski jezik.

nom svoga grada ili mista , svak na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po
svojoj običaji, tako neimamo koriti jedan druzih , veleći da zanose ".
Ovako Kašić, a čitatelj doista da će osobitu radost poćutiti , razabrav
iz ovih rieči, da misao našega književnoga jedinstva nije nova, nu da je već
prije dva i pô vieka s jednakom brigom i istim oduševljenjem zanimala dične
spisatelje dubrovačke, kojim su je o novom preporodu iza podužega sanka pri-
grlili vriedni književnici zagrebački ; radost, velim, druži se i s ponosom, što
je na dva puta iz našega naroda nikla toli uzvišena pomisao i potreba knji-
ževne sloge, i što smo po dva puta složni bili ne samo u jednoj misli već
takodjer u izboru istih sredstva : to je ujedno najjači dokaz, da smo na pra-
vom putu, koji će nas sigurno dovesti cilju .
Iz navedenih rieči Kašićevih izvodim jošter nov dokaz , kako sam istinu
rekao, ustanoviv poglavito načelo, da se mah novijega jezika od iztoka prema
zapadu kreće ; on nam je najstarijim živim svjedokom , koji putem umovanja
izreče, da je koncem 16. vieka Dubrovčanin govorio : poslô sam , rekô
sam, dočim se u vrieme Menčetić- Držićevo jamačno jošte obćenje čulo : po-
slal sam, rekal sam , štono Kašić za svoje doba prisvaja sjevernijim kra-
jevom, a mi ga možemo inimi svjedočanstvi izpraviti, rekav, da se i po za-
padnoj Bosni u njegovo doba dielomice ovako govorilo : poslal sam , rekal
sam, kako nam dokazuje „ Skopljanin« Bandulavić.
Primjer i rieči tolikih uglednika ponukaše takodjer J. Mikalju , da bi se
pridržavao u svojem slovniku istih načela, te veli : io hò procurato di met-
tere in questo dittionario le parole più scelte , et il dialetto più bello ; per-
che si comme nella lingua Italiana , benche vi sia grandissima varietà nel
parlare ; nulla di meno, quando si scrive, ogn ùn affetta la lingua Toscana ò
Romana conoscendo, che quella fra tutte sia la più bella , e che convenghi,
che i libri si scrivano in quella. Così anco sono molti e varii li modi di
parlare in lingua illirica, ma ogn ' ùn dice, che la lingua Bosnese sia la più
bella; perciò tutti li scrittori illirici dovrebbero affettarla nel scrivere.. Ovo
pisa Mikalja godine 1646. u Rimu, posve u istom duhu s nastojanjem Kaši-
ćevim ; a vi vidite , da ga je upravo uzor talijanštine sigurnije vodio na
pravi put.
Može se reći , da je ovako složno djelovanje izvrstnih umova i putem
najpraktičnijim , što se igda pomisliti dade , t. j . milom ljepotom pjesama i
ugodnim načinom u prozi pisanih knjiga , pribavilo štokavštini već za 17. i
18. viek, ako ne izključivu pobjedu , to svakako prvo mjesto u knjizi ; naj-
manje dvie trećine književnih proizvoda 17. i 18. vieka pisane su krasnim i
pravilnim štokavskim jezikom ; dočim čistoj čakavštini nebih znao niti
jednoga više primjera naći ; ipak je pretežniji izgovor ikavski , nego je-
kavski , kojega se držahu Dubrovčani.
Da za primjer navedem bošnjaka Dumljanina iz Lipe , Ivana An-
čića , koji svoj jezik zove "naš dumanski " iliti općenije , ilirički , skroz je
izgovora ikavskoga , inače u oblicih dosta pravilan , samo kadšto i veoma
riedko podkrade mu se ovaka nagrda , kao što je n. p. na str. 110.: ') u va-
šim sarcimam i voljami ! ili 127 .: prid svitovnjim ljudima mi !!
ima još skoro uviek šć : još će , posvetilišće , očišćen , kršćenje,
a opet na za četju , bludnostju itd. , piše često predlog meu , brez ;
prislov vazdi , drugovja ; uz oblik budem stavlja infinitiv : bude
slušati , ako i netiti budu (177) itd . Osim one važnosti , koju nam
ta knjiga pruža znamenitim jezikom a veoma ružnim pravopisom, napominjem

¹) Porta Coeli II. 1678 u Jakinu .

 V. Jagić. 355

je i zato, što je evo ovdje već i u hrvatski govor Ančić uveo naziv „jezika
iliričkoga" , a prije su to zvali , kako rekoh , naški jezik slovinski “ i latinski
"lingua illyrica . Neću se prevariti, ako reknem, da ta promjena imena stoji
u savezu s onim , osobito od Maura Orbina na dugačko tumačenim i doka-
zivanim mnienjem o slovjenstvu starih Ilira, početkom 17. vieka :) zato prije
ovoga vremena niti nedolazi nigdje taj izraz u naških knjigah ; što sam sprieda
za Mikaljin rječnik naveo , isto valja i za Kašićev ritual : „ istomačen slo-
vinski " , prevedeno je illyrica lingua ". Ali Bošnjaci i Slavonci, osobito u
18. vieku , zaljubiše se u taj izraz baš osobito ; iz 17. vieka , osim Ančića,
ima nekoliko primjera. Dočim najme Divković jošte uviek govori o slovin-
skom ili redje 99 bosanskom jeziku , već Posilović i Margitić miešaju jedno
s drugiem , ipak i njim je običniji izraz ,slovinski ; a nesmijemo zaboraviti,
da su Bošnjaci ponajviše u Rimu izučili nauke , tomu dakle , što govore o
,iliričkom jeziku , naučiše se od tudjinaca. Margitić razlaže to krasno u
predgovoru k svojoj knjižici ,Izpovied , kada veli , da našem jeziku tudjin
težko privikne , a mi naučimo u malo vrimena , u kojegod kraljestvo oti-
demo " . Zatim nastavlja , što nejednako izgovaramo , to nije čudo . Zašto
još u staro vrime , gdi je bio jedan jezik , nisu jednako izgovarali , kako šti-
jemo u muci Isukrstovoj , u Jeruzolimu poznaše svetoga Petra po riči, da
nije odanle, nego iz Galileje, a nebudnć daleko od Jeruzolima. Tako u na-
šoj Bosni i u našemu jeziku svaki grad ima svoje rieći i izgovaranje oso-
bito ; i zato rečemo : ovo je šokac , ono je ercegovac , ono je boduo ;
i tako se poznajemo, tko je odaklem ; Arnauti iliti Arbanasi reku teke ,
Dubrovčani reku paraa , prahu ; Ercegovci reku : ču a sam, bia
sam, bolan ; Dalmatini reku : ča , zdravo , človik , vlasi ; Ar-
kaći reku : mani , čo eče ; Bošnjaci reku : beléim , z aer , a to je
turski ; Šok ci reku : kirvo (?) kanja va(?) i tako se jedni drugim šale. Još
imena izprominjivana : u Dalmaciji zovu mlivo , muka ; u Dubrovuiku zi-
dove zovu miri ; u Ercegovini zovu oganj živaljem i tako mnoge
druge stvari" .
Ja nenapominjem ovih stvari samo od šale, već mislim sasvim ozbiljno ,
da će čitatelj lako iz njih barem tu liepu i koristnu nauku vaditi, da je hr-
vatski jezik u 17. vieku (i ova je knjiga upravo iz konca 17. vieka) sve-
strano naše pisce zanimao, da se skoro nijedan neoprašta s čitateljem, da
mu nebi nekoliko rieči primjetio , bilo o krasoti našega jezika , bilo o po-
trebi književnoga jedinstva , bilo o svojem domaćem narječju , izpričujuć se
zajedno, zašto onako piše , kako je u njegovom mjestu navada ; tako n. pr.
i Margitić veli : „ ja onako izgovaram, kako u nas u Jajcu govore “ ; a budući
Jajce u svakom smislu hrvatsko , ja bih mogao odavle opet velik dokaz
izvoditi, kad bi trebalo.

U 18. vieku govori Filipović iz Rame ( Pripovidanje 1750) uviek o ili-

ričkom narodu i iliričkom jeziku ; isto tako Dobretić , koji g. 1782. pripo-
vieda, da smo „ svi slavnoga iliti iliričkoga " jezika, ali ipak da je težko sva-
komu ugoditi , jerbo : školjari na jedan način govore, na drugi gradovi po-
kraj mora, na drugi Dalmatinci, koji su daleko od mora , na drugi Dubrov-
čani " : on sam pisa dakako štokavski (ikavštinom). Mate Zorićić prevede „ u
slavni jezik ilirički " Aritmetmitku , štampanu god. 1766. u Jakinu ; i takovih
ima mnogo.

1) U starije doba dolazi u dubrovačkih oficijalnih aktih uviek : "2 littera sclava “ i
„ idioma sclavum " sr. Pucić Spom. II. str. 130 .
356 Hrvatski jezik.

Nije se ipak ni sada sasvim zaboravilo na staro hrvatsko ime,

premda ga je političko uredjenje posve drugamo prenielo i ograničilo :
napomenuti ću n. pr. fratra Dalmatinca Josipa Banovca , koji napisa god .
1747. pripovidanja " krasnim štokavskim narjejem ikavskoga izgovora , a
veli, da su „ složena u dični hrvatski jezik " , ili god . 1759. „ Predike “ , gdje u
predgovoru počima : „ Mila moja bratjo Harvaćani “ , i zatim govoreći, da ima
i nerazumljivih knjiga , koje nisu za one , koji su od knjige harvaske “ ,
veli o svojem djelu, da je za Vas Slovinjane, koji neznate druge knjige iz-
van u svoj harvaski jezik" ; a da nebude o tom nikakove sumnje , dodaje
umah : „ pišem s načinom općenskoga govorenja , da svak more razumiti “ ,
a to je, dodajem ja, narječje štokavsko , izgovora ikavskoga. Godine
1747. izadje u » Mleczi " knjižica „ Pripravljenje za dostojno reći svetu misu "
od Fra Bernard . Pavlovića iz Dubrovnika ; i tu se već na naslovu piše
„ harvaski “ jezik, a u predgovoru spominje : „ ovo odlučih i sastavih s pomoćju
božjom ovo prem ako i malahno dilo i u harvaski jezik privedoh . - God.
1768. izadje knjiga " Nauk mladoga misuika " ; veli se opet str . 5. „ u naš
dični harvaski jezik " . Učeni Angelo della Kosta , pop crkve prvostolne
splitske, izdade godine 1788. „ Zakon crkovni “ , pisan pravilnom štokavštinom
i uviek zove jezik imenom hrvatskim. Lovro Sitović iz Bosne iz Ljubuš-
koga, sin Turčinov, a kasnije vrlo učen fratar, koji napisa takodjer latinsko-
hrvatsku gramatiku (prvo izdanje 1713 ) , govori uviek o jeziku harvaskom “
-
itd. a nerazumieva dakako drugoga narječja, van obćenito štokavsko . Toga
ima i više. (Sr. B. Šulek : Srbi i Hrvati, str . 239. u Nevenu 1856. )
Kada se Slavonija oprostila jarma turskoga, pojavi se i ondje početkom
i tečajem 18. vieka život književni ; što je najstarijih slavonskih spisatelja,
(n. pr. župnik djakovački Ivan Grličić) , zovu svoj jezik iliričkim ili slavon-
skim, redje bosanskim (n. pr. Grličić, Katančič) , a to nije nego štokavština
ikavska , s nekimi osobinami , naročito s množinom turskih rieči : najbitniji
slavonizam biti će participij prošl. trpne vrsti na t , kao što se u Pavića g.
1764. čita : „ od zamrsitog štivenja očistita " ! Zatiem rado odbacuju a od ge-
nit. dočetka ga i u infinitivu (poput čakavaca) ; u instrum. treće deklin.
pišu često om : slaboumnostjom , nebrižljivostjom (Pavić ) ; pišu
tje , tja mjesto starosl. THE , TH ; vole gen. oniju , tiju , sviju neg
onih , tih , svih ; vole mlogi , indi , štiti , prez ili brez ; kvare
sad vrieme 3. osobe na u : prominu m. promine itd. Zanimivo je mo-
triti od sklonidbe polagani napredak u miešanju množnih padeža : 3. , 6. i 7. ,
koji se s malo rieči može ovako opisati u svih cirilskih i glagolskih spome-
nicih , zatim u starijoj , tako zvanoj čakavskoj periodi našega jezika sve je
po pravilu ; ali ona šira i polaganija narav, koju naš jezik poznatim načinom
svuda voli, njegovo veliko nagnuće k samoglasom u obće , i k a napose , što
je i povod današnjemu genitivu množ. na a : zvizda m. zvizd , mista m.
mist itd. -- ovo, velim, njegovo svojstvo odlikova rano (valjda u 14-15.
vieku ) oblike : nama , vama , svima itd. m. nam , vam , svim , ili opet :
nami , vami m . nam , vam , i tako miešanje dativa s instrumentalom
uhvati korien upvavo kod zaimena, a dokazana je istina , da se po deklina-
ciji zaimena mnogo i rado ravnaju toli imena pridavna koli samostavna ;
odatle n. p. dativ junacim (prema dobrim) ili instr. zub mi i zubimi
(prema timi dobrimi) , i dodavši još izmjenu i za a , evo ovakih kombi-
nacija, ne samo po teoriji , već faktičnih iz živih primjera : stima ljudmi,
stimi ljudim , sa žena mi , ženam i ženama. Tako su se pomjerila
pomenuta dva padeža već 16. i 17. v. u dalmatinskom to pjesnictvu to prozi ;
prije ipak u pjesmi nego li u prostom govoru, jerbo su si mnogo naši stari pjes-
nici u stihovih sliku i stopam za volju dopustili postupajuć upravo nemilice
 V. Jagić. 357

sa slovničkimi oblici . Ali tko bi smatrao bitnim znakom štokavštine, što

danas ovako voli sva tri padeža množ . na ima (ama), vrlo bi se varao, te
dokazao, da o promjenah našega jezika baš ništa nezna ; jerbo je naša knjiga
puna pravilnih oblika uz najčistiju inače štokavštinu još u 16. i 17. vieku ;
osobito pako moramo razlučiti dativ i instrumental s jedne strane , a lokal
s druge, koji se mnogo težje i mnogo kasnije pomjerio tako, da je kod svih
dubrovačkih pjesnika Gundulićeve dobe , premda su već izjednačili dativ s
instrumentalom , lokal jo šte pravilan na h. I ovdje izadje miešanje
od zaimena osobnih ; Gjorgjić , koji inače jošte upotrebljuje pravilni lokal¹ )
pisa o zaimenih ovako : „ Takodjer premda naši stari obćili su govorit : po
nas . pri nas , u nas , o nas , na nas itd., besjedeći ne o prihodjenju neg
o boravljenju stanovitu : ja za bit brže razumjen , obrah se ugodit s običaj-
niem sadanjiem besjedovanjem i rieti : u nami , pri nami , u vami , u
njima itd. " , a po ovom primjeru, dodajem ja , uzeše u 18. vieku (slabo
već koncem 17. vieka) kvariti i lokal samostavnih imena , govoreć i pišuć :
u knjigam , knjigama.
Novomu obliku bijaše velikom preporukom i to , što se u lokalu h sve
to slabije izgovarao, a jezik osjeća, da mu za oznaku padeža treba nekakav
exponent : neima ipak u čitavom 18. vieku niti traga nikakvoj dosljed-
nosti, jedan te isti pisac piše sad ovako sad onako , po drugom pravilu ime
pridavno, po drugom samostavno. I u tom su , da se na njih povratim , osobiti
majstori spisatelji Slavonski , kod kojih sam bez težke muke ubrao evo
nekoliko cvjetića : razdrljitima lalokami (6) , ovima satirom
(3) , u kojima , pred svojima puci 歷 (Relković) , po mudrima i na-
učnima redovnici (Pavić) itd .
Osim toga dolazi mjestimice rieč ili oblik, što sjeća na stari jezik, koji
je nekoč ovuda razgranjeniji bio , a i sada još ga ima , te nas nehotice opo-
minje na tako zvane hrvatske kajkavce. Zato se n. pr. neki Wiegand, ro-
dom Madjar, koji je 14 godina medju tamošnjim narodom živio i jezik učio
(a tko nezna, da je u takovih stvarih mnogo puta tudjin objektivniji od do-
maćega ?) tuži u knjižici pisanoj za slavonsku mladež g . 1782. jezikom „ sla-
vonskim na poznatoga Relkovića i njegovu gramatiku, veleći : „ tako od
ovoga istoga posla naveden opazio sam u onoj gore rečenoj gramatiki nike
rići , koje boljma na horvacki , nego na onaj medju slavonskim i
srimskim pukom običajni jezik padaju “ .
Najznamenitije glave Slavonaca prošloga vieka jesu Kanižlić i Katan-
čić ; obodvojica priznavahu upravo onako, kako nekoč Palmotić u Dubrov-

1) Na istom mjestu, t. j . u predgovoru „ Štiocu “ iz Uzd . Mand . čita se : Po rie-

čieh , u uredbah i zakonieh , u mojich pjesnih , u tudjieh
rukah , nasuprot : instr. milostima , zlátniem uzam , tudjiem ,
latinskiem slovima , dativ : ženama , riečima ; a genitiv, gdje
je zagrebačko izdanje iz tobožnje etimologije podmetnulo h , u starom izdanju
( 1728) ovako : svojeh podlosenika , od mojeh vremena , od
nasijeh szjegnenjeh i poglavitjeh pisalaza , od boles-
nivjeh nasljednika a itd. I opet reče nekakov filologički Nitković negdje
onomadne veliku rieč , da tolike smjelosti nije pok iti Bopp niti Schlei-
cher u njem . jeziku, kano ja u hrvatskom, što s izstavio u gen. množ. h ;
pak nam još isti recensent, koji Boppa i Schleicher nje nikad ni vidio, kamo
li čitao, prieti tobože ovako : „ da wurden sie von der Nation wie von den
staatlichen Autoritäten gleichmässig zurückgewiesen "! Nam je predrago-
cjen prostor Književnika , da bi ga punili replikami na ovake „ kritike “ i „ od-
govore " , koji će u znanosti nestati bez traga i glasa.
Književnik I., 3. 24
358 Ocjena starijih izvora.

niku, da i njim valja nastojati n što veću ugladjenost i ljepotu našega jezika,
a da je ima najviše u izgovoru bosanskom ; zato i zove Katančić svoj jezik
»slavno -ilirički , izgovora bosanskoga« . A nam evo opet nova dokaza , da se
neki tragi slutnja književnoga jedinstva i sada glasno
očitovala ; samo se mora priznati, da poslije prvoga poroda književnoga
u 15. vieku u Dalmaciji, nije nikada toli loše bilo stanje hrv. književnosti i
našega jezika, koli na koncu prošloga ( 18. ) i na početku našega ( 19. ) vieka :
Katančić n . pr. bijaše vrlo u en muź, neumoran izpitatelj starina , ali dosta
slab filolog i pisac ; Relković, Lanosović i njihova družina bijahu hvale vriedni
domorodci, ali vrlo kukavni gramatici , i njihova djela nisu žalibože za ništa
bolje poslužila, van da uzakone neke veoma krupne pogreške, kojih se ostaci
još i danas po knjigah povlače.
Ali providnost bdije nad srećom sviju naroda i ona htjede sada pozvati
u kolo duševne radinosti novo udo čitavoga tiela a to su austrijski Srbi.

Ocjena starijih izvora

za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka.

Izpituje Dr. Fr. Rački.

II.

Domaći ljeto- i zgodopisi.

(Nadalje.)

3. Toma, arcidjakon Spljetski .

Poslje ljetopisca iz Duklje nebje minulo pol stoljeća , kada u sjedištu

prabiskupa zapadnoga Ilirika božje svietlo ugleda mnogo znamenitiji ljeto-
pisac i povjestnik arcidjakon najme Spljetski, Toma imenom.
Toma rodio se je god. 1200. iz nepoznate porodice. ') Početne nauke
imao je svršiti u rodnom gradu Spljetu , a po običaju ne samo dalmatinske
nego i sve odličnije evropejske mladeži podje u Bolonju u više nauke , gdje
su najslavniji one dobe učitelji predavali osobito pravoslovne znanosti mnogo-
brojnim učenikom, kojih početkom XIII. vieka bijaše na tamošnjem sveuči-
lištu preko deset tisuća..
Toma učio je u nji još godine 1221.º) , a doživio je ovdje zgodu ,
koja mu se duboko u dce udubi. U Bolonju dodje u Kolovozu čudovište
one dobe " čovjek prosto odjeven , neznatna stasa i obraza neliepa “ , bi-

1) Dobu svoga narodjenja sam Toma naznačuje u gl. XXXII. , hist . Salonit.
2) Sliedi iz gl. XXVII .
 Dr. Fr. Rački. 359

jaše to osnovatelj novoga reda sv. Franje od Asisia. Ovaj čudnovati pojav
u vieku dosta razkošnom svojimi prostimi ali krepkimi , i vlastitim primjerom
poduprtimi propoviedmi znao bi oko sebe tako sve zanieti, » da ga je mužko
i žensko zaokupljalo navalice , te svaki nastojao bar dotaknuti mu se ha-
ljine".
Toma je u Bolonji um rasvietlio i obogatio znanostmi , a srdce ople-
menio strogim značajem. Strogost načelâ i neporočnost značaja doniela mu
je u životu dosta neprilika osobito kod ljudi mekoputnih i prokšenih.
Vrativši se u domovinu postade Toma najprije svećenikom i gradskim
Od god .
bilježnikom , ¹) zatim kanonikom metropolitskoga kaptola u Spljetu .
1221. bijaše tude arcibiskupom² ) Guncel, rodom iz Ugarske , rodjak bana hr-
vatskoga Gjule , nekada križarski redovnik i župnik sv. Stjepana. Guncel
bijaše sin plemića Kornelija , ponašanja doduše ugladjena ali ponosna , i
duha svjetskoga; čovjek slaba znanja i svoje glave. On nije bio ni najmanje
omilio strogomu poslaniku papinskomu Akonciju, poslatu papom Honorijem III .
u Ugarsku i Hrvatsku ( 1221 ) , da ovdje svećenstvo stavi u red i da križar-
sku vojnu propovieda proti patarenom u Bosni³) ; pače Akoncio „ sažalio je
crkvu Spljetsku " , što je dobila vladiku „ tako tvrdokorna i nevješta “ .
Nije indi čudo , što zbog toli različitih načela arcibiskup nije prijao
mladomu kanoniku. Ova neprijazan očitovala se je još većma kod izbora
novoga arcidjakona god . 1230. Svećenstvo najme Spljetsko i sav kaptol to-
liko cienjaše duševne sposobnosti kanonika Tome, da ga je , prem muža od
tek 30 godina, jednoglasno izabrao za svoga arcidjakona. Guncela nebijaše
tada u Spljetu ; vrativši se nije bio zadovoljan s tim izborom, te ga izprva
nehtjede potvrditi. Nu, kada uvidi, da je izbor posvema zakonit i da je u
cielom svećenstvu za Tomu samo jedan glas, potvrdi izbor, pače sam uvede
Tomu u dostojanstvo arcidjakona metropolitske crkve.
Nu do skora dodje arcidjakon u sukob sa svojim nadpastirom i to
uslied dužnosti svoga zvanja. Arcidjakon po svom kanoničkom običaju bi-
jaše sveudilj uz biskupa, a u njegovoj odsutnosti upravljaše on biskupijom ;
s toga se i zove „ occulus episcopi « . Arcidjakon imadjaše svoje sudište ( „ fo-
rum archidiaconale « ) , komu je bilo podčinjeno svećenstvo biskupije , pače
razpravljaše razmirice nastale medju biskupom i arcipopom . Toma htjede
ovu vlast upotriebiti u duhu crkvenih zakona, a osobito da uvede red u sve-
ćenstvo Spljetsko i da ukloni od njega sve , što nedolikovaše njegovu zvanju.
Ali tude stao mu na putu sam arcibiskup. Ovaj ne samo što nehtjede slu-
šati arcidjakona , da „ poput dobra pastira bolje bdije nad svojim stadom “ ,

1) Listinu Spljetsku od 14. Travnja 1227. (kod Lucia : memor. di Traù p. 35.)
pisao je 19 Thomas clericus , notarius Spalat. " Budući pod ovim
imenom u svih potonjih listinah Spljetskih dolazi naš povjestnik Toma, nedvojim
ni najmanje, da ovaj bijaše tada gradskim bilježnikom .
2) Cf. Theiner : monum. Hung. I., 31. Idem : monum. Slav. merid. p. 72 .
3) Mon. Hung. loc. cit. Hist. Salon. cap. XXVII.
360 Ocjena starijih izvora.

već kada je arcidjakon, nastojeć popraviti od svoje strane lakoumnost Gun-

cela, kaznio neuredna svećenika , tada bi ovaj u arcibiskupa našao zaštitu i
podporu. Tim je ugled i upliv arcidjakona dakako mnogo trpio.
Nesklad ovaj med arcibiskupom i Tomom umio je upotriebiti Spljetski
arcipop Petar Murić. Ovaj nemirni čovjek " stavio se je na čelo protivni-
nikom arcidjakona , uzvisivao se je nad njim i nehtijaše slušati ga . Guncelu
bijaše to po volji, što se je u kaptol nesklad uvukao, pače pristade uz arcipopa.
Petar stade sada još većma buniti arcibiskupa proti Tomi, te ga na to na-
vede, da je počeo javno nasrtati na arcidjakona. Razmirica ova dodje tako
daleko , da arcibiskup Tomu obustavi i izobći, pače da proti njemu gradjan-
stvo i puk pobuni , udari „ interdikt " ili crkvenu zabranu na sam Spljet.
Uslied ove kazne razdvoji se svećenstvo i stanovničtvo grada ; veći dio plem-
stva i svećenstva bio je za arcidjakona , arcibiskup , većina kanonika i česti
gradjanstva ustade proti arcidjakonu, te dojde do obezčašćenja crkve.
Toma se prizva na sud apostolske stolice i uputi se sa četiri kanonika,
svoja privrženika, u Perugiu , gdje se tada ( 1234) desio papa Grgur IX . Za
arcidjakonom pohiti takodjer arcibiskup s arcipopom , primicerom i drugimi
protivnici Tome nadajuć se , da će apostolsku stolicu na svoju ruku predo-
biti. Ali papa odredi Otona , stožernika sv. Nikole in carcere Tulliano " , da
sasluša obje stranke. Kardinal uvidivši nevinost arcidjakona , stane nagova-
rati arcibiskupa , da se nečekav odsude pomiri s Tomom , te ga u buduće
smatra kano druga i brata. Na to pristane arcibiskup tim radje , budući ga
njegovi privrženici , videć kako je razmirica po njih zlo izpala, malo po malo
ostavljahu, vrativši se kući. Tek se ovako oba protivnika pomiriše , dojde po-
slanik Treguana Trogirskoga , Nikole Hvarskoga i dvaju inih dalmatinskih
biskupa s tužbom proti Guncelu a obranom Tome. Vidivši to arcibiskup ,
odmah se uputi u Spljet , te bi rimska stolica bila ponovila proti njemu iz-
tragu, da se je Tomi uzhtjelo. Nu arcidjakon zadovoljiv se s odpisom papi-
nim, kojim se proglasuje nedužnim i uzpostavlja u svoju čast i službu , vrati
se u svoj zavičaj . ')
Ovdje je Toma opet branio prava kaptola Spljetskoga i učestvovao u
svih pokretih rodnoga grada. Tako se godine 1237. porodi razpra med kap-
tolom Spljetskim i Benediktinskim samostanom sv. Stjepana radi crkve sv.
Mihovila kod mora. Toma i kaptol s jedne a opat Milo s druge strane po-
vjerili su dne 20. Siečnja 1238 ovu parnicu na riešenje Ursu , arcidjakonu
Trogirskomu , Mati arcipopu Šibeničkomu i Gausimi primiceru Trogirskomu ,
koji su kaptolu crkvu zbilja dosudili.2) Nu mnogo važniji posao čekaše Tomu
ove i sliedeće godine ( 1239) . Poslje smrti najme kneza Spljetskoga Petra ,
koji bijaše ujedno knez Humski , izabran bi za Spljetskoga kneza Grgur, knez
Bribirski , koji se kao takav navadja³) u listini od 14. Travnja 1227. On bi-

1) Ibid. cap. XXXII.

2) Carrara : archivio particolare di Spalato pag. 12. 13.
3) Ap. Luc. Memor. du Traù p. 37 .
 Dr. Fr. Rački. 361

jaše najsilniji velikaš hrvatski ; muž razborit i hrabar. Nu buduć nemogaše

svedjer stanovati u Spljetu, postavi si ondje namjestnika . To je dalo povoda
svakojakim neredom , uslied kojih si Spljećani izabraše za kneza Domalda,
Grgurova protivnika , a poslje ovoga podje pristašam bogatih knezova Bri-
birskih za rukom podići na gradsko načelničtvo Grgurova sina Marka. Protiv-
•
nici ove kneževske obitelji u Spljetu pobuniše Tolena , unuka Humskoga
kneza Petra, te medj obima strankama, kano i medj Humom i Spljetom do-
•
dje do krvavih razmirica. Uslied toga mnogi miroljubivi gradjani Spljetski,
videć kako se pod vladom domaćih knezova nered za neredom radja , "po-
češe misliti na vladu iz plemena talijanskoga " ( de latino regimine “ ) . Na
čelu ovoj stranci stajaše Toma. On sazvav svećenstvo nagovarao je puk,
dokazujuć, da se grad nemože inače urediti nego po upravi talijanskoj ; te
napokon pristadoše svi, da se ima koji Talijan izabrati za načelnika “ .¹)
Toma indi i Miho Madio, u tu svrhu izabrani , uputiše se poslje bogo-
javljenja g. 1239. u Jakin, kamo prispješe prije uzkrsa . Ovdje izprosiše ple-
mića Gargana de Arscidis za načelnika ( potestas " ) Spljetskoga uz plaću
godišnjih 500 libara . Toma s novim glavarom gradskim doplovi u Spljet
dne 15. Svibnja god. 1239, gdje bijahu slavno dočekani . Treći dan t . j . 17.
Svibnja položi Gargan u novoj viećnici , kući kneza Grubeše , zakletvų , uredi
grádsko poglavarstvo, i ustroji cielu upravu nalik na talijanske gradove " .2)
Garganu je zbilja na tóm tudjem temelju pošlo za rukom uvesti nutrnji red
i mir, poboljšati gradske dohodke, „ nenašavši u gradskoj peneznici nikakovih
novaca", svojom strogošću i opreznošću povratiti sjegurnost osobe i imetka,
kakove nije već od davna bilo . Novi načelnik uredi takodjer vanjske odno-
šaje grada, dočim s Trogirom dne 11. Srpnja 1239 utanači mir i savez za
medjusobnu obranu, 3 ) a smrt liši ga dvaju bližnjih neprijatelja , Tolena najme
Humskoga i drugoga Tolena Poljičkoga kneza .
Tako je tudjin bio pozvan , da u Spljetu red i slogu zametne ! A što
je još znamenitije,Gargan zapovjedi popisati sve običaje dobre, po kojih se
grad do tada upravljao ; doda još neke zakone, koji mu se činjahu dobri i
probitačni , te tako sastavi u knjizi prvi pisani zakonik grada Spljeta , te ga
po običaju talijanskom prozva » capitularium “ .4)
Ovoj promjeni grada Spljeta na bolje dao je povoda naš arcidjakon ;
gradjanstvo bijaše mu zahvalno, a s novim načelnikom tako zadovoljno , da
ga tri godine uzastopce potvrdi u toj časti , povisiv mu godišnju plaću na
1300 libara. Gargan stekav povjerenje i privrženost Spljećana udari slie-
deće godine ( 1240) na Omišljane , koji robljahu i plienjahu to po moru to po
kopnu ; pa jih potuče i prisili na mir, u kom se pod globom od 2000 perpera

1 ) Hist. salon. cap. XXXIII.: "9 Tandem acquieverunt omnes , ut de gente latina
potestas eligeretur ".
2 ) Ibid. cap. XXXIV.: „ Totum namque regimen ad exemplura italicarum urbium,
quae per potestatum regimina gubernantur, ordinavit “ .
3) Lucius op. cit. p. 39. 40 .
Hist, salon. cap. XXXV.
362 Ocjena starijih izvora.

prisegom odrekoše svakoga plienjenja. S druge strane utanačio je¹) arcidja-

kon Toma mir medju Treguanom , biskupom Trogirskim i gradjani Šibenič-
kimi dne 3. Veljače 1240.
Dočim je to bivalo u Spljetu, stiže sjevernu Evropu velika pošast . Ta-
tari provališe u Rusiju i Poljsku ( 1240) , predjoše u Ugarsku ( 1241 ) pod vo-
djama Batom i Kadanom, kod Šaja potukoše sjedinjenu ugarsku i hrvatsku
vojsku, opustošiv Ugarsku podjoše u Hrvatsku za kraljem Belom IV. u po-
tjeru2 ) , te u proljeće god . 1242. ukaza se jedan odiel Kadanove vojske pred
Spljetom. Svim ovim užasnim prizorom vidok bijaše naš Toma ; on je do-
čekao kralja s cielom pratnjom u Spljetu, on je svojima očima vidio nevolju
bjegunaca i divljač Tatara.
Poslje toga bijaše naš Toma opet upleten u promjene, zbivše se medju-
tim u gradu i crkvi Spljetskoj . Načelnik gradski Gargan probavivši tri go-
dine u Spljetu, vrati se u svoju domovinu, a Spljećani izabraše za načelnika
Ivana, mladoga kneza od porodice plemića Krčkih, koji tada dodjoše na glas
junačtvom i bogatstvom. Ivan "sliedio je stope Gargana", samo što neimaše
dovoljna izkustva . On je već mjeseca Srpnja 1242 bio načelnikom , jer je
tada razpravio razmiricu medju nekimi plemići iz Spljeta i Dešom , opatom
sv. Stjepana , radi nekih zemalja na otoku Solti.3) U ovo vrieme nebijaše
već nadbiskupa Guncela živa ; za nasljednika izabra kaptol i svećenstvo, upli-
vom Gargana i ostalih svjetovnjaka, biskupa zagrebačkoga Stjepana , koji se
od tada u listinah piše „ archielectus Spalatensis " . Glavni uzrok , radi koga
je bio Stjepan izabran, bijaše taj , da se crkva Spljetska i Zagrebačka združe,
jer je nadbiskup Spljetski bio tako osiromašio, da nije mogao prema svomu
dostojanstvu kano metropolita živiti. Za takovo združenje brinuo se i kod
rimske stolice , o tom nastojao jurve vojvoda hrvatski i brat Belin Koloman ,
kako vidimo iz lista ) pape Grgura IX. od 6. Lipnja 1240. Poslje smrti Gun-
cela scienilo se je tu misao tim oživotvoriti , ako se zagrebački biskup iza-
bere za nadbiskupa spljetskoga. Stjepan bavio se je u vrieme izbora u Spljetu ;
„ bio je bogat zlatom i srebrom , ljubitelj svjetske sjajnosti , čovjek dvorski,
naprama svim dobrostiv i uljudan, a čeznuo je za pohvalom ljudskom i pri-
znanjem pučkim " .5) Vrativši se u Zagreb, poslao je svoje ljude k papi , da
bi ovaj potvrdio rečeni izbor ; ali je medjutim Grgur IX. preminuo (21. Kolov.
1241 ) , njegov nasljednik Celestin IV. upravljao je crkvom samo od 23. Rujna
do 8. Listopada , te poslje duže stanke bijaše izabran Inocencio IV. tek 24.
Lipnja g. 1243. Cielo ovo vrieme bila je metropolija spljetska bez pastira,
upravljana Tomom arcidjakonom. Izpunjujuć dužnosti svoga zvanja došao je
opet u sukob sa svojimi protivnici .

1) Farlati : Illyr. sacr. IV., 451 .

2) Obširnije vidi kod I. Kukuljevića : Borba Hrvata s Mongoli i Tatari , strana
28. i sljed.
3) Listinu vidi kod Farlata : Illyr. sacr. III. , 264 .
4) Theiner : monum. Hung . I., 178 .
5) Hist. salon. cap. XLI.
 Dr. Fr. Rački. 363

U drugoj najme polovici g. 1242. imao je umrieti Deša , opat sv. Stje-
pana ; monasi toga samostana izabraše mu jednoglasno za nasljednika Leo-
'narda, te ga za potvrdu predložiše Tomi , kano namjestniku arcibiskupa . On
pako sa kaptolom uvidivši, da je izbor učinjen po zakonu, potvrdi ga bezod-
vlačno. Ali taj izbor i potvrda nebijaše mnogim po ćudi, te navališe na na-
čelnika kneza Ivana , kao da arcidjakon počini djelo načelniku u prkos i
na štetu grada “ . Načelnik s nezadovoljnici udari u samostan , gdje sjedjahu
arcidjakon i kanonici, pograbe Tomu i zlostave. Svjetovnjaci zatim pozvaše
na opatstvo nekoga Bisancija iz Pulje. Onaj dan, kada ovaj u Spljet dodje ,
zam etne se borba medju hrvatskom posadom u Klisu i gradjani spljetskimi,
u kojoj mnogo njih poginu . Knez Ivan , slab u vladi , dovršiv godinu grad-
skoga načelničtva , odstupi, a na njegovo mjesto bje izabran Bernardo Trš-
ćanin, „ čovjek veledušan, slavohlepan, ratoboran , nu spor u gradjanskih po-
slovih". ')
Godine 1243. zametne se rat izmedju Spljeta i Trogira , komu je po-
vod dala darovnica ) kralja Bele IV. od 18. Ožujka 1242 podieljena Trogi-
ranom ; ovi bo posegoše svoje ruke na neke zemlje , koje Spljećani držahu
za svoje . Bernardo odplovi na bojnih ladjah k Trogiru, uhvati do 50 Trogi-
rana, te jih slavodobitno dovede u Spljet. Nu oba susjedna grada poželiše
mir , te primiše posredstvo upravo tada iz Pulje došavšega Fr. Gerarda od
Modene i njegovih drugova Pavla i Andrije. Dotičnu listinu, 3) kojom načel-
nik Bernardo i vieće spljetsko pred izabranim arcibiskupom spljetskim Stje-
panom na otoku Bui pred Trogirom dne 11. Rujna opunovlašćuju rečene re-
dovnike, podpisaše kao svjedoci biskup Treguan i Tomo arcidjakon . I zbilja
podje posrednikom za rukom još istoga dana pomiriti oba grada i utanačiti
ugovor mira ! 4)
Jedva je Toma pripomogao , da se gradjanska razmirica mirno dovrši
kad al on bude povodom nove bune u Spljetu. Novi najme papa Inocencio
IV. nehtjede pristati na izbor Stjepana, biskupa zagrebačkoga ; te se uslied
toga ovaj zahvali na metropolitskoj časti ( 1213) . Spljetski dakle kaptol i sve-
ćenstvo sakupi se u dvoru metropolitskom u četvrtak poslje bogojavljenja g.
1244., pa si po propisu izabere novoga arcibiskupa. Izbor zanimao je i grad-
sko poglavarstvo i stanovničtvo, te dodje i načelnik gradski. Kanonika izbor-
nika bilo je dvadeset, pa većina skladno dade glasove - Tomi, samo ovaj i
još trojica dadoše svoje glasove Treguanu, biskupu trogirskomu. Toma dakle
bijaše odabran za Spljetskoga arcibiskupa sa 16 od 20 glasova ! Protivnici
Tomini to čuvši, pristupiše k načelniku i nastojahu odvratiti ga od ovoga
izbora grozeć se , da će se sav grad pobuniti , ako kaptol neodustane od toga
izbora. Na čelu nemirnjaka staše pop Fuscus, dočim je primicer Prodan bra-

1) Ibid. cap. XLII .

2) Borba Hrvata str. 76-78.
3) Lucius : Memor. di Traù p. 46 .
4) Čita se kod Carrare : archivio capit. p . 74-76.
364 Ocjena starijih izvora.

nio vitežki izabranika . Načelnik i protivnici Tomini zahtievahu : da kaptol na

novo izbor učini , ili da se Toma odrekne , te poslje svakojakih izgreda na-
stojahu, da ostali izbornici sa pomenutom trojicom pristanu uz biskupa Tre-
guana, ne kao da bi ga željeli za biskupa, ali da se Toma izključi “ .¹)
Tu domaću burnu epizodu nastave Spljećani izvan kuće s Trogirani.
Spljećanom bude loša sreća ; budu potačeni u krvavih sražajih u četvrtak
poslje poklada, četvrtak poslje biele nedjelje i četvrtak u osmini duhovskoj
godine 1244. Videći dakle svoju nesreću i neuzdajući se u vlastite sile, po-
zovu Spljećani u pomoć bana bosanskoga Ninoslava , te ga izabraše za grad-
skoga kneza. S druge strane utekoše se Trogirani k Beli IV. , koji, kako re-
kosmo, svojom darovnicom dade povoda ovoj razmirici. Budući da su Tro-
girani u miru prošle godine, posredstvom Fr. Gerarda, popustili hili Spljeća-
nom , uništio je kralj naredbom od 3. Prosinca 1243 sve ugovore , koje su
Spljećani od Trogirana silom ili prevarom izmamili. ) S toga kralj , dočuvši
stanje razmirioca iz ustiju poslanika Trogirskih, zauze se za Trogirane. Izviesti
jih³), da je naložio Dionizu, vojvodi i banu hrvatskomu, da Spljećanom za-
povjedi vratiti one stvari, koje su Trogiranom oteli ; drugim pismom, uprav-
ljenim u četvrtak poslje uzkrsa iz Budima , nagovara jih , da idu na ruku
Aleksandru, županu Kliškomu , koji jim ima pomoć donesti , te jim podjedno
obznani, da je isto naložio Stjepanu , banu primorskomu. U istinu pošalje
Bela dvie vojske, jednu s vojvodom Dionizom u Dalmaciju , drugu proti
Ninoslavu , banu bosanskomu . Spljećani uplašivši se pošalju poklisare k Beli
izpričujuć se i pokrivajuć liepimi riečmi samu stvar« . Kralj jih odpusti obe-
ćajuć sva dobra, nu saželi, da bi si za metropolitu izabrali Hugrina Čazmen-
skoga predstavnika , primjećujuć, „ da će uz njegovu plemenštinu i znanje pro-
cvasti crkva, a grad poduprt njegovim savjetom osloboditi se od mnogih ne-
da izpune želju
prilika “ . Poslanici vrativši se, nagovoriše svoje sugradjane ,
kraljevu. Oninadajuć se milosti svoga gospodara, zahtievahu zbilja od ar-
cidjakona Tome i kaptola, da bezodvlačno odrede nov izbor. Arcidjakon „ po-
znavajuć smjelost Hugrina " , opre se tomu zahtjevu opazujuć , da „ izbor ne-
smije se činiti naglo is bukom svjetovnjačkom " . Na to stranka ugarska izviče
Hugrina za arcibiskupa, i upotriebiv kaptolski pečat, obznani taj izbor kralju ,
došavšemu tada u Hrvatsku , putem svojih punomoćnika . Nu medjutim dodje
vojvoda Dioniz s vojskom u Solin, i pokle mu Spljećani nebi htjeli izru-
čiti nekoliko talaca i novaca, udari dne 12. Srpnja 1244 na Spljet i podmetnu
vatru są zapadne strane. Buduć se vatra širila , pošalju uplašeni Spljećani
pod večer poklisare k banu . Ovaj pristane tek drugi dan na mir pod uvje-
tom , da Spljećani plate globu od 600 maraka srebra i predadu u taostvo
šest mladih plemića . Spljećani se podvrgnu ovim uvjetom ; a nadajuć se za-
štiti od Hugrina, zahtievahu od arcidjakona i kaptola , da pristanu uz izbor

1) Hist. salon. cap . XLV.

2) Lucius : Mem . di Traù p . 48 .
3) Ibid. p . 54 .
 Dr. Fr. Rački. 365

Hugrina i da po njega pošlju , pače da isti Toma bude u tom poslanstvu.

Arcidjakon protivi se izprva ; ali popustiv sili, podje u Ugarsku u kraljev-
ski dvor ujedno s Ivanom Vitalijem.
Kralj Bela bijaše veoma zadovoljan , dočuv iz ustiju Tome , da je Hu-
grin izabran i da je kaptol na to pristao. On ga ujedno imenova knezom
grada Spljeta i listinom od 2. Listopada 1244 , pokloni županiju Cetinjsku
njemu i radi njega crkvi Spljetskoj za uviek podpunim pravom " , ) da tim
nagradi zasluge, koje si novo izabrani arcibiskup od djetinstva" za priestol.
steče. Sliedeće godine 1245. dodje sam kralj u Hrvatsku i Dalmaciju , a s
njim i Hugrin. Kod Vrane primi kralj poslanike spljetske i 5000 libara, te
odpusti sve uhvaćenike ; Hugrin pako s velikom pratnjom dodje u Spljet i
nastani se u nadbiskupskom dvoru .
Skoro tri godine nije mogao Hugrin izprositi od rimske stolice dotične
potvrde. S toga bje posvećen tek 20. Rujna 1247 u stolnoj crkvi sv. Dujma
po biskupih : Treguanu Trogirskomu, Nikoli Hvarskomu , Bartolu Skradinskomu
i Pilipu Senjskomu. Bilo mu je tada okolo 40 godina. Nemogavši dočekati
se metropolitskoga plašta, posla u Lyon k papi Inocenciu IV. biskupa Senj-
skoga Pilipa, te po ovom pošalje papa plašt u ruke Bartola Skradinskoga,
zapovjediy mu pismom od 9. Ožujka 1248 , da ga izruči arcibiskupu i od
njega primi prisegu vjernosti. 2)
Hugrin je bio u ostalom čovjek izobražen ; troškom svoga strica ime-
njaka, nadbiskupa Koločkoga, učio je dvanaest godina u Parizu na bogoslov-
nom fakultetu ; bio je takodjer veliki ljubitelj knjiga. Nu s druge strane
mnogo je držao do svoje plemenštine ; radje se bavio s politikom, nego s
crkvom, radje je vidjao oko sebe vojnike, nego li svećenike i učene ljude ; a
buduć je sjajno živio , nebijahu mu dovoljni crkveni dohodci , te je bio na
teret svećenstvu i gradjanstvu . Odmah u početku svoga biskupovanja za-
vadio se je sa Šibeničani , pače jih izobćio, prem nije imao te vlasti, nepri-
mivši još plašta metropolitskoga. S toga naloži papa Inocencio IV. pismom
od 9. Srpnja 1246 biskupu Treguanu, da tu odsudu u ime apostolske stolice
ništetnom proglasi.³) Isto tako zavadi se radi nekih mlinova s Leonardom,
opatom sv. Stjepana ; ta razpra bude povjerena arcidjakonu Tomi, Dujmu
Forminu i Mihovilu Marciu ра Toma negledeć na osobu arcibiskupa ,
dosudi pravdu opatu . *)
Toma dodje lasno u sukob s Hugrinom ; jer ovaj posegnu bezobzirce u
prava kaptola, te si medju ostalimi htjede prisvojiti kaptolske desetine. Bu-
dući se Toma opro ovomu bezpravju , nastade medju njima neprijateljstvo ,
koje se utaloži tek na smrtnoj postelji . Hugrin najme umre dne 30. Studen .
1248,5) i bi pokopan u dominikanskoj crkvi u Spljetu.

1) Ap. Farlat. III., 268 , 269.

2) Ibid. p. 272.
3) Ibid. p. 270.
4) Ibid. p . 272.
5) Sliedi iz gl. XLVII . hist. salonit.
366 Ocjena starijih izvora.

Oni isti biskupi , koji bijahu kod posvećenja Hugrina , bili su došli u
Spljet na posvećenje Fr. Ivana dominikana za biskupa Skradinskoga , kada
je Hugrin bolovao. Poslje njegove dakle smrti, učini se odmah izbor, pa ovaj
isti Ivan bude jednoglasno izabran za nadbiskupa ; te se već u jednoj listini¹)
od 22. Prosinca 1248 piše "Joannes Spalatensis archielectus" . Za potvrdu
izbora poslani su k papi u Lyon kanonik Deša i Drago. Oni prispješe sretno
preko Lombardije i papi primjetiše , da bi jim apostolskom vlašću poslao bi-
skupa, ako nebi na izbor privolio . Tako se i zbilo. Papa Inocencio IV. pis-
mom od 30. Travnja 1249, upravljenim na svećenstvo i gradjanstvo Spljetsko
javlja, da nije mogao pristati na izbor Ivana, već da imenuje za nadbiskupa
Spljetskoga mag. Rogeria , kapelana Ivana sv. Lovre in Lucina i kanonika
Zagrebačkoga.2) Roger je bio iz Pulje , desio se u Ugarskoj kano kanonik
Varadinski u vrieme, kada su Tatari u nju provalili ; došao je u njihovo su-
žanjstvo, iz koga poslje dviju godina izmače ; onda podje u Rim, gdje napisa
miserabile carmen, seu historia super destructione regni Hungariae tem-
poribus Bellae IV. a Tartaris facta " .3) Iz Rima išao je s kardinalom Ivanom
u Lyon, upoznao se s papom i tako postade prabiskupom Dalmacije i Hr-
vatske. Kao takav uputi se najprije preko Lombardije, Mletaka i Oglaja,
gdje ga patrijar Bertoldo gostoljubivo primi , u Ugarsku kralju Beli. Ovomu
nebijaše po volji , što je Roger bez upliva , pače znanja hrvatsko-ugarskoga
dvora postao arcibiskupom ; ali se nehtjede oprieti tomu imenovanju. S toga
Roger iz Ugarske krene u Dalmaciju i druge nedjelje korizmene god . 1250.
unidje u Spljet s velikom pratnjom . ) On je veoma ljubio sjajnost, bio gosto-
ljubiv i nastojaše imetak arcibiskupski u red staviti i umnožati. Bi reć , da
je s Tomom u skladu živio , te ga rado vidjao oko sebe. Tako kada je Ro-
ger 6. Rujna 1251 posjetio i pregledao samostan sv. Stjepana, bio je u druž.
tvu njegovu i Toma, pa ovom prigodom naloži, da se listine samostana imadu
točno prepisati u jednu knjigu. ")
Ore iste godine dodje u Hrvatsku i Dalmaciju opet kralj Bela. Naj-
prije bavio se nekoliko dana kod sv. Petra medju Trogirom i Spljetom ; za-
tim doplovi u Spljet i odsjede u kući Nikole Dujmića. Tuder je gradjanom
prigovarao, što su za arcibiskupa izabrali čovjeka strana i nepoznata " , te
mu moradoše priseći, da u buduće neće toga činiti . U ostalom kralj se Ro-
geru ljubezan ukazivao .
Od sada nekoliko godina neimamo pobližih viesti o javnom djelovanju
arcidjakona, samo neke listine čine o njem spomen . Tako svjedoči u jednoj
od god. 1252. Stanimir arcipop Šibenički pred arcidjakonom Tomom i obve-
zuje se, da će svećenstvo Šibeničko dužno biti pokorno biskupu Trogirskomu );

1) Ap. Farlati III., 273.

2) Theiner : monum . Slavor. merid. p. 78.
3) Schwandtner : scriptores reg. hung. I., 292-325.
4) Hist. Salonit. cap. XLVIII .
5) Farlati III., 276 .
6) Lucius : memor. di Traù p. 73 .
 Dr. Fr. Rački. 367

u listini od 24. Veljače 1256 arcibiskup Roger izpovieda, da je po zapoviedi

papinoj primio putem arcidjakona Tome od samostana dominikanskoga 13
lira i 5 soldina ; ¹) godine 1258. dne 5. Listopada utanačio je Toma s nekom
Dragenom ugovor u ime kaptola.2)
Ali opet dodje zgoda , da bude Toma posrednikom medju krunom i
Spljetskim gradjanstvom . Kralj naime Bela IV. odrediv starijega sina Stje-
pana, bivšega vojvodu hrvatskoga, za vojvodu erdeljskoga, imenova mladjega
sina Belu vojvodom hrvatskim, te mu ujedno podieli županiju Vukovsku , Ba-
ranjsku , Šimežku , Saladsku i Željeznu , koji posjed uze u zaštitu apostolske
stolice papa Vrban IV. bulom od 21. Prosinca 1263.³) Novi vojvoda hrvatski
bio je još mlad , s toga pratila ga u Hrvatsku i Dalmaciju mati i kraljica
Marija , kći grčkoga cara Theod . Laskara, koja se za navale Tatara bavila
duže u Dalmaciji i dobro poznavala tamošnje okolnosti. U Kninu je kraljica
držala sabor i ovdje od hrvatskih velikaša primila prisegu vjernosti i obični
poklon svomu sinu i vojvodi. Dogodi se u to vrieme, da se Spljećani zavade
s kraljevskom posadom u Klisi, kojom prigodom padoše dva momka od po-
sade. Spljećani pobojavši se kraljice pošalju k njoj poklisare , da joj taj čin
opravdaju. Nu ona nezatajiv svoga gnjeva uputi se u Klisu. Tuder ju nasto-
jahu ublažiti i Roger i gradjani Spljetski , ali se ona grozijaše osvetom , te
se zbilja neumiri , dok njezini izaslanici nedovedoše pet odličnih gradjana ,
prevarom uhvaćenih , koje čini baciti u tamnicu . Kralj Bela bio je nezadovo
ljan, što se kraljica u Dalmaciji tako osorno vlada , te ju putem dvaju re-
dovnika pozva u Ugarsku. Ona se vrati tada preko Knina, kamo i zasuž-
njene Spljećane prenese, u domovinu . Na to Spljet odluči k Beli poslati po-
klisare, da se prituže proti ovoj samovolji ; izabraše dakle Tomu arcidjakona
i Marina Bonu, koji se uputiše u Ugarsku . Nu to poslaničtvo neuspje ; jer
kralj , Marijom zlo upućen , nehtjede pustiti na slobodu zatamničenih Splje-
ćana prije, nego li mu grad predade u taostvo 24 odličnija gradjanina . Jedva
se vrati kući Toma s Bonom , dodje u Spljet hrvatski ban Rolando u ime
kralja, koji u istu svrhu zahtievaše bar dvanaest talaca. Spljećani iz nužde
pristaše na to. S toga kada je kralj s kraljicom kroz gornju Hrvatsku došao ,
(1265) u Bihać u kotaru Trogirskom , 4) poslaše mu Spljećani u taostvo dva-
naest mladića putem arcidjakona, Dujma Kasara i Nikole Dujmića. Na uzkrs

1) Farlati III., ~ 279.

2) Carrara : archiv. capit. p. 15 .
3) Theiner : Monum, hung. I., 255 .
4) Hist. Salonit. cap. LI.: " Cum rex cum regina descendissent per Sclavoniam et
consedissent in oppido, quod Bihichium appellatur , miserunt Spalatenses... "
U smislu najme darovnice kralja Bele IV. od 18. Ožujka 1242 (Kukuljević :
Borba Hrvata itd. str. 75-78 ) , po kojoj je „ villa Biacij cum teritorio
66
suo bila Trogirska. Ovo je onaj isti Bihać, koji se napominje već u listi-
nab hrvatskih narodnih knezova. Dojakošnji naši povjestnici mišljahu, da je kralj
Bela došao u sadanji bosanski Bihać. Ali ova misao nedade se poduprieti ni
jednim dokazom ; dočim za dalmatinski Bihać govore sve tadanje okolnosti, kao
i onaj odnošaj kralja Bele naprama Trogiru.
368 Ocjena starijih izvora.

god. 1265. izmučiše poslanici taoce, kralj pusti na slobodu onih pet gradjana
a poslanici vratiše se u Spljet s banom Rolandom, koga gradjani bješe iza-
brali za svoga kneza .
Malo kašnje t. j . 14. Travnja 1266. preminu arcibiskup Roger , a na-
sljednik mu bijaše Ivan, redovnik sv. Franje. O Tomi arcidjakonu govori još
listina ') od 14. Listopada 1267, kojom knez Rolando i sudci Spljetski na
Tomu i kaptol prenašaju pravo pokroviteljstva na crkvu sv. Lovre. Nekoliko
mjeseci poslje toga čina umre arcidjakon Toma dne VIII . Svibnja 1268 u
68. godini svoje dobe i sahranjen bje u Spljetu u crkvi sv. Franje , gdje se
na njegovu grobu čita taj nadpis :
Doctrinam Christi docet archidiaconus iste ,
Thomas, hanc tenuit moribus et docuit :
Mundum sperne, fuge vitium, carnem preme, luge,
Pro vitae fruge lubrica bona fuge.
Spalatum dedit ortum, quo vita recedit,
Dum mors succedit, vitae meae gloria cedit,
Hic ne vermis edit, sic iuri mortis obedit
Corpus quod laedit, animamve qui sibi credit.
A. D. MCCLXVIII. men. madii VIII. die intrante. "

Ovo je u kratko životopis Tome arcidjakona. Možebit će se gájekomu

čitaocu i ove crtice vidjeti predugačke u razpravi , koja ima samo historičku
vriednost oceniti ljetopisce i povjestnike naše srednjega vieka. Nu ja sam
taj životopis ponešto obširnije ovdje izveo iz dvaju razloga ; jer sam osvje-
dočen : prvo : da bez poznavanja sudbine ljetopisca, njegova javna djelova-
nja i okolnosti , u kojih se kretao, nemože mu se svestrano ocieniti spomenik,
koga nam ostavi ; a drugo : jer popunjujuć iz listina suvremenih životopis
Tomin možemo u njegovo književno djelo kronologički red uvesti .
Sada prelazimo na književno , imenito historičko djelovanje arcidjakona
Tome.
Dalmatinski povjestnik Lučić († 3. Sječnja 1679) dobio je od patricija
Spljetskoga Petra Cindrića rukopis, koji počima ovako : „incipit istoria
salonitanorum pontificum atque spalatensium" , te ga
ujedno s drugimi spisi ostavio biblioteci Vatikanskoj , gdje se sada pod br.
7019 čuva. O tom rukopisu veli sam Lučić ovo : hoc est antiquissimum
exemplum historiae Thomae archidiaconi Spalatensis, quam post opus meum
de regno Dalmatiae et Croatiae cum caeteris rerum dalmaticarum scriptoribus
nondum impressis edidi ; cum autem ipse Thomas mortuus sit anno domini
1268 , ut in notis ad eundem animaduerti , paulo post eius mortem scri-
ptum esse debuit, ut ex charactere et carta colligitur. In ipsius autem edi-
tione secutus sum exemplum manu Petri Cindri patritii Spalatensis viri doc-
tissimi et accuratissimi exaratum , qui hoc codice in eo excribendo usas est
erroresque orthographiae correxit" ,

2) Farlati III. , 282 .

 Dr. Fr. Rački. 369

Lučić dakle misli, da je taj najstariji primjerak Tomine poviesti bio

pisan malo poslje smrti " piščeve, još negdje XIII . vieka. Ja sam Vatikanski
rukopis svestrano pregledao, proučio paleografičke biljege i razpitao ine vje-
štake, te se slažem s Lučićem u toliko , u koliko ovaj primjerak " bijaše
zbilja pisan ili još XIII . ili najkašnje u prvoj polovici XIV. vieka . Obzirom
na posljednju dobu primjetiti mi je , da mi u ruke dodje u istoj knjižnici au-
tograf slavnoga Petrarke ( 1304-1347), sa kojim navedeni „primjerak " To-
mine poviesti ima jednake paleografičke biljege. ')
Lučić, kako sâm izpovieda, nije se ovim primjerkom služio kod izda-
vanja Tomine poviesti, objelodanjene godine 1666. u Amsterdamu kod Ivana
Blaeva, 2) već mu tada bijaše pri ruci vjeran prepis Cindrićev. Lučićevo izda-
vanje otisnuo je poznati I. G. Schwandtner.3) Ova ista Tomina poviest po-
kraćena je u talijanskom prievodu u rukopisu sjeminištne knjižnice u Mletcih
i ovdje god. 1843. tiskom objelodanjena.4)
Toliko o rukopisih i izdavanjih Tomine poviesti.
Već u najstarijem rukopisu Vatikanskom razdieljena je ova poviest ú
51 glavu, koja dovršuje sa smrću arcibiskupa Rogera dne 14. Travnja 1266 .
Toma je imao svoju poviest dočeti ili ove godine t . j . dvie godine prije svoje
smrti, ili pako nehtjede bilježiti zgode . zbivše se za Rogerova nasljednika
Ivana . Toma iudi, da se osvrnem tude na glavna plemena slovjenska , bijaše
suvremenik českomu sastavljaocu mršavih, a nedavno izdatih „ Pražkih ljeto-
pisa ",") poljskomu povjestniku Vinku Kadlubku ( † 1223) od godine 1207. bi-
skupu Krakovskomu, ) te ruskim nastavljačem Nestorova ljetopisa.
U istom najstarijem Vatikanskom rukopisu čita se na kraju kao doda-
tak jednom te istom rukom pisan : 27 memoriale bonae memoriae
domini Thoma e q(uondam) archidiaconi , ecclesiae spalat, O
tom velevažnom dodatku progovorit ću kašnje nešto obširnije.
Da historičku vriednost Tomine zaostavštine uzmognem ocieniti , valja mi
cielu obranu u dvie česti odieliti, od kojih prva dosiže do gl. XXIV. , te pri-
povieda zgode , zbivše se do Tome , druga pako od gl . XXIV . do kraja, pri-
povieda zgode , zbivše se za vrieme samoga Tome, koji počam od gl . XXXI .
pripovieda sve , što je sam doživio i gdje s veće strane sam sudjelovaše.
Zgodam u drugoj česti Toma je svjedok suvremeni, pače u mnogom obzirų
očevidac.

1) U knjižnici kneza Fanfonje- Garanjina u Trogiru ima takodjer vrlo star rukopis
Tomine poviesti.
2) De regno Dalm, et Croat, libri sex. p. 310-370 ,
3) Scriptores rer. hung. Lips. 1746–1748 . Vol. III., p . 532–635 .
4) Tommaso arcid. della chiesa di Spalato . Venezia 1843 .
5) Annales Pragenses ap . Pertz : monum. hist. Germ. V. , 119-121 .
Učeni Przeździedcki objelodani ju god . 1862. u Krakovu na temelju najstarijega
rukopisa u c. knjižnici Bečkoj pod naslovom : 19 Mag. Vincenti, episcopi Craco-
viensis, chronica Polonorum ".
370 Ocjena starijih izvora .

S toga ćemo lasno riešiti pitanje o vjerodostojnosti ove druge česti.

Toma bo mogao je biti dobro obaviešten o zgodah , koje ovdje pripovieda ;
imao je dovoljnih umnih svojstva i istinoljubja , da ove zgode dobro shvati i
vjerno napiše i izpripovieda. Tko god naime pročita gl . XXXII. —LI., uvidjet
će, da se u njih bilježe zgode crkve i grada Spljeta, koje se razvijahu ne samo
pred očima arcidjakona , nego pače on jih u mnogom obziru rukovodjaš › .
Toma je sam imao razpru s arcibiskupom Guncelom (gl. XXXII . ) ; on je dao
savjet za izbor Gargana i podupirao njegova nastojanja o razvitku blagostanja
u Spljetu (XXXIII - XXXVI.) ; on je gledao bjegunce ugarske i hrvatske pred
Tatari i ove vidio pred zidinami u Spljetu (XXXVII - XL.) ; kod nereda do-
godivših se prigodom izbora novoga opata samostana sv. Stjepana (XLII. ),
on je sam koješta trpio ; sukob i rat medju Trogirom i Spljetom (XLIV .,
XLVI., XLVII.) , izjednačio je on sam svojim posrednictvom ; kod nereda pri
izboru arcibiskupa , poslje kako se zahvali Stjepan (XLV. ), on je bio prito-
man, pače pobuna ona ticala se je njegove osobe ponajviše ; sukob izmedju
Spljećana i kraljice Marije on je svojim poslanstvom sravnao, u kratko : skoro
sva pripoviest iza gl. XXXII . t. j . god . 1230. vrti se okolo osobe našega
Tome. Ono pako, što piše od gl. XXIV. do XXXII. , pada u dobu djetinstva
ili mladosti Tomine, te je od vjerodostojnih svjedoka upravo tako mogao biti
izviešten, kao što bijaše od vještaka izviešten o ćudi plemena Tatarskoga i
djelih po njih počinjenih izvan Dalmacije. ') Ovo može tim stalnije tvrditi,
čim u rečenih glavah govori o rodnom gradu Spljetu i pastirih njegovih :
kano Bernardu (XXIV.) i Guncelu (XXVII.) , o razmiricah grada s Bribirskimi
i Cetinjskimi (XXVIII — XXXI .) knezovi, ili pako o inih zgodah, koje stajahu u
savezu sa sudbinom grada Spljeta. Iz ovoga obzira , da se laglje razumije,
kako su Mletačke galije razorile kulu arcibiskupovu pod Spljetom, pripovieda
(XXV) Toma , kako su isti Mletčani pod štitom križarskim razorili ( 1203)
oporni Zadar. Na isti način pripoviedajuć o došašću kralja Andrije II. ( 1217)
u Spljet prigodom križarskoga pohoda u iztok , zabilježio je Toma ine zgode
(XXVI) s ovim skopčane .
Toma je indi pišuć drugi dio svoje poviesti stao posve na domaćem,
Spljetskom zemljištu . Nu i prvi dio pišuć imao je glavno pred očima Spljet
i njegovu crkvu , te je ostale zgode samo mimogrede nanizao oko sudbine i
prošlosti svoga zavičaja ; o tom ćemo se osvjedočiti , svrnemo li u kratko
okom na prve dvadeset i tri glave. Pokle je Toma ovdje naveo najprije
nekoliko crtica o Dalmaciji i Solinu , te o postanku Spljeta za rimskoga go-
spodstva (I., II. , IV. ) pripovieda : kako je postala metropolija u Solinu, ka-
kovu sudbinu ondje doživila , te kako je iza razorena Solina (III. , VI — IX.)
prenešena u novo naseljeni Spljet (X- XII) . Sada nastavlja razlagati prošlost
Solinske stolice u Spljetu , te navadja , u kakovu bijaše stanju za vlade hr-
vatskih knezova i kraljeva (XIII ) , kako se odciepiše od nje biskupije gornje

1 ) To sâm izpovieda u gl. XXXVIII. : "9 Prout ab his audire potui, qui rem curio-
sius indagarunt “.
 Dr. Fr. Rački. 371

Dalmacije pod metropolijom u Baru (XV), kako li postade u Zadru nadbis-

kupija (XIX) , u Hvaru pako nova biskupija (XX) . Navadja napokon djelova-
nje nekih arcibiskupa , kano : Lovre (XVI ) , Manassa (XVIII) , Rajnera (XXII) ,
te jednoga i drugoga Petra (XXIII ) . U ove strogo crkvene viesti upliće Toma
još ine državne za razjašnjenje prvih ; tako odlučiv pripoviedati , kako su
Spljećani došli u odnošaj s ugarskimi kraljevi , pripovieda najprije , kako su
ovi došli na priestol hrvatski (XVII), a tomu predpostavlja opet crtice (XIV)
o došašću Madjara u Panoniju . Isto tako da razjasni zgode svoga zavičaja
pripovieda (XXI ) o sukobu Spljeta s hrvatskim vojvodom Reljom.
Već iz ovih redaka, ali još bolje iz samɔga djela , pazljivi štioc može
naslutiti svrhu, koju htjede arcidjakon postići , pišuć poviest crkve Solinske i
Spljetske. Tomi najme nemogaše biti ina svrha , nego da svojim zemljakom
opiše sudbinu prabiskupske crkve ciele Hrvatske i Dalmacije ; najpače da
vjerno zabilježi zgode, koje se u tom pogledu razvijahu pred njegovim očima ,
pa da nepropusti zabilježiti sve što se znamenitije sluči i u nekakovu sa-
vezu stoji s crkvom nekada Solinskom, kašnje Spljetskom. Poviest ove crkve
bijaše mu glavna, državne zgode , koje se iste crkve dodirnuše , bijaše mu
podredjena svrha. Ovo isto tvrdi nadpis djela jurve u najstarijem rukopisu.
Obzirom pako na dobu, sudeć po obsegu , koga Toma namieni suvremenoj i
starijoj poviesti , rekao bi , da htjede glavno bilježiti zgode crkve Spljetske
od 1200--1268 . godine.
Sada poznamo svrhu i namjeru Tome kod pisanja svoje poviesti. Pita
se dakle u koliko je on umio i htio upotriebiti i zbilja upotriebio sva sred-
stva, vodeća k ovoj svrsi ?
Toma, učenik visokih i tada slovećih škola Bolonjskih , bijaše u smislu
one dobe svestrano izobražen čovjek , kako malo tko od njegovih zemljaka.
Svojim izvanjskim položajem, kao prvi dostojanstvenik u metropolitskom kap-
tolu, kao kandidat za stolicu nadbiskupsku , kao jedan od najodličnijih gra-
djana najslavnijega grada u Dalmaciji , mogao je bistro pregledati obzorje ,
crkveno i političko, svoje domovine. Ova umna svojstva kitio je pošten bez
priekora, strog brez obzira i pravdoljubiv značaj , koji u koliko mu novih pro
tivnika probudi, toliko mu porodi povjerenja u gradjana Spljetskih , da su se
dragovoljno u svih znamenitijih gradjanskih poslovih pokoravali njegovu raz-
boritu rukovodstvu. On je često posredovao izmedju svoga zavičaja i bližnjih
dalmatinskih gradova , izmedju zemljaka si i svietle krune , te bijaše dobro
primljen toli u kraljevskom dvoru kano poslanik koli kod rimske stolice ko
tužitelj. Nije si laskao doisto , ako si sam dade svjedočanstvo : ') "" erat autem
archidiaconus competenti scientia preditus et in executione sui officii , prout
ei possibile erat, satis fervidus et intentus : amator iustitiae, nequitiae dete-
stator, nimioque zelabat affectu, ut sanctorum servarentur statuta et in ec-
clesiasticis negotiis secundum deum totius iustitiae vigeret norma “ .

1) Ibid. cap. XXXII .

372 Ocjena starijih izvora .

U tom obziru Tomi , kano mužu izobraženu , kano svećeniku uzornu ,

kano dostojanstveniku strogu i pravdoljubivu , kano vjernu gradjaninu , neima
prigovora. Ali ovdje , gdje se ocjenjuje arcidjakon kano pisac , pripomenuti
valja nagnuće njegova srdca , koje imade priličan upliv u duh i sadržaj sa-
moga djela. Toma najme pokazuje izključivu ljubav za sviet romanski, on je
štovatelj latinske i talijanske prošlosti i njihove prosvjete ; što mu u ostalom
nebi prigovarali , kada bi bio pozornijim okom pratio pokret i razvitak na-
roda hrvatskoga, koji mu je ipak najbliži bio , pače vidio ga u sried svoga
zavičaja . Toma je s nekim ponosom držao, da su stanovnici primorske Dal-
macije čisti Latini, ') te je svoje sugradjane vazda razlikovao od Hrvata.²)
On očituje protivnički duh slovjenštini u crkvi³) a slovjenskim institucijam u
Spljetu . U posljednjem obziru nije rado vidjao hrvatske muževe na čelu
grada,* ) a još manje ustroj municipija hrvatskih. Toma, kako gore vidismo ,
bijaše kolovodja one stranke, koja mišljaše , da neće biti blagostanja u Spljetu,
dok mu Talijan nebude načelnikom i dok se neustroji u njem vlada poput
municipija talijanskih. ) U gradovih dalmatinskih proviruju ono doba dvie
stranke jedna narodna hrvatska, druga ovoj protivna , koja se negdje sakri-
vala pod zaštitu municipalnih povlastica i branila čim veću neodvisnost grad-
sku od kraljeva ugarsko -hrvatskih i njihovih organa ; dočim se drugdje otvo-
reno uticala svakom prilikom pod grivu lava sv. Marka. Ovo bivaše osobito u
Zadru, pa naš Toma tamošnje privrženike hrvatske žigosa nevjerstvom proti
republici ; )
dočim autonomiju Spljeta naprama kruni brani starimi povla-
sticami.7)
Uz ovakova umna svojstva , uz onoliko pravdoljubje , koje Tomu riesi,
može se uzeti , da je on vjerno pobilježio zgode, u kojih je on sam toliko
učestvovao, te se možemo pouzdati u vjerodostojnost glave XXXII —LI ; on
je pače kano mladić od 17 i dalje godina vidio, što pripovieda u gl . XXVI
--XXXI, a od vidoka mogao čuti , što se zbude u njegovu djetinstvu i što
pripovieda u gl. XXIV , XXV. Istinitost druge česti Tomine poviesti potvrdjuju
potanko preostale nam suvremene listine, od kojih neke navedosmo u njegovu
životopisu. Tomina poviest i listine popunjuju se uzajemno, te će naš povjest-
nik po obija lasno narisati vjernu sliku dalmatinske, osobito spljetske, a
donekle i čisto hrvatske prošlosti od god . 1200—1268 .
Dočim arcidjakon u drugoj česti samo bilježi suvremene zgode , u prvoj
je on povjestnik , komu je služiti se historičkimi izvori, pa prema ovim ima
se oceniti i njegov rad. U starijem zemljo- i narodopisu Toma sliedi nazore,
koji su u njegovo doba obćenito vladali. On mieša Dalmaciju, Ilirik i Libur-
niju u jedno, Dalmacija dolazi mu od grada " Delmis " , Liburnija od vrsti
gusarske ladje " , " Illyris " od neke kraljice Amazonske, pramatere naroda
Ilirskoga. Po Tomi protezala se je u njegovo doba Dalmacija uz more od

¹ ) Ibid. cap. VII. 2) Ibid. cap . XL. 3) Ibid . cap, XVI.

Ibid. cap . XXI. 5) Ibid. cap. XXXIII. 6) Ibid. cap. XLIII .
') Cf. cap. LI.
 Dr. Fr. Rački. 373

Drača do Kvarnerskoga zalieva, od koga u nutrnjoj zemlji je „ oppidum Stri-

donis" , rodno mjesto sv. Jerolima. On dieli takodjer Dalmaciju na dvoje, na
gornju i dolnju , te se u pojmu i deobi Dalmacije slaže podpunoma s Du-
kljanskim popom. ') Ali Dalmacija zasizala mu je nekada dublje u kopno,
te je zauzimala još Hrvatsku.2) Croatia " zvala se nekada „ Curetia , a
" Chroatae" = „ Curetes " , koje već Lucanus napominje ; ") " Curetes " pako
ili " Corybantes" dobiše ime od lat . „ currentes et instabiles " , jer tecijahu
i skitahu se po planinah neimajući stalna sjedišta . Hrvati jesu po Tomi pra-
sjedioci zemlje Hrvatske, uz koje u primorju dalmatinskom obitavahu od ne-
kada Latini " . K Hrvatom na jug dodjoše iz strana Njemačke i Poljske "
pod vojvodom Totilom „ Gothi " , pleme slovjensko, te pomješavši se s Hrvati
,,postadoše jedan narod , srodan u životu i običaju te jednoga jezika “ . Oni
bijahu Arijani, pa za to proganjahu Latine katolike. Vojvoda Gothâ, glavar
ciele Slavonije, udari na Solin i razori ga. Solinjani najprije razbjegoše se
po otocih Dalmatinskih, imenito na Soltu, Brač, Hvar i Krkar, ¹) zatim neki
vratiše se u zavičaj naseliv se u Spljetu, drugi nastaniše se u Zadru. Odavle
vidi se, da Toma jednako s popom Dukljaninom misli o Gothih, njihovu do-
šašću na jug, njihovu plemenu, njihovom osvojenju Dalmacije itd . Nu ako se
ono, što Toma pripovieda o Gothih , prenese na Hrvate , tada se u jezgri i
bitnosti slaže s onim izvješćem o doseobi naroda Hrvatskoga u Ilirik , koje
razložih u razpravi o Konstantinu Porphyrogenti. Toma na dalje popunjuje
poviest o pokrštenju Hrvata ili njegovih Gotha, ) te ovdje već stoji na čvrš-
ćih temeljih historičkih. Tuder možemo vjerovati njegovomu očitovanju o iz-
vorih, koje imadijaše pred sobom : „nos vero , ut in praecedentibus ,
partim scripta , partim opiniones sequentes conemur expo-
nere". ) Medju ove možemo pribrojiti starodavno žiće ) pape Ivana IV . i
predavanja crkve Spljetske, koji se s razvitkom poviesti jugoslovjenske prve
polovice VII . vieka podpunoma slažu .
Ako dakle ethnografičke nazove odbijemo na račun slabu stanju , u kom
ova znanost u ono doba, pače do našega stoljeća bijaše , moći ćemo se po-
služiti takodjer VII - XII. glavom Solinske poviesti , koje nam po nešto raz-
lažu , kako se je kršćanstvo (kod Tome katoličtvo naprama arijskomu krš-
ćanstvu) primilo naroda hrvatskoga (rel. gothskoga) i kako se je osnovala
država hrvatska na temelju kršćanskom .
U sljedećih glavah nalazimo našega povjestnika još opreznijim . U glavi
XIII. navadja od starijih nadbiskupa t . j . IX. i X. stoljeća samo one " de
quibus extat memoria" , pa šta je za nas znamenitije uz biskupe na-

1 ) Cf. cap. I. XV.

2) Ibid. c. I.: "9 Dalmatia dicebatur olim largius, censebatur enim cum Chrovatia una
Provincia " . 3) Ibid. cap. VII. 4) Ibid. cap. VIII .
5) Ibid. cap. VIII, XI, XII .
6) Ibid. cap. VII.
7) Vita Joannis IV. ap. Anastas. de vitis pontif. Roman. ed. Blanchini Romae
1718, I. 123.
Književnik I. 3. 25
374 Ocjena starijih izvora.

pominje i suvremene vladaoce hrvatske. ') Iz ove kano i sljedećih glava

XIV - XVI. možemo izvoditi ove arcibiskupe Spljetske i suvremene jim vla-
daoce po ljetopisu Tominu :
arcib. Justin (840)
19 Marin knez Branimir (879, 880 ),
99 Ivan (914) 99 Tomislav ,
99 Martin (970 ) kralj Dircislauus “ ,
99 Petar ( 1015 )²)
99 Pavao 19 "Crescimirus ",
99 Dabral (1030) ³)
99 Stjepan ,
99 Lovro ) ( 1060 99 Crescimirus " ,
† oko g. 1099) " " Suinimirus“ .

Prem je Toma u izbrajanju hrvatskih vladara mnogo oprezniji od ljeto-

pisca Dukljanina i Krajnskoga , te se čuva popunjavati na svoju ruku one
pukotine, koje mu ostaviše vjerodostojni spomenici ; prem Toma i arcibiskupe
i vladare u takovu obliku navadja, kao da je pred očima imao suvremene
listine gore navedeni imenik nije ipak ni točan ni podpun. Knez Bran i-
mir poznat nam je iz listina pape Ivana VIII . od 4. Lipnja 879. i od god.
880 ; 6) medju Branimirom i Tomislavom poznat nam je Mutimir iz nje-
gove vlastite listine od 28. Rujna 892 ; 7) zatim iz listine kralja Petra Kreši-
mira znamo,8) da je pred Držislavom vladao otac mu Krešimir ( II.) ,
a poslje Držislava braća mu Svetoslav , Krešimir i Gojslav , od ko-
jih Toma napominje samo Krešimira početkom XI. vieka. Polag Ivana arci-
djakona Goričkoga ") bio bi Krešimir preminuo god. 1035. , a po glasu rečene
listine i Tome arcidjakona sliedio ga Stjepan , otac Petra Krešimira, koga
Toma samo jednim imenom, veoma obljubljenim u kraljevskoj obitelji hrvat-
skoj , naziva. Godinâ kraljevanja Stjepanova naš pisac neopredjeljuje točno,

¹) Cap. XIII : „ Justinus archiep. extitit a. inc. 840. Marinus archiep. fuit
tempore Caroli regis (III., 880--887 ) et Branimiri ducis Sclavoniae. Jo-
annes archiep. fuit a. d. 914. tempore Tamislavi ducis . Martinus
archiepis. fuit a. d. 970 tempore Theodosii imperatoris (mjesto Joannis Tzimis-
ces) et Dir cislavi regis ".
2) Cap. XIV : „ Petrus aepp . fuit a. d . 1015 tempore Basilii et Constan-
tini imperatorum Constantinopolit. ( 976-1025) et Crescimiri eorum patritii
et regis Croatorum ".
3) Ibid : ,,mortuo denique Paulo archieppo substitutus est Dabralis a. d.
1030. temporibus principum praedictorum ".
4) Cap. XV : „ Post Dabralem fuit quidam Joannes archiepiscopus Spalatensis ".
5) Cap. XVI : „ Laurentius • ordinatus est in sede Salonitanae ecclesiae
a. inc. d. 1060 temporibus Michaelis imperatoris , regum vero Stephani ,
Crescimiri et Suinimiri . . . Praefuit autem annis circiter quadraginta. "
6) Sr. Književnik I. 73, 74.
7) Ibid. p . 73.
8) Lucius de regno Dalm. et Croat. II. 8.
9) MSC. apud Kerčelić : Notit. praelim p. 101.
 Dr. Fr. Rački . 375

buduć se Petar Krešimir napominje u listinah već god . 1052., zato arcibiskup
Lovro nije mogao biti postavljen još za vladanja kralja Stjepana . Tomo ne-
napominje niti kralja Slaviše , prem se njegova spomen sačuva u domaćoj
listini ; ¹) a grieši misleć, da » Svinimir « bijaše posljednjim kraljem hrvat-
vatskim iz narodne dinastije, dočim znamo iz listina, da je poslje njega kra-
ljevao Stjepan, sinovac Petra Krešimira.2)
Nu u koliko je Tomin izkaz nepodpun, u toliko pokazuje , da Spljetski
poviestnik uzimaše u stariju poviest samo pouzdanije podatke.
U glavi XVII . pripovieda naš Toma „ qualiter Ungari coeperunt
Dominium Dalmatiae et Chroatiae" . Ovdje imam najljepšu priliku
progovoriti o gore navedenom dodatku pod naslovom : „memoriale bonae
memoriae domini Thomae quondam archidiaconi ecclesiae
Spalatensis " . Ovaj " memoriale " , kako već primietih, pisan je jednom
te istom rukom u najstarijem rukopisu knjižnice Vatikanske , dakle ili kon-
cem XIII . ili početkom XIV. stoljeća ; te radi toga već sa paleografičkoga
gledišta nemože mu se prigovoriti, da bi bio k Tominoj poviesti mnogo kašnje
primetnut. Ali autograph arcidjakonov nije imao biti providjen ovim dodat-
kom ; to se dade već odavle zaključiti, što nadpis napominje Tomu jur kao
preminuvšega ( „ bonae memoriae domini Thomae quondam archidiaconi ");
„ memoriale " imao je dakle biti nadjen ili izvan Tomine poviesti , izvan
Tomina autographa , ili pako u njem na posebnu listu , te piscem Vatikan-
skoga rukopisa kano dodatak pod navedenim naslovom pripisan.
Ovo mnienje, crpljeno iz samoga rukopisa i nadpisa, predpostavlja da-
kako, da je Toma zbilja napisao rečeni „ m e moriale « t . j . da je i poviesti
Solinske crkve i ovoga dodatka jedan te isti pisac. Tomu se opiru neki ma-
djarski povjestnici . Već Engel govori³) o tom „ memorialu" sumnjivo ;
Stjepan Horvat proglasi ga podmetnutim ; za takova držaše ga takodjer naj-
noviji madjarski historiograf Ladislav Szalay , te prem ga u novijem svojem
djelu¹) više uvažava , nečini mu se ipak posvema čist. Nam se dakle nalaže
dužnost ocieniti bezpristrano taj dodatak.
Ovaj memoriale " bio bi vrlo rano podmetnut , kada bi stao u
protuslovju sa gl . XVII. nedvojbene Tomine poviesti, jer se nemože razbo-
rito misliti, da će jedan te isti pisac o jednoj te istoj stvari, ovdje o jednoj
te istoj zgodi , dva protivna izvješća pisati . Jer uzmimo , da se je Toma kaš-
nje bolje uputio o zgoli , koju opisa u gl. XVII., svatko bi punim pravom od
njega očekivao, da će on ovu glavu izpraviti, ili bar u dodatku ("memoriale" )
napomenuti, kako ju treba izpraviti.

1) Carrara : Arch. capitol. p. 53, 60 .

2) Izvorna listina kralja Stjepana je u zem. arkivu hrvatskom.
3) Gesch . von Dalm. und Croatien . Halle 1798 , S. 478 : 99 Eine alte Note zum
archidiaconus spalat . , die man am Ende seines Aufsatzes gefunden hat, deren
Alter und Glaubwürdigkeit aber noch Niemand ächt be-
stimmt hat , will uns glauben machen .... "
4) Zur ungarisch-kroatischen Frage. Pest 1863. S. 26 .

1
376 Ocjena starijih izvora

Pa je li si protuslove gl. XVII . i „ memoriale " ?

Gl. XVII . može se po svom sadržaju razdieliti u dvie česti , od kojih
prva govori : kako je ugarski kralj Ladislav I. ( 1077—27 . Srpnja 1095)
poslje smrti "" Svinimira " nastojao posjesti priestol hrvatski , a druga govori :
kako je nasljednik mu Koloman ( 1095 3. Veljače 1114) unišao u gra-
dove dalmat. - hrvatske : Spljet, Trogir i Zadar, te se odavle vratio u Ugarsku
god. 1103. „ Memoriale " pako pripovieda , kako je kralj Koloman sa po-
slanici naroda hrvatskoga god. 1102. mir utanačio . Pošto „ memoriale"
negovori o bojnom pohodu kralja Ladislava, a ovdje se radi upravo o istini-
tosti memoriala " , to ćemo sravnati ponajprije sadržaj » memoriala "
sa sadržajem druge česti gl . XVII , buduć se ovdje i ondje govori o jednoj
te istoj činećoj osobi t. j . o kralju Kolomanu. Radi važnosti predmeta i radi
samoga štioca budi mi dozvoljeno navesti u dva stupca izvorni text obiju
spisa :
Cap. XVII. Memoriale.
"" Vladislavo rege migrante ad domi- „ Colomannus , filius Vladislavi
num Colomannus sibi in regno suc- regis Ungariae stans in regno loco patris
cessit. Hic cum esset vir ferocis sui, et quia multa strenuitate vi-
animi proposuit totam terram gebat proposuit totam Chroati
usque ad mare dalmaticum suo am usque ad mare dalmaticum
dominio subjugare. Venit ergo sub suo dominio subiugare. Ve-
cum multo armorum apparatu nit cum suo exercitu usque ad flu-
et obtinuit caeteram partem Sclavoniae, men Drave. Crovates vero audientes de
quae a Vladislao fuerat praetermissa ; ) adventu regis congregaverunt exercitum
itaque ad mare usque pervenit, ut civita- suum et praeparaverunt se ad pugnan-
tes maritimas occuparet. Tunc ad Spala- dum . Rex vero audita congregatione ipso-
tensem civitatem primo accessit petens pa- rum misit suos nuncios volens ipsos gra-
cifice, ut sua se sponte dominatui eius tiose tractare et pacta cum eisdem, ut
subiicerent ; nec ante permitterent destrui voluerint, ordinare. Croates vero audita le-
se et sua. At vero Spalatenses obfirmatis gatione domini regis inito consilio omnes
A
bene portis per murorum circuitum cum in simul acceptaverunt, et miserunt XII.
armis diffusi non acquiescebant regi , me- nobiles sapientiores de XII Tribubus Cro-
tuentes dominium gentis ignotae et ex- vatiae, videlicet : comitem Guran de ge-
traneae experiri ; quippe nescientes quid gere Chacittorum, comitem Hugrinum de
rex de civibus cogitaret. Tum rex et eius generem Chucchacorum, comitem Marmo-
principes indigne ferentes et se quasi con- guiam de genere Subithorum , comitem
temptos a Spalatensibus arbitrantes coepe- Pribislavum de genere Guddomirorum, co-
runt multa civibus comminari, et positis mitem Georgium de genere Suacittorum,
castris non longe a civitate devastabant comitem Petrum de genere Cithorum , co-
campos, praedasque, quas poterant, facie- mitem Paulum de genere Gusichorum, co-
bant. Unde factum est, ut Spalatenses ob- mitem Martinum de genere Carinensium
durato animo cuncta proponerent substi- et de genere Lapzanorum, comitem Pri-
nere pericula et damna potius, quam iu- bislavum de genere Politchorum, comitem
gum susciperent Ungarorum. Cum ergo Hobradum de genere Lasnizitorum, comi-
sic aliquantum temporis pertransisset, in- tem Joannem de genere Jammomethorum,
tellexerunt tandem per internuncios homi- comitem Mirognum de genere Tugomiro-
nes esse christianos et quod rex vellet rum . Qui venientes ad d. regem ei debi-

1) Nešto više piše Toma : 19 Vladislaus .. venit et occupavit totam terram a Dravo
fluvio usque ad alpes, quae dicuntur ferreae ... nec tamen ad maritimas regiones
pervenit".
 Dr. Fr. Rački. 377

cum eis benigne agere , si se eius ditioni tam reverentiam exhibuerunt. Dominus
adhuc pacifice subiugarent. Tunc Spala vero rex ad osculuin pacis eos recipiens
tenses inter se facto consilio miserunt Cre- et honorifice eos tractans ad talem con-
scentium archiepiscopum ad regem Colo- cordiam devenerunt : quod omnes praedicti
mannum pacem postulantes ab eo. Quem teneant suum pacifice et quiete, et quod
ille benigne suscipiens annuit petitionibus, non teneantur aliqua praedictarum gene-
quas Spalatenses fecerant, pro pacis foe- rationum nec eorum homines regiae maie-
dere componendo . Facta igitur conscripti- stati solvere censum, nisi tantum teneantur
one omnium , quae hinc inde fuerant ex d. regi, quando aliqui invaderent sua con-
beneplacito stabilitata, iuravit rex cum suis finia regalia, tun: si d. rex mittet pro
principibus omnia firmiter observare. Po- ipsis, tunc ire debeant adminus cum de-
stera vero die iuraverunt Spalatenses : cem armigeris equitum de qualibet gene-
primo quidem maiores , deinde iuniores, ratione praenominata cum suis sumptibus
postea vulgus omne : ut Colomanno regi et expensis usque ad flumen Drave ; inde
et eius posteris , ac regno Ungariae subiecti versus Ungariam ad expensa d. regis,
et fideles omni tempore permanerent. Tunc usque quo exercitus duraverit , debeant
rex civitatem ingressus valde honorifice a permanere. Et sic extitit ordinatum de
clero et populo susceptus est, et ea die anno nostrae redemptionis millesimo C
procuratione affluenter a communi suscepta, secundo."
confectisque ac traditis immunitatis privi-
legiis profectus est . Inde autem pertran-
siens venit Tragurium et deinde Jaderam,
a quibus civitatibus simili exemplo suscep-
tus fecit eis libertatis privilegium. Et sic
in Ungariam est regressus anno domini
millesimo centesimo tertio. "

Tkogod, bilo i površno , pročita oba ova texta , lasno će upoznati : u

čem se slažu , gdje li se razlikuju , najme :
a) toli u gl. XVII . koli u „ memorialu " navadja se jedna te ista glavna
osoba, Koloman najme kralj ugarski ;
b) ovdje i ondje opisuje se jednako značaj te glavne djelujuće osobe,
dočim se veli o Kolomanu da bijaše muž hrabar i poduzetan ; ovdje i on-
dje podmiće mu se jedna namjera : da najme osvoji svu Hrvatsku do
dalmatinskoga mora. Ovdje i ondje navadjaju se ista sredstva, vodeća k ovoj
svrsi : Koloman najme vodi silnu vojsku. Pohod taj vojeni po jednom i dru-
gom izvješću svršio je jednako : utanačenim najme mirom i dvostranim ugo-
vorom ;
c) oba izvješća slažu se takodjer vanjskim oblikom i slogom , kako će
se štioc uvjeriti : jednaki razvitak mislî, pače iste fraze . Opisuje se, kako je
Koloman, sliedeć svoju ratobornu i odvažnu ćud najprije silom oružja htjeo
neprijatelja svladati, ali kada u njega naide na neočekivani odpor, stane moz-
gati, kako bi se s njim pomirio ; šalje poklisare i prima zastupnike svojih
protivnika ; utanači s njimi ugovor mira, jednoj i drugoj stranci koristan i
slavan ; pa ovim ugovorom postiže ono , što bi bio ratom na kocku metnuo .
Ali pored ovih sličnosti imade u obih izvješćih dosta različnostî ; i to
d) Toma napominje u gore navedenoj česti gl. XVII . samo mimogrede
Kolomanov vojeni pohod u Hrvatsku, neopisujuć pobliže , kako mu ondje taj
podhvat svrši . On hrli obaviestiti štioca : kako je Koloman svoj posao svršio
378 Ocjena starijih izvora.

sa Spljetom. Rekosmo nešto više, da je Toma, pišuć svoje djelo , imao pred
očima ponajviše i ponajprije zgode grada Spljeta ; tako bijaše i tudier. Toma
pripovieda : kako je Koloman preko Hrvatske došao k moru , imenito k Spljetu ;
kako je najprije mirnim načinom htjeo sklonuti Spljećane, da ga priznaju za
svoga vladara, ali ovi neznajuć , „ što kralj misli s gradom i s gradjani « , pri-
pravljahu se na odpor ; kako Kaloman , videć da nemože silom slomiti taj od-
por , kušao je opet mirnim putem ; kako napokon Spljećani, pokle bi jim bio
potvrdio stare pravice i povlasti, priznaše ga za svoga vladaoca. Na jednak
način pokloniše se Kolomanu primorski gradovi Zadar i Trogir.
Toma indi nije imao namjere u gl . XVII . pripoviedati obširnije : što je
radio Koloman u Hrvatskoj . On samo napominje da je Koloman s vojskom
došao u Hrvatsku i da je dobio (obtinuit) ostali dio Slavonije
(Hrvatske), koga je bio Vladislav propustio t. j . s one strane
Gvozda ( alpes ferreae " ) , i da se je odanle uputio k moru . Toma indi u gl.
XVII . nerazlaže ni najmanje : na koji način, je li oružjem ili mirnim ugovo-
vorom, Koloman "dobi « Hrvatsku. O tom obavješćuje nas „ memoriale " , koj
s druge strane opet negovori ništa o gradovih dalmatinskih. Pripovieda naj-
me : da je Koloman s vojskom došao do Drave u namjeri , da si pokori „ svu
Hrvatsku do dalmatinskoga mora " . Ali tudier naidje na složnu Hrvatsku voj-
sku ; s toga pozva Koloman Hrvate putem svojih poruka, da s njim po volji
ugovor sklope , što se takodjer zbude.
Odavle se vidi , da gl. XVII . govori o drugom predmetu , a "memo-
riale" opet o drugom : ondje se najme pripovieda o ugovoru mira izmedju
grada Spljeta, zatim Zadra i Trogira s jedne , a kralja Kolomana s druge
strane, ovdje pako o ugovoru mira izmedju zastupnika naroda hrvatskoga i
ugarskoga kralja Kolomana ; ondje o pravu municipalnom, ovdje o pravu dr-
žavnom i medjunarodnom. Tudier dakle, gdje se govori o dvih različitih pred-
metih i dvih različitih juridičkih osobah, nemože biti spomena o kakovu pro-
tuslovju.
Pače oba ova izvješća dopunjuju se, dočim prvo (u gl . XVII .) pripovieda
o česti hrvatske države, drugo ob ovoj državi samoj . Oba indi izvješća mo-
gahu poteći iz jednoga te istoga pera.
Promotrimo li pako , da je „ memoriale " pripisan istom rukom već
u najstarijem rukopisu solinske poviesti Tome arcidjakona, da prepisalać ove
poviesti taj memoriale " pripisuje istomu Tomi, da neima nikakova nutrnjega
razloga, s kojega bismo bili vlastni odreći ga piscu poviesti crkve Solinske ,
pače da svi razlozi, koje gore navedosmo, vojuju za to da poviesti i „ me-
moriala " jest jedan te isti pisac promotrimo li , velju , sve ovo, mirnom .
sviesti moći ćemo zaključiti da taj „ memoriale " sastavi i napisa pisac po-
viesti Solinske, naš Toma arcidjakon.
Od pitanja o authenciji ovoga memoriala " dobro treba razlučiti drugo
--
pitanje o njegovoj historičkoj vjerodostojnosti. Ova dva
o
posve različita pitanja, čini mi se , pomiešali su protivnici authencije "mem .
riala " , nehtijuć u njem priznati vjerodostojan tumač rieči gl. XVII .: „ venit
 Dr. Fr. Rački. 379

ergo (Colomannus) cum multo armorum apparatu , et obtinuit

caeteram partem Sclavoniae , quae a Vladislao fuerat prae-
termissa ". Dočim se ove rieči mogu silom ovako i onako tumačiti, raz-
govjetan , memoriale "diže gromki glas proti osvojenju i pokorenju Hrvatske
silom oružja. S toga su svi ponajprije navaljivali na memoriale " , sumnjičili
ga i žigosali, koji htjedoše po što po to dokazati : da si je Koloman Hrvat-
sku oružjem pokorio.
Mi smo dokazali , da je arcidjakon Toma napisao " memoriale " , te zdrava
kritika nemože više dvojiti o authentičnosti ovoga pripisa . Neplašimo se preći
sada na drugo pitanje o vjerodostojnosti „ memoriala " , družeć s njim u-
jedno pitanje o vjerodostojnosti gore navedene česti gl. XVII . , i to radi sa-
veza obiju izvješća.
U ovoj glavi svoje poviesti pripovieda Toma, da su Spljećani poslali ka
Kolomanu svoga arcibiskupa Crescentia, rodom Rimljana, koj je sliedio poslje
Lovre. ' ) Kralj blago primi toga dostojanstvenika ; s obiju strana zabilježiše
uvjete, pod kojimi će se mir utanačiti ; kralj s velikaši priseže , da će prava
grada Spljeta čuvati i štovati , a poglavarstvo i pučanstvo gradsko sa svoje
strane priseže vjernost Kolomanu i njegovim nasljednikom . -- Sačuvala nam
se je u registru povlasticâ Spljetske crkve ) listina, koja stoji u neposrednom
savezu s ovom zgodom , koju Toma pripovieda. Ovu listinu izda sam kralj
Koloman dne 15. Lipnja 1103. godine, dakle iste godine, koje po Tominu
svjedočanstvu taj kralj utanači ugovor mira sa Spljetom . U toj listini na-
pominju se zasluge arcibiskupa Crescentia, stečene za kralja, ³) a Toma pri-
povieda, da je Crescentio bio poslanikom grada i posrednikom izmed kralja
i Spljećana. Ovom listinom potvrdjuje kralj Koloman darovnice i potvrdnice
kraljeva i vladara i ostalih gospodara , dane crkvi Spljetskoj poput povla-
stica , štono su upisane u povlasticah , pismih i starih knjigah" ; potvrdjuje
nadalje crkvi Spljetskoj sve biskupije" , koje joj bijahu tada podčinjene „ u
Dalmaciji i Hrvatskoj " ; 4) sav posjed , desetine itd . , jednom riečju :
crkva Spljetska , priznavši Kolomana i njegove nasljednike za svjetske gospo-
dare, ostade u onoj istoj vlasti, u kojoj bijaše za vladarâ iz narodne dina-
stije hrvatske. Neima dvojbe , da je ova listina sačinjavala jedan dio onoga
ugovora medju Kolomanom i Spljetom, o kom arcidjakon piše. Ovom listinom
priznao je i potvrdio kralj staru vlast i povlastice crkve Spljetske, kano pra-
biskupske u Dalmaciji i Hrvatskoj . Drugi dio ugovora t . j . listina izdata
gradu Spljetu, u koliko mi je poznato, nije se sačuvala ; ali na sreću sačuva
nam se listina sina Kolomanova kralja Stjepana ( 1114-3. Velj . 1131 ) od
1124. mjeseca Srpnja , 5 ) koja se pozivlje na listinu Kolomanovu : "e ande m
libertatem et pacem a patre meo vobis Trag urinis et

1 ) Ibid. cap. XVI. 2) Farlati : Illyr. sacr. III ., 164.

3) Ibid : 29 Consideratis fidelibus ac devotis obsequiis ven. patris d . Crescentii
..nobis per ipsum exhibitis ..."
+) Ibid : „ Omnes vero episcopatus , quos ad praesens obtinet ipsa Ecclesia per
Dalmatiam et Chroatiam .." 5) Ap. Luc. op. cit. III. 4.
380 Ocjena starijih izvora.

Spalatinis civibus stabilitam cum episcopo et comitibus et omnibus

regni mei principibus sub eiusdem sacramenti (Toma veli : iuravit
rex cum suis principibus ") obligatione confirmo et corroboro ".
U ovoj listini napominje se listina Kolomanova dana Trogiranom , koji
pod jednakimi uvjeti kao što i Spljećani , kako Toma pripovieda , priznaše
Kolomana za svoga kralja. Sačuva nam se listina, ' ) koju taj kralj dne 25.
Svibnja 1108 dade gradjanom Trogirskim. Ovu dakle listiuu izdade Koloman,
došavši treći put u Dalmaciju i Hrvatsku , te bez dvojbe nije ino van po-
tvrda prvobitne listine ili ugovora med kraljem i Trogirom. Bitne točke ovoga
ugovora, utanačena s primorskimi gradovi, sačuvaše se u mnogih listinah
istoga XII . stoljeća izdatih i potvrdjenih od zakonitih nasljednika kralja Ko-
lomana. Takove listine jesu : kralja Gejze II . od 3. Svibnja 1143, izdata gra-
djanom Spljetskim, 2) Stjepana III . od god. 1169, izdata gradu Šibeniku , 3)
Andrije II. od g. 1207 , izdata opet gradu Spljetu ) itd. U svih ovih listinah
potvrdjuju se i navadjaju ista prava i jednake povlastice dalmatinskih gra-
dova , koja se u bitnosti sastoje u samostalnoj municipalnoj upravi uz slobo-
dan izbor gradskoga poglavarstva i zastupstva.
Jož za vladara hrvatskih uživali su dalmatinski gradovi municipalnu
samoupravu . ) Kada je kralj Koloman došao pred Spljet, pobojalo se je gra-
djanstvo za ovaj svoj iznimni položaj u državi hrvatskoj , ostavšoj bez vla-
daoca. Spljećani ― kako Toma pripovieda nehtjedoše se odmah pokoriti,
" plašeći se gospodstva tudjega i nepoznatoga naroda, i neznajući : što kralj
misli s gradom i s gradjani « . Jedva onda pristadoše Spljećani na ponudu
Kolomana, kada jim ovaj priznade i potvrdi stara , pod hrvatskimi kraljevi
uživana prava t. j . municipalnu samoupravu .
Sada će svatko lasno razumjeti : zašto je kralj Koloman sa svakim po-
jedinim gradom dalmatinskim poseban ugovor mira sklapljao ; zašto je sva-
komu gradu napose prisizao , da će štovati i braniti njegova stara prava ;
zašto je od svakoga grada primao prisegu vjernosti i podanički poklon. Još
u kasnije doba tražilo se je od gradova priznavanje svih važnijih državnih i
medjunarodnih ugovora. Tako n. pr . na požunski ugovor od 7. Stud . 1491
medju ugarskim kraljem Vladislavom te carem Friderikom IV. i Maksimili-
janom I., kojim dom habsburžki steče si prva prava na krunu ugarsko- hrvat-
sku, pristadoše posebnimi listinami gradovi Budim , Pešta, Kološ, Brašov, Bi-
strica, Sibinj, Požun , Mediaš itd. )
Iz ovih suvremenih i ostalih XII. vieka listina vidi se , da je izvješće
arcidjakona Tome u drugoj česti gl . XVII. posvema vjerodostojno.
Sada nam je razglabati : jeda li je upravo tako vjerodostojno izvješće ,
koje se čita u Tominu „ memorialu " ? Ovo pitanje je za nas tim znamenitije ,

1) Ibid. 2 ) Farlati : Illyr. sacr. III., 174. 3) Fejér : cod . dipl. hung. VIII . 2, 351.
4) Jura regni Croat. I. 40 , 41. Iz c. arkiva u Beču.
Vidi moj spis : Odlomci iz drž . prava hrvatskoga. Str. 139-143 .
6) Sr. Firnhaber : Beiträge z. Geschichte Ungarns. S. 143 , 145 , 157–167 .
 Dr. Fr. Rač k i. 381

čim magjarski povjestnici nastoj • dokazati : da je Koloman samo sa dalma-

tinskimi gradovi utanačio ugovor , potvrdiv jim stara prava i stare povlasti,
te od njih primio zakletvu vjernosti i podanstva ne kao kralj dalmatinsko-
hrvatski već kao kralj ugarski. ') O ugovoru izmedj naroda hrvatskoga i nje-
govih zastupnika s jedne a kralja Kolomana s druge strane, neki od tih po-
vjestnika nehtjedoše čuti.
Tomo u memorialu " izbraja dvanaest plemića mudrijih izabranih iz
medju dvanaest rodova (tribus) hrvatskih , koji su kano zastupnici naroda
hrvatskoga imali ugovarati s kraljem Kolomanom. Ova viest u sebi ne samo
nije protuslovna, već ju potvrdjuje sve , što o domaćem i državnom životu
naroda slovjenskih u obće a Hrvata napose znamo iz inih starih spomenika.
Svaki narod slovjenski bijaše sastavljen iz plemenâ ; pleme pako bijaše
skup rodova, koji stanujuć na svojih baštinskih zemljah imali su zajedničku
glavu, zajedničko ime i zajednički imetak. Odavle se je razvilo plemstvo u na-
roda slovjenskih. U Českoj bijaše poznato još do XIII. stoljeća rodovno
plemstvo, koje se dielilo u dva razreda : lehe i vladike, i u koje spadaše Vr-
ševci, Hrabišici, Ždanovici, Tasovici, Hroznatovci, Držislavici (Černini ) , Jano-
vici, Hronovici, Boskovici, Buzici, Diviševici itd . ) Ovo isto opazujemo i kod
naroda hrvatskoga ; ³) gdje su se neka rodovna plemena svojim ugledom,
moćju i imetkom nad ostala podigla i stekla odličan položaj u državi. Jedna
stara listina iz XII . vieka¹) pripovieda, da je nekada šest rodova (generati-
ones) imalo právo na župansku čast u Hrvatskoj, i to : „ k a cigi , cucari ,
suaci , cudomirigi , mogorovigi , subigi " , drugih šest na bano-
vinu. Pače još XIV. vieka spominju se plemići iz dvanaest rodova hrvatskih,
i njihova plemenština smatrala se je za mjerilo hrvatske plemenštine u obće.5)
Kada dakle " memoriale" pripovieda, da su Hrvati ka Kolomanu poslali
dvanaest plemića iz dvanaest rodova hrvatskih, bilježi viest, koja se podpu-
noma slaže s najstarijim javnim životom hrvatskim ; a kritika se raduje, što
šest od onih rodovnih imena može potvrditi svjedočanštvom inoga spomenika.
"Memoriale pripovieda nadalje : da su ovi posla nici s Kolomanom
utanačili taj ugovor (" concordia " ) : da jim posjed i imetak ostane neozliedjen
i neoskvrnjen , oni i njihovi podanici ( ,„ homines « ) prosti od svakoga danka
(„ census ) kraljevskoga . Od svoje pako strane obvezaše se kralju da će na
njegov poziv pospješit mu u pomoć proti neprijatelju sa deset konjanika
oboružanih od svakoga roda, i to do Drave na svoje vlastite a preko Drave
na kraljeve troškove . Pa je li u tih uvjetih što neobična ili nevjerovatna ?

1) Szalay op. cit. p. 29.

2) Jireček : slovanské právo. II, 62 -- 72 .
3) Sr. moje odlomke. Str. 130-135 .
4) Nekada u arkivu kaptola Spljetskoga, sada u c . tajnom arkivu Bečkom, a štam-
pana kod Carrare : archiv. capit. p. 67 .
5) Dipl. a. 1360 (Orig. membr. in Archiv. Croat. N. R. A. fasc. 483 , n. 31 ) :
"9 Quod ipsi .. omni eo nobilitatis titulo, quod nobiles duodecim generati-
onum regni Croatiae potirentur , usi semper extitissent".
382 Ocjena starijih izvora.

ta isti Koloman " zakleo se je na sv. krst " i gradjanom dalmatinskim : da

neće od njih danka tražiti : „i uro super sanctam crucem mihi
et filio meo aut successoribus meis tributarii non si-
tis " . S druge strane nalo ne u svakoj darovnici, podieljenoj komu zasluž-
nomu mužu , čita se i napominje dužnost vojevanja u kraljevskoj vojsci . Tako
kralj Bela III., darujuć knezu Bartolu g. 1193. županiju Modrušku obvezuje
ga : 19 quod praenominatus comes in exercitu serenitatis nostre intralimites regni
cum decem loricis in recompensacionem suscepti beneficii nobis assistat.
Extra regnum vero cum quatuor loricis nobis serviat, tamen tali tempore ci-
tatus veniat, in quo exercitus croaticus ex precepto regio universaliter fuerit
ad exercitum convocatus« . ') Ovdje se knez Bartol obvezuje, kako svaki ple-
mić u " memorialu « , da će na noge staviti 10 konjanika ; te se opazuje raz-
lika u obsegu dužnosti : ako i kada ide preko granica hrvatskih kralju u
pomoć. Nu k čemu navadjati još novih dokaza za stvar toli jasnu ?
Neima dakle ni jednoga nutrnjega razloga, s koga bismo mogli u sum-
nju dovesti vjerodostojnost memoriala" . Pače ako ga stavimo u sklad s
izvješćem u gl. XVII . , tada se dopunjuju i razjasnjuju uzajamno oba izvješća
te nam podavaju ovu vjernu sliku : Koloman , pokle bi bio ( 1101 ) savez pri-
jateljski sklopio s duždom mletačkim, ) uputi se u Hrvatsku s vojskom , da
si ju pokori. Hrvati razrede svoju vojsku kod Drave. Koloman, naišav izne-
nada na taj odpor , stane misliti , kako bi Hrvate , neimajuće kralja poslje
izumrća narodne dinastije, sklonuo, da ga izaberu za svoga vladara , pa u to
ime pošalje poklisare u tabor hrvatski. Hrvati izaberu od svoje strane po
staroj navadi 12 poslanika iz 12 starodavnih rodova, da ugovaraju s ugar-
skim kraljem. Ovi utanače zbilja pod nekimi uvjeti dvostrani ugovor. Kolo-
man sada uputi se k moru u Dalmaciju , gdje bijaše tada jezgra i središte
države hrvatske. Pred Zadrom bude držan sabor, na kom Koloman pred cie-
lim narodom svetčano se obveza . da će štovati i braniti staru slobodu " dr-
žave hrvatske ; ³) isto prisegoše pratioci kraljevi : biskupi i župani. Iza toga
bijaše Koloman, kralj ugarski god. 1102. u starom Biogradu krunjen za kralja
Dalmacije i Hrvatske ; 4 ) te odanle podje u Trogir i Spljet, gdje na gore na-
vedeni način , pokle bi bio ovim gradom zajamčio municipalnu samoupravu i

1 ) U zemalj . arkivu u Zagrebu : Borba Hrvatah str. 71 .

2) Dragocieni taj spomenik objelodani Marini : Storia civile e politica de comercio
di Veneziani . III, 3 .
3) Svjedoči suvremeni pisac u mletačkom arkivu (Wenzel : cod. dipl. arpad. cont
p. 43 ) : „ Colom. rex veniens Jadram, ante civitatem convocavit curiam ; ibique de
Dalmatiae libertate integra perpetuaque servanda com-
muniter tractantes ipse rex inprimis supra sancta quatuor Dei evangelia
manu confirmavit propria, videlicet : ut antiquam Dalmatiae li-
bertatem in nullo unquam deberet fraudare" .
4) Listina kod Luc. op. cit. III , 3 : „ Ego Colomanus dei gratia rex Hungarie, Cro
atie et Dalmatie , salvo habito consilio , postquam coronatus fui Bel-
gradi supra mare ".
 Dr. Fr. Rački.. 383

stare sloboštine, primi podanički poklon . Već sljedeće goline ( 1103) poslje
15. Lipnja, kada izdade listinu crkvi Spljetskoj, vrati se u Ugarsku .
Kronologička data memoriala i gl . XVII . slažu se posvema s inimi
onodobnimi spomenici ; isto tako red zgoda u obih izvješćih odgovara samoj
stvari. Jedino imamo prigovoriti Tomi, što on pišuć prije svega zgode svoga
zavičaja misli, da je Koloman iz Hrvatske najprije pošao k Spljetu ( » ad Spala-
tensem civitatem primo accessit « ) , pa odavle u Trogir i Zadar ; dočim scie-
nimo, da po zemljopisnom razvitku stvari imao najprije doći k Zadru , onda
u Trogir i Spljet.
Ovim indi načinom ima se popuniti i razložiti druga čest gl . XVII .:
" qualiter Ungari coeperunt dominium Dalmatiae et
Chroatiae " . Dokazujuć authentičnost memoriala" i vjerodostojnost obiju
izvješća , držah se samo nutrnjih razloga i suvremenih spomenika , najpače
razgovjetnih listina, u kojih sam Koloman i njegovi neposredni nasljednici
govore. Naprama ovim jasnim svjedočanstvom imali bi pred kritikom jednom
već umuknuti svjedoci dobom i mjestom odaljeniji, nejasni i sumnjivi, na
koje ćemo ovdje u kratko pozornost svratiti , jer zgoda, kojom narod hrvat-
ski stupi u državopravni odnošaj naprama kruni ugarskoj , duboko zasjeca u
sav njegov javni život te je osobite znamenitosti.
Najprije ćemo razviditi , što o toj zgodi pišu stariji ljetopisci ugarski ,
buduć se ona njih takodjer tiče .
Dobom najstariji ljetopisac ugarski je neimenovani bilježnik kralja Bele ,
od koga se sačuva : „ de gestis Hungarorum liber" , ¹) gdje pisac
odmah u predgovoru o sebi veli : „P. dictus magister ac quondam
bone memorie gloriosissimi Bele regis Hung. notarius ".
Ovaj ljetopisac doživio je do sada skoro istu sudbinu, koju i naš Dukljanski
pop. Ugarski povjestnici, kano Katona , Engel, Fessler, Mailáth, Horváth , Sza-
lay itd .. sliedili su tko više tko manje Belina bilježnika u starijoj poviesti
magjarskoga naroda, upravo kao što našega Dukljanina sliedjahu naš Luka-
rić, Orbini, du Fresne, Kačić, Švear itd . Prvi ustade proti " anonymu " oštro-
umni Schlözer, te njegov spis prozva vorsätzliches muthwilliges
Fabelwerk , komu je pisac , čovjek , koj nije nikakov ljetopisac , „ s on-
dern ein Fabelmann nicht nur ohne aller historischen
Kenntniss sondern auch ohne Menschenverstand" . Od
njemačkih učenjaka zabaciše nadalje ovaj spis K. F. Neumann , Dümmler,
Wattenbach, Büdinger itd . Od slo jenskih učenjaka budi ovdje naveden Pa-
lacky, koj se o „ notaru " u kratko ovako izrazuje :) "ten věru ještě hůře si
počínal nežli Hájek náš a i Kadlubkovi roveň se činí. Jest to opravdu neu-
těšné znamení věku našeho , že ještě vždy muži učeni se nacházeji , kteri li-
chým duchem národnosti usilují se zachovati pro historii nechutný ten troj-
lístek historických románopisců . U novije doba uzeše „ notara donekle u

1) Najbolje izdanje po rukopisu c . bibl . bečke iz XIV . vieka je St. L. Endlichera :

rer. hung. monumenta Arpadiana . Sangalli 1848. I, 1-54.
2) Dějiny narodu česk. I , 1. str. 171 .
384 Ocjena starijih izvora.

zaštitu Hilferding¹ ) i Czörnig. ) Što se o tom ljetopisu po najnovijih nepri-

stranih iztraživanjih ) može reći, u kratko je to : da pisac, komu su različito
ime nagoveštali Cornides, Selig, Cassel, Bartal de Beleháza i nedavno Petar
Z. Hostinski, 4) živio je ili koncem XII. ili XIII . stoljeća ; da namjera njegova
bijaše izpripovjedati, kako su Magjari došli u sadanju Ugarsku i provaljivali
u bližnje zemlje ; da je nastojao prkoseć povjestnoj istini uzveličiti magjarski
narod pa u tom nastojanju samovoljno upotrebljivao viesti , nalazeće se u
inostranih imenito franačkih ljetopisaca ; nu u svojoj pisariji pokazao je ve-
liko neznanstvo poviesti i još veću nevještinu .
" Anonymus bijaše dakle po prilici suvremenik Tome , arcidjakona
Spljetskoga. Nu kolika je razlika izmed našega zemljaka i najstarijega ugar-
skoga ljetopisca ! Ovaj se gubi u bajkah o pradomovini magjarskoga na-
roda, bulazni o pobjedah njegovih na svih stranah svieta , a poviest ugarsku
iza sv. Stjepana , koja mu bijaše bliža i jasnija , obavlja u nekoliko redaka !
O vojnah Ladislava i Kolomana, o njihovu odnošaju naprama Hrvatskoj ne-
čini ni spomena ; dočim umie na široko pripoviedati , kako su Arpadovi voj-
vode provalili u Rašu , odanle doprli k moru, osvojili Spljet i pokorili cielu
Hrvatsku " ; kako su isti vojvode „ Bulsuu, Lelu i Botond " došli do „ Petrova
gvozda“ („ silvam , quae dicitur Peturgoz “ ), utaborili se kod Kupe, prešli Savu ,
osvojili „ Zabreg“ („ castrum Zabrag " ) , Požegu i Vlkov , i tako slavodobitno
vratili se k Arpadu " . ") O tih pobjedah magjarskih vojvoda Dalmaciji i
Hrvatskoj već X. vieka mramorkome šuti suvremena poviest ; te bi posvema
suvišno bilo oprovrgavati ih tudier. ") Dovoljno bijaše navesti ove crtice o
"anonymu“ i primietiti , da on ništa neznade pripoviedati o tobožnjih pobje-
dah bud Ladislava bud njegova sinovca u Hrvatskoj .
O takovih pobjedah ništa negovori niti chronica Hungaroru m« ,
koju sudeć po uvodu napisa Hartvig i posveti kralju Kolomanu ; 7) prem se u
njoj na široko pripovieda vojevanje ugarskoga tobož kralja „ Aquile " (Attile),
koj sazida kralj „ Aquileia “ , od njega prozvan (!) , dodje u Hrvatsku i Sla-
voniju , gdje je tada u gradu Spljetu (" Sipleth« ) vladao kralj „ Kazimir “
(Krešimir ?), ondje pobjedi Hrvate poslje osmodnevne bitke itd .
Prvi od ugarskih ljetopisaca, spominjujućih vojevanje kralja Kolomana
u Hrvatskoj i Dalmaciji, je Simeon de Keza. On bijaše dvorskim sveće-

1) Писма объ исторіи Сербовъ и Болгаръ. 1, 115.

2) Ethnographie der österr. Monarchie. Bd . II , S. 56-–61 .
3) Sr. Dr. E. Rösler : Zur Kritik älterer Ungarischer Geschichte (Programm des kk .
O.-Gymnasiums zu Troppau 1860) .
4) Ovaj Slovak misli (u Pešt- Bud. Vedomostih roč. II . 1862. č . 14. ) , da je notaru
bilo ime „ Pavel Vlčina " , da je pisao „ gesta " med 1178-88 i da je kašnje
bio erdeljskim biskupom.
5) Ed. cit. p. 37-38 .
6 Čudom se čudim, kako može Szalay (op. cit. p. 16-17 ) ovim riečim "9 ano-
nyma toliku važnost davati.
7) Objelodani ju po rkp . knjižnice Varšavske iz XIII . vieka Endlicher. op . cit. I ,
60-83.
 Dr. Fr. Rački. 385

nikom kralja Ladislava III. ( 1272 † 10. Srp. 1290), komu takodjer posveti
ljetopis gesta Hunnorum et Hungarorum « . ) On , koji na široko
piše o pradomovini Magjara , veoma je škrt i suhoparan, čim dodje na histo-
ričku dobu. O sv. Ladislavu nezna ino pripoviedati van ovo : »Post Geicham
( 1074-77) uero regnauit Ladislaus XXX (mjesto XVIII . ) annis et tribus
mensibus , in Worod requiescit. Istius igitur temporibus in septem castris
(Sieben-Bürgen) in monte, qui Kyrioleis dicitur, Bessi Hungarie infestissimi,
spoliata Hungaria fugientes coniunguntur et per eundem Ladislaum regem
ac Hungaros taliter superantur, ut nec unus ex ipsis fertur remansisse .«2) O
Kolomanu piše : »iste quoque in regnum Dalmacie misso exercitu occidi fecit
regem Petrum, qui Hungaris in montibus , qui Gozd dicuntur,
occurens est devictus in montibus memoratis et occisus ;
unde iidem montes usque hodie in Hungarico Patur Gozdia nominantur. Se-
des enim huius regis et solium in Teneu erat civitate . Hoc ergo facto et
regno Dalmacie conquistato ... 3)
Iz ovoga navoda vidi se, da se Toma arcidjakon neslaže ni u gl. XVII .
ni u „ memorialu " sa Kezom o posljedku Kolomanova podhvata u » Dalma-
ciji " . Toma najme, kako vidismo, veli o Kolomanu, da je „ dobio ostali
dio Slavonije (Hrvatske), koga nebijaše dobio kralj Vladislav" ; ovaj pako
dobio je terram a Dravo fluvio usque ad alpes , quae di-
cuntur ferrea e " . Kako je taj dio Hrvatske t. j . od " alpâ do mora do-
bio Koloman , o tom pripovieda Toma u pogledu gradova primorskih u gl.
XVII . a u pogledu kopna u „ memorialu " . Keza naprotiv ništa nezna o tom,
da bi Ladislav bio dobio Hrvatsku od Drave do „ alpa ". Nu ovdje nam
treba prije svega tumačiti taj geografički pojam : gvozd u Keze , i „ al-
pes ferrae " u Tome. Sl . гgozд znamenuje šumu u obće, ) a s vremenom
u svih slovjenskih zemljah ova rieč dobi posebno znamenovanje značeć stavnu
šumu. Tako n. p. pogranična velika šuma u Českoj zvala se je u starije doba
„ hvozd “ ; 5) u Hrvatskoj šuma kod Modruša, gdje bijaše samostan sv. Ni-
kole, zove se takodjer „ gvozd " ; 6) u Srbiji bijaše »gvozd “ kod Grohota i Vr-
moše ) itd. Koje su to "alpes , quae dicuntur ferrea e" ? Već ovaj
izraz " quae dicuntur" nagoviešta, da je „ ferrea e" prievod slovjenskoga
imena. Znamo pako , da „ gvozdje “ znamenuje „ ferrum “ , željezo ; „ alpes “ da-
kle, " quae dicuntur ferreae " nisu indi druge , nego one, koje su se pučkim
imenom zvale „ gvozd “ . Stariji najme naši pisci zaboravivši prvobitno zna-
menovanje rieči gvozd " i pomiešavši ju sa „ gvožlje " ime " gvozd pre-

1) Po rukopisu c. bibl. Bečke iz XIV. vieka obielodani ga Endlicher op . cit. I,

83-123 .
2) Ibid. p . 118.
3) Ibid.
4) Miklošić : lexicon paleoslov. Ed. II. ad h. v.
5) Jireček : slov. právo. I , 4.
6) Kukuljević: monum . hist. I. 47 , 48 , 100. U lat. listinah navadja se „ gozd “ .
7) Miklošić : Monum. serb. p. 95 ,
386 Ocjena starijih izvora.

vedoše sa alpes ferrea e « . To se našemu Tomi, odgojenu latinski , lasno

dogodi. Tomine indi alpes ferrea e" i Kezini " montes, qui Gozd dicun-
tur" jesu jedan te isti geografični pojam. Ali Toma prati Ladislava do preko
"gvozda “ , ') dočim Keza stavlja borbu Kolomana sa Hrvati u „ gvozd “ . Po
Tomi vrati se Ladislav odanle u Ugarsku, dočuvši , da je neki narod pro-
valio u Ugarsku , 2) proti komu se odmah uputi , ostaviv Hrvatsku ; po Kezi za
Ladislava zbilja provališe " Bessi " u Ugarsku, te se on imao boriti s tim div-
ljim narodom . Po Tomi pobjeda Ladislava u Hrvatskoj i njegova provala do
„gvozda “ bijaše mimogredna i bez trajnih posljedica, jer polag „ memoriala “ ,
kada je Koloman htjeo zavojštiti Hrvate , granice države hrvatske bijahu na
Dravi, gdje se vojska hrvatska utabori ; Hrvati dakle poslje odlazka kralja
Ladislava opet zauzeše zemlju med Dravom i 19 gvozdom" , iza koga radi
laglje obrane bijahu se povukli. Buduć indi Keza ništa neznade o vojenom
pohodu kralja Ladislava u Hrvatsku ; ono pako , što o Kolomanovoj vojni
u kratko pripovieda izim jedine nove okolnosti , gdje najme napominje kralja
Petra, veoma se slaže s Tominom viesti o Ladislavovu pohodu - rekao bi,
da Keza Kolomanu podmiće zgode njegova strica, te jih dakako preobrazuje
prema svojim nazorom. Ovakovo miešanje nije u Keze neobično ; pa tomu
na dokaz netreba nam tražiti primjerâ u njegovoj starijoj poviesti. Imamo
nov primjer nekoliko redaka više od gore navedenih rieči . Znamo naime, da
se car Hinko III. umiešao u poslove ugarske braneć Salomona proti Andriji
I. ( 1045-61 ) ; Keza pako ove borbe prenaša³) na vrieme Gejze I. ( 1074-
1077) i Ladislava I. ( 1077-95).
Pomenuto izvješće Kezino uvrsti Ivan Thurócz, pisac XV. vieka u svoj
ljetopis ; te samo još pripovieda ) čudnovat način , kojim bijaše Koloman u
snu pred Zadrom ublažen u svom osvetoljubju proti žiteljem ovoga grada.
Iz ovih navoda vidi se da su izvješća Tomina starija od onih kod
ugarskih pisaca ; te da je već s toga razloga Toma, kano stariji svjedok , vje-
rodostojniji . Nadalje da izvješće Tomino , toli u njegovoj poviesti koli u
„memorialu “ , jest jasnije i razgovjetnije, te prosto od svakoga legendističkoga
mysticizma ; ono točno razlikuje dobu pripoviedajuć , što je u svojoj namjeri
izveo Ladislav, što li Koloman dočim su izvješća ugarskih ljetopisaca po-

1 ) Cap. XVII : „ Occupavit totam terram a Dravo fluvio usque ad alpes, quae di-
cuntur ferreae, nullo obice resistente. Post haec transivit alpes et coe
pit impugnare munitiones et castra , multaque proelia com-
mittere cum gentibus Chroatiae ..
2) Ibid : 29 Nec tamen usque ad maritimas regiones pervenit ; sed audiens , quod
quaedam gens (Scythica ) sui regni fines intraverat , in Ungariam repedavit . Sed
Vladislavus rex maiorem partem barbaricae nationis stravit in mortem, alios-
vero extra regui confinia effugavit “ .
3) Op. cit. p. 116-18 .
4) Chron. Hungar. (ed. Schwandtner: script. rer. hung. I. p. 138 ) . P. I. c. 62 :
„ Iste (Colomanus ) . · Dalmatiae regnum, occiso suo rege Petro nominato in mon-
tibus Petrogoz dia , Hungariae adiunxit “.
5) Ibid. c. 60, p. 136 .
 Dr. Fr. Rački. 387

miešana i nerazgovjetna. Neima dakle nutrnjega razloga, iz koga bismo od-

stupili od Spljetskoga arcidjakona i pristali uz ugarskoga Kezu i njegove
sljedbenike.
Nu treba nam se prije zaključka u kratko osvrnuti na neke spomenike ,
na koje se rado pozivlju povjestnici ugarski¹) i njihovi pristaše .
Za Lučića vidjao se je na zvoniku samostanske crkve sv. Marije u Za-
dru sljedeći nadpis : 2) Anno incur(nationis) domi) ni n (ost)ri Ih(es) u Chr(ist)i
mil(esimo) CV post victoriam et pacis praemia Jaderae introitus a deo con-
cessa proprio sumptu hanc turrim s(an) (t) ae Mariae Ungariae Dalmaciae
Chroatiae construi et erigi iussit rex Colomanus. " S ovim nadpisom stavi u
savez isti Lučić listinu , našastu u registru istoga samostana, koja počima :
„Anno incarnationis d. n. Jesu Christi 1105, indictione III, regnante piis-
simo Colomano Croatiae et Dalmatiae primo anno, quo triumphaliter Jadram
ingressus est."
Žalimo, što Lučić navede samo ove rieči listine, te nismo u stanju iz
nje zaključiti na njezinu istinitost. Nu imamo joj prigovoriti na prvi pogled ,
-
da je „ indictio “ ili zlo izpisana ili pako listina podmetnuta po kojoj nevje-
štoj ruci, buduć godini 1105. odgovara „indictio XIII " ; indictio III . dolazi za
vladanja Kolomana godine 1110. Ali neobziruć se na tu pogrešku uzmimo ,
da je listina istinita, te ju promotrimo u savezu sa rečenim nadpisom na
zvoniku, koj nam nije takodjer pobliže poznat, te s toga neznamo : je da li
je bio god. 1105. ili kašnje uklesan . Ovaj malpis svjedoči, da je Koloman
godine 1105. poslje pobjede i učinjena nira slavodobitno unišao u Zadar i
tomu na spomen činio sazidati zvonik. Ovdje se dakle govori o pobjedi ; pa
uzmimo ovu rieč u strožijem smislu kano sretan posljedak rata, što ćemo
tada izvoditi ? da je Koloman god. 1105. rat sretno i slavodobitno dovršio.
---
Nu gdje ? sudeć po nadpisu, pred Zadrom , ili u širjem smislu — u Dal-
maciji.
Nu ratovanje i pobjeda Kolomana, te slavodobitni ulaz njegov u Zadar g.
1105. treba nam dobro razlikovati od vojena pohoda i utanačena ugovora
mira istoga kralja s Hrvati i dalmatinskimi gradovi g. 1102. i 1103. , o kojih
govori, kako vidismo, ne samo Toma arcidjakon u poviesti i dodatom „ me-
morialu" , nego i navedene listine . Odavle bi sliedilo , da se je poslje god.
1102. i 1103. od Kolomana odmetnula ili Hrvatska i Dalmacija ili pako koj
od gradova dalmatinskih : Zadar, Spljet i Trogir ; te da je Koloman g. 1105
morao opet vojskom poći , da odmetnike na pokornost prisili ; pa da mu je
zbilja za rukom pošlo neprijatelje svladati. Ovdje se imenito navadja Zadar ;
s toga nam je kod njega ostati .
Nalazi li se zbilja kakav trag takovu neprijateljevanju u suvremenih ili
bar starih spomenicih ?
Toma arcidjakon, kako vidismo , svjedoči , da je Zadar na isti način kao

1) Cf. Szalay op. cit. p. 30 , 31 ,

2) De regn. Dalm. et Croat. lib. III , c. 4.
388 Ocjena starijih izvora.

što Spljet godine 1103. priznao kralja Kolomana. On napominje, ¹) kako se

je u vrieme istoga Kolomana za arcibiskupa Manassa, rodom Ugrina ( 1112)
Spljet s pomoćju Trogirana i ostalih Dalmatina " digao proti ugarskoj po-
sadi u iztočnoj kuli gradskoj ; ali o pobjedonosnom ulazu Kolomana u Zadar
negovori ništa. Nu imamo svjedočanstvo mljetačkoga ljetopisca Dandula
(1342), iz koga se dade nagovieštati : kakav bijaše onaj slavodobitan ulaz
Kolomanov.
Dandulo najme pripovieda, ) da je Koloman obsjeo Zadar ; ali gradjani
„sjećajuć se obećane (republici najme mljetačkoj ) vjernosti (promissae
fidelitatis nemores ") opirahu se ugarskoj vojsci , a bl. Ivan biskup
Trogirski, da jih je čudnim načinom čuvao od propasti. Kada Zadar nemo-
gaše silom pasti , nastojaše Koloman obećanjem gradjane sklonuti , da mu se
pokore. Što se i zbude. Iza toga vrati se Koloman u Ugarsku, et post
pusillum - nastavlja mljetački ljetopisac - improvisa.morte sub-
latus est , quod divino iudicio ex foedore Venetis rupto credi-
tur contigisse. " Iz posljednjih rieči vidi se , da je med Kolomanom i
republikom obstojao nekakav savez . Pa zbilja po svjedočanstvu gore napome-
nute listine Koloman je god. 1101. savez prijateljstva utanačio sa Mihajlom
Vitaliom duždom mletaćkim , dalmatinskim i hrvatskim " .
Ovaj savez utanači dakle Koloman prije svoga pohoda u Hrvatsku i Dalma-
ciju, prije nego li bude i narodom hrvatskim i gradovi dalmatinskimi priznat
za kralja Dalmacije i Hrvatske. Poznato je pako , da su se Mljetčani već od
konca X. vieka borili za dalmatinske gradove i za ovostranu obalu jadran-
skoga mora. Odkada je hrabromu duždu Petru Orseolu velikim brodovljem g.
998. pošlo za rukom dalmatinske gradove prisiliti na priznanje vrhovničtva
republike, ³) skoro neprestana borba trajaše med republikom i kraljevi hrvat-
skimi. Istina je, da navlaš iza Petra Krešimira sva Dalmacija dodje u vlast
države Hrvatske ; ali dužde mletački neoklievahu svedjer prisvajati si pravo
na dalmatinske gradove, te si pridružiše još naslov duždâ hrvatskih i dalma-
tinskih. Namišljeno ovo pravo htjedoše bezdvojbeno činom izvesti poslje izu-
mrća narodne hrvatske dinastije ; pa neima sumnje, da držahu . da je Kolo-
man ovo pravo njihovo povriedio i prijateljstvo , g. 1101. utanačeno, prekršio,
kada se godine 1102. dao kruniti u Beogradu za kralja Dalmacije i Hr-
vatske i kada je god . ove i sljedeće primio prisegu vjernosti u Zadru , Tro-
giru i Spljetu.4) Odavle izvadjamo na dalje, da su Mljetčani imali g. 1103.
ili 1104. poslje odlazka Kolomanova Zadar opet posjesti, ili da je bar mlje-
tačkoj stranci u Zadru pošlo za rukom metnuti se gradu na čelo i pokloniti
ga lavu sv. Marka. Kako nisu mogli Mljetčani gubitak Dalmacije pregorjeti,

1) Hist. salon. cap. XVIII .

2) Ap. Luc. op. cit. IV, 3.
3) Cf. Joan. presb. Chron. venet. p . 29. 30.
4) Bonfini takodjer piše (dec. II, lib. 5): „ Colomanum Veneti graviter incusabant,
perpetuaque violati foederis infamia notabant " .
 Dr. Fr. Rački. *385

vidi se već odatle, što su oni još za Kolomana nastojali osvojiti ju. Dužda
Ordilafo Faledro tražio je god. 1112. u Carigradu pomoć , da uzmogne osvo-
jiti Dalmaciju, a god. 1115. provali brodovljem tamo i osvoji Zadar.
Po našem dakle nienju , osnovanom na onodobnih okolnostih, Koloman
je imao god. 1105. vojskom braniti svoje godine 1102. i 1103. na Zadar
stečeno pravo. Na . ovu zgodu imaju se protezati dotična izvješća kod Dan-
dula, zatim u žitju sv. Ivana Trogirskoga , o kojem na svojem mjestu obšir-
nije ; ') isto takodjer gore navedeni nadpis i rieči listine.
Ako je tomu tako , onda postaju posvema razgovietne rieči nadpisa .
Koloman najme, pokle se grad predade, godine 1105. uljeze slavodobitno u
Zadar. Nu ova pobjeda nestoji u nikakovu kausalnu savezu s dogadjajem
g. 1102. i 1103. , te se iz nje nemože izvesti oružano osvojenje ciele Hrvat-
ske i Dalmacije, kako bi to protivnici rado.
Oprostit će mi štioc, da tako obširno ovu vele znamenitu zgodu u po-
viesti naroda hrvatskoga razlažem. Sve ovo trebalo je , bud na kratko, na-
vesti da se istinitost memoriala" , kao i vjerodostojnost ovoga dodatka
i gl. XVII Tomine poviesti po mogućnosti dokaže i da se jednom kritički
ociene protivnički prigovori proti ovim važnim spomenikom.
Ocienivši svestrano poviest Tome arcidjakona, kakova je u Vatikanskom
rukopisu i u dojakošnjih tiskanih izdanjih mogli bismo zaključiti ovu razpravu .
Ali nam preostaje još kratak posao, koga ovdje nemožemo mimoići .
U razpravi najme o popu Dukljaninu ( Književnik II. , 225 , 226 ) napo-
menusmo, da je u Barberinskoj knjižnici u Rimu rukopis pod br. 3481. na
str. 109-157 . s nadpisom : „ incipit historia salonitanorum pon-
tificum Thomae archidiaconi Spalatensis" . Ova poviest nije
razdieljena u glave, već teče s Vatikanskim rukopisom do gl. XXIV. , nekoja
izpustiv iz njega a nekoja iznovice dodav. Tako neima u njoj gl. I , IV , IX ,
XII - XVI , XXIV - LI. Ali mjesto ovih izpuštenih glava uvršćeni su u po-
viest solinsku nekoji vrlo važni spomenici, imenito pako listine . Tako syno-
dalni spisi solinskoga sabora pod arcibiskupom Honoriom (str. 114-119).
dva lista ) pape Ivana IX. (914-28 ) Ivanu arcibiskupu Spljetskomu (str.
128-30), jedan") Tomislavu, „ kralju " hrvatskomu i Mihajlu , županu hlm-
skomu (str. 130 , 131 ) ; zatim spisi¹ ) sabora Spljetskoga (str. 131-133), pa
opet pismo ) pape Ivana IX. na rečenoga arcibiskupa . Nadalje pismo ) pape
Lava VI. (928-929) na Formina Zadarskoga, Grgura Ninskoga i ostale dal-
matinske biskupe (str. 135, 136 ). Rieči, koje se u tom rukopisu čitaju o
smrti kralja „Zvonimira “ , naveo sam a pomenutoj razpravi ; što dalje sliedi
(str. 140-142) , izvadjeno je iz gl. XVII . poviesti Tomine po rukopisu Va-

1) Vita s. Joannis ep . Trag. c. IV. V. ap. Farlati : Illyr. sacr. IV. 313 , 314 .
2) Ferlati Illyr. sacr. III . 93 , 101 .
3) Ibid. p. 94.
4) Ibid. V. 94 et seq.
5) Ibid. III. 103 .
6) Ibid. III. 106 .
25
*386 Ocjena starijih izvora.

tikanskom , od koga se razlikuje, navodeć, da je sestra Ladislava kralja a

supruga Zvonimira pozvala svoga brata u pomoć poslje smrti muža , u čem
se slaže sa Thuróczom. ') Vriedno je ovdje prepisati tobožnji

Epitaphium Suonimeri regis Croatorum :

Gemitum quis poterit gentis retinere,
cum hanc tumbam viderit fletu flendam vere.
Nam hac caligine iubar requiescit
excelso de semine, quam mire torpescit ;
cuius namque mors dire potest pandi
propter atra scelera populi nefandi.
Mentes suas ad ima rabidi flexerunt
et nece durissima regem perimerunt.
robustarum uirium, brachio potentem,
pium Suonimirum, immense pudentem ,
qui clypeus fuerat pro eis in hostes,
terere consueuerat inimici postes.
Flete iam proceres principem honorum ,
senes atque puberes terre Croatorum ;
nam regni solemnia prima que fuere
hine honos et gloria simulque ruere. «

l'oslje nekih kraćih dodataka navadja se u tom rukopisu (str. 146) po-
velja ) kralja Gejze II. od g. 1143. darovana Gaudiu arcibiskupu spljetskomu ;
zatim pečatnica pape Vrbana III. od 12. Prosinca 1185. Petru nadbiskupu
spljetskomu ; ) napokon zaključak¹) sabora pokrajinskoga , držanoga u Spljetu
u crkvi sv. Andrije Ap. god. 1185. ( str. 156, 157). Tim se završuje rukopis
Barberinski.
Poviest crkve Spljetske s dodatci i nekimi promjenami nalažaše se nekada
u više rukopisa , od kojih jedan bijaše u arkivu spljetskoga kaptola . jedan u
arkivu crkve i zbora sv . Jerolima u Rimu (sada ga neima), jedan u knjižnici
zbora propagande" . Ovoga posljednjega upotriebio je učeni Farlati . ") On bi-
jaše nešto obilatiji od rukopisa u knjižnici Barberinskoj ; dopirao je takodjer
samo do gl. XXIV.; .ali osim gore navedenih dodataka imao je još imenik
nadbiskupa solinskih i spljetskih počam od sv. Dujma do Andrije Cornelija
rodom Mljetčana g. 1512. Farlati misli, da je taj rukopis nekada bio veći,
te dopirao bar do XXXII . glave, buduć je mogao primjetiti , da je na kraju
nekoliko listova iztrgnuto .

1) Chron. Hungar. P. I., c. 56. ed . cit. p . 130.

2) Farlati Illyr. III, 174.
3) Ibid. p. 221 .
4) Ibid. p. 213 .
5) Ibid. I, 319 .
 Dr. Fr. Rački. *387

Već u razpravi o popu Dukljaninu opazismo, da se nemožemo slagati

s učenim Isusovcem o piscu i dobi ove preinačene poviesti crkve solinske.
Naše je mnienje , da nepoznati pisac početkom XVI . vieka popuni poviest
Tome arcidjakona, dodavši joj gore navedene listine i spomenike ondje, gdje
mu se po sadržaju najpriličnije činjaše. Taj dopunjak imao se izvesti u
Spljetu, buduć se dodatci tiču pobliže crkve spljetske, a napose arcibiskupa
Spljetskih i njihovih prava i povlastica.
Što se vjerodostojnosti ovih dodataka tiče, naš Lučić zabaci jih
posvema : ,,id ego exemplum (drugi najme rukopis ) vidi et manu recenti
scriptum reperi , contulique cum hoc codice (i. e . Vaticano) et quaecunque in
illo de actis conciliorum Dalmatiae, epistolis papalibus et epitaphio Zvoni-
miri regis scripta sunt , ea omnia ficta et suppositia censu i". ')
Proti Lučiću brani dodatke, osobito listine, učeni Farlati velikom vještinom. ")
Meni se čini, da tudjer treba listine razlikovati .od inih dodataka . Od po-
sljednjih ono , što se piše o ,,Svinimiru crpljeno je ili iz Papalićeve kronike,
kako na svom mjestu primjetih, ili iz izvora s ovom kronikom zajedničkoga ;
nadgrobnicu smatram za izliev budi dopunitelja Tomine poviesti budi inoga
rodoljubnoga pjesnika . Mnogo važnije su listine . Ove je preustrojitelj so-
linske poviesti od druguda uvrstio u nju ; pa nebih rekao, da jih je sam iz-
mislio . One bo listine , koje imadu za predmet crkveni jezik slovjenski , pro-
težu se na borbu, koja se zbilja X. vieka u Dalmaciji i Hrvatskoj vodila i
koja po svjedočanstvu našega arcidjakona ) nije se utišila ni XI. vieka . Ovaj
najme piše, da je , u vrieme pape Aleksandra i Ivana predšastnika
Lovrina Majnardo , nekada opat od Pomposie a kašnje biskup
stožernik , držao sabor uz prisustvo svih dalmatinskih i hr-
vatskih biskupa", u kom bje zabranjen jezik slovjenski u crkvi. Ove
rieči Tomine potvrdjuje listina¹ ) kralja Krešimira Petra , kojom ovaj u Ve-
ljaču 1059 poklanja otok „ Zuri " samostanu sv. Ivana Biogradskoga , coram
apochrisario S. R. ecclesiae venerabili abbate Maynardo
misso a Nicolao sanctissimo papa" Dočim ova listina potvrdjuje viest,
koju pronese naš arcidjakon, te nam pokazuje godinu držana sabora, izprav-
lja podjedno Tomu glede pape , koji bijaše opata Majnarda poslao u Hrvat-
sku, a taj nebijaše Aleksandro II. ( 1061-1073 ) , već njegov predšastnik Ni
kola II . ( 1059-1061 ) . Toma imao se pomesti u imenu pape za to , što je
valjda našao , da je papa Aleksandro II . potvrdio zaključke sabora spljetskoga,
držana za svoga predšastnika, koja potvrda i nam se sačuva u odlomku. ")

1) MSC. Vat, 7019. Lučićev predgovor. Farlati : I, 319 .

2) Illyr. sacr. III, 84 et seq.
3) Hist. salon. cap . XVI.
4) Luc. op. cit. II, 15 .
5) Ivonis decret. IV c. 139 : ,,notificamus omnia capitula, quae per confratres
nostros, venerabilem Maynardum sc. collateralem episco-
pum nostrum et Johannem archiepiscum nostrum in Spa-
lato aliisque civitatibus sunt statuta ".
*388 Ocjena starijih izvora .

Sada se možemo oprostiti s Tomom arcidjakonom spljetskim , ocie-

nivši njegovo povjestničko djelo , sačuvano u dvogubom rukopisu . Mi smo
tudjer uvažili sve znamenitije momente njegova djelatna, gdješto uzburkana
života . Promotrismo s lieva i desna râd njegova pera, u kojem mu se zrcali
sav duh. Pa koj je svemu trudu posljedak ? da je „ poviest solinska" djelo ,
kakovih malo može pokazati XIII . stoljeće , gledamo i istinost njezinih iz-
vješća i jasnoću pripoviedanja . Toma je opisao svoju dobu onako , kako
mu se razvijaše ona pred njegovim duhom ; o davnoj prošlosti dielio je do
duše nazore svojih zemljaka, ali tudjer volio je biti kraći , nego da ugrezne
u gatanja ljetopisca Dukljanskoga ili Krajnskoga. Žalimo ipak , što Toma,
koj življaše sa unuci i praunuci onih muževa, koji su se bavili na dvoru hr-
vatskih kraljeva narodne dynastije i koji se borahu za podpuno neodvisnu i
samostalnu domovinu hrvatsku ; koj življaše u vrieme, kada su zadužbine hr-
vatskih kraljeva u Dalmaciji razgovjetno navieštale slavu svojih dobročinitelja
- žalimo, što Toma zgode one dobe tako u kratko pripovieda . Nu mogaše
li ovo doba hrvatskoga suverenstva državnoga uzhititi čovjeka, opojena samo
latinsko -talijanskom prosvjetom i zanešena za sve , što bijaše s one strane
Adrije ? To je, što ocjenjujuć povjestni rád spljetskoga arcidjakona nemo-
žemo nikako pregorjeti.
 Geologičke crtice

s obzirom na predhistoričnost čovjeka.

(Nastavljenje.)

e. Historičko doba.

Nakon diluvijalne počimlje današnja historička doba.

I dan danas dižu se na površini zemlje novi nasadi , koje drobljenjem
i rušenjem stiena i strmih briegova, koje truležem sagnjila bilja, a ponajviše
pako pieskom, prudjem i muljem, što su jih mora , jezera i rieke na sta-
novitih mjestih snosile. Da su ovakovi nasadi zbilja u historičko doba po-
stali, ima mnogo dokaza , medju kojimi su najjasniji tako zvane delte , t.
j . one namuljine , koje su rieke , ulazeće u more ili u veće rieke , naniele .
Najznamenitije takove delte jesu namuljine , što jih je rieka Nil u Egiptu ,
ulazeći u crveno more, naniela. Dapače kažu historički podatci, da je nekoč
cieli priedjel od Teba pa do mora bio golema bara , a danas je jedna od
najplodnijih strana Egipta. Tako misle učenjaci, da je cieli današnji Banat
već u historičko doba bio veliko jezero, koje se tečajem historičke dobe, do-
biv umjetnom radnjom , u davnoj drevnosti izvedenom, ili nekom novijom
geologičkom katastrofom odušak kod željezne kapije, opustilo i u crno more
izlilo . Svuda , gdje je uz velike rieke prostrana ravnica , muljem i prudjem
dosuta, imadu se ovi nasadi smatrati kao namuljina, riekom posred tekućom
nanešena. Svi ovi nasadi dolaze pod imenom naplavine ili aluvija. Ta-
kovu naplavinu vidimo n. p. u Hrvatskoj od Susjedgrada s ove is one obale
Save tj ! do Kraljevca , Rugvice , Berega , Oborova , kao što u obće svuda u
ravninah, koje se uz obale rieka protežu .
Kao što su u predhistoričko doba neke životinjice nižih ustroja , kao
što su školjkari i ljušturnjaci, k promjeni zemaljske kore mnogo dopriniele,
jer se s njihovih okamina cieli nasadi gora sastavljaju , kao što nam svjedoče
različne vrsti ljušturata vapna ; tako ima jošte i danas morskih životinja, ko-
jih sudjelovanjem se zemaljska kora mienja . Ovakove životinje su ponajvećma
polipi . Ove morske životinje , nizajuće se u koraljnike , a koraljnici u ciele
stiene, pomole se u velikih gromadah iz mora, pa pošto na nje more nanese
pieska, morskih ljuštura, granja i ostalih tvrdih stvari, postanu iz njih ostrovi,
na kojih živinstvo i bilinstvo svoj život razvija . Takovih iza geologičkih pre-
vrata postalih ostrova ima osobito mnogo u tihom oceanu.
Isto tako silni, ako ne jošte silniji faktori , kojimi se površje zemlje u
historičko doba mienja, jesu sopke , koje su nakon svršetka obćenitih geolo-
gičkih prevrata poput ventilâ stranom otvoreni ostali, stranom se novi otva-
raju , da podzemaljski plinovi i pare , pošto su se prekomjerno nakupile i
Književnik I., 3. 26
390 Geologičke crtiee.

napele, njihovim zjalom na polje prodru . S ovakovim prolomom podzemaljske

žestine skopčani su potresi , sukljanje vatre , dima , sumpornih i zadušljivih
para ; a iza tih užasnih pojava običaje se kadšto , osobito na moru ili na
morskih obalah , zemlja prolomiti , te stari ostrovi izčeznuti a novi se promoliti.
S ovakovih već u historičko doba zbivših se pojava misli se , da je prekinuta
kopna sveza , koja je nekoč kod današnjega Gibraltara Evropu s Afrikom
spajala. Poznati su užasni pojavi : gusta 200 do 300 hvati u vis sukljajuća
para, zatim vrući pepeo i kamenje , iza kojih se g. 1831. na južno - zapadnoj
strani Sicilije iz mora pomolio ostrov Julija , a nakon četiri mjeseca malo
po malo opet sasvim izčeznuo. Uz isto tako grozne pojave pomolio se god.
1814. na aleutjenskih ostrovih u Kamčatki ostrov Bogoslav , a god. 1796 .
Uralazka.
Potresi skopčani s vulkaničkimi erupcijami imaju takodjer velik upliv
na promjenu zemaljske površine, jer se s njihove trešnje kadšto briegovi pro-
lome, vode zajaze, a drugdje opet otvore .
Aluvialni nasadi razlikuju se od starijih, predhistoričkih slojeva stranom
tim , što se s njihova nizka položaja očevidno razabrati može , da su obliž-
njimi vodami nanešeni i organičkimi ostanci dopunjeni, dočim su starije ge-
ologičke neptuničke oborine na takovoj visini složene, gdje se iz današnjega
položaja mora i tečaja rieka protumačiti nemogu, stranom pako pokazuje nji-
hovu historičku dobu i ta okolnost, što u njih neima ostanaka organičkoga
života do jedino okamina onih organičkih stvorova, koji jošte i dan danas na
zemlji živu .

Čovjek.

Prošavši ovako u kratko razvitak naše zemlje, od najdavnije geologičke

pa do sadanje historičke dobe, nastojasmo razviti i proučiti njenu, ne pisanu ,
niti spoljašnjimi spomenici označenu , već u dubokoj njenoj utrobi zakopanu
poviest . Premda čovjeku neće nikada za rukom poći , da izmedju ovih za-
kopanih svjedoka davnovječnosti naše zemlje i velikih promjena, što su se
s njom zbile, te izmedju uzroka , kojimi su ovi svjedoci u dublji zemlje po-
kopani tiesni savez odkrije, to su mu ipak već dosadanjim naukom geologije
dobljeni podatci dovoljni dokaz, da je naša zemlja, počam od prvoga svoga,
voljom svemogućja stvorenoga zametka pa do današnjega razvitka eona vre-
mena trebala, te da su na njoj sad manje sad veće , a nakon svakoga geo-
logičkoga razdoblja silne i goleme promjene sliedile.
Tečajem našega razmatranja vidismo , da se je , prema vječnomu i ne-
promjenivu zakonu organički život razvijao od najjednostavnijega sve k sa-
stavljenijemu, od nesavršena k savršenijemu , dok se je koncem posljednjega
predhistoričkoga razdoblja prema tadašnjemu licu zemlje najsavršenijim or-
ganičkim životom svršio .
Izkapajući iz utrobe zemlje okamenjele ostanke različitih predhistoričkih
organizma, počam od najjednostavnijih morskih haluga pa do našoj dobi
slična drveća, od najnesavršenijih školjkara pa do golemih mamuta i masto-
donta, od orijaških gušterovaca ,pa do čovjeku sličnih majmuna , nametnulo
se geologom pitanje : a čovjek ? Je li najme čovjek bio svjedokom onih svje-
torušnih katastrofa, koje su toliko života pod svojimi razvalinami sakopale ?
Ako je i on s užasa rušećega se svieta stradao , a ono ćete i njegove ostanke
iz zemaljske utrobe iznieti. Je li to zemljoslovcem za rukom pošlo, o tom je
medju njimi jošte dan danas učena prepirka , jedni kažu da , drugi ne ,
medju dakavci i nekavci ima izvrstnih geologa. Mi pristajemo uz nekavce.
 J. Torbar. 391

Najstariji i najpouzdaniji pisani historički dokumenti, govoreći i

o prvom pojavu čovječjega plemena, udaraju njegovu starost na blizu šest
tisuća godina. Kad bi se fosilnih čovječjih ostanaka iz diluvijalne dobe
izkopalo, bilo bi to dokazom , da je čovjek bio svjedokom silnih geologičkih
katastrofa, te bi se njegovo pojavljenje na zemlji za mnogo tisućljeća natrag
udariti imalo . Ima nekoliko slučaja , gdje su geologi pomislili bili , a nekoji
i danas misle, da su zbilja našli ostanaka predhistoričkih ljudih, tako zvanih
predadamita , dočim jim drugi geologi svu predhistoričnost odriču . Mi ćemo
ovdje najvažnije slučaje navesti , dodavši otrag poslje navedenih slučajeva
razloge, zašto na predhistoričnost našastih ostanaka pristati nemožemo .
Godine 1726. našao je geolog Scheuchzer u trećodobnom škriljcu kod
Oeminga kostur 3 stope dugačak , lubanja mu bijaše 4 palca dugačka a 6
palaca široka, u čeljusti imao je dva reda malenih zubi , kičma sastojaše se
iz 19 dužih nego širih kralježa, na rukû nebijaše zapestja (handwurzelkno-
chen), već samo pestne kosti (mittelhandknochen) sa dvo- i tročlanimi prsti.
Ovaj homo diluvii testis " , kao što ga je Sch. nazvao, pobudio je bio u ta-
dašnjem učenom svietu, a osobito medju zemljoslovci veliku pozornost. Nu
već Gessner zaniekao je čovječje obilježje ovomu predpotopnomu čovjeku, te
ga je proglasio somovim kosturom (silurus glanis), a Camper ga proglasi gušte-
rovom okostnicom. Cuvier mišljaše da je to kostur goleme moćarile (pro
teus giganteus) , a g. 1824. izpravi svoje mnienje, tvrdeći, da je to okostnica
goleme Salamandre (salamandra gigantea). Kašnje , uzporediv ovaj
kostur anatomički s kosturi danas živućih životinja, složiše se geologi u tom ,
da je to zbilja okostnica goleme predpotopne salamandre, samo se nemogaše
složiti u imenu , kako da ovoga predpotopnjaka prozovu, te jošte i danas do-
lazi u geologa pod različitimi imeni : proteocordylus, andrias Scheuchzeri,
cryptobranchus primigenius i cryptobranchus diluvii testis. Sad od njega ima
već više eksemplara u muzejih.
Tu se dakle kostur predpotopnoga čovjeka pretvorio u salamandrinu
okostnicu. Ovdje budi napomenuto, da je jošte više takovih koje kostura koje
pojedinih kosti izkopano, koje su na prvi mah za ostanke predpotopnih ljudi
držali, nu kašnje su jih na temelju sravnjujuće razudbe za kosti drugih pred-
potopnih životinja priznati morali.
Obzirući se na razliku izmedju ostanaka živivših organizma u trećodob-
nih tvorbah eocenskih, meocenskih i pliocenskih nasada, i izmedju davno ži-
vućih stvorova, moglo bi se već nekim načinom a priori zaključiti, da je badava
tražiti ostanke predpotopnih ljudi u trećodobnih tvorbah, jer bi se inače mo-
rao dopustiti neki skok izmedju trećodobne i današnje historičke epoche. Ako
bi dakle imalo biti predadamita, to bi se njihovi ostanci mogli naći jedino u
diluvijalnih tvorbah, kao iz prelazne dobe iz trećega u historičko razdoblje . I
zbilja se navadjaju svi znamenitiji slučaji našastih ostanaka tako zvanih pred-
potopnih ljudi* ) iz diluvijalne dobe.
Ima tomu nekoliko desetak godina, što su na guadelupskoj obali našli
u vapnenom kamenu zatvorenih čovječjih kostura , te su i opet pomislili na
predpotopna čovjeka. Pošto su učenjaci ovaj vapnenac točnije proučili, pro-
nadjoše, da se ova vrst kamenja na obalah obratničkih mora u kratko vrieme
sastavi, te da su njim obuhvaćeni kosturi čovječji jedva koju stotinu godina
stari, dakle iz historičke dobe polazeći.

Govoreć u svojem razmatranju o predpotopnih ljudih , razumieva se samo po

sebi, da nemislim potop, o kojem sv. pismo povieda, jer ovaj pada već u histo-
ričko doba.
*
392 Geologičke crtice .

Glede tobožnjih predpotopnih su ljudi ipak najznamenitije tako zvane

već gori kod diluvijalne dobe napomenute špilje košćenice, u kojih se s mu-
ljem i pieskom i s kostmi drugih , danas u onih stranah već izumrlih životi-
nja takodjer i čovječje kosti pomiešane nalaze . Takovih špilja kostmi na-
punjenih našasto je u novije vrieme osobito mnogo u Ameriki i današnjoj
južnoj Francezkoj , poimence u pondreskoj i bize - skoj (dep. de l'Aude), com-
beskoj , sauvigardskoj i anduzeskoj (dep . du Gard ) špilji .
U južnoj Francezkoj nadjoše dosad najviše izkopanih geologičkih starina
u dolini rieke Somme, poimence okolo Amiensa i Abbevillea . Ovdje je našao
francezki geolog Boucher de Perthes u vrstatom šljunku (graviers stratifiés)
na tisuće kamena orudja i oružja , površno samo izradjena, koje dakle zasieca
u ono doba ljudske radinosti, gdje jošte o kovinah nisu ništa znali. Stavivši
ova odkrića u savez s izkopanimi kostmi životinja , kojih je davno tamo ne-
stalo , zaključiše neki geologi , da svi ovi ostanci ljudske radinosti spadaju u
predhistoričko doba.
Godine 1828. našao je Tournal u špilji kod Bize- a (dep . de l'Aude) čo-
vječjih kosti, pomiešanih s kostmi različnih izumrlih životinja ; sliedeće godine
odkrio je Christol kod Gondresa nedaleko Nimesa isto tako čovječjih kosti
pomiešanih s kostmi drugih životinja nosorožaca : hiena, medjeda , turova , so-
bova (cerv. tarandus ) itd. , te zaključiše, da je čovjek bio svjedokom diluvijal-
nih katastrofa , pošto se njegove kosti nahode uz kosti životinja, koje danas
u onih geogr. pojasih neživu .
Godine 1833. odkrio je dr. Schmerling kod Engisa , nedaleko Lutecije
više čovječjih lubanja, od kojih jedna, nalik na lubanje sadanjih Europljana,
bijaše ujedno sa nosorežčevimi , konjskimi , sobovimi zubi usunuta u sigasti
prolom. Takovih špilja ima tamo više , pa je u svih našao različita oružja i
orudja iz kremena iztesana.
Godine 1857. odkrio je prof. Fühlrott u Neanderthalu blizu Düsseldorfa
lubanju, koju su bonnski učenjaci dopitali takodjer čovjeku.
Nedavno našao je opet francezki učenjak Lartet u Aurignacu (dep. de
la Haute-Garonne) prastari ljudski grob , a nutri pod ruševinom kamenitu
ploču, kojom je po svoj prilici grobnica bila zatvarana , a u samom grobu
bijaše sedamnaest ljudskih kostura , koji su umah , kako su našasti , u auri-
gnačkom groblju s nova pokopani , te tako dal njemu iztraživanju i nehotice
uztegnuti, jer jih Lartet kašnje , tražeći jih na groblju, nije mogao naći. Pre-
kapajući dalje u špilji , našao je debele nasade pepela i ugljevlja pomiešana
s množinom životinjskih kosti i kojekakovim orudjem od kremena. Medju
ovimi kostmi drži ovaj učeni anatom , da je bilo devet mesožderih i devet
biljožderih životinja, zatim pasa, hiena, slonova, nosorožaca, konja, jelena,
turova itd. Lartet misli , da su ovi mrtvaci u sjedećem položaju bili u grob-
nicu sahranjeni , a pred vratima da su njim na slavu karminje držane , pa
kašnje da su hiene i ostala zvjerad došle glodat ostanke od kosti.
Ima jošte više takovih slučaja, nu svuda su geologi razdvojeni , jer do-
čim jedni tvrde, da su svi ovi ostanci, kosti, kosturi, kamena oružja i orudja
iz predhist. dobe, niječu drugi budi dielom, budi sasvim njihovu predhisto-
ričnost. I zbilja ima u svakom gotovo slučaju razloga , o kojih se o predhi-
storičnosti čovječjih ostanaka dvojiti može .
Gledeć na namuljine u špiljah košćenicah , što jih za diluvijalne nasade
drže, prigovaraju, da se nemože kod svih zbilja diluvijalni značaj dokazati.
Čovjek je od prve dobe svojega djetinstva kao što i danas sahranjivao svoje
mrtvace u posebne grobnice, a i o tom neima dvojbe, da se je u ono doba,
gdje se niti proti svojim suplemenikom, niti proti divljoj zvjeradi oružjem
braniti nije mogao, u špilje sakrivao. Tako dakle ima mnogo slučaja, kako
 J. Torbar. 393

su ostanci čovječji u ove špilje došli. Da namuljina, jer ovakove košćenice

leže previsoko iznad tečaja današnjih rieka i môra, nije mogla nutar dospjeti ,
dopuštaju ; nu to je opet nedvojbeno, da se ovakove špilje samo u šupljika-
stom kamenju nalaze, te je ovakova špilja osim šupljina , što jih narav ka-
mena sobom nosi , jošte i mnogimi drugimi pukotinami sa spoljašnjim svojim
pokrovom spojena, kroz koje voda, sitnim pieskom i muljem pomiešana ulaziti, te
tako mnogovječnim probijanjem sahranjene u spiljah kosti i druge ostanke
debelimi nasadi pokriti može . Tako se dakle protumačiti dade , odkud su na-
muljine u ovakovih spiljah, u koje današnje rieke ulaziti nemogu .
Što se nalaze kosti životinja već odavna izumrlih pomiešane s čovječ .
jimi kostmi, i to jošte nije dokazom , da su čovječje kosti iz predhistoričke
dobe.
Već gori je napomenuto bilo, da se iz našastih ostanaka ovih životinja
neda zaključiti, da su glede podneblja tako srodne s današnjimi obratničkimi
životinjami, te nebi mogle bile pod umjerenim podnebljem mnogo kašnje ži-
viti , nego što oni misle, koji jih u davno predhistoričko doba stavljaju, a to
tim većma , što je nedvojbena istina, da je mnogo životinja, živivših u davnoj
drevnosti već u historičko doba posve nestalo , ili su se daleko prema sjeveru
potegnule. Evo nekoliko primjera.
Ona vrst vepara, što ju umjetni kist Alkamenov na hramu olympskogu
Jupitra naslikao, nacrtana je bila prema pojedinim čestim toli jasno i točno,
da ju je slikar samo sa živuće životinje snimiti mogao . Pa ipak prirodopis
već od tisućljeća ništa nezna od te životinje.
To isto valja jošte o dviju drugih vrstih mnogopapčara , koji su nam
takodjer na historičkih spomenicih sačuvani, jednomu od ovih mnogopapčara,
tako zvanomu Xilhitu poznata bijaše ista domovina, najme Egipat. Istina ,
može se opaziti, da je kod slikara i kiporezaca u predstavljanju kojekakvih
životinja slikarska i poetička razmniva svojih tvorová imala ; nu to se nemože
zanijekati, da je ovim slikam i predstavam jezgra bila uviek iz realna života
uzeta. A navlastito može se o starih klasičkih umjetnicih opaziti , da su se
u svojih umotvorih istine vjerno držali . Ja ovdje govorim o umjetnicih , a ne
o kojekakvih glamarah, koji su se u svojih slikarijah, kao što i današnji, na
pučke bajke oslanjali . Za dokaz tomu budi napomenuto, da su staroklasički
slikari i kiporezci u svojih umotvorih točno razlikovali azijatskoga i afrikan-
skoga slona , dočim za ovu razliku nisu znali niti noviji najizvrstniji prirodo-
slovci Buffon niti Linné.
Nu osim umjetničkih umotvora ima jošte i drugih, ako hoćemo, mnogo
pouzdanijih svjedoka, da je više vrsti životinja već u historičko doba nestalo .
Geoffroy- Saint- Hillaire našao je u egipatskih katakombah dvie vrsti psogla-
vaka (krokodila ), kojih više živih nigdje neima. Pa tako nalaze u egipatskih
katakombah mumija različitih vrsti životinja : marhe, pasa, mačaka, rovaka,
kojih je već odavna izmedju živućih stvorova nestalo.
Julius Capitolinus opisao je veleroga jelena (cervus megaceros) medju
životinjami, koje su u rimsko doba iz Britanije u Italiju pošiljali , a Sebastijan
Münster, Jouston i Aldrovande tvrde, da je ovaj isti preživač jošte oko pet-
naestoga stoljeća u Italiji i Pruskoj živio,*) a nekoji misle , da je to ona ista
životinja , koja u „ nibelungah “ dolazi pod imenom " grimmer schelch « . **) A sada
se od ovoga veleroga izkapaju iz tresetnjače samo ostanci, dočim ga već u
životu neima.

*) Marcel de Serres.
**) Versteinerungen von E. A. Rossmässler.
394 Geologičke crtice.

Prema tomu dakle nebi jošte sliedilo, da su životinje, kojih se kosti s

čovječjim izkopaju , samo u predhistorično doba živjele.
Na predhistoričnost čovjeka zaključuju jedni takodjer s toga, što su s
izkopanimi kostmi našli množinu kamena, osobito iz kremena koje izgladjena
koje samo krupno iztesana oružja i orudja, sjekira, batova itd., koje oni, jer
se jih mjestimice na tisuće u diluvijalnom šljunku nalaze, u diluvijalno doba
stavljaju. Medjutim , drugi geologi niječu predhistoričnost ovoga orudja , te
mu porieklo u historičku dobu stavljaju. Tako tumači francezki učenjak Sci-
pion Gras u sommeskoj dolini kod Abbeville- a množinu u diluvijalnih nasa-
dih našasta kamena orudja ovako : " Stavimo, veli on, da su ove kamene sje-
kire u historičko doba iztesane na mjestu, koje, kako sve svjedoči, bijaše
nekoč u somme- skoj dolini. Neima dvojbe , da radnici nisu morali daleko
tražiti gradivo za svoju radnju , jer kopajući nešto dulje mogli su naći na
istom mjestu množinu kremena ; oni su ga mogli kopati ili na okno (schacht)
ili razimice poput galerija ; da je ovaj posljednji način probitačniji bio , neima
dvojbe, jer se i danas ovakovim načinom šljunak vadi. Budući da se kremen,
iz kojega je ovo orudje iztesano , mnogo lašnje teše, dok je mokar, neima
dvojbe, da su ga s mjesta na galerijah s većega tesali , od ove prve radnje
odbačeno je, kao što to i danas kod slična posla vidimo, sve što nije valjalo
za potanje izradjivanje i gladjenje. Ovakove preostavljene rukotvorine, ostav-
ljene na istom mjestu , zasute su tečajem vremena onom istom zemljom , iz
koje bi gradivo izkopano. « *) Drugi izvrstni geologi, kao Elie de Beaumont,
Eug. Robert, Beningson -Forder niječu , da se ovakova orudja nalazi u pra-
vom diluvijalnom, već u površnom zemljištu, gdje ga je voda zaplula .
Učeni starinar Desnoyers dokazuje, da sjekire, bati, striele iz kremena ,
kosti i krupnije zemljeno posudje, što ga u francezkih i englezkih tako zva-
nih špiljah košćenicah nalaze , sasvim nalikuju na ovakove ostanke , što se
nahode u grobnicah i sahraništih prvobitnih stanovnika stare Galije, velike
Britanije i Germanije ; da dakle čovječje kosti, što jih pomiešane s ovakovimi
starinami nalaze u starih špiljah, nespadaju u predpotopnu, već da polaze iz
historičke dobe od narodâ , koji bijahu na istom stepenu naobraženosti, kao
što i stari Gali.i Britanci , koji su one grobnice i kamenite žrtvenike iz hi-
storičkih vremena ostavili.
U ostalom ako pomislimo , da se diluvijalni nasadi neposredno dotiču u
historičko doba nanešenih naplavina , u kojih dakako ima ostanaka iz ove
dobe pokopanih čovječjih i ostalih životinjskih kosti , pa da imade toliko slu-
čaja , gdje su se ovi nasadi koje ljudskim nastojanjem, koje elementarnim
uplivom tako pomiešali , da nije lasno naznačiti moći granice izmedju diluvi-
jalnih i aluvijalnih nasada, onda će svatko u označivanju antediluvijalnih i
aluvijalnih ostanaka veoma oprezan biti . S toga su takodjer toliki izvrstni
geologi toga mnienja , da pronašasti dosad ostanci budi čovječjih kosti, budi oružja
i orudja čovječjom rukom izradjenih , padaju u aluvijalne nasade , dakle u
historičko doba.
Koliko vjeruje velik dio geologa u predhistoričnost našastih dosad
čovječjih kosti , vidi se i s toga, što su mjeseca Travnja minule godine, kad
je opet Boucher de Perthes kod Abbeville-a u Somme-skoj dolini dolnju čo-
vječju čeljust našao, zemljoslovci podviknuli : ipak jedanput. Nu i tu se za-
počela medju učenjaci najprije prepirka o identičnosti diluvijalnoga nasada ,
dakle i o predhistoričnosti našaste kosti, te je opet glasoviti francezki geolog
Elie de Beanmont parižkoj akademiji dokazao, da je zemljište, gdje je rečena
čeljust našasta, uzvraćeno (terrain remouvé).

*) Comptes rendus de l'Academie des sciences, t. LIV.

 J. Torbar. 395

S toga mislimo , da neima krivo Alfr. Maury , dočim veli : U ostalom

našli su kosti u nekih spiljah košćenicah, pače ima posebnih proloma , koji
su gotovo sasvim iz takovih kosti sastavljeni ; neki geologi takodjer tvrde, da
sn već u ono doba (diluvijalno) raztrešena i divlja čovječja plemena lovački
i ribarski život živjela . Nu premda neima dvojbe , da mnoge od tih kosti
spadaju u veoma davnu drevnost , toli u starom koli u novom svietu , jošte
se ipak nemože zaključiti , da su suvremene onim nasadom , u kojih su po-
kopani ostanci životinja, svjedočećih o sveobćem prevratu podneblja. *)
Mit dem Erscheinen des Menschen , veli Kner,**) hört die Geschichte
der Vergangenheit auf, es beginnt das Reich des Geistes , die Herrschaft
des Menschen und seine Geschichte voll von Kämpfen, wie jene der
Vorzeit... Es sei . . noch bemerkt , dass so gewaltige Veränderungen die
Erde auch während der historischen Zeit mitunter erlitt , doch keine Alles
vernichtende Katastrofe mehr über sie hereinbrach , und dass demnach alle
angeblichen Funde antidiluvianischen Menschenknochen (sogenannte Praeada-
miten) ins Reich unverbürgter Sagen gehören.“

O nekojih pjenezih grčkih ,

izkopanih u Starom gradu na Hvarskom otoku u Dalmaciji .

Godine 1836. , kad su nekoji težaci obradjivali vinograd na zemljištu

staroga Hvara¹) na Hvarskom otoku u Dalmaciji, naidoše na neke stare po-
drtine, i tu nadjoše u zemljenom posudju velik broj starih pjeneza , a izmed
njih 55 komada pjenezoslovnom znanstvu posve nepoznatih. Donešeni svi ti
pjenezi našemu prijatelju i sugradjaninu, vrlo razglašenomu jugoslovjenskomu
stariniku Petru Nisetiću (Nisiteo), opaziv ovaj na njih tri različna natiska
(typa), i davši jih snimiti po dosta vještu mužu, pošalje odmah taj snimak i
svoja proučenja o njih gosp . Steinbüc'elu , onda ravnatelju c. kr. dvorskoga
muzeja u Beču, moleć ga, da mu o tih pjenezih svoja mnienja javi . Pošto
Steinbüchel razgleda i promotri ova risanja i viesti , koje jim dodao bijaše
Nisetić, da jih po što je znao bolje isvietli, sadje na taj zaključak, da su
najme oni pjenezi trokovani bili t. j . dva puta prekovani : prvo , po Lipar-
skih stanovnicih, sprieda glavom mladjahna i još golobrada Hephästosa
(Vulkana) , a straga pljeskavicom ; drugo , po Hvaranih , koji su na taj prvi
natisk napečatili sprieda bradastu olovorenu glavu Omira , a straga kozu sa

*) La terre et l'homme, I. p. 39.

**) Leitf. z. Stud . der Geologie.
1) Pápos : Scyl. p . 8. , Polib. 3, 18. , Strab. 2, 124 , 7 , 315., Diod . 15 , 13. ,
Scymn. Ch. 426. , Appian. Illyr. 8., Agath. 1 , 5., Steph. Biz . 691., Pomp. Mela
2 , 7 , 13 ; Φαρία : Ptol. 2, 16, 14 ; - Pharia Plin. 3, 26, 30 ; Geog.
Raven. 5 , 24. - Túeta : Apol . Rod. 1. 4. - sada Starigrad (Città vecchia) .
396 Pjenezi grčki.

samoslovom (monagramom) ÞA ; a treće napokon, opet po Liparcih, koji,

pretiskav taj pjenez sada Hvarski a prije svoj , na novo su nanj nametnuli
izvorni natisak. I zbilja napis IONIO, koj se pokazuje sprieda u ovih pjene-
zih uviek natražke (retrograde) , vidjet je da spada na drugi kov , jer se u
nekih iztiscih nalazi čisto i nepokvareno po nasljednom priekovu. S druge
strane ima pjeneza posve ovim sličnih , ali se na njih nenalazi napis IONIO,
no baš moglo bi se činiti , da su ovi pjenezi na novo kovani bili prvim na-
tiskom , česa radi napis IONIO izčeznu , a vidi se vrh koze natiskana pljes-
kavica.
Čim naš Nisetić dobi Steinbüchelovo mnienje o tih pjenezih , obrati se
odmah na zavod arkeologičkoga dopisivanja u Rimu kao član toga veleslav-
noga znanstvenoga društva , dajuć mu na znanje ono iznašašće , te svoja i
Steinbüchelova iztraživanja i proučenja o tih pjenezih. Ravnateljstvo ovoga
zavoda na prvi mah shvati naravno veliku važnost ovih pjeneza za arkeolo-
gičko znanstvo , no videći u isto vrieme i to , da je prem mučno odriešito se
izjaviti o njih, da si pribavi potanku razpravu , i stavne vriednosti za pjenezo-
slovnu znanost, obrati se na glasovitoga svoga člana prof. Jurja Rathgebera
u Gothi s molbom, da svoj velecienjeni sud izreče o tih pjenezih . Rathgeber
malo kašnje odgovori na taj poziv, dodav svoje mnienje, kao što je znao , o
tom velevažnom iznašašću . Taj Rathgeberov sastavak izadje na svietlo u
Bullettinu onoga rimskoga zavoda , priloženom ljetopisu od godine 1838.
(br. VII., str. 86-94). Rathgeber opisa te pjeneze potanko, i doda jim nji-
hove slike po snimku Petra Nisetića.
Evo njegova opisa :
I. Numus pluries cusus. Distinguuntur caput virile ad dexteram, ante cu-
jus os inscriptio IONIO, barbatumque caput ad sinistram.
Distinguuntur duo typi. Ad caput sinistrorsum stans inscriptio
pertinet in ima adposita . Delphinus ad dexteram .
Aen. 64- -- Vidi sliku I.
II. Iidem typi, eademque inscriptio .
Distinguuntur duo typi. Caper sinistrorsus stans. Delphinus ad dex-
teram .
Aen . 6. Vidi sliku II.
III. Caput virile ad sinistram. - Caput barbatum ad sinistram .
- Caper sinistrorus stans. In imo fluctus marini. Superius delphinus
ad sinistram . Circumcirca orbis ..
Aen. 7. Vidi sliku 3.
U rasvietljenju ovoga popisa Rathgeber potvrdi zgor navedeno mnienje
Steinbüchelovo glede priekova ovih pjeneza, te priloži nešto svojih opazaka
o Omirovoj glavi , koja se , kao što je rečeno , na njih nalazi natiskana, ali
ni rieči ne doda o napisu IONIO, što je naravno uzbuditi moralo u čitateljih
njegova sastavka želju to živiju , da si ga i ma kakvim načinom pojmiti mo-
gu , znaduć dobro , da tu baš stoji najveća mučnost i važnost ovoga izdanja.
S toga se i u nas probudi ta pohlepa, da tražimo najme zlamen pravi onoga
 S. Ljubić. 397

napisa, te smo na tu stvar pozorne učinili naše sunarodnike već onda, kada
smo godine 1852., izdavajuć u Arkivu za povjestnicu jugoslovjensku staro-
dalmatinsko pjene zoslovje , pridodali o onom napisu sve , što smo
onda znali. ) Ono doba nahodeć se mi bez dovoljnih znanstvenih sredstva,
koja su ti vaviek od ljute potrebe, ako ćeš se i ma kojim korakom pomak-
nuti napried u iztraživanjih ove vrsti, svu smo ipak skrb uložili , da iznadjemo
u starih spisih nam tada pri ruci takove viesti , koje bi nam ponešto barem
isvietlile ovaj napis IONIO, koji smo već onda smatrali kao osobno ime na-
vlastito zato , što se uviek nalazi na onu stranu , gdje obično stoji osobna
slika. Spomenuli smo onda Jona sina Dirakija, kralja Ilirskoga , negda stolu-
jućega u Draču (Epidamnu), smaknuta po Erkulu (Didimus ) , i Jona kralja
Tesalskoga, koji je kovao pjeneze u prastaro doba (Lucanus lib. IV). Ali po-
što smo se jurve onda slabo nagibavali na primljenje tih muževa za naše
pjeneze, ³) premda na neki način prisiljeni na to pomanjkanja radi stalnijih
povjestničkih naslona ; istovremeno pomislili smo ipak na ono , što smo sada
dokazati nakanili, najme da nalično onomu, što su radili znanci , kad su od-
riešito pripisali pjeneze kralja Balla ea staromu Hvaru (Þápog), moglo bi se
držati, da napis IONIO znači čovjeka, koji je kao Ballaeus i Demetrius
Pharius jednom bio usilnik Viski (Isseus ) ili Hvarski , i da je on isti ove
Liparske pjeneze dao prekovati sa svojim napisom sprieda, a s onim Visa
ili Hvara odzada.
K Nisetićevim natiskom (vidi sl . I. , II. i III . ) , koje izda najprije slavni
Rathgeber, mi ćemo dodati još četiri druga , koja su plod naših iztraživanja
na Hvarskom zemljištu, posve različna od Nisetićevih , jer su osim zadnjega
bez pljeskavice odzad , i nepokazuju ni najmanjega traga na sebi , da su
ikada oni pjenezi pretiskani bili . To su :
IV. Mužka bradasta glava na lievo , napisom IONIO natražke na dnu
(esergo).
Koza na lievo , a pod njom samoslov PA jedva vidljiv.
Mied . 614- - (Vidi sliku IV. )
V. Mužka bradasta glava na lievo bez napisa .
- Koza na lievo bez napisa.

2) Ovaj sastavak nalazi se talijanski natiskan u knjizi XI . god . 1851. Arkiva c.

kr. akademije znanosti u Beču pod naslovom » Numografia Dalmata “ .
3) Forcellini (lex. tot. lat. ) u iztomačenju rieči Jonius navadja još drugih osoba
istoimenih za stari viek. Veli on : "" dictum est (sc . Mare Jonium) vel ab Jonum
naufragio, vel ab Jone Italo Adriae patre, vel ab Jonio Illyrico, vel ab alio
ejusdem nominis, Dyrrachii filio , quem Hercules cum imprudens occidisset, in
hoc mare projecit ; vel denique ab Jo , seu Jone filia Inachi , quod postremum
Serv. ad A. 3 , 211 et Hyg. fab. 145. tradunt. No treba je razmisliti, da na-
zvanje Mare Jonium obuzima po starih zemljopiscih dio egjejskoga mora i
kadkad cielo to more (Val. Flac. I. 22). Neki ga produljuju od ustiju jadran-
skoga zaliva tja do Kandije i još dalje, odkle se porodi razdieljenje njegovo na
Sikalsko i Kretičko Jonsko more (Plin. 4, 11 , 18 f.) . I Tuško ili Tirensko
more po Solinu 23. nazivalo se je negda Jonsko,
398 Pjenezi grčki.

Mied. 64- - (Vidi sliku V. )

VI . Mužka bradasta glava na lievo , s napisom IONIO natražke na dnu .
Koza na lievo bez napisa.
Mied 64- - (Vidi sliku VI. )
VII. Dvoguba glava mužka, jedna bradasta na lievo a druga golobrada
na desno, s napisom IONIO natražke , spadajućim na drugi kov jedva vidljiv
radi trećega .
Koza na lievo s tragovi pljeskavice i morskih volova drugoga kova ,
Mied . 64 (Vidi sliku VII. )
Ako li sada pomnjivo promotrimo ovih sedam različnih natisaka , lasno
ćemo se uvjeriti, da prva tri i zadnji bijahu bez sumnje na novo prekovani,
dočim četvrti, peti i šesti javno ti izdavaju prvotni oblik. Ovo nas sili, da se
okanimo Steinbüchelova i Rathgeberova gore naznačena mnienja, i to većma,
što je prem mučno vjerovati , čim se u račun stavi dalečina mjesta i muč-
nost obćenja za ono doba , da su Hvarani najme na novo kopali pjeneze
Liparske, i napokon da su Liparci opet te iste pjeneze prekovali. Dodaj , da
se ovi pjenezi neprikazuju svi kao prekovani, kao što je rečeno , dapače ne-
koji nam ostaju u svojem izvornom obliku, i da su glave sprieda u prekovanih
iste , kao što se vide na izvjestnih Hvarskih pjenezih ili na prednjih kovih,
te se mnogo razlikuju od onih glava , koje predstavljaju pjenezi Liparski.4)
I pošto pljeskavica nije baš osobitost Liparskih pjeneza, čim i u naših Viskih
(Issa) često dolazi , kako nam svjedoče slavni Sestini (Descriz. delle med.
ant. grec. del Mus. Sterd . Firenze 1830. ) i Mionnet (Descrip . de Médail.
ant. Paris. Supplem. 1824. T. III. n. 14. Issa) , i u Heraklejskih (Heraclea,
v. naše " Staro - dalmatinsko pjenezoslovje ", br. 1. , 2. i 3.) , vjerojatnije je, da
se je priekov ovih pjeneza savršio na pjeneze onih naših dvaju gradova, najme
Visa ili Herakleje, koji su isto tako kovali svoje novce, i na Viske prije nego
li na Heraklejske .
Glava, koju nam prednose ovi pjenezi, predstavlja Omira . I doisto slika
ova naših pjenezaa dolikuje posve slici Omirovoj , koju je izveo prvi put gore
pohvaljeni Sestini (1. c. Vol. II. p . 18) , i ovako opisao :
OMIPOZ . Caput barbatum laureautum ad sin.
― PAPION. Hircus ad sin. stans.
Niti se je tomu čuditi , pošto nam je prem poznato iz Alfea Mitilen-
skoga , da su i ove naše strane u velikoj časti držale ovoga božanstvenoga

4) Prem da se tvrdo držimo našega mnienja, nećemo ipak zatajiti ljubimcem pje-
nezoslovne znanosti , što nam je u protivnom smislu još godine 1856. pisao o
ovom predmetu veleučeni g. G. Henzen, tajnik već pohvaljenoga Rimskoga za-
voda i Sigr. Friedlamder di Berlino, ora, come ella sa, uno de' principi in
numismatica, m' asserisce, che al suo parere le monete da lei attribuite ad
Eraclea, spettano senza dubbio a Lipara ; che egli stesso ne ha comprato due
esemplari in Sicilia, che si mostrano di fabbrica evidentemente sicula ; una d'
esse fu originarimente medaglia siracusana, ma vi è soprapposto il conio di Li-
para. Monete di Lipara possono facilmente esser andate in Dalmazia “ . A ovo
je baš, što mi niekamo za ono doba.
 S. Ljubić. 39 9

pjesnika : οἳ οὐ μία πατρὶς ἀοιδὸν κοσμεῖται γαίης δ' ἀμφοτέρης κλίματα (Bruck.
Annal. T. II. ).
Ostaje nam jošte razjasniti , komu se imaju pripisati ovi pjenezi, najme
tko je onaj IONIO, ili što znači IONIO, što zabilježeno stoji sprieda u ovih
naših pjenezih stvar od prevelike važnosti za našu prastaru poviest, do da-
nas, kao što smo vidili, odveć slabo razpravljena, te zato namjera poglavita
ovih naših nacrta.
Čitamo u Strabonu (Edi. Xylander. Lipsiae 1798. Lib. VII. Vol . II .

pag. 326.) :
Μετὰ δ' Απολλωνίαν Βυλλιακή καὶ Ὠρικὸν, καὶ τὸ ἐπίνειον αὐτοῦ ὁ Πάνορμος,
καὶ τὰ Κεραύνια ὄρη, ἡ ἀρχὴ τοῦ στόματος τοῦ Ιονίου κόλπου καὶ τοῦ ᾿Αδρίου. Το
μὲν οὖν στόμα κοινὸν ἀμφοῖν ἐστι , διαφέρει δὲ ὁ Ἰόνιος , διότι τοῦ πρώτου μέρους τῆς
θαλάττης ταύτης ὄνομα τοῦτ' ἐστὶν , ὁ δ' Αδρίας τῆς ἐντὸς μέχρι τοῦ μυχοῦ , νυνὶ δὲ καὶ
τῆς συμπάσης. Φησί δὲ ὁ Θεόπομπος τῶν ὀνομάτων τὸ μὲν ἥκειν ἀπὸ ἀνδρὸς ἡγησαμένου
τῶν τόπων ἐξ Ισσης τὸ γένος, τὸν ᾿Αδρίαν δὲ ποταμοῦ ἐπώνυμον γεγονέναι .
O pravom čitanju po nas riešive iz reke u ovom ulomku Strabonovom ,
najme : ἡγησαμένου τῶν τόπων ἐξ Ἴσσης τὸ γένος, vještaci se neslažu .
Tyrwhittius i Groskurdius čitaju : lous to yévos ; no proti
takovu štivenju, izim rukopisa i izdavanja Strabonova zemljopisa, stoje jošte
tumači Pindara i Apolonija, te i Eustakij , tumač Dionizija Periegejskoga i
Tzetzes Likofrona, koje ćemo poslje navesti, i koji nam označuju Ilirsku kao
Jonovu τὸ γένος.
R. H. Eyssonius Wichers u svojih : „Fragmenta Theopompi Chii (Lugduni
Batavorum 1829. p. 89.) " , u što zabacuje i on čitanje tos, koje uviek
stoji u najstarijih rukopisih, ita : ἡγησαμένου τῶν τόπων ἐξ ὧν τὸ γένος po Bno-
ald., i u tom se naslanja jedinito na Pindarova tumača i na Tzetzesa, koji
otvoreno vele, da je Ilirska domovina bila onomu junaku od koga je Jonsko
more to ime primilo , kao da se Vis (Issa ) nije nalazio ili se neima smatrati
kao otok, ležeći u obsegu stare Ilirske. Nimalo mu nepriečiše kod takova
suda rieči Causobonia , koje ipak tu navadja, i glase : nam si recte
TOTOV legitur, quomodo fieri poterit , quod legitur to Yévog ? Augent suspici-
onem veteres codd ., in quibus est ἐξ ἴσης pro ἐξ ὧν “ .
Treće čitanje ove glavne izreke Strabonove jest : long to yévoç . Ovako
imaju po sudu vrloga Causobonia svi stari rukopisi Strabonovi , a to čitanje
obljubi on sam, Mosc. itd. A pošto se je moglo opaziti u istih rukopisih, da,
gdje u Strabonovom zemljopisu dolazi napomenuti otok "Icca, ovo se ime
uviek piše samo jednim , Xylander i njegovi izpravitelji Sie benkees i
Tzschukke (Lipsiae 1798. Tom. II. p. 426) razložno čitaše ; oons to yévos
a isto tako iza njih svi nasljedni izdavatelji i isvietljitelji Strabona, od ko-
jih zadnji je Gustav Kramer (Berolini 1847. Vol. II. p. 50) . *)
Točnost ovoga trećega čitanja , izim naznačenih dokaza , zasvjedočuju

*) Najnovije je izdanje Parižko Didot 1853 ed. Müller et Dübner pag. 263, koje
pag. 985 u index Var. lect. o tom ništa nespominje -– nov dokaz, da je čitanje Xy-
landrovo na rukopisih osnovano. V. J.
400 Pjenezi grčki.

jošte stari spisatelji grčki , koji odnašajuć se na Teopompove rieči Strabo-

nova gore navedena ulomka , ako li i nenapominju Vis (Issa ) kao Jonovu
otačbinu, ipak ga smatraju za Ilira .
Veli tumač Pindarov (Pindari Opera quae super. edit. Aug. Boeckhius .
Lipsig 1819. Vol. II. 335 ) : τὸ Ἰόνιον πέλαγος τὸ περὶ Σικελίαν τὸ ὄνομα ἔλα-
βεν, ὡς μὲν ἔνιοι ἀπὸ Ἰους. Θεόπομπος δὲ ἀπὸ Ἰονίου, ἀνδρὸς Ἰλλυριοῦ.
Tumač Apolonia Rodskoga (Argonauticon . edit. Henri Steph. 1574. p .
188) pise : ὠνομάσθη δὲ ἀπὸ Ἰονίου τὸ γένος Ἰλλυριού , ὥς φησι Θεόπομπος ἐν εἰκοστῷ.
Ιόνιον πέλαγος πρὸς τῇ Ιταλία, οὕτω καλούμενον ἀπὸ Ιονίου, ἀνδρὸς Γλλυριού.
Eustakij Diakon u svojem iztumačenju Dionizija Periegeta (Dionisii Or-
bis Descript . cum Com. Eustath. Ar. Thes . Oxoniae , 1710) ovako se izrazuje
o istoj stvari : λέγεται δὲ Ιόνιος, ὡς τῷ Λυκόφρονι δοκεῖ καὶ τῷ Αἰχύλῳ, ἀπὸ τῆς
Ιούς. διενήξατο γὰρ ἐκείνη, βούς γενομένη , κανταῦθα. οἱ δέ φασιν ἀπὸ Ιάονος ἀνδρὸς Ιτα
Xo , amb lovicu żvèpbę IXλuptz.cũ.
Iszzz.co zzi Iwzwvou tou TęstÇou Enokia się Axoppovx (edit . M. Chr. Gott.
Müller. Lipsię 1811. Vol. II . p. 705) pišu : xxl cto: pév cütw quoì tbv 'Ióvtov
κληθῆναι . Αλλ' ὁ Θεόπομπος καὶ ἄλλοι φασίν, ἀπὸ Ιονίου Ἰλλυριοῦ τὸ γένος, βασιλεύ
σαντος τοῦ τόπου υἱοῦ Αδρίου, τοῦ περὶ τοῦτο τὸ πέλαγος κτίσαντος πόλιν, τὴν λεγομένην
Αδρίαν, ἣν Αδρίαν ἕτεροί φασιν ὑπὸ Διονυσίου, τοῦ προτέρου τυράννου Σικελίας, κτισθῆναι.
Τὸ δὲ πέλαγος, ὡς ἔφην, ἀπὸ τοῦ Ἰονίου ἐκλήθη .
Kad bismo to većma podupirati htjeli točnost trećega čitanja, koje nam
se samo prikazuje kao vjerojatno i logičko , mogli bismo onda izvesti zasvje-
dočenja malo da ne svih prevoditelja Strabonovih . Neka nam dosta dadu
sliedeća tri najvještija i najskorija .
Xylander i njegov izpravitelj Tzschukke ovako prevadjaju onn priepornu
Strabonovu izreku (1. c . ) : „ Theopompus ait, prius nomen esse ortum a viro,
qui istis locis imperaverit, gente Issaeus ; Adriae cognominatum a flumine esse
deductum ".
Karl Kärcher (Strabo's Geographie. Uebers. Stuttgart 1831. Vol. V. p .
593 ) ima : " Theopompus sagt, der eine Name komine von einem Manne , von
Issa gebürtig, der einst über diese Gegenden geherrscht haben soll, das Adri.
atische Meer aber soll seinen Namen von einem Fluss haben " .
Franjo Ambrosoli (Della Geog. di Strab. lib. XVII . Volgarizz . Milano
1833. Vol . III. p. 219) prevadja ovako : „ E dice Teopompo, che il primo di
questi nomi viene da colui , che condusse i Jonii in que' luoghi ed era nativo
d'Issa . l'altro dal fiume Adria." A uz ovo dodaje još sliedeću opazku : „ Così
il Coray. Il testo comune dà la lezione evidentemente guasta v to yevos.
Evo nam dakle po sudu Teopompa u Strabonovih spisih navedenom,
muža rodom iz Visa (Issa) , imenom Jonij , koji je vladao u obsegu stare
Ilirske pri Joničkom moru, i od koga je pače ovo isto more primilo ime.
Ako li je dakle Jonij bio rodom iz Visa ; ako se pjenezi s napisom
.
IONIO nigdje drugdje nekopaju , nego samo na zemljištu Star. Hvara ( Città
Vecchia) u Dalmaciji ; ako li se na nekih od tih pjeneza, bez ikakova traga
da su prekovani bili , čita ipak samoslov PA , koji se od vještakâ Staromu
 S. Ljubić . 401

Hvaru pripisuje ; ako li su napokon bili Hvar Vis, i ilirski otoci na Jadran-
skom moru, negda Jonskom, kako po položaju razmjerno jedan drugomu na
blizu tako oba na glasu po velesjajnoj izobraženosti , po bojnoj slavi i po
velemnožnom kovu svojih pjeneza (što je obširno i obilno dokazano bilo u
" Staro - dalmatinskom Pjenezoslovju “ ) , odakle prem lasna izmedju njih svaka
zamjenitost ; bit će nam dakle dopušteno zaglaviti , da pjenezi , o kojih smo
do sada govorili. nespadaju nikomu drugomu nego Joniju , rodom Iliru iz
Visa , koji će se biti u prastaro doba nastavio , kao što već poznati Ballaeus
i Demetrius Pharius , nasilnikom svoje otačbine , budi to Hvara (kako bi
sami pjenezi tvrdili) budi Visa (po Teopompu u Strabonu), te će se biti to-
liko digao na glasu po pomorskih poduzećih , da je od njega primilo svoje
ime isto Jonsko more.
Glede dobe pako ovih pjeneza neimamo takovih dokaza , koji bi nas
mogli do povjestničke izvjestnosti dopeljati. Ali ako pomnjivo izpitamo iz-
vanjski oblik istih pjeneza , koji nam se izkazuje kao proizvod najsjajnije
dobe grčkoga pjenezoslovja ; ako li pomislimo i to , da je Stari Hvar razoren
bio iz temelja (Funditus , veli Polibius) po konzulu L. Emiliju već godine
219 prije Isukrsta , i da su bili samo iz njegovih podrtina izkopani ovakovi
pjenezi, biti će nam dopušteno i o tom zaključiti, da ovi pjenezi uzlaze ba-
rem do četvrtoga vieka prije Krstova narodjenja.

Prof. Sime Ljubić.

Hrvati

na izmaku XV. i na početku XVI . vieka.

Napisao
Prof. M. Mesić.

Osim inih za obću poviest velevažnih zgoda pada na izmak 15. vieka
početak velikih bojeva za Italiju, koji su učinili te je ta zemlja postala sre-
dištem tadanje europejske politike.
Evropejske glavnije države bjehu se do to doba tako razvile i tada se
nalažahu u takovu stanju , da je prva rieč kod rešavanja velikih pitanja ,
koja su se u sve opasnijoj slici nagomilavala , svakako išla Francuzku i Špa-
njolsku , buduć da su te dvie države bile ne samo najbolje ustrojene , nego
jim je takodjer toli nutarnja koli vanjska politika bila u suglasju s potre-
bami is ćudi dotičnih naroda. Englezka, premda se je nalazila jošte na te-
melju ne posve osiguranu i premda nije obilovala prebogatimi sredstvi, umjela
je ipak, sliedeć pravac dobre politike i mudro rabeć povoljne si okolnosti,
pribaviti svojemu imenu dostojnu važnost. Njemačka , još sveudilj bolujuć sa
402 Hrvati.

starih svojih rana, kojih niti mladjani joj i krepki car nije mogao izliečiti ,
nije mogla steći onakova upliva , kao što ga je negda u cvietu svoje snage
u velikih pitanjih pokazivala. Tako isto bijaše i s Italijom, koja je upravo
s toga postala ciljem smjelih osvojitelja , što je bila razciepana na različite
države i državice , koje se nisu mogle uznieti do pomisli složna i suglasna
djelovanja, niti je mogla koja od njih toliku moć steći , da bi bila prevagu
nad ostalimi držala . Napokon , da nespominjem onih država , koje su bile
odaljene od sveobćih sukoba, spomenut ću još Ugarsku i našu trojednu kra-
ljevinu . Nutarnji i vanjski odnošaji tih kraljevina : nekonsolidirano jim nutar-
nje stanje s jedne strane, a neprestani bojevi s Turci s druge strane , nedo-
pušćahu jim da utiču u uredjivanje europejskih odnošaja inako nego samo
neizravnim načinom .
Nu već i takovo djelovanje zaslužuje pozornost i vriedi da bude po-
bliže ogledano . Medjutim i drugi je jošte razlog, koji nuka na to , da se i
s našega gledišta točnije prodje tečaj i razvitak evropejskih zamršaja na iz-
maku 15. i na početku 16. vieka : one su najme velike zgode i od svoje
strane djelovale na razvitak naše poviesti u toj dobi. To je mene navelo, te
sam se odvažio napisati ovih nekoliko crtica iz naše poviesti u dobi od po-
četka zamršaja u Italiji do izmirenja Mletčana s carem njemačkim. Nu kako
je vele mučan posao , koga sam se latio , to niti sam smio dirati u sva pi-
tanja, koja bi amo zasiecala , niti sam svaku pripoviedanu stvar jednakim
načinom izveo , nego sam neke prilično izcrpio , a druge sam samo u kratko
spomenuo , kako sam gdje imao izvora i inih pomoći.

I.
U kakovu su stanju bili Hrvati u onoj dobi, kada su započele borbe u
Italiji.

Da uzmognemo poznati razlog i pravi značaj svakomu pojavu , koji

nam se bude pokazao na početku i tečajem dobe , o kojoj sam naumio go-
voriti, potrebito je da se ponajprije upoznademo s položajem , u kojem je
označeno doba zateklo našu domovinu.
U onako ozbiljnoj i odlučnoj dobi kao što je bila po Hrvate druga po-
lovica 15. vieka, od prieke bijaše nužde , da sve sile, što jih je narod imao,
budu sjedinjene u veliku svrhu , kako da se spase uvjeti narodnoga obstanka i
kršćanskoga napredka , kojim je to doba sve veća i veća pogibelj grozila.
Nu na veliku nesreću naroda nebijaše u njem takova i tako složna nastoja-
nja oko velikih pomisli , i to nešto krivnjom pojedinaca u narodu samom, koji
su kadri bili žrtvovati svaku svetinju svojoj sebičnosti , nešto pako i rekao
bih još više krivnjom nepovoljnih vanjskih odnošaja . Koliko je slabila na-
rodnu silu već ta jedna okolnost, što su se Hrvati razciepili u dva protivna
tabora, kada je valjalo kralja izabrati po smrti Ladislavovoj ? Pogubne po-
sljedice toga razdvojenja nemogoše se zatrti ni onda, kada je Matija Kor-
vin svu zemlju pod svoju vlast dobio : izmirivši one , koji su dobro mislili
po domovinu, novim zajamčenjem prava i sloboda njihovih kraljevina, onim
 M. Mesić. 403

pako, koji su samo sebe vidili, udjelivši ono za čim su išli, a neke , koji su
mu se još i dulje protivili, zastrašivši strogošću svojom. I poslje toga ostade
jih još više, koji su bezakonjem svojim zemlju tištili i u medjusobnih razprah
dragociene sile tratili ; a to zlo morade postati tim pogibeljnijim , kada je
kralj , koji je inače umio mnogomu zlu na kraj doći , svoju pozornost stao
svraćati na poslove , koji su bili kadri ovjenčati ga viencem slave dobitničke,
ali su ga u isto doba odvraćali od onoga, što mu je bilo ponajprvom zada-
ćom i što je viek njegov od njega prije svega očekivao . U takovih okolno-
stih pade Bosna a zatim i Hercegovina Turkom u šake , te je sada stala
ostala zemlja Hrvatska prva u redu , da suzbija strašne navale turske, koje
su odsada i njoj i preko nje daljim zemljam prama zapadu dodijavale ; a na
drugoj strani oteše lukavi Mletčani kruni kraljevoj a obitelji Frankapanskoj
otok Krk. Kralj Matija ote doduše Turkom neka tvrda mjesta u Bosni , a
medju njimi ponajglavnije Jajce ; sačuva i ono što je u Srbiji imalo njegove
posade, imenito Biograd ; nu više učiniti nisu mu dopuštali njegovi ini po-
slovi, koji mu bjehu toli omiljeli.
Ako nam se već za Matije kralja pokazuje i nutarnje i vanjsko stanje
naše domovine u takovoj slici , što istom da očekujemo od vreména Matijina
nasljednika kralja Vladislava , koji niti je umio sjajnost svojoj kruni uz-
čuvati niti je kadar bio . obuzdati silne oligarhe u raznih kraljevinah svojih,
koji su , služeć samo sebičnim svrham svojim, propast otačbini pripravljali.
Prije medjutim nego li budemo motrili kakova su vremena našoj domovini
nastala s vladanjem Vladislava II. , spomenut nam je što se je zbilo prije
nego li je tomu kralju pravo na krunu ugarsko - hrvatsku odasvuda priznano.
Za dugo se nije znalo, komu će zapasti Matijinom smrću izpražnjeni
priestol. Matija je sve upotriebio što je samo bilo moguće , da kruna dodje
po njegovoj smrti na glavu nezakonitoga mu sina Ivana Korvina . Dočim su
po njegovoj smrti od sina mu odstupili mnogi izmedju onih, kojim je on
moć i slavu udielio i koji su za njega živa vjeru mu svoju zadavali , da će
onako raditi, kako je on želio : bijaše u našoj domovini ozbiljna volja mno-
gim izmedju najznatnijih muževa, da Korvin bude kraljem. Ali da se to
zbude, trebalo je bilo Korvinu kriepke volje i muževne odvažnosti ; pa bu-
duć da on , tada mladac od 18 godina , nije imao tih krieposti , nije mu
moglo pomoći niti odvažno postupanje prijatelja , niti silno otčevo blago i
kraljevska kruna, što je sve u ruku svojih imao . On privoli na to , da mu
budu ostavljena dobra, što jih je od otca dobio, i da bude vojvodom slavon-
skim i banom hrvatsko -dalmatinskim. Tim se načinom ukloni jedna zapreka,
koja je stala na putu mogućim velemožam, kojim je ponajprije bilo do toga
stalo, da se neuvede nasljedstvo na kraljevskom priestolju . Medju ostalimi
pretendenti održa napokon pobjedu onaj , za koga je Stjepan Zapolja lukavim
i potištenim načinom radio, najme česki kralj Vladislav. Nu još prije nego
li je taj novi kralj vjenčan krunom sv. Stjepana, izgubi Ugarska ono , što je
bio Matija u Austriji tolikom krvlju osvojio. Austriji najme, koja je za cara
Fridrika III . toliko pretrpila i tako ponižena bila , nadje se izbavitelj u Fri-
404 Hrvati.

drikovu sinu Maximilijan u. Dok su u Ugarskoj radili o sastavljenju

uvjeta , koji su se imali predložiti novomu kralju, udari Maximilijan na slabe
ugarske posade u zemlji svojega otca, i našavši pomoći i u stanovničtvu ,
lahkom mukom i za kratko vrieme oslobodi sve, što je bilo u ugarskih ruku.
Nu nebijaše njemu volja, da se tim zadovolji. Pozivajući se na ugovor o na-
sljedstvu , štono ga je bio njegov otac s kraljem Matijom god. 1463. sklopio ,
bješe on odma po smrti Matijinoj zahtievao , da bude priznan kraljem ; nu
na glas se njegovih poslanika nije obzir uzeo : zato sada odluči , da će si
oružjem u ruci do priestolja put prokrčiti. I jedva bješe kralj Vladislav okru-
njen od zagrebačkoga biskupa Ozvalda , kad al Maximilijan i zbilja svojimi
četami u zapadnu Ugarsku provali, bivši odlučio da neće počinuti , dok ne-
stigne do Budima grada. Nada mu se pri tom liepa pokazivaše, jer ne samo
što je za kratko vrieme predobio nekoliko gradova , već je mogao još gle-
dati , kako u slavonskoj i hrvatskoj kraljevini sve na to ide, da mu se je
moralo činiti, da će tu doskora sve uzanj pristati, povodeć se za primjerom
nekih od najznatnijih muževa , koji su mu sada već viernost obricali , kanoti
Frankapani, Berislavići , Talovci , Kanižki i dr. Kako mu je s te strane sreća
služila , bio bi u Ugarskoj i dalje dopro , da se nije morao natrag vratiti
zbog pomanjkanja novca za vojsku . Medjutim ojačaju privrženici kralja Vla-
dislava, te Maximilijan izgubi skoro sve, što je bio u Ugarskoj osvojio i što
su njegovi privrženici zanj u Hrvatskoj držali , pa buduć da je u isto doba
Stjepan Zapolja drugoga Vladislavova protivnika, brata mu najme Ivana Al-
berta, u sjevernoj Ugarskoj porazio, to se je moglo očekivati , da će se sada
Vladislavu vierno plemstvo svom silom oboriti na Maximilijana ; nu mjesto
toga dodje sada do ugovaranja o miru medju carem Fridrikom i sinom mu
Maximilijanom s jednu strane i Vladislavom s druge strane. Nakon duljega
ugovaranja bude napokon mir sklopljen u Požunu 7. Studena 1491. Tu
se priznaje Vladislav zakonitim kraljem i pravo na krunu priznaje se njegovu
potomstvu ; nu za onaj slučaj , da on umre bez odvjetka i da mu nestane po-
tomstva, daje se pravo nasljedstva na ugarsko- hrvatskom priestolju Maximi-
lijanu i njegovu potomstvu . Osim toga glavnoga sadržaja sklopljenoga mira
zanimaju nas jošte neke posebne točke : kanoti ona , u kojoj se veli , da će
Vladislav u svoju milost primiti sve one, koji su bili pristali uz Maximilijana,
i da će jim dopustiti , da i u napredak mogu Maximilijanu izvan države slu-
žiti ; zatim još i ona , kojom se odredjuje , da će svi oni gradovi , koje je bio
za rata nzeo Maximilijan ili tko drugi , povraćeni biti svojim pravim vlastni-
kom ; nu Trsat, " za koji se veli ", da je u carevih ruku , da ima caru ostati
sa svim svojim pristojanjem do njegove smrti , a poslje da ga ima Maximili-
jan povratiti.
Na taj način dakle bude Vladislavu kruna zajamčena a velmožam saču-
van kralj , kakova su si samo željeti mogli . Više je plemstvo s nevoljom pod-
nosilo odredbe kralja Matije , kojimi je on moć svoju kraljevsku ukriepiti i
uzvisiti nastojao , postupajuć pri tom više puta tako , da se u istinu nije
mnogo obazirao na postojeći državni ustav : zato su velmože sada od novoga
 M. Mesić . 405

*
si kralja zahtievali , da dokine sve , što je bilo nova za prijašnje vlade uve-
deno . Pošto je to bio Vladislav stranom već prije krunjenja obećao , zado-
voljio je poslje zahtievanja stališa svečanim načinom na početku god . 1492 .
I sam dakle Vladislav privoli , te su mu iz ruku iztrgnuta sredstva, na kojih
se je osnivala moć njegova predšastnika . Tim što se je medju ostalim od-
rekao novoga poreza , štono je bio uveden za kralja Matije , bijahu državni
dohodci u toliko umaljeni , da se nije mogla držati stalna vojska , koja je
upravo sada bila toli potrebita i zbog neprestanih skoro bojeva s vanjskimi
neprijatelji i zbog novoga načina vojevanja , koji se je tada stvarao. Crna
četa, koju si je Matija bio ustrojio skoro iz sve samih slavjanskih živalja , i
s kojom je toliko puta svladao i vanjske neprijatelje i domaće svoje protiv-
nike , morade se odmah na početku vladanja Vladislavova razpasti, buduć da
nije mogla biti držana u zaptu , jerbo nije uredno plaćana. Buduć da je dr-
žava upravo to doba imala velikih potreba , to se je na saborih često o tom
radilo , da se odluči kako da budu namirene; nu nigdje se nije pokazivalo
volje za žrtve : jedni bi na druge svaljivali breme, a u tom bi se samo svi
slagali, što je od krune mnogo zahtievano , premda su joj slabi porezi dozvo-
ljavani, pak i od onoga što je dozvoljeno i sabrano, dobar je dio dolazio u
ruke pohlepnim velmožam stranom po kraljevoj milosti, stranom po prevari
visokih dostojanstvenika . Da uza takove okolnosti nemože rieči biti o kako-
voj snagi izvršujuće vlasti, suvišno bi bilo i spominjati Nu uza sve te goleme
nedostatke, koji označuju vladanje Vladislavovo , bilo bi se nutarnje stanje
države još nekako uredilo, da nije bilo ljudi , koji su navlaš u narodu uzdr-
žavali nezadovoljstvo, da tim putem dodju do onoga, za čim su težili. Burno
doba, slabost kraljeva i okolnosti nepovoljne davahu jim dovoljno pomoći za
njihove opake namjere . Već na početku Vladislavova kraljevanja pojavi se
medju plemstvom veliko nezadovoljstvo , i to zbog onoga mira , štono ga je
bio Vladislav učinio s Fridrikom i Maximilijanom Buduć da se je uvjeti toga.
mira imalo dokinuti pravo plemstva kralja si birati, zato nije ono ni čuti
htjelo o njem, kada mu je predložen na saboru g. 1492 , da ga potvrdi, te
nije ostalo Vladislavu ino , nego da napose nastoji oko pojedinih velmoža ,
da na taj mir pristanu , kao što su to neki i učinili . * )
I u našoj je domovini borba za priestolje prestala kada i u Ugarskoj ;
pak kao što je Maximilijan , dok je krunu ugarsko - hrvatsku tražio , mnogo
privrženika u naših zemljah nalazio , tako mu se pokazaše Hrvati priklonimi
i onom prigodom, kada je medju njim i Vladislavom mir učinjen , koji je
njegovu rodu imao put pripraviti na ugarsko -hrvatski priestol : hrvatsko bo
plemstvo i najviši zemaljski duhovni i svjetski dostojanstvenici pristadoše na
rečeni mir stranom odmah kako je bio sklopljen, stranom za sabora god.
1492. Medju onimi , koji su to učinili u posebnih za tu svrhu izdanih izprava

*) Suvišno mi se je činilo, da navodim izvore za fakta, na koja se opire dosadanje

moje pripoviedanje, jerbo se nalaze u svakoj boljoj poviesti , koja govori o ovoj
dobi.
Književnik I., 3. 27
406 Hrvati.

čitamo poime Ozvalda zagrebačkoga, Stjepana sriemskoga i Luku, bosanskoga

biskupa, ') zatim vojvodu slavonskoga Korvina , bana Ladislava Egervara , više
knezova Frankapana , kneza Karla Krbavskoga , Blagaje , Zrinjske i dr. , 2) a
poslje je to isto učinio kašnji ban Ladislav Kanižki.³) Pošto se je Vladislav
izmirio s Maximilijanom, i pošto je, da si steče čim veću privrženost i ljubav
Hrvata, slobode jim i pravice starodavne g . 1492 svečano potvrdio , *) prestao
je barem jedan povod borba u zemlji ; nu od svih nutarnjih nevolja
JJ mogla
bi se bila zemlja samo onda oprostiti , da je bilo kormilo vlade u krepčih
ruku nego što je bila ruka Vladislavova ili vojvode Ivana Korvina, i da su
mogući velinože kadri bili obuzdati strasti svoje za ljubav domovini , koja se
je u sveudiljnoj opasnosti nalazila.
Budući zemlja u tako neuredjenu stanju , valjalo joj je s Turci bojak
biti, da obrani svoje medjaše. Turci provale na hrvatsko zemljište već godine
1491 ; nu taj put budu negdje na Uni krvavo potučeni od bana Ladislava
Egervara , s kojim se je bio združio Bernardin Frankapan, Karlo Krbav-
ski i drugo hrvatsko plemstvo, 5) odlikovavši se u boju osobito Bernardin
Frankapan. Turci nisu medjutim za dugo mirovali , nego su još iste i slje-
deće godine o tom osobito radili , kako da osvoje Biograd i Jajce ; ali jim
je to sretno zapriečeno, te su se zato okanili na časak navaljivanja na Vla-

1 ) Kollar , Auctuar. dipl. ad Urs. Velium , br. XI. 260 .

2) Lichnowsky , Regest. VIII. sv. DCXCVIII. 1729. g. 1492 7. Ožujka u
Budimu : Johannes Corvinus , Dux Sclauonie, Oppauie et Lipthouie . .
Laurencius dux de Wylak , Banus Machouien. 1732 : Ladislaus de
Egerwara , Dalmacie, Croacie et Sclauonie Banus. Bernardinus de Fran-
gepanibus , Segn., Wegl. et Modrus. Item Nicolaus , Joh. et Michael
de Frange pan. Carolus comes Corbauie. Stephan. et Michael co-
mites de Blagay. Petr . et Paul. comites de Zriny. Joh. Heny ng de
Zomzedwara. Johannes Keglewyth ceterique Barones pro ce-
res et nobiles regnor. Croacie et Sclauonie ( 63 pečata ; stranom
otrgnuta).
Hrvatsko je plemstvo pod predsjedničtvom bana Ladislava Egervara držalo 7 .
Ožujka 1492 sabor („, regnicolarum generalis congregatio ") u Budimu i tu je
pristalo na požunski ugovor. Iza bana se odmah navadjaju Frankapani : Bernar-
din, Nikola, Ivan i Mihovil, zatim Karlo Krbavski, Mihajlo Blagajski, Petar i
Pavao Zrinjski, Ivan Hening Susjedski, Balša vojvoda sv. Save itd. Listinu vidi
kod Firnhabera : Beiträge zur Gesch. Ungarns p . 137 .
3) Kollar , Auctuar. 323 .
4) Corp. Jur. I. 269 , i Kukuljević, Jura III. 11 .
5) O toj bitki pripovieda Bonfin (izd. god. 1606 ) dec . V. lib . II. 700 ; Tu-
bero (izd. god . 1603 ) lib . IV. 76. Istvánfi (izd. 1724 ) II. 11. Pray ,
Annal (izd. 1767) P. IV. 227. Krčelić , Notitiae 307. Svi oni, osim Tube-
rona, stavljaju vrieme bitke u dobu banovanja Emerika Derenčina, a ipak opi-
sujuć okolnosti državne, u kojih se je zbila, tako govore , izuzam jedinoga Bon-
fira, da se vidi , da su mislili na g. 1491 ; te pako godine kao jošte i godine
1492 u mjesecu Rujnu bijaše banom Ladislav Egervari (V. Kukuljević ,
Monum. histor. Slav. merid. 148 ) : i zato sam pristao uza Tuberona, koji toga
bana zove Ladisl. Hederius. Ako se sravna navedeno mjesto iz Bonfina s drugim
d. V. 1. IV. 725, to se čini, da je i on mislio na bana Egervara .
 M. Mesić. 407

dislavove zemlje , pak su pošli plienit Kranjsku, Korušku i Štajersku ; nu i

na tih stranah budu kod Bjelaka hametom potučeni .
Hrvatska nije medjutim trpila samo s navaljivanja vanjskih neprijatelja,
nego su joj u isto doba dodijavale jošte domaće borbe , i to upravo me-
dju onimi, na koje se je imala još najviše oslanjati. Spomenici¹) davaju naj-
veću važnost borbi, koja se je to doba bila zametnula u obitelji Frankapan-
skoj, a naročito medju knezom Bernardinom , Stjepanovim sinom, i knezom
Ivanom , sinom Sigmundovim , 2) te s tom borbom spajaju pogubne po svu
zemlju posljedice. Frankapani nikako nisu mogli pregorjeti , što jim je bio
Matija kralj kao privrženikom Fridrikovim toliko gradova oduzeo . Matija jim
je doduše nešto i povratio ; nu još je dosta toga ostajalo, što jim nije vra-
ćeno. Zato se je sada medju njimi radilo , da se opet dobave svoje djedovine ;
ali pri tom nebijaše medju njimi sloge i sporazumljenja ni sada ni kašnje. S
takovih povoda nastadoše medju njimi smutnje . Korvinu bijaše kao vojvodi i
banu zvanjem , da razpravi nastale razmirice ; ali se Frankapani nehtjedoše
pokoriti njegovu sudu , pozivajući se bez dvojbe na imunitete, kojimi jih bješe
nadario Bela IV. , i na zakon sabora g. 1486, kojim se je odredilo , da na-
sljednim grofovom iliti knezovom , medju koje su spadali i Frankopani, Kr-
• !
bavski, Zrinjski, samo kralj suditi ima . ) Taj odpor dodija na toliko Ivanu
Korvinu, komu je vladanje i onako mnogo tegoba zadavalo , te se je radje
odrekao svoga dostojanstva nego da i nadalje bude vladarom samo po imenu .
Njega je moglo na popustljivost jošte i to sklonuti , što je namjeravao za
ženu si uzeti Bernardinovu kćer Beatricu. Pošto se je pako on svoga dosto-
janstva g. 1493 odrekao, podieli kralj Vladislav bansku čast Mirku Dren-
činu , koji je prije bio Korvinovim kapetanom u gradu Senju , i Ivanu
Botu od Bajne. Sada dakle udari Bernardin na Senj , da ga opet spravi
pod svoju vlast ; nu morade uzmaći pred banskom vojskom , te se baci u
tvrdi grad Brinje , kamo je odmah za njim i banska vojska potekla , te mu
Je grad obsiedati počela. Tu pade ban Ivan Bot ; obsiedanje nastavi sam
Drenčin : nu doskora učini mir s Bernardinom pod nekimi uvjeti , jerbo su
mu glasovi doprli, da je Turčin opet u zemlju provalio.
Bosanski paša Jakub, da osveti Turke , što su prošle godine kod Bje-
laka poraženi, ) provali u Kolovozu 1493 preko Une i Kupe do Kranjske i

1) V. Bonfin , d . V. 1. III . 706 Tubero , 1. IV. 116. Istvánfi II. 17. O

smutnjah pako u obće kod Theinera , Vetera Monum. hist. Hungariam sacr.
illustr. II. 541 (DCCXXVII) .
2) Tako mislim o rodu Ivanovu, sliedeć Tuberona, 1. V. 116 , gdje se on zove
Zethinensium princeps ; i Istvánfija, koji ga takodjer zove Cetinjskim, II.
19. Kukuljević pako drži toga Ivana sinom Bartolovim (Leptir, 1860. 157 ) ; nu
Ivan Bartolov, ako se nevaram, obično se Anžom naziva, i to je onaj Anž, koji je
i poslje duže vremena živio .
3) Corp. Jur. I. 234. čl. 21 .
4) Bonfini Tubero baciše grdnu osvadu na Bernardina Frankapana ; biedeć
ga Bonfin, da je on tobož Turke pozvao, dok je bio obsiedan u Brinju , nebi li
tako prisilio bana Drenčina, da se kani daljega obsiedanja ; Tubero pako spoči-
*
408 Hrvati.

Štajerske , te ju strašno pohara i veliko množtvo naroda zaplieni. Maximili-

janov vojvoda Jakov Sekelj pohiti , da Turkom otme roblje ; nu oni izmaknu
preko Kupe i doskora padu na Krbavsko polje blizu Udbine . U hitnji
se skupi hrvatska vojska , da Turkom na put stane i oslobodi jadno roblje ,
koje je silnik Turčin u sužanjstvo vukao. U tabor bana Drenčina prispiju čete
kneza Bernardina Frankapana i njegova odprije protivnika kneza Ivana i ro-
djaka jim kneza Nikole , sina njihova strica Bartola ; tu se nadje i Karlo
knez Krbavski, Petar Zrinjski, Jure Vlatković : a svega se skupi po prilici
8000 junaka. Mnijuć Turci , da u Hrvata mora biti još i više vojske , liepo
su blago nudili banu Drenčinu, ako jih pusti mirno proći preko granice hr-
vatske ; pak bi ban bio na to još i pristao , jerbo se je bojao , da hrvatska
vojska nije kadra s dobrom se nadom ogledati s Turci , koji su na broju bili
silniji ; ali tu stupi predanj knez Bernardin , te mu stane u zboru vojevoda
spočitavati, da je plašivica i da zaboravlja na svoju svetu dužnost, rekavši mu
ujedno , da će on, Bernardin, i sam udariti sa svojimi na svu tursku vojsku .
Nije dakle bilo Drenčinu drugo , nego je valjalo privoljeti na boj . Bitka za-
počme. Hrvati udaraju na Turke kao razjareni lavi ; ali i Turci hrabro odbi-
jaju nasrtajućega neprijatelja. Već je pao mnogi junak i na jednoj i na dru-
goj strani ; nu još se nezna čija će biti pobjeda . Od naših pade knez Ivan
Frankapan ; da mu mrtvo tielo nepade Turkom u šake, poleti Jure Vlatković
s junačkom si družbom na onu stranu, gdje je on poginuo ; ali i Jure bude
posječen u boju s neprijatelji , koji ga bjehu sa svih strana zaokupili . Vi-
deći Jakub, da je i njegovih borioca već prilično ponestalo, pusti u boj i
ostale konjanike, koji su još na miru stali.Bitka postaje sve žešćom ; naši se
bore junački, nu težko jim je već odoljivati, jerbo je već mnogo junaka bilo
popadalo. Knez Bernardin , koji je sve dosad hrabro neprijatelja odbijao, iz-
gubi napokon svu nadu te nagne uzmicati , a tim uvede takov nered u krš-
ćanskoj vojski , da je uzalud bilo sve nastojanje Drenčinovo, da se vojska
drži u skupu i da nastavi boj. Turci se obore ponovljenom silom na pobu-
njene kršćane, te učine medju njimi strašnu sječu . Ban Drenčin i knez Ni-
kola Frankapan padu jim živi u šake ; još i više drugih dodje u njihovo
robstvo, a mrtvih ostane od kršćanske strane na bojnom polju preko 7000.¹)

tavajuć i njemu i ostalim knezovom hrvatskim, da su željeli, da jim ban bude

poražen, tobož zato, da jim kašuje nebude mogao dodijavati. Nu Bernardina je
lahko obraniti od te osvade : jerbo već i sam Tubero veli , da se pravo nezna,
da li je istina (non est compertum), što je on bio nepovoljna po hrvatske kne-
zove od nekud začuo ; zatim valja pomisliti , da je u boj išla ne samo banova
vojska, nego su tu bile takodjer čete pojedinih hrvatskih knezoa. Glede Bernar-
dina pako napose poznato je, kao što ćemo i mi vidjeti, da je upravo on silio,
da se s Turci bitka zametne ; nadalje neima medju suvremenici, kojim je zgoda
bila potanko poznata, nijednoga, koji bi nanj spomenutu ljagu bacao, usuprot pako
ima jih, koji nemogu dosta nahvaliti njegovu revnost u vojevanju na Turke, kao
što mu je za to n. p. Simun Kožičić na lateranskom saboru sjajnu svjedočbu dao .
1 ) Za taj boj s Turci v. Bonfina , Tuberona i Istvánfija na navedenih
mjestih, zatim suvremenu bilježku popa Martinca , pisca novljanskoga časoslova
 M. Mesić. 409

" I t'gda načeše cviliti rodivšie i vdovi mnoge i proči ini. i bist skr'b'
velija n' vsěh' živućih' v stranah' sih ', jakaže nêst' bila ot vrêmene tatarov'
i gotov' i atelja nečistivih'. " Timi riečmi zaključuje suvremenik pop Marti-
nac¹) svoju pripoviest o boju na Krbavskom polju, i one bi nam same već
bile dovoljne, da si pomislimo , kakove su strahote Turci počinili , održavši
pobjedu, po svoj gornjoj Hrvatskoj, a poime po Lici i Krbavi . Nu nije taj
poraz Hrvata samo njihovu domovinu užasom napunio i njim divljač tursku
u takovoj slici pokazao, da je već tada mogla postati u narodu rieč : Kuda
-
turski konji prodju, tu trava više neniče, 2) – nego se je njihova nesreća kosnula
i drugih naroda, osobito pako bližnjih, koji su najme znali, čemu se imadu
i sami nadati , ako bude porušen bedem , koji je dosele priečio , te se nije
mogla turska poplava u svem svojem bjesnilu dalje prama zapadu razširiti.3)
Tu nas svakako najviše zanima, da čujemo , kako je primljen glas o nesreći
Hrvata u Ugarskoj, s kojom su bili Hrvati u državnoj zajednici, zatim kako
ga je primio Maximilijan , kojega su se zemlje Hrvatske držale i koji je , kao
što smo vidjeli, medju Hrvati toliko privrženika imao .
Kralj je Vladislav sazvao sabor u Budim na 28. Rujna. Lahko je
vjerovati, da je duboko bio tronut i kralj i plemstvo zbog nesreće, koja se
je u Hrvatskoj dogodila ; nu tako bi isto svatko očekivao, da su se stališi tom
prigodbom bavili odredbami, koje bi bile podobne domovinu od daljih nesreća
obraniti ; ali o tom neima ni glasa . Svatko je dopuštao i uvidjao , da je dr-
žava u nevolji ; ali nitko nije bio tako prost od predsuda i strasti, da bi
bio priznao, da su zlu , koje je državu tlačilo , velikom stranom sami velmože
krivi, nego se je sva krivnja bacala na kralja Vladislava , komu je palatin

kod Kukuljevića , Monum. hist. 154, gdje izvoli ovako stvar izpraviti : tu
bilježku smatraj kao nastavak bilježke pod CXLIII ; odbaci pet prvih redaka do
rieči „ i k tomu " , pa sve zatim drži bilježkom popa Martinca . Tako valja po
izvorniku. Napokon H a m mer II. 305.
¹) 1. c.
2 ) Tubero (rodj . u Dubrovniku g. 1455 , † 1527 ) 1. VI . 130 veli : Nam ut apud.
Dalmatas in proverbio est. Quodcunque solum Turcae equorum suorum ungulis
attigerunt, illud de caetero ne vernis quidem imbribus revirescere aut herbis
vestiri.
3) Papa Alexander VI. , šaljuć još iste g. 1493 svoga legata a latere Ursa de
Ursinis u Ugarsku, Česku i Poljsku, spominje u listini, kakove su strahote Turci
po Hrvatskoj počinili. Theiner , V. Mon. Hung. II. T. DCCXXVII . 541 .
Odredjujuć pako sljedeće godine, da se neka crkvena dobra imaju pridržati apo-
štol. blagajni za križarsku vojnu na Turke, navodi tomu za razlog medju osta-
lim , kako su Turci prije jedne godine sva Hrvatsku poharali i vele mnogo krš-
éana u težko robstvo odveli . Theiner , V. Monum . Slav. M. 1. T. DCCXXIII.
537. Kada je Karlo VIII. g. 1494 u Italiju provalio, pozivao je Mlečiće
u savez ; nu oni se nehtjedoše na ništa obvezati, spominjuć francuzkomu kralju
koja pogibelj prieti od Turaka , pošto su prošle godine porobili Hrvatsku, a
te navalili na Biograd s jedne strane, a s druge prodrli u Kranjsku do Ljub-
ljane. Romanin , Storia docum . di Venezia. V. 46. - Što je činio Maxi-
milijan na glas o nesreći Hrvata, odmah ćemo vidjeti .
410 Hrvati.

Zapolja po dogovoru s najodličnijimi medju velmožami čitav red grieha oča-

tio . Kralj se je branio od tih strašnih osvada, kako je najbolje umio . Smjelo
je spočitao velmožam, da se medju sobom u domovini bore, mjesto da podju
na neprijatelja ; lopustio je i priznao, da je bezposlen boravio u Budimu , ali
da ino niti nije mogao činiti , buduć da ga nitko nije slušao, kada je velmože
i plemstvo a oružje zvao ; proti osvadi , da potiplje državne dohodke , pri-
mietio jim je , da toga niti nije mogao činiti , buduć da je dobio četrdeset
tisuća dukata od svega, što mu je bilo dozvoljeno i obećano, te je zato mo-
rao na potrebe i poslove ugarske svoje države trošiti dohodke , što su mu
dolazili iz Česke. Nezadovoljstvo, koje se je tu pokazivalo proti kralju , nije
nikomu išlo toliko u prilog, koliko Stjepanu Zapolji , koji je svim svo-
jim nastojanjem na to išao , da ne samo Maximilijanu otme svu nadu na-
sljedstva na ugarsko-hrvatskom priestolju, nego upravo da svojemu sinu put
prokrči na taj priestol , kao što je to jasno dokazano zakonom , koji je
na tom saboru stvoren o načinu , kako se ima čuvati sv. kruna. ' ) Dočim da-
kle taj put od strane stališa ništa nije učinjeno za obranu domovine , učinio
je kralj Vladislav za Hrvatsku svoju kraljevinu barem najnuždniju odredbu ,
davši joj novoga bana u osobi Ladislava Kanižkoga , komu je do-
bavio takodjer nešto vojske , kao što veli Istvánfi, i kao što svjedoče naredbe,
što jih je kralj sljedeće godine novomu banu upravo glede te stalne vojske
davao. ) Uostalom mislim, da se nevara Szalay, kad uzima, da je Vladislav
gledao imenovanjem Kanižkoga ublažiti Maximilijana, komu nije mogao želje
izpuniti nit na budimskom saboru, da stališi najme priznadu austrijskoj kući
pravo nasljedstva na ugarskom priestolju , kao što je to bilo utanačeno u
poznatom nam požunskom ugovoru.3) Što je pako Maksimilijan sam mi-
slio da mora činiti, kada su mu stigli glasovi o zgodah u Hrvatskoj, o tom
nam je najboljim svjedokom njegovo pismo, upravljeno prelatom, baronom ,
velmožam i stanovnikom Hrvatske kraljevine " iz Radgone na 20. Listopada
1493. Starajući se on za sjegurnost svojih vlastitih zemalja, kojimi je sada
već nakon smrti svoga otca ( 19. Kolov.) sam vladao, i povrh toga smatrajući
bez dvojbe svojom dužnošću , da se pobrine za kraljevinu , koja je jednom
imala , kao što se je nadao , zapasti u . nasljedstvo ili njemu ili njegovu od-
vjetku , i u kojoj je bilo toliko znatnih muževa , koji su svedjer s njim bili
u bližem savezu , upravio je ono pismo na hrvatske stališe , te jim u njem
javlja, da je naložio Ivanu Kanižkomu , banovu bratu, i Sigmundu de Wels-
perg, da se pridruže Hrvatom sa svojimi četami , čim budu na to od hrvat-
skih stališa pozvani ; a to veli Maximilijan da je zbog toga učinio , „što
ugarski kralj Vladislav sada nemože poslati dovoljnih četa, koje da se Tur-
kom opru . " 4) Znajući mi medjutim, s kolikimi se je tegobami imao boriti

1) Bonfin , d. V. 1. III. 709. Istvánfi II , 19. III . 20 .

2) Istvánfi , II, 19. Krčelić , Not. 300 .
3) Szalay , Magyarország története, Ill . 399 .
4) Lichnowsky , Regest. Vlll. sv. DCCXIII. 1994. „Crudelem ac horrendam
siragem a Turcis . . . nuper in Croatia factam breui transacti temporis curiculo perce-
 M. Mesić . 411

Maximilijan u svih svojih podhvatih , dobro ponjamo , da Hrvatom ni s te

strane nije mogla doći znatna pomoć, i u tom nas mnienju ni to nesmeta,
što znamo , da je Maximilijan izviestio papu Aleksandra VI. po svojih posla-
nicih (kojim je u Rim pisao 19. Travnja 1494) , da je odlučio sam vojsku po-
vesti na Turke , pače da je već i poslao nešto svoje vojske u Hrvatsku : jer
da je nuždno za obranu njegovih zemalja, da drži u Hrvatskoj vojsku i po-
sade, buduć da Turci svakdan u Hrvatsku provaljuju i iz nje na plien često
zalaze, - a to mu se čini tim potrebitije, što je poljski kralj sklopio s Turci
primirje, te se misli, da će to isto učiniti i ugarski kralj . Ugri najme , veli
Maximilijan, neuzdaju se u svoje sile niti u pomoć drugih kršćana, nego
misle, da će biti najsigurniji, ako se s Turci primirje sklopi : zato da su svi
na to skloni, da se s Turci ugovara o miru ili o primirju . Maximilijan moli
medjutim papu, da Vladislava i Ugre od toga odvrati. ) Premda dakle , kao
što rekoh, ni odatle nije mogla doći Hrvatom znatna pomoć , to nam ipak
ostaje ovaj čin Maximilijanov važan, jer nam daje priliku, da vidimo , kako
su se razvijali odnošaji medju njim i Hrvati.
Hrvatom nije moglo biti prave pomoći bez valjana i čvrsta uredjenja
nutarnjih domaćih njihovih odnošaja ; nu upravo u tom nije ni kod njih ni
kod Ugra poslje bitke na Krbavskom polju nastupilo sretnije stanje, nego je
dapače neko vrieme bilo mnogo žalostnije nego li prije . Kod nas je osobito
velikim smutnjam povod davan borbom medju Korvinom i zagrebačkim bis-
kupom Ozvaldom za dobra crkve zagrebačke, u kojoj su se s jedne i s druge
strane i hiljade u boj vodile, te koju je najprije ban Ladislav Kanižki nekako
izravnao, a poslje sam kralj Ladislav svojom odlukom odstranio ; 2) u Ugar-
skoj su isto tako velmože bili u medjusobnih borbah, neizuzimajući niti pa-
latina Zapolju , koji je poput inih tudja dobra, a naročito Korvinova, na silu
otimao ; nu najvećim zamršajem dade u to doba povod stvar sriemskoga voj-
vode Lovre Iločkoga. Uzeti nam valja , da je i kralj Vladislav sve onako ,
kako je slab bio zarana uvidjao, da treba čim prije na kraj stati neredom i
nasilju, koje je gutalo tako rekuć sve najljepše sile u državi . U to je ime,
kao što se je u Ugarskoj obće mislilo , u prvoj polovici g . 1494 sa svojim
bratom , poljskim kraljem, savez učinio , u kojem su si braća uzajamno pomoć
obećala proti velmožam nasilnikom ; 3) a njegov mu je vojvoda i iskreno odani
privrženik knez Pavao¹ ) svjetovao, da se povede čestit boj na Turke, a ime-
nito da se udari na Smederovo : jer da će takov boj ne samo bojnu slavu
Ugra ponoviti , nego će još i konac učiniti domaćim razpram i medjusob-

pimus". A za ugar. kralja veli : „, quoniam Wladislaus Hung. Rex imprae-

sentiarum sufficientes copias ad obsistendum Turcis ordinare nequeat.“ -
1 ) Theiner , V. Monum. Slavor. m. I. T. DCCXXII. 535 .
2 ) Bonfin , d . V. 1. III. 713 i d . V. 1. V. 725. Krčelić , Not. 300 .
3) Bonfin , d. V. l . III. 713 i. d . V. I. IV . 716.
Pavao je i to doba, tečajem naime g. 1494 hrabro Turke odbijao i u zemlju
jim na plien zalazio . Prigodom jurišanja na neki turski grad u Smederevskoj
okolici izvede neki Hrvat djelo osobita junačtva ; o čem Bonfin d. V. 1. III.
712.
412 Hrvati.

nim borbam velmoža i njihovu navaljivanju na krunu . ) To se doduše

nije izvelo , jerbo je knez Pavao doskora umro ; nu kralj se je ipak još prema
koncu g. 1494 odvažio , da pokori jednoga izmedju najmogućnijih velmoža ,
najme Lovru Iločkoga i njegove saveznike i pomoćnike . Kralj je mi-
slio, da ima dovoljno razloga , da drži Lovru svojim osobnim protivnikom i
nepokornim podanikom ; k tomu su opet drugi dolazili, koji su Lovru bie-
dili, da s Turci stoji u sporazumljenju , premda suvremenik Benfin nebi-
jaše o tom osvjedočen ; bilo jih je napokon, kojim je Lovro zbilja štete uči-
nio i koji su iskali priliku , kako da opet dodju do onoga , što jim je bilo
bezpravno ugrabljeno, a bez dvojbe se je nalazilo i zavistnika i takovih ljudi,
koji su željeli takovo komešanje, nadajući se od njega za se kakovoj koristi.
Gdje je toliko toga govorilo proti Iločkomu , tu nije mogao kralja odvra-
titi od njegove namjere niti Toma Bakač, koji je tada bio gjurskim biskupom
i kraljevskim kancelarom, spomenuvši kralju, da Iločkoga treba štediti, jer da
je on u savezu s palatinom i da je š njim sklopio ugovor, po kojem su imala
dobra onoga izmedju njih, koji bi umro bez mužkoga odvjetka , na drugoga
spasti. Studena dakle mjeseca započme boj na Lovru Iločkoga. ) Glavni
grad Lovrin, Ilok, pade još god. 1494 ; a pošto se je to zbilo , pošalje palatin
Zapolja k Vladislavu svoje ljude, po kojih mu je spočitavao , da vojujuć na
Iločkoga radi proti pravu i zakonu : nu kralj se tim nije dao smesti, pače je
sjetio i palatina na njegova bezakonja i opomenuo ga, da bude drugi , ako
želi sačuvati njegovu (kraljevsku) milost Kraljevski su dakle vojevode, medju
kojimi nalazimo i srbskoga despota, nastavili god . 1495 jurišanje na Lovrine
gradove , u našoj zemlji i u Ugarskoj ; a Vladislav je medjutim pozvao u Vi-
roviticu stališe svoje slavonske i hrvatske kraljevine, da š njimi uredi neke
javne poslove. Tu je opet povjereno s podpunim zadovoljstvom svega plem-
stva" vladanje pomenutih kraljevina Ivanu Korvinu ; tu je kralj riešio više
razpra medju pojedinimi velmožami, koji su sada, kao što primjećuje Ist-
vánfi, nešto voljniji bili kraljevu poslušati, gdje su motrili, što biva s Iločkim ;
tu su naročito biskupu Ozvaldu vraćena neka dobra i opetovano mu je za-
jamčena desetina, za koju je već prije toliko pravda imao s nekimi iz-
medju stališa ; tu je napokon odredjena novčana pomoć za 10.000 konja-
nika, koji su imali zemlju od Turaka braniti : 3 ) što je bilo tim nuždnije, bu-
duć da su Turci još i prošle godine radili da Jajce osvoje.¹) Dočim je Vla-
dislav tim načinom, upotriebivši zgodnu priliku, ponešto barem osigurao sve-
tinju prava pojedinaca i uredio obranu zemlje, trebalo je i njemu i Korvinu
još i na to paziti, da se Hrvatom, koji su brižno čuvali svoja javna prava,
nedaje od strane vlade nikakov povod nezadovoljstva : s toga su oba u to

1 ) Szalay , III. 403.

2 ) Bonfin , d. V. I. IV. 720. Tubero , l . V. 120. Istvánfi , III, 22. Re-
gistrum om. provent. regal. kod Engela , Gesch. der Nebenländ. I. 18 .
3) Bonfin , d. V. 1. V. 725. Istvánfi , III . 25. Krčelić , Histor. Eccl.
Zagrab. 190.
4) Krčelić , Not. 300 .
 M. Mesić. 413

isto po prilici vrieme svečano obećala, da se vicebanom nikada neće tudjinac

učiniti.¹) Korvin , opet učinjen hrvatskim banom , pridruži se sa svojimi
četami k četam kraljevskim, koje su medjutim dalje osvajale gradove Lovre
Iločkoga . Pošto je Lovro već bio izgubio ponajveću stranu svojih dobara ,
iskao je od kralja po svojih ljudih , da mu stvar bude dana saboru na rie-
šenje ; nu kralj mu nije volje izpunio , te tako nepreosta ino Lovri nego da
se pokori : što je i učinio, nu tako potištenim načinom, da je svu krivnju sa
sebe svalio na Bartola Berislavića , vranskoga predstavnika , na koga je sve
i najgrdje potvore izrigao . Bartol bude zato u gvoždju u Budim poslan , a
njemu obeća kralj milost. Lovri su poslje i dobra vraćena odlukom držav-
noga vieća (g. 1496 ), nu pod taj uvjet, da po njegovoj smrti , ako neostavi
mužkoga odvjetka, pripadu državi ; Berislavić je pako na saboru (g. 1495)
odsudjen na doživotni zatvor.2)
Vladislav se je jednom hvalio , da je i neprijateljske stranke u državi
izmirio i sa susjedi, Niemci, Poljaci i Turci mirne odnošaje narodu svomu
pribavio, - is Turci je najme g . 1495 sklopio primirje na 3 godine, u ko-
jem je i to bilo utanačeno , da Turci povrate one sužnje , što su jih bili za-
robili u boju na Krbavskom polju , koliko jih je tada bilo živih ; i da nena-
valjuju ne samo na Vladislavove zemlje, nego niti na Štajersku, Kranjsku i
Korušku.3) Pravo je imao ponešto Vladislav, ako su se stvari motrile samo
s vana , nu tko je umio dublje zaviriti u nutarnjost sa mu Vladislavom, kao
što se je s nekim ponosom hvalio , uredjenih odnošaja, morao je opaziti , da
je skoro u svem ostalo dovoljno zameta za nove zamršaje, za još veće i
pogubnije po državu nevolje .

II.

Karlo VIII. osvaja Napulj g. 1494-5 ; nu skoro ga opet ostavlja, Ljuder it

XII. osvaja Milan g. 1499, Bajuzid počima boj na Mletčane g. 1499. Hr-
ratske i ugarske stvari od g. 1495-99. Hrvati u boju s Turci . Savezi krš
ćanskih vlasti proti Turkom god. 1500. Dalji tečaj turskoga rata. M'etéani se
mire s Turci na koncu g. 1502, a Vladislav g. 1503,
U takovu dakle stanju bijaše naša domovina , kada su započeli veliki
sukobi poglavitih vlasti onoga vremena ponajprije u Italiji , koji su morali
imati tim ubitačnije posljedice, što se sviet nikako nije mogao nadati , da će
jim se doskora konac učiniti : jerbo ako je bilo mučno pomisliti na kakovo
izravnanje opreka , koje su se pokazivale u težnjah i manjih vlasti, što se je
istom imalo očekivati od velikih vlasti, kojih su se interesi na toliko razila-
zili , da se je moralo izmirenje medju njimi dugo vremena nemogućim ukazi-
vati . Idući tako svaka izmedju njih samo za svojimi posebnimi svrhami i
nijedna nepazeć dosljedno obću korist svega kršćanskoga svieta , upotreblji-

¹) Id . 301 .
2) Szalay , III. 411 ima u skupu dokaze, koji svjedoče, da Berislavić nije mo-
gao biti hićen u Dunav, buduć da o njem biva spomen još g. 1507.
3) Bonfin , d. V. l . V. 728. Istvánfi , III. 26 .
414 Hrvati.

vahu one za postignuće svojih svrha bez mnogoga izbora svako sredstvo , ne-
plašeć se n. p . neke izmedju njih niti saveza s Turci , ako se je samo tim
putem mogao protivnik u nepriliku dovesti ; pak ako kadikad i nadjemo, da
jih po dvie iliti i po više pristane u slogu, to opet treba uzeti, da je svaka
pri tom samo na se pazila. Francuzka i Španjolska postupaju časom kao
zaštitnice svete stolice ; nu to čine samo na toliko, na koliko je upravo njim
u prilog, te dobro na to paze, da papa neojača u takovoj mjeri, da bi mo-
gao biti bez njihove zaštite. Te dvie vlasti nalazimo negda u savezu i s
njemačkim carem ; ali one njega pomažu samo zato , da jim on opet bude u
pomoć budi proti papi, kojega jim je moć već preveć ponarasla , budi proti
kakovu savezu iliti ligi, koja je kvarila njihove namjere. Isto je tako i
papa po više puta ruku pružao caru njemačkomu , ali samo zato , da se
njegovom pomoćju opre budi kojoj pojedinoj premogućoj vlasti, budi kakovoj
ligi, u kojoj nije on sam imao prevage ; drug la bi opet papa tražio pomoći .
proti rastućoj crevoj sili u talijanskih država ili od inih europ . vlasti. ')
Bojevi u Italiji započeše s osvojenjem Napulja po Karlu VIII ..
francuzkom kralju . Pozivajući se Karlo na rodbinstvo svoje s nekadašnjimi
napuljskimi kraljevi iz andegavenske kuće, davno je već gorio željom, kako
da izvojuje svoje tobožnje pravo na napuljsku kraljevinu , pak da zatim iz
Napulja prevede vojske svoje u Grčku, te da Turke iztjera iz Europe i svoju
glavu ovjenča grčkom carskom krunom . Italija bijaše tada upravo u takovu
stanju, da je mogao u njoj strani osvojitelj lahkim trudom napredovati. Obi-
lujuć ona s jedne strane više nego ikoja druga zemlja u Europi plodovi tvore-
ćega čovječjega duha , bijaše s druge strane tako nesretna, da joj je političko
stanje bilo sasvim podrovano, stranom zbog razuzdanosti i nečovječnosti ne-
kih izmedju knezova, stranom zbog mržnje i zavisti medju pojedinimi drža-
vami, koje su se medjusobno podkapale svimi sredstvi varke i himbenosti.
U Napulju vladaše (do 25. Siečnja 1494.) Ferdinand I. tolikom silovitošću ,
da ga je sve mrzilo ; a još gorja su vremena očekivana od njegova sina Al-
fonza II. U Milanu bijaše knezom po imenu Ivan Galeazzo, a u istinu vla-
daše stric mu Ludovico il Moro , koji je zatim od njemačkoga kralja
Maximilijana zaiskao i dobio milansku vojvodovinu u feud, davši za to Maxi-
milijanu svoju nećakinju za żenu iš njom znamenit miraz.
miraz . Čuvši Moro ,
da se je proti njemu sklopio savez , komu je na čelu bila napuljska kraljevska
kuća , iz koje bila žena sinovca mu Ivana Galeazza , a neuzdajući se mnogo
u Maximilijana , pomisli, da će se održati samo pomoćju Francuzke. On po-
zove dakle Karla VIII. na Napulj , o čem su medjutim i neki napuljski vel-
može radili pak buduć da je Karlo i onako mislio čim prije osvojiti napulj-
sku kraljevinu, zato je drage volje pristao na ono , što je od njega zabtie-
vano. On povede svoju vojsku u drugoj polovici g . 1494 preko alpa ; o novoj
godini 1495 bijaše već u Rimu , a 22. Veljaće ulje slavodobitno u Napulj ,

1 ) Puno pouke za poznanje značaja ove dobe daje dr. K. Lanz u uvodu u I.
sv. drugoga odjela ,,Monumenta Habsburgica".
 M. Mesić. 415

odakle je malo prije bio pobjegao kralj Ferdinand II., komu je Alfonzo prie-
stol bio ustupio .
Karlo, koji je pomagan osobitimi okolnostmi Talijanske toliku stvar za
tako kratko vrieme izveo, zaboravi uvažiti istinu , da priestol najčvršće stoji
na ramenih zadovoljna naroda : i zato Napuljci doskora počeše žaliti, što su
se odmetnuli od svoga nekriva kralja Ferdinanda . Nu za Karla se priprav-
ljaše i od drugud još veća opasnost. Njegova pobjeda i veliko razširenje.
francuzke moći probudi na svih stranah strah , da bi on mogao još i dalje
poći, te još koga lišiti vlade , čim bi se još većma narušilo i onako uzdrmano
ravnoviesje. Takove misli urodiše doskora plodom : proti Karlu najme bude
savez sklopljen (31. Ožujka 1495), u koji su stupili Moro, papa Alexander
VI . , Mletčani, Ferdinand Katolički i Maximilijan. Karlo mora de isto tako
brzo Italiju ostaviti , kako ju bješe osvojio ( 1495) ; a Ferdinand se na-
kon toga opet vrati u Napulj.¹)
Karlo bješe jednom iz Italije odstranjen ; nu tim se nisu za svagda za
X
priečili njegovi sličnipokusi. Njemu bi se bio put zakrčio samo onda, da
je izvedeno sjedinjenje u Italiji i u Njemačkoj , kao što je o tom u ovoj
potonjoj državi Maximilijan ozbiljno nastojao ; pak buduć da upravo to nije,
izvedeno ni na jednoj ni na drugoj strani, zato se je Karlo mogao uzdati
da će se po malo razpasti savez , koji je bio proti njemu sklopljen, te da će
njegovu nastojanju biti drugi . put uspjeha.
U Italiji je poslje izgona Francuza mletačka republika slavljena
kao izbaviteljica i važnost joj je tako ponarasla, da se je moglo reći , da je
udes Italije u njezinih ruku i u ruku milanskoga vojvode. Nu to je upravo
budilo zavist i strah drugih vladara u Italiji, da nedodje sva zemlja pod vr-
hovničtvo mletačko ; a to je moglo tim lašnje sliediti , što su Mletčani tako-
djer pokazivali, da jim je više stalo do svoga gospodstva nego do oslobodje-
nja Italije od vanjskoga upliva . Kao što su se talijanski članovi proti Karlu
VIII . stvorenoga saveza zbog svojih posebnih interesa razilazili, isto su se
tako pokazivali sukobi i medju ostalimi vlastmi , koje su bile pristale u taj
savez. Dočim je pako to tako bivalo medju onimi , koji su se bili podigli
na Karla VIII., radio je on dosljedno o tom, kako da jih redom sve k sebi
priputa , što mu je kod nekih doskora i za rukom pošlo. Po njegovoj smrti
(7. Travnja 1498) nastavi njegove težnje ne samo glede Napulja , nego jošte
i glede Milana, na koji su si francuzki kraljevi neko pravo uzimali kao ro-
djaci negdašnjih vojvoda iz obitelji Visconta , nasljednik mu Ljudevit XII ,
i to s tim većom nadom dobra uspjeha , što je mudro umio upotriebiti po-
greške svojih protivnika i takmaca. I tako se zbude, da su njemu , koji je
takove namjere imao glede Italije , neke talijanske vlasti , kanoti Mletčani i
Alexander VI., ruke pružale, a druge su ga u pomoć zvale. Kao što je Lju-

1) U talijanskoj vojsci, koja se je kupila, da goni Francuze iz Italije, nalazimo

i kneza Bernardina Frankapana sa 600 vojnika. Cronaca Mali-
piero I. 347 (kod Romanina , Stor. di Venezia V. 69).
416 Hrvati.

devit umio razvraćeno stanje u Italiji na svoju korist upotrebiti, isto je

tako i na drugih strauah sretan bio , te se je posebnimi ugovori izmirio s
najpogibeljnijimi si protivnici, Španjolci i Englezi , tako da mu je ostajao još
samo kralj Maximilijan ; od koga medjutim nije morao mnogo zazirati , videć
kako on slabo uspieva u svih poslovih, kojih se je to doba laćao , da zvanju
svojemu zadovolji. Tako rastavi Ljudevit savez svojih protivnika , a pri tom
mu bijaše najmilije , što je k sebi privukao Mletke , jerbo je na savezu š
njimi gradio sve svoje dalje osnove . I njegovi su protivnici doduše opet na-
stojali, da mu posao pokvare ; nu prije nego li su oni bili kadri stvoriti ka-
kov veći novi savez , izvede on jednu od svojih namjera. Na koncu Srpnja
g. 1499 povede najme Ljudevit svoje čete preko alpa, da osvoji Milan, i
već 6. Listopada udje sa slavljem u glavni grad. Moro se vrati doduše na-
skoro još jednom u svoju vojvodovinu, gdje su bili Francuzi svim mrzki po-
stali ; nu kada su ga Francuzi po drugi put napali , izdadu ga neprijatelju
plaćenici Švajcari (19. Travnja 1500) i on dodje u francuzko sužanjstvo , a
š njegovom osobom predje u ruke Francuza i udes naroda europejskih, bu-
duć da je š njim nestalo središta svih osnova, koje su do to doba činjene
proti prevagi francuzkoj . Već ljeti god. 1500 ugovarahu poslanici francuz-
koga i španjolskoga kralja s mletačkimi i papinskimi, kako da se Italija
podieli.
Mletčići bjehu pristali uz Ljudevita XII , Jerho su se nadali za se-
koristi iz toga saveza ; nu sada poćutiše veoma gorke posljedice te svoje
politike : ona jih baci u takove nezgode, u kojih su na brzo izgubili onu moć
i slavu, u kojoj su se još nedavno pokazivali, a Ljudevita jim neučini prija-
teljem, jerbo je on svagda samo na svoje posebne svrhe pazio , te je i sada,
gdje je republika dolazila u nove velike neprilike , malo mario za svoju viernu
saveznicu , pače je gledao, kako da se okoristi njezinim nepovoljnim stanjem,
u čem su ga još i drugi neki stari protivnici Mletćana sliedili.
Najopasnijom posljedicom saveza mletečkoga s francezkim kraljom
bijaše po Mletčane novi rat s Turci , koji su dobro znali, kakove.
namjere imadu francuzki kraljevi glede Carigrada , te su se sada za svoje
stanje zabrinuli, vidivši gdje si je Ljudevit pribavio podporu mletačke repu-
blike. Zato, da bude svaka pogibelj odvraćena , koja je mogla nastati tur-
skoj vlasti, rado posluša sultan Bajazid neprijatelje Mletčana, te započme
ljeti g. 1499 rat na Mletčane, navalivši na njihova posjedovanja na iztoku.
Mletčanom bijaše u tom ratu . loša sreća. Već prve godine vojevanja bude
jim brodovlje kod Sapienze svladano (28. Srpnja) ; na to izgube Lepanto
(26. Kolovoza) ; a ujedno jim turske čete porobe i opliene zemlje , što su jih
imali oko jadranskoga mora. Tako jim bude i poslje više šteta učinjeno ,
a od onoga, u koga su se prije najviše uzdali , nebijaše jošte prave pomoći.
Dok su se Mletčani velikim naporom borili za obranu svojih posjedo-
vanja, snovao je Ljudevit osnove, kako bi nastavio svoja osvajanja u Italiji,
a Alexander VI. sve je samo o tom nastojao, kako da čvrsto utemelji novu
vlast za Cäzara Borgiju . Mletčani su u svojoj nevolji na sve strane pomoći
 M. Mesić. 417

iskali, pak u tom jih nastojanju poče napokon podupirati i Alexander i Lju-
devit, pozivajući Alexander sve kršćanstvo u boj na neprijatelja vjere , a Lju-
devit radeć od svoje strane, da neke vladare na boj na Turke sklone. Sada
se je dakle o tom radilo, da križari budu na Turke povedeni ; medjutim su
pako htjeli oni, koji su o tom poglavito nastojali , da svoje namjere dalje
bez zapreke izvadjaju .
Tim je tečajem stvari i naša domovina ujedno s ugarskom kraljevinom
imala stupiti u kolo država , koje su nastojale o izvedenju zadaće, koja se
je napokon ticala ne pojedinoga kojega naroda , nego svega kršćanskoga
svieta : najme da bude zapriečeno dalje širenje turske vlasti . Naša je domo-
vina u tom i učinila, koliko je samo u svojih tadanjih okolnostih učiniti mo-
gla . Nuždno je dakle, da ponajprije pogledamo , kakovo je tada bilo stanje
naših kraljevina.
Vidjeli smo, da je kralj Vladislav ponešto bio uredio nutarnje stanje
svojih kraljevina , nu tako da je još ostajalo dosta klica , koje su mogle pr-
vom zgodom nići novim razdorom i još većim neredom. U pomanjkanju iz-
vora mogli bismo samo nagadjati, što je u našoj domovini još i sada stalo
bez konačnoga uredjenja ; te bi smo amo brojili naročito zahtjeve knezova
Frankapana glede njihove neg lašnje djedovine , koja jim bijaše prijašnje
vrieme, kao što smo već rekli , znatno skraćena ; sliedeć pako same izvore ,
znademo, da je bilo medju ostalim smutnja u Senju, koje nisu medjutim po-
bliže označene.¹) Velikom se štetom mora smatrati, što je Ivan Korvin ,
primivši po drugi put čast bansku izvan domovine poslova imao , koji su ga
priečili u vršenju njegova uzvišenoga zvanja. Lišen naime velike česti svo
jih dobara, koja mu bješe otac ostavio, i to stranom kriepošću sudačkih od-
suda, kojimi su dotična dobra svojim prijašnjim vlastnikom vraćana, stranom
pako bezpravno i na silu. bješe on tako oskudno oskrbljen sredstvi, koja su
mu nuždna bila u novo primljenom zvanju, da je morao na više strana no-
vaca pozajimati ; čim se je pako samo nešto oporavio i pobrao novce, koji
su ga išli kao bana, odpravio se je u Poljsku , gdje je čete sakupio , s ko-
jimi je namjeravao natrag predobiti ona dobra , koja mu bješe palatin Za-
polja na silu oteo ; nu dobroćudni Korvin i od toga odustade na rieč kra-
ljevu, koga je Zapolja bio uputio , da se je Korvin na oružje digao s pogi-
beljnom po državu namjerom.2) Nije Korvin medjutim ni ovaj put za dugo
zadržao čast svoju . G. 1497 dolazi on još kao vojvoda i ban ; nu te iste
godine dobi bansku čast Juraj Kanižki ; ) što se je pako Korvin i po
drugi put odrekao svoje časti, tomu, mislim, nije bio drugi razlog, nego što
je i sada malo poslušnosti nalazio kod stališa . Za vremena njegova dru-

1) V. Krčelić , Not. 307 .

2) Bonfin , d . V. 1. III . 713. Istvánfi , II. 21 . -
Registrum omnium pro-
ventuum regal. (kod Engela, Gesch . der Nebenländ. I. sv.) : gdje se vidi, ko-
liko je toga sam Zapolja Korvinu óteo .
3) Krčelić , Not. 308. Histor. 190. Čitatelj će opaziti, kako je na ta dva
mjesta različito dan datum kraljevskoga pisma na Korvina od g. 1497.
418 Hrvati.

goga banovanja, a stranom za banovanja Jurja Kanižkoga bjehu uredjena

neka pitanja kraljevskimi odlukami a sve u smislu ustava i po želji stališa :
tako se odredi jednom odlukom, da tridesetničari nedosadjuju stališem novimi
tereti ; drugom se odredi, da ban može podbana izabrati samo izmedju do-
maćih posjednika ; jedna veli, da stališi nesmiju na uštrb sudbene banske
vlasti i mimoilazeć bana drugdje pravdu tražiti ; jedna opet odredjuje, da
nitko nemože bez znanja stališa od kralja dobiti povlasticu, da podigne novu
mitnicu ; jedna napokon veli, da bosanski kaptol nemože biti smatran kao
locus credibilis , premda mu je to pravo bio podielio ugarski sabor od god.
1498. ) - Motritelju prošlosti veoma godi , ako u dobi, koja tako često višim
stališem spočitava neliepe strasti , negdje naidje na čovjeka , koji je, premda
morda i sám ne sasvim prost od svake mane , shvaćao potrebe svoga vremena
i voljan bio prinieti koju žrtvu, da jim bude zadovoljeno . Medju takove ple-
menitije muževe naše domovine možemo u toj dobi pravom brojiti i zagre-
bačkoga biskupa Ozvalda Tuza , koga na ovom mjestu zato napominjemo ,
jerbo je upravo ovo vrieme završio svoj zemaljski život (g . 1499) . Liepe su
Ozvaldove zasluge za dostojno izvedenje zgrade zagrebačke prvostolne crkve , 2)
a još ljepša mu je oporuka , u kojoj, ostavljajuć 32 tisuće forinti za pogra-
nične tvrdje Jajce, Biograd, Šabac i Sjeverin, za taj svoj čin navodi razlog,
veleć : „ buduć da je rodjen u kraljevini i da je svoja dobra imao od kra-
ljevine, zato da nije - hotio biti domovini nezahvalan. " 3).
Ovu posve manjkavu sliku nutarnjega stanja naših kraljevina ponešto
nam popunjuje istodobna poviest ugarske kraljevine , na koju se tim
više moramo obazirati , što su odnošaji Ugarske bez ikakove dvojbe i
za našu domovinu važnih posljedica imali . Medju pojavi , koji nam se u
Ugarskoj to vrieme pokazuju, bijaše doista od prevelike važnosti, što je sada
ona stranka, koja je prijala Stjepanu Zapolji i njegovim osnovam , sve veći
i veći upliv dobivala, čemu su najboljim dokazom zaključci sabora g. 1498 :
koji, da nešto samo spomenemo, pravno područje plemstva naprama velmo-
žam zajamčuju i šire, i za onaj slučaj , ako Vladislav umre bez odvjetka, već
sada odlučuju, da se tada neće pustiti pred državni sabor poslanici stranih
vladara, jer da bi oni mogli stališe na krivi put zavesti. ) Stjepan Zapolja ,
kojega su uplivom takove odluke stvarane, umre g 1499 ; nu on ostavi sinu
svojemu Ivanu ne samo svoja bogata i mnoga imanja, nego i dalje izvadjanje
osnova, koje je on bio započeo .
Nesigurni odnošaji naprama Turkom nalagahu to vrieme svetu
dužnost i vladi kralja Vladislava i stališem toli ugarskim , koli hrvatsko -sla-
vonskim , da ozbiljno misle na obranu domovine. Da su Turci malo volje
imali točno držati uvjete sklopljenoga primirja, to su pokazali , udarivši neg-

1) Jura I. P. CLV - CLVII ; CLIX- CLXIII .

2) Kukuljević , Prvostolna crkva zagrebačka, 5 .
3) Farlati , Illyr. sacr. V. 509. Krčelić , Histor . 191 .
4) Corp. Jur. I. 280.
 M. Mesić. 419

dje g. 1497 ili 1496 na Komotin u Bosni, kao što jim je to Vladislav po svojih
poslanicih spočitao. ') Zato je upravo valjalo za vremena misliti na sredstva
sigurne obrane. Na ugarskih se je saborih toga vremena (g. 1495-1498) i
zbilja mnogo viećalo i zaključivalo o obrani domovine i o vojnicih i novcih ,
koji su bili u to ime potrebiti ; nu sve to nije sasvim zadovoljavalo pravim
potrebam jerbo ili je malo pomoćih dozvoljavano, ili ako je i dozvoljeno,
koliko je bilo nuždno , nije svagda dozvoljena pomoć obraćana na svrhu , ko-
joj je bila namienjena , već su nezasitni velmoże , osobito pako oni , koji su
imali upravljati državnimi dohodei, svetogrdnom rukom grabili domovini od-
redjeno blago. To nesvjestno diranje u državne dohodke i nevaljalo uprav-
ljanje kraljevskih prihoda bijaše uzrokom , te je plemstvo više puta graju di-
zalo na velmože, a i na kralja se tužilo, da zahtieva više , nego što se nositi
može. ) Za gradove je na turskih medjah zakoni odlučivano , da se nepovje-
ravaju inim van posve pouzdanim ljudem , te su i kazni odredjivane za one
zapovjednike, koji bi ma u čem pogriešili proti svojoj dužnosti ; nu uza sve
to propalo je ipak krivnjom dotičnih zapovjednika nekoliko gradova . U član-
cih ugarskoga sabora od g. 1498 napominje se, kako je Lad . Egervári izgubio
Tržac i Neretvu ; Franjo Harasti Vjenčac, a Jure Popović Komotin.3) Buduć
da su to vrieme Turci navaljivali na poljske zemlje, zato je sklopljen savez
medju poljskim i ugarskim kraljem (g. 1498) , u kojem su si braća uzajamno

1) Pray , Annal. IV. 274.

2) Bonfin , d. V. l. V. 729. Istvánfi , III. 25. Pray , Annal. IV. 271 .
Corp. Jur. I. 280.
3) Corp. Jur. 1. c. čl . 42 imenuje ovako te tvrdje : Ther sacz , Nereth v a,
Koszoruvár i Komothin. Komotinu se znade položaj : odaljen je po
prilici dvie ure od Jajca. Za Thersacz uzimam , da je to Tržac ; a mjesto
toga imena palazimo u današnjoj tur. Hrvatskoj , Cetinu na jugu. Neretva
znači u starijih spomenicih ne samo rieku nego i predjel, ali nigdje nenalazimo
mjesta ili tvrdje toga imena ; Kiepert stavlja ipak u svojem zemljovidu i mjesto
Neretvu , i to na rieci Neretvi a blizu grada Konjica. Za Koszoruvár na
pokon mislim, da nije ino nego prievod hrvatskoga imena Vienac ili Vjen-
čac (koszorú vienac). Još se i danas nalazi po Jukiću zapuštena tvrdja po
imenu Vienac na Vrbasu, dvie ure po prilici od Jajca ; a na to isto po prilici
mjesto, gdje treba tražiti po Jukiću Vienac, stavlja Kiepert mjesto Vjenčac ; pa
buduć da Bajazid u ugovoru o primirju g. 1503 medju svojimi bosanskimi gra-
dovi spominje i Vjenčac ( Wenchacz), to mislim, da bi se ovdje imalo to ime
i mjesto uzeti. Na Vjenčac pako na Nevesinju (spominjani kod Miklošića
Monum serb. 383 ) nemože se ovdje nisliti. Kada je sve to izgubljeno, ne-
može se točno opredeliti ; za Komotin se samo znade , da je pao Turkom u
šake nakon ponovljenoga primirja (g. 1495 ) ; pak buduć da Vladislav Turkom
spočitava g. 1497. da su Komotin uzeli za primirja, a drugih upitnih gradova
pri tom nespominje, zato nam je uzeti, da su ti ostali gradovi pali još prije
sklopljenoga primirja , što naročito valja glede onoga , što je potratio Ladislav
Egervári, budući da je on , kao što svjedoči Bonfin (d. V. 1. IV. 724 ) , već g.
1495 umro , Za čudo je samo, što Bonfin ni jednom riečju nespominje gu
bitka, koji se Egerváru u grieh piše.
420 Hrvati.

proti Turkom pomoć obećala ; te je Poljakom nakon toga nešto povoljnija

sreća prijala.
Premda su spomenuti ugarski sabori , na kojih se je radilo o obrani
domovine, zaključke svoje protezali i na naše kraljevine, to ipak nalazimo ,
da je kralj Vladislav u isto doba neposredno kod stališa ove zemlje tražio
dozvolu i pobiranje poreza za državne potrebe i da je š njimi uredjivao na-
čin obrane. U jednom odpisu od god. 1499. zahvaljuje osobito kralj
Vladislav stališem , što su mu ponudili pomoći novčane , koje ga idu ; nu na
žao mu se daje, što su odlučili , da će to izplatiti samo na rokove : zato moli
i prosi stališe , ali jim ujedno i nalaže , da odmah izplate, što su već
ponudili, te jih podjedno uvjerava, da tih novaca neće obratiti na svoju po-
sebnu korist , nego na korist Ugarske i njihove zemlje, naročito pako da će jih
upotrebiti za plaćanje bana i Jajačkoga zapovjednika . Zato i šalje k njim svoga
viernoga čovjeka, Benedikta Wernera , senjskoga kapitana, da on dozvoljene
novce pobere ; nu pušta stališem , da i oni mogu od svoje strane k tomu pri-
dati prabilježnika Nikolu Vojkovića.¹ ) U drugom pako odpisu od iste godine
uredjuje Vladislav na prošnju stališa , saslušavši one , kojih se je stvar ticala,
i dobivši privoljenje staliških poslanika , više točaka glede duž-
nosti vojevanja. Tu se uredjuje , po koliko momaka imadu staviti različiti
velmože i prelati ; zatim da on velmože i prelati , koji imadu dobara i u
Ugarskoj i u ovoj zemlji , za obranu ove zemlje moraju držati primjeren broj
momčadi ; nadalje da ban neima biti zapovjednikom staliških plaćenika, nego
da će takova zapovjednika kralj imenovati, a taj da će poslušan biti kralju
i banu itd 2) Stališem je moralo nemalo goditi i na još veću jih je hrabrost
moralo poticati , kada je kralj Vladislav svečanim načinom priznao njihovo i
njihovih otaca požrtvovanje za krst častni i slobodu zlatnu , udjeljujuć najme
g. 1496 stališem tadanje kraljevine Slavonije ponovljeni grb, u koji je hotio
da bude stavljena jedna zviezla, koju nazva davor- zviezdom, da tim naznači
hrabrost svojih slavonskih podložnika , koji su znali junački braniti svoje
postojbine od navala turskih , te su tako postali , kao što kralj veli , štitom
ili dapače bedemom njegove ugarske kraljevine.³)
Dolazeć nakon toga promatranja nutarnjih i vanjskih odnošaja naše do-
movine do one dobe, u kojoj je od nje izvana pomoć iskana za boj s Turci,
nalazimo opet na čelu uprave naših kraljevina vojvodu i bana Ivana Kor-
vina. Još god. 1499 banovaše doniekle (svakako do 16. Svibnja) Jure Ka-
nižki ; *) nu već bješe medjutim kralj Vladislav naše kraljevine povjerio Ivanu

1) Jura , 1. P. CLXIV. V. takodjer Krčelić , Not. 303 , gdje je rieč o da-

ćah, koje su odredjene na saboru u Križevcih g. 1497 .
Ibid. CLXVI . Znamenito je, što kralj veli za onu momčad, koju su imala vla-
stela staviti. Ti neka nebudu, veli kralj , po žensku obučeni u svilene odjeće,
niti nakićeni zlatom i dragim kamenjem, nego neka se odlikuju po primjeru
svojih otaca kriepošću i oružjem ; svaki jih neka ima oklop , kacigu i koplje, ili
mjesto koplja ručni lúk s tulcem, i napokon konja, koji vriedi bar 7-8 zl. forinti .
3) Ibid. CLVIII .
4) Krčelić , Histor. 332 .
 M. Mesić. 421

Korvinu, i to svakako još početkom iste god. 1499 ) Tu će nam se Korvin

pokazati u mnogo povoljnijoj slici, nego što ga odprije poznajemo .
Mnogo prije nego li je pristao kralj Vladislav na savez proti Turkom ,
u koji je bio izvana pozivan, nalazimo Hrvate u boju s Turci ; jer premda
je još trajalo primirje medju Bajazidom i kraljem Vladislavom i njegovimi
zemljami, to su ipak Turci češće navaljivali na kraljevsko zemljište , gazeć
zadanu vjeru, a zato su jim se naši, kada je moguće bilo , osvećivali , prova-
ljujuć na njihovu zemlju, ili jih barem odbijajuć sa svoje postojbine. Za Kor-
vina uaročito javljaju , da je bio odmah s početka g. 1499 provalio u tur-
ske predjele prama Bistrici (rieci, izvirućoj blizu Lievna i utičućoj u Vrbas) ²) ,
a on nas sam izvješćuje svojim listom na rekture zadarske, kako je o svjet-
lom Marinju iste godine hametom porazio tursku vojsku, koja je bila udarila
na mletački šibenički kotar i na susjedni predjel, stojeći pod vlašću kraljev-
skom. Tu mu je tolika sreća poslužila, da mu skoro nijedan od Turaka nije
izmakao, te je tako mogao osloboditi sve kršćanske robove i sav plien , što
su ga bili Turci zaplienili.³) Kada je kašnje Bajazid počeo s Mletčani voje-
vati na iztoku, te je usljed toga i svojemu namjestniku u Bosni Škender-
paši zapovjedio , da uznemiruje Mletčane u njihovih posjedovanjih na ja-
dranskom moru, neumorno je o tom radio ovaj vierni sluga svoga gospodara,
da Hrvati ostanu na miru, dok on bude harao mletačke zemlje . U to je ime
pismeno i po svojih ljudih pozivao Korvina, da ostane š njim u prijateljstvu ;
kada se je zaletao u mletačku Dalmaciju i dalje prama Italiji, strogo je svo-
jim nalagao, da štede kraljevu zemlju ; napokon je gledao lukavi paša , da i
udvornostmi za se predobije muža , koji mu je mogao račune kvariti.4) Nu
sve da je i bilo u Hrvata volje , da mirno gledaju strahote , što jih Turci
čine njihovoj ne po vjeri samo nego i po krvi braći , to jih nisu ipak pustili
drugi , da o klin objese ubojito svoje oružje . Mletčani , premda su ovo
doba već žaliti morali na više znatnih gubitaka, stranom u zemljah, stranom

1 ) Marino Sanudo , kojega će nam Diarj za dalju poviest davati veoma

znatnu pomoć, i koga ćemo navoditi po izdanju u Arkivu , ima Korvinovo
pismo od 4. Veljače 1499. (Arkiv V. 25 ).
2) Sanudo V. 23.
3) Id . V. 25. Korvinovo pismo sasvim jasno veli, da je on Turke potukao na dvie
strane , najme na mletačkom zemljištu u šibeničkom kotaru ― in territorio vi-
delicet Sibenicense , zatim u "9 districtu Opinenie ", gdje su Turci njegove
podložnike plienili. Taj je dakle drugi kotar bio na kraljevskom zemljištu ; nu
ja mu neznam opredieliti položaja. Iz pisma se samo toliko razabire, da je taj
kotar bio blizu šibeničkoga kotara : jerbo Korvin veli, da je došao u oči svjet-
loga Marinja u Knin , i da je taj isti dan poslao svoje čete na Turke ; Turci
su u šibeničkom kotaru svladani već na samo svjetlo Marinje , a u onom dru-
gom su svladani odmah drugi dan za tim. Distrikt Opinenie" zove se u
pripisu Korvinova lista 19 districtus Operpimige“. - Na ovu se Korvinovu
borbu po svoj prilici ima ono protegnuti, što Tubero pripovieda VI . 159 .
4) Id. V. 66, 77. Kada je Korvin u Bišću slavio krstitke svoga sina, poslao
mu je Škenderpaša za tu slavu više darova.
Književnik I. 3. 28
422 Hrvati.

u trgovini svojoj , obilovahu ipak još uviek tolikim bogatstvom , da su mogli

velike brodnice oružati i znamenite vojske držati. Podložni jim gradovi i
predjeli smatrahu jih prvimi i prednjimi branitelji vjere Isusove proti širećemu
se izlamu, a stranom smatrahu i njihovu moć polugom svoga blagostanja , te
se zato vierno držahu Mletaka i pomagahu jim s požrtvovanjem u nastaloj
strahovitoj borbi. Ali pri svem tom nebijaše moguće Mletčanom, da odole
još pretežnijoj sili turskoga carstva , koje je , bivši tada u velikoj snagi, u
isti čas na dvie strane na nje navaljivalo . Zato su Mletčani s prvoga početka
turskoga boja na sve strane pomoći iskali ; iskali su je naročito i medju Hr-
vati. Tu se je poglavito o tom radilo, kako da uz pomoć Hrvata laglje bude
obranjena mletačka Dalmacija ; a tomu su se mogli Mletčani nadati , jerbo
se je i medju njimi bez dvojbe isto onako mislilo o hrabrosti Hrvata , kako
je o njoj mislio pisac tih vremena Criević.¹ ) Mletčani su dakle i na naših
stranah onako radili kao i drugdje iskali su najme, da u svoju službu do-
biju pojedine junake ili položajem svojim u narodu znatnije muževe , koji bi
jih o kretanju turske vojske izvješćivali , za njihov bi novac čete kupili i u
boj vodili, te bi u obće po mogućnosti korist njihova gospodstva promicali.

U Mletcih se je i medju mletačkimi podložnici u Dalmaciji uvidjala po-

treba takove pomoći osobito nakon prvoga većega poharanja Dalma-
cije , koje je izvedeno Škenderpašom bosanskim. Škenderpaša najme izvede
svoje čete i uputi se š njimi u Dalmaciju . Prošavši mirno mimo kraljevskoga
Klisa podje dalje prama sjeveru, i 21. Lipnja 1499 udari ponajprije sa 2000
momaka na zadarski kotar, te ga strašno popali i poplieni ; zatim provali u
Ninsko okružje, nu kod Nina malo štete učini , jerbo se je sviet bio pred
njim uklonio sa svojim blagom na obližnji otok ; medjutim bješe pos lao jedan odjel
na Vranu, nu ona se je sretno obranila. drugi pako odjel bješe dopro tija do
Šibenika , gdje je stanovnikom nešto štete učinio. Svršivši Škenderpaša na
primorju svoje krvavo djelo , uputi se sa svojimi četami natrag prama Bosni,
i to preko Kliševca , dalje preko Ostrovice, koju je stao obsie dati, da prisili
njezina zapovjednika Kožulića , da mu vrati one ugledne Turke, što jih je bio
ulovio, navalivši na jednu Škenderpašinu četu ; nu tim nije mogao Šken-
derpaša s Kožulićem posla svršiti, nego se je nanj još i kašnje tužio voj-
vodi Korvinu.2)

U takovu dakle stanju , gdje je zemlja toliko pretrpila od Turaka i gdje

se je morala svaki dan bojati, da će ju stići još veće zlo , valjalo je ozbiljno
misliti na sredstva obrane. U tu su svrhu stavljane oveće posade u neke
gradove, medju ostalim u Nadin i u Vranu ; ³) skoro su se počele graditi

Tubero 1. VII . 176. Njemu nisu primorski Dalmatinci hrabri, jerbo poput
Mletčana oko trgovine nastoje i sliede običaje mletačke ; usuprot se pako Hr-
vati u kraljevini nada sve odlikuju svojom hrabrošću, jerbo su skoro u nepre-
stanih borbah s Turci, i za ničim neidu , što bi jih učinilo mehkoputnimi.
2) Sanudo V. 42-49 . 66. Farlati IV . 242.
3) Sanudo 1. c.
 M. Mesić. 423

nove tvrdje na primorju medju Trogirom i Spljetom ; ¹ ) pomoć je iskana iz

Mletaka i t. d.; nu sada se je osobito nuždno činilo , da se i od Hrvata po-
moć pribavi, i to tim više , što se mletački vojnici prigodom Škenderpašina.
haranja nisu baš valjano vladali, usuprot je pako u hrabrost i vještinu Hr-
vata toliko vjere bilo, da je n . pr. neki liečnik u Zadru scienio, da bi Dal-
macija bila osigurana , kad bi vladi mletačkoj za rukom pošlo , da dobije u
svoju službu Nikolu Benkovića, Korvinova vojvodu.2)
Potreba uzajamne pomoći i učini , te je sada , a stranom već i nešto
prije, više znatnih osoba na naših stranah raditi počelo različitim načinom
na korist Mletčana. Neće biti, mislim, bez zanimivosti , ako se upoznademo
s nekimi izmedju njih , sliedeć poglavito bilježke Sanudove. Amo ide Dora,
udova Karla Krbavskoga, i njezin sin Ivan ; ali kako su dobra upravo te
obitelji osobito mnogo bila pretrpila od susjednih Turaka, to su mogli Mlet-
čani s te strane najviše u tom pomoći dobivati , što su marljivo bili iz-
vješćivani o turskom gibanju i o zgodah u Hrvatskoj . Dora je doglasivala
Mletčanom, da joj nudi Maximilijan dobara u svojoj zemlji u zamjenu za
njezina dobra ; nu da ona nije hćela ništa učiniti bez njihova znanja.³) Od
veće jim koristi bijaše vojvoda Žarko Dražojević , vlastelin u Nućaku
na poljičkoj i hercegovačkoj medji, jerbo si on bješe već prije svojimi djeli
takovu slavu pribavio , da su zadarski sindici, preporučujuć ga signoriji da
bude primljen u službu , tako o njem govorili , da se uzdaju , da će on biti
kadar obraniti Trogir, Spljet , Sibenik i Zadar : pak se je on i zbilja i opet
pokazao vrlim junakom . *) Mnogo se je nadalje i do toga držalo , da se do-
bije Pavao Štrbac Kožulić , viceban i knez u Ostrovici.5) Korvinov vi-
ceban u Kninu po imenu Martinko bijaše Mletčanom odan, te bi rado bio
zadržao u Kninu i mletačku posadu , da je smio to činiti bez privoljenja
svoga bana. Nu da dalje neizvadjam tih potankosti , reći ću samo još nekoliko
rieči ob odnošaju Franka pa na naprama Mletčanom u toj dobi.
Frankapani će nam se u daljem tečaju pokazati kao žestoki protivnici
Mletčana ; nu ovdje jih još nalazimo u dobru sporazumljenju s Mletčani,

1) Farlati IV. 412.

Sanudo V. 47 .
3) Id. V. 19. 20. i sl.
4) Položaj kastela Nu é a k a opredjeljuje se kod Sanuda V. 53 : da je sora il
fiume Cetina.vicin a Poliza et confina con Turchi ; a k tomu
dolazi još za pobliže označenje Poljički štatut CIII. br. 272. Nućak
i njegova gospodara Žarka „ de nobili Baronum genere " spominje još prije papa
Inocent VIII , udjeljujuć (g. 1492 ) oproščenje onim, koji bi pomogli, da se po-
popravi Nućak, da nepade Turkom u šake. Theiner , V. Monum. Slav. m.
I. T. 532-3 (DCCXVIII, DCCXIX .)
5) Talijanski ga pišu Coxule , on se je pako sam podpisivao Paulo Ster-
baz Coxole i Conte Paulo Starbaz Vicebanovaz de Chrauati
e Conte di Ostroviza. Sanudo V. 169. 214. - Njega je poznavao
i Tubero , te veli , da je on jedan izmedju onih Ilira , qui se Romano s
putant (VII. 168. )
424 Hrvati.

premda još nisu bili pregorjeli gubitak svoga otoka Krka , te se je nalazilo
ljudi, koji su vjerovali , kada se je govorilo sada za sve Frankapane , sada
opet samo za Bernardina , da misli Krk osvojiti, koje su se viesti morale či-
niti tim pogibeljnijimi , što je bilo zavladalo medju samimi Krčani toliko ne-
zadovoljstvo , bez dvojbe zbog pregolemih tereta, da su već na to mislili, da
se presele u zemlju Frankapansku. ' ) Nu od svega toga nije se sada ništa
izvelo , dapače neki su izmedju Frankapana bili voljni i takove službe učiniti
Mletčanom, koje se nebi bile dale izvesti bez izdaje domovine. Nisu oni u
ostalom mnogo ljudi davali u mletačku službu , i još je najviše u tom po-
gledu činio knez Anž ; Bernardin jim se je pako jednom nudio , da će jim
zemlju obraniti od Turaka , ako mu povjere vojvodstvo nad 2000 konjanika ,
te jim je zato u taostvo nudio svoje sinove, a drugi put je zahtievao u isto
ime 6000 konjanika.2) U isto je pako vrieme Bernardin od Mletćana iskao,
da posreduju kod pape, da njegov sin bude modruškim biskupom . 3) Dočim
su Frankapani Mletčanom malo vojske davali, hćedoše jim neki izmedju njih,
kao što malo prije napomenusmo , drugu korist pružiti. Knez Anž ponudi
jim Senj, najprije preko rabskoga kneza (u Veljači 1499), zatim i po svojem
poslaniku (u Svib . i. g.) 4) . Toj njegovoj ponudi valja tako razumjeti , da je on
bio voljan Mletčanom ustupiti pravo, što je mislio da ima na Senj , jer grada
jim u istinu ustupiti i predati nije mogao , buduć da nije bio u njegovih ruku

1) Sanudo V. 129. 201. 248.

2) Id . V. 74. 90. 128. 154.
3) O tom je spomen u Sanudu V. 39. 74. Za modruške nam je biskupe u toj
dobi s izvjestnošću poznato : da je biskup Krištofor umro god. 1499 29.
Siečnja (Monum. h. Slavor. m. CLXIII) , na njegovo pako mjesto da je papa
Alexander VI. imenovao motu proprio Jakova , rodom Trogiranina, nu taj da
da je umro 8. Rujna i. g. prije nego li je dobio biskupsko posvećenje (Farlati
IV. 110 ) . U Sanudu se pako veli , da je Vladislav bio imenovao biskupom
Bernardinova sina i da su Mletčani za toga zbilja papu molili ; nu da je papa
imenovao onoga spomenutoga Trogiranina ; dok nebi papa privolio na Bernardi-
nova sina, upravljati je imao modruškom biskupijom neki Vid , rodom Hvaranin
(Sanudo V. 58. 61. 74). Poslje toga neimamo sigurne viesti o modruškom bi-
skupu do g. 1508 ; te pako godine dolazi Ferdinandus de Frangipani-
bus kao electus et confirmatus Modrusiensis Episcopus (Kovachich, Ve-
stig. Comit. 455 ) . Po tom bi valjalo uzeti, da je te godine zbilja bio modruš-
kim biskupom jedan izmedju knezova Frankapana ; nu drugo je pitanje, da li
je to onaj Bernardinov sin , o kojem smo govorili. Bernardin je zbilja imao
sina Ferdinanda ; nu za toga znamo , da je bio svjetovnjak i da je živio kao
takov kada je na modruškoj biskupskoj stolici već sjedio biskup Šimun Kožičić
(od 7. Studena 1509. V. njegov životopis od dra. Fr. Račkoga u "",, Kat. Listu "
1861. br. 1 ) : te tako nam neostaje drugo nego da uzmemo, da taj modruški
biskup iz Frankapanske kuće nije bio sin Bernardinov ; ili pako , ako je bio
njegov sin , da mu je u onoj javnoj izpravi ime krivo napisano ; imao je pako
Bernardin osim Ferdinanda i Krištofora još jednoga sina po imenu Matiju, za
koga medjutim obično pišu, da je rano umro, nenavadjajuć ipak izvora, odakle
se to znade, gdje mi ipak bar toliko znamo, da je i taj Bernardinov sin živio
još god. 1499 (Monum. h. Slavor. m. CLXIII) . 4) Sanudo V. 23. 33. 57 .
 M. Mesić . 425

nego u kraljevskih. Mletčani, imajuć to doba dovoljno i drugih neprilika , te

imajuć dobrih razioga, da nevriedjaju prava ugarsko -hrvatskoga kralja, nisu
mogli ništa odlučna u tom poslu učiniti, nego je samo zaključeno , da će se
paziti, kako se razvijaju senjske stvari. Još je javljao Mletčanom krčki knez
(u Rujnu 1500) , da se čini , da bi Mihail Frankapan hotio predati republici
kaštel Ledenicu . ¹ ) Tomu nevrlomu ponašanju nekih članova roda Frankapan-
skoga treba tražiti tumačenja u razmiricah, koje su to doba razdvajale Fran-
kapane i neke od njih tako daleko zavele, da su voljeli tudjincu nego svo-
jemu , kada nije moglo biti po njihovoj volji . O božiću g. 1498 bjehu se
sastali u Bružanih ( Bruxane) poglaviti članovi Frankapanske obitelji , najme
Bernardin, Anž , Mihail i Nikola, da se posavjetuju , kako bi Senj natrag do-
bili ; 2) u tom su se slagali , da bi ga valjalo uzeti, nu komu da bude , kad bi
ga opet dobili ? Bernardin nije hotio, nego da Senj bude njegov, a ostali ro-
djaci neka si podiele, što bi se inoga u Hrvatskoj predobilo. Eto u tom do-
voljna povoda nesporazumljenju i svadji medju knezovi Frankapani , osobito
pako medju Bernardinom i Anžom , koja ni onda nije konačno odstranjena ,
kada su se ta dva (g. 1500) na neko vrieme izmirila . Mletčanom je s raz-
ličitih strana i po više puta doglasivano , da je kralj Vladislav dopustio Ber-
·
nardinu , da si uzme Senj , ako može, - razumij , ako može svladati odpor
gradjanstva i senjskoga kapitana Alberta Deloye. Gradjanstvo senjsko najme
nikako nije hotjelo , da opet dodje pod vlast Frankapansku , te je zato na
glas, da je kralj dopustio Bernardinu , da uzme Senj , poslalo svoje ljude ka
kralju, da se uvjeri o istinitih namjerah kraljevih te da prema tomu učini, što
mu se bude nuždno činilo . Nu da li je mržnja Senjana proti Frankapanom
tolika bila, da bi bili voljeli grad užgati ili se Turkom predati ili pako Mlet-
čanom, o tom bi se dalo posumnjati ; ali je odpor senjskih gradjana svakako
toliki bio , da Bernardin upravo zbog toga razloga nije mogao postići svoje
želje.³) Mletčani su tu stvar pomno motrili, te su čekali na dobru zgodu, da
se u nju umiešaju, čemu su se sada morali ugibati , buduć da su uviek na
to čekali , da Vladislava dobiju u svoj savez proti Turkom.
Turski je rat najme još uviek nesretno tekao po Mletčane ; nastavljan
je pako ne samo u dalekih mletačkih zemljah u Grčkoj i na otocih, nego
takodjer i u Dalmaciji, i to još tečajem god . 1499. Pošto je najme bio pao
Lepanto (u Kolovozu), udare opet Turci iz Bosne na zemlje na jadranskom
moru (mjeseca Rujna), te jih strašno počam od Neretve pak sve do Soče i
Tagliamenta poharaju, a u Krajini medju Cetinom i Neretvom uzmu položa-
jem svojim važni grad Makarsku.4 ) To, što se obično ob ovoj ponovljenoj
turskoj vojni pripovieda, dade se po Sanudu nešto popuniti. Turci su najme
već mjeseca Srpnja i Kolovoza nešto štete počinili u spljetskom i u trogir-

1) Id. V. 129 .
Farla ti je mislio, da je Vladislav g. 1496 Senj Frankapanom povratio (IV.
132 ), pak su ga u tom i drugi sliedili.
3) Sanudo V. 22. 128. 134 .
4) Tubero VII . 173. Farlati IV . 190. 412. Engel , Nebenländ . II. 562.
426 Hrvati.

skom kotaru ; kada je pako Škenderpaša odredio, da se mletačka posjedo-

vanja u veliko haraju , jedne su mu se čete kupile na Bistrici i odatle su
provalile pod Sinanpašom mostarskim na južnu Dalmaciju , s drugimi je pako
on sam sjevernije prešao preko medje , te je unišao u Krbavu i tako dalje
prama zapadu ; nu kao što je prigodom prvoga haranja u Dalmaciji gledao
da na miru uzdrži Korvina i njegove Hrvate , tako je i sada činio , strogo
zabranjujuć svojim , da nečine nikakove štete u kraljevoj zemlji , nego
da sve plaćaju što budu od stanovnika potrebovali. ) To sve uvjeravanje
Škenderpašino , kako želi biti u dobru susjedstvu s Korvinom , nije moglo
ovoga umiriti, nego je on davao potrebite naredbe , da se zemlja nešto ba-
rem osigura ; pa i kralj je bio zapovjedio plemstvu, da budu cieli Kolovoz na
oružju.2)
Lahko je ponjati, da je bilo Mletčanom u tih njihovih težkih okolnostih
veoma mnogo do toga stalo, da Vladislav sklopi š njimi savez proti Turkom,
te je zato Sanudo sasvim iskreno napisao , da bi bila po Mletčane najbolja
novost, da se obistini , o čem se je već mjeseca Kolovoza i Rujna na više
strana pogovaralo, da je naime kralj Vladislav već prekinuo primirje s Turci.³)
Mletčanom su i zbilja pružali nadu neki izmedju poglavitih muževa , da će
se to doskora dogoditi, naročito jih je o tom uvjeravao jajački ban Franjo
Berislavić , komu se je ta stvar toli sigurnom činila , da je mislio , da
mora odgovarati Mletčane, da nipošto nesklope mira s Turci ; 4 ) nu doskora
se je pokazalo , da stvar nije tako lahka kao što si ju je on mislio. Na po-
četku god. 1500 dodje u Budim mletački poslanik Sebastijan Giustiniani , da
sklone Vladislava na savez proti Turkom , te u isto vrieme prispiju onamo
s tom istom namjerom jošte poslanici Ljudevita XII . i Alexandra VI. Ali dr-
žavno vieće kralja Vladislava nepokazivaše za taj savez , izuzamši Tomu Ba-
kača, nikakove volje. Mletčani su se i sami bojali, da jim neće biti uspjeha,
ako Ugri i Hrvati pomisle na nepravdu, koju su oni nanieli kruni, odtrgavši
od nje toliko liepih gradova i otoka u Dalmaciji ; ) pak se je sada i činilo ,
da će jim to sav posao smesti . Kao što je najme Mletčanom rečeno bilo za
kralja Matije (god. 1470) , kada su tražili pomoć proti Turkom, izgubivši Ne-
groponte . da će jim i kralj i narod u pomoć poći , ako vrate, što su od Dal-
macije osvojili ; ) tako se je i sada činilo Ugrom, da nebi bilo pravo, da onim
pomažu, koji su si prisvojili liep dio države, te da zato treba da se najprije
vrati što je od države ugrabljeno. Nu to protivljenje viećnika Vladislavovih
nije bilo ovaj put ozbiljno . Nastojanje Bakačevo , koji je hlepio za stožer-
ničkim dostojanstvom ; novac Giustinijanov i obećanje papino, da će Ugarskoj
davati u pomoć 3 godine po četrdeset hiljada dukata kao i Giustinijanovo, da

1) Sanudo V, 58. 66. 71. 77 .

3) Id. V. 71. 76 .
3) Id. V. 87.
4) Id. V. 65 .
5) Id. V. 89 .
6) Dlugos (izd. 1712) T. II . 1. XIII. 462.
 M. Mesić. 427

će republika davati dok bude rata po sto hiljada dukata - to svlada sav
odpor. ') I tako bude sklopljen jedan savez medju papom , Mletčani
i Vladislavom , koji je u Rimu na duhove proglašen ; drugi pako medju
Vladislavom i njegovim bratom Ivanom Albertom i kraljem
Ljudevitom XII, o kojem je izprava učinjena 14. Srpnja.
U Ugarskoj su se činile usljed toga neke priprave na rat, 2) te je Vla-
dislav i u Hrvatsku slao neke naredbe u ratnih poslovih ; 3) nu znajući kralj ,
da mu Ugarska još nije pripravna za veću vojnu i videći, da se u drugih dr-
žavah, izuzam Mletke, nemisli ozbiljno na rat s Turci, opominjao je još u
Srpnju svoje podložnike, da se samo potajno na rat pripravljaju , nu da ipak
do jeseni budu sasvim spremni. ) I Bajazid je stvar tako smatrao , kao da
Vladislav nije dokinuo primirja s Turci , premda se je na sultanovu dvoru
lahko moglo znati za saveze, u koje bješe Vladislav stupio. Bajazid je Vla-
dislava izviestio o svojoj pobjedi nad Mletčani kod Modona (u Kolovozu g.
1500), dajuć mu tim priliku, da mu čestita na toj sreći, i ujedno je izjavio ,
da želi biti i nadalje u prijateljstvu s Vladislavom ;") a tako je i njegov na-
mjestnik u Bosni nastojao , da se nenaruši mir s ugarsko -hrvatskim kraljem,
te je , navalivši n. p . na Zadar i Nin , u Srpnju g. 1500 , svojim i opet strogo
zabranjivao svako nasilje na kraljevskom zemljištu.6) To je dokazom , koliko
je bilo Turkom do toga stalo , da se Vladislav neumieša u njihov rat sa
Mletčani.
Mletčani su uzprkos sklopljenih saveza i obećane križarske vojne još
dugo ostajali bez pomoći , te su u borbi s Turci i opet više toga izgubili .
Na zapadu se je doista mnogo ugovaralo o križarih , naročito je papa Ale-
xander VI. o toj stvari nastojao ; 7) nu i njega i druge poglavite vladare za-
bavljahu još i druge brige , te se tako razbi sva liepa osnova o velikoj za-
jedničkoj vojni na Turke , a u mjesto toga su pokoravani papinski vazali u
Romagni za Cäzara Borgiju, a Ljudevit je XII , s Ferdinandom Ka-
toličkim osvajao napuljsku kraljevinu (g. 1501 ) . Na taj način nije
bilo Mletčanom prvo vrieme nakon sklopljenih saveza skoro nikakove druge
pomoći osim one, koja je pružana njihovim gradovom u Dalmaciji od susjed-
nih Hrvata ; poslje jim je došlo u prilog, što se je zametnula borba u Bosni
medju Turci i našimi za kraljevske gradove , naročito za Jajce ; napokon je

1 ) Tubero VIII. 196. Istvánfi IV. 29 .

2) V. naročito pismo Vladislovovo Šibenčaninom , da pošalju sjeverinskomu banu
zidara . itd. kod Engela , Nebenländ . IV. 1. dio , 87 .
3) Krčelić , Not. 305 .
4) Wagner , Diplom. Com. Sár . 17.
5) Sanudo kod Hammera II . 612 .
6) Sanudo V. 116.
7) On je medju ostalim još g. 1500 udjeljivao oproščenje svim onim, koji bi dali
pomoć za vojnu na Turke ; zatim je dopustio, da se u istu svrhu upotrebi de-
setak svih crkvenih dohodaka u Ugarskoj i Poljskoj. Theiner , Hung. Sacra
II. T. DCCXXXI i DCCXXXII .
428 Hrvati:

bilo započelo i napadanje od strane Ugarske na tursko zemljište , i to skoro

u ono isto vrieme , kada su Mletčani bili podkriepljeni brodovljem , koje su
jim zapadne vlasti u pomoć bile poslale . ―― Da vidimo dakle, što se je či-
nilo na naših stranah !
Sliedeć Škenderpaša osnove i zapoviedi svoga cara nije dao mletačkim
podložnikom u Dalmaciji da odahnu, već jih je sad manjimi sad većimi
četami neprestano uznemirivao ; nu zato su i oni junaci roda našega, za koje
znamo da su već prije bili počeli raditi u interesu mletačkom , češće zalazili
za osvetu na plien u tursku zemlju : kao što su to učinili negdje početkom
Srpnja 1500 vojvoda Žarko i viceban Martinko, provalivši sa svojom hrabre-
nom četom do Bistrice u Hercegovini , gdje su mnogo Turaka pobili i velik
plien zaplienili.¹ ) Nu još istoga mjeseca učine i Turci veću navalu na Dal-
maciju. Škenderpašin sin dodje najme sa nekoliko hiljada konjanika, te po-
plieni najprije okolicu Zadarsku ; zatim podje na Nin i počme nanj jurišati ,
ali bude junački odbijen ; nakon toga bezuspješnoga pokusa razašalje poje-
dine odjele na različite strane, kanoti proti Vrani, Šibeniku itd. , koje su i
tuda štete počinile, nemogavši ipak ništa osvojiti . ) Ali i taj put se osveti
Turkom doskora Žarko sa drugovi svojimi Martinkom i Kožulićem, s kojimi
je (mjeseca Kolovoza) predjel Rakitno u Hercegovini oplienio.3) . Tako se je
stvar ta po više puta opetovala : Turci bi najme zalazili na plien u Dalma-
ciju, a kršćani bi opet zalazili na tursko zemljište , a pri tom je sreća po-
služila negda jednim negda drugim.4) Nu usljed toga neprestanoga haranja
morade zavladati u mletačkoj Dalmaciji strašna nevolja : narod nije mogao
imati nikakove koristi od svoga gospodarstva ; državna blagajna nije mogla
dobivati uavadnih svojih dohodaka , pa i iz Mletaka su pomoći sve sporije
prispievale ; i buduć da je od mletačkoga stanovničiva mnogo hiljada pogi-
nulo od bolesti , a opet toliko dospjelo u tursko sužanjstvo , zato je valjalo
mletačkim poglavarom u Dalmaciji sve na to obratiti , da jim nebude uzkra-
ćena služba , koju su i dosele imali od Žarka, Martinka, Kožulića, Doroteje
Krbavske i njezina sina Ivana . ")
Buduć da su se neki od podložnika kralja ugarsko-hrvatskoga očito po-
kazivali neprijatelji Turaka , zato su i Turci , tražeć u ostalom da ostanu u
miru s Vladislavom, na takove pojedince udarali još prije nego li su ponovili
neprijateljstvo s Vladislavom. ) Veći pako bojevi naših i Ugra s Turci
započeše u drugoj polovici g . 1500. Nekako u Kolovozu te godine prevede
nekoliko junaka, medju kojimi se spominje i Srbin Miloš Belmusović ,
više hiljada momaka u Srbiju , naročito u predjel Smederevski, znajući oni

1) Sanudo V. 107 .
2) Id. V. 112—16 .
3) Id. V. 126 .
4) V. Sa nudo V. 127. 142-153.
5) Id. V. 130. 154. 155. 162. 163. 182 .
6) Doroteja jim je već g. 1500 od jednoga svojega imanja ha rač plaćala.
Sanudo V. 131. .
 M. Mesić. 429

dobro , da je Bajazid skoro svu valjanu momčad k sebi na jug povukao, gdje
je s Mletčani vojevao . Belmusović pobije Turke i zaplieni mnogo pliena.¹)
Te iste godine dodje do velikoga boja kod Jajca , da li prije ili poslje
rečene navale na Srbiju, to se već nebi dalo lahko opredieliti . Uzdajući se
Turci u prilično velik broj svoje vojske, odluče udariti na Jajce i jurišati ga
prije nego li bi mu mogla odkuda pomoć prispjeti. Nu Korvin skupi za
vremena dovoljnu vojsku, u koju su doveli svoje čete Frankapani, Zrinovići,
Krbavski i drugi velmože i kojoj i od kralja Vladislava prilična pomoć bila
poslana . Krvava je bitka pod Jajcem nekoliko ura potrajala ; napokon po-
biediše naši Turke, kojih je do četiri hiljade mrtvih ostalo. ")
Sve je to učinjeno prije nego li je Vladislav mogao u toliko uspjeti s
pripravami, da bi bio sam pozvao narod na složno vojevanje na Turke . To
je on učinio istom u Svibnju g. 1501 , odredivši ujedno u sporazumljenju s
odličnijimi muževi, kakova ima biti osnova za vojevanje , koji će biti četam
vojevode itd. U toj je osnovi bilo odredjeno medju ostalim, da se jedan dio
povjeri Korvinu , koji će š njim iz Hrvatske na Turke udarati , dočim budu
drugi vojvode od Smedereva proti Turkom napredovali.3) Tko je vidio , kako
je Vladislav poslje toga marljivo nastojao , da mu bude predana papinska
obećana novčana pomoć ; da mu slavonski redovi povrh dozvoljene svote još
nešto dozvole ; 4) da županije svoje čete u red metnu : morao se je nadati,
da će te godine doći do većega okršaja s Turci ; nu mjesto toga nenalazimo
ino nego nastavljene manje bojeve medju Turci i susjednimi Hrvati , koji su
sada obično radili u sporazumljenju i u slozi s onimi junaci svoga roda, što
su stali na mletačkoj plaći. Korvin je želio , da mu Mletčani povjere sve
čete, što su jih imali u Dalmaciji ; nu nenalazimo da to je učinjeno , premda je
bilo od prieke nužde, da se odbiju navaljivanja turska, s kojih su te dneve
dosta mnogo trpili i mletački podložnici i podložnici hrvatskoga kralja. ”) Turci
su se i opet pripravljali , kako da našim otmu Jajce , te su zato stanovnici
toga grada pomoći tražili od kralja Vladislava , a on je nalagao stališem naše
domovine, da budu u pomoć toli važnomu mjestu , da nepade neprijatelju
u šake. ") Dugotrajnim vojevanjem izmučeni Hrvati tješili su se nadom, da
će jim doskora doći znatna pomoć i rado su vjerovali viestim, da pripravlja
veliku vojsku na Turke ne samo kralj Vladislav , nego i Maximilijan i drugi
jošte vladari , te da je Maximilijan u to ime već i čovjeka svogo poslao u
Bihać, da izvidi , kojim bi putem imala poći njemačka vojska ; 7) nu doskora
su se morali uvjeriti, da jih je nada prevarila.

1) Id. V. 121. 122. 128. 134-41 .

2) Istvánfi IV. 30.
3) Die Ordnung zu Ofen wider den Therken gemacht , kod Bar-
tala , Commentar. III. 258.
4) Krčelić , Not. 305—6 .
5) Sanudo VI . 176. 198. 207-10 . 217.
6) Id. VI. 211. Jura I. 248 .
7) Id. VI. 214.
430 Hrvati.

Dok se je to zgadjalo na naših stranah , medjutim bješe poslao kralj

Vladislav Felixa Petančića , senjskoga patricija , u Francuzku , da mu izprosi
za ženu dalnju rodjakinju Ljudevita XII. po imenu A nu. Scieneć njem. kralj
Maximilijan, da bi se tom ženidbom njegov rod odaljio od nade nasljedstva na čes-
kom i na ug.- hrvatskom priestolju, koja mu je pribavljena požunskim ugovo-
rom od g. 1491 , radio je o tom, da se ta ženidba zaprieči ; nu poslje se ipak
umiri, kada je s Ljudevitom XII. u Tridentu mir sklopio (13. prosinca ) , u
kojem mu je Ljudevit XII . obećao, da će biti i njemu i njegovim potomkom
u pomoć, da nasliede rečeni priestol . ')
Zlom kobi bijaše po Anu, što su Turci upravo onda , kada su nju vo-
dili u Ugarsku preko Mletaka i Hrvatske s proljeća g . 1502 , opet bili pro-
valili u našu zemlju , u kojoj su taj put harali oko Požege i Valpov a.
Ali jih za to do skora stiže težka osveta. Skupi se najme velika vojska,
kod koje nalazimo kao vojvode osim nekoliko Ugra Ivana Korvina, Jurja Ka-
nižkoga, biogradskoga zapovjednika, i Miloša Belmusovića s Radići i Jakšići,
te ta vojska udari na Vidin i uzme ga ; zatim uzme Kladovo ; isto tako uzme
vanjska predgradja Nikopolja, i nakon toga se povrati u Ugarsku s velikim
plienom , od koga je nešto i mladoj kraljici na dar poslano.2) Vrativši se
Korvin s te vojne , imao je i poslje posla s Turci , stranom jih odbijajuć a
stranom i navaljujuć na nje. Mletčani su bili voljni preuzeti obranu Klisa ;
nu takova pomoć nije primljena.
K Vladislavu stigne ljeti g. 1502 poslaničtvo englezkoga kralja Henrika
VII., koji mu je po svojih poslanicih javljao, da je pripravan pomagati ga u
njegovih podhvatih proti Turkom nekom novčanom pomoćju . Nu vojevanje na
Turke morade skoro poslje toga prestati , jerbo se je počeo razpadati savez
vladara kršćanskih, koji bijaše u to ime sklopljen. Prvi se pustiše s Turci o
miru ugovarati Mletčani, premda su zadnje vrieme sretnije vojevali, dobivši u
pomoć francuzkih, papinskih i španjolskih brodova . Nakon daljega i otežega
ugovaranja bude mir sklopljen medju njimi i Turci 14. Prosinca 1502 , u
kojem je medju inim ustanovljeno, da Mletčani zadrž Calafoniju, koju su
bili osvojili na koncu g. 1499 , nu da moraju . vratiti St. Mauru i što su si bili
prisvojili od zemlje Crnojevića, i da Turci zadrže sve što su bili za rata osvo-
jili.³) Vladislav se je neko vrieme uztezao sliediti primjer Mletčana . Uzdajući
se spomenuti Senjanin Petančić, da će biti nastavljen boj s Turci , sastavio
je i predao kralju spomenicu , u kojoj mu je razlagao , s koje bi se strane i
kojimi putevi imalo na Turke udarati.4 ) Nu u Vladislava nije bilo prave volje
da ostane u boju s Turci, a to tim manje, što je morao vidjeti, da mu od-
nikuda neima znatnije pomoći ; to dakle uvažujuć i osim toga želeć , da si

1) Kako je medjutm Ljudevit XII. tu stvar smatrao, to najbolje pokazuju njegove

rieči, gdje veli , da će pomagati Maximilijana u rečeno ime : secundum quod
honestas postulabit et suae Caes. Maj . ius competierit. Du Mont IV. 1 , 16.
2) Istvánfi IV. 31. Pray , Annal . IV. 303. Katon v XVIII 311 .
3) Romanin V. 151. Tubera VIII. 213.
4) Kod Schwandtnera I. 867 .
 M. Mesić . 431

brata, poljskoga kralja, oprosti od turske navale, koja mu je grozila, pristao

je na to , da se ugovara o miru s Bajazidom, koji je takodjer razloga imao že-
ljeti da mir bude sklopljen. Po smrti dakle pape Alexandra VI . ( 8. Kolov .
1503), koji je takodjer već bio privolio, da Vladislav učini mir , sklopi Vla-
dislav s Bajazidom primirje na sedam godina 20. Kolovoza 1503.¹)
U listini nabrajaju obje stranke svoje zemlje i gradove , na koje se ima mir
protezati . Vladislav imenuje i Dubrovnik, za koji se veli, da ima i nadalje
Turkom plaćati navadne danke ; zatim imenuje svoje gradove u Srbiji i u
Bosni, naročito Biograd , Srebrenik, Šabac i Jajce. Isto tako imenuje i sul-
tan svoje gradove u Srbiji, Hercegovini i Bosni . Dok bude primirja, nesmiju
Turci svoje vojske voditi preko Vladislavovih zemalja na koga kršćanskoga
vladara.
Tako se svrši rat, u kojem se je i na jednoj i na drugoj neprijateljskoj
strani slovienska krv prolievala ; 2 ) u kojem je naša domovina golemim napo-
rom svoje medjaše sačuvala . Što je za to vrieme od naših djedova dobra
učinjeno, ima cienu svoju ne samo u našoj nego i u obćoj poviesti.

(Dalje ce sliediti. )

Kritik a.

Jihoslované . Obraz národopisno - literární. V Praze 1864.

Str. XV. i 419. Ciena 1 for. 56 novč.

Ovaj narodopisno -književni sastavak tiskan je u českom „ slovniku na-

učnom " , te je ujedno naposeb izdan, a u svakom obziru tako je za nas va-
žan, da si držim za domorodnu dužnost o njem u književniku " nekoliko
rieči progovoriti . Uredničtvo „ slovnika " priznaje takodjer znamenitost ovoga
članka pišuć : „ bogati material, koj je u članku o Jugoslovjenih sakupljen u
takovom izobilju kako nigdje do sada, zaslužuje punim právom, da se čim
dalje razširi , buduć se naše znanje o tako važnih suplemenicih istim u veli-
koj mjeri umnožava i usavršava “.
Kod toga članka, koj je narasao na priličnu knjigu , sudjelovali su Kien-
berger, koj napisa uvod historički, naš prof. V. Jagić, koj sastavi sve , što je
u njem o jeziku i književnosti hrvatskoj i srbskoj , zatim prof. Jvan Macun o

Tubero 1. c. Istvánfi IV. 31. Pray , Annal. IV. 304. Katona XVIII .
345. Hammer II. 616 .
2) Turkom nisu služile samo mišice slovienske nego i bistri umovi . Bajazidovim
velikim vezirom bijaše Ahmetpaša, najmladji sin hercega Stjepana, koji je bio
još za Bajazidova predšastnika u Turke u taostvo poslan, a poslje se je od vjere
Isusove odmetnuo te je Bajazidovim zetom i prvim dostojanstvenikom postao.
432 Kritika.

književnosti slovenskoj , napokon česki književnici Pervolf, Gebauer i Černy. *)

Ova je dakle knjiga plod pomenutih književnika : i to prvih po sadržaju, po-
sljednjih po obliku .
Prije svega imam primietiti : da kod ocjene ovoga djela treba nam imati
pred očima, da je ono sastavljeno za „slovnik naučni " ; s toga da su pisci imali
svoj râd prema tomu udesiti i po sadržaju i po obliku . Ova primjetba nije
suvišna za to , što je piscem taj obzir prilično stezao ruke .
Nu u tih takodjer okolnostih riše se u tom djelu prošlost književna Hr-
vata, Srbalja i Slovenaca sustavnije, podpunije i točnije, no igdje drugdje.
Dosadanje bo poviesti književne nisu se mnogo razlikovale od knjigopisa
umnožanih i povećanih sa životopisom dotičnih književnika . Članak „ Jihoslo-
vane " prvi je prokrčio put savršenijoj poviesti knjige srbsko - hrvatske i slo-
venske prema zahtievom sadanje znanosti te struke.
On najprije natuknu u uvodu (str . VII - XV) kratke povjestne crtice
o rečenih plemenih jugoslovjenskih ; zatim sav predmet dieli u tri odsjeka,
govoreć u prvom (str. 1-58) o narodopisu, u drugom o jeziku (58 - 115),
napokon u trećem ( 115-409) o literaturi pomenutih plemena jugoslovjenskih.
Nam se ta razdielba čini posvema temeljita i znanstvena , te se kroz
nju poviest književnosti oprašta od okova bibliografičkih. Jer prije svega
treba čitaoca ubaviestiti o domovini naroda i o sudbini njegova jezika, a za-
tim možeš mu nacrtati umno djelovanje toga naroda na polju knjiž vnom.
U I. odsjeku t. j . narodopisu navadjaju se najprije izvori, iz kojih
su dotični podatci crpljeni . Pisac toga odsjeka upotriebio je Šafarikov * „ slo-
vanski narodopis " , Czörnigovu poznatu 29 ethnographiu " austrijske carevine,
Kozlerov slovenski zemljopis " , koj imade o sebi pripoviedati čudnovatih
stvari, Klunovu razpravu (u ruskoj besjedi g. 1857 ) o Slovencih, Lejeanovu
ethnographiu Turske carevine ( 1861 ) , Hilferdingov putopis po Bosni, Herce-
govini i Staroj Srbiji, napokon Hahnov putopis iz Beograda u Solun . Odavle
vidi se, da je pisac upotriebio najbolja u toj struci i najnovija djela. Za hi-
storički narodopis upotriebio je pisac ponajviše djela Czörnigova , Šafarikova
i Račkova.
Pisac govori o „ Slovencih " , koji „ prem su mnogimi svezi združeni i u
mnogom obziru stiču se sa susjednimi Hrvati “ , sačinjavaju ipak „ od davna
granu ponešto samostalnu i odruženu u obziru historičkom i literarnom “.
Nu Hrvate i Srbe pisac smatra za jedan narod iz razloga, koje obširnije na-
vadja (str. 7- 14), te se odvažno onim opira koji same bud kajkavce bud
čakavce drže za Hrvate a sve štokavce za Srblje ili koji u narodopis
uvadjaju theokratički i vjerozakonski momenat , kô što negdje često se
dogadja. Meni se čini, da pisac stvar pravednu i znanošću potvrdjenu brani.
Poslje kako je on tako označio oba jugoslovjenska naroda, prelazi na statis-
tičke podatke o Slovencih, Srbih i Hrvatih. Svijuh Slovenaca razkomadanih
u šest upravnih pokrajina (Štajer, Koruška, Kranjska , Primorje, Mljetačka
i Ugarska) bilo bi po Šafariku 1.151,000 , po Czörnigu 1.183,533, a po Koz-
leru 1.242,000 ; Hrvata pako i Srbalja po Safařiku 6.095.000, po Czörnigu
5.412,511, i to u carevini Austrijskoj 3.395,000, u Turskoj 2.600,000. O zem-

*) Što sam ja k pomenutomu članku doprineo , idjaše preko ruku moga prijatelja,
prof. Kořinka, koji je na česki prevodio, mjestimice prema svrham slovnika i
pokraćivao moj hrvatski original ; ne samo za izpravnost stilističku već mnogi
precizni izraz treba se njemu zahvaliti ; zato nemogu ovdje, gdje se javno moj
posao spominje, ako moje djelo zaslužuje ikakvo priznanje, da neustupim pravedan
dio cienjenomu prijatelju. V. J.
 Kritika. 433

ljah, u kojih Slovenci, Hrvati i Srblji bivaju , govori obširnije pisac uza to navodeć ,
gdje se sinim kojim življem stiču . Obzirom na vjeru i crkvu po Šafařiku bilo bi
2.880,000 pravoslavnih, 2.665,000 katoličkih , i 550.000 muhamedanskih Hr-
vata i Srbalja . Po tom imadu u buduće Muhamedanci odlučiti : bude li pra-
voslavje ili katoličtvo jače ovdje na jugu.
Slovenaca dakle te Hrvata i Srbalja imade do sedam milijuna i pol, koji
kada bi svi probudjeni bili za duševni râd te prigrlili jedan književan jezik,
mogli bi proizvesti samostalnu narodnu književnost. Ovo se može reći oso-
bito o srbsko -hrvatskom narodu, koj već sada imade jednu književnost, a
sadanje razlikosti u vanjskom liku ili će s vremenom nestati ili bar neće sme-
tati zajednici literarnoj . Ako na dalje uzmemo u obzir, da srbsko - hrvatsko
pleme zauzim je prostor od po prilici 3.560 m. te da se u ovih bogom
nadarenih zemljah može potrostručiti, to možemo knjizi srbsko -hrvatskoj pro-
ricati liepu budućnost i samostalni razvitak , ako inače poslene ruke neuzkrate
joj svoje pripomoći .
Poslje tih statističkih data pisac progovori (str. 41-58) „ o duševnom
fizičkom životu " južnih Slovjena. Tudier riše njihovu ćud i običaje , govori o
zadruzi, pobratimstvu i posestrimstvu , gostoljubju , predsudah i bajoslovnih
ostancih itd. Ovu stran napisa g. Černý.
Ovo je u kratko sadržaj I. odsjeka.
Još zanimiviji jest II . odsjek t. j , o jeziku. Pisac najprije (str. 58-61 )
očituje svoje mnienje ob odnošaju jezika slovenskoga naprama srbsko - hrvat-
skomu, te zabacuje misao Kopitarovu , izvedenu po Miklošiću, kao da jezik
slovenski i bugarski jesu si najbliži brati i kao da je nekada od podu-
navlja do alpa gospodovao jedan jezik slovenski, koj došašćem Hrvata i Sr-
balja VII. vieka bijaše razdieljen u dvie česti . Pisac misli, da su si jezik
slovenski i jezik srbsko-hrvatski najbliži i najsrodniji u obitelji slovjenskoj .
Poslje ovih obćenitih opazaka o jeziku hrvatsko- srbskom i slovenskom
prelazi se na pojedinosti ; te se daje obraz ustroja jezika, najprije sloven-
skoga (str. 61-68) , zatim hrvatsko - srbskoga (68-85) toli obzirom na zvuko
koli obzirom na oblikoslovje. Ovaj dio o jeziku hrvatsko - srbskom sasta-
vio je veoma marljivo naš prof. Jagić. Ovdje nalazimo prvi put svestrano
označen pravi odnošaj kajkavštine i čakavštine naprama štokavštini (str. 79
-85) . Pokle bio bi nutrnji ustroj jezika razglobljen , opisuje se u kratkih
crticah poviest jezika slovenskoga (str . 86-94) i hrvatsko-srbskoga (94-115)
i to od najstarije do naše dobe . Ovaj dio razprave, kao i prediduči , jest vrlo
zanimiv ; a naši čitaoci mogu ga, još razmnožena čitati u ovom svezku „ kuji-
ževnika " str. 332-358 pod naslovom : „iz prošlosti hrvatskoga jezika . "
Sve ovo ide u uvod književne poviesti u smislu strožijem . Sada tekar
sliedi poviest književnosti. Slovenska književnost svojom dobom i obsegom
zauzimlje manji prostor (str. 115-144) od mnogo veće i razširenije hrvatsko-
srbske (144-408) . Pisac (prof. Macun) dieli tu poviest u tri razdoblja od
Trubra († 1568 ) do Japla, kada slovenski jezik u razmiricah vjerozakonskih
služaše samo za nabožne svrhe ; od Japla do god. 1843 t. j . od konca proš-
loga vieka do preporodjenja knjige slovenske potaknućem velezaslužnih` No-
vica . U toj dobi jezik slovenski prekorači medje bogoslovne i nabožne , uzpe
se do pjesničtva, u kom ga proslavi V. Vodnik ( 1758 † 1819 ) . U trećoj i
najnovijoj dobi jezik slovenski postaje biti posrednikom narodne prosvjete na-
roda slovenskoga. On se tudier okriepio i ojačao više no ikada prije, ali raz-
vitak prieče mu vanjske okolnosti, osobito što mu je put i ulaz zakrčen u
školu i ured u javni život. Mi braći Slovencem želimo najbolji uspeh u
tom radu, radujem se s njihova napredka, koj u tih nepovoljnih okolnostih
zbilja je velik i nenadan ; ali bojimo se , da jim neće poći za rukom samim
434 Kritika.

stvoriti ono, za čim mi Jugoslovjeni imamo težiti, a to je samostalna na-

rodna književnost .
Poviest književnosti hrvatsko -srbske prof. Jagić dieli po njezinu sadr-
žaju u dva odsjeka : književnost crkvenu (str. 146-195) i svjetsku (195—
408) , a svaki opet u razdobja . Najstarija doba književnosti crkvene dosiže
do XIII. vieka ; u njoj jezik erkveno -slovjenski i pismo glagolsko posvema
gospoduje, a od spomenika ove dobe sačuvali su se odlomci homiletički i li-
turgički uz legendu sv. Thekle. Doba II. dopira do konca XV . vieka t. j . do
knjigotiskarstva ; u njoj raste broj spomenika, te se opazuje veći upliv hrvat-
štine (na glagolske) i srbštine (na cirilske). Doba III . dopira do konca XVII.
vieka ; u njoj djeluje Bedričić, Kožićić , Vuković , Komulović , Levaković uz
Trubra, Konzula, Dalmatina, Vergera, Juričića , Popovića, Maleševića i Merče-
rić. Za glagolicu i ćirilicu otimahu se katolici , pravoslavni i protestanti. Po-
red Ivana Ungnada stajao je Vrban VIII. kano podupiratelj slovjenske knjige ;
Tubinga, Urach, Rim i Zeta otvarali su joj svoje tiskarne. Ova doba uvela
je u bogoslovje prosti jezik narodni, a sliedeća t. j . XVIII i XIX steče mu
pobjedu podpunu. Što je ondje slavno započeo Kašić i Divković , to je ovdje
nastavio Zmajević, Kačić, Kanižlić itd.
Odsjek II. t. j . poviest svjetske književnosti izveo je Jagić mnogo ob-
širnije. On ju dieli u tri vieka : prvi do XV . stoljeća , drugi od XV. do XVIII .
treći viek preporodjenja narodne knjige kod Srbalja i Hrvata. Prvi viek po-
rodi nam životopise, ljetopise, zakonike, imamo od njega listinâ i nadpisâ.
Srblji imadu od nas Hrvata više spomenika ove vrsti : životopisi sv . Simeona,
Sv. Save, Stjepana Dečanskoga , rodoslov arcibiskupa Danila itd. dragocieni
su ostanci ove dobe . Nu pored Zakonika Dušanova imamo mi zakon vino-
dolski i krčki ; i pisarom listinâ : logothetom , dijakom i notarom ustupio je
Jagić u svojoj razpravi málo mjestance (str. 211-212).
Tek XV. vieka nastaje prava narodna hrvatska književnost, koja se
očituje navlaš u pjesničtvu umjetnom . Obzirom na jezik čakavština bori se
sa štokavštinom, a na razkršću stoji starac Mavro Vetranić. U tom uzviše-
nom natjecanju kolo vodi najprije Spljet ( Marulić) i Hvar (Lučić), zatim slo-
bodni Dubrovnik stavi se na čelo , te si nedade više oteti prvenstva. Tudier
dospije pjesničtvo u drugoj polovici XVI. i prvoj XVII . vieka na vrhunac
slave ; Ivan Gundulić, o kom pisac obširnije govori (str. 225-236) , Junio
Palmotić, taj hrvatski „ Ovidij " i Ivan Bunić Vučičević stoje na vrhu narod-
noga Parnasa ove zlatne dobe, a okolo njih sakupilo se s lieva i desna mnogo
vrstnih pjesnika . Na uzmaku XVII . stoljeća poče pjesničtvo padati . Pjesnici
bijahu začarani umotvori neumrloga Gundulića , te kao što u slikariji učenici
Rafaelovi htjedoše svoga učitelja sliediti, ali ga nemogahu dostići , tako naši
pjesnici natjecahu se, kako će letjeti za duhom Ivanovim ; nu krila jim bijahu
preslaba za takovu visinu . Jedini Gjorgjić čini slavnu iznimku ; pisac liepo
ocjenjuje (str. 252-257) njegov um.
Viek III. t. j . dobu preporodjenja knjige počima pisac s Obradovićem
kod Srbalja as Gajem kod Hrvata . Tudier knjiga raste i extensivno i intensivno;
širi se po cielom jugu i prima u svoje krilo ne samo pjesničtvo nego i ostale
struke ljudskoga uma. O toj dobi pisac govori obširno (str . 306-408).
Medj II. i III. viekom umetnuo je Jagić pregled književnosti kajkavskih
Hrvata (str. 266-285) , i krasno razmatranje o narodnom pjesničtvu Srbalja
i Hrvata (str. 285-306) . Osobito ovaj dio preporučamo čitaocu.
Evo to je kratki sadržaj djelca Jihoslované " ; iz koga će čitaoc lasno
razabrati, da je to prvi pokus poviesti književnosti jugoslovjenske po načelih
novije znanosti te vrsti. Ovaj pokus izveden je sretno. Za dopunjak toga
―
djelca imalo bi se dakako koješta primietiti i ovdje i ondje to će pri-
 Kritika. 435

znati isti pisci. *) Nu treba ovdje na um uzeti , da je poviest književnosti , o

kojoj ovdje govorimo, pisana za "" slovnik naučni " ; pa da su se pisci imali
kretati unutar njegovih granica. Tako n. pr. u samostalnoj poviesti jugoslo-
vjenske književnosti imao bi se veći obzir uzeti na političku državnu i kul-
turnu poviest hrvatskoga i sri.skoga naroda ; imao bi se u obzir uzeti râd
na polju latinske i talijanske književnosti, kano takodjer upliv na naše pjes-
ničtvo i humanističkih studija i talijanskih pjesnika itd .
Našinstvu na radost imam napokon javiti, da se o tom nastoji kako će
takova samostalna poviest hrvatske i srbske književnosti izradjena u našem
jeziku po napomenitih načelih čim prije božje svjetlo ugledati ; a dotle pre-
poruča se ovo liepo djelce svim, koji česki razumiju.
Dr. Fr. Rački.

Paul. Jos. Šafarik's Geschichte der südslawischen Lite-

ratur. I. Slowenisches und glagolitisches Schriftthum. Prag
1864.
Koji se Hrvat neopominje slavnoga imena Šafarikova ? tko li nezną da
je taj neumrli muž prvi ućenjak našega vieka n obćeslovjenskom smislu . koji
imadjaše uviek u srcu i pameti savkoliki napredak i sve duševne potrebe
velikoga slovjenstva ? dà riedki su i slučaji, da bi se narod mogao ponositi
mnževi takova znanstvenoga značaja , kakov bijaše njegov , koji s najvećim po-
žrtvovanjem a bez sebična koristoljubja upre u iztraživauje tolikih i toli važnih
pitanja, što su u razmjerju s teškoćami , smijemo kazati, upravo ogromna,
te je nakon njega dugo vrieme postojalo, da se niti najvrstniji umovi poje-
dinih slovjenskih koljena, kano zapanjeni veličanstvom njegovih posljedaka,
neusudiše u vlastitoj kući , da nastave one nauke, koje u nepovoljnih okol
nostih tako sjajno unapriedi jedan jediti trud Šafarikov ! Nije li se slovjenski
istok i zapad, sjever i jug s neograničenim pouzdanjem u najznatnijih pita-
njih osvrćao na slavnoga pokojnika, da čuje njegovo mnienje i sasluša nje-
gov sud ?
Sve je to istina, ali opet sudbina htjede, da je Šafarik prvi cviet svo-
jih mladjanih godina proživio u sredini našega naroda ― u Novom Sadu .
Možebiti da su oni utisci, koji ovdje primi njegova duša , odlučni bili za sav
dalji pravac književnoga djelovanja svakako je duh njegov najvolio na
onakov se posao obarati , koji bi ponajtežji bio , stupati onom stazom , kojom
se donle najslabije prolazilo , koja nije ni malo utrta bila a takovo upravo
bijaše književno stanje sviju južnih Sloviena.
Koliko je god obsežna Safařikova nauka , nećeš ipak nigdje naići na
površnost, šta više prije bi se s nekim pravom prigovaralo, da je u preveli-
koj strogosti, kojom sam sebe sudi , i odviše plašljiv, ili da bolje reknem
čedan bio. On se uviek držao mudroga načela, da se, što no vele , zdravomu
razumu istom ondje smiju popustiti uzde , gdje se dovoljno sadržaja nakupilo ,
dovoljno pozitivnoga znanja sabralo. Svih njegovih djela jedan je poglaviti
značaj neumorna marljivost i neizkazana točnost : upravo to svojstvo ve-
lika je kriepost Šafarikove učenosti, što je svagda umio s najbolje strane pri-
hvatiti se pitanja, na koje bi se stavio, što nije nigdje u iztraživanju dalje
pošao , nego li su ga sigurno vodili njegovi historički izvori, kojih se s kri-

*) Dapače ja barem neću ove zgode propustiti, da neumolim javno sve prijatelje našega
znanstvenoga napredka da bilježe pogreške ili što jim se čini da bi bilo iz-
ostavljeno, da izvornik hrvatski izadje u svoje vrieme što izpravniji i savršeniji.
V. J.
436 Kritika.

tičkim razborom ali uviek vjerno držao. Ovako se zbude te će sva njegova
djela za uviek održati veliku vriednost, kao siguran temelj, na kojem možemo
čas više čas manje graditi i dogradjivati ; kod mnogih pako drugih, da samo
jedan primjer navedem Dobrovskoga, daje se literarnomu historiku na-
sljednih vremena upravo na žao, a ipak mora priznati i izpoviediti , da je
kasniji napredak, kadšto od nekoliko samo godina, ako ne baš sve, a ono
velik dio njihovih iztraživanja strmoglavio u negativnu vriednost.
Ove obćenite misli htio sam najprije izreći, da me nitko krivo neshvati
u onom, što ću namah kazati o posmrtnoj knjizi Šafarikovoj , spomenutoj u
nadpisu ove kritike.
Ova poviest jugoslovjenske književnosti “, kako ju nazva izdavatelj , ču-
veni g. J. Jireček , nije jošter prava poviest u onom znamenovanju ,
koje se danas spaja s ovim imenom, već samo njezina podloga , t . j . velikom
točnošću posakupljene bilježke biografičke i bibliografičke, a imajući Šafarik
kod svoga rukopisa očevidno ponajviše privatnu praktičnu porabu pred očima,
ostavio je jednu polovicu odieljenu od druge, te istom poslije životopisa sliede kro-
nologičkim redom knjige, pisane i štampane, razredjene po znanstvenih stru-
kah. Svatko će priznati, da su ovim posve mekaničkim redom dublja iztraži-
vanja izključena, a to je Šafarik navlaš ovako odabrao, jerbo se za onda
nešto nije mogao nešto nije htio dalje upuštati . Zato nam ovo djelo nepred-
očuje jošte toliko njegovih ostalih krasnih svojstva, koliko se u njem marlj-
vosti nalazi, kojom je posakupio i kano u izvadku predočio, sve viesti, do
kojih je ikako mogao doći . Točnost vidi se i u tom, što su kod redjih knjiga
(a naše su glagolske skoro sve takove) napomenute i sve vanjske okolnosti,
kano n. pr. gdje se sada koji rukopis ili koje riedko štampano djelo čuva, u
koliko je iztisaka štampano, gdje i tko o njem govori itd.; dapače zabilje-
žene su točno i onakve knjige, o kojih se danas ništa više nazna, ali se
Šafarik nadao, da će jim se u trag ući.
Odavle može čitatelj zaključiti , da mu je u tom djelu pruženo podpuno
literarno gradivo , za koje Šafarik do god. 1833 budi sam dozna budi preko
drugih ; ja velim samo gradivo , jerbo nam isti Šafarik najljepše sam po-
kaza, kakove se palače dadu sagraditi od toga gradiva ! čitatelj neka se
samo sjeti njegova djela : Památky hlaholského písemnictví ili : Uiber den
Ursprung und Heimath des Glagolismus itd .
Nu žalostan bio bi doista znak slovjenskoga napredka, da je i danas
sve upravo onako, kako se znalo god. 1833 ; zato je vrlo poučno , tko će
da sravni, za koliko su pomenuta djela o glagolici naprednija od ovih ovdje
bilježaka, koliko li se znanost naša obogatila ne samo novo odkrivenom mno-
žinom glagolskih spomenika , nego i svestranom naukom, koju je upravo Šaf.
na pose u te spomenike uložio. Sjetite se samo čitave povorke kasnije odkri-
venih bugarsko - glagolskih spomenika , za koje Šaf. u toj knjizi još ništa ne-
zna ; pročitajte si, kojom se nesigurnošću govori o evangjelju remskom br. 18
(štampano) , kojom li o evangjelju Assemanovom br. 19, za koje se pače nije
pravo ni znalo, jeda li je još u Rimu, a sada je štampano u Zagrebu po
točnom priepisu , koji učini s velikim trudom u Rimu dr. Rački , ne samo da
zadovolji nagonu srca svoga već takodjer da izpuni upravo jednu od najvru-
ćih želja pokojnoga Šafarika.
Ovakovo sravnjivanje da se nastavi, nebi nikomu na veću diku služilo ,
no što samomu Šafařiku, koji je uzkrisitelj glagolskih nauka u 19. vieku, a
nikomu na veću utjehu, no što nam Hrvatom, kojim se u glagolici prikazuje
svakim danom ljepša slika duševnoga života naših djedova. Ipak prekoračio
bih granice proste kritike, da se je ovdje u to upuštam, nego ću samo još
nešto primetnuti književ. glagolskoj .
 Kritika. 437

Što se od str. 153 napried spominju glagolski spisatelji bolje bi se

reklo : glagolski pisari i spisatelji ; jerbo je većine ondje spomenutih mu-
ževa jedini posao bio, da obične crkvene knjige prepisiva.jem i to za plaću
razmnože, a takovih imena , kao što su u knjizi 1-10, našlo bi se u svakom
• povećem rukopisu , zabilježenih obično na kraju knjige ili gdje u kalendaru ,
da se nisu žalibože upravo iz najstarije dobe samo neznatni odlomci sačuvali.
Ovakove bilježke važne su kadšto, da se zna, odakle je upravo koji rukopis,
a tko si jih želi popuniti, neka gleda u naš arkiv, u glag. spomenik e,
zagr. kat. list , tisućnicu, i glasnik slovenski.
Važnije nastaje pitanje, tko je prvi prevoditelj onih stvari što su u
kasnijih crkvenih knjigah, prilagodjenih lat. obredu, a nisu Hrvatom došle iz
prave domovine slovj . apostola, te nespadaju niti u djelovanje samoga Cirila
i Metoda, niti njihovih neposrednih učenika ? S ovim pitanjem stoji u savezu ,
tko je čijim li naputkom onamo negdje u X. vieku preustrojio taj nutarnji
ustav crkvenih knjiga, da bude skladan s latinskim . Laglje bi se na to odgo-
voru nadali, da su pomenute bilježke barem 100-200 godina ranije ; ali
na nesreću, što je starije, sačuva se jedva na kojekakovih kozicah, po jedan
do dva lista, kano n. pr. znameniti najstariji odlomci u Kukuljevića.
I k životopisom znatnijih za glagolicu muževa kasnije dobe : Kožičića,
Brožića, Levakovića , Pastrića Karamana itd . , može se danas koješta pridodati,
što istom njihovo djelovanje bolje označuje i pravedno ocjenjuje (n . pr. sr. o
Kožičiću obširnu razpravu u Kat. listu g. 1861. br. 1-6 od dr . Račkoga , a
Levakovića ocienio sam ja u Tisućnici str. 49 ss . itd .)
Najviše ipak valja izpravljati i popunjivati izbrajanje glagolskih spisa
(rukopisa i štampanih knjiga). Ondje bi se imalo strogo odlučiti sve bugar-
sko od hrvatskoga, jer se tu neradi samo o raznolikom karakteru pisma, koji
se je istom s vremenom razvio, već upravo o dvojem jeziku : bugarskosloven-
skom i hrvatsko - slovenskom . G. izdavatelj bio bi sigurno uradio prema volji
pokojnoga Šafarika, da je tu razliku izveo , a isto tako imao je gledati, da
taj velevažni odsjek, ako ga je već htio izdati, barem za onoliko popuni , ko-
liko je promjena sam Šafarik doživio i u svojih ostali spisih upotriebio . Ne-
smijemo bo zaboraviti, da će ova knjiga tim, što je njemački pisana, a izi-
lazi pod uglednom firmom imena Šafarikova , daleko se razići po slovjen-
skom i neslovjenskom svietu te mnogi i mnogi , neznajući razlikovati razne
dobe u životu jednoga čovjeka, lako će pomisliti, da je to sve, da je to
najbolje , što se i danas o glagolici znade.
To izreći smatrao sam si za dužnost, u koliko se knjiga tiče našega
hrvatskoga blaga. Djelo izilazi u sjajnom obliku , ali mu je i ciena - sjajna .
V. Jagić.

Обрана єзика србскогъ одъ изопачиваня и простаченя нѣговогъ, и кирилице

одъ вуковице ; писао Евстати Міхайловићь . У Великомъ Бечкереку 1863.

Nije tomu davno , što sam pregledajuć u nekoj našoj knjižari u Zagrebu
skoro nadošle knjige sa srbskoga iztoka, koji nam je uza svu književnu uzajem-
nost i slogu ipak još uviek dalje od samoga Pariza, zapeo okom o pomenutu
knjigu, pak odpravljajući se u prijateljsko društvo , jerbo se nebo smrgodilo
bilo , pomislim da je sobom ponesem i kad bi me kiša pod krov natjerala, da
stogod iz nje citam. Predmet je doista takov, da nam je svakomu ugodna
zabava, čitati o obrani našega jezika ; jerbo ako na knjizi i stoji napisano :
obrana jezika srbskog , mi smo Hrvati ipak navikli svagdje u misli dopu-
njivati, da se isto tiče i jezika hrvatskoga, samo ne u onom smieš-
nom smislu, kojim je onomadne Daničić svoje „oklike " posvetio „ Srbima
Književnik I., 3. 29
438 Kritika.

zapadne crkve " kao „ Srbin istočne crkve ", koje posvete Hrvati - uvjeravam
g. Daničića kao prijatelja , kojega osobito štujem , neprimaju, ako prem
rado čitaju njegove izvrstne knjige.
Obrana jezika taj naslov predpostavlja , pomislih si prije, nego li
sam knjigu otvorio, da je bilo i napasti , a zna se, da mnogi Srbi imadu
tu neznatnu pogreščicu, što rado nas Hrvate smatraju za napastnike i
napadače na njihov „liepi srbski " jezik : bit će dakle , nastavih i opet u
misli, valjda juriša i borbe protiv zlosretnih Zagrebčana ! Istini za volju pri-
znati mi je, da toga upravo nisam našao, koliko sam se god bojao ; dakako
da se u toj knjižici mnogo spominju nekakva "gospoda reformatori" , ali to
neide na Horvate" , već na stranku Vukovu .
Što neučini dakle pisac ove knjige, činim ja , protežuć dragovoljno onaj
ukor i na nas, jerbo i u nas izpovieda mu čitav pravac naše književnosti , da
primamo načela Vukova o našem jeziku , ako i nisu bezpogrešna , ipak za
najzdravija, najjedrija i najrazboritija, što jih dosada čuo naš književni sviet ;
a pošto se kod nas mnogo manje prepona protivi njegovu pravcu, nego li
kod samih Srba, gdje se još i sada svakamo i u iste gramatičke stvari upliće
religiozno pitanje pravoslavja to nije nikakvo čudo, ako smo na po-
menutom putu i napredniji , ako li u nas biva manje filologičkih sablazni.
Znam ja dakako , da niti ondje, gdje ovo djelo ugleda bieli sviet, nije našlo
mnogo zagovornika ; nenapominjem ga dakle s njegove vriednosti , već kao
žalostno svjedočanstvo, da ima u našega naroda još uviek ljudi , koji javno za-
stupaju i brane načela, koja su svim pojmovom 19. vieka o jeziku i svim je-
w
zikoslovnim principom na veliku porugu . Kada će jednom i u nas zavladati
načelo, da nemora svatko o svačem govoriti, nekmo li pisati ? da se ne-
misli, da je moći bez nepredka , nepoznavajući niti onoga, što je tudji trud i
tudja muka za nas pronašla i dokazala , i opet o svačem mudro zboriti i tvo-
riti ? Nije li naša dužnost, ako smo zbilja voljni predstavljati koristno udo čo-
vječanstva u njegovu duševnom napredku, da u znanosti barem marljivo pa-
birkujemo ?
O svem tom neima u pomenutoj knjizi ni traga ! Ova je knjiga sadr-
žaja jezikoslovnoga , pisana, da znate, g. 1863, a znanjem svojim stoji ondje
od prilike, gdje 99 blagopočivši " Smotrisky ! Što su za slovjenstvo uradili ču-
veni po izobraženom svietu muževi , kano ti : Dobrovsky, Kopitar, Šafarik,
Wostokov, Miklošić itd., da bi se podiglo naše jezikoznanstvo, koji li poslje-
dak njihovih nauka stoji svakomu potonjemu iztraživanju na službu kao ne-
oboriva istina o tom pisac ove knjige ili nezna ništa ili neće da znade..
Da nebi tkogod rekao, da prestrogo sudim, evo Vam nekoliko dokaza :
pisac nezna, u kojem je razmjerju » slavenska majka prema jeziku srbskomu ;
nezna, da je onaj „ slavenski jezik " , kojim su u novije doba pisane crkvene
knjige, sveto pismo , molitve i obredi , kojim čast i poštenje najnevaljanija
smjesa triju samostalnih narječja : bugarskoga, srbskoga i ruskoga. Pisac vo-
jujuć diljem svoje knjige proti prostačenju jezika, odgradjuje se ipak proti
tomu, kao da zahtieva, neka bi se slavenosrbski pisalo (str. 20) . Šta će da-
kle ? kako da se piše ? » da srbski pišemo , kao što naši izobraženi i učeni
Srblji govore - ovako glasi njegov odgovor, a nevidi, da tim nije ništa do-
bra rekao ; jerbo do danas upravo izobraženi i učeni Srbi i Hrvati najviše
zanose na tudju , te je oblik i izražaj njihovih misli većinom tudjinski, pokle
su u tudjem svietu nauke crpili.
Kad bi pisac vojevao proti takovu tudjinstvu, za koje se zadieva naš
ukupni slog, imalo bi njegovo nastojanje dobra smisla ; ali što se bori li za
pojedine rieči te jedne zagovara a druge osudjuje, nepoznavajuć upravo niti
najpravilnijih i da tako reknem temeljnih zakona glasovnih, po kojih se raz-
 Kritika. 439

likuje jezik srbski od starobugarskoga to je doista golem dokaz, kako

slabo mari za znanost.
Da je pisac silnim napredkom „ načela reformatorskih " posvema zabu-
njen, vidi se odatle, što mieša pojave sasma raznovrstne ; drugo je pravopis
Vukov (j , л, H ), a drugo njegovo načelo, kojim i kakovim jezikom valja pisati ;
isto tako može čovjek posao Vukov kod Novoga Zavjeta zabacivati kao ne-
pouzdan ili netočan, ili makar i poguban pravoj koristi pravoslavja s Vu-
kovom filologijom neima to nikakova saveza ; i zato stoji pog. IV. i V u ovoj
knjizi sasvim za sebe.
Sada da čujemo nekoliko primjera, u čem se sastoji ,, ростачень езика
србскогъ по новой реформи “. Pisac, da bi dokazao, da jе часть ein Theil, a
честь die Ehre — nabraja osam dokaza, osam šturih klasova, koji svi neće
izjesti jednoga pravila, da od YACть postaje čest, a Yьсть prelazi u čast,
pravila, koje su mu već odavna te nekoliko puti protumačili Vuk i Daničić
(sr. Vukova Писма Платону Атанацковићу str. 4 i Daničićev Рат за српски
jезик stг. 49) . Na drugom mjestu brani predlog »B03 " , a nezna, da to nije
pravi bugarski ( 171) već ruski oblik, kao što nezna ni to , da mu u nas od-
govara oblik uz ili barem (stariji) va z . Isto se tako zagovaraju nesrbski
oblici rieči : tolkovati, žertva, (kod ove rieči htio bi se pisac dosjetljivim .
izkazati te veli, da će reformatori « skoro i mjesto mreža pisati mrža !),
nadežda (razlikovanje medju nadežda i nad a str. 12 onako je smiešno,
kao kad veli, da je sahraniti - sačuvati , a saraniti pogrebsti !) ,
vkus , čerta itd. Mislim, da su to dovoljni primjeri i dosta smieha .
Neću, ipak da nenapomenem, i po gdjekoje, prem riedko , zdravo zrnce,
što će ga čitatelj u ovoj knjizi naći ; znamo bo dobro, da nevalja sve ni
onako , kako pišu sljedbenici Vukovi, a i ono, kako se gdjekoje rieči kod nas
upotrebljuju . N. pr. istina je te se neda tajiti, da ima mnogo tako zvanih
" skovanih " rieči, koje nevriede, te bi jih valjalo odstraniti, dok nisu ušle u
obćenitu porabu ; odobriti će se n. pr. što pisac osudjuje rieč svrha u smi-
slu njem. Zweck itd. Nećemo braniti niti rieči dvojiti i zdvojenje (Ver-
zweiflung) , samo da nitko nemisli, da su to naši književnici u novije doba
sastavili ; ovim je kajkavskim riečim traga već u najstarijih rječnicih : Hab-
delićevu i Belostenčevu. Pravo ima pisac , kada odbija rieč blaža n-
stvo, ali je krivo , ako se protivi i rieči : božanstvo ; izmedju ove dvie
rieči neima nikakve analogije. Hoću upravo da završim ovu kritiku tim, što
ću nešto u kratko kazati o riečih na stvo . Ovdje valja dobro razlikovati,
koje su rieči već u staroslov. imale pred dočetkom ьстко , koje li nisu ; u
rieći : пнаньство, пространьстко , БЛАЖЕНЬСТВО , Конньство itd. netreba u naš jezik
nikakve promjene, van što izpadne poluglas . Ali gdje u starosl. pred ьCткO
neima suglasa N --- ondje valja razlučiti dvie vrsti rieči : ako je najme pred
dočetkom takov suglas, da odbaciv od cтко, ipak se rieč lako izgovara,
tada ostaje sve bez promjene, samo se izbaci poluglas . n. pr. riečim sta-
rosl. родьство, сждьство, уоувьство, цѣсарьство itd. odgovaraju sasvim dobro naše :
srodstvo, sudstvo, čuvstvo, cesarstvo itd ; ako li pak ima pred стко takov
suglas, da kad odbaciš poluglas, nemožeš ciele rieči lako izgovoriti, tada voli
naš jezik (ne baš uviek) onaj pretvoriti u samoglas a, koji je i onako u
našem jeziku redoviti zamjenik starosl. poluglasa : dakle od rieči : кожьcтко,
KEAHYLCTRO, YAOKRYLсTKO, jerbo se nemože lako izgovoriti božstvo , veličstvo
čovječstvo, postaje : božastvo , veličastvo , čovječastvo . Tako se
na astvo, bez n, govorilo u nas još u 15. vieku , ali u 16. i 17. razvilo se
blagoglasje drugačije , te je poslije a umetnut jošter suglas n, dakle bo-
žanstvo, veličanstvo, čovječanstvo itd. U rječniku Fausta Vrančića
(Verantia od g. 1595) čitam jošter : božastvo , človičastvo , svidoča-
*
440 Kritika.

stvo itd. a u slovniku Mikaljinom sve su ove rieči sa suglasom n ; Mikalja

pako živio je u 17. vieku , i opet pisac ove knjige misli , da su rieči : božan-
stvo, čovječanstvo itd . istom izmišljotina 19. vieka, kada se počeo
"prostačiti lepi srbski jezik !« V. Jagić .

Glasnik društva srbske slovesnosti. Sv. XVII . U Beogradu

1863. Str. 329.

Ova knjiga dospie u Zagreb tek prije krakta vremena ; s toga nemo-
gaše o njoj 99 književnik" još ništa progovoriti , prem ju nemisli mûkom mi-
moići.
Ne davno razpušteno društvo srbske slovesnosti izdalo je od svoga
postanka (1864) sedamnaest knjiga svoga književnoga organa „glasnika “ U
ovih imade liepa materijala za srbski jezik i srbsku prošlost, kano i za upo-
znanje sadanjega stanja srbske kneževine. Da se štioci upute o tih riečih i
da se upoznaju s dosadanjim djelovanjem društva srbske slovesnosti, navest
ću ovdje znamenitije članke i razprave priobćene u prvih svezcih " glasnika “.
Od jezikoslovnih sastavaka znamenitiji jesu oni vrstnoga Gjure Daničića :
srbski akcenti (VIII , 1—–62 . XI , 1-35), srbska diminucija i augmentacija
(XII, 474-500) , o rukopisih Kiprijana (IX, 245-56) i Aleksandra (XI, 256
-68), članak o razlikah izmedju srbskoga i hrvatskoga jezika (IX , 1-60)
je vrlo marljivo izradjen , ali izveden na krivom temelju ; napokon razprava :
što je pisao visoki Stjepan (XI, 166-71 ) . Ostali jezikoslovni sastavci, koji
nisu potekli iz pera Daničićeva, nisu osobite vriednosti . Za srbsku poviest
osim listinâ, koje su preštampane u poznatoj Miklošićevoj zbirci , izišli su u
" glasniku ovi znamenitiji spomenici : listine iz mletačkoga arkiva sabrane i iz
dane po dru. J. Šafariku (X , 1-159 , XI, 317-463 , XII , 1-397 , XIII . 1-283 ,
XIV. XV , 139-248) ; važna je takodjer istim piscem priobćena hrisovula cara
Stjepana Dušana, kojom osniva u Prizrenú manastir sv. Arh. Mihajla i Ga-
vrila (XV, 266-318) . Znameniti su takodjer stari ljetopisi i stara žitja ; tako
ljetopis iz XVI . vieka (X, 211-78 ) , drugi ljetopis iz početka istoga vieka
(V, 17-113), treći ljetopis iz XVII . vieka (X , 144-160) , za crkvenu poviest
važno skazanie o žitij srbskih archiepiskopov« (VI , 25—88) , prilozi k isto
riji srbske i bugarske hierarhije (VII , 160-80) , tè skazanie o arhie-
piskopih Pećskih (XI, 160-66) ; od žitjâ napominjem ovdje : žitje Stjepana
Uroša III. XI, 35-95 ) , žitje kneza Lazara (XI, 108-109), žitje archiepis-
kopa Maxima ( X1 , 125-30) ; amo ide još pohvala knezu Lazaru (XIII , 358).
Nemogu takodjer ovdje mimoići st. bugarskoga žitja sv . Methodija (XVI, 33 ) ,
prem nesadržaje nikakovih novih podataka . Osobito su važni takodjer pri-
lozi listova i pisama iz dobe Karagjorgjeve (III , 131-176 ., IV, 75-219.
VI , 150-51 , II. 208-232 ) , koji će znatno popuniti poviest, svedjer zamr-
šenu, ustanka srbskoga i državnoga preporoda naroda srbskoga . Od razpra-
va povjestničkih zaslužuju biti napomenute : srbski Komneni (XI , 262-317,
XII, 397-474, XIII , 283-258) i o granicah srbske patrijaršije ( VIII , 116
-31 , IX, 227-43) . Iz razprava razjašnjujućih srbsko právo napominjem
dra. Krstića razmatranja o zakoniku Dušanovu i starih zakonih srbskih (VI,
88-150 , VII , 86-114 , IX , 60-127 , XI , 204-62 ) . U glasniku naći ćeš
takodjer gradiva za državopis i statistiku srbske kneževine (III , 262 --77 , IV,
227--49 , V , 227-274. VI , 209-327 , VII , 231-324 , IX, 162-224, X, 296
-340) , zatım za srbsku sfragistiku (IX, 287--92 ) , i napokon opis sviju do-
sada poznatih srbskih novaca od dra. Safarika ( III , 191-260, V, 212-24,
VI, 190-209. VII, 194-231 , VIII, 265-83, IX, 268-87) .
 Kritika. 441

Iz ovdje navedenih članaka svaki može uvidjeti : kako je društvo srbske

slovesnosti neko vrieme zbilja svojski o tom radilo, da svojim glasnikom "
izobrazi srbski jezik, razpita 1 razjasni prošlost srbskoga naroda i upozna
svoje sunarodnike sa sadanjim stanjem kneževine srbske. Aovo je glavna za-
daća toga društva . Njegov rad je nekoliko godina rasao intensivno i exten-
sivno ; glasnik postajaše bogatijim i zanimivijim . Ali sudeć po ". glasniku .
društvo počelo je od posljednjih dviju , triju godina padati ; krenulo je putem,
kojim mu nebijaše poći. Ono poče universalisovati se, te u svojem » glasniku “
priobćivati članke, koji nemogu odgovarati svrsi "društva srbske slovesno-
sti" , a dvojim, da u onoj formi mogu koristiti narodu srbskomu.
Da je zbilja tomu tako svjedoče nam dvie posljednje svezke „glasnika “ ,
osobito pako sv. XVII . U ovih počeše Beogradski književnici priobćivati „ in
compendio " neke struke znanstvene. Tako u sv. XVI V. Jovanović nauku o
sastavu i životu rastinja ( str. 43-107 ) , u XVII . sv. ovaj isti čitavu klimato-
logiju ( 1-183) , d. Matić „ o veštinama " (XVII , 281-301 ) po Molinaru, Boš-
ković o skupštinskom razvitku i društvenom preobraženju u Inglezkoj (XVI ,
234), Miličević o vaspitanju “ u Americi po Labuleu (XVII , 301–315) ; pače
Vasiljević dade ( XVII , 183-281 ) »kratki pregled Heglove filosofie" . O srb-
skih stvarih priobći jedini dr. Pančić rodom Hrvat iz Vinodola : živi pesak
u Srbiji i bilje što na njemu raste (XVI , 107 ) ; on je još prije (XII, 500-
669) opisao ribe u Srbiji , zatim priobćena su dva pisma (XVII, 315-17)
jedno crnogorskoga vladike Danila I , drugo srbskih knezova Užičkim Tur-
cima od god. 1804.
" Glasnik je dakle ostavio domaći râd te pošô u tudju njivu , kao da
mu je kod kuće sve preorano i obradjeno. Nemogu nikako odobravati taj
posao, tim manje, buduć nam je doma sve pusto, kamogod okom svrnemo .
Takove kompilacije kakove su Jovanovićeva, Matićeva, Buškovićeva i Milici-
ćeva možebit bi od neke vriednosti bile, da se objelodane u posebnih knjiži-
cah ili u kakovoj enciklopedičkoj zbirci ; ali glasniku “ , koj bi imao biti, koj
takodjer bijaše namienjen domaćim iztraživanjam, nedolikuju ni najmanje; pa
nemogu biti od koristi srbskoj knjizi. Što ću napokon reći o „ kratkom pregledu
Heglove filosofie " . Heglova filosofia je vrlo tamna u izvornom, abstraktnom jeziku,
kakav je njemački ; pà svaki koj imade volje i sposobnosti latit će se izvornika ili
bar njemačkih kompendija . A uvjeren sam, da nijedan Srbljin „ iz kratkoga
pregleda " neće naučiti Heglove filosofije. Poglednimo kamo god hoćemo, da
se o tom uvjerimo : samosvest veli pisac -- kao odlučna istovetnost, pod-
vrgnuta je takodjer dvojnosti, kao što je bila u početku čuvstvena izvest-
-
nost". (str. 192 ) ili ,,sveopšta samosvest t . j . znanje o svojoj jediničnosti
u drugim jedinicama" ; ili - „menjanje bića i nebića jest tok ili bivanje"
(str. 199) - , suštestvovanje to je opredeljeno biće, a neposredna, suštest-
- 99 biće za
vujuća opredeljenost jest to, što mi zovemo kakvoća (str. 200)
sebe jeste neposrednost i uz to taka neposrednost, koja sama za sebe postoji
i izuzima sve što je drugo" (str. 201 ) ,,suština je više od čistog, nepo-
srednog bića, jer sadrži u sebi i sve opredeljenosti, koje su poricale opšte
biće, i proricanje tih samih opredeljenosti “ (205) itd . itd.
Da je pisac u posebnu djelu sastavio poviest filosofije, te došav na su-
stav Hegelov nastojao čim jasnije razviti ga pred konkretnim umom srbskoga
naroda i odjenuti ga razgovietnim srbskim jezikom to bi još nekakov smi-
sao imalo . Nismo mi neprijatelji filosofije, pače ni njemačke filosofije ; ali
mislimo, da bi glasnik imao prečega posla od " kratkoga pregleda Heglove
filosofije pisana nerazumljivim jezikom.
Naša je želja, da „ glasnik " bude opet onakav, kakov je bio , dok bijaše
tajnikom društva vrstni Daničić. Dr. Fr. Rački .
442 Kritika.

Fr. V. Kružića : Krajobraz trojedne kraljevine i pripa-

dajućih dielah vojničke Krajine , kao što i prinadležećih po-
krajinah sa turskom Hrvatskom , Hercegovinom , Crnom go-
rom i Bosnom. Posvećen preuzv. gosp. biskupu J. J. Štrosmajeru.
Kamenotiskarski zavod Drag . Albrechta u Zagrebu.
Kartografija stoji u uzkom savezu sa napredkom zemljopisne znanosti,
te je za posljednjih 30 godina orijaški napredovala. O tom se svaki uvjeriti
može , ako sravna zemljovid kojega god komada Europe (n . p . jugoiztočnoga
poluotoka) od god . 1830 i god. 1864. - Zemljovid" po današnjem za-
htjevu znanosti ima biti pravi obraz (Portrait) zemlje , ne pako na-
grda . Buduć zemljovid svakomu stavlja pred oči posljedke dubljih na-
uka u struci geografičkoj , te lasno svakoga zavede i obsjeni : dužnost mu je
da bude čim vjernija slika onoga izvornika , koga predstavlja. Tko samu
stvar nezna prosuditi, zavede ga ures, papir, šaren nacrt itd . Zemljovid ima
sasvim naravski predočiti svoj sadržaj ; ni jedna crta neima biti suvišna ; one
bo su hiroglifi, koje čitajuć opisujemo zemlju. Tako n. p. nacrt gora imade
nam predočiti ne samo smjer gora , nego i različite visine , strme i lagane
obronke itd.; nacrt rieka razmjerja njihovih širina itd. Kartografija je do-
sada tako napredovala, da se različita momenta (historička, etnografička , ge-
ologička, statistička itd.) kartografički predočuju. Po tom nazivlju se zemljo-
vidi različito fizikalni , politički , historički, ethnografički, geologički itd.
Mi ovdje imamo pred očima zemljovid , narisan u svrhu da predstavi
naravsku sliku zemlje. -- Od godine 1857 dobismo evo već drugi zem-
ljovid naših zemalja : Katzenschlägerov o Hrvatskoj i Slavoniji i hrv.-
slav. vojn. Krajini , sada Kružićev , koj nam predstavlja čitavu trojednu
kraljevinu sa susjednimi turskimi zemljami. Svaka zemlja austrijske carevine
ima po koji noviji zemljovid, valjaniji ma od kojega Hrvatske i Slavonije, izu-
zam nekoje stare ili vojničku kartu cesta od g. 1832. Kartografičke radnje
austrijskoga generalštaba u učenom svietu jesu na glasu , ali naša domovina
(izim zagrebačke okolice) nebijaše sretna, ugledati takovu kartu , kakova je
generalštabska Dalmacije, dočim vojnička Krajina ima bar svoje prilične re-
gimentske karte. Kad su pred četiri godine državni geologi radi geologičkih
iztraživanja u Hrvatsku pošli, morali su dati fotografovati reducirane kata-
stralne karte Hrvatske .
S toga nastaje pitanje , da li je dosele bilo moguće valjan zemljovid
o Hrvatskoj i Slavoniji sastaviti ? da se iole dobar zemljovid ma koje pokra-
jine uzmogne sastaviti, zahtievaju se goleme predradnje ; treba tu pokrajinu
razmjeriti, treba zemljište geologički iztražiti, visine gora mjeriti, poglavitije
točke astronomički označiti itd itd.
Katastralna razmjerja Hrvatske i Slavonije biti će za koji mjesec dogo-
tovljena i umah će sviet ugledati krasnu administrativnu kartu Hr-
vatske i Slavonije, sastojeću iz više listova, od kojih je nekoliko već tiskano ;
ona će biti temeljem za sve buduće kartografičke radnje o Hrvatskoj i Sla-
voniji.
Sada nam je koju reći o Kružićevom krajobrazu , koli glede sadržaja
toli glede načina, kojim ga izvede. Taj krajobraz sastoji se iz 9 listova ;
osnovan je po mjerilu 1 : 288000 naravne veličine ili 1 bečki palac na 1 mi-
lju ; predstavlja površinu od 300 geogr. četvornih milja. Imali bismo koješta
prigovoriti nacrtu tla (terrain) na tom zemljovidu ; jedno što orografička raz-
mjerja gotovo ni nacrtana nisu , pak i ono malo, što jih je nacrtano, neod-
govaraju formom današnjim zahtjevom kartografije. Gore bo su naznačene
samo po svom glavnom smjeru (bez vrhunaca, pobočnih kosa, ogranaka, do-
 Kritika. 443

lina itd. ) i to crtkanjem, koje je u načinu ponešto ostarjelo ; iz čega bi hi-

storički kartograf sudio , da je karta jamačno iz minuloga stoljeća. Ostalim
pako orografičkim razmjerjam neima ni traga. Pored toga otoci su orogra-
fički nacrtani, što se s ostalim neslaže, buduć je protiležeća obala isto tako
visoka, kao što i po otocih, a na krajobrazu je čisto ravna. Gore po otocih
bez dolina i potočića je ponešto fantazija stvorila. Gdje je nad Senjem
Vratnik-gora ? Na Istri se na mjestih pokazuje po koja izolirana kosa,
u ostalom je Istra većom stranom, južna pako sasvim ravna (sic !). Gdje li
je Učka? vještak crtkanja može joj se samo domisliti . Vrela Drine i Mo-
rače jesu sasvim ravna, dočim imade u onom predjelu gora (izim Dormitora),
koje se 5-6000′ iznad mora dižu. Turske zemlje (Hercegovina i Bosna ) i
Crna gora su iz starih karta kopirane, dočim je geo- i kartografija dotičnih
zemalja za posljednjih deset godina silno napredovala. Sjeverni (Brda) i sje-
verozapadni kraj Crne gore, Hercegovina i Pomorje, izim ubilježenih mjesta
jesu predjeli orografičko prazni (sic !) . U tu svrhu bi se bile imale valjano
proučiti novije kartografičke radnje tih zemalja : Blau- a (Hercegovina), Kie-
perta (Crna gora) i Kohla (putovanje uz Moravu s kartom) itd.
Iz ovoga vidi se, da g. K. nije namjeravao narisati naravsku sliku tih
zemalja, jer u njegovom krajobrazu tomu neimade traga. Ako je g. K. mislio
svoj krajobraz namieniti kakovoj posebnoj porabi n. p. za pisarne, imao bi bio
u naslovu to naznačiti , kao što se običaje na takovih krajobrazih (n . p. po-
štarskih).
Niti mjestopis nije bez pogrešaka. Kružiću bila je dužnost kano ro-
djenu Hrvatu imena mjesta točno pisati upravo kako jih narod izgovara ; ova
dužnost je tim veća , čim su dosadanje karte ovih zemalja potekle od tudjih
(Njemaca, Franceza i Engleza), koji su nevješti hrvatskomu jeziku, te iz nji-
hovih zemljovida vrlo je teško pogoditi prava imena mjesta. Razgledajuć K
krajobraz pale su nam u oči nekoje mjestopisne pogreške, a biti će jih bez
sumnje i više Tako na primjer Peleranci , Pišag , Nedelic , Pod-
celertik , Miholac , Valpo , S. Cosmo , Zaptat (Cavtat) , Kastel-
novi , Mosorsko planina, Scit itd. Broda (u gorskom kotaru) ni neima ,
dočim su i najneznatnija mjesta tude zabilježena . Kod dalmatinskih mjesta
pridržao je talijanski dočetak kao Risano , Perasto itd. U Crnojgori su
dva Njeguša i dva Cetinja (sic ! ) ; nad Žabljakom nijo malo jezero
nego gornje blato, Bosna- Serai zaštone Sarajevo ? Jajca m. Jajce itd.
Na jednoj strani krajobraza opisani su zemljoslovni odnošaji (geognostische
Verhältnisse) i površina , broj stanovnika i političko razredjenje upitnih ze-
malja. Zemljoslovni odnošaji Hrvatske i Slavonije i hrv . - slav. Krajine , pre-
vedeni su od rieči do rieči iz Katzenschlägerove karte. Da su ti zemljoslovni
odnošaji ponešto drugčiji, nego što se mislilo g. 1857 , uvjerit se može g. sa-
stavitelj krajobraza iz ljetopisâ dr. geologičkoga zavoda od g. 1861 i 1862.
Ukupne površine i ukupnoga broja stanovnika pojedinih zemalja neima . Po
K. krajobrazu iznosi površina turske Hrvatske, Bosne i Hercegovine 763 +
300 = 1063 m ., dočim se u svakom priručnom zemljopisu čitati može , da je
površina spomenutih zemalja 1268milja. Polit . razdieljenje Dalmacije na
sedam prefektura (zadarsku , šibeničku, spljetsku , sinjsku, makarsku , dubro-
vačku i kotorsku) nestoji, Dalmacija bo je razdieljena na 4 okružja (zadar-
sko, spljetsko , dubrovačko i kotorsko) . S druge strane su tumačenja zna
kova, medje državne, pokrajinske, županijske itd . sasvim po Katzenschlägeru .
Istina je, da se medje mienjaju , ali pošto su u zemljovidu navedene , imaju
se onako povući, kao što su zemlje politički razredjene u ono doba, kad je
zemljopis priredjen. Uprav protivno opazuje se u K. krajobrazu. Karta, iz koje su
te medje kopirane, izradjena je g . 1857 , koje godine je Hrvatska i Slavonija
344 Kritika.

bila politički inače razdieljena , nego li god . 1862. Buduć Kr. nije imao ob-
zira na te promjene , neima u krajobrazu županije križevačke u današnjih
granicah, Medjumurje još spada na županiju varaždinsku ; medje kotarske
nestoje više. U gradjanskoj Slavoniji je pravi kaos, tude spada vukovarski
kotar na županiju virovitičku, flok i Ruma pako po granicah sudeć , čini
svako za se županiju itd. Tako i na granicah Crnogorskih : Grahovo spada
na Hercegovinu (sic !). Uza to ima toliko medja i znakova, da karta pregled
i jasnost gubi. Krajobraz je u obće preveć crven, krupne crvene točke sme-
taju, i miešaju puteve zemaljske i obćinske . Svakolika raznolikost bi se bila
mogla izvesti tako, da se čitav krajobraz crno litografira, a različite medje
(državne, županijske, kotarske) prostoručno različitimi bojami označi ; tada bi
karta ukusnije izgledala, i sadašnjim zemljovidom svojom formom odgovarala.
Današnja znanost razlikuje kartografa od mekaničkoga risara . Karto-
graf ima nešto više znati od prerisavanja obstojeće karte. Kartograf ima biti
geograf, da izpitane i opisane zemlje uzmogne u naravskoj slici predstaviti ;
uz to mora poznati napredak kartografije kao umjetnosti.
Želimo, da se ti prigovori o K. krajobrazu uvaže i uklone , ako bi se
krajobraz imao kada na novo izdati . Uz sve ove prigovore iz razloga, što
je K. krajobraz po mjerilu ili obsegu prvi , što ga u najnovije doba dobismo ,
nemožemo ino nego za sada preporučit ga svim pisarnam, jer su ceste i pu-
tevi točno označeni i navedeni u najmanja mjesta, kojih u inih priručnih
zemljovidih neima. Napoko nam preostaje, da priznanje izrazimo kameno-
tiskarskomu zavodu Dragutina Albrechta, koji je po originalu krajobraz vjerno
izveo.

Dr. Petar Matković.

 CI
ITA
VI
*
"
.
o
. IV
#
W
W
[ I
 seva 89909 ( 52

Jus

Sivsifua obdoing Hetavad bluesj

ovderoztodita odsto

pa mitmek do modernd O II
F 2011 mars natoque his me nubiano
7de dyr liss god tavat ideolony of
de revelawy i diffute nj50

itsdan olish)

70 216

KLURW

wh abdoing act.mil-on -igeboro and Savolomil

7 Tidning omskleistie aane 14
Shy T. 7 doing a cocoops san sebook
177
grape som porter Capsa
de dedeling aber wieder soft daad

о
dang
T
bosizio d
Sodoh s
séndimgi ivut
our orderdog &
andog sa ide paden

it isiqob ive

sinosi ozbinber f
dog piva . 71
 Sadržaj trećega svezka.

Nauka.
Strau
Pjesnici hrvatski, priobćio I. Kukuljević 295
Hrvatsko stihotvorstvo :
I. Stih i naglas narodne pjesme, napisao V. Pacel · 314
II . O hrvatskom heksametru, napisao A. Veber- Tkalčević 327
• 332
Iz prošlosti hrvatskoga jezika, napisao V. Jagić
Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka :
II. Domaći ljeto- i zgodopisi (nastavak), napisao dr. Fr. Rački 358
Geologičke crtice (svršeno), napisao J. Torbar 389
O nekojih pjenezih grčkih iz otoka Hvara, napisao S. Ljubić 395
Hrvati na izmaku XV. i na početku XVI. vieka, napisao M. Mesić 401

Kritika.

Jihoslované. Obraz národopisno-literární, priobéio dr. Fr. Rački 431

P. J. Šafarik's Südslavische Literatur, I., priobćio V. Jagić 435
Обрана єзика србскогъ, priobćio V. Jagić 437
Glasnik društva srbske slovesnosti sv. XVI., priobćio dr. Fr. Rački 440
Krajobraz trojedne kraljevine od Kružića, priobćio dr. P. Matković 442

Časopis Književnik " namienjen je znanstvenomu napredku hrvatskoga naroda ;

donosi članke historičko-filologičke, kojih je poglavita zadaća, da unapriede znanje
našega jezika i razbistre domaću poviest. Uz ovu jednu stranu, koju će osobito
kititi samostalna iztraživanja, tumačiti će "Književnik" svojim čitateljem takodjer život
prirode , i opet s osobitim obzirom na stanje naše domovine. Ovako je želja naša,
da „ Književnik " bude znanstven , ali u duhu i obliku narodnom ; da bi pako
ovu zadaću laglje riešio, treba mu svestrane i materijalne i duševne podpore. Zato
pozivamo u naše kolo sve vriedne kujiževnike, kojim je do narodnoga napredka, da
se dobroj nakani neogluše, već da nas svojim znanjem podupru.
Svi ugledni slovjenski listovi izrekoše o našem nastojanju vrlo povoljan
i pohvalan sud : " Književnik izilazi početkom svakoga četvrtoga mjeseca (kao četvrt
ljetnik), u svezcih od 8-9 araka, te stoji na godinu 5 for- a. v.
Po jedan arak izvorna sastavka nagradjuje se sa 20 for. a. v., a primaju se i
i ćirilicom pisani članci.
Novci za časopis i svi dopisi neka se šalju franko na

Urednictvo Književnika
(V. Jagić) u Zagrebu .
 KNJIŽEVNIK.

ČASOPIS

za

jezik i poviest hrvatsku i srbsku ,

i

prirodne znanosti.

Uredjuju i izdaju

(podporom Matice ilirske)

Dr. Fr. Rački, V. Jagić, J. Torbar.

Godina I. Svezak 4.

U ZAGREBU.
Brzotiskom Dragutina Albrechta.
1864.
 ) ‫له‬
‫ه‬
晶
ovim četvrtim svezkom - koji je izašao punih mjesec dana kasnije zato, što
se u Kolovozu prekinulo bilo štampanje poradi silnih poslova Albrechtova za-
voda za bivšu hrvatsku izložbu svršena je prva godina našega časopisa, a
mi izpunismo obećanje, zadano prije jedne godine.
Nije naša zadaća, da pitamo , jeda li smo zadovoljili obćenitomu očekivanju :
neka se posao sam hvali, premda nam nemanjka uglednih javnih dokaza pohvale i
priznanja.
Naš časopis stekao si je za kratko vrieme svoga bivstvovanja odlično mjesto
medju znanstvenimi slovjenskimi listovi. Poduprti svestranom, dà nenadnom, duševnom
i materijalnom pomoćju od prosviećenih sinova hrvatskoga naroda , dokazasmo i opet
svietu, da se kod nas marljivo radi takodjer na polju znanstvenom
Imajući uviek najprije domaće potrebe pred očima, nastojasmo ozbiljno na znan-
stveni napre dak našega naroda, nezaboravismo kod nijednoga pitanja gledati na njegov
duševni položaj . Što je god pisano u „ Književniku " , zadahnuto je duhom ozbiljne
znanosti i mirne objektivnosti : pravednom kritikom pratismo sve važnije književne po-
jave hrvatskoga i srbskoga naroda.
Dobri uspjeh ovoga književnoga poduzeća dokazuje, da smo na pravom putu,
te nas veoma tješi za budućnost.
Svim našim povjerenikom u trojednoj kraljevini , koji su se mnogo starali , da
nadomjeste pomanjkanje valjano uredjena knjižarstva, dužni smo se javno zahvaliti,
moleći jih, da nam i u napredak ostanu vjerni pomagači.
Kada će izaći prvi svezak drugogodišnjega Književnika, oglasiti ćemo kasnije za-
jedno s uvjeti nove predplate.

U Zagrebu o svih svetih.

Uredničtvo .
 KNJIŽEVNIK.

--wan

ČASOPIS

za

jezik i poviest hrvatsku i srbsku ,

i

prirodne znanosti .

Uredjuju i izdaju

(podporom Matice ilirske)

Dr. Fr. Rački. V. Jagić, J. Torbar.

Godina I. svezak 4 .

U ZAGREBU.
Brzotiskom Dragutina Albrechta.
1864.
 Iz prošlosti Hrvatskoga jezika .

II.

4. Preporod na srbskom istoku ; borba i pobjeda narodnoga

govora prema crkvenoj slovjenštini : Dositej Obrado-
vić , . Vuk Karadžić.

Kada smo koncem XV. vieka ostavili stare književne spomenike, iz ko-
jih se najvećma umjetno gradi i sastavlja slika raznih stoljeća nadjosmo
pravu književnost hrvatskoga naroda, koja se upravo zametnula bila u Dal-
matinskih gradovih, te je pratismo s obzirom na stanje našega jezika ća do
druge polovice XVIII . vieka. I najplodovitije zemljište, kada je više godina
zasebice rodilo, treba odmora ili barem podkrepe, umjetnim joj načinom pri-
da
vedene ; državni pako odnošaji Dalmacije nebijahu on čas prema tomu ,
umjetno potaknu i izvedu umove na javno djelovanje književno, koji bi staru
slavu svojih otaca nastavili i unapriedili : koje dakle čudo , ako li zemljište
presta radjati, ne velim baš sasvim, nu na toliko, da je plemenita roda i
ploda bivalo sve to manje ?
Protivno bijaše u Slavoniji : upravo joj odlahnulo od nasilja i jarma
turskoga, književnost počela se nešto udomaćivati, ali napredak bijaše veoma
spor i polagan, budući joj manjkalo onakovo središte, kano u Dalmaciji naj-
prije Spljet, zatim Dubrovnik. Za sâm jezik, da ga otriebi i oprosti krupnih
nepodobština turskih steče si velikih zasluga poznati po imenu Relko-
vić , ne toliko gramatikom, koliko satirom. ')
Od zemalja, pristupnih izobraženosti evropejskoj od XV. do XVIII . sto-
ljeća, gdje ima našega, hrvatskoga i srbskoga naroda, mukom mučasmo sve
do sada o austrijskih Srbih i o tako zvanih provincijalnih
ili kajkavskih Hrvatih : kronologički red stavlja nam napried one,
kao starije poslenike.
Već sam sprieda²) s nekoliko rieči označio zapreke , poradi kojih nedodje
narod srbski niti u cvietu državnoga života ni do kakove književnosti : sâm
silni car Dušan, kada je sjedio na priestolu srbskom, upiruć oči onamo , kamo

1 ) Sravni Književnik str . 358 .

2) Književnik str . 339 .
*
448 Hrvatski jezik .

je pohljepna slava srce vukla na trulu sjajnost priestola byzantinskoga,

nedotjera život književni niti u suhoparnih kronikah i životopisih do rječi-
tosti Domentijanove , koji u XIII . stoljeću pisa život sv. Save, nešto
preobširno i razvučeno, nu bez one strašne nadutosti i podlosti, kojom se
odlikuje suvremenik Dušanov, archiepiskop Danilo (vladikovaše od 1325
do 1338 ) u tobožnjem ' ) povjestničkom djelu „ Rodoslov" srbskih kraljeva
i vladika , a što je jošte gore , produžitelji i nasljednici njegova ,rodoslova
nadvisiše ga skoro u samih manah. Kada bi se sav duševni život srbskoga
naroda onih vremena imao mjeriti o to mjerilo, crnija slika moralne izopa-
čenosti nebi se mogla niti predstaviti ! Pripoviedajuć o najgrdnijem zločinu
otcoubojstva, piše Danilo ovako : „ Po tom taj hristolj ubivi sin njegov
(Dusan) učini vieće sa svojimi vlasteli i zapovjedi se njegovu roditelju, da
ga vode s družinom u slavni grad Zvečan, i tamo da ga drže, dok se ne-
kako medju sobom nepomire . Poslije toga za malo vrieme, taj njegov rodi-
telj u takovu prebivanju promislom božjim predade duh svoj Gospodu. “ )
-On zasuti dakle sasvim, što znamo iz poviesti 1 što naročito spominje.
drugi ljetopisac : „ I za malo dana osudi ga na najgorčiju smrt udavljenja. “ ³)
t. j . da je otac silovitom smrti poginuo ; nu zato je nastupak Dušanov
na priestol opisan sličnom nadutosti : „ По сихъ же владыка нашъ всередрын
Хрістось милуя родъ хрїстїлискін коздкиже на престолъ крАлекСТВА СЫНА БЛАЖЕНО-
почнѣшаго крала Уроша Ii. БЛАГОУССТИКАГО , ХРЇСТОЛЮБИВАГО, БОГомъ коздвиженнаго,
кръпкаго, самодержавного всѣхъ сербскихъ и поморскихъ земель Стефана краля. “ 4)
Ovo Vam je način i samo od prilike jezik, kako se pisalo u doba
silnoga cara Dušana, a kraj takova duševnoga pravca jeditih za onda pis-
menih ljudi , nije se ni malo čuditi, što zatim kada je tursko kopito pogazilo
zemlju srbsku a narod u svojoj krvi ogreznuo, zavlada upravo mrtva tišina
kao u gluho doba noći, te se knjiga zatvori samo narod osjeća svoje jade,
spominje se sretnih, prošlih, i nesretnih, sadanjih, vremena i spomen ovaj
ulaže u narodnu pjesmu. Dà u isto vrieme, kada su se po narodu iz ustiju
do ustiju orile divne pjesme kosovopoljske, spominju domaći ljetopisci o tra-
gičnoj katastrofi veoma u kratko, bez čuvstva i bez razbora, niti pitaju za
uzroke niti razmišljaju o posljedicah. Hilferding se n. p. prije nekoliko go-
dina namjerio u nekom rukopisu iz XVI . vieka, na obširniju parafrazu iste

1 ) Ono, što se u Europi historijom zove, tražili bismo ondje zaman. To su upravo
teologizirajući, svake materijalne i formalne dražesti lišeni, pohvalni govori na
knezove i vladike, koji preširokom naduvenosti rieči ubijaju čitatelja -- ovako
glasi sud Šafarikov u Wiener Jahrb. LIII. god . 1831 br. 145 .
2) I. Pаnчь ICтopia Cepбовь knjiga VII., glava XI., § 47. Hilferding : Восна
228, 1.
3) Carostavnik u Raića ibid . § 48. , Maikov : Istorija 236 , Hilferding : Bosna ibid .
4) Danilo u " Rodoslovu po Raiću VII . 12. § 1. Vriedno bi bilo, da nam beo-
gradsko „ učeno društvo " što prije izdade valjaniji tekst. Još godine 1851 pisa
Šafarik : Predevším bych přál vydati letopisy AB. Daniele, jichž u mne trůj
prepis, jeden z nejstaršího posud známého rukopisu ... Bog zna, kuda je to
blago dospjelo ?
 V. Jagić. 449

bitke, što bi imao tobože pravi opis biti, ali je i to tako nesmišljeno, da ćeš
ondje naći sve prispodobe staroga i novoga zavjeta, i Kaina i Faraona, a o
samoj stvari - upravo ništa. ) Ovako osta u XIV, XV, XVI, XVII sve do
polovice XVIII . stoljeća .

Medjutim dogodi se dvoja velika promjena u životu srbskoga naroda

od koje se posljedice vide umah na osvitu prave književnosti . Jedno je s e-
--
oba Srbalja u Austriju ; cviet stare Srbije, stolica srbske patrijaršije
sve to bješe otišlo, kako znamo, iz juga na sjever te se po Ugarskoj nasta-
nilo, u Bačkoj i Banatu, tako da u XVIII . vieku srbsku književnost na dru-
gom mjestu nalazimo, neg li gdje se s Danilovim rodoslovom rastasmo.2)
Drugo je promjena jezika , koji od Save Nemanjića i Domentijana
napried, ako u pismu i nije nikada bio narodni srbski, opet se samo dvoje
narječje miešalo, najme starobugarsko iliti pravo crkvenoslovjensko i srbsko ;
to bi se pravom nazivao srbsko - slovjenski jezik. Ovim jezikom štampano
je u XV. i XVI . vieku mnogo crkvenih knjiga u Crnoj gori, Hercegovini i
Mletcih. Nu pošto Turci sasvim obladaju srbskimi zemljami i narodom, ma-
nastire poharaju a mnoge popale i zabrane jih ponavljati, ljude znatnije i bo-
gatije pobiju ili raztjeraju, onda prestane štampanje knjiga u tih krajevih. U
tom Rusi navale štampati crkvene knjige na preinačenom ruskoslovjen-
skom jeziku, koje narod naš, neimajući svojih , stane kupovati³) i učiti se
novo mu crkvenomu jeziku i tako malo po malo ne samo zaboravi
svoj pravi crkveni jezik, nego i omrzne nanj prema ovomu novomu. *)
-Ovako se to sve polagano preinačivalo, sporije i kasnije onuda, kud su
ruske knjige i ruskoslovjenski jezik težje dopirali , a sasvim udje u običaj
istom od kada su mnogi Srbi prelazili u Rusiju , da ondje uče bogosloviju :
nova književnost prisvoji si taj mješoviti „ srbsko-rusko-
slovjenski jezik kao viši i literarni naspram prosta č-
koga pučkoga za sve književne proizvode , bili oni na-
božnoga bili svjetskoga sadržaja , bili namienjeni
službi crkvenoj bili obćenoj potrebi naroda.

Prva posljedica krivoga puta, na koji ovako književnost zadje, bijaše

ta nevolja, da jim nije jezika nitko pravo razumio, van ga je trebalo učiti
po školah, kojih jošter ni bilo nije : ") što je dakle naravnije, nego da se
Karlovački metropolita Pavao Nenadović pobrinuo za slovnicu te god.

¹) Naštampano u Hilferdinga : 173 ; nešto pametnije ono u Glasniku XI. p . 111 .

sravni takodjer Gl . XIII. str. 358 .
2) Književnik str. 335 .
3) Svake godine dolazili bi Rusi s knjigami na sajam u Tursku, kako Solarić
, Pominak 58. misli u Drienopolje (Adrianopol).
4) Vuk St. Karadžić : Примјери српско славенскога језика 23.
5) Od g. 1733 postajala je u Karlovcih škola s učitelji dozvanimi iz Kijeva : Ša-
farik : Gesch. d. Slaw. Liter 213 .
450 Hrvatski jezik.

1755 dao preštampati u Vlaškoj u Rimniku ruskoslovjensku gramatiku od

M. Smotrisko ga po izdanju od g. 1619 s nekimi nebitnimi promjenami. ')
Ovom knjigom povlaštena je još većma poraba mrtva jezika u živu
književnost, a što je na veće rasao broj spisatelja, koji dakako nisu svi jed-
nako umjeli pisati ovakim jezikom , nego su , jedan više drugi manje, ipak
od narodnoga narječja unosili u svoje knjige, dogodi se napokon, te se doista
jednim jezikom u narodu govorilo, ali je svatko drugčije pisao, služeći se iz-
razi i oblici ruskoslovjenskimi, što bi bolje znao i mogao . Ovake knjige bi-
jahu od g. 1758 štampane u Mletcih, gdje Grk Dimitrij Theodosijev ,
rodom iz Janine, dokazav republici korist i potrebu, dobi dozvolu za štam-
paru , a iz Ruske i Rima poslaše mu ćirilska i glagolska pismena ; 2) kada je
kasnije Marija Terezija uredjujuć odnošaje crkvene i školske u kongresu,
držanom g. 1769 pod povjereničtvom grofa Andrije Hadika , došla i dočula
za potrebe srbskoga naroda, odredjeno bi § 24 potvrdjenih zaključaka, da se
imadu pouvesti pučke škole i „ quo nationi in omnibus punctis tam instituti-
onem quam studia et scientiarum culturam concernentibus subsidia omnia et
facilitas procurarentur , utque dicta natio Libros sibi necessarios majore
cum commoditate et leviore pretio quam illos hucusque ex alienis
provinciis comparare debuit, acquirere valeat , Viennae in civitate nostra
propriam typographiam illyricam singulari privilegio munitam erigendam
curavimus. " Uslied te iz odobrena zaključka proiztekle naredbe kraljevske
podignuta bi zbilja g. 1771 štampara u Beču , koja do mala priedje u ruke
nekoga Kurcbeka i Novakovića , a od godine 1796 ima i u Budimu
sveučilištna ćirilska tipografija. - Iz prva upotrebljivahu pismena stara ;
onako su štampane u Beču i Budimu sve školske knjige, dok se polagano
neudomaći gradjanica, kojom su n. pr. već godine 1763 u Mletcih štampani
„ Начатки латинскаго языка " 3) itd.

1) O promjenah veli se na koncu predgovora : ПpнMHTE H Сію

CHO трудовъ
TрYA@BT Меле-
Mexе-
тієхъ, неглиже отъ части при помощи Божієн и нашихъ, кознокленую ту -
помъ граммАТІ68 ..
5) Obširno govori o tom : Поминакъ книжескіи о славено -сербскомъ въ Млет-
кахъ печатанію отъ Павла Соларића. Въ Млеткахъ 1810, str. 54 ss.
3) Da nije srbska književnost 18. vieka ovim pravcem zaputila, čudili bi se, oda-
kle toliko slovnica ? Uz pomenute dvie ima još : Нѣмецкая грамматіка изъ
различныхъ авторокъ нанПЛУЄЖЕ ГОТШедовыхъ кингъ собранна и въ пОЛЬ28
сербскихъ дѣтен на славеносербскомь мӡыкт HZAснена Стефаномъ Кул-
НОВ СКНмь. Beč 1772 ; zatim : Грамматіка сталинская ради Употреблен
Иллурнуєскія юности собранна Вікєнтнемъ Лустша (Ličanin ) . Beč 1794 ; i opet :
Руководство къ французстѣн грамматиѣ ко употребленіє славеносербскія ю-
HOCTH, COYHNENHо lолкнмoм ВyнYь. U Budimu 1805 ; k tomu još Ugarska
gramatika od Petrovića ( 1795 ) , slavenska od Mrazovića itd . Vidi se,
da je slavenskomu ' jeziku bolja sreća prijala nego li kasnije pravomu srbskomu,
koji se do jedinoga Vuka nemogaše nikako tolikih slovničara dočepati. Zašto
ne ? jerbo je laglje bilo napisati slovnicu svakoga drugoga i slavenosrbskoga,
nego li pravoga srbskoga jezika.
 V. Jagić . 451

Već i prije, nego li živim primjerom dokaza Dositej Obradović, prigo-

varalo se ovomu jeziku, da nije za školu i život, jerbo je mrtav ; ali sljed-
benici pravoslavja sumnjivi radi toga, što su jih zajedno odgovarali i od po-
rabe ćirilskih pismena, nehtjedoše ni o čem ništa čuti, bojeći se u težkom
stanju nabožne potištenosti, da je tu sakrivena zla namjera proti njihovu za-
konu. Od godine 1784 ima zbilja naredba, dostavljena metropoliti Mojsiji
Putniku, koja ovako glasi : Observato eo, quod in omnibus fere scholis Non-
Unitorum proles in lingua duntaxat characteribus cyrilliacis, quae ex inciden-
ti eo, quod a vernacula diversa sit, ac nonnisi in lithurgiis adhiberi consu-
everit, pro inutili ac mortua reputari debet, instituatur, S. M. resolvere dignata
est : ut vigens instituti abusus illico abrogetur, tanto quidem a fortiori, quod
anno 1779 illa remanaverit benigna resolutio : ut characteres cyrilliaci et
illyrica lingua lithurgica in libris solum ad religionis institutionem pertinen-
tibus adhibeatur, alii vero libri scholastici et profani dilaecto vulgari illyrica
cultiori et characteribus latinis typis excudantur. ' ) Uslied ove naredbe za-
vlada strah i nespokojnost tolika, te je sam metropolita našao povoda, da se
odvažno zauzme za stvar toli u kancelarije ugarske koli u samoga Kaunica ;
čudne sreće, tu pomože najviše nenadani slučaj , što je iz vlastite dakako ko-
risti Kurcbek štampar uzeo braniti cir. pismena, koja su mu, imajući on je-
dinu te vrsti pečatnju u carevini, velik dobitak nosila ! Da mu se dakle ne-
mora izplatiti 20000 for. naknade, učini neka komisija predlog, da za sada
stvar ostane, kako i jest . Taj predlog potvrdjen bi takodjer od cara Josipa,
a namjera, koja je smjerala na centralizaciju i germanizaciju , osta doduše
bez posljedica glede same stvari , nu neprodje bez upliva na kasniji smjer
srbske književnosti ; kada je sumnja jedanput pobudjena , povraća se rado
svagdje i gdje joj neima mjesta ; to ćemo naći i kod začetnika prave na-
rodne književnosti Dositeja i kod Vuka.²)
Dositeja Obradovića (pravo : Dimitrij O. ) baci slučaj u takove
okolnosti, da je upoznao prieke potrebe svoga naroda : njegov bieg iz mana-
stira Opove toliko je vriedan za književni život, koliko Muhamedancu hegjra
za njegovu vjeru ; jer da nebude on utekao, tko zna, kada bi se našao bio
nov povod, da netko u toliko osviesti i sebe i druge . Istinabog mi nalazimo,
što nam liepo pripovieda sam Dositej , da se u njem već kao djetetu probu-
dio bio nutarnji nagon, koji mu nedadne mirovati, da neteži sve dalje i dalje

1) Glasnik I. 136 .
2) Samo ovako može se protumačiti, što su i od svih književnih pojava, latinicom
pisanih, zazirali kao od najveće napasti : što pisa istodobnik Relković, što La-
nosović, i toliki drugi - smatralo se, kao da nije njihovo, kao sasvim tudje.
Relkovićeva , Satira' morao je god. 1807 istom prevesti » простын CеPECKIH
EZыKK "
" St. Raić itd. Tomu se još godine 1824 čudi Niemac Grimm. veleć
u predgovoru k njemački iztumačenoj gramatici Vukovoj str. XVI .: Ovi pri-
mjeri (Hrvatâ, za onda Ilirâ) imali bi davna potaknuti turske i austrijske Srbe
na nasljedovanje, da nije iz nerazborite revnosti za crkveni jezik poteklo ludo
preziranje domaćega narječja...
452 Hrvatski jezik.

u široki sviet, da upozna ljude i njihove običaje ; njegovo bistroumlje , koje

se nezataji u nijednoj prigodi, njegova pohljepa za naukom, uzpiriše u vru-
ćem srcu žarku vatru ljubavi za znanstvenim usavršivanjem i to ga napokon
izagna iz zabiti samostanske.
Putujući dakle svietom nadje Dositej, čemu se u manastirskom zakutku
nije nikada nadao, svuda po dalekom jugu jedan te isti, dobroćudan nu
zapušten, narod : ovdje pane mu prva misao o narodnjem jeziku i kako bi
valjalo knjige pisati . Mislim, da je vriedno, da se i danas još na daleko
čuju njegove rieči o toli znamenitoj sretnoj domisli : U listu od g. 1788
iz Lipskoga govori ovako : Sravnjivajući ova mjesta i ljude s prekrasnom no
biednom varvarskom Albanijom , s koliko dražim i milijim, toliko većeg so-
žaljenja dostojnim zemljama, Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, uzdisao sam
i često gorke prolivao suze, sam sobom govoreći : kad će u onim prekrasnim
zemljama ovaka učilišta biti ! kad će se i ona mladež s ovakovim naukama
napojavati ! Milioni naroda ! Jadni Turci čekaju , da što pametno čuju od der-
viša ! A biedni i udručeni Hrišćani od kaludjera ! No šta će im oni kazati,
kad nigde ništa drugo pod nebom neznadu, nego : daj milostinju ! daj sve,
štegod imaš, a ti umiri od gladi i mrzi i proklinji sve ljude na svietu, koji
tvoje vjere i zakona nisu ? Gledajući kakve se ovde knjige svaki dan sa-
stavljaju, pišu i na sviet izdaju, žalost na mene napadaše, kad bi god pomi-
slio, kako kod nas viču : daj nosi knjige iz Rusije ! Razmišljavajući
neprestano o ovima vešćma (stvarma) spomenem se jošte u Dalmaciji zače-
toga željanja i namjerenja, da je krajnje potrebe i nužde djelo , na
obštem narodnjem jeziku što napisati izdati. Ja sam čisto pred očima imao,
kakvu su buru i metavicu na sebe svi oni privlačili, koji su se usudili naj-
pre podobna predstavljanja narodu činiti : no mora se kad god ko , jedanput,
naći ! Ajde u ime božje nek se počme ....
U Dalmaciji dakle, pamtite, tako pripovieda sam Dositej , zamisli
on, gledajuć i žaleć jadni narod , veliku misao, da mu pomogne knjigom,
knjigom takovom, koja će se kosnuti njegova srca i saći duboko u njegovu
čistu dušu . Kad se je najme, pošav put Grčke, bolestan natrag vratio u neko
dalmatinsko selo Kosovo, prebude u domu Abraama Simića jedan mjesec,
čitajuć časomice besjede Ivana Zlatoustoga na Djela Apostolska . Na molbu
njegove kćeri Jelene prevede nekoliko odlomaka na prosti narodni jezik i
porazdieli na glave po Azbuci. To čitanje omili djevojci veoma, a i drugi pro-
sili bi od nje i prepisivali si tako, da se u kratko vrieme raznese i razplodi
po svoj Dalmaciji pod imenom „ Dositeove bukvice " *) 19 Ovo je prvi povod
---
- rieči su njegove i uzrok, da se u meni velika želja začne i rodi : da
mi samo Bog daruje život, dok što srbski na štampu izdam i prekrasnim
kćerma i sinovom roda mojega saobštim ".
Dositej nije samo svjestno razmislio zadaću, koju mu je valjalo riešiti,

*) Ovo je kasnije štampano od Sevastiana Пlića u Karlovcu god. 1830 pod naslo-
vom : Доситеа Обрадовића Првенацъ.
 V. Jagić. 453

dali i one protivnosti, u kojih će se naći naspram duboko zakorienjene do-

sadanje navade ; sasvim tim o svojoj čvrstoj nakani i volji govori odvažno i
pouzdano na više mjesta, n. p . u listu prijatelju Haralampiju¹) : Sladka je
utjeha nadati se, da će naša imena živiti i mila našemu rodu biti za dobro,
koje smo mu učinili, do onih samih dalekih vremena, kad se naše kosti u
prah obrate... Odbijajući prigovore, da će taj prosti jezik u nemarnost do-
vesti i upropastiti crkvenu slovjenštinu, navadja za primjer Francuze , Tali-
jane i Ruse : „ Samo prostota i glupost zadovoljava se svagda pri starinskom
ostati. Zašto je drugo Bog dao čovjeku razum , rasudjenje i slobodnu volju,
nego da može rasuditi, razpoznati i izabrati ono, što je bolje ?
Dositej niti se bavio s filologijom niti s historijom : niti je izpitivao raz-
mjere nabožne, niti narodoslovne našega naroda njemu bijaše najmiliji na
vlastitom iskustvu osnovani dokaz, da je svuda po jugu, kud je proputovao,
našao jedan narod • Ko nezna piše na jednom mjestu²) da žitelji cr-
nogorski , dalmatski , hercegovski , bosanski, srbski, horvatski, slavonijski,
sremski, bački i banatski osim Vlaha jednim istim jezikom govore ? . . raz-
umievam koliko grčke crkve toliko i latinske sljedovatelje ne izključavajuć
ni same Turke, budući da zakon i vjera može se promieniti , a
rod i jezik nikada ...
Nije ovdje moja zadaća, da duže govorim o tolikom mužu, koji će do
vieka biti ponos i dika našega naroda ; već da se vratim na njegovu ideju,
reći ću da je brže zamišljena nego li svršeno izvedena .
Obradovićev jezik jest doista na pravom putu, da bude narodnim
ali do kraja (ne velim : skrajnosti) dotjeran i dovršen nije ; dà, budimo pra-
vedni, stranom nije ni mogao biti, jer toli golemu obsegu najuzvišenijih,
filosofičnih misli nije lako namah odoljeti jezikom , koji se iz prosta prirod-
noga života sada istom prvi put uznesao na dostojanstvenu službu, da bude
obćim posrednikom u višem, duševnom životu svojega naroda, a o književ-
nosii hrvatskoj u Dalmaciji i Slavoniji nije ni Dositej mnogo znao, već i
s toga razloga, što za onda, dok se medju njimi bavio, nebijaše još sasvim
prost od sumnje i nepouzdanja, kao što nam svjedoči ona polu smiešna polu
ozbiljna pripoviest, kada ga namjera namjeri u Zagrebu na grčko - katoličko
sjemenište.³)
U Dositejevu dakle jeziku ponajprije nije jošte sasvim narodan izraz ;
upotrebljuje mnogo takovih rieči, kojih u narodu neima, a nije mu nužda
bila pridržati jih, jer neizrazuju ništa drugo, nego li pravi pravcati narodni
izrazi : tu se je dakle Dositej, reći ćemo istinu, zaletio, i nemisleći, u crkvenu
slovjenštinu, kano ti : обаче, ибо, сирѣчь, чрезь, аки, акиби, вещь, полза,
щастие, владѣлель, весма, всегда ; osobito je mnogo takovih izraza na ie :
вниманіе, благополучіе, устремлѣніе, житіе, разсужденіе itd. - Još su gore

1) Izdanja beogradskoga č. I. str. XIV.

2) č. I. str. XVII.
3) č. II. str. 7.
454 Hrvatski jezik.

pogreške a tih je i najviše gdje nemogaše odviknuti crkvenomu , a

naviknuti narodnomu obliku jedne te iste rieči : to su pogreške proti gla-
sovnoj naravi našega jezika, kano ti : долгота , исполнити, безмолвни , (to
nije niti bugarski niti srbski, već ruski), чадо, зачало , часть (= pars mjesto
= honor) начални , пришествіе , чистосрдечно , любовь, црковни , всеконечни ,

отечески , гречески (uz dobro i valjano : грчки) , человѣчески ; predlozi воз і

со : возрасть , предвозвещавати , воспети , совѣть, союзь, состои се, сохранити,
совршень (uz савршень) ; sastavinu жд město ђ upotrebljuje skoro uviek :
между, побѣждавати, услаждавати, рождение, redje su primjeri valjani, kano:
раħашħи, принуħenь ; rado piše takodjer u mjesto ħ osobito u nekojih riečih :
свещеникь, общество, посвещавати, смущения, будущи, (al uz to срећань,
по hуди, плаħаhn) itd. Mjesto crkv. s piše skoro uviek e izgovora sriem-
skoga, a pisme в znači mu je: ближнѣга , нѣму, оженѣне ; h vriedi mu za
današnji bi (tako je barem u prvoj njegovoj knjizi od g. 1783), a p upo-
trebljuje kao samoglas . Tvor i pregib rieči (sklonidba i sprega) nisu ta-
kodjer svagdje narodni : tu ima pridjeva, kano ti височаиши: яаmostava na
że m. ili je, osobito u 1. padežu ; мудрованiе uz мудBOвAнE (st . 55), житiе
Uz живльн₺ 72 ; u sklonidbi lokal i instr. stariji uz noviji : уовимь посвеше-
нимь земляма 126, мећу учени и просвећени народи 117 uz : сь девойкама
74 сь нашимь кошу.ляма 75. Osobito je znamenit dativ- lokal srednjega spola
rieči na амь - ама (po ruskoj gramatici) : при старим мненіамь и обикнове-
ніамь, слѣдуюћи правиламь itd. Pokrajinsku osobinu sremsku naći ćeš u
3. osobi mn. sad vr. na y mjesto e : 60.ay, roвopy itd. Dositej pravi buduće
prošlo vriemo ovako : Tко буде чигати itd. Prema ovakim dokazom o pre-
gibu rieči i prije o glasovih, još je najpravilnija Dositejeva skladnja , a slog
ima mnogo retoričkoga načina. Vuk kaza, ') da uzevši jedno s drugim, mo-
glo bi se reći, da je jezik Divkovićev (iz XVI - XVII . st. ) bolji i pra-
vilniji od Dositejeva ; i pravo kaza , jer je zbilja tako : Dositej ustanovi i
uglavi načelo, ali ga neuzmognu sam do kraja i prema nekoj dosljednosti
dotjerati ; njegov jezik naliči poluzreloj jabuci, koja je s vana liepa ali kad
ju nagrizneš, još nešto trpka i kisela .

Iskra bačena Dositejem (prva je njegova knjiga od g. 1783) 2) nepade

zaman, već razpiri vatru revna nasljedovanja : ako i nije lako bilo sasvim se
odreći staroga, crkvenom porabom zaštićenoga jezika, opet nisu svi zazirali
niti od prostoga narječja, kao nam svjedoče mnogobrojni primjeri izpod konca
XVIII . vieka, n. pr. vjerni i radini učenik Dositejev Pavao Solarić , dr.

Janković , Stojković , dà sâm Raić u povećoj pjesmi „ Boj zmaja s or-

lovi " sliedjaše primjer Dositejev, i tako naskoro mnogi drugi. U obće reći
ću, da primjer Obradovićev, dok se nije mnogo diralo u način pisanja, ne-
probudi jošter prave i javne opozicije : tko i nebi htio sliediti, nije se ipak

1) Примјери str. 31 u opazci.

3) Живот и приключения Димитрия Обрадовича , нареченога у калућерству
Доситея , нимь истимь списать и издать. Прва часть. У Лайпсику 1783 .
 V. Jagić . 455

protivio ; tà sâm pojam i razliku jednoga narječja (slavenskoga) prema dru-

gomu (srbskomu ) nije i onako jošte nitko točno ustanovio bio, granice bijahu
široke i neizvjestne . Zato veli Stojković za svoju „ Þvзiky“ ¹) (u Budimu
1801), da је „простымъ языкомъ списана за родъ славеносербскій“, ali koji
je taj prosti jazik “, kad već nebi sam naslov pokazivao, razumjeli biste iz
ovih znamenitih rieči u predgovoru : ,, kogda bi ja silu Raićeva i sladost
Obradovićeva jazika sojediniti mogao, ja bi uveren bio, da bi vsi moji čita-
telji vjašćšee udovoljstvie čitajući ovu knjigu ošćušćavali. " ! Dakle niti samo
,,slavenski " niti samo srbski " to je načelo, kojega se poslije Obradovića
držala pretežna većina spisatelja ; odatle se uobičaji takodjer ime „ slaveno-
srbski " jezik s vrlo neizvjestnim znamenovanjem , tako da je mnogokrat isti
pisac u istoj knjizi ob onom predmetu, koji je crkvenoslovjenskoj književ-
nosti po naravi i sadržaju srodan, pisao jače na slavenski, a što je sadrža
jem crkvenoj slovjenštini tudje, jače na srbski. Tako je n. p. Orfelinov² )
„Podrumar " samo za onoliko po srbski, koliko je predmet o vinarstvu na-
božnoj književnosti crkvenoslovjenskoga jezika stran i nepoznat.
U takovih okolnostih nećemo se ni malo čuditi onim, koji budući voljni pi-
sati čistim narodnim jezikom, traže, da jim se dade slovnica i rječnik : oso-
bito je na to nastojao revni Solarić, spominjuć u svakoj skoro knjizi prieku
potrebu ovih djela.³) Na jednom mjestu piše : Što je bilo s grčkim i rimskim
malo predje, to danas, hoćemo li ili nećemo, biva s našim (jezikom) : pre-
redja se, preobražava se k tečenju novoga svojega vieka, i narod, koji ga
govori, s njim. Pomozimo mu , kad je takav nastupio rok, i utvrdimo
ga, dok je ranije i dok nam ništa nesmeta k tomu . Nek nitko u nas neuz-
može biti ni književnikom ni svećenikom ni učiteljem, ne umjejući savršeno
vethoga (staroga) našega jezika ; nek u njem slavno toržestvuje vjeroizpo-
viedanje naše , i nek se spisuju, nitko nekrati , i mirske`važne knjige : obače
nek se narod naš prosvjećava i obrazuje , kojim po toliko Europe prostoru
počti sasvim jednako govori, sadašnjim svojim, poslje italijanskoga za svašto
prvim jezikom. Pismenicu novu nadleži , koliko možno skorije ,
izdati narodu našemu i knjižestvu.. “ 4)
Poznato je čitateljem, da je Vuk Štefanović Karadžić onaj odabranik,
koji želju Solarićevu oživi, 5) izdavši prvi na sviet i slovnicu i rječnik
pravoga narodnoga srbskoga jezika ; nu prije nego li dodjemo na tu potanju
pripoviest o njegovu preznamenitu jezikoslovnom djelovanju, valja nam

1) Аѳанасіа Стойковича Фусіка и 3 česti : Въ Будимѣ 1801--1803.

Нскуснын Подромарь ; нынѣ перкѣе их сербскомъ заӡыку списанъ Захаріємъ
Орфеліномъ, 1783.
3) Sravni : Vлoг ума чловыческoгa od g. 1808 str. 160.
4) „ Римлани славенствовакшн “ od g. 1818 str. 57.
5) „ Koje ova recenzija, koje g . Pavle Solarić s njegovim pozivanjem na skupštinu ,
da se gradi današnjega jezika gramatika, podbuniše me i naćeraše da dodam
sad k ovome rječniku i jednu malu srpsku gramatiku .. ・ ・ i nadam se da će biti
mila Solariću." Vuk u Rječniku 1818 str. XIV.
456 Hrvatski jezik.

koju reći , kako se donle razvijao i preinačivao srbski pravopis , zašto

su to dvie različite stvari, svaka za se i na oseb , ali jih može i jedan čo-
vjek, kao što n . p . Vuk učini, u svojem nastojanju združiti i ujediniti, pod-
vrgav kao sredstvo polakšice jedno drugomu.
Što se srbski jezik slobodnije kretao i uplivu crkvene slovjenštine oti-
mao, dolažaše sve više u opreku i sa crkvenim pravopisom ; čitateljem biti
će poznato iz „ Književnika, “ ) da već niti stari spomenici u pravopisu nisu
ostali vjerni crkvenoj slovjenštini : imajući bo naš jezik glasova, koji u bu-
garskoj slov. nedolaze, nadje s jedne strane premalo, s druge suviše pismena
u staroj cirilskoj azbuci. Možemo reći , da su u toj grafičkoj nezgodi stari
spomenici vrlo obzirno i sretno postupali, i da jih nebude bio kasnije pri-
tisnuo jaram ruskoslovjenskoga jezika . bili bi si i srbski književnici koncem
prošloga i početkom našega stoljeća prištedili barem polovicu muke i nepri-
lika . Tako n. p . da nam nije poplavio crkvene knjige jezik ruskoslovjenski,
nebi se imao niti Stojković ) niti Sava Tekeli ) boriti proti'debe ' . jeru
b, niti bi trebalo, da Sava Merkajl naperi nanj oštroumnu knjižicu :) tà
spomenici presudiše mu već u 12. vieku smrtnu osudu. I tu ide slava pr-
venstva Dositeju, koji u prvoj knjizi, štampanoj g. 1783, niti je zadržao ú
niti ы , jer su to spomenici već odavna zabacili .
Upravo ovako bivalo je pismenu ħ, koje su stari spomenici već od naj-
davnijih vremena dobro poznavali ) u dvojakoj vriednosti, najprije za današ
nji ħ i zatim za h ; a u pomenutoj knjizi Dositejevoj ima s tipografičke strane
vrlo ukusan znak h, takodjer za jedno i drugo (n . pr. иhu, he, гpoшиħa, no-
бchи, уrehи 75. uz : paз6уhubarи, дohe 77. itd. ) . Solarić i mnogi drugi
pridržavahu ga (u nešto nepriličnijem obliku samo za é, današnji ħ, izrazu-
juć današnji t, (dj) sastavinom AL ; ali strastveni borioci za slavenosrbski uzor
nehtjedoše ni h upustiti, pišući rь mjesto njega, samo zato , što se tako na-
hodilo u tudjem u ruskom pravopisu .
Napokon ako su spomenici ) i Dositej, sasvim prema naravi jezika, do-
bro pisali samoglasno slovor : црна , тврдоглавица, сврхь, црква itd . (primjeri
iz g. 1783) i tomu se uzprotivi robsko nasljedovanje tudjih primjera, za-
htievajuć po ruskoslovjenskom : жертва, перси, Сeрó. itd. (ovako pisa neke
rieči i Vuk još g. 1814) .

¹) Književnik str. 337-344 .

o
2) Stojković g. 1801 , a još i prije njega kaza Janković g. 1789 u knjizi : "Za
otac i nevaljao sin " o tom bezposlici ovako : Cela razlika izmedju tanko i de-
belo u ništa se obraćava, jerbo ni tanko ni debelo nije ovim načinom po-
trebno ; i ja bi zaisto i pri koncu reči izostavio , da se nisam
neobičajnosti bojao.
3) S. Tekeli g. 1807 u knjizi „ Rimljani u Španii “ .
4) „Азбукопротрес или сало дебелога бра" г. 1810.
5) Sr. Književnik str. 8 .
 V. Jagić . 457

Premda je to žalost vidjeti, kako smo početkom XIX . vieka nazadniji

bili in orthographicis " , nego li onamo u XIII . vieku : opet valja od pora
pravopisnoga svagda razlikovati puno važnije pitanje o jeziku i glavnih na-
čelih njegove porabe. Pravednost zahtieva, da priznamo, da je bilo nekoliko
vrlih muževa, koji su svom dušom prionuli bili za novo načelo o izključivoj
porabi narodnoga narječja izvan službe crkvene, ali se zato ipak u pravopisu
nisu okanili stare navade. Medju ove brojim puno zaslužnoga za do-
movinu Dimitriju Davidovića , ¹ ) utemeljitelja srbskih novina , koje
izadjoše prvi put god . 1813 pod naslovom : Hовиае серóске изь парствуж-
щега града Віенне“. Kada se više tečaja ovih novina zasebice uzporedi,
naći ćete polagan doduše ali očevidan napredak u jeziku ; Davidović nastoja
na isti cilj, kao i Vuk . da na čast podigne jezik narodni, ali u pravopisu
neprista uz Vuka, upotrebljujuć ú i ы , a s početka takodjer ть (uz ь), nu
to je naskoro, god . 1814, zamienjeno valjanijim h, ) pa i naslov preinačen bi
kasnije u Hoне сpóскe. Medjutim Davidović nije mario tvrdoglavo braniti
pravopis , što ga je pridržavao više od navade nego li osvjedočenja : to nam
dokazuje njegova nakana, da „ zabavnik“ za god. 1819 štampa bez jerova,
da bi prištedio prostora ; nu gle neslućene nevolje ! U Budimu ne-
htjedoše njegove knjige štampati bez !3) Od toga doba nepecnu
više u sršenovo gnjiezdo ; nego osta vjeran tako zvanomu „ historičkomu “(!)
pravopisu, kojim je nastavio djelovanje svoje i u Biogradu .
Ovako su stvari stajale (srbski jezik i njegov pravopis) , kada se na
književnom poprištu nadje mladi , Srbijanac'
Vuk Štefanović Karadžić,¹)
upravo prije pol vieka godine 1814. Ako čovjek danas , pošto su se umi-
rile strasti ljudske , a tihi je grob zaklopio osobne zavisti i neprijateljstva ,
razmotri i uvaži svekoliko književno djelovanje ovoga do nedavno Nestora
u našoj knjizi , usadit će se čvrsto osvjedočenje u njegovo srce, da je riedak
slučaj i osobita milošta providnosti , što je zbilja jedan čovjek , makar ga Bog
i dugim životom nadario , toliko dobra uzmogao tvoriti i toliko koristna iz-
nieti na sviet za svoj narod, koliko Vuk St. Karadžić . Prostu sinu pri-
rode, mladjahne hitre pameti i bistra uma, ali bez nikakovih viših priprava,
zapade sudbina , da ako i od drugih ) potaknut i opomenut , poćuti krasotu

1) Njegov život opisa J. Hadžić g . 1846 .

2) Sr. Srb. Nov. 1813 br. 119 .
3) Sravni Srb. Nov. od g. 1839 str. 398 , gdje on sam to pripovieda .
4) Nemislim ovdje pripoviedat čitav život Vukov ; što kraćih što dužih biografija
ima po raznih časopisih i novinah : ali svestrane ocjene Vukova knjiž. rada
nenalazim još nigdje . Ovo ovdje neka je pokus , da se dublje udje u njegove
zasluge za naš jezik , sudeći jih po filologičkoj vriednosti samih djela ; pisao
sam savjestno, što sam znao i mogao , neimajući uzroka niti da laskam pokoj-
niku niti da vriedjam žive : istina, koliko sam je mogao dokučiti , bijaše mi nada
sve. -
5) Taj drugi bijaše poglavito Kopitar , rodom Kranjac, tadanji cenzor slovjenskih
knjiga u Beču, s kojim se mladi Vuk sprijateljio bio i od njego mnogu zdravu
458 Hrvatski jezik.

te upozna dragocjenost onoga blaga, koje iz pastirskih dneva u pameti nosi-

jaše, te da preko toga sredstva dodje do zdravih misli i nazora o jeziku
narodnom, da nadje onaj pravi put , koji premda je toliko blizu, ipak toli
-
riedko namjera ljude nanj namjeri taj jest, da narodu, jezikom narodnim,
pisati nemožeš , ako se nisi s narodom dobro i upoznao. Ovako je putujući
raznimi krajevi našega hrvatskoga i srbskoga roda, sakupio i čitavu Evropu
zapanjio divotom narodnoga pjesničtva ; ovako je poznavajući temeljito jezik
napisao prvu narodnu slovnicu , i izdao prvi rječnik toga jezika,
djelo toli uzorito, da će još za dugo na ugled i primjer služiti ne samo nam
Hrvatom i Srbom , več i ostalim Slovjenom.
Narodne pjesme , slovnica i rječnik ove su tri stvari ona
stožina, oko koje se kreće sav ostali râd Vukov ali i neoborivi təmelj nje-
govih zasluga i slave . Naduta učenost nije imala pravo, podrugivati se njemu
neuku, jerbo se ni sam nije nigdje svoje prostote postidio, nigdje zatajao, da
ga je sretna zgoda namjerila na posao, koji doskora imadjaše pekrasnih po-
sljedica. »Prije osam godina piše god. 1814 ') ja sam čuo u Karlov-
cima sremskim, gdi zahtevaše g. sadašnji arhimandrit Lukijan Mušicki, da
mu napišemo, ako koji zna , prosti' pjesana serbski' . Ja sam istina onda imao
u pameti različnoga roda pjesana, pet puta više a deset jasnije nego sad,
ali mu nijesam smio ni jedne napisati i dati, jerbo sam celo mislio, da se on
črez to podsmjeva nama, kao momčadma , koja su po šumi kod svinja, kod
koza i kod ovaca odrastla. Po tom kad je mene biedno siromaštvo od na-
uka razstavilo i u otečestvo odteralo, našao sam onamo jednu veliku pjesna-
ricu (od Kačića) sa latinskim pismenima pečatanu , koju kako sam uzeo u
ruke i vidio, da su pjesne i baš ovakove iste , kakove naši Serblji kod va-
tre sjedeći uz gusle pjevaju, odma sam počeo sumnjati, da je g. Mušicki
s nama šalu provodio, a kad sam onu pjesnaricu svu pročitao ,
onda sam tek počeo njegovo namjerenje dogadja ti. --- Ove
iskrene rieči Vukove mora da su svakomu nas tim milije, što nam otvaraju
i najtajnije skrovište njegova srca, u kojem duboko upisano bijaše, kako evo
sam reče, ime našega Kačića ! protivnikom pako Vukovim pada mraz na
obraz, što nisu umjeli shvatiti moralne vriednosti i duševne snage prosta čo-
vjeka, koji govoreć o svojih kukavnih naucih, nazva jih predmetom, koji je
najdragocjeniji duši njegovoj postao i kojemu sva „ sokrovišta “ i sve sladosti
ovoga svieta „predpočituje " .") Kada on g. 1814 izade „ Pismenicu jezika srb-
skoga" kaza takodjer, da je osvjedočen, da ima u našem narodu dovoljno
muževa, koji bi za onakov posao mnogo sposobniji i vještiji bili, ali na ne-

misao prisvojio o potrebah literarnih svojega naroda. Kako su taj odnošaj Vu-
kov prema Kopitaru kasnije njegovi protivnici izvrnuli i izopačili , o tom ka-
zati ću koju niže.
1) U prvoj svojoj knjizi „Пeснарипа" stг. 11-12.
2) Песнарица str. 12. Prvi učitelj Vukov bijaše Jefto Savić , od kojega nauči
nešto čitati i pisati, g. 1806 dodje na kratko vrieme u Karlovce u normalnu
školu, gdje je, kako veli, na svoju veliku i nezaboravljenu žalost poznao, da
 V. Jagić. 459

sreću nemare zanj ! On dakle ,neuk' odlikovaše se od „ učenih " tim, što je
mario za korist svoga naroda : ovo revno nastojanje držalo bi ga, da neklone
duhom, i onda ,kada se imao boriti s prevelikimi i neslućenimi teškoćami.
Danas , kad no se poslenik prestavio u vječnost, a nam samo njegov posao
ostaje, mogu se kao nadpis Vukove radinosti uzeti rieči, što jih izrekao u
,Pismenici str. VIII.: „ Mene je istinita revnost k rodu mome obo-
drila, i prinudila me , da zažmurim i da jedanput tumarim gla-
vom kroz ovo trnje, makar na onu stranu sav poderan i krvav izišao ! “
Prve tri knjige Vukove (t. j . Pjesnarica I. dio u Beču 1814, II.
dio 1815 i Pismenica¹ ) od g. 1814) imadu historičku znamenitost, a važne
su takodjer iz drugih razloga, koje hoću da spomenem. Što se najprije tiče
pjesama u prvoj Pjesnarici (ženske pjesme i šest junačkih), to već ondje iz-
povieda sam izdavatelj : „ U tome može me kritizirati kakva Srbkinja prosta
ili Sarajevka ; ali ja se nadam, da će i one meni oprostiti, ako štogod, po nji-
hovom mnjenju, promienjeno ili izostavljeno nadju ; jerbo ja , kao što sam
kazao, pjevač nijesam, a drugo od kako sam ja ove pjesne slušao, da da-
nas, mogao sam i svoje ime zaboraviti. “, a kasnije odkri i opet sam iskreno
neke pogreške ove knjige, što su potekle , veli, „ koje iz neznanja, koje že-
leći jezik popraviti " . U sliedećoj pjesnarici, izdanoj samo godinu dana
kasnije, već se vidi posve drugačija sigurnost i vjernost kritička : ondje nije
više popravlja o jezika, do jedite rieči prozor m . pendžer , ²) a pjesme
bijahu štampane upravo onako, kako jih je čuo od naroda. Sto se tiče
" pis menice ", ona je prvi trn, zaboden u oko tadanjih Slaveno srba : koliko
god Vuk čedno govori o njezinoj znanstvenoj vriednosti, da je ni sam nebi
htio uzporediti niti slovnici Adelungovoj niti Dobrovskovoj , opet je naravsku
pozornost probudila i kod domaćih i kod stranih ljudi . Vuk je u toj knjtzi
prvi dosljedno izveo pravila i primjere prosta narodnoga govora : već je
i to mnogo bilo ; nu doista ja će još uzbuni neobikli sviet njegovo nemilice
do kraja dotjerano pravilo : „ piši kako se govori “, pravilo, od kojega je on
sam u nekih točkah poslije odustao (što će se kasnije kazati) . Neima

sumnje, da to, što se danas posve pravo drži, da je neznatno ili barem ma-
nje važnosti, za onda bijaše glavni povod onim nečastnim izrazom o „ svi-
njarskom i govedarskom“ jeziku ! Ja sam osvjedočen , kada Vuk napisa ‚ epп-
ски mjesto , србски itd. oprostiše mu staroj navadi priučeni književnici težje
tu novštinu, nego li sve ostale slovničke oblike !

ima na svietu još više nauka osim Psaltira i Časoslova ; god. 1807. čitao je
kod kuće s Jugovićem „ Eduard Rosenthal, eine abentheuerliche Geschichte “ (!) ;
kad je Jugović g. 1818 školu otvorio, bio je njegov djak. Sr. Правителству-
ющи Совѣтъ str. 81. і Беседа на опелу дра . Вука Ст . Караџића, говорио
Ал. Сандић. У Бечу 1864.
1) Писменица сербскога єзика по говору простога народа написана Ву-
ком Стефановићем Сербіанцем.
2) Sr. Народне српске пјесме, књ . прва. У Липисци 1824. str. XVII, gdje
se o tom pripovieda.
460 Hrvatski jezik .

Žalibože književnost bijaše ono doba još toli nejaka, da se većma gle-
dalo na ovake lupine nego li na zdravu jezgru. Vuk poznavajući slabost
ljudsku , izpovjedi i sam u pjesnarici i pismenici , da se najviše boji
pravopisa (on razumieva ovdje grafičko , ne fonetičko gledište) ; on
dokaza veliku oprezu, kad no se pozivao, veoma bezazleno, na učeno druš-
tvo, koje bi imalo sastaviti slovnicu i rječnik, te će, veli, svakomu milo biti
da barem zna, kako je s našim pravopisom, makar se baš imalo pisati ne
samo ili , već upravo . "Pak onda crn mu obraz, koji nebude umjeo
ili nebude hotjeo vladati se po onome" (Pjesnarica I. 21 ) . Dapače Vuk je
god. 1815. upravo i popustio, te u drugu pjesnaricu natrag uveo i ы , я.
1 i ть m. ħ, dočim u , Pismenici od god. 1814. sliedeć ponajviše predloge
Merkajlove, piše ħ, i i (mjesto kasnijega j) i bez ú , i bez ú. Ja mislim,
da je taj njegov čin najboljim dokazom, da nije ničijega savjeta sliepo pri-
hvaćao, već razmišljajući i kano boreći se sam sobom napredovao te preina-
čivao, što je držao da je bolje ; a može biti neima ljepšega pojava iz života
i značaja Vukova, nego li je onaj mirni ali sigurni korak, kojim bi napre-
dujući u znanju sam sebe izpravljao, nebojeć se , kao mnogi slabi ljudi, niti
sama poricanja , gdje je trebalo dokazanu pogrešku zamieniti čimgod valja-
nijim .
Ovako imamo si tumačiti, što je Vuk namah poslije godine 1815 izno-
vice uzeo misao u glavu , kako će unapriediti narodni jezik i s grafičkoga
gledišta izvesti one promjene, o kojih je već g. 1814. u „ Pismenici " držao,
da bi bile potrebne. Njegovo mnienje, da bi bio posao učenoga društva, da
izradi takove stvari, kano su pravopis, slovnica rječnik itd. , bit će mu pri-
jatelj Kopitar pobio i naustice onako od prilike, kako se čita u recenziji
,Pismenice od g . 1815 ' ) ; zato smijemo naći očit upliv i Kopitarovo mišljenje
u ovih njegovih riečih (u Rječniku g. 1818 str. XVI. ) : Djekoji naši misle,
(mi smo čuli, da je do malo godina nazad i Vuk tako mislio . V. J. ) i go-
vore, da rječnik treba da čitavo društvo da piše a ne samo jedan čovek ; no
to misle ponajviše oni ljudi , koji niti znadu što je društvo, ni što je jezik,
ni što je rječnik, ni kako se on piše . Mi vidimo danas u Evropi, da su
najbolji oni rječnici , koje su pisali jedini ljudi . • • a na one, što su pisala
društva, poznato je , da se jednako spisatelji Talijanski i Francezki tuže i
bune, i da ih svaki dan popravljaju. Dosta puta u društvu lud po-
kvari , što pametan načini ; a dosta puta i pametan na ime
društva onakovo što napiše , što pod svojim imenom nebi
ni pošto izdao ! ----- Čim ovakva misao zavlada u glavi Vukovoj, bijaše

1) Wiener allg. Literaturztg. 1815, 721-731 (Kopitar's Kl. Schrift. 310-320.)

Ondje se piše ovako : Njemačka ortografija, premda nije ni sada dovoljno jed-
nostavna, bila bi pod upravom kako ve korporacije jamačno još i kukavnija ; ili
zar je francuzka akademija , uzprkos svemu dopuštenomu i prisvojenomu nplivu,
uzmogla održati svoju ortografiju naspram novotarija Voltairovih i drugih ? Pe-
trogradjani su Rusom stvar još gore otegotili ... itd. Koliko je u tom istine,
neka čitatelji sami sude .
 V. Jagić. 461

posao na pole gotov. On se stane dogovarati o tom ne samo u razgovoru

s Kopitarom, nego i preko pisama s Gligorijem Geršićem , s Pavlom Solari-
ćem i s Lukijanom Mušickijem. Za i pristanu svi , ¹ ) da je ovako naj-
priličnije, kao što se nalazi i u starih slovjenskih rukopisih, ) i kao što je sam
on još u Pismenici od prilike predložio ; za pak od sviju primjera , koje
su svaki po svojem mišljenju pokazivali , učini se Vuku i Kopitaru najprilič-
niji onaj , koji mu posla Mušicki , po kojem on poslije naruči, te se malo
ħ izreže za štampu gotovo u svem onako, a veliko ы dosta drugačije, prema
ostalim velikim pismenom.3) Težko bih vjerovao , da je Vuk pri tom poslu
ikoliko slutio , da će mu najvećih neprilika zadati ona promjena, koja je
najnaravnija i najlaglja bila, t. j . da zamieni ï u j ; u rječniku (str. XI) brani
se radi toga vrlo mirno i vrlo mudro : „ Da je u grčkom jeziku bilo j, zaista
sv. Ćirilu nebi nikad palo na um, da načini яa i to ; no buduć da u grčkom
jeziku nigdje neima ja, je, ju, zato je sv. Ćirilo svezao a ey sa i (1, 6 , 10 ) ,
da nebi ljudi čitali иа, ие , иу .. « 4 ) Kada se je kasnije o tom zametnula
žestoka razpra u srbskoj književnosti, kaza veoma dobro ) Vuk kamo sreća ,
da je tko sva tri ona slova prije mene načinio i j uzeo , te se ja nebih za
ono morao mraziti s ljudmi , osobito s kojekakviemi sveznalimi nadriknjigami ,
koji nemogu ili neće da priznadu , da sam ja ona slova pravio a gdjekoja
izostavio za nevolju , da bih ugodio razumu i svojstvu jezika.
Iza ovakovih priprava i dogovora izadje godine 1818 Vukov „ Српски
Рјечник, истолкован њемачким и латинским ријечма “ sprieda s gramatikom
znatno obširnijom , nego li bijaše pismenica od god. 1814. Ovim su djelom ")
njegova gore pomenuta pravopisna načela podpuno izvedena i jezik se u
jednoj bitnoj točki konačno ustanovio u izboru južnoga ili hercegovač-

1) Ovdje valja spomenuti, da je Kopitar u gori pomenutoj recenziji prigovorio Vu-

kovu predlogu, da bi se дь , лb, Hb sastavilo u jedno дb, л, H (Vuk's Vor-
schlag ... taugt nicht .), i da je zabacio h, a mjesto i da je zaželio j .
2) Vuk misli ovdje osobito na umekšani A, ovako : ; gled. ИзсльдованÍя С.
Петербургъ 1856 str. 15 ; A. Х. Востоковъ : грамматика церковно-словен
скаго языка. С. Птрогъ 1863 str. 6.
3) Ovako pripovieda tu stvar sam Vuk u spisu : „ Bуков одговор па уrук , Beč
1843 str. 26-27 .
4) Hattala u Čas. Česk. Muz . 1864 str. 199-203 misli, da bi Vuk bolje učinio ,
da je ostao kod ï kao polovice podpunoga и O tom pisa u ponešto sličnom
smislu već 1838. godine u Ljetopisu knj. 44 str. 79 - dr. J. Subbotić. Dapače
još prije govori isto tako Luka Milovanov u , Sličnorečnosti izdanoj Vu-
kom g. 1833 .
5) Одговор str. 27 .
6) Vukov rječnik, oko kojega se on toliko namučio , koliko jamačno donle nijedan
Srbin ni oko kakove knjige ― zabranili su bili za kneževinu Srbsku s toga,
što su u njem našli i nekoliko onakovih rie či, koje nespadaju u književnost ...
a Mušicki ljutio se godine 1819 (sг. утукь III. 0,1 M. Cветuhа str. 20 ) i na
Vuka i na Kopitara , što je kao cenzor dopustio one svinjarije ..
99 Srećan će biti , ako ga metropolit neuztuži Policaju Bečkom 66 ( !! ) Sr.
liep odgovor na te budalaštine u „ Ost u. West “ g. 1864. br. 16 str. 648 od
dr. E. Tkalca.
Književnik I, 4. 31
462 Hrvatski jezik.

koga izgovora za porabu književnu ; to su dvie velike stvari , za koje nebih

znao reći, na koju su protivnici većma mrzili , od koje li jače zazirali ; nu
Vuka nemogaše smesti ni jedno (mržnja) ni drugo (sumnja) , već stupajući
izabranom stazom napried, odgovarao bi na sve prigovore i klevete za čudo
mirno i triezno, a svaki njegov odgovor pun je liepa nauka ne samo za onaj
trenutak, nego i za više vremena, dà većom stranom još i za danas.

Sa starim bečkim izdanjem narod . pjesama , sa slovnicom i rječni-

kom zaključuje se prvi odsjek knjiž . râda Vukova ; temelj bijaše položen,
na kojem se dalje gradi. Koliko je Vuk vatreno ljubio svoj narod i njegov
krasni jezik, vidi se i odatle , što nije prestao takodjer posredno koristiti mu
tim, da vriednost njegovu daleko po Evropi razglasi i razširi. Znamenito mu
posluži sretan slučaj, što se još god . 1813 u Beču upoznao s Kopitarom
i J. Grimmom , a prijateljstvo ove dvojice bijaše onaj ključ , koji mu otva-
rao vrata i do mnogih drugih imenitih učenjaka onoga vremena .

Kao jezikoslovci uvažujući znameniti napredak, koji će iz ovako

izradjenih djela Vukovih zapasti toli slovjenskoj filologiji na oseb, koli obće-
nitomu pojmu o narodnom pjesničtvu , o kojem se upravo onda mnogo
i živahno razpravljalo , malo da ne, po čitavoj Evropi, a nesluteći ni malo,
da će prijateljstvo , što ga sa svom iskrenosti pokloniše mladomu Srbinu , pa-
kost i zloba izvrnuti na himbu i zaludjivanje ¹) pratila bi pomenuta dvo-
jica (Kopitar, Grimm), a preko njih još mnogi drugi slavna imena muževi
svako književno djelo Vukovo velikom pomnjom, navieštajuć učenomu svietu

¹ ) Možebiti nigdje nisu tolikom zlobom obiedjeni pred svietom Kopitar i Vuk,
kao u knjizi ; Les Slaves Occidentaux (Paris 1858 ) . Ondje se Vuk
predstavlja kao najveća budala , koji nije znao previdjeti crnih namjera Kopita
rovih, dočim se za Obradovića ovako piše : Il n'avait pas voulu toutefo s rom-
pre les liens entre le serbe moderne et cet ancien idiome(!!) qui est la propriété
commune de tous les Slaves orthodoxes(!) ; prenant le poëte russe Lomonossoff
pour modèle sous ce rapport, i empruntait à la langue de l'Eglise toutes les
richesses qui lui semblaient convenir au génie de sa nation . Il eut un grand
succès ) Une foule de jeunes littérateurs serbes suivirent ses traces (sic ! ) Ils
fondèrent ( 1828 ) (?) à Pesth, où ils allaient étudier pour la plupart, une société
qui servit de modèle à la Matica de Prague et qui signala les premières an-
nées de son existence par une activité tres-utile. Kopitar pako , koji
bijaše „ également célèbre par son érudition et par l'influence pernicieuse qu'il
a exercée " budući u službi " katoličke " Austrije, kao 29 son confident et son
agent dans toutes les questions slaves namami Vuka, i „ lui fit composer un
nouvel !) alphabet serbe, qui rompait entièrement avec la tradition
slavonne et russe , c'est-à-dire, qu'il ne gardait que la forme des lettres russes,
en introduisant la manière latine ( !! ) dans la système d'ortographe ... Napokon
Vuk il y rejetait toute communauté littéraire avec les oeuvres ecclésiastiques
slavonnes et avec la Russie ... il trouva quelques disciples parmi les littéra-
teures serbes ... Cependaut les Serbes le comprirent. Ils virent, que Vouk bri-
sait la tradition qui les unissait a l'oeuvre de saint Cyrille et que l'orthogra
phe inventée par lui n'était qu'un a cheminement vers l'alphabet latin
(symbole du catholicisme ches les Slaves ) itd.
 V. Jagić. 463

s uzhitom i radosti, kolike krasote sakriva u sebi naš nepoznati narod, toli
svojim jezikom koli svojim narodnim pjesničtvom.
Nam je Vuk i tu krasan primjer dao , u koji bi se valjalo vjerno ugle-
dati. Pošto nije sam toliko njemački razumio , moljakao bi oko znanaca i
prijatelja, koji kasnije stranom nanj i zamrziše , da mu rieč po rieč prevedu
narodne pjesme i slovnicu na njemački jezik, da jih može ponieti u Njemačku
i s njimi učeni sviet upoznati . Vriedno je čuti , što piše sam o gramatici :
Ja sam i prije znao , da mnogi inostranci žele učiti naš narodni jezik, oso-
bito zbog narodnijeh pjesama , zato sam spremajući se u Germaniju (g . 1823)
i namolio g. Tirola , da gramatiku onu prevede na njemački jezik, da bih po
tom kakvoga učenoga Niemca lakše nagovorio , da je izda na sviet. Kad se
u Lipisci na novo uvjerim, da najznatniji njemački književnici kao n . p . Gö-
the, pitaju za knjige , iz kojih se jezik naš može učiti , zamolim pokojnoga
doktora Vatera, koji je mnogo gramatika različnih jezika pisao , nebi li se
primio, da prevod onaj srbske gr. preradi i na sviet izda , no on mi odgo-
vori, da bi to rado učinio , ali neće moći naći " verlegera " , jer knjižari težko
primaju gramatike da ih o svome trošku štampaju. Po tom zamolim za to
u Evropi slavnoga gramatika g . Jakova Grimma, koji mi odgovori , da će trud
taj dragovoljno primiti na sebe, i da se nada, da će Berlinski knjižar Gjor-
gje Rejmer njemu za ljubav primiti da je štampa . Dokle on prevod onaj ,
koji mu ja odmah predam, popravi i za štampu pripravi , dotle mu dodje i
od R. povoljan odgovor .. (04говор 25) .
Gramatika ova izadje god. 1824 s dugačkim predgovorom ') od samoga
Grimma i razpravom Vaterovom „ Ueber die neueste Auffassung langer Helden-
lieder aus dem Munde des Volkes in Serbien " . Isto doba štampao je u Lip-
skoj novo umnožano izdanje narodnih pjesama (on jih htjede i opet u Beču
štampati, ali neda cenzura) u 3 knjige , od kojih najprije izadje izpod štampe
3.a (g. 1823 ), u kojoj su junačke pjesme poznije, a zatim 1. i 2 . K prvoj
knjizi ima i dugačak (LXII strane) predgovor, u kojem je najprije preštam-
pana liepa presuda treće knjige od Jakova Grimma , zatim sliedi izvrstna raz-
prava Vukova o postanku i načinu pjevanja naših narodnih pjesama
(str. XVII -- XXXV.), iza toga neke sitnice o jeziku , napokon o pjesnič-
kom mjerilu (LII -- LXI). Sve je to prevažno za historiju jezika ; niti se
Četvrta knjiga ovoga
o tom, što je ovdje, prije Vuka išta javno znalo .
drugoga izdanja narodnih pjesama izadje godine 1833 u Beču .
Tom prigodom , što se radi svojih pjesama u Njemačkoj desio , upozna
se i opet s mnogimi glasovitimi muževi inih naroda , a takovo društvo ne-
- prodje bez blagotvorna upliva na način njegova mišljenja. Taj одь стран-
ны взыка и одъ сваке науке чистъ “ čovjek, kako mu se kod kuće predba-
civalo , dokaza na čast svomu rodu , pred nadležnijimi sudci u stranom svietu ,
´da mu nisu silni nauci prepunili glave , nu da njegova zrela pamet bolje

1) Taj predgovor , bolje rekuć historičko -filologička razprava prevedena je u Srb.

Ljetopisu č. II. 101 , č . IV. 101 , č. VIII . 112 .
*
464 Hrvatski jezik.

shvaća, koje se zadaće valja latiti i kako , nego li njegovi protivnici svi do
jednoga. Budućnost dokaza, da je pravo imao J. Grimm, kadno reče : ') Istom
u naše dane usudi se jedan jediti čovjek , spasiti srbski jezik od pogrdna
mrtvila , i to s uspjehom, kojega valjanost za sada bolje uvidja nesrbski , nego
li srbski sviet ; on dokaza, što može neutrudiva revnost ter uspješna radinost
i u najkraće vrieme izvesti. Za što bi ga u drugih zemljah krunili krunom
javna priznanja njegovih zasluga, to može biti da ga u domovini izvrže pre-
gonom....
Ja nalazim zbilja, da je Vuk u sliedećem odsjeku neumorne svoje
književne radnje , koja bijaše posvećena jezikoslovju , znamenito napredniji,
da se lepo usavršio i na bolje usvjetovao toli u poznanju jezika , koli u kri-
tičkih nazorih o književnosti ; nu ovaj novi odsjek prekinut je od god.
po prilici 1824-1834 djelovanjem književnim s veće strane povjestnčke
ruke, kano ti su povjestnički članci u zabavniku " Danici " , koji je
1826-1828 i 1834 u Beču , a 1829 u Budimu izilazio ; dvoji životopis
(Gjorgja Arsenijevića Emanuela 1826 i Miloša Obrenovića 1828 ) , i više toga,
što je smjeralo na razjašnjenje zamršenih dogadjaja iz najnovijega vremena,
iz srbskoga ustanka . Iz njegovih je poučenja najviše viesti crpio i glasoviti
povjestnik Ranke za svoju knjigu : Geschichte der serbischen Revolution'.
Medjutim budući da u moju rasudu nespada historička vriednost ovih njego-
vih djela , reći ću samo, da su s jezičnoga gledišta pravi uzori najčistije
prostonarodne proze, i da se mogu dostojno uzporediti ostalomu poslu
kao valjani primjeri za pravila, gramatikom i rječnikom ustanovljena, doka-
zujuć očito, da je Vuk umio ne samo zboriti već i tvoriti . Jezikoslovnoga
su sadržaja iz te dobe samo dvie ) omanje razprave u Danici : prva u
godini 1826 radi o najpoglavnijih razlikah izmedju slavenskoga i srbskoga
jezika “, te je za tadanje razpre u sasvim zgodno doba pisana (kasnije joj
umalilo vriednost njegovo djelo " Примjери « ) i druga u godini 1828 : „ glavna
svršivanja „ существителни и прилагателни имена “ u srpskom jeziku " iz-
braja veoma točno do metke , kojimi se rieči tvore , zatim, kako se rieči
sastavljaju , dodavši svagdje mnogo čistonarodnih primjera, tako da je
ovā razpravica puno vriedna još i danas.³)

1) Serbische Grammatik XVII .

2) Ima još od god. 1822 iz Srbskih novina preštampano „Aодатак к сравяи-
теДпим рjечнишима“ , gdje se izpravlja do 300 rieči onoga djela , koje su on-
dje iz našega jezika krivo štampane, a dolje se pod brojevi liepo tumače, što
pravo koja znači . Zatim je za ogled naštampano nekoliko bugarskih pje-
sama i odlomaka iz sv. pisma veoma važna stvar za ono doba , kada su
učeni ljudi, kao Kopitar, jedva toliko znali , da je to zbilja slovjenski jezik
i da ima spolnik . Ali pravo o razlici medju bugarskim i srbskim jezikom
govori 19 IIисмо г. Ap. Opуmahy", preštampano takodjer iz Srb. novina.
3) Iste godine 1828. izadje u srb. Ljetopisu slična razprava od Vukova protivnika
M. Svetića , koja mnogo o gdjekojih dometcih umuje, a malo čina t. j . pri-
mjera navodi : nepristran sudac dati će prednost djelu Vukovu.
 V. Jagić. 465

Prelazeć u razpravu potonje i znamenitije radnje Vukove , valja nam

se najprije na ono obazrieti , što je nuz njega bivalo u književnosti srbskoj
budi na korist budi na štetu narodnoga jezika ; inače niti bismo podpuno
razumjeli držanje Vukovo u književnosti, niti dokučili njegovu uztrajnu borbu,
koje da nebude bilo , bili bismo siromašniji za gdjekoji cviet domaće kritike ,
koji u jezikoslovnom smislu odličnu vriednost imade ; nebojim se ipak ni
malo , da će me itko u laž utjerati , ako li već unapried reknem, da je po-
viest pravoga na predka srbskoga u jezikoslovnih znanostih
nazad ovih 50 godina , s veće strane poviest književne ra-
dinosti Vukove.
Što ima važna do godine 1814 , dakle prije Vukove pismenice, sve je
sprieda kazano , van kad bih još imao spomenuti Mrazovićevo : » Rukovod-
stvo" , ) jedino vrelo, iz kojega su Slavenosrbi vadili znanje izkvarena jezika ;
iza godine 1814 .. kao i prije nje : narod bijaše potreban i željan dobre knjige
ali njegovi učeni ljudi neznadijahu mu pravo pomoći te što bi trebalo da
sebi u grieh upišu , obarahu na nevini narod . Mislite si početak književnosti
od fizikalnih, chemičkih, filosofičkih i t. d. razprava i od najnevaljanijih
skoro romana a to pisano nerazumnim ,slavenosrbskim jezikom ! i opet
dobri narod počitavao bi i ovakve knjige, te ih čuvao kao tajne sibilinske , ali
koja korist, kad nije čitao ! -
Proti naopakomu pravcu čitave književnosti bijaše mnogo težje vojevati,
nego li proti samomu jeziku : znatno pomože i tu Davidović novinami, a Vuk
pjesmami ; glavnom ipak zadaćom da se toj nevolji doskoči, imala se je sma-
-
trati Matica Srbska , utemeljena god. 1826. , poglavitim nastojanjem
Miloša Svetića , koji je već godine 1823. Magaraševićem i Mu-
šickim o književnih odnošajih dogovore vodio , ²) koji je god. 1825. revno
podupirao Magaraševića, kada poče izdavati časopis 12 Cеpóска Льтопись“ (3.
svezke) , koji se napokon i sada (g . 1826) ozbiljno postarao , da taj časopis
nepropadne. Ovako se početkom godine 1826. udruže sedmorica s glav-
nicom od nekoliko stotina for . i utemelje maticu , kojoj bijaše prva briga ,
da uzdrži „ Ljetopis " . Povod i namjera ovoga društva izrazuje se³) ovako :
Povod k zavedeniju Matice srbske jest jedina ljubov i revnost k obštemu
blagu ; a namjerenije jest razprostranjenije knjižestva i prosveštenija naroda
srbskog, to jest da se knjige srbske rukopisne na sviet izdaju i razprostra-
njavaju .
Tko nebi rekao , da je društvo ovakova smjera upravo potrebito bilo , te
da je način, kako se zametnulo , veoma krasan , i pun požrtvovanja ? ali tko
se nebi i razžalio , imajući pred očima posljedak, što zlobni slučaj htjedne ,
te su namah ovdje na početku râda utemeljitelji i glavni pomagači Ljetopisa

1) Руководство къ славенстѣн грамматіцѣ, исправленнѣн во употреблЄНІЄ СЛАВЕНО-

Сербскихъ народныхъ уҮНХНъ.
2) Sravni 29 Srbski lětopis č. 18 , str. 160 ss.
3) u Ljetopisu god . 1826. č . 5 .
466 Hrvatski jezik.

protivnim pravcem zaputili, nego li prije deset godina Vuk. Odatle porodi
se dakako na skoro medjusobno zadirkivanje i bockanje, a od malih zadje-
vica izadje zatim očita nenavist i mržnja te žestoko napadanje jednih na
druge, što je silno obustavljalo znanstveni napredak : organ Matice srbske
(Ljetopis) lišen krepke podpore od ciele jedne književne stranke, osobito po-
slije smrti Magaraševićeve († 1829) posta i osta za dugo vremena gla-
silom samo nekolikih , manje znamenitih a u jezikoslovnih predmetih
upravo nenaprednih književnika , mjesto da bude moćnim središtem,
iz kojega bi traci prosvjete obasjavali savkoliki srbski narod . Najbolje svje-
dočanstvo , da je tomu zbilja tako bilo , daje nam bivši urednik Matičinoga
časopisa od god . 1832-1841 T. Pavlović, koji se ovako tuži : 1) Dobrovoljnih
izmedju znatnijih naših spisatelja priložnika riedko je bilo ; moralo se moliti
i govoriti često i sve češće, pismeno i ustmeno javno i privatno , te se tako
tek jedva tko od zvanih i izbranih sklonio i privoljeo , da kadkad ljepšim
i znamenitijim prilogom ljetopis ukrasi ; inače sam pak morao za iz oka iz
boka izići moravši (! ) ljetopis, sočinjenja ili sam izposlovati ili za izposlovanje
predmete iznaći, pa ili ovomu ili onomu , koji mi se i kako kad desio , rev-
nostnim Srbljima razdavati pa otuda jih zajedno skupljati i tako odkud -
otud ljetopis stvarati ! Nečudimo se dakle nimalo, što u mnogo sve-
zaka ljetopisa po broju imademo malo vriedna sadržaja , što u njegovu smjeru
neima prava nutarnjega sklada niti jedinstva : znanstvene stvari bijahu i onako
skoro sami prievodi , ali se je slabo gledalo, pristaju li u časopis , kolike su
vriednosti , nedokazuje i jedan protivno od drugoga , pak kojemu da sviet
vjeruje ? itd.
Neimajući pako Matica srbska i njezin organ " Ljetopis " niti dovoljno
života u sebi niti onoliko snage, da bi podobni bili priokupiti oko sebe cviet
književnika, razcjepkaše se umne sile naroda na mnogo vrstna književna pod-
uzeća, koja su jedno drugomu na škodu bivala , živeći ponajviše od medju-
sobnoga napadanja i biedjenja . Tako od god . 1827-1829 izdavaše D. Tirol
,Banatski almanach ; od godine 1830 izilažaše u očitoj opoziciji proti Ljeto-
pisu pod uredjivanjem Pavla Stamatovića „ Srbska pčela “ ; Atanasije
Nikolić imadjaše svoj almanach " Ružica" od g . 1827-1836 ; Vasilije
Čokrljan započe g. 1832 „ Srbski rodoljubac “ sve to štampalo se u
Budimu. Najznamenitije jest, što se T. Pavlović god. 1835 latio , da iz-
daje „ Srbski narodni list " , a još prije god . 1834 ustanovio u Beogradu D.
Davidović Srbske novine “ , uz koje izilažaše Zabavnik 1833-1836, za-
tim »Dodatak i „ Podunavka« ; od god. 1835--1837 pojavi se u Crnoj gori
na Cetinju 33 Grlica", od g. 1839 u Beogradu " Golubica (uredjivao ju M.
Svetić) itd. Ovakova mnogobrojna radinost bila bi istom onda od prave
koristi po književnost , da je zadahnuta jednim duhom sloge i zamjenite
podpore, ali tim kriepostim nigdje ni traga. -- Kada je Matica srbska, bivši
od g. 1834-1837 i po imenu zabranjena , nastojanjem T. Pavlovića ne samo

1) Srb. Ljetop . č. 55. str. 172 .

 V. Jagić. 467

na nov život uzkrsnula , nego nadarena bogatimi prilozi veledušnih rodoljuba,

naročito Save Tekelije¹ ) , svojimi sredstvi upravo prvim slovjenskim zavodom
u Austriji postala, bijaše u njezinom organizmu ta znatna pogreška, što su
se medju članove brojili većinom sami ljudi neknjiževni, a imala je biti i
gradila se kao društvo učeno , koje daje pravac književnosti. Toj se
nevolji dosjetiše god. 1839, zaključiv da pozovu u društvo za članove tako-
djer nekoliko književnika, makar i neplaćali² ) ništa. Koja je posljedica toga
zaključka, vidi se liepo godine 1849, kadno Platon Atanacković na
preporuku Matice srbske, da u dogovoru s nekoliko članova sastavi i odredi
srbsku ortografiju, upita Vuka Štefanovića i Savu Tekeliju , kako njih
dvojica misle o ovoj stvari , a Sava Tekelija odgovori mu god. 1842 posve
odrješito , da ako se Matica srbska neokani novotarija Vukovih, » тo azь н ECA
MOA HZOCTATH 58д8т ☎ MATHE, ) a što se Atanacković bio izrazio, da će ta-
kodjer Šafarika i Kopitara za savjet upitati, odgovori starac vrlo karakteri-
stički : онын правда ученый люДІЄ суть, но онын HE MM , HM CAARENCKIH AZыK
с' вѣронзновѣдантем кѣри нѣсть союженын, намЖе слакенскін АӡЫК ЄСТЬ Аӡык кѣрн ....
Dok je društvo Matice srbske u takovu stanju, nemože doista biti rieči ni o
kakovu napredku u narodnom jeziku.
I zbilja najlošiji od svega bijaše posao matičin i ljetopisov oko na-
rodnoga jezika. Pod neki tobožnji pravopisni konzervatizam zaklonjaše
se, da istinu kažemo , puko neznanje : sve razprave, kojih ima prilično
mnogo, vrte se oko jedine azbuke , i kao da je sudbina tako dosudila,
od samih predloženja i na široko razpredenih misli o književnosti nedodje
se do ničesa ! Dok je Vuk , držeći se čvrsto jednoga temelja , sve dalje te
dalje gradio, i svakom godinom novih priloga prilagao , da bi se svestrano
poznala narav, bogatstvo i sadanji život našega jezika : izmučiše si glavu nje-
govi nesljedbenici tim, da pronadju , što jih je takodjer Vuk opomenuo i nau-
čio već god. 1818 u rječniku , kako bi ruskoslovjensku azbuku iz pravili i
prilagodili potrebam jezika srbskoga , ali da ni pošto neprimu Vukova
jota !
Kolovodja matičin na tom putu bijaše pohvalno već sprieda spomenuti
Miloš Svetić , drugim imenom J. Hadžić , urednik srbskoga ljetopisa
nakon smrti prvoga utemeljitelja i urednika Magaraševića, od god . 1829 do
1832 , poznat kao prevoditelj staroklasičkih ( rimskih) pjesnika, osobito Hora-
cija , od godine 1837 na duže vremena baveći se u raznih (zakonarskih) po-
slovih kneževine Srbske , a od godine 1864 urednik „ Ogledala Srbskoga " .
Čitajući on rado i s velikom željom sve , što se slovjenstva ticalo , osobito
ako bi se protezalo na jezik , neimajući ipak sustavna znanja jezikoslov-
noga, čini se da je na zorom svojim o književnosti , naime o jeziku , iz koje-
kakvih tudjih knjiga više naudio nego li koristio , da je misli svoje većua

1) Sr. Живот Саве Текелије написао Др. Јован Субботић 1862. str. 70.
2 ) Sr. Ljetopis 1842 , knj . 56 , str. 141-142.
3) Писма Пл . Атанацковићу str. 12 .
468 Hrvatski jezik.

pomutio nego li razbistrio : ') svakako mu savkolik jezikoslovni posao veoma

LL
nesretno za rukom podje, niti počamši od " sitnica " god. 1838 sve do „ iskra
god. 1864 igdje dokaza, koje da se škole , čijega li sustava drži. Po onom
što pisa, god. 1829 u Srb. Ljetopisu o " obražavanju srbski rěčij “ , što sudje-
lova kod Matice, da se razpiše nagrada za najbolju srbsku gramatiku itd .
očekivah mnogi od njega , da će upravo sâm napisati obširnu gramatiku
srbskoga jezika, koja , to se već znalo, nebi doista povladjivala pravopisnim
načelom Vukovim, ali bi se u jednoj bitnoj stvari s njim sudarala , da prizna
podpuno pravo narodnoga govora na jezik književni ! Mjesto toga izadju god.
1838 Cитшиuс €зы1кословне " , gdje se dokazuje, kolika je sreća za književ-
nost srbsku, „ što do danas jošt podpune i u sistemi napisane gramatike Srb-
lji neimaju ili pone što su uvereni , da takove nemaju « a i za Hrvate (to će
reći po njegovoj terminologiji za Srbe zapadne crkve) tvrdi to isto : „ da nije
O. Ardelie della Bella od g. 1728 , Relkovića slavonske gramatike od 1767 i
Lanošovića od 1778 , Josipa Voltigje 1803 u sistemi bilo , težko bi se toliko
pogrešaka u jeziku Srbalja zapadne crkve u njihove knjige uvuklo « ; a naj-
poslije veli da je i Brlić mnogu pogrešku izvadio iz Vukove gramatike.
Možete si misliti, da je ovakovo neslućeno umovanje Svetićevo mnogim
za veliko čudo bilo , ' ) a napose dade povoda Vuku te napisa pгvi „ Одговор
на ситпишпе jезикословие “ u Beču 1839 — i tako se zametnu pravda izmedju
njih dvojice, koja je trajala javno do godine 1846, a znamo , da je i poslije
same smrti Vukove Hadžić ove godine iznovice potaknuo isti spor.3 ) Sasvim
tim , što je ona pravda prekoračila umjerene granice sama jezikoslovnoga po-
voda , može se reći, da su nekoje razprave Vukove upravo cviet i uzor naše
filologičke kritike . Ovdje bo ukaza se Vuku zgoda, kako nigdje, da dokaže
svoju zrelost i razboritost, te da razvije temeljite misli o najvažnijih pitanjih
naše književnosti i našega jezika, prema kojim se, govoreć u obće , načela
Svetićeva nisu mogla nikako održati. -Umah na prvo dokazivanje Svetićevo
o gramatikah, odgovara (str. 7. Odg. I.) kako valja : „ Ako su gramatike

1 ) Ja to zaključujem iz njegovih vlastitih rieči (утукь III. 1846 str. 30—31 ) :

No kako sam s vremenom počeo se sa osnovima jezika voobšte upo-
znavati, na Šediusovom (! ) izvoru napajavati, tudje jezike više i više učiti,
o filologiji više misliti , i kojekakve knjige o tome, kao Herdero ve,
Jenischa , Bernhardia itd . čitati ..
2 ) I u Srb. ljetopisu ima odgovor od T. Pavlovića u knjizi 46 , str. 92-101 .
3) Kronologičkim redom idu njihove razprave ovako : Ситнице єзыкословие одъ
J. Xажиhа-Светиhа (god . 1838 napose i u Ljetopisu knj. 45 , str . 83 ) .
Одговор на ситнице јизикословне Г. Ј. Хаџића - М . Светића (god. 1839
u Beču). - Утукъ или одговоръ на одговоръ на ситнипе Єзыкословне
одъ М. Светића (g. 1839). Вуков одговор на Утук Г. М. Светића
(g. 1843 u Beču). Утукъ П. или одговоръ на Вуковъ одговоръ .. (g.
1844 u Beogradu ). - Вука Стеф. Караџића и Саве Текелије писма Пл.
Атанацковићу (g. 1845 u Beću). - Утукъ ІП. єзыкословный - о єзыку
и правопису србскомъ. (U N. Sadu 1846). - I kao odgovor nanj : Par 3a
српски језик и правопис од ђ . Даничића. U Budimu 1847 .
 V. Jagić . 469

krive, što se toliko pogrješaka uvuklo u knjige , to bi valjalo , da su knjige

Srbalja istočne crkve, koji gramatike još nemaju , ili „ pone “ koji su uvjereni,
da je nemaju, bez pogrješaka u jeziku ; a vidimo , da to ne samo što nije
istina , nego bi se gotovo moglo dokazati , da u ovieh pogrješaka ima više ,
nego u onieh" ; -- a to mu bijaše veoma lako i dokazati iz samih spisa svojega
protivnika , koji se , jednako s većinom tadanjih književnika , nije u pisanju
tvrdo držao niti jednoga pravila, navlastito kod s nije njim bilo niti do is-
točnoga narječja niti do južno ga niti do zapadanjega , nego su bez
reda miešali sve troje, Ja pak mislim, da izmedju mnogih zasluga Vukovih
doista niti je posljednja niti najmanja, što se upravo na taj važni predmet
o narječnih razlikah našega jezika opet i opet povraćao, pripoviedajuć čas
na kraće čas na duže, koje su razlike i gdje se u narodu čuju, iduć sâm
napried primjerom narječja južnoga . O tom, kako se u nas izgovara staro-
bugarsko , pisa u Rječniku (od god. 1818 ) str. XVI - XVIII , u prvoj
knjizi narodnih pjesama (od god. 1824 ) str. XXXV- XXXVII , u od-
govoru I. na sitnice ( od god . 1839) str. 13-17 ; u pismu Pl. Ata-
nackoviću ( od g. 1845 ) str. 19--21 , u Narodnih novinah god . 1850 broj
76-77 itd . Ali koje bi narječje valjalo odabrati za knjigu , o tom nekaza
Vuk za dugo vremena ništa ; nego u rječniku 1818 str. XVII čitamo : „ Meni
se ni jedne ovo narječje nečini ljepše ni milije od drugoga, nego su mi sva
tri jednaka ; a ovu sam knjigu zato pisao ercegovačkim : a) što se tako go
vori ondje, dje sam se ja rodio i tako sam najprije od majke i od oca na-
učio govoriti ; a b) da vide Sriemci i Bačvani i Banaćani, kako njihova braća
i po onim zemljama govore " . Isto tako god . 1839 prekida razgovor o tom
riečmi : no to ćemo ostaviti za drugi put i za mjesto priličnije " ; istom god.
1845 kaza nešto izvjestnije , kako bi on mislio (Pisma Pl . At . 19) : I prije
sam ja govorio, da nemrzim ni na jedno narječje našega jezika, samo mi-
slim , da ih netreba miešati i pišući rieči ni po kome graditi još nekako
novo, kojega u narodu nema nikako . A kad bismo bismo se dogovarali ,
koje bi narječje bilo najpriličnije da ga u pisanju knjiga svi primimo , ja bih
rekao ovo južno : ono od zapada u Sriemu dopire do Vukovara i uz Du-
navo do Budima, a od juga u Srbiji gotovo do Biograda i osim toga glav-
noga uzroka mogu se još spomenuti i ovi : 1. da su gotovo sve naše narodne
pjesme u njemu postale ; 2. da se ni u jednome drugom narječju gdjekoje
rieči različnoga značenja slovima nemogu razlikovati , kao n. pr. sjedim i
siedim , zapjevati i zapievati itd.; 3. ono je najbliže i slavenskomu
narječju, od kojega mnogi viču da se netreba udaljivati ; 4. ovo je narječje
i u Dubrovačkijeh spisatelja i tako se samo črez njega možemo
ujediniti s našom braćom rimskoga zakona , koja s radošću
nama ruke pružaju : mi svi valja da se trudimo , dotle da dotjeramo,
da nam jezik u knjigama bude tako jednak, da se svaka knjiga može od slova
do slova preštampati od lat. slova slavenskima a od slavenskieh latinskima ,
pak ćemo onda (i samo onda) biti jedan narod i imati jednu književnost...
Sravni jošte u „Pismih" str . 93, i što sam ja kazao u Književniku str . 342
470 Hrvatski jezik.

ali u svietu ima mnogo pojava, kojim nesmiješ za razloge pitati, jer su od-
više plitki takvo je još i dan danas postupanje većine srbskih književnika,
koji se drže ekavštine .
Druga nevolja, koju je Vuk imao sa svojimi protivnici, bijahu izrazi
crkveni izopačena oblika po naravi i glasovnih zahtjevih jezika ruskoga, od
priliki onako, kako nadjosmo u Dositeja. Ništa toli naravno, no da je Vuk
i tomu prigovarao, dà prigovarao bez prestanka, svakom prigodom, mirno ali
odvažno, nepsujući već razlažući, kako jedno valja a drugo nevalja. Ovako
se je morao pravdati za množinu pojedinih rieči, što jih krivo upotreblja-
vanje već izopačilo, kano ti : čast mjesto čest i naopako (Vuk. Pisma 4),
knez m. knjaz (Odgov. na Laži i Opad. 15-16) , načelnik m. na-
čalnik (na ist . m. 17-18 ) itd. Pune su nauka njegove razpravice " чиш
чam--
ћење и поправљање српскога језика» str. 30-47 і „ Критика , у језику " 47
do 54, (u , Pismih ) . Obćenito govori on o tom vrlo liepo god . 1845 ovako :
Nije li sad već došlo to srećno vrieme za našu književnost, da se prestane
jezik naš kvariti i da se počme popravljati ono, što je do sad izkvareno ?
-Kad bismo se mi sad uputili u napredak, onda bismo se za prošavše
tumaranje mogli tješiti i tiem , što su i Rusi išli od prilike oniem pu-
ein, samo što su oni i u ovome bili od nas srećniji i pametniji. — Oni
su iz početka pisali gotovo više slavenski nego ruski , no poslije su
se sve približavali i sad se jednako približavaju k narodnome jeziku ;
za to mi bolje razumijemo Lomonosova i Državina, nego Krilova i Puš-
kina. A i to je ovdje vriedno spomenuti , da je Rusima mnogo lakše
uzimati slavenske rieči nego nama ; jer su oni slavenski jezik najprije
popravili prema svome narodnome : da je carstvo Dušanovo ostalo,
pa da su naši stari samo onoliko slavenski jezik po srbili, koliko su ga Rusi

po rusili , i nama bi sto puta bilo lakše uzimati slavenske rieči, i mnoge se
nebi poznale u srbskome jeziku. N. pr. kako su Rusi načinili od oтышь:
отецъ i od отѣчьство : отечество , tako bi naši stari načinili oтаць, отачаство, 1)
itd. Kogod nepoznaje ovieh razlika izmedju staroga i današ-
njega slavenskoga jezika i izmedju srbskoga i obadva ova ,
onaj nemoze biti dobar učitelj ni u slavensko me ni u srb-
skome jeziku “ ..
Sravnite si tomu krasni „ završetak " u Pism . 81-95, gdje se i pri
mjeri razjašnjuje, što je srbski, što li slavenski itd .
Što mogu tomu , pomislit će si tkogod, prigovoriti, svi neistomišljenici
Vukovi na usta svoga vodje M. Svetića ? Liepo im reče Vuk : ja nemi-
slim da znam sve tako , da se bolje znati nemože i da nemogu pogriešiti ;
samo mislim, da u glavnoj stvari imam pravo , a u sitnicama može biti da
će se i ovdje u mene naći pogrješaka. U današnjemu stanju naše književ-
nosti niko se nemože sačuvati od pogrješaka i takove valja svakome rado
opraštati, samo kad se o glavnoj stvari misli, kao što treba i kad nije više

) Nauka je toliko napredovala, te se sada zna, da je zbilja onako i pisano, kamo

li izgovarano. Taj dokaz riešila je kasnija Vukova razprava ППримjери .
 V. Jagić. 471

pogriešeno nego pogodjeno. S ljudma, koji bi se u glavnoj stvari sa mnom

slagali , ja bih se u mnogiem sitnicama s velikom radošću dogovarao, i pi-
šuči ovu knjižicu (Pisma) mislio sam na mnogo mjesta, kako bi to bilo do-
bro “ . I zbilja dodje do odgovora, premda ne u toli plemenitom smislu, kako
si je Vuk želio, i možebiti očekivao . Načela nevukovaca razvijena su и

,Utoku III.', koji radi о „ єзыку и правопису србскомъ “ a izadje kao odgo-
vor na Vukova „Писма “ g. 1846. U tom je odgovoru, kao u obće, najglav-
nija pogreška, što se tvrdilo, da izmedju Vuka i njegovih protivnika neima
drugačije van pravopisne razlike. Tako se čita na str. 11. Ова се разлика
свести може на две главне точке : 1. Г. Вукъ¹) и нѣгови послѣдовательи др-
же и исповѣдаю и нѣки и по томе раде, да у писаню єзыка србскога нетреба
наблюдавати етимологію и коренитость рѣчій србски, но само да треба па-
зити на изговоръ и гласъ или звукъ слова ,.. я пакъ, кой къ другой страни
принадлежимъ, са Овим основомъ правописа никако се несоглашавамъ И
Држимъ и исповѣдамъ оно што самь выше пута о томе писао и говорио
да itd. 2. Г. Вукъ са нѣговимъ послѣдовательима држи и исповѣда, да у
смотренію самогласница правопись нити по начину и основу славенскога
єзыка, нити иначе наблюдавати треба, ко сматра свакій звукъ као чистъ и
да таковый безъ свакога призрѣнія на зачетакъ , изворъ или подобность ко-
ренитости истога звука свуда са єднымъ истымъ простымъ словомъ напи
сати валя .. (То će reći, razumljivije govoreć, da niti Vuk niti tko mu drago
živ na svietu znade , čemu nam u našem jeziku uz prosto i (u) još : ы, ый,
iй).. Ovoj dakle teoriji pravopisnoj , koju u točki drugoj nemože niti dokučiti
onaj čovjek, koji i malo pozna historički razvoj našega jezika (sr . Književ .
336 ss .) a u točki prvoj i sâm Vuk manje važnosti nahodi, ) dosudjuje se
glavno značenje u prepornom pitanju, a samo kao mimogredce spominje
se ono, što je zbilja glavna razlika izmedju jezika Vukova i kakovim je pi-
san Утукъ III. Ovdje se veli : Што се пакъ тиче употребляваня оны рѣчій,
кое се за особые мысли, понятія или предмете у србскомъ народномъ єзыку
неналазе , у томе натежу и помажу се и едни и други како болѣ знаду.
Тако н. пр . Єдни у таковомъ случаю употребе славенску рѣчь , у колико в
могуће посрбити є, и ньомъ се помажу, други безобзирце кую нове рѣчи,
и у томе найвыше мотре, да по изгледу и слоговима слажу се са србскимъ
ръчма, чуваюћи се текъ и избѣгаваући да само неналиче на славенске и не-
мыслећи о томе, да оне природи и духу србскога взыка одговараю . Ми н.
пр. потребуємо да означимо das Entzücken “ па неналазимо рѣчи у срб-

1) Čitatelji neka mi oproste nedosljednosti, što sam Vukove rieči latinicom pre-
štampavao, a sad ovdje toga nečinim, jer nemogu. Znam , da će se mnogi
naći, koji drže i to svojstvo za prednost staroga pravopisa .
2) To dokazuju rieči Vukove, kadno str . 28 (Pisma) veli , da su prema „jeziku
uopćeno", pitanja „kako ćemo rieči pisati, po kome narječju - sitnice " ;
zatim str. 8. piše Vuk Atanackoviću : „za ъ, ы і ь kao i za pretvaranje i iz-
ostavljanje slova (n . p. boće li se pisati zadužbina ili za dušbina , гвож-
ђе ili гвозђе itd.) činite, kako vam drago ..
472 Hrvatski jezik .

скомъ єзыку, па нашавши у славенскомъ восторгъ исту тако употребимо ,

а другима то звони славенски, па зато или кую рѣчь нову , или од славен-
ске прекроє текъ да є по слоговима наликъ на србску ; н Tако я (Svetić)
бы могао именовати отличногъ нашегъ єдногъ списателя,, кои є у томъ слу-
чаю одъ восхищенія начинію усићенѣ , претворивши механически вос
у ус, хи у и, ще у ће, иніє у нѣ ; и у овоме се нарочито отликую браћа
наша западне цркве . Ja sam ove rieči zato podpuno naveo, što se mogu
kao program uzeti, po kojem se gradio bio (a dielomice i sada još gradi)
slog i jezik onih s Vukom u pravdi stojećih književnika : a svatko mislim
da vidi već iz ovih nekoliko redaka, kada jih uzporedi jeziku Vukovu, da
razlika nije samo pravopisna (joгORCко безкоренствO) , nego mnogo veća i
važnija.
Osim Svetića i Matice srbske nadje Vuk i na drugoj strani velika od-
pora , gdje bi mu se čovjek manje nadao bio , t. j . u društvu srbske
slovesnosti. Već g. 1840. dogovarahu se profesori kragujevačkoga liceja,
o društvu, kojega bi zadaća bila, da radi oko obrazovanja i uljudjivanja narod-
noga jezika i razširivanja nauke . nu istom god. 1841 , kada se praviteljstvo
i licej premjesti iz Kragujevca u Biograd, nastaviše viećanja naročito A. Ni-
kolić i J. Popović, i uspješe donle, da se skoro zatim pod pokroviteljstvom
samoga kneza sastavilo društvo srbske slovesnosti . Djelovanje
ovoga društva bijaše iz početka takovo, da si pojedini članovi porazdiele iz-
medju sebe zadaće, koje će izraditi i u društvu pročitati , a osobito još da
razvide pojedina književna djela. Kada se društvo ovo , koje bješe skoro
zapelo, godine 1844 obnovi i redovitije za posao prionu, upotriebi god. 1845.
zgodu Vuk, da sâm glavom prisutan, kaže, što misli . kako bi valjalo raditi
na pravu korist narodnoga jezika. Pismo, što ga pisa popečitelju Jankoviću
i govor držan u jednoj sjednici , mogu se čitati u , Pismih' 14-30 . Njegov
predlog da bi društvo srbske slovesnosti najbolje učinilo za sad, kad bi se
potrudilo, da bi književnici naši poznali i naučili svoj narodni jezik i to kako
u riečima tako i u mislima" znače ono isto, što je već prije toliko puti
govorio i branio, da valja "jezik očistiti od svega tudjega, utvrditi njegova
pravila “ itd., nu kad se ovako čitavomu društvu istina kaže, da srbski još
nezna, to je odviše krupao i nemilice kazano, i Vukov predlog propade ;
društvo srbske slovesnosti podje svojim putem a Vuk takodjer svojim.
Ovako se sve to veći jaz prolamao izmedju Vuka i njegovih književnih
protivnika, dok nam sreća nedade nekoliko bistromunih posredovatelja, koji
videći Vukov liep napredak , njegovo razmišljeno držanje, i da ga strasti
nisu toliko obsjenile, te bi svoj posao za bezpogrešan držao, stadoše u samoj
Matici glasom pravedna priznanja govoriti o književnih zaslugah Vukovih.
Medju ovakovimi posrednici zaslužuje prvo mjesto dor . J. Subbotié ,
koji preuzevši nakon Pavlovića g. 1842 uredjivanje Ljetopisa, podiže ga u
nekoliko godina do onakve valjanosti, kakovom se nemože podičiti ni prije
ni poslije toli u izvornih koli u prevedenih člancih vidi se sada dobar izbor
prema tendencijam i cilju časopisa, u pitanjih prepornih vlada veća umjerenost
 V. Jagić . 473

i razboritost, dà sâm urednik unapriedi porazumljenje nekolikimi razpravami,

koje su, makar i proti Vuku dokazivale, opet sasvim drugim duhom pisane,
nego li " Sitnice " i , Utuci', te su rekao bih, most gradile , preko kojega će se
što lakše prieći s jedne strane na drugu , kano ti Subbotićevi članci : nešto o nekim
našim pismenima 1838. č. 3. O srbskoj Azbuci 1839. č. 4., o pismenu ы (dokaza,
da je suvišno) 1842. 1. , Aforizmi jezikoslovni 1843. 2. itd . U njegovu sastavku
"9 нѣке черте изъ повѣстнице Србскогъ кньижевства “ (Ljetopis 1846-1847 ӗ.
75. 76.) čita se pravedan sud o djelovanju Vukovu, kako ga je jedva od
prije u Ljetopisa naći : „ Vuk ima jošt jednu zaslugu o srbskom knjižestvu
piše Subotić , a ta se sastoji u pravopisu , kojim se on, najpostojaniji u
tome od sviju srbskih spisatelja , neprestano od 30. godina služi , koja kako
u prostoti , tako u cielishodnosti ravnu sebi traži , koju bi
trebalo svi srbski spisatelji oberučke da prigrle , i koju će
sigurno prije ili poslije svi primiti morati , ako neće gore kod
boljega da izberu. Iz početka je Vuk u jeziku pretjerivao , i pod narodni
jezik, sve što je pučko uzimao ; no ovo je s jedne strane naravno bilo , jer
koja reforma u početku nije na protivnu stranu preko granice prešla ; s druge
strane pak bilo je i nuždno, jer ako se htjelo dobiti nešto, moralo se iskati
sve. Služilo je pak to na dobro još i u tom, što se tim taki jasno doznalo,
šta netreba, dakle i šta treba . I on sam već je odavno na uže šestar svoj
povukao, s druge pak strane zemljište narodnog jezika razširio . Sad mu nije
Hercegovina srbski Pariz, nego mu je Hercegovina svuda, kud se srbski
govori, t. j . sve zemlje, u kojima Srblji žive i srbski govore, jednako mu se
vriedne čine, da se na njih „ vnimanie" obrati. Kroz Vukovo djelanje postalo
je srbsko knjižestvo i drugom slavenskom svietu živećim . U smotrenju jezika
imao je Vuk najveći upliv na srbske spisatelje, koje directe koje indirecte
t. j . koje što su po njemu išli, koje protiv njega"
Ovomu napredku, koji Subotić spominje, o kojem se je i čitatelj ponešto
već mogao osvjedočiti iz često navodjenih rieči samoga Vuka, nešto su uzrok
razprave i prepirke, što ih je vodio javno i skromno pismeno i ustmeno sa
svimi književnici srbskoga i hrvatskoga naroda, ' ) nešto njegovo opetovano
putovanje i obilaženje po narodu (najznamenitiji je put u Crnu Goru god.
1834-1836) , a najviše vlastiti književni râd
Ako ga je razprava i pravda , što bi je o kojem pravilu ili rieči
narodnoga jezika zametnuo, kadšto na pogrešku opomenula ili u sumnju
dovela ; ako je u narodu mnogu rieč ili oblik čuo i zabilježio, koji mu od
prije nebijaše poznat : ipak si najviše pitanja potaknu sâm vlastitim naukom
i razmišljanjem , kad uzhtjede ili da što napiše, a posumnja, kako bi, ili mu
se koji nanadani slučaj uzprotivi dosadanjim pravilom, ili da uzporedjivanjem
primjera udje u trag pogreški.
A da se je mogao svaki ovaj slučaj i više puti dogoditi, dokazuje nam
već sam dugački red njegovih djela, koja ću ovdje napomenuti :

1) Sravni još u Kolu IV. 69 ,, Prijateljski dopisi o pravopisu" i B. C. K. посланича

Аиту кузманиhу u Slav. Bibtek I. str. 90 .
474 Hrvatski jezik.

Osim napomenutih razprava, medji godinami 1839-1846, zarediše nje-

gova ostala, veća i znamenita, djela od godine do godine ovako. Godine
1836 izadju na Cetinju " Poslovice , godine 1841 novoga bečkoga izdanja
Narodnih pjesama knjiga prva ; godine 1845 knjiga druga , god. 1846
knjiga treća , god . 1847 Novi zavjet ; godine 1849 Kovčežić i novo
izdanje Narodnih poslovica ; godine 1852 drugo umnoženo izdanje
„ Srpskoga rječnika "; godine 1853 : Narodne pripovijetke , god.
1857 : Primjeri srbsko - slavenskoga jezika , godine 1860 : pravi-
telstvujući sovjet , godine 1862 Narodnih pjesama , knjiga če-
vrta. Osim toga ima u Miklošićevoj „ Slavische Bibliothek " I. od godine
1850 liepo protumačena rieč k met ; Slav. bibl . II. od god . 1854 ima kratka
razprava pod naslovom : Vuka Stefanovića Karadzića pismo J.
Steriji Popoviću o srpskoj prozodiji st. 232 i više drugih poma-
njih stvari po raznih časopisih i novinah.
To su plodovi, i doista obili plodovi, zrele dobe Vukove ; sve do godine.
74 svoga vjekovanja, dok ga višnji otac uze iz sredine naše i k sebi pozva, bijaše
neumorno radin na korist našega naroda ; a ja ću iz tih plodova da sakupim kitu
cvieća, u koju će upletene biti njegove glavne misli o našem jeziku i knji-
ževnosti.

1. Vuk je imao nekoliko krat prilike i povoda, da svoje pravopisno

načelo „ piši kako se govori " ponešto preinači te izpravi.

Najvažnija promjena tiče se glasa h (x) . Dok on nije po zapadnih kra-

jevih putovao, nije ga u izgovoru nigdje čuo , dakle niti nigdje pisao
(ovako mu neima traga niti u ,pismenici niti u pjesnaricah' već se čita
n . p. na str. 21 , pjesnarice I.: осим лљубовни и пьежни пвеана ; овакови пе-
сана я би могао и више овде додати ; itd. Kasnije razmišljajući o svem nije
niti na h (x) zaboravio ; u serb. Novinah god. 1818 str. 398 odgovara
nekomu g. u te veli, da je i on nekada bio za h, ali da sada više
nije ; a tomu će biti uzrok , što je i Mušickoga pitao, kako misli o tom
slovu , a Mušicki mu god. 1817 odgovorio (preštampano u Ljetopisu 1838
4 knj . 45 str . 65-83 ) dugačkom razpravom, koja mnogo umuje o Evrejcih,
Greih i Latinih, ali napokon, što mi je od Mušickoga veliko čudo, zaključuje
ovako : Вы слѣдите, у књизи пародной, нѣговой вольи. Ніє ни онъ самово-
лянъ. Воля є нѣгова прометати се 110 Вольи народа. Воля є народа (на
вкусу и благогласію основана ) законъ Лексікографу. Нек вичу педанти колико
им драго ... Ови премноги хърови чисто заглушаваю музическо благо-
гласів єзыка . Безъ ньи ясніє и пріятніє звони єзыкъ на подобиє фортепіану
кад се отвори. Безъ ньи на толико нам се мести окончаваю речи самогла-
сныма писмены ! Тымъ превосходи Игаліянскій єзыкъ све проче. Тымъ се
ербскій єзыкъ италианском приближава паче прочи. Što mogaše na taj odgo-
vor sliediti, nego da Vuk niti kasnije nije primio h (x) u svoje knjige : ovako
je štampan rječnik g . 1818, gdje na str. XXXV. veli, da x srbski jezik
neima ; a u azbučnom redu neima pod x nijedne rieči . Tako su sve
 V. Jagić. 475

njegove knjige do god. 1836 , dok neizda na Cetinju „ Narodne srbske Poslo-
vice ", gdje je prviput povraćen h onamo, kamo mu je po etimologiji mjesta:
ondje je takodjer točno kazano, gdje se hi kako se izgovara¹) : „ koliko
sam ja do sad naroda našeg vidjeo, mogu kazati da se danas u Dubrov-
niku pravi glas ovoga slova najbolje izgovara ... Crnogorci pravi glas
slova h izgovaraju na kraju u rod. mn. kod sviju suštest. imena . . . U Du-
brovniku ovoga običaja nema. To je jezgra njegova povoda, da
primi h, i to isto pripovieda se u prvoj knjizi Narodnih pjesma od g. 1841
u predgovoru gdje sam ga naštampao, naštampao sam ga samo, gdje bi se
po etimologiji moralo izgovarati, kao u njemačkom h. " Od toga vremena u
napredak pisao je zbilja Vuk h ne samo u gen . mn . pridavnih imena, već i
u druge rieči, kamo valja ; n. pr . u novom izdanju rječnika (od god . 1852)
dolaze pod h rieči : hvatati, hvaliti, hitar, hljeb, hrana itd, a u prvom su
izdanju pod raznimi slovi : vatati , valiti ( !! ) , itar , ljeb , rana.
Nadriučenost protivnička rugala bi se dakako Vuku, što popušta, na se
pak nije gledala, da i ona izpravi, što nevalja ( угукь III. 26) ; čudne li iro-
nije, Vukov „ bezkoreni jotovski " pravopis piše po etimologiji , a prvaci
,,korenoga, bezjotovskog pravopisanja " pišu n. pr. ovako : кь распространя-
ваню и утврђиваню оваковы єдностранны мыслій о србскомъ кньи-
жеству²) itd .
I povrh toga slučaja s h ima više primjera o pretvaranju suglasnih
slova, gdje se Vuk kasnije povratio na uže granice, kano ti n. pr. da nepiše
ljucki već ljudski , ne ljuctvo već ljudstvo , da piše vojvodski ,
vojvodstvo itd., a prema tomu valjalo je dakako, da se piše : robski ,
srbski itd. i tako će se tko bi Vukov započeti posao dalje tjerao, napo-
kon na ono od prilike doći, što sam ja kazao u Književniku str. 176.
2. Jednako je Vuk izpravljao i usavršivao na g la s rieči , dà i same znakove
u drugom je izdanju rječnika ponešto preinačio . u pismenici' str. 11 stavlja
n; to isto čita se u gra-
po Luki Milovanovu četiri naglasa , ovako : " "
་
matici uz rječnik 1818. Ovdje vidimo, da još neima razlike medju i
premda je u rječniku tu pogrešku već sâm osjetio, te naročito spominje

1) Gledaj Književnik str. 287.

2) I ovdje moram na svoju žalost izpoviediti, da mi se čini, kao da je poslije
smrti Vukove nerazum jače i smjelije glavu digao, i da mu više slabih ali
nevinih ljudi žrtvom pada , nego li za života vriednoga starine i književnoga
mentora Vuka. Ja ću samo jedan primjer napomenuti u našega izvrstnoga pjes-
nika J. Jovanovića mnogo je razložitije pisan god. 1861 Istočni biser' nego li
g. 1864 ,Djulići . On piše sada : ,,tio, noci, moje sunce spava" str. 40 , ali :
,,al mi cvece tihano progudi" str. 38 ,,,al šta zborim, kud zaidjo “ str.
32,,,od sami očiju, od sami prsiju" str. 25,, . idi, idi, ja mu reko“
str. 20, puna jata zlutni zelja, te i zlatis, te vratis" str. 16 ,,,na
dikini vrati str. 14,,,poljubci će živeť u djulici naši str. 59. Ako
čovjek više puta žali , što je valjana knjiga samo lošije šta m-
pana , koliko mu neće istom žao biti, kada nadje toli krasno cvieće, kano st
‚Djulići“ , natrunjeno trunci, koji oči bodu .
476 Hrvatski jezik .

(str. XXXVI), da će za veću oštrinu glasa uzeti udvojeni znak ` ; ali se to

u rječniku ne nalazi svagdje, gdje bi trebalo, sr. vjèra (m. vjèra) bràt
(m. brät) djèd (m . djèd) itd . U drugom izdanju rječnika sve je to
izpravljeno, kako valja. Nu za to je izostavljen znak ^ , koji prije dolažaše uz
, a čini se, da ga je Vuk uzimao za onake otegnute slovke, gdje je slie-
deća slovka takodjer duga, dakle samo u gen. množine . U gramatici n. pr .
naglasuje ovako : žêna , knîga , mû ka , ali u drugom rječniku, kako valja :
žénâ ; knjîgâ , mûkâ . Još u zavjetu ime gdješto onaj stari znak : n . pr.
od djela 490 , naraštâja 508 , andjela 510, od jêla 529 itd.
3. Vojujuć proti „ slavenskomu " jeziku, kako smo sprieda čuli, nalazio
bi Vuk i u svojem pisanju mnogih pogrešnih ostanaka, kojim je kasnije sve
to pomnije izbjegovao, čim je bolje proučio razlike izmedju jednoga i dru-
goga jezika. N. p. za rječnik od god. 1818 kaže se na naslovu : , истолкован ,
god. 1852 , иerумачеn'; prije pisao bi on : opšte , opština , sveštenik
itd. , kasnije nikako dugačije, van opći (obći), općina ( obćina ) , sveće-
nik sr. str. 56 (a tko bi sravnjivao obština i sveštenik sa oprošten
i pušten ili peć sa prišt , kao n. p. u Vтуку III. str. 50-51 , dokazao
bi, da tago posla nerazumije) ; mjesto člen izpravio je sam, da valja pisati
član ( sr . Pisma 23) itd . Osobito bi s početka često zapeo koju proti zako-
nom našega jezika tvorenu rieč na estvo ili eski n. p . u pjesnarici I. str. 12
otečestvo , u Danici 1827 str . 27 romantičesko itd. ali je i to izriekom
izpravljeno u Pism . na str. 48-50 ; ovako je sam na str . 21 u Pism, protu-
mačio, zašto je bolje : književnost , nego li : knjižestvo , i što znaći
jedno, što li bi drugo. Napokon je pogreška nedosljednosti ostala u mnogih
riečih srednj . spola na ije , koju je takodjer sâm osjetio .
S druge strane opet pobojao bi se Vuk kadšto oblika pravo narodnoga,
misleći da je , slavenski ', tako n. p . naprije pisa uviek : mlogo i sve što je
odatle izvedeno sal , ali kasnije izpravi kako valja u : mnogo i to isto valja
za rieč sumlja i sumnja itd. (sr. Daničićev Rat za srb . jezik 43.)
4. Ako je Vuk protivan bio jeziku „, slavenskomu " , da se smieša s
narodnim, rugajući se već u rječniku god . 1818 , da nikakovim jezikom na
ovome svietu nije tako lasno pisati, kao ovim što ne znaš srbski, metni sla-
venski, što neznaš slavenski, metni srbski, a što neznaš ni srbski ni slaven-
ski, metni kako ti drago " -to valja uzeti na um, da je svaki početak veoma
težak, i kad bi on izrekao ili makar samo dozvolio načelo, da se mogu tako-
djer „ slavenske “ rieči upotrebljivati , težko da bi u svom nastojanju oko pra-
vilnosti i čistoće našega jezika toliko opravio bio, jer bi svatko i bez nužde
prigrlio njegovu u načelu izrečenu sloboštinu, tim prije kadno on sâm priznaje,
da je danas teško i preteško pisati čisto srbski, i da je stoputa lakše pisati po
svojoj volji kakogod, nego li narodni jezik učiti i njegoviem se pravilima i
svojstvima pokoravati ; ali valja pomisliti, koje je od ovoga dvoga pametnije
i za narod bolje " (str. 17) . Ovdje mi valja ipak protumačiti, da su se Vukovi
protivnici ponajviše zato toliko borili za „ slavenštinu “, što su držali, da je to
stari srbski jezik, i da se izmedju slavenskoga i pravoga srbskoga nemogu
 V. Jagić. 477

nikakve granice povući : ') na to jim kaza Vuk i dokaza ( u Pismih str. 82),
da ima i razlika i granica , i da oni , koji to odriču, naznadu, što
govore " a kad ima taka razlika i granica izmedju slavenskoga i srbskoga
jezika onda, po pravdi i razumu niti se možemo mi u pisanju knjiga k sla-
venskome jeziku približavati ni od njega udaljavati ; jer se to nijedno ne-
može činiti bez kvarenja i štete našega narodnog, a i slavenskog jezika. Stogod
mi više ovu razliku i granicu izmedju slavenskoga i srbskog jezika ušču-
vamo, to će biti bolje za obadva ova jezika ; dokle je god nepriznamo i
nestanemo čuvati, dotle nećemo upravo moći znati ni srbski ni slavenski.
Nepriznavanje i nečuvanje ove razlike i granice najveći
je uzrok , što se učeni ljudi ostalich slavenskieh naroda podsmievaju sla-
venskome jeziku sviju našich spisatelja pitajući, „kakav je to jezik. “ Ako
ove rieći nisu jasne i razgovietne, onda nije ništa na svietu ; a tko je pra-
vedan, priznat će , da u njih neima niti neprijateljstva niti preziranja naspram
crkvene slovjenštine, nego samo pravedno načelo svakomu svoje. Dapače
Vuk ide i dalje, te priznaje, da se savim bez slavenskih rieči niti nemože biti,
„ja nevelim , da mi u pisanju knjiga možemo sasvim biti bez slavenskih i
bez novieh rieči, nego bih rad , da se rieči take ne uzimaju i

1) Nemojte se tomu ništa čuditi ; tà još god. 1864 tvrdi „ Ogledalo Srbsko " str.
53, da je ostromirovo evangjelije ---- staro srbskim jezikom pisano t. j .
iz one dobe : „докъ іошть съ едне стране на писму ние бью измѣшанъ
са стихиіомь русскомь, а съ друге стране у животу и говору ние се
измѣшао са стихимь югославенскомь U nas na kralj . Zagrebačkoj
višoj gimnaziji dobio bi onaj učenik, koji bi tako odgovorio , svakako loši
red. Ali je to dakako po drugoj jezikoslovnoj teoriji, po teoriji, koja kao
„искра €зышкословна“ u Ogledalu str. 29, ovako sjaje : „ Obično učeni ljudi
jedne jezike drže za izvorne, prvobitne, a druge za smiešane i smješom postavše.
Kad čovek dobro u jezike nama poznate zagledi, zaista ni jednog nevidi izvor-
noga svi su smiešani (sic !! ) ; koji se za izvorne drže, samo su prividno
takovi, što je njihova smješa podalje udaljena od našega pogleda. Kako god što
je očevidno, kako je vlaški jezik iz dvie stihije postao, rimske ili latinske i
slavenske, tako da se razaznati mogu, kako se je francuzki , španski, engleski tako-
djer iz dvie tri stihije sastavio ; tako je isto sudeći po istim osnovima, i
grčki, latinski, njemački i slavenski iz više stihija sastavljen ; a tako je i sam
sanskritski ; samo je njihovo obrazovanje, smješavanje i razvijanje daleko uda-
ljeno od pogleda našega, te se tako lako smješa razaznati nemože." Bojim se ,
da će ova iskra sasvim potamnjeti, kada joj uzporedite što Max Müller uči
(Vorlesung über die Wissenschaft der Sprache) str. 65-66 : „ Jezici ne mie-
šaju se nikada ... U engleskom rječniku može doduše jezikoizpitatelj vla-
stitim pokusom razabrati celtskih, normanskih, grčkih i latinskih sastavina, ali u
organički sustav engleskoga jezika nedopre niti jedina kapljica
tudje krvi. Gramatika, krv i duša jezika , jošte je u engleskom, kako se na
britskih otocih govori, tako čista i nepomieśana, kano onda, dok su
istim jezikom na obalah germanskoga mora govorili Angli, Saksi, Jüti. " Neima
dakle upravo nikakova smisla kada tko govori o jeziku , koji bi se bio pomie-
šao sa stihijom ruskom, pak zatim sa stihijom jugoslavenskom ! to su prazne
i jevtine rieči, koje neznače --- ništa.
Književnik I., 4. 32
478 Hrvatski jezik.

ne izmišljaju bez nevolje (str. 17) ; isto tako priznaje važnost slo-
vjenštine za znastvenu nauku narodnoga jezika, samo se treba tom naukom
razborito poslužiti : valja znati, koji razmjer postoji izmedju „ slavenskoga “ i
narodnoga jezika, te da je, stari slavenski jezik posve raličit od novoga. „Je-
zikoizpitatelj mora znati i stari i novi slavenski jezik, a osobito svoj
narodni. Ako svoga narodnog jezika on upravo nezna, slavenski će ga
prije navesti na pogrješke, nego će mu pomoći, makar ga kako znao ; jer se
srbska gramatika nemože pisati po slavenskom jeziku, nego se mogu samo
pravila jednoga jezika isporediti s pravilima drugoga, osobito da se čovjek
na gdjekojiem mjestima uvjeri, šta je pravilnije
5. Ovako je Vuk u svojoj zreloj dobi o , slavenštini ' mislio , ovako
je i radio : eno nam dokaza u prievodu sv. pisma : „ НовиHoви Завјет
3anjeт гоcпoда
нamera Heуca Xpиcтa 1847 ", gdje u predgovoru daje točan račun o svih
riečih, kojih misli da nije slušac u narodu a opet jih primio u prievod u
svoju knjigu ; medju njimi ima po njegovu razlikovanju i ,slavenskih i nači-
njenih', za koje želi , da bi se pomiešale medju naše narodne rieči. Na one
,slavenske i , načinjene rieči dobro su mu drugi primietili (n . p . u Glasniku
dr. srb. slov . dr . Steić), da s jedne strane ima i preko ondje izbrojenih
jošte nekih izraza, koji se riedko ili nikada nečuju u narodu, s druge strane
pak da su jamačno mnoge rieči već odavna i u narodu i u knjigah, za koje
on misli, da bi jih istom prvi učinio bio. Nije velike muke dokazati, da je to
zbilja istina : evo samo nekoliko primjera iz onih rieči, kojih „ nije čuo Vuk,
nego sam načinio “ : karač (mikalja), rug ač (stulli) , sijač ( mik. ) , izbra
nik (mik. st.), osvetnik (st palmotić), vrtar (habdelić) , vratarica
(mik.), nez nabožac (stulli), djevojaštvo (habd .), smjernost (stulli)
svetost (vrančić), iz bavljenje , izvršenje , očišćenje , pozna
nje , pokajanje , pomirenje itd . (mik. stulli) . Dapače nekoje rieči bio
bi Vuk u ljepšem obliku našao, nego li su njegove „ načinjene “ , kano ti :
gudac (u vraničića i stullia) ljepše nego gudač , slušalac (mik. ) ljepše
od slušač , šaptavac (st. ) ljepše od šaptač itd. Isto tako od „ slaven-
skih “ rieči udomaćile su se mnoge već davno prije Vuka : spasitelj ima
u vranč. mik. habd. st. , proročica , jedinost , jedinstvo , bližnji ,
duhovni itd. sve su same takve rieči, koje hrvatski narod i knjiga dobro
poznaje. Kako ćemo si dakle protumačiti Vukov strah od ovakih rieči ? Ne
doista, kao strah od rieči, nego kao strah od one protivnosti, u koju dolazi
ovdje prviput sámo njegovo postupanje s njegovimi načeli . Jer ako se i
smije punim pravom kazati, da je jedan čovjek Vuk više dobra uradio za
naš jezik nego čitava društva, opet mu nedotječe niti vremena niti snage,
da bi proučio život jezika ne samo kako je sada u ustiju naroda, nego tako-
djer, kako bijaše u prošlosti, iz bogate književnosti hrvatske od 15—18 vieka,
te da bi svojim tanahnim čuvstvom za pravilnost jezika odabrao dobro od
zloga, valjano od nevaljanoga, narodno od nenarodnoga .
6. Mi ćemo se svakako zadovoljiti i tim, što je Vuk izriekom priznao,
da smo vlastni onim putem udariti, da kritički preko sviju viekova razabe-
 V. Jagić. 479

remo bogatstvo našega narodnoga jezika, i da gdjekoje njegove slaboče od danas

podupremo krepkom prošlosti, ili da ono, što nevalja u narodnjem govoru na
jednoj strani, izpravimo boljim jezikom sa druge strane. Priznati valja dakako ,
da on nije umah iz početka ovako mislio, ali tim veća slava njemu, što se
vlastitim razmišljanjem dovio toj velikoj istini. On piše na st. 91 svojih
,Pisama ovako : » Kamo sreća kad bismo mi mogli knjige pisati kao što
narod govori ! No to sad već ne možemo .... Sad spisatelj naš mora
da se trudi raspoznati čisti narodni jezik od onoga , što se
govori pokvareno : koji tako uzradi, onaj će i po želji mojoj pisati
narodniem jezikom i po želji našieh jezikopopravitelja i jezikograditelja neće
pisati kao što prostota pokvareno govori , nego će imati književni
jezik. Neka prostota n . p. u Bačkoj govori : ja veljaše, spisatelj neka piše :
ja veljah ; neka prostota govori : mirišim mirišiti, jašim jašiti, pužati, bole
me glava, bolu me usta, govoru i govoridu, oćeju i ocedu, molu i moledu,
idedu, mećati i metajući, razmenuti, kanem se kanuti se, korem koreti, brinim
se briniti se, olenit, slomit, pokvarit spisatelj neka piše : mirišem miri-
sati, jašem jahati, pużem puzati, mole, idu, hoće, metati i mećući, razmienim
razmieniti, kanim se kaniti se, korim koriti, brinem se brinuti se, oženjen,
slomljen, pokvaren ; neka prostota (osobito u složeniem riečima) govori pre
i mjesto pri, n. p. prestati i kad znači aufhören i kad znači nachfolgen ili
in etwas einwilligen itd ., spisatelj valja dobro da razlikuje prestati i pristati,
kao i prebiti i pribiti, prevesti i privesti, pretrati i pritrčati itd. (pa kad
stane to razlikovati, onda ne će pisati ni prečestiti i prečešće, nego pričestiti
i pričešće) ; neka prostota gdje govori i priko polja, priko Dunava, spisatelj
neka piše preko polja, preko Dunava ; neka prostota govori gdje mu drago :
žeteoc, pratioc, kooc, spisatelj neka piše : zetelac , pratilac, kolac ; neka pro-
stota govori : otišao u Temišvaru, izidje pred kućom, metnuo u njedrima, u
našim selu, na dobrim konju, po zlim vremenu, spisatelj neka piše : otišao u
Temišvar, izidje pred kuću, metnuo u njedra, u našem selu, na dobrom konju,
po złom vremenu ; neka prostota govori : braćama i decama (ili dicama) , spisa-
telj neka piše u dat. braći i djeci, a u tvor. bra om i djecom ; neka prostota
govori u zv. padežu svietu i mjesecu, spisatelj neka piše : sviete i mjeseče ;
neka prostota govori : u Bosnoj, u Bački, u Užici, spisatelj neka piše : u
Bosni, u Bačkoj, u Užicu; neka prostota govori : u ruki, na nogi, spisatelj ,
neka piše u ruci, na nozi; neka se u narodu gdje govori : znam, pražno,
ljubazni , śnieg , kršno ime, źli čas, koźle, zaveživati, opišivati, bačiti, preba-
čivati , ljudji , spisatelj neka piše : znam, prazno, ljubazni, snieg, krsno ime,
zli čas, kozle, zavezivati, opisivati, baciti, prebacivati, ljudi itd . Kako stanemo
svi ovako pisati, odmah ćemo imati književni jezik, koji će se razlikovati od
jezika pokvarene prostote, a opet ne će biti ništa drugo do čisti narodni
Srpski jezik. " Ovako, da znate, pisa Vuk god . 1845 .
Ove rieči neka budu umah dokazom , kako krivo sude o Vuku svi,
koji drže, da je samo onako nasumce hvatao rieči narodne, da nije pomno
razlučivao i odabirao, što valja, što li nevalja ; ja bih želio , da si rieči nje-
*
480 Hrvatski jezik.

gove zapamte osobito svi oni, koji misle, da se može narodnim hrvatskim ili
srbskim jezikom pisati bez nauke, koji se dapače rugaju, kada im rekneš,
da valja jezik učiti. „ Da su naši svi dojakošnji književnici mislili kao
i ja, sve bi se ovo, što se god spominje u ovoj knjižici, svršilo i odredilo
još prije prvoga prelazka moga u Sriem, pa ja ili nebi srbski spisatelj ni
bio, ili bi došao na gotov jezik , koji bi valjalo samo naučiti iz
knjiga" (Pisma 95.)
7. Vuk je dakle sav svoj trud namienio i posvetio jednomu čisto mu
i pravilnomu , književno mu jeziku. Čistoća dostići će se, ako spisatelji
nikada neupotriebe bez nevolje rieči tudjih , niti , slavenskih niti turskih';
pravilnost pak, kada valjanim narodnim riečim nedadu kriva oblika. I u tom
bijaše Vuk najstrožiji : „ Da rečemo, da skotina bezumna može raditi svoje
poslove bez pravila i bez promišljanja, ali čovjek valja svašto da radi po
pravilima, po umu i po promišljanju . A koji spisatelj u svome pisanju nema.
nikakovieh pravila, onoga treba recenzirati kao djaka babe Smiljane ,
makar on o kakvoj materiji pisao : zašto nije moguće , da bi onaj
i o kakvoj materiji mogao što dobro i pametno napisati, koji nije kadar u jeziku
svome nikakovih pravila držati. " Ovako glasi strogi sud na one koji nam i
danas još kvare jezik ; neka dakle znadu, da jim neima izgovora u tom, što nisu
književnici, kada nogama gaze i preziru prvu dužnost obrazovana čovjeka, da
pozna svoj narodni jezik. - Povrh toga znao je Vuk dobro i to, da se jedan
i drugi ovaj zahtjev još u nekom višem smislu razumije i uzima : ima još
pravilnost sinonimička , ima čistoća stilistička . I ovo i ono
bijaše njemu takodjer na pameti ; ali znajući, da se nemože sve na jedanput,
dokaza svoju veliku razboritost , kad no reče : „ Dok narod nema osobitoga
književnoga jezika, dotle nemože imati predjelnieh (pokrajinskih) rieči,
koje se u knjigama nemogu upotrebljavati. U takovome je stanju
i naša današnja književnost. Danas je u nas svaka rieč narodna, koja se u
narodu govori, makar i u jednome selu, osobito ako je od slavenskoga ko-
riena ; a kad skupimo sve narodne rieči , koliko se to može u
živome jeziku , i kad književnici naši upravo poznadu svoj
narodni jezik : onda će se tek moći kazati , koje su rieči
svega naroda , koje li su predjelne , i koje nevalja upotreb
ljavati u knjigama. A kad bismo u današnjemu stanju naše književ-
nosti stali to odredjivati, mogli bismo mnoge prave narodne i obćene rieči
oglasiti za predjelne, a predjelne za obćene. " -- Dakle za sada i najprije rie či
kupiti i narječja izpitivati - to je zadatak, preporučen svimkoli-
kim našim jezikoslovcem od muža najdostojnijega, koji si je ovima dvjema
predmetima upravo i zaslužio neumrlu slavu. A što sam rekao za čistoću
stilističku, na to opominje on i ricčmi i primjerom, te odbija prigovore o tobožnjem
siromaštvu našega jezika u riečih : „, tome, kaže, nije toliko kriv jezik, koliko
su krivi oni, što rieči jezika svoga nepoznaju , a još više, što ne misle
srbski, nego njemački ili latinski. " Kako to Vuk uzima, vidi se iz njegovih
dragocjenih sitnica razasutih po različitih knjigah, koje kad bi se posaku-
 V. Jagić. 481

pile, izašao bi dugačak niz najkrasnijega bisera ja bih to želio da učini

onaj, komu će dopasti rukû i ostala bogata književna ostavština Vukova.
8. Uspjeh i vriednost svakoga posla u tiesnu je savezu sa sretnim izbo-
rom ; ako nisi sretan u izboru predmeta, o kojem misliš i radiš, težko ćeš i
doći do dobra uspjeha, râd tvoj neće biti puno vriedan. Tko se muči s pred-
metom, koji nije prema njemu i njegovim silam, troši zaludo vrieme, i postaje.
napokon smiešnim . Kako se Vuk znao čuvati od te velike pogreške, doka-
zuje nam n. p. njegova pravda sa Svetićem o korienu rièči : кнезъ, законъ
Ka itd.; mjesto da bi se dalje upuštao, nego li sâm pravo razumije, izpo-
vieda na prosto : ja to ostavijam gg. Kopitaru, Grimmu i Šafariku i ostaliem
praviem i dostojniem sudijama u ovakovome poslu, neka oni prosude (str. 11) .
Drugom prigodom, kada se g. 1842 iztaknuo neki filolog te dokazivao, da se
nesmije pisati : mogao, rekao itd . već : mogo , reko, prvo zato , što onomu a
nema ondje mjesta, a drugo, što bi u gramatici smetalo u sastav-
ljanju vremena odvrati mu Vuk (Pisma 52), pošto je prvi nera-
zlog razložito pobio, na tobožnji drugi razlog veoma krasno ovako :
,, Neka se g. K. P. u ovome dogadjaju ni malo nebrine za pravila o sastav-
ljanju vremena. Ko je za taj posao, naći će on, kako to biva po svojstvu
.
jezika ; a ko za to nije, onome će sve smetati a ništa mu nemože pomoći .
Ko je god rad, da se mieša medju književnike svoga naroda, valjalo bi da
zna, kako se upravo govori , i kako pisati valja po svojstvu narodnoga
jezika ; a zašto je onako i odkuda je što postalo, to je posao drugieh
ljudi, od kojih je jedan u sto godina dosta za sav narod naš od sve tri
vjere. " !! U tih je riečih takodjer velika mudrost i mnogo istine : da se je
kod nas u obćeno nešto manje umovalo, i manje pravila iz glave gradilo, a
više iz ustiju naroda i dobrih knjiga jezik iztraživao te sravnjivalo ovo s
onim, staro s novim itd . bili bismo doista u većem napredku .
9. Vriedno je zatim, da napomenem , što i kako je mislio Vuk, koji bijaše
toli neustrašen borilac na mejdanu narodnoga jezika, ---- o razmjerju i odno-
šaju spisatelja prema čitateljem i prema kritici ; odatle ćete najbolje
sami prosuditi, što je onaj silni nutarnji nagon, koji je i njega uvick napried
nagonio, što i osvjedočenje , koje i njemu toliko krieposti i hrabrosti poda,
te je uztrajnošću jedan nadmogao mnoge. Sjetite se njegova stanja od
godine 1814-1820 : skoro sâm samcat bori se proti tolikim dojakošnjim
uglednikom, jerbo ga hrabi ova misao : ') „ spisatelj netreba da ugadja koje-
kakviem čitateljima (koji neznadu ni koliko spisatelj) nego treba onako da
piše, kako će se dopasti ljudima, koji stvar upravo poznaju i razumiju, pa
makar takovieh danas nebilo u narodu našem ni po jedan na sto hiljada :
doći će vrieme, kad će ih biti i više ; treba pisati za potomstvo, koje će biti
čisto od sviju današnjih budalaština našieh, i koje neće toliko pitati, ko je
napisao i šta veli o njemu ovaj ili onaj ; nego će gledati ono šta je napisao
i po onome će suditi o umu i o srcu spisateljevu . "

1 ) Pisma str. 70 .
482 Hrvatski jezik.

Osobito je znamenit za onu prvu dobu njegova djelovanja neki odgo-

vor od godine 1820, koji pisa proti Stanimiru Živkoviću . Taj bio
viknuo¹) na iskusne starce, koji su ostarili u naukah pa neće da pišu, nego
iza grma strieljaju t . j . viču na spisatelje i kude ih, privatno recenzirajući ;
i kaže im, da neplaše mladeži, naših spisatelja, svojim praznim auktoritetom
ili ponosno i prezirno namrštenim čelom, nego nek izidju na mejdan i djela
svoja svietu nek pokažu , da ih jedanput vidimo i poznamo , tko su i kako
su. Na ove misli Živkovićeve napisa dakle Vuk svoja pимjeчаниja
ovako : Istina da kod nas za sad (t. j . god. 1820) najviše mladi ljudi pišu
knjige, a starci neće , nego živeći gospodski privatno recenziraju i viču na
spisatelje ; ali za to opet netreba vikati na starce, što oni na spisatelje viču
i makar privatno ih recenziraju : koji se spisatelj uplaši od njihovoga prazna
auktoriteta, od njihove vike i privatnoga recenziranja, od onoga ni onako nebi
bilo velike polze ; a dobriem je spisateljima od polze staračka vika i privatno
recenziranje i onako rdjavo pišemo , a još da nas niko nepsuje i nerecen-
zira, nego da i nama kao starcima, viču svi ljudi : „ Tako je“ i da odobra-
vaju i naše najveće budalaštine , čudeći im se kako su mudre i pametne :
onda bismo još gore pisali i mislili. Ako starci gdje imaju pravo, mi valja
da se popravimo ; a gdje starci nemaju pravo, mi ćemo im se smijati (pri-
vatno . kao i oni nas što recenziraju) i gledat ćemo , da naš posao učimo
sve bolje i bolje, znajući da imamo neprijatelja, koji će s lučem tražiti po-
grješke u našim djelima. Drugi ljudi troše nebrojeno blago, da doznadu što
se govori o njima , a starci nama to kazuju onako. O! kako bi gdjekoji
starci srećni bili, da imaju koga , da im kadšto kaže u oči , da nije onako,
kao što oni misle i govore, ili barem da im kaže, kako se drugi ljudi smiju
njihoviem budalaštinama , koje oni drže za najveće i samo njima poznate ili
od njih izmišljene mudrosti. A na mejdan nevjerujemo da će izići , makar
ih koliko zvao (već ako gdje u mraku), zašto se to njima čini sramota, kao
n. pr . što bi se spahiji činilo sramota , da izidje na mejdan svome seljaku ;
ili iguman djaku manastirskome. “
Da je ovdje Vuk istinu rekao, makar i krupnu, priznat će svatko , čim
se i koliko upozna sa stanjem srbske književnosti oko god . 1820, ili kad si
za prispodobu predoči stanje hrvatske književnosti od prilike oko g . 1840. Nu
dašto , s ovolikim pouzdanjem može govoriti samo Vuk i svaki onaj spisatelj,
koji zna, da mu je posao valjan, jer ga je pomno, marljivo i pošteno radio,
i što bi pogriešio , da će moći izpričati dobrom namjerom i ozbiljnom voljom,
koja kadšto uza sav trud nemože doći do istine . Od takova čovjeka nemo-
žemo se drugo niti nadati, van da će biti strog i prema sebi i prema dru-
gim, da se neće bojati kritike niti da je piše , niti da je sluša . I zbilja
Vuk dokaza, da može podnieti kritiku , a kao pravi književnik prizna

1) „Примѣчанія на преводе г. Томе Любибратића “ u Srb, novinah od god.

1820 br. 5. A taj T. Ljubibratić priobćio u 92. i 102. broju Srb. novina za
godinu 1819 iz Wielanda i Junga misli o spisateljih.
 V. Jagić. 483

o njoj svakom prigodom, da je literaturi od velike koristi , i da je

valja mnogo cieniti ; dapače on bi želio , kaže , da se mogu presuditi s ve
knjige, kako sada izilaze, a gdjekoje i predjašnje , osobito „ onieh spi-
satelja, za koje se misli, da su izmedju prvieh “ . On drži, da se i spisatelji
mogu već po tom razpoznati, kako govore o recenzentih : evo samih njegovih
misli, koje neću reći da su upravo izvorne, ali su doista liepo izražene : „ Ko
se boji vrabaca, nek nesije proje. Koji se spisatelj boji recenzenta, on slo-
bodno nek neuzima pera u ruke ; niti će literatura u njemu izgubiti
kakva dobra : zašto on sâm svjedoči, ne samo da nezna , nego i da nije rad
znati. A pravoga spisatelja recenzenti i zakonodavci dovode u veće savršen-
stvo : zašto zna, da će pred svietom davati odgovor za svaku rieč svoju, pa
se pišući stara, da može za svaku rieč kazati , za što je onako upisao, a ne
drukčije. Takovi spisatelj ako i pogrieši, on s voljom i misleći pogrieši, a
ne slučajno. On ne samo što se neboji recenzenta, nogo mu se još raduje
i želi ga, da mu se djelo okuša, kao zlato u vatri, i ako što bude pogriešeno,
da popravi još dok je živ. Zato se obično poznaje ciena spisateljeva po mi-
slima o recenzijama i o recenzentima : pravi spisatelj, koji svoj posao raz-
umije, i želi što naučiti, ako što nezna, kaže u predgovoru, da će njemu biti
mila svaka recenzija, bila gruba ili učtiva, samo da se može iz nje što na-
učiti i popraviti ; a srednji spisatelj kaže, da će mu svaka u čtiva re-
cenzija biti mila ; rdja v spisatelj neće nikakve recenzije , nego viče u pred-
govoru svome na recenzente i kaže, da ih se neboji, da oni iz zavisti i iz
pakosti recenziraju. " I to je istina.-
10. Nesmijem napokon da nespomenem i neprotumačim jednu po-
grešku ili da kažem krivo načelo , koje nepolazi upravo od Vuka, ali
se njegovim posredovanjem najvećma razišlo po slovjenskom i neslovjenskom
svietu ; to je mnogo nu nesretno (a stranou možebiti i nespretno) razprav-
ljano pitanje o jeziku a po tom i o narodu hrvatskom prema srb-
skomu. Ja sam što mislim kazao već sprieda na str. 322-358 Književ-
nika, niti sam naumio ovdje ono isto opetovati, tim manje, pošto znam, da
onako misle svi razumni sinovi hrvatskoga i srbskoga naroda ; zato mi je
puno ugodnije, što mogu Vuka s toga gledišta ako ne baš sasvim opravdati,
to ipak izpričati . Pokudjeni članak „ Srbi svi i svuda “, koji je štampan istom
g. 1849 u , Kovčežiću , pisa on već godine 1836, dakle ono doba, kada se o
prošlosti našega naroda veoma malo znalo, a o prošlosti njegova jezika
deset puti manje. Kako se prvi slovjenski uglednik u tom pitanju Sa-
farik sam sobom borio, vidjesmo iz izreke na str. 346-347 , a dokazom su
i njegove Starožitnosti (sr. Književnik str. 164 pod zviezdicom) ; i ja sam
rekao več nekoliko krat, ¹) da je pravomu poznanju istine najviše na putu
bila nova, koncem 18. i početkom 19. stoljeća osobitom revnošću podignuta,
hrvaština u Varaždinu-Zagrebu, koja se od prije s etnografičkoga i filo-
logičkoga gledišta mnogo razložitije slovenštinom nazivala. Zato je Do-

Sr. Jihoslované str. 364 ; Knjiž . str. 334.

484 Hrvatshi jezik.

brovski u , Slovanki ' pod imenom horvatski uviek samo današnje Kaj-
kavce razumievao, a što su pravi , Horvati' , tomu nije znao drugačijega na-
ziva, nego li ilirsko - dalmatinski' itd . Proti tomu miešanju imena i
pojmova podiže svoj glas prvi Kopitar ù presudi Dobrovskove Slovanke
god. 1814 , odgovarajući mu ovako : „ U ostalom primjećuje recenzent, da mu
se ime Hrvat (razumieva se u smislu Dobrovskoga) nečini pravim genetič-
kim genetički Hrvati bijahu još za Trubera na jugu Kupe, gdje se - srb-
ski ili hrvatski govori « ; i na drugom mjestu veli od prilike to isto : Ali re-
cenzent prosvjeduje i opet proti imenu hrvatski i to će dotle činiti , dok
mu se nedokaže, da su zbilja slovenski stanovnici županijâ Varaždin- Križe-
vci -Zagreb , a ne oni u hrvatskoj Krajini i turskoj Hrvatskoj pravi Hr-
vati : jerbo je jezik ovih dvojih Hrvata po narječju različit ; samo jedno na-
rječje može biti pravo hrvatsko , a svi dokazi potvrdjuju ovo drugo napram
onomu prvomu za pravo i istinito hrvatsko. ') Pridajte tomu još : Safarikove
Serb. Lesekörner str. 7, pak ćete naći , da je početkom 19. vieka ime hr-
vatsko , s jedne strane poznato po čitavoj Evropi, s druge pak strane, i to
upravo od najznamenitijih slovjenskih učenih ljudi, u toli neza-
vidnom položaju, da se onim, koji si ga prisvajaju, odriče , a onim , koji
se ga već i odrekoše, nepris vaja : ovako oni isti, koji su s jedne strane
obarali , neimadjahu odvažnosti, da barem na drugoj strani novu zgradu uz-
grade .
To se dakako razumieva samo za književnost , koja je koncem
prošloga stolj . iznemogla i otudjila se na za padu , a uzkrsnula na istoku ;
sâm pak narod nepresta i na zapadu jednako svoje najveće svetinje zvati onako
jezikom hrvatskim , kao onaj na istoku j . srbskim . Pomislite si dakle
u taj , chaos ' zemljopisnih, državnih i narodoslovnih imena stavljena Vuka,
koji je svoje mnienje o ovom pitanju osnovao sasvim na ugledu tudjem, a raz-
like pojedinih narječja samo , kako su sada, poznavao, o prošlosti neimajući
nauke - može li biti štogod u svietu naravnije, nego da će takav čovjek
sve i svuda, kud čuje da se jednim jezikom govori, - i svoj narod naći i
svoje mu ime nametnuti ? Neučini li to isto i Dositej ? ili ako se vratimo u
još starija vremena, Mauro Orbini i mnogi drugi povjestnici misle takodjer,
da svi Slovjeni ,ilirički govore ! itd.
I znanost ima svoju mladjahnu, nestašnu, dobu, koja što prije što po-
slije prelazi u zrelu muževnost , a komu je sudjeno , da se rodi u njezin
mladi viek, taj i pada kao nesmiljena žrtva njezine obiesti. Za primjer ću
kazati, kakono je sudbina prerano na sviet doniela našega neumrloga Katan-
čića : kao jezikoslovac , i napose etimolog , a to mu bijaše po nesreći glavni
posao , nije on ništa drugo , neg li nevina žrtva prerana nastojanja ; uzevši
pak na um , da je upravo prije njegove smrti († 1825) jezikoznanstvo za-
mahnulo sasvim novim pravcem, žalio bi se čovjek na sudbinu, što ga nije

1 ) Sr. Kopitar's kl. Schriften I., 286 i 294.

 V. Jagić. 485

za pol vieka kasnije pričuvala za ovaj sviet te bi posve drugačije koristi bili
plodovi njegova umovanja za naš narod. Vuka obrani sreća, koja je vjerno
pratila njegovo djelovanje od takovih nezgodnih pokušaja, za koje nije bio
dostojno pripravan, naputiv ga na posao mnogo naravniji i zanj puno do-
stojniji.

Nemislim, da bi mi trebalo izbrajati množinu svakovrstnih odlikovanja,

kojimi je domaći i strani sviet priznao zasluge Vuka Štefanovića Karadžića :
krasnije nego li zlatni redovi i častni naslovi, držat će slavu njegova imena
u uspomeni zahvalnoga naroda ona dragocjena književna djela, kojimi je na-
rod svoj bogato nadario, one proste, bez lažna nakita, pune mudrosti rieči,
----
kojimi progovara nam i sretnijemu potomstvu ; priznanje pako naći
će najveće i najmilije njegov neumrli duh onda, ako ozbiljno uvažimo nje-
gove liepe nauke, da nad grobom pokojnikovim danas sutra nikne i procvate
jedna ruža, koje će blagoduhi miris širokim i dalekim svietom pršiti ta je
ruža književna sloga Hrvata i Srba.

Prinesci za jugoslovjensku epigraphiku.

Priobéio

Dr. Franjo Rački.

19, Habent saxa, aera, lapides et quaecunque vetusta monumenta quoda-

modum voces suas, quibus non tam gesta maiorum, quam et originem acta-
temque suam ... bene advertentibus indicant" . Ove rieči učenoga Ciampi-
nia ' ) vriede o spomenicih staroga i srednjega vieka ; te bi suvišno bilo ovdje
napose dokazivati, od kolike je vriednosti epigraphika za staru i srednju po-
viest, dočim se njom tamna prošlost razjasnuje i dopunjava, a mnoge zgode
pobliže označuju.
Počem od XVI. stoljeća , od kada je u Italiji procvala rimska epigra-
phika, sabirali su i tumačili mnogi od našinaca rimske nadpise, koji su se
na raznih spomenicih našli ovdje na slovjenskom jugu. Dosta budi napome-
nuti ovdje Marka Marulića, Valeria Ponte, Simuna Ljubovca, Franja Divnića,
Pavla Vrančića, Ivana Lučića, Bedekovića, Blaškovića, Katančića, Carraru,
Lanzu, Ljubića itd.

1) Vet. monim . tom. I, c. 8.

486 Jugoslovjenska epigraphika.

Domaća epigraphika srednjega vieka nije do sada našla toliko prijatelja,

koliko jih imaše rimska . Lučić i Farlati pobilježili su do duše u svojih
djelih nadpise latinske, koje nadjoše u Dalmaciji, osobito pako u crkvah ; nu
neprekoračiše granica ove zemlje u svojih iztraživanjih a na slovjenske nad-
pise niti se neobazrieše . Tek u najnovije doba počeše se sabirati nadpisi
s glagolicom i cirilicom i to po svih zemljah nekadanje hrvatske , srbske i
bugarske države. Mnogo hrvatskih i srbskih nadpisa srednjega vieka obje-
lodaniše Grigorović , Vrković, Hilferding, Miklošić, Kukuljević itd .
Jugoslovjenskoj epigraphici u prilog priobćujem evo i ja nekoliko nad-
pisa bez obzira na jezik primiećujuć, da ovi nadpisi, u koliko mi je poznato,
nisu do sada tiskom na svjetlo iznešeni osim onih pod 2 , koji su priobćeni
u Arkivu IV, 342, ali čini mi se dosta pogrešno, s toga jih ovdje opet štam-
pam s primjetbami.

1.

Nadpis od god. 1195 na crkvi sv. Luke u Kotoru.

IN XPI NOMINE ANNO AB INCARNATIONE DNI

NRI IIIV XPI MILLESSIMO CENT NONAG QVINTO IND TERTIA
DECIMA EGO MAVRVS FILIVS ANDREE CAZAFRANGI VNA CVM
BVONA MEA CONIVGE FILIA PRIORIS BASILI EDIFICAMVS EC-
CLAM

AD HONOREM DI ET SÕI LVCE APLI ET EVANG. P(ro ) REMEDIO

AÑARVM NRVM
ET OMVM FIDELIVM XPIANORVM SVB TEMPORE DÑÍ NE-
MANE MAGNI IVPANI ET FILII SVI VELCANNI REGI (8 ) DIOCLIE
DALMATIE TRIBVNIE TOPLIZE ET BOSNE. OMS QVI LEGITIS
P (ro) NOBIS ORARE DIGNEMINI VT XPS SIT NOBIS SEMP(er) VITA
AMEN.

Ovaj nadpis izvadjen je iz rukopisa ‫ ע‬iscrizioni esistenti alle bocche di Cat-

taro “, koj je u mojih ruku ; u njem stoji, da je taj nadpis na crkvi s . Luke ut
Kotoru, koja bijaše nekada duvnâ sv. Marije od angjelâ a zatim postade svo-
jinom tamošnje istočno-pravoslavne občine.
Taj nadpis je od god. 1195, u koju pada zbilja indictio XIII, a zname-
nit je već radi toga, što je prvi i u koliko mi poznato jedini od latinskih,
koj napominje srbskoga velikoga župana Stjepana Nemanju i njegova sina
Vlkana.
Kotor je posljednji okrajak zapadni , do koga Stjepan Nemanja svoju
vlast proteže, te se gore navedeni nadpis u tom obziru posvema slaže sa ini-
mi vjerodostojnimi spomenici one dobe. Prvovjenčani najme kralj Stjepan
 Dr. Fr. Rački. 487

piše o svom otcu : ' ) da je on zarativ se s grčkim carem osvojio mnoge grčke
zemlje i gradove, a med njimi Diokliju i Dalmaciju, kano i gradove Dan,
Sardonik, Drivast, Skadar, Svač, Olgun i Bar. Zatim nastavlja : „ Koтop æ€
остави, открьдика и възнесь дворь скон вы немь, нже ю и до селя." Stjepan
Nemanja nije dakle u tom ratu razorio grada Kotora ; pače u njem si dvor
podiže.
Ali na našem nadpisu napominje se uz Stjepana njegov srednji sin Vl-
kan i nazivlje se kraljem Dioklije, Dalmacije, Tribunije, Toplice i Bosne .
Kako nam svjedoči mladji sin Stjepana Nemanje potonji arcibiskup srb-
ski Sava : 2) Nemanja pokaludjeri se dne 23. Marta 1195 ; ali prije odreče
se prestolja i postavi si za nasljednika u velikožupanskoj časti starijega sina
Stjepana, а „влькАНА . ПОСТАВИ КИЄӡа велёл, и вароүүн сноу землю доволно “. Jer-
monah hilandarski Domentijan Vlkana zove³) » кCAнкын кнеZь“, ali ni on kano
niti Sava, nenapominju zemlje, u kojoj bijaše po Nemanji postavljen knezom.
Latinske listine one dobe bolje nam označuju zemlju, gdje je kneževao ili
kako se u njih čita, kraljevao Vlkan. Poznato je, da je Vlkan tražio milost
apostolske stolice ; u listovih pako Inocentije III . zove se Vlkan illustris
rex Dalmatie et Dioclic" i on sam piše se „ dei gratia Dioclie
et Dalmatic rex " ) , dočim isti papa Vlkanovu bratu Stjepanu daje naslov
velikoga župana („ magno jupano “ ) . Nemanja dakle Vlkana postavi za kneza
u Diokliji i Dalmaciji . Čitaoci „ Književnika “ znat će si tumačiti zemljopisni
prostor i obseg onodobne Dioklije ili Duklje i Dalmacije, ) te će si pod ovom
misliti dio gornje Dalmacije izpod Dioklije, s glavnim gradom Skadrom . Isto
tako varao bi se, koj bi čitajuć u našem nadpisu u naslovu Vlkanovu rieč
BOSNA pomislio na adanju Bosnu ; položaj Bosne, kojom je Vlkan vladao,
razjasnit će nam srbski ljetopisac, " ) koj o sinu Vlkanovu županu Dmitru
piše, da on » сьӡда прьковь св. Авлюніх при рѣцѣ Анит въ мѣстѣ бродарскѣ от
БОСИЕ ". Brodarevo dakle ležalo je u Bosni kod rieke Lima, pa i sada je
Brodarevo kod Lima nad Kolašinom na istočno-sjevernoj granici Crne gore.
Ovaj indi predjel prave Bosne, koj se držao Dioklije, dolazio je pod imenom
Bosne , kojom je vladao Vlkan i koju nosi u svojem naslovu na Kotorskom
nadpisu. U Bosni u pravom smislu vladao je za Vlkana ban Kulin pod vr-
hovnom vlasti kralja ugarsko-hrvatskoga. ""Toplica , kojom vladaše

Vlkan, bit će onaj isti predjel na potoku Toplici, utičućoj u Môravu niže
Ljeskovca, koga otac njegov steče od svoje otčevine, sazidav na ušću Ko-
salnice crkvu bogorodici, a kod same Toplice crkvu sv. Nikoli . ) -- Vlkan
je dakle vladao sadanjom Crnom gorom i obližnjimi predjeli današnje Dal-
macije (Kotor) , Hercegovine i Arbanaske .

1) Žitie sv. Simeona gl. VII.

2) Žitie sv. Simeona gl. IV. V.
3) Žitie sv. Save str. 79 , 97 .
4. Cf. Epist. lib. I. ep. 525 , 538 etc. (ed . Migne. Paris 1855. I. 480 , 538).
5) Sr. Književnik sv. II.. str. 213 .
6) Сказаніє о сръбскынхъ господахь. Izd. P. Safarik str. 60 .
7) Žitie sv. Simeona od Stjepana kr. gl. II . III .
488 Jugoslovjenska epigraphika .

Na ovaj način možemo Kotorskim nadpisom ponešto popuniti stare pisce

i listine .
Ovaj nadpis, kako vidismo, od one je upravo godine, koje se Stjepan
Nemanja odreče prestolja i svoga sina Vikana postavi za kneza u Diokliji i
Dalmaciji. Buduć se Vlkan već napominje na nadpisu kao knez Dioklije itd., to
bismo rekli, da je taj nadpis uklesan poslije 23. Ožujka, kada se Nemanja odreče
vlasti, a prije 1. Rujna 1195, kojim počima nova indikcija. Niti nas nesmije
smetati to, što se na nadpisu napominje Stjepan Nemanja, jer on pokle se
odreče prestolja kano kaludjer Simeon živio je u Studeničkom samostanu u
Srbiji do 8. Listopada 1198, a zatim do smrti ( 13. Veljače 1200 ) na sv. gori
u Macedoniji. Nadpis dakle mogao ga spomenuti ako ne iz drugoga raz-
loga bar časti radi .
Crkvu sv. Luke sagradio je Mavro Cazafrangi, sin Andrije, sa svojom
suprugom Bonom, a kćerju Vasilija načelnika ( prior) grada Kotora.
Na konen mi je primietiti, da se oblik „ Velcannus" za slov. KALKANL
nalazi takodjer u Kotorskoj latinskoj listini ) od 3. Siečnja 1200, gdje se od-
mah u početku čita : ,,hoc fuit actum sub tempore domini nostri regis
Velcanni . • . " Isto tako da se u Kotorskih listinah god. 1197 čita ciel
naslov Vlkana , kao u našem nadpisu, samo što se Bosna nenapominje : „ sub
tempore domini nostri regis Velcanni Diocliac , Dalmatiae , Tribu-
niae atque Toplizza e inclyti regis . . “

2.

Tri nadgrobna nadpisa biskupa Kotorskih od g. 1205 , 1209 i 1254.

a. Na stieni neke kuće kod crkve sv. Franje bijaše nekada ploča
s ovim nadpisom od god. 1205.
HAC IACET IN TVMBA SERPENS MITISQ (ue) COLVMBA
PRAESVL DISCRETVS MICHAEL PIETATE REPLETVS
LEONIS HAC VRBE NATVS PECCATORUM SORDE PIATVS
IVSTITIE CVLTOR PRECE BLANDA CRIMINIS VLTOR
MILLENO MCCV TRANSIVIT COELICA REGNA PETIVIT.

b. Na ploči , koja je na vanjskoj stieni stolne crkve na strani prema

nekadanjoj crkvi sv. Pavla, nadpis od god . 1209.

SVM PVLVIS FACTVS DE PVLVERE TRACTVS

SERGIVS SVM EPISCOPVS LEONIS CVIVSDAM FILIVS

2) Farlati : Illyr. sacr. VI, 435-436 .

 Dr. Fr. Rački. 489

QVI CVM FRATRE MEO EPISCOPO P (er) SISTIMVS INCLVSI HOC

TVMVLO
OMNES QVI ASPICITIS ORATE ET Pro) N(ost) RIS CONTAGIIS SEVDLO
DOMINVM DEPRECATE. CVIVS DISCESS VS FVIT MILES . CC. NONO.

c. Na ploči na stieni stolne crkve prama dvoru biskupskom nadpis od

god. 1254.

PRESVL OBIT CATHAR PAT ET CIVIS D( e) ODAT (us)

INSIGNIS MORIB(us) DOGMATE NOBILITATIS
CORPVS HABET TVMVLVS QD ... ... INCINERARI
SPIRITVS ASTRA PETIT QVE SPES E(st) GL(or) IFICARI.
A. D. M. CC. LIIII.

Ove nadpise izvadih takodjer iz gore navedena rukopisa ; te se o njih

veli, da su pisani gotičkim pismom, u kom pisac one pod b) i c) zbilja pre-
pisa . Nadpis pod a) bio je za pisca pokrit mortem, te ga je on valjda od
drugud prepisao , s toga je posljednji redak zlo razredio ovako : „ MCCV tran-
sivit coelica regna anno petivit" . Ja sam ga stavio u red, u kakovu bez-
dvojbeno bijaše u izvorniku.
Iz ovih nadpisa možemo razabrati godinu smrti triju Kotorskih biskupa :
Mihajla, Sergija i Deodata ili Božidara . Farlati ' ) je pogriešio za deset go-
dina dobom smrti biskupa Sergija, dočim godina smrti Božidarove nije mu bila
ni poznata. Ova neizvjestnost, kano i imenik Kotorskih biskupa , što mu je
bio u ruci , zavede istoga učenoga Isusovca u druge pogreške , te je bisku-
povanje vladike Centiberija stavio iza god. 1249 u posljednju dobu života
našega Božidara.2) Ako je taj Centiberij bio biskupom Kotorskim, on je bisku-
povao poslije Božidara, koj se čita u listini od 12. Rujna 1247 i umrie god .
1254, a prije biskupa Marka, koj izda listinu dne 8. Travnja 1266. Centibe-
rij nije dakle mogao biskupovati izmed god . 1247 i 1254, kada je Božidar
sjedio na stolici Kotorskoj .
Napokon iz dvaju prvih nadpisa vidismo , da Mihajlo i Sergij bijahu
braća i sinovi Lava ; a tim se obara , što o njih Farlati piše : » alter filius
Leonis, alter filius fratris Michae antistitis “ .
Evo kakovu korist vadimo iz ovih nadpisa za domaću crkvenu poviest.
Prelazeć još ina dva Kotorska spomenika od god. 1360 i 1372 , navesti
ću ovdje dva ćirilska nadpisa.

1) Illyr. sacr. VI , 434 , 439 .

2) Ibid. p. 141 .
490 Jugoslovjenska epigraphika .

3.

U samostanu-Trieskavačkom u Macedoniji nadgrobni nadpis od

god. 1362.
C
мен генара оусне рабъ БЕНДА БИ ЖНкъ спохнаръ

Пра окроша въсе сръбъские земле ГрЂУБСКІЄ Н

Д -
поморскіе въ лс . 200. СИКТА. 1.

Ovaj, kao i sliedeći nadpis priobći mi pokojni Bugarin Konstantin Mi-

ladinov , izdavatelj „ bugarskih narodnih pjesama “ (u Zagrebu 1861 ) , koj pre-
minu prerano na veliku žalost svoga u crno zavitoga naroda i na veliku
štetu bugarske knjige . Prepisa ga njegov brat Dimitrija .
Mjesto Trieskavac (ili kako se na nekih zemljovidih čita : Treskavica) je
na potoku Treski, blizu Prilipa u sadanjoj Macedoniji. U Trieskavcu je stari
i glasoviti manastir sv. bogorodice, koga su štitili i darivali grčki cari i srb-
ski vladari . O tom svjedoči nam sliedeći pripis na jednom kvieru , koj nekada
bijaše u samostanu Trieskavačkom a sada je kod Jurja Jankovića, bugarskoga
učitelja u Velesu , te mi ga priobći isti Miladinov u prepisu . On je dakako
od novije dobe, ali pozivi se na mnogo stariju ; poderan je samo na kraju,
gdje „ Stefanu jednomu i drugomu izpade navadni pripis. Imao ga sastaviti
Bugarin, kako svjedoči jezik i pravopis, osobito spolnik na kraju rieči " КШН-
шорн -ше , і glasi ovako :
Ста царскла и кралевскла злашокерула трескавецкая (громовитИЛА ОБЫТЕЛЬ,
ошъ толикїх превозносимых ХрІСІЇАНСКІЯ СЛАВЫ, ныне под агаранскою ОБЛАСТїю
состоитъ обина от поманътїх панати царицы каламарін, ыже доста бывшихъ
монаховъ мехенъ и огнемъ истребы ко предная лета, Н НЕ ТОЛКО КО оно Врема
но и нынѣ ош ушксиєнїх дедраиъ и от илиадающихъ варваръ часто плѣнашъю,
и шамо нахОДАШИУСА МОНАХОВЪ ОЗЛОБЛАЮШЪ, НО ИЗДВА СЕ НА МИЛОСТЬ БЛАГОЗштрок-
ных матере не оставлаюшъ ю къ конецъ .
Помѣникъ БЛАГОЧЕСТИВЫХЪ и православныхъ царен и крален сербскихъ :
Сін кси удри и крахѣ сушъ контори Скашых злашоверхія трескавецкіх ОБЫшелы
храма оуспенїх прескашых Владычицы нашел Богородицы и присно дѣвы марш. въ
СЕН ЖЕ ОБЫШЄЛИ ВЕНУЯ СА их царешко паръ андроникъ.
редом ктиторите :
7. Андроникъ, кинторъ и царь.
Б. Михаилъ , книшоръ и царя.

А. Исили Стефанокихь , бралъ.

6. Стефлит Уроша, кралъ.
Г. Стефанъ Владиславъ , кралъ.
Г. Стефлиъ Душлил, царь.
 Dr. Fr. Rački. 491

Стефлик Уроша, царь.

A. Cmcpan AazaAPERHYL, KHIAZK.
С. Скмеонъ, ктиторъ и царъ.
С. Стефанк
7. Стефлит

Od srbskih indi vladara bijahu dobročinci i zaštitnici crkvi sv . Bogo-

rodice u Trieskavcu : Stjepan prvovjenčani, Stjepan Uroš I. ( 1240-72) , Stje-
pan Vladislav ( 1234-40), car Stjepan Dušan ( 1336-55) , Stjepan Uroš IV .
1355–67 ) itd . Sačuvala se u matici listin , ) žalibože vrlo osakaćena, ko-
jom car Stjepan Dušan potvrdjava povlasti podieljene od svojih predšastnika
пресветви Богородици тръскавскон " , te medj ovimi naročito napominje svoga
otca (Stjepana Uroša III . Dečanskoga ) i djeda (Stjepana Uroša II ) . Koliko
bijaše pobożnost istoga Dušana prama Bogorodici Trieskavačkoj , možemo
razumjeti iz njegovih vlastitih rieći u toj listini : "зговори се кралекство ми
сь кралицомь, и посласмо прѣвозлюбленнаго сына кралЄвьства нашего хроша крали
да се поклонИ ПОКУНСТОН Богородици , и с нашим згокоромь и тон приложи пркен
T устный монастЇрь велко годише оть трьга прихѣискога по р . пер-
да взных(т)
neph ... Stjepan dakle Dušan u dogovoru sa svojom suprugom posla u
Trieskavac svoga sina Uroša, potonjega cara, " da se pokloni Bogorodici ; “
pa je on bivši tamo dozvolom otca dao povlasti manastiru Trieskavačkomu .
Stjepan Uroš car navadja se u našem 22 pomjeniku " kao zaštitnik monastira
odmah poslije svoga otca Dušana .
Ako je dakle tolika bila privrženost srbskih vladara prama crkvi sv .
Bogorodice u Trieskavcu, nije čudo, što jih sliedjahu i srbski velikaši ; te što
svoje umrle ostanke iz pobožnosti naprama ovomu sv. mjestu dadoše s hra-
niti u istoj crkvi. Medj ove ide „ Benda “ , kojega nadgrobni nadpis priob-
ćih. Iz ovoga nadpisa vidi se : da je „ Benda “ umro mjeseca Siečnja 6870
= 1362, koje dolazi indictio XV (.ci.); i da je Benda za života bio cнox-
Ap " cara Uroša.
Iz položaja ove rieči prama Bendi dade se temeljito zaključiti , da ona
znamenuje dostojanstvo, dostojanstvenika. Nu niti imena »Benda " , niti dosto-
janstvenika enоXHAPA " nisam do sada u nijednom starom spomeniku našao ,
s toga bit će od potrebe tražit mu znamenovanje.
Isti oblik rieči „ CHOXHIPT " izdaje, da je ona grčkoga porictla ; te ne-
dvojim ni najmanje , da je eno slovjenski oblik, grékoga olvo-yobę, pe-
harnik (Mundschenk) od cvcovino ulievam, (sr. ovozaphs ljubitelj
vina ) itd. Benda bijaše dakle peharnikom u dvoru Dušanova sina Uroša. U
dvoru bosanskom bila je takodjer ova čast , te se u listini od 22. Ožujka
1240 napominje bana Bosanskoga Mateja Ninoslava expьннкь мнроXьнÓ u
listini pako od god . 1249 bana Mateja Stjepana „гр8ɛсшx пеxXринкь “ «66 . 2) Polag

1) Glasnik srbske sloves . XIII , 369-77.

2) Monum. serb. edid , Miklošić. pag. 28 , 33.
 492 Jugoslovjenska epigraphika.

latinskih listina zvao se je taj dvorski častnik u dvoru hrvatskom „pincer-

narius jupanus " i " regalis pincerna, " ) a tako se zvao takodjer u kraljev-
skom dvoru českom.2)
U koliko mi poznato, ni jedna listina nenapominje do sada toga dosto-
janstvenika dvorskoga u Srbiji niti pod domaćim niti pod grčkim imenom.³)
Gore navedeni nadpis je prvi spomenik, koj nam svjedoči , da je srbski vla-
dar imao u dvoru svoga peharnika ; nu rieč enоXHPT, opet svjedoči, da je
srbski dvor bio odsiev grčkoga na Bosforu . Ova rieč potvrdjava, što nam je
od druguda poznato . Najslavniji car srbski Stjepan Dušan ljubio je najviše
vanjske forme grčkoga javnoga držav. i dvor. života. On je postavio despotu
(BEOTÓTYS), CERACTA (σeßxoτóg) i sevastokratora, kesara (xxïczp) , logotheta , proto-
vistijara ( poteßiotiápios) ; on je mjesto županâ uveo kefalije itd . Dušan naj-
veći politički protivnik Byzantinskoga dvora, bio mu je u tom obziru najpo-
služniji rob. Komu nepada tudjer na um drugi slovjenski veliki vladar , česki
najme kralj Přemysl Otokar II . ?
Moglo bi se još koješta u kvieru Trieskavačkom tumačiti, da to do-
pušta svrha ovih redaka. S toga dovoljno budi napomenuti, da onaj " crue-
ON кTHторь н чзр " , koj se u pomjeniku " navadja odmah poslije cara Uroša ,
brat je cara Stjepana Dušana, dakle stric Urošu . O njem govori stari srb-
ski ljetopisac : da » вь груһСКОН ЗЕМЛН ВЬ градоу трикалѣ царствова , н ТАМО
коньць житію пріємлєть " .4) Njega pod imenom Сениша spominju takodjer ini
stari spomenici, a medj ostalimi Vrkovićev пoмь, koj navadja redom : " apa
стефана, єленом царицу , снил єго отроша цара, сенишоу брата царєва ... « 5)
Toliko o nadpisu u Trieskavačkom manastiru.

4.

Nadgrobni nadpis u crkvi sv. Dimitrije u starom gradu Velesu u

Macedoniji.
с
Прѣставне рабЬ БЖН. ГеоргЇє а рекомы. мирославь. илиинь сик. А вьноука.
A - - A H
жоупанама страцимира. и злимира. мца. се. кг. дна . вь HXIO. НА ГОЛ. БОсловца.
-
сулиста.

Stari grad Veles, gdje je taj nadpis, priobćen mi takodjer pokojnim

Miladinom, je blizu sadanjega Velesa (Köprili ) , koj leži kod rieke Vardara

1) Vidi moje odlomke str. 96.

2) Jiřeček : Slovánské právo II, 117.
3) Majkov (Istorija srbsk. naroda str. 71 ) spominje peharnika, ali ničim nedokazuje.
4) Skazanie str. 53 , 71 .
5) Glasnik XIII, 298 .
 Dr. Fr. Rački. 493

Skoplju na jug . Ovaj grad napominje se već u vojni grčko - bugarskoj od g.

1245 , u kojoj sa Skopljem i ostalimi obližnjimi gradovi dopade ruku grčkih.¹)
Nu srbski vladari rano su bacili svoje oči na krasnu i vele znamenitu maće-
donsku ravnicu, koju natapljaju dvie rieke, Vardar i Struma ; stara bo Sr-
bija opirala se je upravo o tu ravnicu cielom južnom stranom . Već kralj
Milutin u ratovih proti Grkom osvoji oba Pologa , Skoplje, Ovčepolje, Zla-
tovu, Strumicu, Ser, Dabrsko , Veles , Prosiek itd . , i prodre tja do Soluna ;
nu stalna medja prama jugu bijaše mu kod Sera, te je i Veles bio gradom
Srbskim . Ovaj dio Macedonije ostade u srbskoj vlasti i za Dušana, koj na
jugu umnoža svoju državu Epirom, Etolijom i Thesalijom , i za njegova sina
Uroša, za koga bijaše Dean sevastokratorom i upravljateljem macedonskim
na Vardaru (κατὰ τὴν Μακεδονίαν περὶ Ἀξιόν ποταμόν), u kojega dakle području
ležao je grad Veles .
Uslied toga mislim , da gore navedeni nadpis , koj žalibože neima ozna-
čene godine, polazi od dobe srbske, kao što isti pravopis i jezik svjedoči ; te
แ
da oba ona župana : Stracimir i Aldimir bijahu župani srbski . Njihov „ Bьнoукь “ ,
koji je pokopan i sahranjen u Velesu, imao je dva imena , jedno sloviensko
(Miroslav) , narodno, a drugo krstno (Georgije) . Ime Stracimir ili Sracimir,
prem riedko , nije bilo neobično u Srbalja : jedan brat Stjepana Nemanje zvao
se Stracimir, ) brat gospode Zetske Gjurgja i Balše pisao se istim imenom.3)
Ime дн nije mi poznato u srbskoj poviesti ; dočim drugi brat Stje-
pana Nemanje zvao se je „ Miroslav « . Georgije Miroslav bijaše sin Ilije ; pa
bismo li mu mogli u trag ući ?
Imamo listinu¹) od kralja Stjepana Uroša II. Milutina, pisanu u Kotoru
15. Ožujka 1305-1307 , kojom Milutin potvrdjava darovnicu majke mu Jelene
podieljenu samostanu Ratačkomu bl . djevice ; pa medju svjedoci navadja se
„ KAZHLYь MHPOCAARь " . Buduć pako Milutin bijaše prvi od srbskih vladara, koj
kako vidismo osvoji, onaj dio Macedonije, u kom leži grad Veles ; buduć ni
za njega ni za njegovih nasljednika nespominje se nijedan Miroslav, koj bi
bio ikakova znatnija osoba ; a naš Miroslav , potomak dvajuh župana imao
biti svakako znamenitija osoba - mislim, da neće biti presmjeli zaključak,
reknem li da je Miroslav, sin Ilijin , mogao biti onaj isti, koj god . 1305—7
bijaše blagajnikom kralja Milutina , i da se je on prestavio u prvoj polo-
vici XIV. vieka 26. Rujna, na dan , koga istočna crkva slavi uspomenu smrti
sv. Ivana evangjeliste i bogoslova.

1) Georg. Akropol . p. 43 , 132 , 133 .

2) Skazanie str. 58, 59.
3) Monum. serb. p. 177.
4) Ibid. p. 67.
Književnik I, 4. 33
 Bakar i Turopolje .*)

(Izvadak iz djela u rukopisu pod naslovom ,, Mjestopis Hrvatske i Slavonije ".)

Priobćio

Vinko Sabljar.

I.

Bakar (tal. Buccari) , kr. sl . primorsko - trgovački grad i slobodna lúka ,

leži pod 45 ° 18 ′ 46 " sj . šir. i pod 32 ° 11 ' 0 " ist. dulj . u hrvatskom Primorju
i u obsegu Riečke ž . na kraju zaljeva , koj se pruža od jugoist . prama sj .
zapadu , okružen od trijuh strana ovisokimi brdi . 388 kuća ( 1 kasteo ) , 2045
stanovnika (9 niem., 33 tal ) 2036 rimokat. župe sv. Andrije u mjestu, 9
istočno - pravoslavnih. Rieka odaljena je 1 m. Ima kapela 6 ( uznešenje bl.
d . Marije, sv. Margarita djev. i muč., sv . križ, sv. Josip, sv. Mihalj ark. i
Isusov grob), glavnu učionu zemaljske zaklade od 4 razreda, 1 pučku , 1 dje-
vojačku sukromnu učionu , 7 učit . , 186 md . , 91 žd . , ubožnicu , čitaonicu . Sto-
lica je gradskoga poglavarstva, zbora trijuh kanonika stolne crkve Krbavsko-
modruške, arcidjakonata, djakonata, solare i trgovinske carinare, brzojavnoga
ureda , nadzorničtva učiona, ravnateljstva glavne učione , ureda morske luke,
zdravnoga ureda, poštarnice i kotarskoga sudca Grobničko hreljinskoga ; po-
staja financijalne straže s priglednikom i postaja oružničtva .
Gradski je kotar razdieljen na sudčije : Bakar , Bakarac , Draga doluja,
Draga gornja, Hreljin d. , Kostrena kod sv. Barbare i sv. Lucije , Kraljevica ,
Krasica d., Podvežica, Praputnik d. i Trsat.

*) Ova dva članka, priobćena nam dobrotom samoga pisca, dajemo ovdje na ogled
prijateljem narodne knjige, da uzmognu suditi, kakovo po prilici bit će djelo ,
štono ga naš Vinko Sabljar već od 12 i više godina izradjuje. " Mjestopis " taj
sastavljen je poput rječnika, a po načelih obielodanjenih u odpisu bivšega c. k.
namjestničtva od 28. Kolovoza 1859. br. 2531. „ Mjestopis " obsiže cielu Hrvat-
sku i Slavoniju , gradjansku i vojničku, te ćeš u njem naći svako mjestance.
Prem je on, rekli bismo, namienjen više praktičnoj nego li znanstvenoj porabi ,
sadržaje ipak sve, štogod izobražena čovjeka o kojem mjestu u našoj domovini
zanimati može. O tom će se čitalac osvjedočiti kod povjestnih crtica o Bakru .
Nu da one budu podpunije, ja sam koješta dodao, a svoje dodatke u zapor
stavio. Dr. Fr. R-
 V. Sabljar. 495

Sudčija Bakar sastoji iz sela sv. Kuzma , Škrljevo d . i Vitoševo

sa 449 kuć . 2385 st.
Čitavi kotar gradski ima 1 trgovište (Kraljevica) , 24 sela , 7
selaca, 2445 kuća (4 kastela, 2 majura), 11508 st. ( 15 niem. , 1 magj., 65
tal .) --- 11496 rk. sa 7 župa (Bakar, Dol mali d ., Draga d . , Kostrena , sv .
Barbara i sv. Lucija, Kraljevica i Trsat), 1 kapelaniju (Martinšćica) i 16
kapela, 12 pravosl. st. , 1 samostan (Trsat) , 10 učion. (izim u Dolu malom
kod svake župe i u Hreljinu) sa 15 učit . 627 md . 329 žd .
Površina : 9202.7 ral . t. j . 1351.3 oran . , 713.5 liv. bašć . 457.6 vi-
nogr. , 4639.3 paš . , 2041.0 neplod . ili 21.4 drž., 21.8 crk. , 3070.0 obćin. i
6089.5 priv. dobra .
Stoka : 2754 kom. t. j . 114 konj . , 925 gov., 1 osao, 1629 ovaca , 48
koz., 37 krm .
Medje : od sj . zap . grad Rieka, od sj . sj . - ist. i jugoist. kot . Grobn.-
Hreljinski od jugo - zap. morski kanal.
Okolica : Bakarska draga, Budin, Crno , Gavranić , Kakaljevo , Kičer,
Komorica, Lazanj , Pajca, Ravna , Razpelje , Sršćica, Solin , Sopalj , Tocile
Turčina, Turska ravnica, Vežica , Voljak. -- Špilje : Dražica, Podurinj , Viš-
njevica. -- Vode : Javor, Martinšćica, Riečina , Vrulja . -- Rude: Bakarac .
Spomenici : Bakarac, Biskupija, sv. Antun , Urinj . - Sajmovi : 12.
Srpnja, 1. i 30. Studenoga.
Rimok. župa u bisk . Modruškoj , adjak. i dj . Bakarskom , obstoji od
vajkada, matice od god . 1692 u čistom hrvatskom jeziku , župna crkva sa-
gradjena je na okrugli način u XII. vieku , raširena god . 1660 , 1708 i 1711 ,
popravljena 1853 ; u Bakru stanovali su gdjekoji Modruški biskupi , kano :
And. Francisković, Iv. Smoljanović, Dimitri, Manzador i Picardi. Zašt. je grad
Bakar ; ima područna mjesta : Jelenje, Jelovka, Koritnjak, Krasica d . i g.
Lepenice, Oštrovica, sv. Kuzma s kapelom, Škrljevo d . , Višnjevica i Vito-
ševo ; župa ima 4425 stan . i sedam kapela. Ova je župa imala jur u XV.
vieku svoj zborni kaptol, koji sačinjava još i danas (od poslije kako je Mo-
druš razoren, a potom nastalo združenje modruško - senjske biskupije) neku
čest tadanjega Modruškoga stolnoga kaptola , te sastoji iz 1 kanonika štioca
1 kanonika i arcidjakona, i 1 kanonika ujedno mjestnoga župnika .
V. Djakonat ima župe : Bakar, Cernik, Dol mali dol., Draga d . , Grob-
nik. Hreljin , Jelenje , Kostrena, sv . Barbara i sv. Lucija, Kraljevica, Kukulja-
novo, Praputnik, Trsat i Zlobin sa 26.428 stan . i 25 kapela u obsegu Riečke
županije.
Arcidjakonat (Bakarski ili Albinski, transalbinus nazvan) u
bisk. Modruškoj ima djakonate : Bakar, Brod, Čabar i Vrbovsko sa 67.160
stanov. , 36 župa i 53 kapele u Riečkoj , i 4 župe , 7 kapela u Zagrebačkoj
županiji.
Poštarnica zauzimlje izim sudċija : Bakarac, Kraljevica, Podvežica i
Trsat, čitavi gradski kotar, zatim sudčije Hreljin g . , Krasica g. izvan spada-
jućih pod s. Lepenice selaca, sud. Kukuljanovo , Praputnik g. , Škrljevo g . i
496 Bakar i Turopolje .

Zlobin kotara Grobničko -hreljinskoga . Hod stafete i osobita pošta do Jelenja

2 m ., jezdeća i dvokolna pošta do grada Rieke 1 8 m. , do trgovišta Kra-
ljevice % m.
Ovaj grad ima neobično mnogo vriela dobre vode , koja izviru na sje-
vero-istočnoj obali morske luke i izlievaju se u more ; na njih se nalaze
dvie na sam grad spadajuće vodenice, gdje se domaće žito, osobito kukuruz
melje.
Luka Bakarska ima oblik porednika ili pačetvorine (Parallelograma)
u dužini od sjevero-zapada prama sjevero -istoku po prilici od 3000 hvati, uz
popriečnu širinu od 300 hvati, i dubljinu od 8 do 18 hvati ; ova u istinu
liepa, prostrana i krasna luka služi vrlo dobro u svakom obziru , ma i naj-
većim brodom kod ukrcivanja i izkrcivanja , pače kod najsilnije bure daje ona
čvrsto mjesto za sidro i sigurno zaklonište ; ova izvrstna naravna luka, oso-
bito njezini na obali stojeći zidovi vrlo su zapušteni od god. 1854, kada je
gradski kotar razkomadan, i kad se je više malih seoskih obćina ustrojilo,
pa jedna četvrtina luke obćini Kraljevičkoj pridružena bila. U ovoj luci ima
trata, gdje se svake godine može odsječno uloviti do 1500 centi ribe zvane
tonina , koja se svježa po moru odveze u Mletke a kod nepovoljna vremena
po kopnu u Trst .
U gradu ima vrlo prikladna gradska brodarnica , gdje su od god.
1850-1860 sagradjene 32 ladje, i to : 7 trojedrenjaka veleliepnih , 6 troje-
drenjaka manjih (barka), 13 briga, 2 škune (scooner) , 1 looger, 2 trabakula
i 1 bracera u ukupnoj mjeri od 12.407 bačava i u vriednosti od 1,318.790
for . sr. Samo 11 od ovih ladja sagradjeno je god . 1856-1858 . Poslije svr-
šenoga krimskoga rata , osobito pako poslije god . 1859 počelo je vrlo padati
gradjenje brodova.
Glavni proizvodi , s kojimi se ovdje osobita , ili pravo rekuć, jedina
trgovina vodi , jesu : dùge , daske, les za gradju, drveno ugljevje i drvo za
gorivo . Ovi proizvodi , izuzam duge , dobivaju se cjelokupno iz bližnjih dr-
žavnih i privatnih gospodskih šuma, samo duge dolaze ponajviše iz Slavonije;
trgovina je s ovimi proizvodi podosta razgranjena ; duge, daske i gradjevni
les odpravlja se skoro izključivo u Francuzku i Algir , drveno ugljevje pako
i gorivo drvo odvaža se u Italiju .
Sajmovi su od 1. i 30. Studenoga neznatni , onaj pako, koji se dne
12. Srpnja započimlje, traje podpuna 3 dana, i pazari se na njem sa vinom
lakatnom robom, jestivom, voćem, zatim poljskom i kućnom spravom. Pri-
kladna i sigurna luka , zatim krasna Lujzinska cesta podpomažu ne samo
ovdješnju trgovinu nego su i neobhodna podpora njezina ; usuprot je pako
velika cestarina na istom drumu jedna od glavnih njezinih zaprieka. Trgo-
vina u obće pada osim sa drvljem ; osobito je trgovina sa žitom s nutarnje
zemlje, koja je početkom ovoga stoljeća vrlo cvala , od nekoliko godina sa-
svim propala stranom radi pretežnosti žita , dovezena uz priličniju cienu
s Crnoga mora i Dunava, stranom pako radi pomanjkanja unutarnjih povod-
nih vožnja i željeznice, i radi toga proiztičuće prevelike uvoznine.
 V. Sabljar. 497

U gradu ima jedan nepravilno sagradjeni, neukusni kasteo , koji je

svojina gradska ; o starini ovoga zdanja neima nikakovih povjestničkih data
ili drugih bilježaka , na koje bi se moglo osloniti, premda je na vratih ne-
kakov grčki još neizlizani nadpis, koga do sada nemogosmo dobiti ; [ nu iz
sloga vidi se, da je sazidan u srednjem vieku. Na tom kastelu je glagolski
nadpis od god. 1530, koje bi sagradjena „jedna baštija " za vrieme 22 kapetana
Bakarskoga i Vinodolskoga te governatora Jakova de Pini. « *)]
Toliko je izvjestno, da ima taj kasteo sasvim značaj srednjega vieka i
da je sagradjen valjda prije gospodstva kneževske obitelji Frankopanske,
koje počima u 12. stoljeću . U ovom kastelu , koji nije inače od nikakove
znamenitosti, stajaše sv. Mihajlu arkangjelu posvećena kapela , od koje je
slika s pripadajućim joj žrtvenikom prije nekoliko godina premještena u on-
dješnju novu kapelu na groblju . Ovaj kasteo , koj nije , u koliko dosiže
uspomena, nikakovih promjena pretrpio , sada je u tužnom stanju, rabi se
osobito za stan vojnikom.
Poviest grada dade se, polag ustmenoga predavanja i polag raztre-
šenih izvješća , a osobito polag jednoga dobro sačuvanoga ljetopisa (kronike),
pisanoga god . 1740 u 4 glavna razdobja (periode ) razdieliti, i to : I. raz-
dobje počima postankom istoga grada , pa traje do god. 1193 i 1223 , kad
je spao pod vlast kneževske obitelji Frankopana ; II. razdobje sadržaje
dobu , kad su vladali gradom Frankopani a poslije grofovi Zrinjski , t. j . od
god. 1193 i 1223 do 1670 ; III . razdobje od izumrća rečenih obitelji do
dobe, kada je Bakar postao samostalnim, poveljenim i slobodnim gradom t.
j. od god. 1670 do 1778 ; IV. razdobje, kad je grad dobio svoju vlastitu
upravu, pak do najnovijega vremena, od god. 1778 do 1864.
I. razdobje. O postanku ovoga grada nezna se ništa izvjestna, nu
pouzdano se dade tvrditi, da je to mjesto obstojalo u prastaro doba, što
jasno dokazuju opetovano pronadjene žare , trajne barkače i novci s obiljež-
jem poganskoga svieta , sižući sve do prvoga razvitka rimske moći. Isto tako
nejasno je i tamno , što neki pišu, o prasjediocih ovoga mjesta , koje se u
doba rimsko tobož zvalo Velcera. **) [Početkom VII . vieka bude i onaj kraj ,
u kom je Bakar, dielom novoustrojene države hrvatske, koja se uz more pro-
tezala do rieke Raše u Istri. U okolišu današnjega Bakarskoga kotara su-
kobili su se Hrvati ponajprije sa napredujućimi Franki, dočim su god. 799
kod Trsata potukli Erichoyu vojsku . Sudbina okolice Bakarske sliedećih vie-
kova nije nam potanje poznata, samo to je stalno , da je ona svedjer ostala
hrvatskom . Jasnija nam je poviest Bakra i cieloga hrvatskoga Primorja u II
dobju.

*) Kod Kukuljevića : hrvatske listine str. 235.

**) Ukoliko mi poznato , 19 Velceru " napominje jedini Ptolomej (geogr. lib. II , c.
17) i to u Liburniji ovim redom navodeć mjesta : 77 Alvona, Flanona, Tarsa-
tica, Oenei fluminis Ostia, Velcera, Senia , Lopsica ... " Po tom "" Velcera" le-
žala je svakako med Trsatom i Senjom ; nu drugo je pitanje : jeda li upravo
ondje, gdje je danas Bakar ? F. R.
4.98 Bakar i Turopolje .

II. razdobje : Bakar pod gospodstvom Frankopanâ i

Zrinjskih s kratkim pretrgnućem pod Matijom Korvinom , koj je g. 1487
Cintiju darovao Bakar. Već god, 1193 dade kralj Bela III. Krčkomu knezu
Bartolu županiju Modrušku ; kralj pako Andrija II . dade godine 1223 Krč-
komu knezu Guidi županiju Vinodolsku , u kojoj je ležao takodjer Bakar
s okolicom. [ Ove povlastice i darovnice, kojimi knezovi Krčki, potonji Fran-
kopani postadoše vlastelom hrvatskom, potvrdiše kašnje ini kraljevi , imenito
pako potvrdi jih god. 1242 kralj Bela IV. Od onoga časa knezovi Krčki
zvahu se još knezovi Vinodolski i Modruški, te imadjahu u tih županijah sva
ona práva gospodska , koja su vlastela hrvatska za ono vrieme imala. Amo
ide osobito pravo sudstva nad kmetovi, kojim mogaše samo knez suditi i
ban, kada je u županiji bio . ]
[ Bakarski okoliš imao je biti za vrieme provale Tatarske tako poharan,
kako i cielo Primorje, pa i on je doprineo svoje za obranu zemlje ; ta kne-
zovi Krčki, Vinodolski i Modruški imenito Friderik, Bartol i Guido stekli su
si tom prigodom osobitih zasluga za dom i kralja, a Bela IV. toga radi ne
samo, kako rekosmo, potvrdi povelje svojih predjaka podieljene rečenim kne-
zovom Krčkim, nego još knezom Frideriku i Bartolu god . 1260 pokloni grad
Senj za vječna vremena . Tako je sada hrvatsko Primorje uključivo od Rieke
do Senja bilo svojinom knezova Frankopanskih.
Kakov je zakon to doba vladao u Bakru , možemo razabrati iz zakona
Vinodolskoga, utanačena dne 6. Siečnja 1280 u Novom Vinodolskom u vrieme
knezova Friderika, Ivana, Leonarda, Dujma, Bartula i Vida . U skupštini , u
kojoj se zakon stvorio, bijahu prisutni iz Bakra Krstiha plovan i Grubeša
pop , Ivan satnik, Derga Vlčina i Nedrag " . U Bakru sjedilo je dvojako po-
glavarstvo : gospodsko sa „ podknežinom " , kao namjestnikom kneza , i o b-
ćinsko sa satnikom na čelu ; napominju se takodjer sudci , bilježnik ili
„ kanciler" itd. ) Kako su se daleko protezale XV . stoljeća medje Bakarske
naprama Grobniku , može se razabrati iz razvoda**) od god . 1455.
Kada se je XV. vieka obitelj Frankopanska na više ogranaka razdielila,
Bakar ostade u vlasti Frankopana Senjskih i Vinodolskih. God . 1455 knez
Martin piše se knezom Krčkim, Modruškim i Bakarskim , god . 1492 bio
je slavni Bernardin gospodarom Bakra itd .
God. 1544 učini Stjepan Frankopan sa svojim šurjakom Nikolom Zrinj-
skim pismeni ugovor,***) kojim proglasiše svoj imetak za ukupan svojinu
obvezavši se da ako bi koj od njih ostao bez djece, imade svoj imetak osta-
viti drugomu, imajućemu djece. U tom ugovoru navadjaju se sljedeća mjesta ,
spadejuća na svojinu Stjepana Frankopana : Ozalj , Ribnik, Dubovac, Novigrad,
Zvečaj , Skrad, Lipa , Mlaka ili Despotovica u zagrebačkoj, Modruš , Vitunj ,
Ogulin, Plaški , Jesenica, Ključ, Peć , Janjac i Lukovdol u kninskoj županiji ,

Sr. Listinu Bakarsku od g . 1445 kod Kukuljevića : Listine hrvatske str. 64.
Ondje str. 81 .
***) Arkiv III, 117 .
 V. Sabljar. 499

te Grobnik, Trsat, Bakar , Hrelin, Drivenik, Grižane, Bribir i Novi u Pri-

morju. Pa zbilja već god . 1554 piše se knez Nikola Zrinjski, ban hrvatski ,
kao gospodar grada Bakra , a " kapetan gospodina bana miser Pero Denti u
Bakru « . * ) Poslje 28 godina ( 1572) , kada oba ugovornika s Katarinom Zrinj-
skom preminuše, Frankopanska imanja dobiše sinovi Nikole Zrinjskoga ; tako
Bakar dodje u vlast Zrinjskim.]
Od ono doba dogadjalo se je , da su Zrinjski češće dolazili u Bakar .
Tako već g. 1585 nalazimo tamo Nikolu Zrinjskoga ;**) a inače imali su on-
dje svoje namjestnike, navadno kapetane zvane. Kapetani bakarski , u koliko
se znade, bijahu tečajem XVII . vieka ovi : 1611 do 1644 pl. Budaski ili Bu-
dački , 1644 do 1660 barun Cicculini, 1660 do 1666 opet barun Cic-
culini , 1666 do 1670 Affelter. -- Ovakovo stanje stvari trajalo je nepro-
mienjeno do g. 1670 t. j . do skončanja porodica kneževske obitelji Zrinjske
i Frankopanske .
III . razdobje : od izumrća spomenutih obitelji do povišenja Bakra
na povlašćeni i slobodni pomorski grad ( 1670—1778 ) . Čim su ove obitelji
izumrle, posjedne ta primorska dobra kraljevski fiškus, koj jih dade u zakup ,
tako god. 1691 imao jih je u zakupu barun Mihajlo Androka. Nu tada još
ova dobra ostadoše u savezu političkom sa Hrvatskom, što je i sabor ugar-
ski od god. 1681 , čl. 71 naročito zahtievao . God. 1692 budu ona za 50000
fr. založena nutarnjo - austrijanskoj dvorskoj komori , a god. 1749 od bečke
banke odkupljena, te god . 1776 vrhovnoj komercijalnoj intendenciji u Trstu
podčinjena, a najposlje g . 1776 prejdu na vojničku upravu u Karlovcu. [ Kra-
ljica Marija Terezija je ipak dobra Bakarska ( „ bona Buccarensia “ ) , u koliko
leže na desnoj strani ceste Karolinske iduć od Karlovca u Rieku , naredbom
od 2. Listopada 1776 , utielovila gradjanskoj Hrvatskoj ; nu već sliedeće god .
1777 5. Rujna utielovi takodjer Bakar, Bakarac i Kraljevicu novoustrojenoj
županiji Severinskoj .Bakar ležao je tada u tako zvanom 22 trgovačkom ko-
taru" (districtus comercialis) županije. Sliedeće godine 1778 dne 13. Svibnja
Bakar je proglašen slobodnom lukom , pridieljen mu od Trsata do pred Kra-
Itevicom kotar s pravom, po kojem je poglavarstvo gradsko sudilo kano ono
ù Rieci po municipalnom zakonu . Utielovljenje grada Bakra kao i ostaloga
Primorja u kraljevinu Hrvatsku bilo je na saboru ugarskom god . 1790 , čl.
61 uzakonjeuo , te zaključeno , da se Bakar kano trgovački grad u svom po-
vlastnom stanju i nadalje uzdrži ( „in statu suo privilegiali conservetur « ) . ]
Uz sve ove česte promjene vrhovne vlasti osta ipak domaća uprava ovoga
grada sasvim neokrnjena i nezavisna od svake susjedne pokrajine,***) osta
Bakar središnjim sielom upravljajućih i ovršnih oblasti za cielo Primorje , i
upravo kao i kod II . razdobja , imali su u Bakru i namjestnici s prijašnjim
naslovom „ kapetan " svoje sielo skupa sa uredskim osobljem, naime : 1 pod-

*) Ondje str. 256.

**) Ondje str. 285.
***) Sr. art. 116 a. 1715 , art. 25. a. 1741 .
500 Bakar i Turopolje.

kapetan, 1 prihodar, 1 priglednik, 1 vlasteoski sudac (vicario fiscale) itd .

i više pučkih sudaca. U III. razdoblju bijahu kapetani : 1670 do 1680
Affelter, 1680-1685 pl. Kodermann , 1685-1690 pl . Gaisler , 1690-1695
barun Rigoni, 1695-1699 grof Coronini - Cronberg, 1699-1709 barun Terzy,
1709-1730 grof Petazzi, 1730-1735 pl . Parmon, 1735--1750 pl . Sartori
1750-1768 pl . Zandonati, 1768-1776 Mikulić , 1776 1778 pl . Pavlić .
Trgovačka Intendenzia držala je svoga činovnika u Bakru, koj je rukovodio
gospoštinske poslove. Radi trgovine uvede intendenzia takodjer mjenbeni
sud u Bakru, koj je prizivao na istu intendenziu . Buduć se pako ciel ovaj
kotar smatrao uviek kao dio Hrvatske , to je bio politički odvisan od kralj .
namjest. vieća u Zagrebu i od njega primao naredbe, pokle jih je tamošnja
administracija odobrila .
IV. razdobje počimlje god . 1778 , kad su ovi primorski predjeli na
kr. ugarsku dvorsku kancelariju spali, a kraljica Marija Terezija , kako re-
kosmo, poveljom od 13. Svibnja o . g. Bakar slobodnim trgovačko - pomorskim
gradom proglasila, te mu vlastitu samoupravu (autonomiju) , i osobito u po-
gledu na druge kr. slob. gradove iznimno mjesto podielila.
Grad Bakar sa svojim kotarom ovlašćen, da u vlastitom djelokrugu go-
spodska i kraljevska prava uživa i unišlim dohodkom sam slobodno upravlja,
imadjaše u svojoj sredini : gradsko poglavarstvo (magistrat) kano I. molbu
(instantia) u političkih, sudbenih i gospodarstvenih poslovih ; kapitansko vieće
(Consilium capitanale ili senatus urbis), sastojeće iz samih patricija , pod
predsjedničtvom civilnoga kapitana i ujedno vladara (gubernatora) Primorja
-
hrvatskoga, kao II. molbu u političko -gospodarstvenih poslovih, napokon
sastavljeni iz patricijalnih savjetnika kapitanski sudbeni stol (sedes judiciaria
capitanalis) , kao II . molbu u civilnih i pravnih a kao I. molbu u kazne-
nih poslovih .
Ovaj je grad dobio glavnicu od 30.000 for. za utemeljenje pučke škole,
i pravo pobiranja uvoznine od inostranih vina , da se mogu siromasi grada
obskrbiti.
Uslied tako povoljnih okolnosti napriedovaše Bakar u blagostanju dan
na dan sve to više ; trgovina i brodarstvo znatno procvate, a tim dala se je
i žiteljem prilika uz materijalno blagostanje duševno se naobraziti . Kakova
bijaše trgovina već u ovo prvo doba u Bakru , vidi se odatle , da se je god.
178 uvelo robe u vriednosti od 94,747 for. , izvelo pako 539,927 for. , što
je za ono doba dosta mnogo . Ali razvitku grada Bakra priečilo je mnogo
susjedstvo grada Rieke, koja poče rasti i dizati se od kada god . 1776 bude
tamo gubernij ustrojen i grad svimi povlasticami obdaren , koje uživaše Trst.
Uzprkos svemu tomu napredovalo je ipak sve podobro do god . 1809, u kojoj
sva Hrvatska do rieke Save pod Francezku vladu pade ; pod ovom vladom
bude Bakar podredjen, kao neko okružje , novoustrojenoj intendenciji riečkoj
i bijaše prvi put povriedjena zemljištna cjelokupnost gradskoga kotara ; po-
slje uzmaka Franceza ( 1813) ostade Bakar i pod austrijanskom vladom sve
do god. 1822 bez svoje samouprave, sačinjavajući samo jedan kotar ondaš-
 V. Sabljar. 501

njega riečkoga okružja i neimajući više nego jedini magistrat, bez inih grad-
skih oblasti . Tek god . 1822 , kad su te okolice ustupljene nanovo ugarskoj
kruni, povrati se opet stari red i prvašnji samoupravni i`sudbeni ustroj ovoga
grada ; ali njegova sreća i napredak nevratiše se više iz uzroka , što mu je
Rieka, glavni grad hrvatskoga Primorja , preblizu i što po svom položaju
bolje procvasti mogaše, napokon što jedan dio bakarskoga gradskoga kotara
i poslje god. 1822 pod upravom grada Rieke ostade . God. 1833 nakon dugo-
trajne razpre dobije opet Bakar usljed najvišega riešenja podpunu svojinu,
te uživaše odsele nad čitavim svojim kotarom dominalna i regalna prava do
god. 1850, kada se obustavi ustav. God. 185 nasta nova politička dioba ,
s kojom izgubi i Bakar svoje prijašnje gradske oblasti osim magistrata s ogra-
ničenom vlašću , ---- izgubi jedva stečena dominalna i regalna prava i slobodne
unutarnje uprave, a kotar mu bi razciepljen i nekoje čestice drugim kotarom
pridružene. Medjutim usljed najvišje diplome od 20. Listop. 1860 povraćena
su i ovomu gradu stara prava. Uz ova grad i kotar Bakarski šalju na te-
melju izbornoga reda od 8. Svibnja 1848 tri poslanika na sabor trojedne
kraljevine.
Muževi , koji su se medju ostalimi osobito odlikovali , jesu : Andrija
Francisković , Paulinac, kašnje biskup senjsko - modruški , od god . 1650
biskup Sriemski ; Ivan Smoljanović , Kostrenjanin, biskup senjsko -mo-
druški od god . 1665-1677 , sahranjen u crkvi bl. d. M. u Trsatu , ostavio je
bakarskoj crkvi mnoge dragoicenosti , medju kojimi srebrnu biskupsku palicu
i jedan umjetno napravljeni srebrni veliki tanjur ; Mato Paravić , Bakranin
i Vinko Bujanović iz s. Psaputnika dol. , koji su u znak osobitih svojih
zasluga u 18. vieku ujedno sa svojim potomstvom plemstvo dobili : Bartol
Smaić , Bakranin, sadanji Riečki veliki župan postade prije nekoga vremena
vitezom ; Vjenceslav Soić , Bakranin , rodj . 29. Rujna 1814 , god. 1859
imenovan biskupom beogradskim i smederovačkim .
Koncem 18. vieka bila je u gradu mužka i ženska niža učiona ustro-
jena, koja je prije nekoliko godina na glavnu učionu sa 4 razreda povišena ;
god . 1848 bila je takodjer ustrojena brodarska škola na zemaljske troškove ,
ali je za malo prestala.

II .

Turopolje (Turovo polje) , plemenita obćina u žup . zagrebačkoj , kotaru

goričkom, sastoji iz 14 sudčija : Buševec, Gorica mala i velika , Hrašće , Ko-
bilić, Kuće, Kurilovac, Lomnica dol. , Lukavec gor . i dol. , Mlaka vel . , Mrac-
lin , Pleso. Rakitovec , i iz 8 brežnih sudčija : Bukovčak, Cerovski vrh, Cvet-
kovićbrdo, Dragonošec, Dubranec, Gustelnica , Prvonožina i Vukomerić ; ima
2 bilježničtva (Dubranec, Mraclin) , 1 trgovište (Gorica v. ) , 24 sela, 5 selaca,
802 kuće (2 gradića, 3 pl. dvora) , 7539 st. - 7527 rimokat., 2 župe (Go-
rica vel., Dubranec), 8 kapela, 4 pravosl. , 8 žid , 1 učiona, 2 učit., 130 md . ,
137 žd .
502 Bakar i Turopolje .

Površina: 2 m., 8261.2rali t. j . 9383.4 oran. , 3011.0 livada,

440.3 vin., 1415.7 paš , 1 m. 3639.1 □ ral šum. , 371.7 npz . ili 63.6 crk .
d., 1 m. 4039.1 priv. d .
Marva: 5649 kom ., t. j . 307 konja, 2407 gov. , 2 osla, 27 ov . , 2906
koza .

Arcidja konat u nadbisk. Zagrebačkoj , ima djakonate : Odra, Okić i

Pokupsko , 29 župa , 59 kapela i 62.583 stanovnika, od kojih su 2 župe , 2
kapele, 4084 stanovnika u banovačkoj I. pukovniji , a ostali u Zagrebačkoj
županiji.
U starije doba zvao se je Turopoljski predjel „ Campus Jobbagiorum
castri Zagrabiensis " ,spadao je pod grad Zagreb, i posjedovao je već onda
svoju vlastitu šumu : Bunseki lug, koju i sada uživa . - Bela IV. , od god .
1224-1226 knez ili vojvoda ciele Slavonije, t. j. sadanje Hrvatske, Slavonije
i Dalmacije oslobodi god. 1225 ovaj predjel od oblasti grada Zagreba i po-
dieli svim obiteljim plemenštinu, što kao kralj g. 1255 i potvrdi.*)
Za priznanje osobite hrabrosti i vjernosti prama kralju i domovini, kao
i zasluga u tatarskom zatim u turskom ratu , odkuda ovaj plemeniti predjel
današnje svoje ime (Universitas Nobilium campi Turopolja) nosi , potvrdiše
kasnije 16 kraljeva i 3 vojvode, napokon i ugarski sabor člankom I. 92 od
g. 1733 i 60 od god. 1741 turopoljske pravice i dodaše jim još neke veće
povlastice.

Novim podarnim listom (nova donatio ) od 11. Svibnja 1560 potvrdi

kralj Ferdinand I. plemenštinu99 ondašnjih obitelji i podieli jim sva i ciela
imanja (totales et integras possessiones ) : Kobilić, Kurilovec drugačije Urbanc,
Zobatlaz, Rakarja, Ilovenjak, Pleso, Gorica vel , Gorica mala, Lompnica dol. ,
Lompnica gor., Obreš mali , Kostanjevec, Lukavec d., Lukavec g., Loše, Hrašća ,
Mlaka velika, Koće, Rakitovec, Buševec, Lazi, Mraclin , Kušanec , Trnove,
Ratkov vrh, Vojnošc , Jerebič, Cvilkovo, Vukomerić, Bukovčak, Dragonošc ,
Dubranc, sv. Katalina, Gostilnica, Prvonošc i Redmanc ujedno s dobrom, što
Turopoljci u neplemenitom selu turopoljskom Lekeniku , koje u ravnici leži ,
---
posjeduju. Ova su imanja prošla na potomke rečenih 99 obitelji, kojih se
je broj do sada na 654 pomnožio.
God . 1582 dobiše turopoljski plemići , koji se se god. 1560 pred Zagre-
bačkim stolnim kaptolom očitovali, da su svi posinjena i sposobna za raz-
djelbu braća, od kralja Rudolfa potvrdjenje ovoga posinstva , usljed kojega
državno odvjetnictvo u Turopolju neima nasljedna prava, dobiše zatim
iste godine oblastnu (jurisdikcionalnu) povlasticu , polag koje bijahu sela u
obćine i sudčije razdieljena , uprava jim uredjena , te naznačena u podarnici
kralja Ferdinanda 36 sela na sadašnja 30 mjesta stegnuta , tako da su se
imena prijašnjih sela : Zobatlaz , Ilovenjak, Lompnica gor., Obreš mali, Kosta-
njevec, Loše , Trnovc, Ratkovvrh , Vojnošc, Cvilkovo , sv . Katalina i Redmanc

*) Povelju čitaj u Kukuljeviću : Jura Croatiae I, 51 .

 V. Sabljar. 503

u obsegu ove obéine izgubila, nova pako imena : Cerovski vrh, Cvetinić brdo,
Havidići, Lipnica, Markuševec i Petranec podignula .
Glavno je mjesto plemenite obéine ili suposjedničtva (compossesoratus)
turopoljskoga Gorica velika , gdje ista ima zgradu tako nazvanu : Curia mu-
rata Turopolitana i u ovoj svoj arkiv, blagajnu, starinske spomenike itd ., za-
tim Lukavečki grad kod sela Lukovca dolnjega, gdje su starinske povlast-
nice obćine sahranjene bile, a najveće joj je blago šuma Bunseki lug.
God . 1809 odpalo je Turopolje s onim dielom Hrvatske, koji izmedju
rieke Save i Une leži, pod Francezku vladu, pod kojom je do god . 1813
stajao , zatim bijaše ondašnjemu Karlovačkomu okružju, koje je pod Iliriju i
austrijansku vladu spadalo , pridruženo i tek godine 1822 hrvatsko-ugarskoj
kruni povraćeno .
Ova je plemenita obćina imala svoje vlastito upraviteljstvo (magistrat),
sastojeće iz župana ili komeša (comes terrestris) kao poglavice , iz namjest-
nika ili podžupana (vice comes ) , iz satnika i zapovjednika narodne čete, iz
12 pravih i više naslovnih prisjednika , iz bilježnika , odvjetnika , računovo-
dje i t. d.
Magistrat je ujedno sa zastupnici, izabranimi od sudčija, na poziv žu
pana veliku skupštinu u Gorici v. držao i svoje domaće poslove razpravljao .
Župan, podžupan i svi činovnici izim prisjed nikâ bijahu svake godine
na dan sv. Lucije ( 13. Prosinca ) u gradu Lukavečkom na novo izabrani ;
ovakove skupštine započele su se pod predsjedničtvom službujućega, produ-
žile su se pako pod onim novoga župana na način, da je predložba za ime-
novanje činovnika pristojala samim prisjednikom, izabiranje pako ovim i za-
stupnikom obćina .
Župan turopoljski imao je na ugarskom saboru , kamo je pozvan bio
kraljevskim pismom (per regales) mjesto i glas kod stola stališa, mjesto
pako bez glasa kod stola poslanika dunavskih županija ; na sabor trojedne
kraljevine bijaše pozvan banskim pismom (per banales) i zauzimaše mjesto
za odaslanici zagrebačkoga stolnoga kaptola.
Turopoljska je obćina dobila god . 1737 od kralja Dragutina III . svoj
istiniti pečat, imala svoj kazneni sud , pravo sajmovanja u trg . Gorici vel. i
u selu Dubrancu, kao i zaštitničko pravo nad župami istih mjesta.
Župan turopoljski podnašao je dopise zemaljskoj vladi sredstvom zagre-
bačke županije, koje su zaključci u političkih poslovih Turopoljce isto tako,
kako i ostale plemiće obvezivali ; nu izvršivanje istih zaključaka spadalo je
u okrug djelovanja turopoljskoga župana ; u ostalom pako nije bilo razlike
izmed ovih plemića i inih stanovnika županije.
Županski sud obéine Turopoljske izvršivao je personalnu i realnu gra-
djansku, a i kaznenu sudbenost u prvoj molbi nad svimi plemići turopolj-
skimi, a kaznenu takodjer nad vlasteoskimi podložnici, dočim su gradjansku
sudbenost sama vlastela nad istimi izvršivala ; u prizivu išli su parnični
spisi od županskoga turopoljskoga suda na zagrebački županijski sud ; kaz-
nene parnice pako, kao i parnice državnoga odvjetnika, koje su se kod vla-
504 Bakar i Turopolje.

stitoga suda (sedes comitialis) započele, podnašale su se neposredno ban-

skomu stolu.
Kod reštauracije zagrebačke županije imali su Turopoljci ukupno i po-
jedince pravo glasovanja.
U mirnom vremenu uzdržavala je obćina narodnu četu od 129 , u ratu
pako od tri stotine pješaka, koja je četa imala svoju zastavu i pridru-
žena bila inoj narodnoj vojsci (insurectio) ; u miru se je svake godine u
oružju vježbala i pri svečanosti počastnu službu obvršivala ; odora joj je bila :
haljina modra zvana Atila s bielom strukom (gajtanom ).
Kao Lekenik neplemenito imanje spada na suposjedničtvo turopoljsko ,
isto tako spada selo Buna mala pod plemenito selo Mraclin.
Do god. 1961 bile su sadanje sudčije : Buševec, Gorica mala, Kobilić,
Kuće, Kurilovec, Mraclin, Rakitovec, trg. Gorica vel. u polit. obćini i kotaru
Goričkom , Hrašće, Lomnica d., Lukavec d., Lukavec gor. , Mlaka velika,
Pleso u pol . obč. Odranskoj , kotaru Goričkom, - Bukovčak, Cerovski vrh,
Cvetinić brdo, Dragonošec, Dubranec, Gustelnica, Prvonožina i Vukmanić u
polit. obćini Kravarskoj, kotaru Pisarovinskom.
Prigodom onom, kad su se iza najviše diplome od 20. Listopada 1860
na temelju naputka za uredjenje municipija ova ustrojivala, ustrojila se je
takodjer i turopoljska plemenita obćina, te si je izabrala župana i ino činov-
ničtvo, kakovo je imala i prije god . 1848 , nu nije preuzela onaj djelokrug,
koji joj je napomenutim naputkom namienjen bio, najme političku i sudbenu
upravu nad svimi stanovnici, tako plemići kao i neplemiči, stanujućimi u pod-
ručju svoga obsega, već je preuzela samo sudbenost ograničenu prije rečenim
naputkom , nad plemići spadajućimi u zadrugu suposjedničtva turopoljskoga,
prepustivši političku upravu zagrebačkoj županiji dotično kotarskomu sudu u
vel. Gorici. - Spomenuti naputak sužio je moć županskoga suda turopolj-
skoga kao i županijsko -kotarskih sudova u djelokrug preobstojavših gradsko-
delegiranih kotarskih sudova , najme na personalnu sudbenost u iznosu do
500 for.
U selu Hrašću su pomiešani tako plemići turopoljski kao i bivši pod-
ložnici grada Zagreba ; plemići, koji imadu 29 kuća , spadaju pod župana
turopoljskoga, a u političkoj upravi pod županijski kotarski sud u Gorici, i
to iz uzroka da imadu jednu i drugu oblast u jednom mjestu t. j . u Gorici
i da u slučajevih političkih nemoraju naposeb u Zagreb ići ; neplemići ovoga
sela jesu i do god . 1848 pod županijsko -kotarski sud u Zagrebu spadali, pa
zato i sada tako u sudbenom kao i u političkom pod istim stoje .
U sudčijah : Bukovčak, Cerovski vrh, Cvetković brdo, Dragonošec, Du-
branec, Gustelnica, Kobilić, Kuće, Mraclin, Prvonožina i Vukomerić jesu sami
plemići, u ostalih sudčijah ima i neplemića .
Turopoljegrad , razvalina starijega grada plemenite obéine Turo-
poljske, na polju Kovačićkom, blizu sela Odre, pokraj ceste, vodeće iz Zagreba
u vel. Goricu, od razvalina ima još ostanaka.
 Hrvati

na izmaku XV. i na početku XVI . vieka.

Napisao
Prof. M. Mesić.

(Nadalje.)

III.

Naše zemlje trpe od Turaka i nakon sklopljenoga primirja. Smrt Ivana Kor-
vina ; novi bani. Nastojanje Zapoljinih pristaša ; zaključak na Rákošu 12.
Listopada 1505. Ženidbeni ugovor medju rodom Maximilijanovim i Vladi
slavovim. Mir g. 1506 s Maximilijanom . Krunjenje Ljudevitovo. Zaklju
čak Hrvata g. 1507 zbog neprestanih turskih navala. Pripravlja se savez
proti Mletčanom ; oni medjutim čine osvajanja na hrvatskom zemljištu.

Premda je sultan Bajazid više prijao miru nego prolievanju krvi i

premda ga je skrb za važne poslove u Aziji tako rekuć silila, da vjerno
drži mir, štono ga bješe sklopio s jedne strane s Mletčani (godine 1592) a
s druge s ugarsko -hrvatskim kraljem Vladislavom (g. 1503 ) : to ipak nebi-
jaše dopušteno našim zemljam, da se ikoliko oporave nakon pretrpljenih to-
likih muka . Turski zapovjednici na krajini , neobazirući se valjda mnogo
na volju svoga gospodara, i njihove krvi i pliena željne čete započeše do-
skora najprije pomanje čarkanje, a poslje se pustiše i u veće bitke . Negdje
pod jesen god. 1504 provale Turci u predjele kninske , te učine nešto pliena ;
a skoro bi bili iz zasjeda i Ivana Korvina uhitili, koji je bio sa svojimi če-
tami potekao, da jih odanle protjera. ') Za te navale turske upravljaše
Bosnom još Skender paša ; po njegovoj smrti pako, koja se je skoro za tim
zgodila (20. Stud . ' ), bješe ta pokrajina povjerena prijašnjemu skadarskomu
sandjaku po imenu Feris beju.³) Kao što Turci nisu držali ządane rieči
našim, isto se tako odlikovahu slabom vjerom i prama Mletčanom, tako da
je mogao trogirski knez pisati signoriji, da ondašnji žitelji „ sada imadu više
štete nego što su je imali za očita rata . ) Mletčanom medjutim i njihovim

1) Sanudo Vl. 290.

2 ) Id . VI. 293.
3) Id. VI. 297. 4 ) Id. VI. 290—6 ,
506 Hrvati .

podložnikom na tih stranah pribavi nešto kašnje Ferisbej svojom strogošću

priličan mir i sjegurnost.¹)
Uza onoliku neizvjestnost odnošaja prama Turkom² ) prieka bijaše duž-
nost kralju Vladislavu, da se stara za obranu svojih zemalja i za sredstva,
potrebita u to ime. Buduć da su mu ugarski sabori sve manje i manje nov-
čanih pomoći dozvoljavali, zato bijaše on već i prije češće prisiljen, te je od
bogatih velmoža novca posudjivao ili jim je kraljevska dobra i gradove za-
lagao ; pak buduć da ni tim putem nije bio kadar državi pribaviti trajne po-
moći, zato je pokušao uvesti novotu, od koje si je mnogo koristi obećavao :
tražio je najme, da mu pojedine županije dozvoljavaju poreze ,
kojih nije mogao dobiti od saborâ . Nu proti toj njegovoj namjeri, koja da
je izvedena, znatno bi bila važnost plemstva okrnjila, ustade plemstvo s ve-
likom žestinom na svojem saboru (24. Travnja 1504), te odluči velike kazni
proti onim, koji bi se usudili ikakove poreze izvan sabora dozvoljavati.³)
Još za toga sabora stiže viest stališem, da je umro u Valpovu nadvor-
nik Petar Gereb, i na njegovo mjesto bude izabran Emerik Perényi ; a
nekoliko mjeseci kašnje umre u Hrvatskoj vojvoda 1 ban Ivan Korvin
(11. Listopada) u najljepšoj dobi života, nenavršivši najme još ni 35. godinu,
te bude pokopan kod remeta u Lepoglavi, kojih je crkvu i samostan Za
svoga života često obilno nadarivao. ) U mladjoj svojoj dobi neodvažan i
nestalan bješe si on kašnje pridobio toliko značajnosti, postojanosti i hrabro-
sti, da je velikoj svojoj zadaći, koju je imao kao ban, koliko je moguće bilo
u tegotnih okolnostih onoga vremena, zadovoljavao. ") Rado ćemo pristati uza

1 ) Id. VI . 300-- 1 .
2) I papa Julij II. opominjaše Ugre, da kraljevina ,, in omnes eventus " osjeguraju
(v. njegov list od 26. Srpnja 1504. kod Theinera, Monum. Hung. II . 558 ) i
da budu kralju u pomoć u boju na Turke (v. pismo od 30. Siečnja 1505 kod
istoga II. 562 i kod Praya , Epist. Procer, 47 ) .
3) Corp. Jur. I. 302 .
4) Georgii Sirmiensis Epistola de perdicione Regni Hungarorum u Mon. Hung.
histor. II. dio , I. svez . , str. 34 i sl. Ovaj pisac, koga je medju našimi stari-
jimi povjestničari samo Tomko Marnavić poznavao, bijaše rodom iz Kamenice ;
a rodi se zadnjih godina XV. vieka. Stupivši u duhovnički stališ postade ka-
pelanom kralja Ljudevita II., a poslije bitke na muhačkom polju dodje kao ta-
kov k Ivanu Zapolji i kod njega ostade sve do njegove smrti . Svoje djelo
napisa Jure medju g. 1544-46 . To njegovo djelo , u kojem govori većinom
o zgodah, kojim je ili sam bio svjedokom ili jih je slušao od očevidaca, imade
zbog toga razloga svoju važnost ; nu historik će ga rabiti samo s velikom oprez-
nošću, buduć da je Jure mnogo toga pobilježio , što nemo že stati pred sudom
stroge kritike. Istvánfi IV . 32. Rattkay, Memoria Reg. et Ban. 110 .
5) U nadgrobnici, koja je po svoj prilici skoro poslije njegove smrti nad rakom
mu stavljena, hvali ga neki štovatelj njegovih djela ovimi riečmi :
Et sequitur dum licuit, tua dum viguit, o Joannes , potestas ,
Frans latuit, pax in Regno isto, tui tempore firma fuit,
Regum atque honestas.
Rattkay 1. c.
 M. Mesić . 507

mnienje onih pisaca, koji drže, da je nanj moćno djelovala žena mu Bea-
trica, kći hrabroga Frankapanskoga roda. Po njegovoj smrti ostade udova
mu sa dvoje nejake djece : sa sinom Krištoforom i s kćerju Jelisavom ; nu
tužnoj majci ugrabi nemila smrt doskora i tu utjehu. ') Nakon nekoliko vre .
mena podje ona za Vladislavova nećaka, brandenburžkoga krajiškoga župana
Jurja, s kojim je zatim nekoliko godina proživila, neimavši ipak š njim ni-
kakova poroda, i koji je kao vrlo rasipan čovjek ostanke njezinih dobara i
preostaloga Korvinova blaga potepao.2)

1) Za Krištofora znamo s izvjestnošću , da već g. 1507 nije živio : te bo godine

svjedoči Petar prior lepoglavskih remeta , da je primio urese i dragocienosti, što
jih je njegovoj crkvi darovala Beatrica „ pro refrigerio animarum Illustrium do-
minorum Johannis Coruiniac Christophori filii eiusdem (u zemalj . arkivu
medju novouredj . pis. sv . 1527. br. 15. V. Kukuljević , Dogadjaji Medvedgrada,
List. XXVIII. Dočim ostali izvori, što jih imamo, znadu samo za Korvinom
sina Krištofora i kćer Jelisavu, a o smrti njihovoj govoreć ni riečju nespominju ,
da su s ovoga svieta nasilnim kakovim djelom odpravljeni govori Jure Sriemac
o dva Korvinova sina , o Krištoforu najme i Ivanu (str. 34) , te pripovieda, kako
su otrovana oba brata i sestra njihova (str . 39 i sl ., 402 i sl .) . Evo u kratko
kako to Jure kazuje. Čavši kraljica Ana od Emerika Töröka , koji je već za
živa Korvina a tako i po njegovoj smrti njegovimi imanji upravljao , da Ugri
imadu mnogo volje Korvinova sina Krištofora kraljem učiniti, prestraši se, da
se kako sinu njezinu Ljudevitu priestol neizmakne. Zato zapiše Töröku četiri
Török na
Korvinova imanja, a on neka otruje i Krištofora i brata mu Ivana .
to pristane, uzme od kraljice otrov, i vrativši se iz Budima dade ga djeci Kor-
vinovoj , koja su usljed toga skoro poginula. Töröka je zbog te opačine duša
pekla, i da se umiri, pošao je u Rim, da se tu upravo papi izpovjedi ; pak
Jure i to zna , što je on sve na izpoviedi rekao. -- Po mojem mnenju nije
nuždno, da se redom pobijaju sve netočnosti, što se nalaze u toj pripoviesti ;
dosta je, ako se uvaži samo jedna okolnost, kako je najme kraljica Ana, ro-
divši svoga sina Ljudevita ( 1. Srpnja 1506 ), upravo usljed toga poroda u po-
gibeljnu bolest pala, od koje se već nije niti oslobodila, pače je skoro i umrla.
Tko će pako od žene pogibeljno bolestne očekivati, da se pusti u paklene
spletke, ma se radilo i o koristi poroda njezina ? Zato mnijem, da se može
pripoviest Jurjeva o otrovanju Korvinovih sinova naprosto zabaciti. Još veći su
pako razlozi, koji sile , da se zabaci njegova pripoviest o otrovanju kćeri Korvi-
nove Jelisave. Nju si bješe zaručio po Jurjevoj pripoviesti velmoža Mihalj Pa-
lóci, a bojeći se Török, da se tako nerode djeca, koja bi se mogla jednom
njemu osvetiti, podmiti jednoga kuvača, da otruje Jelisavu, što je taj i učinio .
Svu tu zgodu meće pako Jure nekako u onu dobu, gdje je Sulejman već bio
počeo u Ugarskoj osvajanja činiti ; nu gdje je tada već bila Jelisava i njezina
mati Beatrica ? -- Još mi je spomenuti na ovom mjestu, gdje govorim o Kor-
vinovoj djeci, da bi se težko dalo dokazati, da je bio sklopljen ženidbeni ugo-
vor medju Zapoljinom i Korvinovom kućom, po kojem je imao dobiti Ivan Za-
lja Jelisavu Korvinovu i dobra toga roda.
2) Korvin je još za svoga života činio velike žadužbine od svojih bogatih imanja (v. Ku-
kuljević , Dog . Medvedgrada 22) ; tako je isto nadario i svoje vjerne služ-
benike i prijatelje (Id. i Rattkay 110). Što nije tim načinom razdano, sve je
prešlo po njegovoj smrti na njegovu udovu Beatricu, izuzam još po koje imanje ,
koje je kraljevski fiskus preuzeo. Nu upravo zahtjevi fiskovi , da mu bude pre-
dano sve ono, što je bilo ugovoreno prigodom izbora Vladislavova , bijahu po-
508 Hrvati.

Po Korvinovoj smrti imenova Vladislav bani Andriju Botu bajnan-

skoga i Franju Balašu gyarmatskoga ; i to učini svakako još prije mje-
seca Rujna g. 1505. Nu premda je njemu bilo mnogo do toga stalo, da mu
bani čim prije dodju u zemlju , koja nije smjela za dugo biti puštena bez
glave i u kojoj je valjalo naročito i pitanje glede Korvinovih imanja urediti,
to mu se ipak želja nemogaše odmah izpuniti. Novoimenovani bani bjehu
urekli sabor stališem , da svečano preuzmu svoje dostojanstvo i da urede
nuždne poslove ; nu tu jim se stavi na put neki Bernardo Thurocz , grozeć
se smrću svakomu plemiću , koji bi se usudio poći na sabor , što su ga oni
urekli. Zato su novi bani upisani u listini sabora ugarskoga od 12. Listop.
1505 još samo kao „ electi bani " ; a Vladislav morade 10. Prosinca i. g. Thu-
rocza ozbiljno pozvati, da odustane od svoga protuzakonitoga postupanja. Novi
dakle bani dodju (nekako početkom god. 1506) napokon u zemlju i sakupe
stališe na sabor u Križevce. Jednoga od njih, najme Andriju Bota priznadu
stališi kao svoga bana, Balaši se pako opru i zato što nije imao nikakova
posjedovanja medju njimi, i zato što se je o njem glas bio raznio , da je
okrutnik i smutljivac. Buduć da je na strani stališa bio zakon, zato morade
Vladislav zadovoljiti njihovu zahtievanju, te odstranivši Balašu dade Botu dru-
gom (prije 24 Lipnja 1506) Marka Horvata Mišljenovića iz Ka-
mičca, do tada kastelana Budima grada. ')
Još prije nego li su se novi bani ustalili u svojem dostojanstvu , bješe
u Ugarskoj započelo življe djelovanje Zapoljinih pristaša , kako da
se njemu prokrči put na ugarsko-hrvatski priestol. Obolivši najme kralj Vla-
dislav za sabora, koji bješe pozvao u Peštu na 22. Veljače 1505 , a neima-
jući jošte muškoga poroda, činilo se je, da se zbilja približaje čas, gdje bi
imao Maximilijan po požun kom ugovoru ugarsko-hrvatski priestol nasliediti.
Da se to nezbude, pače da se Zapolji pribavi pravo na priestol, predlože
njegovi prijatelji Vladislavu, da njemu zaruči svoju jedinicu kćerku Anu po
imenu ; nu kralj nehtjede na to pristati, već umirivaše stališe tim, da bi ga
mogla kraljica još i sinom razveseliti. ) O tom nastojanju Zapoljevaca bijaše
dobro izviešćen njemački kralj Maximilijan , te razloživši on tu stvar
njemačkim knezovom na saboru u Kolinu (ljeti g. 1505), dobi od njih 4000
ljudi , da podje na spiškoga župana Ivana, da se Ugarska i Česka opet dr-
žavi (njem.) pripoje . ") Zapoljevci, razjareni zbog toga i držeć, da je du-
hovničtvo poglavitom Maximilijanovom podporom u zemlji, izliše nad njim
svoju mržnju uzkraćujuć mu u nekih županijah desetine i plieneć dobra crk-
venih dostojanstvenika. ) Da se doskoči neredom, koji su zbog toga morali

vodom, te je došlo do borbe medju Beatricom i njezinimi privrženici s jedne

strane i novimi bani s druge strane (v. Sanudo VI. 293 i 295 ).
¹) Istvánfi IV . 32. Kukuljević, Jura I. 254. Kollár, Actuar dipl. 268 .
2) Pray, Histor. II. 538. Brutuskod Praya, Annal. Engel, Gesch. des ung.
Reichs, III. 2. d. 120 .
3) Engel o . c. 121. • Lanz o. c. 80 .
4) Dokazom su nam za sve to pisma pape Julija II. , pisana tečajem god. 1505 .
 M. Mesić. 509

sliediti u državi, pozva kralj Vladislav stališe na sabor na Rákoš za 28 .

Rujna 1505. Tu odluči plemstvo po nastojanju poglavitih Zapoljinih prijate-
lja (dne 12. Listopada), da u onom slučaju, ako kraljevina ostane bez muš-
koga nasljednika, na koga bi imao priestol doći, neće izabrati kraljem
nijednoga tudjinca , nego da će priestol podieliti za to sposobnu Ug-
rinu. Kao razlog toga svoga zaključka navode stališi to, da jim je kralje-
vina za vladara tudjinaca svagda propadala, dočim je za narodnih kraljeva
moćna bila i slavna . ') Još isti dan, kada je taj zaključak stvoren, kojim se
je imala Maximilijanu sva nada oteti, učiniše prijatelji Zapoljini još jedan
korak njemu na korist. Da se najme umiri kralj Vladislav , budu upućeni
ponajvažniji muževi raznih inače stranaka i težnja, po ime Bakač, Perényi,
Zapolja, Iločki i dr., te su sklopili medju sobom posebni savez, u kojem su
se obvezali, da će se medjusobno braniti proti svakomu protivniku ; da će
neporočnu čuvati vjernost prama kralju i kraljici i da će sve činiti, što bude
na njihovu korist i čast, te da će napokon njihovu želju i volju izvršivati,
koliko samo bude moguće bez uštrba slobode državne. ")
Na izpravi, koju su ugarski stališi stvorili o svojem rečenom zaključku,
nalazimo samo nekoliko imena plemića iz one strane naše domovine, koja
se je Slavonijom nazivala, ") i osim toga imena Vladislavom odredjenih novih
banova, Bota i Balaše kao izabranih banova " . Nu stališi rečene česti
naše domovine zaiskaše po svojih poslanicih : prabilježniku Mirku Ha-
šagu, Jurju Kastelanoviću , Bernardu Thurocu i Iliji Bošnjaku , da jim se
dade na obranu njihovih prava vjerodostojan prepis rečene iz-
prave . Tomu njihovu zahtjevu zadovolji sa znanjem i privoljenjem ugarskih
stališa sudac kraljevskoga dvora Petar.4) Dočim je dakle jedna strana naše
domovine tim načinom udioničtvovala kod stvaranja zaključaka, smjerajućih
Zapolji na korist , neima o drugoj i to većoj pri svem tom ni spomena . Tu
se je, u zemlji najme mogućih Frankapana i Krbavskih knezova, još uviek
prijanjalo uza Maximilijana bez obzira na ono, što se je u Ugarskoj pripravljalo.
Kod svih navedenih velevažnih zgoda nepokazivaše Vladislav nikakove
odvažnosti, te zato i propusti ponudjeni si savez od francuzkoga kralja Lju-
devita XII . , kojim bi se bio mogao poslužiti proti Maximilijanu, da je za to
volje imao . Usuprot pako bijaše postupanje kraljice A ne mnogo odluč-
nije. Ona je uviek teško podnosila, što je kraljevsko dostojanstvo toliko iz-
gubilo od svoga ugleda i svoje sjajnosti, te je zato ponajprije o tom radila , .
da barem kraljevski dvor nešto dostojnije uredi i da uvede svjestnije gospo-
darenje. Glede Zapoljina zahtjeva činjaše joj se nedostojno, da njemu bude

kralju Vladislavu , Bakaču , biskupu varadin. Jurju i svemu duhovničtvu ugar-

skomu (kod Theinera Monum Hung. II . 566 , 567 (DCCLX i DCCLXI), 568 .
1) Istvánfi IV . 33. Pray, Annal . IV. 313 . Katona XVIII . 425. Kovachich ,
Suppl. ad Vest. Comit. II. 332 .
2) Pray, Histor. II. 541 .
3) V. pod ) navedene izvore.
4) Izvornik toga prepisa u zemalj . arkivu : Priv. Nr. 116 (v. Jura I. 254. )
Književnik I. , 4. 34
510 Hrvati.

dana kći kraljevska za ženu . Dalje se pako obazirući na interes svoje kćeri
i svoje kuće, mnijaše ona, da treba tražiti savez i rodbinsku svezu sa su-

sjednim kraljem Maximilijanom. ' ) I tako bude sklopljen (mjeseca Ožujka

1506) ugovor medju Maximilijanom i Vladislavom , kojim bješe ustanovljeno,
da će Maxilijanov unuk Ferdinand uzeti Vladislavovu kćer Anu , ili ako bi
ona umrla , a kraljica bi rodila žensko diete, tada da će to djevojče zanj
poći ; ako bi pako kraljica rodila sina, tada će njemu biti dana za ženu Ma-
ximilijanova unuka a Ferdinandova sestra Marija. ) Vladislav odredi još po-
vrh toga (28. Ožujka), da po njegovoj smrti ima biti tutorom njegove djece
kralj Maximilijan.
Bilo ili nebilo ugovoreno tom istom prilikom, da Maximilijan udari
na Ugarsku, da tako budu stališi prisiljeni, da priznadu njemu i njegovu rodu
pravo na priestol, Maximilijan je odlučio, da će to svakako učiniti . Upra-
vivši najprije pismo ugarskim stališem , u kojem veli, da ga ide pravo na
ugarski priestol ne samo na temelju s Vladislavom sklopljenoga saveza, nego
i zato, što je i pravi Ugrin, buduć da po tankoj krvi dolazi od ugarskih kra-
ljeva, ³ ) posla vojsku, koja je pogranične predjele plienila . Kralju Vladislavu,
koji mu se je porad toga na izliku tužio, odgovori (5. Svibnja), da je to mo-
rao učiniti, jer da nije mogao pregorjeti nepravde, koju su nanieli njemu i
njegovu potomstvu na zadnjemu saboru neki buntovnici. ) Na to razpisa
Vladislav državni sabor i odredi, da se narod diže na oružje ; ) nu premda
je na Rákošu odlučeno, da će sav narod ustati, ako koji tudjinac pokuša
predobiti ugarski priestol, to se je sada ipak vrlo malo vojske sakupilo ; te
tako mogaše Maximilijan napredovati, i u brzo dobi Soprun, zatim Požun i
Csallóköz, a medju velmožami, koji su mu se pridružili, spominju naročito
Ivana Krbavskoga, Ivana Kanižkoga i Ivana Frankapana. ) Nakon tako ne-
sretno započeta vojevanja privoli ugarsko državno vieće, da s Maximilijanom
o miru ugovaraju oni punomoćnici, koje bješe kralj Vladislav za to odabrao ,
nu tako, da se pri tom drže naputka, dobivena od državnoga vieća.7) Oti-
šavši rečeni punomoćnici u Beč, rodi kraljica ( 1. Srpnja) sina, koga je dala
Ljudevitom okrstiti ; i ta okolnost bijaše od odlučna upliva na započeto
ugovaranje , koje je zatim doskora završeno mirom ( 19. Srpnja) , skloplje-
nim u Beču pod ovimi uvjeti : obje će strane povući natrag svoje čete ; ne-
prijateljstvo ima prestati ; što je zarobljeno i osvojeno, vratit će se ; onim,

1
1) Pray, Annal. IV. 317. Istvánfi IV. 3. Engel, Gesch. des ung. Reichs III.,
3. d. 126.
2 ) To podpisa Maximilijan 20. , a Vladislav 27. Ožujka. V. Kollár, Auct. diplom .
"9 Indiculus 324.
3) Bartal o. c. III . str. XXXIV. Pismo je od 18. Travnja 1506.
4) Pray, Histor. II . 543. Pray, Epist. Procer. I. 53 i sl.
5) Pray, Epist. Procer. I. 59. Kovachich, Vestig . comit. 450.
6) To će biti knez Angjel , za koga je javljano Mletčanom iz Zadra već u Ve-
ljači 1506 , da je otišao k Maximilijanu . V. Sanudo VI., 295.
7) Kollár , Auctuar. diplom. 266 i 268 .
 M. Mesić. 511

koji su se u tom ratu pridržavali Maximilijana, ili pako neutralni ostali, na-
ročito Ivanu Frankapanu, Ivanu Krbavskomu i Kanižkomu , neće se za to
ništa na žao učiniti . K tomu doda još Maximilijan od svoje strane „ Pridr-
žavamo ipak mi kralj Maximilijan sebi i svojim nasljednikom naročito sva-
kolika nasljedna i svaka druga prava, koja smo na kraljevinu Ugarsku i na
pripadajuće k njoj kraljevine dosad imali i sada imamo ; " a na to pridaše
ugarski punomoćnici : „ Obećajemo, da ćemo tvrdo i vjerno obdržavati ovaj
ugovor i one članke, koje smo jednom voljom i sporazumno glede osoba
obijuh strana zajedno utanačili, koji nisu nijednoj strani na uštrb " . ) Vladi-
slav potvrdi taj ugovor od svoje strane 5. Kolovoza ; Maximilijan pako iz-
viesti o njem njemačke knezove, izjavivši ujedno, neobazirući se dakako na
klausulu ugarskih punomoćnika , kako misli , da je tim njegovo pravo na
Ugarsku obezbiedjeno.2)
Ako je kralj Vladislav već i prije pokazivao malo odlučne volje i po-
stojane radinosti, to je sada, pošto mu je supruga umrla usljed poroda, pao
još u veću letargiju, ") što je moralo biti po državu tim pogubnije, buduć da
su joj toli nutarnji koli vanjski odnošaji svaki dan težimi postajali. S velike
česti pokvareno i za posebnimi svrhami iduće plemstvo zanemarivaše svoje
najsvetije dužnosti, tako da su n. pr. tvrdje na turskoj medji bez dovoljne
oskrbe ostavljane, ) premda su Turci svojimi često opetovanimi manjimi na-
valami na našu granicu toliko dodijavali, da jim je Ivan Krbavski morao već
g. 1506 od svojih imanja nekakove danke obećati . ) Vladislavu bijaše naj-
toplijom željom, da mu sin bude okrunjen, te zato pozva stališe ugarske na
sabor [ 24. Travnja 1507 ] ) . Nu dočuvši nekako stališi, da se je Vladislav
pustio s Maxilijanom potajno u dogovaranje i u tom gledajuć nastojanje, pro-
tivno svojemu zaključku od g. 1505,7) nehtjedoše pristati na kraljevu želju,
dapače tom prigodom stvoriše više zaključaka, koji očito pokazuju, da stališi
neimaju povjerenja u svojega kralja, dočim s druge strane isto tako jasno
svjedoče, da se je Zapoljina stranka sve većma umnožavala i kriepila. ) Po-

1) Kollár , o . c. 270. Cziráky , Disquisit. histor. de modo consequ. summ .

imp. in Hung. 123 .
2 ) Tu se veli : „ dadurch I. K. Mt. und deutsche Nation, ob Gott will, an ihrer
erblichen und andern Gerechtigkeit des Königreichs Ungern, wenn es zu Fällen
komint, nicht Mangel haben werden. "
3) Istvánfi IV. 35. Brutus kod Praya , Annal. IV. 326 .
4) Pray, Epist. Procer. I. 60 i 63.
Sanudo VI. 295 i 298.
6 Kovachich , Supplem. ad Vest. Com. II. 344 .
7) Pray , Annal. IV . 326. Engel o . c. III. 2. d. 131 .
8) Evo jih nekoliko : Zapolja se imenuje uza nadvornika glavnim državnim kapita-
nom . Kralj neka obavlja državne poslove sa savjetom državnih viećnika, a „ što
učini bez njihova znanja, to neka neima krieposti . « Ako koji od državnih vieć-
nika bude radio proti dobru domovine, neka ga drugovi prijave saboru, da bude
kažnjen kao izdajica. Ako kralj nebude hotio kazniti one, koji krše državne
zakone, kaznit će jih u nekih slučajevih županija, drugda pako nadvornik ili
državni sudac, ili Zapolja kao glavni kapitan .
*
512 Hrvati.

sve je naravno, da je Vladislav u takovih okolnostih drage volje stupio

u tjesniji savez sa svojim bratom , poljskim kraljem Sigismundom
(koji bješe nedavno pred tim krunu primio po smrti starijega si brata Ale-
xandra), niti nesluteći, da si i Zapoljina stranka od toga saveza mnogo obe-
ćaje u svojih težnjah proti Maximilijanu, i da je ona već tom zgodom rieč
povela o tom, da si poljski kralj za ženu uzme Zapoljinu sestru Barbaru. ')
Nu savjetnici kralja Vladislava, neuzdajući se mnogo u taj savez s Poljskom ,
dokazivahu svomu gospodaru, da mu se svakako treba osloniti na Maximili-
jana, te je zato ugovaranje s njemačkim kraljem u Kostnici nastavljeno i no-
vim ugovorom završeno, ka kojemu je Vladislav 12. Studena 1507 pri-
stupio . U tom se ugovoru odredjuje : da će Vladislavovu kćer Anu uzeti ili
Ferdinand ili njegov stariji brat Karlo, koji najme od njih bude dobio u di-
obi Austriju i Tirolsku ; a za Vladislavova sina Ljudevita da će poći Maxi-
milijanova unuka Katarina, ili, ako ona umre, njezina starija sestra Marija ;
za slučaj svoje smrti opet preporuči Vladislav svoju djecu skrbi i pokrovi-
teljstvu kralja Maximilijana . ) O tom ponovljenom ženidbenom ugovoru nije
se moglo doznati u Ugarskoj ništa izvjestna, te samo tako mogoše kraljevi
privrženici učiniti , da je državno vieće privoljelo, da se sazove sabor za
krunjenje mladoga Ljudevita . Sabravši se stališi u Pešti 14. Svibnja 1508,
izjaviše, da pristaju na krunjenje ; nu buduć da se je medjutim bilo pročulo,
da Vladislav kani svoga sina povjeriti tutorstvu kralja Maximilijana, zato je
zahtievano od Vladislava, da prije krunjenja u ime svoga sina obeća narodu,
da će on nepovriedjene čuvati sve slobode naroda ; zatim da obeća, da neće
ni za svoga života niti pri smrti sina si predati niti Maximilijanu, niti iko-
jemu drugomu stranomu vladaru, nego da će ga pustiti u državi, da mu budu
u pomoći crkveni i svjetski dostojanstvenici i ostalo plemstvo ; napokon da
obeća , da će se i Ljudevit zavjeriti , kad dodje do dospjelih ljeta, da će dr-
žati slobode državne, a prije toga svečanoga obećanja da niti nebude mogao
vršiti kraljevskih vlasti .Istom onda kada je Vladislav sve te uvjete primio
(29. Svibnja) , bješe dvogodišnji Ljudevit okrunjen [ 4. Lipnja] ³). Je-
dan primjerak kraljevskoga lista, u kojem Vladislav zadaje stališem vjeru
glede svega, što je od njega zahtievano, bješe predan stališem naše domo-
vine, i u njem se spominju različiti dostojanstvenici naših kraljevina kao svje-
doci kraljeva obećanjanja ; ¹) nu ni tu neima spomena o banih Botu i Mišlje-

1) Katona XVIII. 499. Engel , Aktenmäss. Skizze der Unternehmungen Joh.

Zápolya's kod Schediusa , Zeitschrift von u. für Ungern I. 153 .
2 ) Kollár Auctuar. diplom . 276 i u „ Indicul “ . 325 .
3) Kovachich , Supplem. ad Vest. Comit. II. 344. Katona , Epitome chro-
nol. II . 66. Kovachich , Vest. Com . 455 .
Kukuljević , Jura I. 259. Zapisano je ime biskupâ : Luke, zagrebačkoga,
Ivana Orsaga, izabranoga sriemskoga, Mihalja, izabranoga i potvrdjenoga bosan-
skoga, Brcka, izabranoga i potvrdjenoga kninskoga, Ferdinanda Frankapana, iza-
branoga i potvrdjenoga modruškoga, Jakova, senjskoga ; zatim Lovre, vojvode
iločkoga, banova : Jurja Kanižkoga i Ivana Ernusta čakovačkoga ; napokon ba-
nova jajačkih.
 M. Mesić. 513

noviću a još manje o poglavitih velmožah Frankapanih i Krbavskih . ') U

tadanjoj Slavoniji mogaše nalaziti nastojanje plemstva ugarskoga privrženika
i prijatelja, jerbo ne samo što je ta bilo više velmoža upravo rodom iz Ugar-
ske, nego je već i po gdjekoji domaći rod, susjedeći toliko vjekova s Ugri,
sasvim ogrlio i obljubio svaku misao , koja se je u Ugarskoj radjala, i nije
samo ono podupirao, što je moglo smierati na zajamčenje i učvršćenje za-
jedničkoga ustava i slobode. Od Ugarske pako udaljeniji krajevi naše do-
movine kretahu se tada samostalnije, puštajući se u kombinacije , o kojih jim
se je činilo da su probitačnije ne samo pojedincu, nego i cieloj zemlji. Mo-
gući velmože tih strana neopirahu se naročito poput inih svojih srodnika tež-
njam Maximilijanovim , po kojih je iskao , da si put prokrči u Ugarsku i
Hrvatsku, jerbo jim se je nada ukazivala, da bi s Maximilijanovim rodom,
komu se je pripravljalo veliko uznoženje moći, morala nastupiti njihovoj
toli izmučenoj domovini sretnija vremena. Ovo napose doba, o kojem sada
govorimo, niti nije bilo moguće plemstvu tadanje Hrvatske i Slavonije, da se
na što drugoga osvrće, nego kako će spasiti i sebe i domovinu od najbliže
pogibelji. S Turci je doduše još uviek po imenu mir trajao ; nu to nije
priečilo turske zapovjednike u Bosni i Hercegovini, da nezalaze plienit i ro-
bit u susjedne hrvatske zemlje . I premda nam nije potanko poznato, kada
su sve harali i u kojih predjelih, dovoljno nam je znati već to , da su Hr-
vati držali skupštinu koncem prve ili početkom druge polovice g. 1507 ,
u kojoj su zaključili, videć da već nemogu sami odbijati turskih navala : da
se pošalje jedan poslanik ka kralju Vladislavu, koji mu je imao u njihovo
ime razložiti njihov pogibeljni položaj i umoliti ga, da jim priskoči u po-
moć, jer da će se inače predati Turkom, ili kojemu drugomu kršćanskomu
vladaru, koji bi kadar bio pružiti jim nuždnu zaštitu. O tom njihovu za-
ključku imao je drugi poslanik i Mletčane izviestiti. ") Da se komu neučini

U tekstu spominjani kraljevski list pokazuje nam kao bane Dalmacije , Hr-
vatske i Slavonije Jurja Kanižkoga i Ivana Ernusta. To je valjda
bilo povodom, te su neki učili , da prije imonovani bani, Bot najme i Mišlje-
nović nisu više banovali. Nu mi ćemo još često Bota nalaziti kao bana i to
sve do smrti njegove. Zato mi se čini Krčelićevo mnienje temeljito, kad veli
(Not. 306), da su Bot i Mišljenović premješteni na hrvatsko i dalmatinsko ban-
stvo, ostavši Kanižkomu i Ernustu tadanja Slavonija, ali noseć zato i jedni i
drugi naslov dalmatinskih, hrvatskih i slavonskih banova. (Glede Bota v . Monum .
h. Slav. m. 194 i 199. Sanudo VI. 352 ) . O daljem dakle banovanju Botovu
nemože biti nikakove dvojbe ; nu isto je tako sigurno, da se je zbilja g. 1508
o tom radilo, da Bot bude sbačen, pače Mletčanom je javljano, da je to već i
učinjeno . Uzrokom su tomu imala biti nasilja, što jih je on tada činio mletač-
kim podanikom (Sanudo VI . 303 , 306 , VII . 33. ) , gdje se je ipak na dvoru
kralja Vladislava to vrieme, kao što ćemo niže vidjeti, još gledalo , da bude uz-
držano prijateljstvo s Mletčani, a Bot se nije ni sada ni kašnje u to razumio,
da se mnogo obazire na politiku kraljevih doglavnika, te je zato, kako ćemo
još niže vidjeti, i rebelom smatran .
2) Viest o tom zaključku nalazim samo u Sanuda (VI. 300) , koji ju je ubilježio
kao glas, prislan u Mletke mjes. Kolovoza i . g. od kneza i kapitana zadarskoga.
214 Hrvati.

viest ova nevjerojatnom, ili da mu se Hrvati neprikažu preveć bojazljivimi

i malodušnimi, treba uvažiti zgode, koje svojim vremenom padaju odmah po-
slije onoga zaključka, te nam dopuštaju, da si mislimo , kakove su morale
biti okolnosti, u kojih je onaj zaključak stvoren. Mjeseca Studena rečene
godine javlja nam se, da je oko Klisa vladala tolika nesigurnost, da stanov-
nici nisu smjeli nit iz grada izlaziti, da si živeža dobave . Sinjani , nemilo od
Turaka progonjeni, a neimajući od nikuda pomoći , ostaviše svoje gnjezdo,
kamo su zatim Mletčani htjeli staviti svoju posadu, da to važno mjesto ne-
pade Turkom u šake ; nu na mletačku četu, koja je u grad živež pratila,
udare Turci iz potaje, i u bitki , koja je tada nastala, pade medju inimi slavno
nam poznati junak Žarko ( 15. Siečnja 1508) . Nešto kašnje bijaše jih i u
Klisu, koji su se htjeli Mletčanom predati.¹ ) Hrvati iskahu od pape Julija
II., da dade navieštati oproštenje onim, koji bi što doprinieli za uzdržavanje
četa ; i u to se ime na istoga papu obrati (g. 1508) ban hrvatski (bez dvojbe
Bot) po svojem poslaniku Vinku Andriću, otočkom biskupu, i još jednom
plemiću.2) Nu premda bijaše tolika nevolja u zemlji hrvatskoj, to ipak nije
ostajalo Hrvatom drugo, nego da sami odbijaju navale silnih tada Turaka .
Na temelju sklopljenih i pravovaljanih ugovora bijahu samo Mletčići dužni po-
magati podanikom kralja Vladislava ; nu kako su oni sami to doba bili u ve-
likih nezgodah, smatrali su turska navaljivanja na hrvatsko zemljište kao
manja i takova navaljivanja, koja se nisu morala po riečih ugovora sma-
trati prekršenjem mira od strane Turaka i za koja niti oni nisu bili dužni
u rat se pustiti s Turci. ") Od ostalih vlasti nebijaše isto tako nikakove po-
moći, jer premda je Julij II. i sam pozivao Vladislava kralja (g. 1508) , da
na Turke udari s Maximilijanom, francuzkim kraljem Ljudevitom i Mletčani
i premda mu je kašnje obećavao dvie četvrtine novca , što bi se skupio za
gradjenjenje crkve sv. Petra, ¹) to ipak nije mogao biti to doba boj na Turke
glavnom stvari niti papi Juliju, niti kojemu drugomu od poglavitih vladara
onoga vremena, naročito i kralju Maximilijanu, za koga se ipak znade, da
mu je bio taj boj jednom od najmilijih pomisli. I o tom budi nam sada rieč .
Kada je kralj Vladislav krunio svoga sina Ljudevita, tada bijaše medju
inimi poslanici u Stolnom Biogradu i poslanik kralja francuzkoga po imenu
Louis Hélie, koji je imao po nalogu svoga vladara čestitati Vladislavu i mla-

1) Sanudo VI. 301 , 303 , 310 .

2) Theiner , Monum. Slavor. merid . I. 554 .
3) Tu spominjani ugovor bijaše sklopljen medju Mletčani i kraljem Vladislavom,
prije nego li su oni bili učinili zadnji mir s Turci. U njem si obećaju ugo-
varajuće stranke medjusobnu pomoć proti Turkom, ako bi oni prekršili mir. o
kojem se je tada ugavaralo i koji je imao biti sklopljen. Mletčani se nadalje
obvezuju , da će Vladislavu davati do smrti cara Bajazida po 30.000 du-
kata svake godine. Za ovaj ugovor kao i za više drugih spomenika, koji
su mi vrlo dobro došli , zahvaliti imadem svojemu vriednomu prijatelju prof.
Šimi Ljubiću .
4) Theiner , Monum. Hung. II . 576 , 578-9 .
 M. Mesić. 515

domu kralju Ljudevitu, a ujedno je imao i o tom raditi, da Vladislava po-

vuče u savez, koji se je tada stvarao proti Mletčanom . Nu mnoga bi nam ostala
nerazumljiva, da tu spopanemo poviest evrop. zamršaja, koji su bili posredno
ili neposredno važni i za našu domovinu : zato nam valja nešto dalje pogledati .
U prijašnjem odsjeku nadjosmo dvie poglavite vlasti u borbi zbog Na-
pulja , koja se je skoro tako obratila, da su Španjolci Francuze iz te kra-
ljevine iztisnuli. —- Mletčani bijahu opetovano pozivani , da pristanu uza
jednu od borećih se vlasti ; nu oni se tomu po mogućnosti ugibahu, i sami
dobro ćuteć, da jim moć već nije ono , što je još nedavno bila. Dakle već
tu počima ona nestalna i pričekujuća politika Mletčana, tražeća da se samo
uzdrži u ravnovažju, koje su se Mletčani unapried skoro uviek držali u svih
evropejskih zamršajih. Videći oni, kako i drugi narodi po moru čine daleke
puteve i kako daju velikoj trgovini nove pravce, moradoše upoznati, da su
spali na vlast drugoga reda i već nesnivahu o tom, kako da gospoduju, nego
jim najprečom brigom bijaše, da se samo uzdrže . Dok su još Francuzi i
Spanjolci zajednički napuljsku kraljevinu osvajali, bjehu se izmirile dvie do
tada zavadjene kuće , kralja Maximilijana najme i Ljudevita XII . U tri-
dentskom ugovoru ( 13. Prosinca 1501 ) bješe utanačeno, da će Ljudevit
dati svoju kćer Klaudiju Maximilijanovu unuku Karlu, a Maximilijan da će
dati svoju unuku prvomu sinu Ljudevitovu ; nadalje da će Maximilijan udie-
liti francuzkomu kralju investituru na Milan, a ovaj će njemu pomagati kod
nasljedstva u Ugarskoj i Českoj, u boju na Turke i u tom , da se u Rimu
zacari. Nu svim tim, kao i nekimi tajnimi članci, koji su to isto doba ugovo-
reni i kojimi se je smjeralo na savez proti Mletčanom i na sazvanje crkve-
noga sabora, na kojem bi se imao papa svrći, nije Ljudevit ino tražio , nego
da si za vrieme osigura Maxilijanovo sudjelovanje kod izvadjanja osnova,
kojimi se je to doba bavio i koje su medju inim već sada izražavale onaj
isti duh, iz koga je potekao kašnji pisanski crkveni sabor . Premda je me-
djutim Ljudevit vješto i sretno djelovao na raznih stranah za svoje namjere,
to mu se ipak poslovi na jednom tako poremetiše, da se je činilo , da mora
sve izgubiti što je jošu Italiji posjedovao, jerbo se je radilo o sklopljenju
lige proti njemu kao što je bila ona prva liga proti Francuzom , koju već
odprije poznajemo. Nu izvedenje te osnove zaprieči nagla smrt pape Ale-
xandra VI. (8. Kolov. 1503) .
Po smrti toga pape i još prije nego mu je mogao biti izabran nasljed-
nik, osvoje opet neki vazali papinske stolice svoje zemlje, koje jim bješe
Alexander oduzeo za volju Cäzara Borgije ; a tako isto ugrabe i Mletčani
nekoliko mjesta u Romagni. Opomene novoga pape Pija III. , da Mletčani
vrate crkvi, što su joj oteli, ostadoše bez uspjeha, dapače oni nastaviše svoja
osvajanja, niti nemisleć, kako jim spočitava neki suvremenik, što odatlje mora
sliediti. U tom bude papom izabran nakon smrti Pija III., koji je vele
kratko vrieme crkvom upravljao, stožernik Julijan dalla Rovere i primi ime
Julija II. ( 1. Studena 1503) . Ovaj papa obrati odmah svoj trud na to, da
bude crkvi povraćeno, što joj je oteto ; nu Mletčani se tako malo obazirahu
516 Hrvati .

na njegove opomene, da su na početku njegova vladanja još Faenzu i Ri-

mini osvojili .
Ova razmirica uredju papom i Mletčani dodje u prilog Ljudevitu XII.
Izgubivši on početkom g . 1504 i zadnje svoje mjesto u napuljskoj kraljevini,
sva se Italija stade gibati, tražeć da se Francuzom i ono otme, što su u sje-
vernoj Italiji imali. Nu ta bi se misao bila samo onda izvela , da je ostao
Maximilijan u sporazumljenju s Ferdinandom Aragonskim i da se je Julij
s Mletčani izravnao ; ali buduć da su koristi tih vladara i vlasti dolazile u
sukob, zato nebijaše moguće medju njimi složno djelovanje, te jih Ljudevit
vješto rastavi i stranom dapače još većma zavadi. S Maximilijanom i sinom
mu Filipom sklopi on ugovore u Blois-u (23. Rujna 1504), kojimi je po-
novljeno i razšireno, sto je već prije bilo utanačeno u Tridentu ; a osim toga
sklopi još drugi ugovor s Maximilijanom i Julijem II. , koji se pokazuje kao
predteča cambrayskoga ugovora, odredjujuć najme, kako se imade razkoma-
dati mletačka država. Medjutim niti je Ljudevit ozbiljno mislio na rat
s Mletčani, niti Maximilijan : Ljudevit je pri tom samo na to išao, da papu
odvrati od Mletčana, koji su mu u slozi i sporazumljenju bili pogibeljni za
njegovo posjedovanje u Italiji ; Maximilijan je pako i sam opominjao Mlet-
čane, da se s papom izravnaju, koji se je s jedne strane rado vidio u savezu
s Ljudevitom i Maximilijanom , misleć, da će tako biti siguran od njih, a
s druge je i pripravan bio naravnati se s Mletčani većim osnovam za volju.
Nu prije nego je do toga doći moglo , vidimo ga gdje razne vlasti pobudjuje
na Mletčane, a naročito i kralja Vladislava . Vladislava pozivaše on u savez
proti Mletčanom već u Travnju 1504 ; nu kralj Vladislav, jedno što je i onako
bio više prijatelj mira nego li rata, a drugo što ga je vezao s Mletčani sa-
vez prijateljstva i što se je uviek mogao bojati novih navala od turske strane,
scienio je, da nikako nemože obećati proti Mletčanom oružane pomoći , nego
je samo javio papi, da će poslati svoga poslanika u Mletke , da sklone Mlet-
čane, da povrate crkvi, što su joj oteli. Papa mu u svojem listu (od 26.
Srpnja) i na tom zahvaljuje ; al ujedno mu izjavljuje , da ga kao saveznika
Mletčana niti nebi bio proti njim zvao, kad nebi znao, da nijedan savez , koji
je na uštrb crkve i na štetu apoštolske stolice , nemože imati krieposti, i kada
nebi povratak crkvenoga imanja imao toliko važnosti , da o njem poglavito
visi i mir Italije i obrana svega kršćanstva : jer dok Mletčani drže bezbožno
otete gradove, dotle nemože on zavadjene knezove niti izmiriti niti složiti na
borbu s Turci , već mora prot Mletčanom upotriebiti i svjetsko i duhovno
oružje . ) U listu, koji je sv. otac drugi dan poslije toga pisao ugarskim sta-
lišem , uvjerava jih, da će, čim izravna mletačku stvar, toliku vojsku spraviti
na Turke, da će lahko biti ne samo njihovu domovinu obraniti, nego će se
moći misliti i na veća djela. ) Vladislav je održao svoju rieč, te je odpravio
u Mletke kao svoga poslanika Petra Berislavića, tada predstavnika sv. Lo-

1) Theiner , Monum. Hung. II. 558. i Raynald ad h. a.

2 ) Raynald 1. c.
 M. Mesić. 517

vrinca pečujske biskupije . Nu premda je Berislavić svjestno i vješto

radio oko povjerene si zadaće , to ipak nije bilo zadugo nikakova uspjeha
njegovu nastojanju. Zato je papa opetovano pisao i kralju i nekojim dosto-
janstvenikom crkve ugarske, da se nastavi što je započeto ; napokon je pako
naložio Berislaviću , da ode iz Mletaka ka kralju i da ga izviesti o tvrdogla-
vosti Mletčana, a u ostalom da i nadalje radi, kako je liepo počeo, na korist
sv. crkve. ')
Prijateljski savez, štono bješe sklopljen medju Ljudevitom XII. i Maxi-
milijanom, još je jednom potvrdjen ugovorom u Hagenau u (u Travnju
1505), u koji je bio primljen i Maximilijanov sin Filip, koji je tada bio u
zavadi sa svojim tastom Ferdinandom Aragonskim, zato što mu Ferdinand
nije htio ustupiti po smrti svoje žene Izabele († 26. Studena 1504) vladu u
Kastiliji. Tu je iznova ugovoreno , a stranom i izvršeno ono, o čem se je
radilo u prijašnjih ugovorih ; a potajno je i opet zaključeno, da će ugovara-
jući vladari raditi o reformi crkve i o`sazovu crkvenoga sabora. Nu ti pri-
jateljski odnošaji bijahu kratkotrajni. Kralj Ljudevit XII . još nije imao muž-
koga djeteta, a po ugovorih, kojimi je odredjivano , da će njegova kći Klau
dija poći za Maximilijanova unuka Karlu, valjalo je, da to dvoje dobije neke
zemlje, koje su tada spadale na Francuzku. Da se preprieči takovo razko-
madanje francezke države, nastojaše Ljudevitov prvi savjetnik stožernik Jure
d'Ambois o tom , da se raztepe ona ženidba, a Klaudija da bude dana za
francuz . kraljevića Franju Angoulema ; pak je Ljudevit tim radje na to pri-
stao, što je upravo tada bila Maximilijanu moć u Njemačkoj ponarasla , a na
drugoj se strani pokazivalo , kolika bi se sila imala jednom sastati u ruku
njegova potomstva po Filipu. Upravo da se to zaprieči, primi on drago-
voljno uži savez, što mu ga je nudio Ferdinand Aragonski, komu isto tako
nije bilo po volji, da se onolika sila nagomila u ruku Habsburgovaca . Oni
sklope dakle ugovor u Bloisu ( 12. Listop . 1505), kojim je rečeno, da
Ferdinand uzima Ljudevitovu nećakinju Germainu de Foix , i da djeci iz toga
braka imade pripasti Napulj ,ako li nebude djece, da se ta kraljevina po-
vrati Francuzkoj .Tako se je htjelo zapriečiti, da nespane sva španjolska
monarhija na Maximilijanovo potomstvo . Ljudevit je u ostalom isto doba i
na drugoj strani radio proti osnovam Maximilijanovim, poslavši naročito u
Ugarsku svoga poslanika, da tu pomaže podkopati požunski ugovor. ")
Odkako je Ljudevit tako počeo postupati, tražio je Filip podporu u savezu
s englezkim kraljem Henrikom VII ., te su bile već do Travnja 1506 neke
točke medju njimi ugovorene .
U Italiji se bjehu medjutim papa i Mletčani nekako izravnali, pustivši
papa republici Faenzu i Rimini ; nu napuljska stvar zadavaše još uviek po-
voda raznim smutnjam. Sve to bijaše u prilog Ljudevitu XII., i on se je

1)Theiner , Monum. Hungar. 559 (DCCXLI. DCCXLII. ) , 560 (DCCXLIII,

DCCXLIV .) , 561 , 562 (DCCXLVI . — DCCXLIX. )
2) Lanz o . с 81 .
518 Hrvati.

sada u toliko jakim smatrao, da je javno prekinuo ugovor glede udaje svoje
kćeri za Maximilijanova unuka Karla ( 14. Ožuj . 1506 ) . Taj njegov čin, Ma-
xilijanu i Filipu toliko nepovoljan , bijaše ostalim vlastim sasvim po volji,
jerbo su u njem vidjele osjeguranje ravnoviesja. Maximilijan i Filip, imajući
osim toga i drugih briga, Maximilijan naročito u Ugarskoj, nemogoše sada
jošte ništa učiniti ; a Filip i umre skoro poslje toga (25. Rujna 1506 ) , pošto
se je bio nekako s Ferdinandom za Kastiliju naredio.
Sada se je sve opet vrtilo oko Italije i njezinih stvari, a papa Julij
II. bijaše pri tom glavnim djelateljem. Od početka svoga vladanja bješe si
on učinio zadaćom, da će ponajprije povratiti crkvi sva posjedovanja , koja
su ili predšastnici njegovi raztepli ili drugi posvojitelji na se povukli ; uza
to pako nastojaše po sve vrieme svoga pontifikata i o tom, da konac učini
vladanju tudjinaca u Italiji. Prema tim osnovam vidimo ga sada u savezu
s jednom, sada opet s drugom vlasti ; nu od nijedne mu strane nebijaše
stalne pomoći, jerbo su se i druge vlasti ravnale po svojih koristih. Sada mu
zaprieti ponajprije velika pogibelj od Ljudevita XII. , koji je opet (početkom
g. 1507) ponovio prijateljski savez s Maximilijanom, tako da se je Maximili-
jan ne samo odrekao ženidbe svoga unuka s Klaudijom , nego je i opet po-
novio sve što je bilo u Hagenauu utanačeno, dakle i osnove, koje su se ti-
cale crkve i pape . Pošto je za tim Ljudevit u Italiji Genovu golemom voj-
skom iz nova upokorio, pozove prestrašeni papa Maximilijana u pomoć, pak
i Mletčani na to privole, premda su istom nešto prije bili Maximilijanu put u
Italiju zakrčili. Maximilijan bješe upravo sazvao njemački sabor u Kostnicu
(u Lipnju 1507 ), i razloživši tu knezovom i stališem, kakova pogibelj prieti
njemačkoj državi i narodu od Ljudevitovih osnova, te izjavivši, da će vojsku
povesti preko alpa, da u Italiji povrati čast i ugled njemačke države : razpali
u toliko misli knezova i stališa , da su mu s uzhićenjem u to ime veliku
vojsku obećali. Činilo se je dakle, da će se skoro sastati u Italiji dvie go-
leme vojske, da odluče, na koju će stranu pasti prevaga moći. Nu najhitriji
medju vladari dade stvari brzo drugi pravac. Moć kralja Maximilijana u
slozi s državnim njemačkim saborom činjaše se pogibeljnom evropejskomu
ravnovažju , i da prestane s te strane svaka pogibelj, sdruži se Ljudevit
s Ferdinandom Aragonskim te primi u taj savez i papu ; a da nebude nika-
kove brige zbog vojske, s kojom je on stajao u Italiji, razpusti ju, pošto je
učinila što je najprije trebalo učiniti. Sada već nije hotio Julij ništa o tom
znati, da je Maximilijana u Italiju zvao, te je svjetovao kralju, da svoje čete
radje na Turke povede ; kada je pako kralj ipak hotio u Italiju prodrieti,
stadoše, mu Mletčani na put. Maximilijan je doduše i sam namjeravao i na
Turke boj voditi ; nu po njegovoj je misli prije valjalo reforme izvesti u
crkvi ; a kako su mu daleko u tom osnove išle , to se dade prosuditi naj-
bolje po tom, što je namjeravao sam papinstvo primiti. Razpušćenje fran-
cuzke vojske djelovaše i u Njemačkoj, koja je sada i manje vojske kralju
nudila i zahtievala, da se ta vojska upotriebi samo na obranu državnih prava
i za Maximilijanov pohod u Rim. Nu uza sve te nepovoljne okolnosti ostade
 M. Mesić. 519

Maximilijan vjeran svojoj odluci , da će poći u Italiju. Još je kušao , da od-

vrati Mletčane od Francuzâ, te jim je zato nudio jedan dio milanske vojvo-
dine ; nu Mletčani, koji su se prije mnogo trudili, da Maximilijana odvedu od
njegovih namjera , pristadoše sada još tješnje uza Francuze. Maximilijan
povede dakle svoju vojsku najviše od 25.000 ljudi u Siečnju god . 1508 prama
tridentskoj biskupiji ; odatlje zahtievaše od Mletčana, da ga puste svojim
zemljištem poći u Rim na krunjenje, pa kada mu je to zanijekano , udari na
njihovo zemljište : sam povede nešto vojske proti Vicenzi ; drugi odjel odpravi
proti Roveredu , a treći provali u Furlansku. Na brzo ostavi medjutim Maxi-
milijan svoju vojsku, te ode tražit pomoć švabskoga saveza i njemačke države,
proglasivši prije bulu papinsku , u kojoj se je podjeljivao njemu i njegovim
nasljednikom naslov izabranoga rimskoga cara. " Dok je Maximilijan u Nje-
mačkoj radio oko knezova, da mu bude dana dalja pomoć od države, medju-
tim provale Mletčani u njegove zemlje , te osvoje Trst , Goricu i još više
miesta.
Medju gradovi , što su jih Mletčani tom prilikom Maximilijanu oteli,
bijaše i naš grad Rieka , koji su tada držali austrijski nadvojvode. ¹ ) Na
osvojenje toga grada podje kapitan Ivan Navaier. Pošto je pripravio dovoljno
brodova i naoružao po prilici do 1500 otočanah s Krka , Cresa i drugih
kvarnerskih otoka , odpremi 26. Svibnja 1508 svoga glasnika , da pozove
kapitana i stanovnike riečke, da se predadu . U Rieci nebijaše više od 250
momaka u posadi , kojim je bio zapovjednikom Ivan Rauber : zato se niti
nije moglo ozbiljno misliti na odpor. Pošto je dakle bilo obećano od strane
mletačkoga zapovjednika, da se neće Riečanom ništa na žao učiniti, predade
se grad neprijatelju još isti dan. Njemački vojnici budu odpušteni , a Mletčani
stave u grad svoju posadu . Na to je držana u velikoj crkvi svečana služba
božja i Riečani su prisizali viernost mletačkoj republici . Nu Navaier veli, da
je bilo i takovih, koji su mu se činili nezadovoljni, i te da bi valjalo iz grada
odstraniti . Mletčanom se nije činilo sigurno njihovo gospodovanje u Rieci,
dok je bio Trsat u ruku njihova neprijatelja, jerbo on po položaju svo-
jem gospoduje nad Riekom : zato je trebalo i taj grad osvojiti ; a činilo jim
se je , da to mogu učiniti , jerbo , premda je Trsat bio svojinom Bernardina
Frankapana , dakle podanika kralja Vladislava , s kojim su bili Mletčani u
prijateljstvu , to ga je sada ipak držao jedan njemački kapitan . Taj dakle
zapovjednik gradski bude pozvan , da se predade ; a kada nije hotio učiniti
što se je od njega zahtievalo , zagroze mu se , da će mu grad na silu oteti
te tako se i on predade, pod uvjetom, da slobodno iznese iz grada sve bojne
sprave i hranu . Jedva je to začuo ban Bot , i odmah odpravi svoga čovjeka
k Navaieru, zahtievajuć, da mu bude grad vraćen ; ali Mletčani mu nehtjedoše
zadovoljiti , navodeć za svoju obranu , da su grad mogli uzeti , jerbo su ga

') Mladim prijateljem poviesti , koji bi željeli znati , kako je Rieka dospjela pod
vlast austrijskih nadvojvoda , može se preporučiti sastavak dra. Franje Račkoga
o tom predmetu u časopisu „ Pozoru “ 1861. br. 63 .
520 Hrvati.

držali Niemci , s kojimi su oni u ratu, i jerbo u njem niti nije bilo ine vojske
osim njemačke , niti kakovih znakova osim njemačkih . Još se podloži
Mletčanom tom istom prilikom više kaštela i miesta u Istri u najbližem
susjedstvu grada Rieke, naime Kastav, Mošćenica , Lovrana, Berzeć, Lupoglava.
Da bude osigurano gospodstvo mletačko u tih osvojenih mjestih, staviše
u nje novi gospodari svoje posade i postaviše jim na čelo nove upravitelje. ¹)
Maximilijan nebijaše kadar da obrani svoje zemlje, jer mu nisu nikakove
pomoći dolazile ne samo iz Njemačke, nego niti od stališa njegovih zemalja,
Koruške, Kranjske, i Štajerske 2 ) ; pak buduć da je i na drugih stranah imao
neprilika, zato morade s Mletčani primirje sklopiti na tri godine (u Lipnju
1508 ), tako da je svaka strana zadržala, što je u ratu zadobila. U boju, koji
je na taj način na čas prestao , bijahu Mletčani od Francuza na toliko po-
magani , da je Francuzka vojska po volji svoga kralja imala paziti , da mle-
tačko zemljište bude obranjeno ; sada pako sklopiše Mletčani primirje s Ma-
ximilijanom proti Ljudevitovoj volji , što je njega tako razjarilo . da je skoro
proti njim ustao .
IV.

Vojevanje cambrayskoga saveza na Mletčane. Saveznici pozivaju kralja Vla

dislava, nudeć mu Dalmaciju ; nu od strane ugarske ništa nije učinjeno, gdje
usuprot nase kraljevine nekim načinom udioničtvuju u boju. Mletčani opet
osvajaju Rieku , pošto je istom oslobodjena bila. Proti Francuzom se stvara
su. savez. Vladislava još sveudilj zovu na Mletčane. On produžuje primirje s
Turci ; zatim se je činilo, da će i zbilja na Dalmaciju udariti. Crkveni sabor
u Pisi, zatim obci sabor u Rimu . Poljski kralj radi za Zapolju. Novi ban
Emerik Perényi. Lateran. sabor započet 3. Svib . 1512.

Maximilijan se je ćutio poniže . im, što je morao od Mletčana mir tra-

žiti i nije mogao pregorjeti gubitka , što ga je imao u ratu s njimi : zato je
željno očekivao zgodu, da se Mletčanom osveti. Na nesreću Mletčana bijaše
još i drugih vlasti , koje su isto tako tražile poniženje republike . Julij II.
zahtievaše ona mjesta , što jih je morao Mletčanom ustupiti ; Ljudevit XII.
zahtievaše ono , što je prigodom osvojenja Milana Mletčanom za pruženu po-
moć od milanezke vojvodine pripalo ; a druge neke vlasti imadjahu opet
svoje tražbine . Nakon poduljega ugovaranja medju poglavitimi vlastmi , koje
su imale različite prieporne predmete medju sobom urediti , budu sklopljena
u Cambrayu 10. prosinca 1508 od Ljudevitova i Maximilijanova punomoć .
nika i u prisutnosti španjolskoga i englezkoga poslanika dva ugovora , od
kojih je jedan, i to za javnost odredjeni , izravnavao razmirice medju Ljudevitovom
Maximilijanovom kućom, dočim je drugi tajni, koji su sklopili Ljudevit , Maximi-
lijan , Julij II . i Ferdinand , ostajući Englezkoj prosto , da k njemu pristupi,
upravljen bio proti Mletčanom . Tu se veli , da sreća Evrope zahtieva , da se

1) O tih osvojenjih mletačkih na hrvatskom zemljištu u susjednoj Istri imamo iz-

viešće u textu spominjanoga Navaiera od 26., 29. i 30. Svibnja 1508 , koja se
čitaju u Sanu da VI. 303--6 .
2) Lanz o. c. 92 .
 M. Mesić. 521

umanji moć Mletčana razdieljenjem njihova zemljišta , te se odmah i odre-

djuje, što će komu pripasti od mletačke države, naročito se kralju Vladislavu
obećaje Dalmacija, ako i on pristupi k tomu savezu ; zatim se odredjuje , da
papa imade pridružiti svjetskomu oružju saveznika i duhovno oružje .
Još prije nego li je taj ugovor konačno sklopljen , bijaše kralj Vladi-
slav sa dvie strane pozivan , da i on sdruži svoje oružje s oružjem onih
vlasti , koje su se pripravljale na Mletčane. Veće smo prije vidjeli, da je u
to ime bio k njemu poslan poslanik iz Francuzke ; k tomu dodje još Maximi-
lijanov poslanik Ivan Cuspinijan iliti Spiesshammer, koji je svom silom radio
oko kralja, da ga predobije za osnovu neprijatelja mletačkih, vješto mu raz-
lažuć, da nikada neće imati bolje prilike, da svojoj kruni povrati Dalmaciju,
koju su joj Mletčani proti praydi oteli . Kralj Vladislav, i onako malo sklon
na bojne poslove , a neimajuć uza se nikoga od velmoža i savjetnika
svojih , tko bi ga bio umio uputiti o važnosti predloga , koji su mu činjeni
i za nje ga uzpaliti, izpričavaše se , da zato nemože pristati na predloženu si
osnovu, što svedjer mora paziti na Turke, koji groze njegovu bratu. poljskomu
kralju Sigismundu , pa bi upravo i na ugarske zemlje mogli udariti . Istom
kada se je pokazalo, da se s te strane neima bojati nikakovih neprilika, poru-
čivši mu najme sultan Bajazid po njegovu poslaniku Matiji Horvatu Jurišiću ,
da se sklopljeno sedamgodišnje primirje proteže na Sigismunda isto tako kao
što je valjalo za njegova predšastnika , moraše kralj nešto učiniti, da zado-
volji silnu zahtievanju svojih prijatelja i saveznika . On sakupi najme oko
sebe svoje državne viećnike i u njihovoj prisutnosti dade izjaviti po svojem
kancelaru mletačkomu poslaniku Petru Pasqualigu : da će i on stupiti medju
neprijatelje mletačke republike , ako mu ona nepovrati Dalmacije. Pasqualigo ,
čuvši tu kraljevu izjavu, htjede govoriti, da dokaže , kojim pravom drže Mlet-
čani Dalmaciju ; nu kralj ustade sa svoje stolice i ode u svoje dvorane . Nitko
nije mogao bolje znati , koliko važnosti imade taj čin , koji se je obavio pred
mletačkim poslanikom , nego sami ugarski velmoži i kraljevi viećnici : uz njihovo
revno sudjelovanje mogaše on biti istinom , a bez njih bijaše praznom izjavom. Nu
da u njih nije bilo volje za žrtve , koje su se tu zahtievale, to pokazaše ne-
dostojnim doista načinom po se i po svoju domovinu , otišavši jih najme više
poslje gori spomenutoga prizora k Pasqualigu , da ga uvjere , da se neima
republika bojati kraljeve izjave , jer da kralj nemože rata voditi , buduć da
neima niti vojske niti novaca ! ¹)
Budući Mletčani izviešćeni po svojih poslanicih ne samo o javnih ugo-
varanjih svojih protivnika nego i o tajnih i sasvim pravo shvaćajući ,
strašnu pogibelj , koja se je na njihovu državu pripravljala , nastojahu o tom,
da odvrate od sebe opasnu buru , ištuć da odluče od neprijateljskoga si saveza
sada papu, sada Vladislava 2) i Maximilijana ; ujedno pako pripravljahu velikim

1) Istvánfi IV. 34. Pray , Annal. IV . 332. Raynald ad an. 1508. Engel ,
Gesch. des ung. R. III . 2. d . 142 .
2) Romanin o . c. 196 : Secreta 24. gennaio 1509 .
522 Hrvati.

upravo naporom i požrtvovanjem golemu vojsku , utvrdjivahu gradove i prelaze.

Nu i njihovi neprijatelji bjehu već gotovi s ratnimi pripravami , te mjeseca
travnja 1509 udare na nje ponajprije s jedne strane francuzke čete a s
druge papinske, uza koje su zatim još i druge pristale. Ujedno pako proglasi
proti njim Julij II. i izobćenje i obustavu ( 27. Travnja) , biedeć jih u dotičnoj
buli, da su crkvu orobili, da su krivi, što se još nije moglo sve kršćanstvo proti
Turkom sjediniti. Proti tomu odlučiše Mletčani učiniti priziv na arcibiskupa
ostrogonskoga , Tomu Bakača, očekujuć od njega, da će sazvati crkveni sabor,
za što je bio po njihovu mnienju vlastan kao patrijarha carigradski . Julij iz-
javi taj njihov priziv ništetnim ¹) , a skoro poslje toga budu jim čete poražene
od Francuza u velikoj bitki kod Vailate iliti Agnadella ( 14. Svibnja
1509) , s kojom su započeli težki po republiku udarci, koji su ju skoro upro-
pastili . Na glas o tom prvom porazu zavlada u Mletcih strah užasan. Vieće
odredi , da se šalju nove sile na bojno polje ; Sanudo bi bio , da je bilo na
njegovu, odmah Turke u pomoć pozvao, 2 ) nu to nije sada jošte učinjeno . Da
si nešto olahkote posao , opetovano izjavljivahu Mletčani , da su pripravni
papi sve oteto povratiti ; a tako isto obećavahu Maximilijanu , da će mu ne
samo povratiti što su od njegovih zemalja osvojili , nego da će mu dapače i
od svojih posjedovanja u Italiji danke plaćati kao što je bilo za Sigismunda
cara ; a to su sve činili, jerbo jim je bilo od prieke nužde, odkako su izgu-
bili prevagu na moru , da zadrže kopno talijansko (terra ferma) . Uzdajući se ,
da će timi svojimi ponudami odvratiti od saveza papu i kralja Maximilijana,
napeše sve sile, da sprave silnu vojsku, s kojom bi se s Francuzi ogledali, te
u to ime sada već zaiskaše od bosanskoga sandjaka Ferisbeja , da jim dade
tri do četiri hiljade konjanika u službu , dodavši ipak , tobož za umirenje
svoje sviesti , da bi ti vojnici imali biti kršćani ; 3 ) tako isto odlučiše , da se
isto toliko konjanika ima najmiti u zemlji Vladislava kralja , razumievajuć
tu bez dvojbe Hrvatsku . 4 ) Nu sve to nije pomoglo . Neprijatelji napredovahu
na svih stranah . Bijaše dan uzašašća Gospodnjega , piše Sanúdo , nu sve pla-
kaše ; nebijaše nijednoga stranoga , trg se vidjaše prazan. 5) Mlečani su se već
morali bojati i za glavni svoj grad .
Dok je to u Italiji bivalo , medjutim bješe kralj Vladislav otišao u
Česku (početkom g . 1509) , gdje mu je sin Ljudevit kraljem českim okrunjen.
Polazeć onamo ostavio je u zemljah svoje ugarske krune svojim namjestnikom
nadvornika Emerika Perényia , o čem je i stališe svoje slavonske kraljevine
posebnim listom izviestio . 6) Ljudevit XII . i Maximilijan, koji su tako dugo bez
uspjeha čekali, da i Vladislav š njimi složi sile svoje države proti Mletčanom,
obrate se sada opet na njega i to s punom nadom , da će ga barem sada

¹) Id. 201 .
2) Kod Romanina 213 .
3) Secreta 18. maggio 1509 kod Romanina 215 .
4) Ib.
5) Kod Romanina 216 .
6) Pray , Epist. Proces. I. 76 .
 M. Mesić . 523

predobiti, gdje su mu mogli javiti, » da Mletčani već neimaju u svojih rukah

ništa više nego Mletke i na ugarsku krunu spadajuću Dalmaciju , pa morda
već ni to nedrže . " Dobivši Vladislav takove glasove po rečenih poslanicih ,
kojih je nastojanje još i papa od svoje strane posebnim pismom podupirao ,
morda se je u istinu na čas nešto ohrabrio i odlučio upotriebiti zgodu, koja
mu se je nudila , ako samo bude volje za boj i kod onih , bez kojih ništa
nije mogao započeti , t. j . kod stališa njegovih a najpače kod onih muže-
va , koji su u zemlji najviše upliva imali . Zato odpravi iz Zlatnoga Praga
svoga dvor anika Martina Cobora k poglavitim muževom ugarskoga državnoga
vieća i k banom Jurju Kanižkomu i Ivanu Ernustu čakovačkomu , uručivši mu
list na bane (pisan 12. Srpnja), u kojem jim nalaže , da odmah pohite u
Budim i da tu u dogovoru s ostalom gospodom ugovore i odrede što bude
nuždno, da se predobije Dalmacija . Nu u velmožâ nebijaše ni sada volje, da
se zarate s Mletčani , premda su mogli vidjeti , da jih boj nebi stao mnogih
žrtva i da s druge strane obećaje skoro siguran uspjeh. ¹) Za to njihovo po-
našanje liepo jim se Mletčani narugaše , davši jim hvalu izreći po svojem
poslaniku, što tako svjestno umiju držati prije utanačene ugovore . Da se pako
nije ozbiljno misljelo medju muževi, koji su tada ravnali politikom ugarskom,
na zaraćenje s Mletčani, to se je i tim pokazivalo, što su se svedjer još kao
i prije u Mletkah dizali novci, što jih je imala republika davati kralju Vladi-
slavu po poznatom nam ugovoru . 2)
U Ugarskoj dakle nije jošte ništa učinjeno , čim bi se bilo zadovo-
ljilo željam mletačkih protivnika ; usuprot pako udioničtvovahu
naše kraljevine već sada kao i poslje u velikoj borbi , ne doduše
toliko u svoje ime i za postignuće većih svojih državnih svrha , koliko za
pomoć jedne ili druge borećih se većih vlasti . Nije mi ovdje namjera , da
spominjem , kako je papa za te borbe razne crkvene dostojanstvenike naših
zemalja upotrebljivao za obavljanje različitih važnih poslova kao svoje po-
slanike, punomoćnike i namjestnike ; niti ću spominjati , kako su Mlečani iz
onoga diela naše domovine , koji je njim bio podložan , sve to vrieme silnu
momčad dizali za svoje vojske i brodove : veće želim samo pokazati , što se
je činilo u onoj strani naše zemlje , koja je bila slobodna pod vladanjem
svoga kralja. Tu se pokazuje motritelju prošlosti na prvi pogled žalostan pojav,
da se nisu mogli složiti naši djedovi u jednoj misli , koju bi bili dosljedno
sliedili svi oni , u kojih je bilo volje za djelovanje , i da nije bilo muževa ,
izuzamši samo nekoliko jih, koji bi bili imali toliko ugleda i imena u narodu ,
da bi se bilo barem na čas sve za njimi povelo. Oni , koji nam se pokazuju
u većoj radnji , odlučivahu način svojega postupanja stranom samo po svojoj

1) Pray , Anual . IV. 336 .

2) Prof. Sime Ljubić ima više namira od kraljevskih punomoćnika (Alberta de
Lonya , senjskoga kapitana ; Jurja literata ; Filipa Morea , predstavnika crkve
jegarske ; trgovaca Valentina i Friderika i Kliskih poslanika kneza Dujma Ži-
ličića i Jurja Farkačića) , koji su te novce dizali tečajem godina 1507--10 .
Nekoliko je puta davana na račun hrana ili pako dragocienosti.
524 Hrvati.

posebnoj koristi, i samo bolji medju njimi nastojahu o tom, da jim djelovanje
bude tako udešeno, kako su misljeli da zahtieva i obća korist njihove domo-
vine. Za Mletčane već prije rekosmo , da su odlučili potražiti plaćenikâ
u našoj domovini, pak sada nam i zbilja javljaju izviešća, da su jim jih do-
veli Ivan Krbavski , Mihalj Frankapan i sin Kožulićev ¹ ) ; isto
tako odprije znamo , da je i Maximilijan imao revnih privrženika medju kne-
zovi Frankapani , te i sada pristade uzanj sasvim odlučno knez Bernardin
sa svojimi sinovi, medju kojimi je jedan, najme Krsto doskora stekao slavu
najhrabrenijega vojvode carevih četa . 2 ) Mletčani bi bili rado dobili u svoju
službu još i bana Andriju Bota , pak je i bilo ugovaranje š njim već
tako daleko uspjelo , da je obećao , da će jim dati za sada 500 konjanika,
a poslje da će dovesti još pet stotina , i to pod takov uvjet, da mu Mletčani
plate po četiri dukata za svakoga konjanika a četiri hiljade dukata za nje-
govu osobu ; nu to se je opet razbilo ³) i Bot postade skoro dapače očitim
neprijateljem Mletčana. Pošto su Senjani, bez dvojbe ne bez Botova znanja
i privoljenja, neka mjesta na Krku oplienili i tako u strah utjerali ondašnjega
mletačkoga proveditura, da je već vjerovao , da će Bot s Frankapani skoro
doći, da otok otme, te je zato poiskao i dobio za svoju sjegurnost nekoliko
galija od glavnoga pomorskoga zapovjednika Angjela Trivisana, -- navali

sâm Bot (mjeseca Lipnja) s 350 konjanika i 1500 pješaka na Istru , te

odvede iz labinske i plominske okolice marve u vriednosti od više hiljada
dukata. 4 ) Čuvši za sve te nesreće glavni pomorski zapovjednik , dodje da
najprije Krk još bolje osjegura od Botovih pokusa ; zatim pošalje k banu
svoga tajnika, da se potuži za štete, što jih je ban učinio nepazeć na to, da
je kralj Vladislav u prijateljstvu s Mletčani. Nu tim nije ništa opravio ; pače
se je Bot zagrozio , da će činiti štete Mletčanom , koji su pali zbog svojih
krivnja u izobćenje, gdje samo bude mogao . Razjaren zapovjednik nad tako-
vim odgovorom tražio je u Mletkah , da mu bude dopušteno, da otme Senj
Botu i da ga uzme u ime kralja ugarskoga, komu Bot neće da se pokorava ;
nu republika, imajuć dosta i drugih nevolja , nehtjede na to pristati, da samo
nebude dan povod Vladislavu , da prekine š njom prijateljstvo . 5) Bot je me-
djutim sâm nešto kašnje (još mjeseca Lipnja) poslao u Mletke svoje poslanike,
da se opravda za ono što je učinio , ali u isto skoro vrieme opet je na mle-
tačku zemlju u Dalmaciji navaljivao . 6) -- Labinski proveditur , javljajuć u
Mletke 13. Lipnja o štetah, što jih je Bot učinio oko Labina i Plomina, veli
ujedno , da Bot drži Rieku i da se sprema k caru Maximilijanu , a mletački
posveditur u Rieci po imenu Jerolim Querini 7) da je pobjegao na otok Krk.

1) Sanudo VI. 313 i 314 .

2) Id . VI. 319 .
3) Id . VI. 313 i 314.
4) Id . VI. 315.
5) Id . VI. 316 .
6) Id . VI . 316 i 317 .
7) Id . VI. 315. item questo Bot Andreas ave Fiume etiam che vien al Imper. et
 M. Mesić . 525

Te kratke rieči nisu sasvim jasne ; ali mislim, da se neću prevariti , ako

uzmem, da je upravo Bot Mletčane iz Rieke iztjerao.

Sve nastojanje Mletčana, da si nekako državu obrane od daljih gubi-
taka , nemogaše jošte uroditi željenim plodom ; pače njihovo stanje postade
jošte pogibeljnijim , kada su k ostalim neprijateljskim vojskam pridošle i ca-
reve čete, kojih je jednim dielom zapoviedao Krsto Frankapan i koje su više
toga predobile što same, što pomagane od saveznikâ . Nu skoro jim se ipak
poče po malo pokazivati neka slaba nada bolje sreće, ali ne morda zbog sret-
nijega uspjeha njihova oružja , nego samo zato , što su jim se ukazivali neki
znakovi, da se neće na dugo držati proti njim sklopljeni strašni savez, koji
je i zbilja sám u sebi imao klicu svoga razpadnuća već zato , što su mu
članovî bile vlasti, koje su sliedile toli različite interese , medju kojimi je bilo
toliko prepornih i još neriešenih životnih pitanja , i kojih je svaka samo za
tim isla, da pomoćju saveznikâ postigne svoje svrhe, dočim je prickim okom
gledala, ako je koji saveznik njezinom pomoćju jačao i do veće moći dolazio .
Najviše su se uzdali Mletčani u papu Julija, za koga su mogli znati, da mu
nije po volji , što se tudjinci u Italiji šire ; a tako su isto bolju nadu za se
crpili iz nekih znamenja nesporazumljenja medju Ljudevitom XII . i Maxi-
milijanom. Potajno pomagani od nekih članova cambrayskoga saveza otmu
oni nekoliko mjesta njemačkoj vojski , naročito i Padovu. Da se to mjesto
opet dobije , povede sám Maximilijan veliku vojsku ; nu trud mu ostade bez
uspjeha. Tada je on i opet pozivao (27. Kolovoza) kralja Vladislava , da na
Dalmaciju udari ' ) ; pak je zbilja bio glas pukao u toj zemlji, da će kralj to
i učiniti. * ) Mletčani su pako od svoje strane , kada se je on pripravljao na
Padovu, svu svoju vještinu na to obratili, da si za boj sa svojimi neprijatelji
Turčina učine saveznikom. U vieću je naime zaključeno (11. Rujna), da
se piše poslaniku mletačkomu u Carigradu, da izjavi sultanu, da će se savez
kršćanskih knezova napokon proti Turkom obratiti , a Mletčani usuprot da
umiju uviek držati zadanu vjeru. Ako sultan na takovo očitovanje učini kakovu
ponudu, neka ju poslanik primi, dokazujuć Turčinu, da će to biti dobro upravo
po njega , jerbo će Mletke njegovom pomoćju raztopsti savez , koji je i
njemu pogibeljan. 3) Na to je jošte poslje odlučeno , da se Turci pozovu , da
nekupuju sukna od Dobrovčana , Fiorentinaca , Ankonićana i Genovezaca,
jer da oni dobivene novce obraćaju na svrhe lige ; napokon je odredjeno, da
se ima pobuditi alexandrinski sultan , da uništi trgovinu fiorentinsku , geno-
vezsku i katalansku. 4) Strašan doista znak vremena !
Onaj isti dan , kada je Maximilljan napokon morao odustati od daljih
pokusah da predobije Padovu, osvojiše opet Mletčani Rieku , koja jim se je

et S. Hironimo Querini Proved." nostro a fugi Veja e si salvo et ancora non e

zonto in questa terra.
1) Sanudo kod Romanina 232 .
2) Id. VI. 318 .
3) Secreta kod Romanina 234 .
*) Secreta Ib.
Književnik I, 4. 35
526 Hrvati.

bila nedavno otela . Glavni pomorski zapovjednik Angjeo Trevisan skupi u

to ime liepu brodnicu od 15 galija i na nju stavi do blizu 3000 vojnika,
medju kojimi jih je bilo s Krka do 300, te pošavši s tom silom od Omišlja
na otoku Krku dodje pred Rieku dne 2. Listopada (g . 1509) prije sunčanoga
izhoda. Ukazavši se mletačko brodovlje pred Rickom bude valjano pozdrav-
ljeno od Riečana silnim ognjem ; nu uzprkos tomu izkrca se mletačka vojska,
i pošto je, i dalje bijena od riečkih branitelja, izgubila bila nekoliko moma-
ka , otme napokon gradske zidove. Nu Riečani još naklonuše duhom ; boj
bješe nastavljen i u gradu : ali napokon nadvlada brojem mnogo silniji nepri-
jatelj. Pobjeditelji počmu tada u jarosti svojoj grad plieniti , nikomu neopra-
štajuć ; mnogi gradjanin bude na komade sasječen ; napokon bude grad na
više strana upaljen . Neprijatelj počini za njekoliko ura tolike strahote, da
je sám zapovjednik mletački morao reći, da će se za Rieku, kazati : „ Tu bi-
jaše Rieka ! " Još isti dan dade mletački zapovjednik jurišati i riečku tvrdju,
u kojoj je bio zapovjednikom sin Maximilijanova kapitana na onih stranah
(koji se zove u izviešću Pas Marko) . Navala bijaše tako žestoka, da su bra-
nitelji tvrdje skoro odlučili predati se pod uvjetom ; nu obiestni pobjeditelj
nehtjede ni čuti o uvjetih kakovih , te mu se tvrdja , morade nadokon na-
prosto predati. Uzamši mletački zapovjednik u tvrdju dade 40 ljudi u željezje
okovati, za koje je držao, da su najviše krivi . Nu sve je to još malo bilo ;
plienjenje i palenje toli grada koli tvrdje nastavljeno je još i drugi dan. Taj
isti dan posla Trevizan jedan brod s vojskom, da se uzme i Bakar , na-
dajuć se unapried dobru uspjehu, jerbo je znao, da je gospodar grada Bakra
ujedno sa svojim hrabrenim sinom Krstom, u Maximilijanovu taboru u Italiji ;
koja mu se je okolnost činila takodjer dovoljnom, da slobodno udari na Bakar,
premda je znao , da je taj grad u zemlji Vladislavovoj . Trevisan , koji
sám sve to opisuje, ') izpričava se u svojem izviešću , da je Rieka paljena
proti njegovoj volji ; on da je hotio pisati u Mletke, što da čini, nu mornari,
koji su „živinska čeljad ", nemogoše se uzpreći, kada su vidjeli, da je u Rieci
sbačen sv. Marko i grb mletačkih poglavara. Medju stvarmi , što su jih
Mletčani tom prilikom na Ricci zaplienili, bijahu naročito moći, crkvene po-
sude i sprave i druge dragocienosti , što su jih našli u velikom broju i u ve-
likoj vriednosti u crkvi sv. Marije ; 2) i to je sve u Mletke odnešeno, pa težko
da je što poslje vraćeno , osim onih stvari , koje su bile otočkoga biskupa
Vinka Andrića i koje su njemu kašnje predane. ³)
Veće smo vidjeli, da je Trevisan mudro odabrao takovo vrieme za svoj
posao, gdje je mogao računati , da mu nastojanje neće biti bez uspjeha . Nu
osim toga, što je bio to vrieme, kao što smo rekli, odsutan i Bernardin Fran-
kapan i njegov sin Krsto, i što je Miximilijan tako rekuć sve sile svoje bio
povukao u Italiju k Padovi , jošte je jedna okolnost bila prijazna Trevisanu
i njegovim namjeram . Uzimam naime , da je on mogao biti izviešten, da su

1) Sanudo VI. 318 .

2) Id. VI. 320. 322 i 334 .
³) Id. VI. 366.
 M. Mesić 527

se i Turci pripravljali na Hrvatsku upravo onda , kada je on namjeravao

udariti na Rieku , premda su Turci provalili u našu zemlju nekoliko dana
kašnje, učinivši taj put mnogo štete osobito Frankapanom i njihovim gra-
dovom . ¹)
Viest o tom haranju turskom na zemljištu hrvatskih knezova prouzroči
u Mletkah toliku radost, da isti Sanudo , jedan izmedju plemenitijih Mletćana
toga vremena, nije mogao odoljeti srcu svomu a da nenapiše u svojih dnev-
nicih, 99 da je to bila najbolja novina i od svih hvaljena , jerbo su se nadali,
da će Turci biti s nami (Mletčani), te se tomu vide već i neki dokazi, buduć
da su Turci pošli da čine štetu našim neprijateljem. 2 ) Uzmi to očitovanje i
njemu shodno postupanje Mletčana toga vremena , te prispodobi s tim djelo-
vanje svojih djedova : i doista će ti se duh ponosom uznieti kao što su se
tvoji djedovi plemenitošću svojih misli i ćuti uznosili nad svojimi inače mo-
gućnijimi i slavnijimi suvremenici !
Premda su Mletčani svojim postupanjem na hrvatskom zemljištu jasno
pokazivali , što bi bili voljni činiti u ikoliko povoljnijih po se okolnostih, to
se ipak za sada ništa nije učinilo od strane ugarsko-hrvatske vlade , da se
barem daljim pogibeljim na put stane. Osim Frankapanâ, koji su još uviek
8 Maximilijanom držali, jedini bijaše u našoj zemlji jošte ban Andrija Bot,
koji je pokazivao volje, da se opre Mletčanom. On je činio neprilika mletač-
komu poslaniku Petru Pasqualigu , doktoru i vitezu, koji je to vrieme
(mjeseca Listopada) prolazio Dalmacijom i Hrvatskom, da dodje u Ugarsku,
kamo ga je vodilo njegovo zvanje 3) ; zatim je o tom radio, da se stavi poradi
složne radnje u sporazumljenje s plemstvom naročito u tadanjoj Slavoniji , te
je u to ime bio pošao prama koncu g. 1509 u Zagreb ; nu ondašnje plemstvo ,
viklo paziti na mig moguće gospode u Budimu, nehtjede ga primiti, veleć, da
je buntovnik. 4 ) Bolja se je medjutim sreća pokazivala na tih stranalı Pasqua-
ligu , koji je za dugo u Zagrebu stanovao , jer mu je poručio prijatelj Mlet-
čana stožernik Bakač po mletačkom tajniku u Budimu Vinku Guidottu , da
nemože u Budim , dok su Mletčani u izobćenju : Pasqualigu je najme više
velmoža izjavilo, da bi bili pripravni stupiti u mletačku službu. 5)

1) O toj turskoj navali , koja je samo Hrvatom na štetu bila a Mletčane je sasvim
poštedila , dobiše Mletčani viesti od 25. i 28. Listopada . Sanudo VI. 319
i 320.
2) Sanudo VI . 319.
3) O tom nas izvješćuje sám Pasquagligo u svojih listovih od 25. Listopada i 16 .
Studena 1509. Sadržaj njegovih izviešća poslaničkih , na koliko ga neima
Sanudo, imam zahvaliti prof. S. Ljubiću, koji je učinio izvadak iz tih važnih dopisa ,
sačuvanih u Cicoguinu Cod. 2777 i prepisanih u Iscrizioni Veneziane " v. V. p .
517-23 .
4) Pasqualigo 28. prosinca iz Zagreba , kod Sanuda VI. 320. Ovo su Sanu-
dove rieči : et che Bot Andreas vene con zente zercha 400 tra a cavallo et a
piedi per intrar li ma quelli presidi non volseno dicendo e rebello di la maesta
dil Re et hanno mandato a dir ad alcune terre vicine stiano in hordine in ogni
bisogno accadendo .
5) Pasqualigo 14. pros. 1509 iz Zagreba , kod Sanuda VI. 320. 18. pros.
Ib. i Cibog. *
528 Hrvati.

Mletčanom se bjehu pokazale, kako smo upravo vidjeli, nešto povoljnije

okolnosti ; nu jedva što su odbili Maximilijanovu vojsku od Padove, nova se
opet bura poče na nje spravljati. Maximilijan je najme , nenalazeć za svoju
dalnju radnju dovoljne pomoći niti u svojih nasljednih zemljah niti u njemač-
koj državi , svu nadu polagao u što uži savez s Ljudevitom XII. , komu je
učinio predlog , da se složnim djelovanjem svih dosadanjih protivnika mle-
tačkih najprije Mletke razore i mletačka država podieli na korist vojne na
Turke . Nu na sreću Mletčana bijaše ta osnova takova , da ju je morao

doduše Ljudevit XII . objeručke primiti , jerbo ga je ona mogla voditi

k zadnjemu cilju njegovih želja ; ali upravo zato nemogoše uz nju
pristati drugi saveznici , dapače se je upravo zbog nje počelo raditi već po-
četkom g. 1510 o novom savezu , koji je imao biti upravljen proti Fran-
cuzom. Makximilijanu bješe ponudjeno , da se stavi na čelo tomu podhvatu ;
nu njega nemogoše odvratiti od Francuzke. Medjutim je Julij II. , početnik te
osnove, ipak po malo napredovao, našavši odziva u narodnom čuvstvu Talija-
nâ, dobivši obećanje nekih pomoći , naročito od Švajcara, i izmirivši se s
Mletčani, koje je riešio od izobćenja (24. Veljače 1510) .
Mletčanom je dakle valjalo i dalje boj nastaviti s onimi izmedju
prijašnjih njihovih neprijatelja, koji su jim još o glavi radili, naročito s Ma-
ximilijanom i s Francuzi ,na koliko je najme i ovim išlo u prilog, da udio-
ničtvuju u boju. Zato je naravno prva briga bila vieću mletačkomu, da pri-
bavi dovoljan broj četa ; i u to su ime vojske dizane u zemljah , koje su
bile podložne mletačkomu gospodstvu, a osim toga su čete uzimane i od dru-
gud na mletačku plaću . Glede prvoga bi bilo suvišno i spominjati , da je
mletačka Dalmacija morala sve to vrieme velik broj svojih sinova stavljati
u vojske svojih gospodara. Mletčani su, -- da i o tom samo nešto kažem,
-
svoju osobitu pozornost na to obraćali, da jim bude gospodstvo osigurano
u Poljicih , koja su na glasu bila zbog velikoga junačtva svojih stanovni-
ka, koje su Mletčani vrlo dobro rabili za obranu svoje zemlje od Turaka,
tako da su Poljica smatrana obranom Spljeta i velike česti Dalmacije. ')
Nu i Poljičanom se je negda i negda pretežko činilo breme , koje jim
je nalagano , osobito pako onda , ako jim Mletéani nisu slali krvavo
zaslužene plaće i živeža ; i u takovih bi se zgodah jedni od njih ljuto
tužili na Mletčane , a drugi bi dapače o tom radili , da se po koji
način nagode sa svojimi zakletimi neprijatelji , Turci . 2 ) Takovi ljudi
bijahu medjutim u manjini, te su Mletčani mogli utažiti razjarene misli po-
moćju svojih vjernih privrženika ") , koje su rado obilno nagradjivali i odli-
kovali, i sdušnijim izvršivanjem svojih dužnosti , što su jih imali prama Po-
ljičanom . 4) To izkustvo , što su ga učinili Mletčani glede Poljica zadnjega

1) Sanudo VI. 170.

2) Što se je u tom pravcu radilo g. 1501 v. kod Sanuda VI. 170 .
3) Vriedno je u tom pogledu napose spomenuti poznatoga iz poviesti hrvatskoga
ljetopisa Dmina Papalića , koji je i sam bio neko vrieme poljičkim knezom.
Sanudo VI. 170 .
4) Id. 170. 172. 205 .
 M. Mesić. 529

turskoga rata, i nadalje želja Mletčana , da nutarnji odnošaji slobodne po-

ljičke občine budu tako uredjeni , da se sile junačkoga joj žiteljstva negube
u medjusobnih svadjah i razprah , nego da budu sačuvane onim svrham , za
koje jih je signorija mogla potrebovati, to je vodilo Mletčane, te su o tom
radili, da dobiju čim veći upliv i na nutarnje odnošaje poljičke obćine, kojoj
je u tom pogledu zajamčena bila velika mjera samouprave, ¹) naročito su pako
o tom nastojali, da si Poljičani neizabiru svoga velikoga kneza izmedju sebe,
nego da ga uzimaju izmedju žitelja kojega obližnjega mletačko - dalmatin-
skoga grada. Tomu njihovu nastojanju bijaše u prilog , što se je nekoliko
puta dogodilo , da Poljičani nisu umjeli sami medju sobom urediti svojih
stvari, te su se tako dali uputiti, da si pozovu u zemlju kao vrhovnu glavu
čovjeka iz drugoga grada. Tako si dakle izaberu Poljičani knezom splića-
nina Augustina Maričića (7. Siečnja 1503) . ) Pod upravom toga
novoga kneza , koga proveditur i knez spljetski nemogu dosta nahvaliti , 3)
prestadoše na neko vrieme u Poljicih nutarnje svadje i misli kakova može-
bit odciepljenja od Mletaka, i tako to potraja sve do g. 1508 ; nu te
godine , koja je i onako , kao što smo vidjeli, u krilu svojem nosila strašne
pogibelji za Mletčane , na jednom bješe signorija zatečena (mjeseca Rujna)
viestmi iz Dalmacije , da su se Poljičani odmetnuli od Mletaka i da će se
prije složiti s Turčinom nego da se povrate na pokornost. 4 ) Što je moglo
Poljičane skloniti na takovu odluku, o tom ništa nedoznajemo iz izvora , koji
nam samo toliko poviedaju, da jih je pobunio neki njihov zemljak , koji je
bio u mletačkoj službi u Veroni : i tako nam neostaje u tom pogledu ino
nego nagadjanje, a to je po poznatih okolnostih onoga vremena prilično
lahko . Bivši signorija izviešćena o toj pogibeljnoj pobuni, odpravi Ivana Dieda
kao proveditura za Spljet i Dalmaciju, koji je doskora poljičke stvari u toliko
izravnao, da je prestala pogibelj odmetnuća . 5) Medju sredstvi, koja su Mlet-
čani tom prilikom poprimili za osjeguranje svoje vlasti nad Poljici , bijaše
kako mi se čini, i to , da su za Omiš i Poljica odredili izvanrednoga prove-
ditura, u kojoj nam se časti malo za tim pokazuje Alojze Capello. 6) Doma-
ćim razpram nije medjutim trag ukinut ; dapače jedan izmedju plemića , voj-
voda Ivaniš Nenadić , tako se zavadi s ostalimi Poljičani zbog svoga
šurovanja s Turci, da je bio iz zemlje prognan . Premda je on zatim kao pro-
gnanik na Poljica navaljivao i štete jim činio, to mu bude ipak krivnja
oproštena od vieća desetorice u Mletkah , jerbo se je zavjerio , da će kupiti
čete za Mletčane. I od tada ga zbilja vidimo u službi mletačkoj preko dvie
godine. Nu rád mu nebijaše takov, da bi bio mogao steći dopadnost njegovih
zemljaka jer dočim su oni samo za nevolju na čas mir držali s Turci, ku-

1) O tom v. Poljički štatut u Arkivu knj . V.

2) Sanudo VI . 189 , 230 ; zatim 236 i 237 .
3) Id . VI. 237 , 265 .
+) Id . VI. 310.
5) Id . VI . 310 i 314.
6) Id. VI. 323 i dr.
530 Hrvati.

pio je on svoje čete, ugledajuć se sasvim u primjer svojih mletačkih gospo-

dara, ponajviše upravo medju Turci, za što su ga Mletčani i vitezom učinili
i inako odlikovali, gledajuć najme s velikom radošću , kako jim on dovodi iz
turskih pokrajina na bojno polje sve same junačine. ¹) Isto vrieme, kada
je počeo Ivaniš najimati manje turske čete u službu mletačku , radila je
signorija na drugoj strani o tom, da si dobavi i većih turskih četa. U
to ime bješe poslan k Ferisbeju u Bosnu početkom god. 1510 na temelju
zaključka mletačkoga vieća (od mjeseca prosinca 1509) Jerolim Giorgi
(Zorzi) . ) Nu premda je Ferisbej, komu su iz Mletaka poslani veliki darovi,
od svoje strane sasvim bio s tim sporazuman, da se u Bosni najimlje vojska
za Mletčane , to je ipak mislio, da bi morao za to imati dozvoljenje iz Cari-
grada ; odatlje se pako nije zadugo mogla dobiti takova dozvola , nego je
samo naredjivano turskim zapovjednikom na mletačkoj medji (mjeseca Travnja
1510), da nediraju u mletačke zemlje i podanike. 3) Premda medjutim Ferisbej
nije bio vlastan puštati turskih podanika u mletačku službu , to ipak nije
priečio kupljenje četa, za koje mu je iz Mletaka po više puta bilo pisano.4)
Ali isto vrieme , kada su Mletčani tu na jednoj strani Turke najimali u svoju
vojsku , provaljivahu češće turske čete u Dalmaciju , paleć i robeć tu
pokrajinu, kojoj je morao biti udes u tih dnevih tim žalostnijim, što su Mlet-
čani iz nje odvraćali vojske što se je više moglo , te tako nije ostajalo do-
voljne sile, koja bi bila bivala kadra suzbijati neprijateljske navale. Krvareć
dakle Dalmatinci za Mletčane po Italiji i drugdje , morala jim je domovina
propadati ! ) Turci spališe tada medju inim kaštel Nućak , koji su Mletčani
bili dobili od Žarka , pak spljetski knez, izvješćujuć o tom vladu mletačku,
morade reći, da je i bolje što je spaljen, jerbo je i onako bio grobom jadnih ljudi,
koji su pošiljani da ga brane. 6) To nesigurno stanje neprestade ni onda, kada je
turskim zapovjednikom stigla prije spomenuta naredba iz Carigrada ; pače
sada upravo nalazimo viesti, kako su stanovnici nekih mjesta padali u toliko
zdvojenje , da su se već htjeli seliti iz svoje domovine, da se ugnu neprestanim
napadanjem. 7 ) Za tih turskih navala jasno se pokaza, od kolike su koristi narodu
gradići oliti kašteli , što jih je bilo posagradjenih na više strana, oko Zadra,
Trogira i Spljeta : jer ako se je Turčinu i morao pripustiti u plien prirod i
blago , mogao se je u takovih utočištih barem dragocieni život sačuvati za
sretnija vremena . Zato su sada neki od dalmatinskih rodoljuba tražili , da
jim mletačka vlada dopusti, da na svoj trošak utvrde i više takovih mjesta *)

¹ ) Id . VI. 314. 317. 321. 324. 327. 330-7 . Kolika li je radost bila medju
Mletčani, kada su vidjeli , da jim Ivaniš vodi takovih junaka , „ koji su 20 tisu-
ća ljudi ( ) u robstvo odveli. “
2) Id. VI. 320. 321. 325. 326.
3) Id. VI. 340.
4) Id. VI. 340. 341. 349 .
5) Id . VI. 332-339 . Farlati III . 426 .
6) Id VI. 333 .
7) Id. VI. 341 .
8) Id . VI. 335. 340-1 . Farlati l . c .
 M. Mesić . 531

Čete, što su jih Mletčani velikim trudom sakupili, nebijahu tako jake, da bi
bile mogle odolievati neprijateljem, dok su i Francuzi svojski u boju udio-
ničtvovali (do Lipnja 1510) ; nu pošto je Ljudevit XII . našao povoda, da
svoje vojske odruži od Maximilijanovih , znamenito je Mletčanom odlanulo,
te su opet oteli njemačkoj vojski više mjesta na talijanskom kopnu. Njim
se pokazivaše neka nada i u tom, što su opet neke vlasti radile oko Maxi-
milijana , da ga otrgnu od Ljudevita XII ., pokazujuć mu , za čim ide sva
politika francuzkoga dvora ; pak se je Maximilijan i zbilja neko vrieme ko-
lebao medju protivnimi strankami ; nu napokon ga ipak predobi Ljudevit svo-
jimi obećanji.
Sve to vrieme s Mletčani nastavljanoga rata radilo se je u zemljah
kralja Vladislava s jedne strane o tom, da Vladislav uztraje u savezu i
prijateljstvu s Mletčani, a s druge o tom, da i on pristane uza neprijatelje
mletačke . Mletčani bjehu odpravili na dvor kralja Vladislava (mjeseca Li-
stopada 1509) svoga poslanika Petra Pasqualiga ; nu on nemogaše od-
mah doći do Vladislava , koji je tada boravio u Českoj, pače nebijaše mu
dopušteno, kako smo već prije vidjeli, niti u Budim poći, gdje su stolovali
oni, koji su Ugarskom u kraljevoj odsutnosti upravljali. Zato se morade
staviti u Zagrebu (gdje je boravio do 21. Travnja 1510¹) , te je odatle radio
što sam što preko mletačkoga tajnika Vinka Guidotta za dobar uspjeh stvari,
poradi koje je bio poslan . Nu s početka mu se pokazivaše vrlo slaba nada,
jer, premda se je mogao uzdati u prijateljstvo stožernika Bakača, koji je bio
na toliko odan Mletčanom , da se je bojao, da mu papa Julij II., dok je i on
bio u zavadi s Mletčani, zbog toga neuzme stožernički šešir, to mu se je ipak
nada morala prilično gubiti, kada je vidio , da se na drugih stranah pokazuje
duh Mletčanom jako protivan . Ugri se pokazivahu razjareni na Mletčane,
koji su tada još stali pod crkvenim izobćenjem ; a kralj Vladislav, koji je
već od českih stališa iskao (17. Veljače u Kutnoj gori) , premda bez uspjeha,
da mu dadu vojske i novaca za boj s Mletčani, i koji se je sada imao iz
Česke povratiti , bješe privolio , da se sazove sabor na Grgurev dan i to u
Ostrogonu, buduć da je vladala u Budimu kužna bolest. Od toga se sabora
nenadaše Pasqualigo nikakovu dobru već zbog toga, što su nanj pozvani bili
i bani, što je bilo stvari izvanrednom. Buduć medjutim da kralj nije mogao
.
prispjeti za vremena u Ugarsku, zato je sabor odročen do Gjurgjeva ; da li
je pako i tada držan, tomu neima traga. Nu buduć da se je skupilo pri-
lično gospode u Ostrogon i buduć da je Pasqualigu medjutim bilo dopušteno,
da dodje u Budim, zato je mogao razabrati, kako se u istinu misli o Mlet-
kah, te se je i opet morao uvjeriti, da ima velmoža, koji misle, da bi trebalo
pružiti ruku neprijateljem mletačkim i na Dalmaciju udariti , dočim su kra-
ljevi savjetnici zahtievali, da Mletčani sami vrate Dalmaciju, ako žele , da
Vladislav učini š njimi savez ofenzivni i defenzivni. 2) To bijahu dakle mnie-

) Pasqualigo 3. Svib. iz Budima, kod Cicogne.

2) Id. u Veljači, zatim 27. Veljače, 1. i 14. Ožujka i 3. Travnja iz Zagreba, kod
532 Hrvati.

nja, koja su vladala na dvoru kralja ugarskoga i medju njegovimi velmo-

žami ; ali za izvedenje budi jednoga budi drugoga nije još ništa odlučna uči-
-
njeno. Kao što Ugarska nije bila kadra, da se osovi na svoje noge, te
da učini, što su joj okolnosti nudile, tako se isto nemogaše niti u našoj do-
movini ništa izvesti, buduć da su samo neki bili pripravni i na veći rád,
dočim su drugi voljeli ostati u nečinosti . Još prije nego li se je kralj Vla-
dislav iz Česke povratio, bješe sazvao ban Bot sabor u Otočac (negdje
u Veljači ili početkom Ožujka 1510), na kojem se je o tom radilo, da se u
dogovoru i savezu s Maximilijanom odluči složno vojevanje na Mletčane, od
koga se je očekivalo, da će povratiti domovini, što su joj Mletčani oteli . Nu
slabo jih je bilo, koji su uza tu misao pristajali , osobito što se je znalo, da
oni, koji su u Budimu vladali mjesto odsutnoga Vladislava, nemise ozbiljno
na pretrgnuće prijateljstva s Mtetčani , pače da bi pripravni bili i silu upo-
triebiti, da zaprieče u Hrvatskoj veće kakovo gibanje proti Mletčanom . ') To
medjutim nije priečilo Maximilijana, da netraži dobiti na svoju ruku barem
pojedine velmože u zemlji, koji su imali zanj čete kupiti. Tako je ugovarao
naročito s Franjom Berislavićem i s Ivanom Krbavskim , 2) te se je činilo neko
vrieme, da će potonji pristati uz Bota i prestupiti na Maximilijanovu stranku,
koji mu je obećavao za njegove konjanike mnogo veću plaću , nego što ju
je dobivao od Mletčana. ) Nu tako su isto imali i Mletčani u istu svrhu
svojega čovjeka u Hrvatskoj ; ali taj nije ni malo uspio, jerbo su mu posao
kvarili Bernardin Frankapan i ban Andrija Bot, te se je morao nakon neko-
liko mjeseci u Mletke povratiti.4) Mletčani su se medjutim još uviek uz-
dali, da kralj Vladislav neće prekinuti prijateljstva š njimi , inače bo nebi
bili iskali od njega, da jim pošalje 1000 konjanika na obranu Furlanske.³)
Nu ipak se moradoše nešto zabrinuti, kada su jim glasovi dospjeli, da davni
njihovi neprijatelji nemiruju nego da i opet potiču proti njim kralja Vladi-
slava. Mjeseca Lipnja najme bjehu prispjeli ka kralju Vladislavu , koji je
tada boravio u Tati , francuzki i njemački poslanik, te pozivahu kralja, da

Sanuda VI . 323. 326 i 327. Isti 3. Svibnja iz Budima kod Cicogne.

Trag je saboru našao i Kovačić (Vestig. Comit. 351 ), samo što nije točno po-
godio vrieme.
1) Sanudo ima VI. 325 izviešća zadarskoga kneza i kapitana od 18., 21. i 26.
Ožujka, u kojih se glede naše stvari ovo veli : item hanno che certa dieta e
sta fata a Otokar per Both Andreas e altri li intorno et Coxule non a voluto
andar et par che sono rimasi venendo exercito di Hungaria in Croatia esserli
contra tutti e voleno tenir con 1 Imperador. Alojze Badoer, koga je mle-
tačka vlada bila poslala u Hrvatsku , da najima vojsku, piše u svojem izviešću
od 4. Lipnja takodjer o saboru, što ga je Bot držao (Sanudo VI. 346 ) ; nu
mislim , da se tu ima razumievati onaj sabor od mjeseca Veljače ili Ožujka :
držim bo , da se nisu za tako kratko vrieme okolnosti na toliko promienile , da
bi bio Bot smatrao kao probitačno , da opet drži sabor .
2) Id. VI. 347 , 326 .
3) Id . VI . 326-9 .
4) Id. VI. 346 , 347 , 354.
5) Secreta 7. Giugno kod Romanina V. 245 .
 M. Mesić. 533

stupi u savez proti Mletčanom i da osvoji Dalmaciju, nepazeć na onih 30.000

dukata, što jih svake godine od Mletčana dobiva. Buduć da se kralj nije
dao razpaliti vatrenimi riečmi osobito francuzkoga poslanika , niti grožnjom,
da će saveznici za se uzeti Dalmaciju, ako je on po svojem pravu neosvoji :
zato je hotio poći isti poslanik na sabor, koji je kralj baš tada bio pozvao
(na 24. Lipnja) u Stojni Biograd , da ondje djeluje na stališe ugarske ; nu
kralj mu nehtjede toga dopustiti. ¹) O djelovanju toga sabora, o kojem od-
drugud ništa neznamo, izvješćuje nas mletački poslanik Pasqualigo . ) Stališi
nehtjedoše svi ostati na saboru, valjda zbog vladajuće bolesti, nego izabraše
izmedju sebe četrdeset ljudi, koji su imali u sporazumljenju s kraljem sve
poslove riešiti, koji su se ticali obćega blaga . Ti se povjerenici upute ka
kralju u Tatu, da rade o riešenju svoje zadaće ; i tu ponajprije saslušaju u
vieću papinskoga poslanika Achilla de Grassis , koji jih je imao po
nalogu sv. otca na boj na Turke pobuditi ; a da se to uzmogne izvesti slož-
nimi silami svih kršćanskih vlasti, imao jih je ujedno pozvati , da i oni pri-
pomognu, da se nekako izmire car Maximilijan i Mletčani. Julij II . bješe
poslao odmah nakon učinjena mira s Mletčani k Vladislavu i k njegovu bratu
Sigismundu svoga poslanika Jakova Pisa, po kojem jih je nagovarao, da na
Turke udare, obećajuć jim u pomoć veći dio novca, što se je kupio za gra-
djenje crkve sv. Petra ; kašnje posla k Vladislavu modruškoga biskupa Si-
muna Kožičića, koji mu je imao predati na dar mač i šešir ; ³) sada pako bi-
jaše, kako malo prije vidjesmo, drugi njegov poslanik u Ugarskoj . Buduć
da je Vladislavova hrvatska kraljevina svedjer još mnogo trpila od Turaka,
neimajući odnikuda pomoći, nego sama se braneć i sama tražeć načine, kako
da si u nevolji pomogne :) zato je Vladislav morao željeti, ili da se i zbilja
udari složnimi silami na Turke, ili da on u svoje ime ponovi s Turci pri-
mirje, koje je već bilo na izmaku . Nu da nije moglo biti rieči u tadanjih
okolnostih o većoj kakovoj križarskoj vojni na Turke , to je svatko mogao
lahko razumjeti, te je zato i Vladislav prigrlio drugu misao , da najme pri-
voli na produženje primirja na nove tri godine, kako mu je to sam sultan
nudio. Tako su bez dvojbe misli o toj stvari i oni muževi , koje je imao
papinski poslanik na boj skloniti, te je tako 6. Srpnja 1510 primirje
s Turci ponovljeno. ) Kada se je o tom glas raznio po mletačkoj Dalma-
ciji, mnogi su si pomislili, da Vladislav nije zbog drugoga razloga s Turci

1) Pasqualigo 22. Lipnja iz Tate, kod Cicogne. Za sabor, koji je bio sazvan
na 24. Lipnja, ima tragova i kod Kovačića (Vestig. Comit. 352 ) .
2) List od 2. Srpnja, kod Cicogne.
3) Putujuć u Ugarsku prispje Kožičić 19. Travnja u Zadar, svoje rodno mjesto ,
gdje ga je gradsko poglavarstvo slavno dočekalo iz počitanja prama Regijskomu
kardinalu, koji je bio prijatelj Mletčana i Kožičićev (Sa nudo VI. 332 ) . U
Ugarsku pako dodje Kožičić koncem Lipnja (Pasqualigo 30. Lipnja iz
Tate, kod Cicogne) .
4) Sanudo VI. 327 , 329 , 335 .
5 ) Istvánfi IV. 37. Sanudo kod Hammera II. 352 , i VI. 343 , 348 .
534 Hrvati.

mir ponovio, nego što namjerava još te iste godine na Dalmaciju udariti ; ¹)
pak i zbilja pobudjivaše francuzki poslanik rečene saborske povjerenike, po-
magan u tom i od njemačkoga si druga, da otmu Dalmaciju od mletačkoga
tiranstva, obećavajuć u tu svrhu u pomoć 34 galije, koje bi bile dovoljne po
njegovu mnienju za osvojenje te zemlje ; kada bude ona jednom osvojena,
da će ju biti lahko braniti, jer će po mnienju rečenih poslanika Dubrovnik
davati četrdeset i više dobro oružanih brodova, s kojimi će se otoci bez tez-
koće držati. Saslušavši povjerenici tako zboreće poslanike, pripustiše jošte
preda se i Pasqualiga, koji je progovorio na obranu republike. ) Pošto su
tako poslanici velikih vlasti redom obavili svoju zadaću, nehtjedoše saborski
povjerenici jošte ništa zaključiti, te tako ostade dovoljno vremena za razne
konbinacije i spletke. Jure Satmáry, pečujski biskup i kancelar kraljev, za-
htievaše od Pasqualiga sa još pet velmoža, da Mletčići vrate Dalmaciju, ako
žele da kralj š njimi ostane u prijateljstvu ; nu poslanik mletački, o tom nji-
hovu zahtievanju unapried izviešćen od stožernika Bakača, nehtjede ništa
obećati u ime svoje vlade . Njega nemogoše prestrašiti velmože ni kašnje,
kada su mu se stali ozbiljno groziti, da će pretrći savez s Mletkami : jerbo
ga je i opet uvjeravao Bakač, da se neima bojati ma kako žestoke vike, i
da će se republika od strane Ugarske sasvim osjegurati, ako obeća kao na-
gradu za dalji obstanak prijateljskoga saveza s Ugarskom nešto veću pomoć
od one, koju je kralju do to doba davala.3) Bakaču se je činilo , da tako
dobro poznaje neodvažnost svojih sugradjana, da se je usudio k sebi pozvati
mletačkoga poslanika, te mu je naložio , da javi signoriji , da se neće ništa
ozbiljna učiniti proti Dalmaciji.4 ) Nu dočim je on u potaji sve činio Mletča-
nom u prilog, morao je pred svietom na izliku pokazivati, kano da i on pri-
staje uz javno mnienje, koje se je sve jače proti Mletčanom izražavalo : mora
bo se uzeti, da je i on bio medju onimi kraljevimi doglavnici ( „ ministri “),
koji su izjavili Pasqualigu nekoliko dana poslje stožernikova uvjeravanja u
kraljevoj prisutnosti, da ili republika mora ustupiti Dalmaciju ili da će ju
kralj na silu oteti. ") Taj ratoborni duh podpaljivaše u Ugarskoj naročito i
Petar Berislavić , koji je sada već sve do veće važnosti dolazio , bivši mu
povjeravana razna poslaničtva, nešto prije k Mletčanom, sada pako k caru
Maximilijanu, “) i koji se je činio Pasqualigu tim pogibeljnijim u stvari, o
kojoj se je tada radilo u vieću kralja Vladislava, što je kao Trogiranin rodom
imao srodnika i prijatelja po svoj Dalmaciji, osobito pako u Trogiru i Šibe-
niku. ") Njegovim dakle djelovanjem i djelovanjem njegovih jednomišljenika

1) Sanudo VI. 359 .

2) Pasqualigo 2. Srpnja iz Tate, kod Cicogna.
3) Id 6. Srpnja, ibid .
4) Id. 10. Srpnja, ibid. Pasqualigo je imao javiti : „, quod nihil fiet cum effectu
de Dalmatia ".
5) Id. 19. Srpnja, ibid.
6) Id . 6. i 17. Srpnja, ibid.
7) Id. 17. Srpnja , ibid.
 M. Mesić. 535

bješe učinjeno , te je na čas svladan upliv Bakačev a poprimljen predlog, koji

su francuzki i njemački poslanik na dvoru Vladislavovu zastupali. Sada bude
najme zaključeno, da se pošalje na osvojenje Dalmacije vojska od 6000 lju-
di, ¹) koju je imao voditi osim Ivana Zapolje ) i Ivan Krbavski, ”) premda je
ovaj potonji isto to vrieme imao u Mletkah svoga poslanika Vida Mogorovića ,
da izprosi od signorije plaću, koja ga je išla za učinjene joj službe. Po tom
dakle nebi bio tu položaj Ivana Krbavskoga sasvim jasan ! nu toliko se ipak
vidi, da se je već kolebao medju protivnimi strankami i da nije svojski pri-
janjao uz Mletčane. ) Na poznatoga protivnika Mletčana na naših stranah
na bana Bota, nisu se, kao što se čini, obraćali pripravitelji vojne, jerbo
je on bio na dvoru i onako zlo primljen, pa je osim toga upravo nešto prije
bio stupio , ― morda u časovitoj razjarenosti s Mletčani u dogovaranje,
da ga uzmu na svoju plaću.³ ) Još manje se je moglo činiti s Frankapani,
osobito s Bernardinom i njegovimi sinovi, jerbo su oni bili zabavljeni drug-
dje u družbi cara Maximilijana, ostavljajuć svoja imanja na starosti svojih
činovnika, od kojih je jedan, bakarski kapitan najme upravo tada prigodom
sajma u Bakru zaplienio barke i ljude mletačke, da se osveti za štete, što
su učinjene njegovu gospodaru od Mletčana . ") Buduć da je za podhvat, što
je bio pripravljan u Budimu, potrebito bilo i brodovlje , zato je odpravljen
odanle u Dubrovnik Felix Petančić, Dubrovčanin, da dobavi nekoliko naoružanih
brodova. ) Nu u Dubrovniku je tada moglo biti slabo volje za ono, što se je
proti Mletčanom kovalo , jerbo su Dubrovčani upravo u vrieme budimskih
zaključaka osobitim načinom pokazali svoje simpatije za Mletčane . Čuvši
najme Dubrovčani, da je mletačka brodnica otišla od Krfa, da se združi sa
španjolskom i papinskom, činili su tri dana crkvene procesije, moleć se Bogu,
da podieli pobjedu Mletčanom, " o kojih visi i njihova sreća “ .8) Ali pri svem
tom bijahu mletački poglavari po dalmatinskih gradovih jako zabrinuti zbog
glasova, koji su jim dolazili iz Ugarske, i to tim više , buduć da nisu imali
u rukah sredstva, potrebitih za obranu zemlje u slučaju nužde . ") Skoro se
medjutim pokaza, da su se ljuto varali, koji su držali, da će se i zbilja što
odvažna učiniti glede Dalmacije od Vladislavova dvora. Felixu Petan-
čiću, koji se je već bio uputio , da ide u Dubrovnik preko Zagreba i Senja,

1) Id . 23. Srpnja, ibid.

2 ) Mletski opat Ivan Gundulić izvješćujuć Mletčane o zgodah u Ugarskoj veli, da
je predloženo uzeti Dalmaciju i da ima biti kapitanom vojske il fiol dil Du-
cha Stefano “ . Sanudo VI. 357.
3) Pasqualigo , 25. Srpnja, kod Cicogne.
4) Sanudo VI. 351-54, 357 .
5) Id. VI. 352.
6) Id. VI. 355-6.
7) Pasqualigo , 25. Srpnja, kod Cicogne. Felix Dubrovčanin bijaše prijaš-
nje godine poslanikom Vladislavovim u Španiji, Ibid.
8) Sanudo VI. 356.
9) Sanudo VI. 357 , 359 .
536 Hrvati.

bude naloženo , da se stavi u Zagrebu ; ¹) a kada se je pročulo u Budimu, da

se radi o nekakovu naravnanju medju Maximilijanom i Mletčani, nesta na to-
liko ratobornoga duha i medju onimi, koji su na čas za boj revnovali, da je
mogao Bakač s velikim zadovoljstvom nad tim novim obratom stvari mle-
tačkoga poslanika uvjeravati, da se republika neima bojati za svoju Dalma-
ciju,') a oni kraljevi doglavnici, koji su i prije bili protivni ratu, zahtievahu
i opet od Pasqualiga, da izposluje od signorije nešto veće novčane pomoći,
pod koji će uvjet ona zatim postići ponovljenje prijašnjega prijateljskoga sa-
veza.³) Ako su takove misli vladale na dvoru Vladislava kralja glede od-
nošaja prama Mletčanom početkom Rujna, to će biti lahko pogoditi, kako je
ozbiljno uziman sa vez , što ga je Vladislav sklopio s Maximilijanom 1. Li-
stopada (u Kostnici) : u kojem se je najme kralj obvezao, da će udariti na
Dalmaciju, ako mu u to ime dade Maximilijan 1000 pješaka i 12 topova,
francuzki pako i španjolski kralj 24 bojna i 6 tovarnih brodova.4)
Ovo po prilici vrieme imenova Vladislav Ivana Zapolju erdeljskim
vojvodom : morda usljed posredovanja poljskoga kralja Sigismunda , ili pako
zato, da udalji od glavnoga grada čovjeka, koji je hlepio za priestoljem.5)
Što je u Ugarskoj dosele učinjeno glede odnošaja prama Mletčanom,
sve se imade pripisati, kao što smo već i vidjeli, poticanju s vana, naročito
od strane Francuzke i cara Maximilijana. Uvidjajući ovaj potonji, da nemože
dobiti iz svojih nasljednih zemalja i iz njemačke države toliko sila, da bi
mogao najprije svladati Mletčane, pak zatim pristupiti k izvadjanju svojih
daljih namjera u Italiji, sve se je više bacao u naručaj Ljudevitu XII . , svo-
jemu najvećemu takmacu, da u nestalnom i nesigurnom savezu š njim po-
stigne cilj svoj, neznajući u ostalom, da li će biti kadar svladati pogibeljnu
si prevagu svoga saveznika. Zaveden dakle željom, da jednom ugleda težko
očekivani uspjeh svojih napora, podje s Ljudevitom, premda je ovaj za tim
išao, da carsko dostojanstvo na se povuče a s papinskim da po svojoj volji
upravi. Pošto je Ljudevit dobio izjavu od svoga duhovničtva (na skup-
štini u Tours u 14. Rujna), da slobodno može udariti na crkvenu državu
i pošto je Maximilijan takodjer učinio neke korake, da predobije javno mnie-
nje za svoje namjere u crkvenih stvarih : obnove ta dva vladara svoje pri-
jašnje saveze (u Blois u 17. Studena), obvezavši se medjusobno iznova na
ono, što je bilo utanačeno u cambrayskom ugovoru. U taj ponovljeni savez
imao je stupiti i papa Julij i Ferdinand Aragonski ; nu Ferdinand izjavi, da
će samo onda pristupiti, ako se ništa nebude činilo proti crkvi, jer da je on
dužan kao vazal crkvu braniti. Tako dakle ostadoše u savezu samo dva

poglavita ugovornika, Ljudevit najme i Maximilijan, i to prisili Maximilijana,

Pasqualigo , 1. Rujna, kod Cicogne.

2) Id. ibid.
3) Id. 10. Srpnja, kod Cicogne.
Engel , Gesch. des ung. Reichs , III. sv. , 2. d. str. 148. Lanz o. c. 115.
5) Szalay III. 467 .
 M. Mesić. 537

te je morao potajno obećati svojemu savezniku , da će postupati proti papi

na svoj trošak svjetskimi i duhovnimi sredstvi preko crkvenoga sabora« , ako
se papa nepovrati k onomu , što je ugovoreno u Cambrayu. ') Shvaćajuć me-
djutim Maximilijan , što bi moralo sliediti, ako Ljudevitu podju za rukom sve
namjere, obazirao se je i na protivni savez , komu je dušom bio papa Julij ,
te se je tako kolebao na jednu i na drugu stranu počam od vremena spo-
menutoga ugovora u Bloisu s Ljudevitom XII . pa sve do vremena sv. lige
s papòm ; a najprije je o tom nastojao, da nebude morao sam postupati proti
papi, nego da to čine Francuzi : jerbo se je tako mogao uzdati, da će u do-
broj zgodi povući u svoj savez Englezku i Španiju, koje bi mu vlasti na po-
moć bile ne samo u mletačkom poslu nego takodjer i glede crkvene obnove ,
kako ju je on shvaćao .
Po tom dakle položaju stvari opet je boj nastavljen , u kojem stoje kao
glavni djelatelji na jednoj strani Ljudevit i Maximilijan , na drugoj pako papa
Julij i Mletčani. Mimoilazeć ostale od drugud poznate zgode , koje se odnose
na taj boj , nemogu propustiti da nepokažem, kako se je tražilo to vrieme
pomoći od Turaka i s jedne i s druge strane. Maximilijan bješe odpravio
na dvor sultanov već mjeseca Lipnja svojega poslanika, po kojem je dao iz-
viestiti portu, što je učinjeno proti Mletčanom , da tako ona uvidi, da bi bila
i po nju najbolja zgoda, da si prisvoji primorske zemlje Mletčana, koji su
toliko puta pokazali , da bi bili voljni pomoći , da se Turci iz Grčke u Aziju
protjeraju ; ) kašnje pako pozivaše on po svojem čovjeku bosanskoga san-
djaka Ferisbeja , da udari na Mletćane i da jim otme Kotor, Bar, Dulcinj
itd.³) Nu kao što nije Ferisbej pristao na njegovu ponudu , ) isto je tako
on zlo prošao i u Carigradu . Tu pokazaše sami Turci njegovo pismo tajniku
mletačkoga poslanika, te tako bješe on samo povodom, da su i Mletčani tim
silnije počeli raditi , da dobiju od Turaka toliko puta ) zahtievane pomoći .
Sada bješe poslan u Carigrad mletački poslanik, koji je imao uputiti portu ,
koja joj pogibelj grozi, ako neprijatelji mletački svoj cilj postignu , te ju je
tim imao skloniti , da dade Mletčanom u pomoć a za njihovu plaću 10.000
konjanika, koji bi morali odmah poći na bojište, da vojuju proti Maximilijanu
u Furlanskoj . ") Taj put neostade nastojanje Mletčana bez uspjeha, jerbo se
znade, da jim je turska vlada nešto vojske u pomoć poslala.7) Nu i prije
toga jim je dolazilo ponešto turskih podanika, koje je najimao stranom po-
znati nam Giorgi, stranom pako poznati vojvoda Ivaniš. Ali uza sve to šu-
rovanje s Turci, morala je mletačka Dalmacija mnogo trpiti s navaljivanja

1)Lanz o . c. 113.
2) Secreta 22. novemb. kod Romanina 252.
3) Viest iz Bosne od mjeseca Listopada kod Sanuda VI. 360 .
4) Ibid.
5) Secreta 24. maggio, 3. luglio kod Romanina 245. Glede naloga pako, što
su slani u tom poslu Giorgi-u u Bosnu v. Sanudo VI. 341 .
6) Secreta 6. dec. i 28. dec. kod Romanina 253 .
7) Romanin 253 .
538 Hrvati.

pomanjih turskih četa , ¹ ) dočim je ostala naša domovina neko kratko vrieme
na miru bila, od ono doba najme kako su Turci bili počeli raditi o produže-
nju primirja s kraljem Vladslavom.2) U Dalmaciji bi Turci češće plienili u
okolišu Trogira, Šibenika, Spljeta i Omiša , pod koji su potonji grad na svo-
jih barkah dolazili ; a od strane mletačke vlade ništa nije učinjeno , da se na
put stane tolikoj turskoj obiesti . Još najviše jada zadade Turkom tada na
tih stranah Kožulić, koji jih je jednom od Trogira odagnao, 3) zatim Poljiča-
nin knez Andrija Novaković, koji je u družbi s banovcem Grgurom 4) i uz
pomoć Omišana i Poljičana pod Omišem nadvladao i polovio Ivanišine Turke,
koji su se vraćali u svoju postojbinu, vodeć medju ostalim plienom i neko-
liko kršćanskih dječaka. ")

Medjutim se je na bojnom polju u Italiji napredovalo s velikim napo-

rom i s jedne i s druge strane . Papina vojska, kriepko podupirana od Mlet-
čana , djelovaše sa znatnim uspjehom (do početka g. 1511 ) ; nu pri svem tom
uvidjahu sve bolje papa i Mletčani , da neimaju tolike sile , da bi mogli
nadvladati toli silne neprijatelje i osloboditi Italiju kao što su željeli ; pa
buduć da su i Francuzi zadnje vrieme slabo napredovali osobito zbog ne-
sporazumljenja medju vodjami Chaumontom i Trivulzijem, a Maximilijan skoro
nikakove koristi nije mogao imati, jerbo mu je oskudievalo i novca i vojske:
zato se je činilo početkom godine 1511 , da će se neprijateljske moći izmi-
riti . To se je imalo učiniti na kongresu u Mantovi ; nu i opet se razbi
sve ugovaranje, jerbo se je s jedne strane preveć tražilo, a s druge premalo
davalo. ― Scieneć papa Julij II . , da je Maxilijanov punomoćnik samo zato
pokazivao kod ugovaranja prekomjernu opornost, što je mislio, da se može
osloniti na francuzkoga kralja , još se većma ogorči proti Ljudevitu XII., te
izdade napose zbog zaključaka Tourske skupštine glasovitu bulu : In coena
Domini , kojom je izobćio naročito neke osobe kao neprijatelje crkve , uklju-
čivši neizravno i Ljudevita zbog rečenih Tourskih zaključaka . Po tom dakle
vidimo, da ne samo nije nastupilo izravnanje medju neprijateljskimi strankami,
nego da je dapače zavladala još veća ogorčenost . U boju , koji je usljed
toga opet nastavljen , na svih su skoro stranah pobjedonosno napredovali ne-
prijatelji papini i mletački .

1) Sanudo VI. 347 , 351 , 355, 360 .

2) Id VI. 348-9 .
3) Id. VI. 351 .
4) Zgode, o kojih nam se kašnje pripovieda , dadu nagadjati, da je taj banovac
bio Kliski knez. Mjeseca Prosinca 1511 piše se najme Mletčanom iz Dalma-
cije, da je vojvoda Ivaniš na vjeri ubio Kliskoga bana iliti kueza, s kojim je
negda bio u neprijateljstvu a poslje se s njim izmirio, te ga pozvao jednom na
objed, gdje je izveo svoje grdno djelo. Nu kneževa smrt nije dugo ostala bez
osvete. Ivaniš bude najprije uhićen od nekoga rodjaka kneževa ; poslje ga pako
ubiju sami Poljičani, koji se i onako š njim nisu nikako slagali . (Sanudo
VI. 372-3.)
5) Sanudo VI. 360 .
 M. Mesić . 539

Buduć da je poznato bilo sv. otcu, da Maximilijan i Ljudevit XII. još

uviek pobudjuju kralja Vladislava , da pristupi u njihov savez , zato je o
tom radio, da sklone Vladislava i brata mu Sigismunda na boj na Turke,
da tako nebude neprilike Mletčanom barem od strane ugarskoga kralja. Nu
loša mu se nada pokazivaše na dvoru kralja Vladislava . Već mjeseca Ožujka
bješe do toga uspjelo dogovaranje medju vladom Vladislavovom s jedne
strane i Maxilijanom i Ljudevitom XII . s druge strane, da se je još samo
očekivala od Vladislava ratifikacija saveza, o kojem se je ugovaralo . Ta se
je pako stvar činila tim ozbiljnijom , što Mletčani nisu imali u Ugarskoj od-
lučna prijatelja do Tome Bakača, i što se je već znalo , da će biti o Gjur-
gjevu državni sabor, na kojem će biti rieči i o Dalmaciji.¹) U toj zemlji sa-
moj bijahu mletački činovnici vrlo zabrinuti, jer nisu imali sredstvâ za obranu
i jerbo jim se je sumnjivim činio Ivan Krbavski , od kojega bi se inače bili
imali nadati znatnoj podpori. ) Nu s druge se strane nudjaše Mletčanom
nova pomoć: ban Bot ugovaraše najme s njimi preko otočkoga biskupa
Andrića, da ga uzmu u svoju službu , zabacivši ponude, koje mu je isto doba
činio car Maximilijan.3) Druge su medjutim stvari Mletčanom pomogle. Ba-
kač je scienio, a š njim i oni , koji su bili u obće protivni svakomu boju, da
bi se sve dalo još liepo izravnati, ako samo Mletčani budu obećali veće go-
dišnje podpore.4) Nalazeći se tako kralj Vladislav medju protivnimi uplivi ,
nije se mogao odlučiti ni na jednu ni na drugu stranu ; jedno je samo pi-
tanje već sada riešio , i to načinom, koji je bio sasvim prema ćudi njegovoj
i stanju njegove države : slažuć se najme posve s nazori svoga brata Sigis-
munda, odluči ( 12. Travnja) proti želji pape Julija, da se neima u Turke di-
rati, nego da treba držati s njimi čim dulje primirje. ) To je učinio Vladi-
slav, premda mu je moralo biti poznato, da su Turci istom prije nekoliko
tjedana primirje prekršili i na njegovu zemlju udarili . Oni bjehu najme (ne-
kako mjeseca Ožujka) provalili na zemlju hrvatsku, te spališe predgrad sinj-
ski. ) To je i moglo biti povodom Botu , te je bio pripravan izmiriti se
s Mletčani, da zatim š njimi u slozi nekako uzmogne odbijati neprijatelja,
koji je svim jednako dodijavao . Nu u Ugarskoj se kolovodje zabavljahu dru-
gimi mislim, a Zapoljevci po imenu o tom nastojahu, kako da udadu sestru
Zapoljinu Barbaru za poljskoga kralja Sigismunda . ) Stališi ugarski pomi-

1) Pasqualigo 19. Ožujka iz Vratislave (kamo je sliedio kralja Vladislava, koji

je ondje boravio od 29. Siečnja 1511 ) , kod Cicogne.
2 ) Sanudo VI. 365 .
3) Id . VI. 366 .
4) Pasqualigo 1. c.
5) Sigismundi r. Polon. ad Vladisl. legatio kod Fesslera , die Ge-
schichte der Ung. V. 863 .
6) Sanudo VI. 366. Obično se govori ka g. 1511 još o porazu Hrvata na
Cervivici ; nu niti se vrieme točnije naznačuje, niti se kaže izvor, odakle je
viest o tom uzeta.
7) Istvánfi IV. 37 . Engel , Aktenmäss . Skizze der Unternehm. J. Zápolya's
kod Schediusa I. 162 .
540 Hrvati.

sliše na Turke istom onda, kada jim je doglašeno prigodom sabora o Gjur-
gjevu, da se je najmladji Bajazidov sin Selim po imenu proti otcu pobunio i
da tako kreće svoje vojske, da bi lahko mogao biti pogibeljan Erdelju i dru-
gim ugarskim zemljam. Tada učini Vladislav neke naredbe za sigurnost
svoje zemlje, ¹ ) koje se medjutim nisu morale niti izvesti, jerbo je doskora
prestala svaka pogibelj od strane Selimove, a Bajazid je sam brzo nakon
toga i bez dvojbe upravo zbog Selimove pobune tražio produženje primirja.
Ištuć medjutim sultan, da se primirje produlji , hotio je , da nebude pro-
tegnuto i na Mletčane ; nu mletački je poslanik tako vješto radio oko Vladi-
slava, da je turskomu poslaniku odgovoreno, da kralj neprivoljuje na primirje,
ako nebude unj uključena i mletačka republika . " ) Dok je jošte turski posla-
nik u Budimu boravio , provale Turci u Hrvatsku , pobiju se s našimi pod
Kninom i ulove vicebana ; 3) nu to nije moglo biti zaprekom dvoru kralja Vla-
dislava, da neprivoli nakon nekoliko vremena na primirje s Turci na
novih pet godina ! i to tako, da bude u to primirje uzeta i Poljska i mle-
tačka republika.4)
Medjutim je Ljudevit XII. dalje stupao putem, na koji bješe zašao već
u Tourskoj skupštini . Nekoliko se stožernika nadje, koji su se od pape od-
metuuli i pozvali crkveni sabor u Pisu na 1. Rujna . Maximilijan
odobravaše što je učinjeno , a Ljudevit XII. dade svoju zaštitu i tako se sastade
u skupštinu nekoliko crkvenih dostojanstvenika ; nu već poslje treće sjednice
moradoše se prenieti u Milan , jerbo se je medju pukom u Pisi nezadovolj-
stvo pokazivati počelo . Papa Julij II . pako , da preprieči u crkvi razkol i
da zadovolji potrebam kršćanstva, razpisa od svoje strane obći lateranski
crkveni sabor , koji je imao započeti 19. Travnja buduće godine . Medju
velikimi vlastmi bijahu prve Španija i Englezka, koje su zvale , da se pristane
uza taj sabor i da se mir učini ; ali Maximilijana i Ljudevita nemogaše na
to ništa skloniti , oni su dapače sada upravo svaki svojim načinom radili,
da postignu cilj svojih želja . Nu i na drugoj se je strani poslovalo, te je
sada osnovan sveti savez , u kojem se je imala Evropa oko pape združiti,
da se postignu sveobće svrhe kršćanstva , i ka kojem su pristupili ponajprije
(4. Listop.) Mletčani i Španija. Englezka je malo kašnje sa Španijom napose
savez učinila ; papa je ugovarao s Maximilijanom i Ljudevitom, a ujedno je
š njimi i boj nastavljen, u kojem su oni sada zlo prošli .
Maximilijan je i opet pozivao Vladislava u savez, obećavajući mu
francuzkih, pače i španjolskih brodova za osvojenje Dalmacije ; ali taj put
je odgovoreno od strane Vladislavova dvora, da se te godine nemože ništa
više učiniti, jerbo je već jesen nastupila, nu da će se drage volje nastaviti

1) Pray , Epist. Procer. I. 78. Katona XVIII. 616 .

2) Pasqualigo 1. Lipnja iz Budima, kod Cicogne.
3) Id. 5. Lipnja iz Budima, ibid. Tako se isto javlja Mletčanom iz Dalmacije s više
strana, da su Turci pobili neke Frankapane i da su uhitili kapitana" . Sa-
nudo VI. 369 .
4) Id. 6. Listopada iz Budima, ibid.
 M. Mesić. 541

dalje dogovaranje o savezu i da će se priprave činiti za boj.¹ ) Medjutim je

Maximilijan sada mogao imati tim manje nade, buduć da su Bakačevu poli-
tiku glede Mletaka podupirati počela i dva druga muža velika upliva , najme
pečujski biskup Satmáry i palatin Perényi. ")
Dočim je nastavljano od papine strane ugovaranje s Ljudevitom i Ma-
ximilijanom, radilo se je i o tom, da Vladislav bude od njih sasvim od-
trgnut , te da i sam pristane sa svojom državom uz crkveno jedinstvo i da
gleda umiriti i one, od kojih su smutnje dolazile. U to ime bude u Ugarsku
odpravljen kao papinski poslanik Trogiranin Ivan Stafileo , tada jošte au-
ditor rotae. Čuvši kralj Vladislav, da mu dolazi u zemlju poslanik papin-
skoga dvora, odpremi bosanskoga biskupa, da ga na medji primi i pozdravi ;
a tomu kraljevskomu izaslaniku pridruži se još Pasqualigo, da učini počast
poslaniku sv. otca u ime mletačke republike . Uza takova odlikovanja pri-
spije Stafileo u Budim dne 3. Prosinca. 3) Tu se je još prije njegova dolazka
govorilo i viećalo o pitanjih, koja su tada zanimala sav kršćanski sviet : o pi-
sanskom i lateranskom saboru , o neprijateljstvu medju francuzkim i njemač-
kim kraljem i glavom crkve itd ., te je već bilo i odlučeno medju najvažni-
jimi muževi, da će biti najprobitačnije, ako Bakač glavom ode u Rim , da se
tu potanko izviesti o stanju priepornih stvari, kako da zatim uzmogne država
poći onim putem, koji se bude pokazao najpravijim. Nu dočim su drugi od
njegova putovanja samo to očekivali, imaše on sam na misli još i druge na-
mjere . Buduć da je papa Julij od mjeseca Kolovoza težko bolovao, zato se
je na raznih stranah već mislilo o izboru budućega pape ; pak je i Bakač
gojio nadu, da bi njega mogla zapasti stolica sv. Petra. Zato je tražio pod-
poru mletačke republike, koja mu je bila toliko dužna za činjene joj usługe ;
zato je rado pošao u Rim, da ondje predobije za se glasove stožernik.â¹)
Toliko bješe učinjeno prije nego što je došao u Budim poslanik Stafileo ;
kada je pako on predao kralju papinski breve od 7. Kolovoza , u kojem je
kralj pozivan, da pruži pomoć proti francuzkomu kralju i da pošalje svoje
oratore i biskupe svoje države na obéi crkveni sabor u Rim, odgovorio mu
je kralj po naputku pečujskoga biskupa i svoga kancelara : da mu se čini, da
bi bilo uputno, da se crkveni sabor još na neko vrieme odgodi, bez dvojbe
zato, da se medjutim još pokuša izravnanje s onimi, koji su bili protivni tomu
saboru i papi, naročito pako s Maximilijanom , na koga se je biskup Satmáry
osobito obazirao ; glede sv . saveza pako , u koji je papa kralja pozivao , bješe
odgovoreno, da će kralj drage volje unj stupiti , te da će zato naložiti svo-
jemu poslaniku kod cara Maximilijana stojno -biogradskomu predstavniku Pe-
tru Berislaviću , da se uputi u Rim , da tu utanači uvjete i način pristupa,

1) Pasqualigo 8. Rujna iz Budima, kod Cicogne.

2) Id. 6. Listopada iz Budima, ibid.
3) Id. 6. Prosinca iz Budima, ibid.
4) Id. 6. Listop . iz Budima, ibid . Engel , Gesch. d . ung. Reichs III . 2. d . 149 str.;
samo što on grieši u vremenu, pak ima i drugih netočnosti , što se jednako i
kod drugih pisaca nalazi.
Književnik L, 4. 36
542 Hrvati.

imenito da ugovori, kakove bi se novčane pomoći imale davati ugarskomu

kralju.¹)
Zadovoljan takovim uspjehom svoga poslanstva odputi se Stafileo 19.
Prosinca u Poljsku, 2 ) kamo ga je vodio nalog , što ga je imao od pape Julija.
Boraveći on u Krakovu prisustvovaše u Veljači godine 1512 slavi vjenčanja
poljskoga kralja Sigismunda sa Barbarom, sestrom Ivana Zapolje . Zapoljini
pristaše polagahu veliku nadu u tu svadbu, očekujući pouzdano , da će Sigis-
mund po mogućnosti raditi za svoga šuru . I zbilja nalazimo već mjeseca
Travnja spomenute godine na Vladislavovu dvoru poljskoga poslanika Petra
Tomickoga , koji je imao Vladislava što više predobiti za Zapolju . To-
micki izviesti najprije kralja Vladislava u ime svoga gospodara medju inim
o tom, kako je iz Poljske odpravljen k caru Maximilijanu poslanik, koji ima
o tom nastojati , da cara izmiri s papom i s Mletčani. Maximilijan je najme
još i na početku g. 1512 stajao uza Ljudevita XII., koji je to vrieme u Ita-
liji silno napredovao, ali je tim ujedno i uzrokovao , te se je protivni savez
i širio i učvršćivao . Pošto je englezki kralj Henrik VIII. s Ferdinandom
Aragonskim ugovor sklopio za obranu lateranskoga crkv. sabora, tada poče i
Maximilijan ozbiljno o tom misliti, kako da se izravna s Mletčani. Na to ga
nagovaraše, kako već čusmo, i poljski dvor , a tako isto i papa po svojem
poslaniku Stafileju . S tim bijaše sporazuman i Vladislav ; samo što se je on
nadao, da Maximilijan neće učiniti mira s Mletčani, dok se neodreknu Dal-
macije. Sada medjutim niti nije sklopljen mir kakov, nego je samo učinjeno
(mjeseca Travnja) primirje na 10 mjeseci medju Mletčani i Maxi-
milija nom.³) Osim te jedne stvari, o kojoj se je javno govorilo i viećalo ,
bješe dan Tomickomu jošte tajni nalog, po kojem je imao tako raditi , da u
Vladislavu probudi sumnju proti Maximilijanu i onim muževom , koji su u
Ugarskoj poglavito njegove namjere zastupali, medju kojimi bijahu kao naj-
znatniji biskup i kancelar Satmári i nadvornik Perénji , usuprot pako da steče
podpuno Vladislavovo povjerenje bratu njegovu Sigismundu , Ivanu Zapolji i
njegovu bratu Jurju i njihovim prijateljem. U tu je svrhu predstavljano Vla-
dislavu , da Maxilijanovi sljedbenici već sada za tim idu , da on u odsuću sto-
žernika Bakača, koji je medjutim u Rim odputovao , Ugarskom upravlja kao
kraljevski namjestnik a nada kraljevom djecom da izvršuje tutorsku vlast,
što kada bi se dogodilo , država bi morala propadati, jerbo bi u Maxilijanovo
ime vladali muževi sebičnjaci, koji samo sebe vide i svoje sebične svrhe . Da
se pako na put stane daljim korakom te stranke, valjalo bi da se kralj sa-
svim osloni na Zapolju i na njegove prijatelje, te bi prema tomu imao na-
ročito izpražnjenu bansku čast podieliti Jurju Zapolji , a mjesto svoga kan-
celara imao bi povjeriti Grguru Frankapanu, koločkomu arcibiskupu , koji bi

1 ) Pasqualigo 6. i 17. Prosinca iz Budima, ibid.

2) Ibid.
3) Legatio a Sigis . r. Polon . ad Vladisl., priobé . Engel kod Schediusa
I. 163. Pasqualigo 21. Travnja iz Budima, kod Cicogne.
 M. Mesić. 543

se još k tomu mogao povisiti na ostrogonsko arcibiskupstvo , ako Bakač

ostane u Rimu. Vladislav je glede svega toga prijazno odgovorio svojemu
bratu, premda mu u ničem nije volje izpunio , kao što stranom barem nije
niti mogao učiniti. ')
Poljski je poslanik dakle rieč poveo medju inim i o banskoj časti . To
dostojanstvo bješe izpražnjeno smrću prijašnjih banova Andrije Bota i Marka
Horvata Mišljenovića . Za Bota znamo iz vjestno , da je umro početkom mje-
seca Rujna g. 1511 u Senju, 2 ) i da je pred smrt svoju učinio ovršiteljem
svoje oporuke kneza Ivana Krbavskoga , naloživši mu medju inim, da nepre-
dade kralju grada Senja, dok neizplati 16.000 duk. , što jih je dugovao Botu za
njegovu službu ; za Mišljenovića pako možemo samo nagadjati , da je takodjer
prestao živiti još g. 1511. Po smrti tih bana povjeri kralj Vladislav bansku
čast i ujedno senjsko kapitanstvo , saslušavši mnienje svoga državnoga vieća ,
komu je prisustvovao i Ivan Zapolja, nadvorniku ugarskomu Emeriku Pe-
rénju.³) Po mnienju Zapoljinih pristaša, koje izrazuje u jednom pismu ko-
ločki arcibiskup Grgur Frankapan ) i koje i mi moramo priznati temeljitim,
upravio je tako kralj Vladislav s banskom časti, da bude po želji kancelara
Satmára i njegovih prijatelja upliv i moć Ivana Zapolje paralizirana . Načel-
nik Zapolji protivne stranke imao je dobiti ugled i moć , kao što je bila nje-
gova ; a to se je postiglo, kada je Perénju dana čast bana Hrvatske i Slavo-
nije , u kojih je on kraljevinah mogao tim lašnje i veću moć razvijati, da
pokvari namjere Zapoljevaca , što su one bile u neposrednom susjedstvu Ma-
ximilijanovih pokrajina . Samo se pako sobom razumije, da po mnienju Za-
poljevca Frankapana Perénji i Satmári nisu svim tim tražili da služe toliko
Maximilijanu koliko sebi : valjalo je, da se samo Maximilijanu zajamči tutor-
stvo nad djecom Vladislavovom, a pravu bi vlast već oni u njegovo ime u
zemlji izvršivali.
Nakon primirja, što ga je Maximilijan s Mletčani sklopio , održaše nje-
govi negdašnji saveznici, Francuzi, još samo jednu pobjedu u Italiji , zatim se
pako stvari obratiše na korist sv. lige. Francuzi moradoše ostaviti Lombar-
diju ; njihov negdašnji saveznik vojvoda ferrarski učini pokoru ; Parma i Pia-
cenza pripadoše opet crkvenoj državi itd. Pošto je na taj način Italiji na
čas mir povraćen, otvori Julij II. 3. Svibnja u crkvi lateranskoj sv. Ivana
obći crkveni sabor , koji je tako dugo željno izgledan , jerbo se je od njega
očekivalo , da će uvesti potrebite poboljšice i da će pronaći načine , kako da
se pomogne svietu kršćanskomu proti sve više grozećoj sili izlama.
(Dalje će sliediti .)

1) Legatio a Sigis . r. Polon. kao gore, i Epistola Hungari ad Chri-

stoph. Schidlovicium , priobć. Engel kod Schediusa I. 288 .
2) Za njegovu se je smrt znalo na Krku već 8. Rujna. Sanudo VI. 370. Po
tom se može izpraviti neizvjestnost, koja se glede toga nalazi u raznih pisaca.
3) To nam veli sam kralj Vladislav u odgovoru, što ga je dao poljskomu posla-
niku Tomickomu. V. gori navedenu " Legatio a Sigis . r. Polon. " To je samo
dovoljno, da se oprovrgne mnienje onih, koji su uzimali , da je Vladislav ban-
sku čast sada već povjerio Petru Berislaviću, ili samu ili pako kao drugu Perénjevu
(Istvánfi , Krčelić , Vitezović) . 4 ) V. naved. Epist. Hungari.
 Ocjena starijih izvora

za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka.

Izpituje Dr. Fr. Rački.

II.

Domaći ljeto- i zgodopisi.

(Nadalje.)

4. Ljeto- i zgodopisi XIV. stoljeća .

a) Miha Madijev Barbazani, Spljećanin.

Toma arcidjakon Spljetski izpripovjedio je, kako vidismo , obširnije zgode

crkve Solinske i svoga zavičaja od god . 1200-1265 ; u kraće pako opisao je
prošlost Dalmacije , a navlaš njezine prvostolne crkve , do svoje dobe. Ovo
doba od prieko polovice stoljeća je doba burno , doba nutrnjega i vanjskoga
pokreta, doba borbe izmed municipalnih uzkih i državnih širjih nazora , izmed
gradjanstva i feudalne aristokracije.
Toma se u svojoj poviesti dotaknuo , gdje mu zgoda bijaše , ugarsko-
hrvatskih kraljeva , osobito Andrije II . i njegova sina Bele IV . (III . kao hr-
vatskoga kralja) . Za vladanja ovoga posljednjega , s koj :m sám obćaše, umro
je naš arcidjakon .
Poslje Tome neimamo ni jednoga domaćega pisca , koj bi nam bio za-
bilježio zgode za vladanja Belina sina i unuka : Stjepana IV. (III . ) i Ladislava
III. ( II .) ; domaća indi poviest od god . 1265-1290 t. j . 25 godina šuti mra-
morkome . Nu posljednja od ovih godina ubilježena je u ljetopisu Tomina
zemljaka Mihe Madijeva.
Ovaj ljetopis ima naslov : „ incipit historia edita per Micham
Madii de Barbazanis de Spaleto : de gestis romanorum im-
peratorum et summorum pontificum. Pars secundae partis
de a. d. MCCXC.
O piscu te historie " malo nam je poznato . On počima svoje bilježke
sa god. 1290, a svršuje sa god . 1330 ; buduć pako cielo dielce polazi od
jednoga pisca, imao je ovaj umrieti poslie god. 1330. Iskat ćemo mu tragove
u onodobnih spomenicih, u koliko su nam pri ruci.
 Dr. Fr. Rački. 545

Kao što već naslov djela svjedoči rodio se je Miha u Spljetu , te bijaše
sin Madija iz porodice B rbazanâ . Imena i našega pisca i njegova otca bijahu
u staro doba veoma obljubljubljena u dalmatinskih gradovih, ko što možemo
se uvjeriti iz starih listina ; pa kada bismo pazili samo na ova dva imena,
bismo se lasno prevarili istovjetujuć možebit dvie različite osobe , dva ime-
njaka. U isto doba moglo je biti u Spljetu više Mihâ ili Mihovila sinova
različitih Madija, koji nisu bili iz porodice Barbazana. ¹ ) Vidili smo , da se je
suputnik i suposlanik Tome arcidjakona , koj je god . 1239 uputio se u Jakin ,
zvao Miha , a bio je sin Madija iz Spljeta 2 ) Pa je li taj Miha zbilja jedna
osoba s našim ljetopiscem ? Bilo jih, ima jih i sada ³) koji tako misle . Nu po
mojem mnenju to su dvie različite osobe ; nije bo nikako vjerovatno , da bi
onaj isti muž ,koj je živio još god . 1330 , poslanikom bio god . 1239 , kada
mu imalo biti najmanje 25 godina. Nalazimo nadalje : da je god . 1256 bio
u Spljetu sudcem Micha Madii« 4) ; god. 1270 bio je opet sudcem » Micha
Madii , a s njim " Dobro Madii « 5) ; Dobrin indi i Mihin otac zvao se
pa odavle ipak nesliedi , da su Miha i Dobro imali biti braća.
je " Madius " ;
Nu moguće je , da taj Miha , koj bijaše god . 1256 i 1270 sudcem u Spljetu , je
ona ista osoba, koja god. 1239 bijaše izaslana sa arcidjakonom, da traži na-
čelnika gradskoga u Italiji. Svakako bijaše odlično i poslanstvo i sudijstvo, te
jedno i drugo predpolaže odlične osobe.
U povelji Petra nadbiskupa Spljetskoga od 4. Veljaće 1311 nalazimo
medj svjedoci Mihu „ Madii " i Mihu Brususka . 6 ) Opet u jednoj listini od
1. Prosinca 1328 , gdje se razpravlja parba hrvatskega bana Pavla, navadjaju
se sudci spljetski : » Philippus Duimi , Andreas Desse et Michoi Madii. " 7) Srav-
nimo li ove godine sa dobom, u kojoj „ Micha Madii " pisao je svoju „histo-
riju “ : mogli bismo nekom vjerovatnosti uztvrditi da je naš pisac jedna te
ista osoba sa onom u listinah od god . 1311 i 1328 ; da je on dakle obnašao
častnu službu gradskoga sudca u svojem rodnom mjestu.
Što nam se na dalje o Mihi pripovieda ) , je to jedino : da je on god.
1313 oženio plemenitu Trogirkinju iz porodice Cipikâ ; nemože se pako izvjestno
znati, što je Mihi bio Grgur de Madiis , koj u Listopadu god. 1314 iz Spljet-
skoga kanonika postade Hrvatskim biskupom. 9)
Uvažimo sada djelo , koje potomstvu sačuva ime toga Spljetskoga plemića

1) God. 1345. bio je poslanikom Zadarskim Nicolaus Madii Galleli " (Obsid. Jadri
lib. I , cap . 31 ) . Ovdje je „ Nikola “ ime , a 99 Galleli pridjevak. Nikola Galleli
bio je sin Madija Galleli- a.
) Hist. salorit. cap . XXXIII : "" Tunc elege. runt duos . Thomam archid. et
Micham filium Madii . 46
3) Valentinelli : Bibliografia della Dalmazia. pag. 135 .
4) Farlati : Illyr. sacr. III ., 279 .
5) Ibid. p . 283 .
6) Ibid. p. 302 .
7) Carrara : arch. capitol. num, CVIII . , p. 18 .
8) Carrara chiesa di Spalato : p . 63.
9) Hist. de gestis. rom. imp. cap . VI .
546 Ocjena starijih izvora.

" Historiju " Miha Madijeva izpisao je slavni Ivan Lučić vlastitom rukom
iz rukopisa , koj se čuvao kod Petra Cindrića , patricija Spljetskoga ; te je
svoj prepis ostavio biblioteci Vatikanskoj u često pomenutom kodeksu br.
7019. Ova historija " otiskana je zatiem u Lučićevu djelu „ de regno Dal-
matiae « god . 1666 , a kašnje u Schvandtnerovu : » scriptores rerum hungaricarum,
dalmaticarum etc. ( tom. III . , 636= 53 ) . Talijanski prievod ima u rukopisu naš
Ivan Kukuljević u svojoj bogatoj knjižnici.
Kako se iz nadpisa djela vidi : Mihina namjera bijaše bilježiti neke
čine suvremenih papa i rimskih careva . Ovo isto potvrdjuju nadpisi nekih
glava, u koje razdieli svoju „ historiju " ; dočim govori : cap . I. de papa Nicolao
IV. cap. II de papa Celestino V. cap. III. de papa Bonifacio VIII . cap. IV
de papa Benedicto XI . cap . V. de papa Clemente (V. ) cap . VI . de Henrico
(VII. ) imp . rom. cap . XI. de Ioanne papa XXII . cap. XX. de bello ducis Stiriae
et Bavariae propter imperium. Ali kako se iz sadržaja ovoga ljetopisa vidi ,
nebijaše mu glavna namjera bilježiti čine i djela suvremenih papa i careva,
već bilježiti zgode , koje su tada zanimale Spljet i Dalmaciju. Miha je tako
rekuć svoje domaće bilježke metnuo u kvier svjetske poviesti , koju su tada
činili i rukovodili pape i carevi rimsko- njemački ; a pored domaćih stvari
bilježio je zgode, koje dopirahu u Spljet iz apeninskoga i balkanskoga polu-
otoka . Mihu je zanimala ne samo borba Karla Martella i njegova sina za
ugarsko - hrvatski priestol (cap. III . V. ) , ne samo sudbina kneza Mladena bana
hrvatskoga i bosanskoga (VI., XVII - XIX. ) , ne samo zadjevica izmed grada
Spljeta i kneza Kliškoga Gjorgja, te izmed ovoga i Nelepića kneza Cetinskoga
(XXI. XXIII .) , ne samo odpor nekih hrvatskih plemića proti centralizaciji
ugarskoj , koju počeše uvadjati Anžuvinci (XXII . XXVIII. ) ; već su ga zani-
mali takodjer glasovi iz Srbije (XII . XVI . ) , te onodobne razmirice talijanske,
osobito Mletačke i Napuljske (VII . IX.—XI. XIV . XXIX .) , i razmirice nje-
mačke (VI. XX).
Kada čitam „, historiju " Mihe Madija , čini mi se , da imam pred očima
pisca , koj je u svoju spomenicu bilježio zanimivije po njegovu sudu suvre-
mene zgode, te upisivao glasove i viesti upravo onako, kako mu dopirabu do
ušiju . On je te zgode , glasove i viesti podielio u neke glave , a stavio jim
nadpise tako rekav bombastične , koji u čitaocu probudjuju mnogo veća oče-
kivanja, nego li bi po sadržaju glava vlastni bili . S toga se zbilo , da u jednoj
te istoj glavi pripoviedaju se stvari , koje nisu u nikakovu uzročnom savezu.
Tako n. p . gl. VI . nosi nadpis : „ de Henrico Imperatore " ; u njoj pako pri-
povieda se da je Hinko VII . izabran bio za cara ( 1308) , u Milanu dao se
kruniti , sve gradove Lombardije prisilio na vjernost , da se za cara kruniti
u Rimu , odanle pošo u Perugiu i Firenzu , te na putu iz Pise u Rim pre-
minuo. U sredini te pripoviesti pisac upliće : kako se je Zadar odvrgo od
Mletaka i predao Pavlu banu hrvatskomu i bosanskomu , kako su uslied toga
Mljetčani obsjeli Zadar, keko je napokon posredovanjem Pavlova sina Mladena
mir utanačen izmed Zadra i republike. Isto tako gl. XII. nosi nadpis : „ de
Stephano filio regis Uroscii " ; te bi čovjek odanle izčekivao bog zna kakove
 Dr. Fr. Rački . 547

ne viesti o Stjepanu Urošu III . Dečanskom (1321-36) , kada al tamo Miha pripovieda :
da je kralj Stjepan Uroš II. Milutin ( 1275-1321 ) svoga naravskoga sina Stje-
pana dao osliepiti, te „in partibus Romaniae" zatvoriti (god . 1307. ) , da je
isti Uroš dao takodjer zatvoriti svoga bratića Vladislava. Mjesto srbskih
stvari u toj glavi Miha pripovieda o talijanskih i o smrti kneza krčkoga
Dujma.
U cieloj dakle „ historiji « Mihe Madija neima glavne misli , koja bi se
poput niti vukla po djelu ; neima uredjena i izpredena sastava ; neima jasno
izražene svrhe ; o pragmatizmu nemože biti da kako ni govora. U prošlost
nije se dalo Spljetskomu fragmentisti zaroniti. U jedincatoj gl . XV. napisao
je on nješto „ de orgine civium civitatis Spaleti " ; ali tudier pokazao se je
nevještim u prošlosti svoga zavičaja, koga stavlja u doticaj tja s trojanskim
ratom !
Iz ovih crtica o historiji Mihinoj mogo bi se čitav sud sastaviti o
njezinoj vriednosti. Carrara piše o Mihi :) " Scrisse poca cosa e indigesta ;
ne storia , ne memorie, ne cronaca ; barbari le forme e il con cepimento . È
però benemerito. " Učeni Matija Bel ovako sudi o tom djelcu : " ) scrip-
tum oppido levidense , sive rerum apparatum existimes . . . sive orationis
habitum . Neque tamen operam lusisse existimandus est Lucius, quando aucto-
rem inter scriptores suos adscivit. Nam si cui volupe fuerit pleniorem paulo
Croatiae et Dalmatiae historiam condere, utetur is hac Madii opella
eo fructuosius , quo est priscarum earum rerum , quas pro-
sequitur , adparatus difficilioris indaginis , idemque parce
niiuum obvius. "
I doisto , u koliko je djelce svojim oblikom nesavršeno , te se stoga
nemože uvrstititi ni medj spomenice, ni medj ljetopise, u koliko je ono i sadr-
žajem jalovo, pazljivu povjestniku našemu neće biti bez koristi ; a primit će
ga tim radje u ruke , čim je znamenitija u hrvatskoj poviesti ona doba , na
koju protežu se biljeżke Mihine i čim su redji spomenici suvremeni . Bilježke
naime Mihine, kako vidismo počimaju god. 1290, a dospievaju sa god. 1330 ;
obsižu dakle dobu od 40 godina . "Eodem tempore ( 1290) - piše Miha u
početku -rex Vladislaus Ungar. a Cumanis occiditur , et An-
dreas de Moresinis de Venetiis per matrem in regeru
Ungariae coronatur. " Smrt Vladislava IV. , neostavivšega potomka ,
digla je na noge sve one , koji mišljahu imati kakovo pravo na izpražnjeni
priestol ugarski , a ovi tražahu i najdoše si privrženika medj velikaši . Tim
nastadoše stranke , i medj njimi borbe , koje budu žešće kada se u poslove
ugarske umieša rimska stolica . Andrija III., sin vojvode Stjepana a unuk
kralja Andrije II. , kao pravi Arpadovac, pohiti u Ugarsku te 18 dana poslje
smrti Vladislava t. j . dne 28. Srpnja 1290 dade , se vjenčati krunom sv. Stje-
pana ; dočim Rudolf Habsburžki smatrajući Ugarsku za leno carstva podieli

1) Chiesa di Spalato p . 63.

2) Script. rer. hung. III . p. XXXII.
548 Ocjena starijih izvora.

ju dne 31. Kolovoza r. g. svomu sinu Albrechtu, vojvodi austrijskomu . S druge

strane rimska curia smatrajuć Ugarsku za nadarbinu sv. Petra naumila je
podieliti ju Napuljskim Anžovincem, u kojih je i onako tekla tanka krv Ar-
padova po sestri Vladislavovoj Mariji . Još veći metež nasta smrću Andrije III .
(1301 ) . Povjestniku će indi svaka iskrica dobro doći , da mu koliko toliko
pomogne razabrati stranke , upoznati se sa mogućnijimi faktori one dobe i
ocieniti njihove kadšto tajne namjere i sakrivene težnje ; da mu na svjetlo
iznese ona kretala, pomoćju kojih Karlo Roberto učvrsti se najprije u Hrvat-
skoj a zatim u Ugarskoj ; naša bo domovina upravljala je u ono vrieme sud-
binom krune sv. Stjepana .
Za sve to naći će povjestnik kakvo takvo svjetlo u kratkih bilježkah
Mihe Madija (cap . III . V. ) , koje popunjene sa onodobnimi listinami predstavit
će prilično vjernu sliku prošlosti hrvatske u prvoj polovici XIV. vieka . Ovdje
valja primietiti , da je Miha u malo kašnje nastalih razmiricah izmed kneza
Mladena i Karla Roberta sasvim pristajao uz svoga kralja, te se u obće vidi
iz njegovih bilježaka, da je cielom dušom prijanjao uz stranku hrvatsko - ugarsku.
On se je proti stranci velikaša hrvatskih , koji nezadovoljni s kraljem dogo-
vorahu se proti njemu sa Mletčani i gradjani dalmatinskimi do ove bomba-
stične rječitosti uzpalio , razžestio i uznio : quare non considerastis potentiam
regalem vestri d. regis naturalis , quam ipse habet in regno Uugariae et
Poloniae ? nesciebatis , quod ipse potens est in curia romana et fecit velle
suum de ipsa , potens est in regno Franciae , Siciliae et Apuliae , et respon-
dent sibi ad ipsius mandata duces Austriae et Stiriae et rex Bohemiae
. . ubi ergo est sensus vester et memoria , quod in uno ictu posset vos et
omnes vestros consultores, et in brevi fiet deflictio vestra propter infidelitatem
vestram, quam videbitis cito in partibus Chroatiae et Dalmatiae. Veniet igitur
66
Leo rugiens 1) Jednakom žestinom oborio se je Miha na kneza
Mladena . 2)
Mi bi da kako sada mnogo zadovoljniji bili, da nam je Miha u svojoj
"historiji " mjesto takovih deklamacija potanje opisao onodobno stanje , dr-
žavno i crkveno , Dalmacije i Hrvatske ; pa da ga i nije opisao po načelih
sadanje historiografije no poput boljih suvremenih si ljetopisaca.
Ovomu Spljetskomu piscu suvremenik je

b) Ivan arcidjakon Gorički.

Kada i gdje se je Ivan rodio, nije nam izvjestno poznato. Nu promo-
trimo li, da je on u Kosnici 3 ) imao baštinske zemlje, da je dobro znao hr-
vatski , kako se vidi iz mnogih hrvatskih glosa u njegovu djelu , da je već
god. 1334. bio kanonikom zagrehačkim : to možemo zaključiti , da je Ivan bio
Hrvat i da se je rodio negdje koncem XIII. vieka, valjda za vladanja Andrije
III. , ako ne još prije i to po svoj prilici u Kosni ili bar blizu nje u Banskoj

¹) Cap. XXII .
2) Cap. XXIII .
3) Kosnica bit će današnja Kosna u župi Gvozdanskoj i II. bauskoj pukovniji .
 Dr. Fr. Rački . 549

krajini. Od roda Ivanova poznat je samo njegov brat Kuzma i dva bratića :
Antun sin Kuzmin i Petar, od kojih Kuzma bijaše suposjednik dobarca Struge ¹)
U listinah zatekosmo već Ivana u časti kanonika Zagrebačkoga i arci-
djakona Goričkoga . Kanonike, te od ovih arcidjakone imenovao je tada sam
biskup . Arcidjakon Gorički zauzimao je osmo mjesto u kaptolu , a četvrto
izmed deset arcidjakona ; u koru sjedio je na lievoj strani četvrti uz arci-
djakona Dubičkoga . On je crkvene parbe sudio u svom arcidjakonatu , te od njegove
presude moglo se prizivati na biskupa . Dužnost mu bijaše pohadjati i obi-
laziti župe svoga arcidjakonata ; ovdje izpitati stanje svećenstva i njegovo
ponašanje ; u kratko : „ arcidjakon po riečih samoga Ivana - imao je
iztraživati sve , štogod u njegovu arcidjakonatu čine bilo svećenici bilo svje-
tovnjaci ili tko mu drago proti zakonom božjim i crkvenim naredbam , te
izpraviti sve što sam mogaše, ostalo pako prijaviti biskupu. "
U to ime dobivao je arcidjakon od svih župnika svoga arcidjakonata svake
godine oko blagdana sv. Martina izp . i bisk. ( 11. Studen.) „, cathedraticum <<
t. j . 50 banskih dinara („ denarios bonos banales quinquaginta “) , ili 600
„ bagatina " . Dobivao je nadalje od svakoga župnika oko uzkrsa jednoga
janjca u vriednosti od 12 dinara . Isto tako četvrti dio od svih stvari pod-
vrženih desetini. U ostalom Gorički arcidjakon imao je u svom arcidjakonatu
namjestnika (vikara) , koj u ime to dobivao je dva dinara od svakoga župnika ,
kada je pobirao cathedraticum " , od onih pako 12 dinara za prikazana
janjeta bijahu njemu takodjer dva .
Ove je povlasti imao Ivan kano arcidjakon Gorički i ove je dohodke
primao iz svoga arcidjakonata .
Gorički arcidjakonat nosio je ime od planine 99 Gorice " onkraj Kupe, gdje
bijaše župa sv . Martina , te po opisu sastavljenu od samoga Ivana 2 ) imao je
tri kotara. U prvom od ovih t . j . Goričkom u smislu užem bile su župe :
Steničnjak (sada u I. Banskoj pukovniji) , Hutina (Utina u Skaka-
vačkoj župi pukov . Banskoj) , Gradec (po svoj prilici sadanji Gradec
na Kupi naprama Lasinji) , Ostrožin (u I. Banskoj pukov. ) „ Tuca “
(Vuka ?) , Strelčan , Zlata , Perna (u I. Banskoj pukov.) , Hre-
stina (sada Hrastovica ?) Gaj , Kladuša (sada u turskoj Hrvatskoj ) ,
Jablanovica , Cetin , sv . Mirko pod Cetinom , Klokoč (u Slunjskoj
pukov. ) , Kosovići , Hrestno , Gnojnica , sv. Vid kod Klokoča ,
Lodihović , Stojmerić , Smrčković , Gorica , Hrapavci , Žrade ,
Koranica , Trebna ( sada "Trebinja u Slunjskoj pukov . ) , sv . Križ u Gorici,
sv. Martin u Gorici, Kolečani , Lonka (лк ) , Otok i Graberje . Odavle
vidi se, da je ovaj kotar bio u sadanjoj Banskoj i Slunjskoj krajini, te obližnjoj
Bosni.
U drugom kotaru arcidjakonata Goričkoga t. j . u Podgorju i Medju-
riečju bijahu župe : Jastrebarsko , „ Guoriena “ , „ Brokonova “ , Pre-

1) Struga je danas u istoj banskoj regimenti , a župi Divuši , nedaleko od Gvoz-

danskoga i Kosne.
2) Statuta MSC. P. III, c. 8.
550 Ocjena sarijih izvora.

lepi (sada Prilipje u Plešivičkoj župi ) , Volavje , Biskupec (sada Petro-

vina od crkve sv. Petra) , Pribić , Krasić , Ješko , župa sv. Vida
„circa castrum " (možebit Hrašća selo u Slavetićkoj župi, gdje je i sada cr-
kvica sv . Vida) , Ribnik , Zavrha , Dobra , Bosiljevo , Gradec , Ro-
dobna , Tolići , Mlaka , Brodari , Jeskovo i Šipek.
Napokon u trećem kotaru t. j . Metličkom i Žumberačkom : Vivodina ,
Žumberak ( „ ecclesia s . Crucis de Sihembergh " ), Metlika , sv . Martin
kod Metlike, Črnomalj (,, ecclesia s. Petri de Chernomel « ) , Semić i Vinica.
Sada su ove župe osim dviju prvih u Kranskoj .
Arcidjakonat dakle Gorički protezao se je od Jastrebarsko ga na zapad
preko Okića i Žumberka u Kranjsku , od koje spadala je Metlička pokrajina
na njega ; odanle išao je preko Kupe na Bosiljevo u Slunjsku regimentu k
Cetinu , zategao u tursku Hrvatsku , te zauzimao veći dio sadašnje Banske
krajine . Od ovoga arcidjakonata i od biskupije zagrebačke odpade Metlički
kraj na Kranjsku , dio Slunjskoga regimenta na Modruško - Senjsku biskupiju,
a Kladuša i okolica na Bosnu . Vjerna slika države Hrvatske !
Pošto smo tako opisali obseg djelokruga Ivana Goričkoga arcidjakona,
možemo preći na njegovo djelovanje u koliko nam je poznato.
Sudeć po spomenicih , koji spominju arcidjakona , Ivan bijaše jedan od
najumnijih , najvještijih i najrevnijih članova kaptola Zagrebačkoga . Ova nje-
gova svojstva priznavao je sam kaptol , dočim ga je u svih važnijih poslovih
upotrebljavao kano svoga zastupnika, punomoćnika i poslovodju. Nastade po-
potreba, da se sastave pravila za kaptol na temelju starijih zakona i propisa,
da se u jedno sakupe i poveljami podkriepe prava kaptola , da se darovni-
cami i listinami pravovaljano obezbiedi i učvrsti posjed kaptola, pa taj veoma
važan posao izvede Ivan. U oči sv. Lovre mučenika 9. Kolovoza 1334 pro-
glašena su u kaptolu statuta, koja sakupi i sastavi arcidjakon Gorički.
Kaptol zagrebački nije se slučajno odvažio , da baš u ono doba sastavi
i proglasi zbornik " svojih zakona i povlasti. Uslied meteža, zavladavšega
u Ugarskoj i Hrvatskoj poslje smrti Andrije III. , uslied medjusobne borbe
i pretendenta krune i njihovih pristaša posjed postade nesigurnim, toli stranke
koli pojedinci otimahu si imanja . U najvećoj pako opasnosti bijahu crkvena
imanja . Koliko je crkva Zagrebačka u tom obziru stradala dade se razabrati
iz pisma pape Ivana XXII . od 28. Prosinca 1326 na nadbiskupa Soligradskoga
i biskupe Pečuhskoga i Vesprimskoga ¹ ) gdje se kaže , da se je Ladislav
biskup Zagrebački pritužio , da su velikaši , vlastela , plemići i gradjani osobito
zagrebački osvojili „ gradove , sela , kuće , zemlje " itd. spadajuće na svojinu
biskupsku .

U takovu stanju imao je kaptol zagrebački mnogo protivnika , koji su

zadirkivali u njegova prava i imetak, te je imao prama tomu dosta okapanja.
Ja ću ovdje navesti samo one razpre, s kojimi je skopčano ime našega Ivana.

¹ ) Theiner : Monum. Hung. I, 509 .

 Dr. Fr. Rački. 551

Vidismo nešto više , da je Metlički kotar spadao na arcidjakonat Go-

rički i po tom na biskupiju Zagrebačku , te da je on tim bio vezan davati
desetine i četvrtine kako svaki ini kotar ; isto tako pokoriti se svomu arci-
djakonu . Tako je i bivalo sve do pomenute razvratne dobe, ¹ ) kojom su se
križari Črnomaljski u Metličkoj pokrajini poslužili , te sami počeli pobirati
desetine pripadajuće od strane kaptolu Zagrebačkomu . Proti ovoj očitoj kri-
vici pritužio se je kaptol papi Benediktu XII . , poslavši ( 1338 ) u Avinjon
Jakova štioca kaptola i namjestnika (vikara) biskupa Ladislava sa Ivanom
arcidjakonom goričkim . 2 ) Poslanstvo urodilo je dobrim plodom ; jer
je papa pismom od 4. Ožujka 1339 opunovlastio Ivana opata Topličkoga reda
Cistercitskoga , da čini zagrebačkoj crkvi povratiti sve , što pronadje , da joj
bijaše protuzakonito oduzeto. Opat Ivan sa Ladislavom priorom dominikan-
skim samostana sv. Nikole u Zagrebu pozvao je stranke na osminu male
gospoje 1339 ; ali buduć nedojde ni Hinko praeceptor križara Črnomaljskih
niti ikoji od ovih, odgodi rok na osminu poslje sviju Svetaca . Toga dana
bijaše držan sud u Zagrebu u cistercitskom samostanu sv. Marije. Ivan Go-
rički dojde kano punomoćnik kaptola, te zahtievaše, da se prisile križari Črno-
maljski odustati od desetina " kotara Metličkoga " (provinciae Metlicae ) , buduć
da one po starih ustanovah i odredbah " spadaju na kaptol Zagrebački.
Pošto Hinko na tu tužbu nije umeo ništa odgovoriti , odgodjen je opet rok
na osminu sv . Ivana krstitelja (2. Srpnja) 1340. Nedošavšemu Hinku na taj
rok u Zagreb , opat Ivan pravdu dosudi kaptolu Zagrebačkomu ( 7. Srpnja) i
sve spise podnese papi Klementu VI. Rimska stolica dosudu tu potvrdi te
naloži opatu Ivanu i prioru Ladislavu da ju ovrše ; što takodjer učiniše u
samoj Metlici.
Za Črnomaljskimi križari povedoše se takodjer župnici u Vivodini, u
Črnomlju , u Semiću (Kranjskoj ) , u Sihestajnu , u Vinici , u Jastrebarskom , u
Volavju , u Ozlju , u Ribniku i u Žumberku ; pa kada na treći poziv puno.
moćnika apostolskih nedojdoše bijahu izobćeni , a odsuda potvrdjena pismom
pape Klementa od 1. Prosinca 1345. „ Buduć pako rieči su samoga pisca
svećenstvo i puk u Metliki bio je tako tvrdokoran i tako prezirao vlast
crkvenu, da je ta odsuda ostala bez uspjeha, za to je Ivan arcidjakon Gorički
obratio se na kardinala Guidona, " te od njega izposlovao pismo na svećen-
stvo u Ugarskoj i Hrvatskoj od 25. Ožujka 1850 , u kom se oglasuje izob-
ćenje pomenutih župnika i nalaže , da tu kaznu objave puku u crkvi . Izob-
ćenje bijaše oglašeno u župnoj crkvi sv . Marka u Zagrebu „ pred mnogo-
brojnim pukom " nedjelju prije blagdana sv . Marije Magd . ( 22. Jul . ) 1350 .
Ovako su povriedjena bila prava Ivana arcidjakona i kaptola Zagre-
bačkoga u zapadnom dielu goričkoga arcidjakonata. Zbog istih prava imao
se Ivan takodjer boriti na drugom kraju arcidjakonata . Rado naime biskup

¹ ) , Tempore manifestarum guerarum in regno Hungariae. “

2 ) Ciclu ovu parbu opisuje sam Ivan : Statuta : P. I, c . 56. Cf. Kerčelić : Hist . eccl.
zagr. p. 26 sq.
552 Ocjene starijih izvora .

Krbavski tužio je Nikoli „ banu ciele Slavonije i Hrvatske, " da kaptol Zagre-
bački i Ivan arcidjakon Gorički pobiraju desetine u župi Kladuši i Gradcu ,
za tim u selih : Cesti , Primišlju , Mostu , Hebetki i Mostišću, dočim pravom
pripadaju biskupu Krbavskomu. Ban Nikola obustaviv pobiranje desetina , dok
se stvar nerazvidi , pozove obe stranke na sud oko sv. Stjepana kralja 1348.
Nu biskup Rado nedojde, Ivan pako Gorički dokaza , da desetine gore nave-
denih župa i sela idu po pravu kaptolu Zagrebačkomu ; na što jih ban svojom
vlasti dosudi kaptolu koncem Kolovoza r. g. Ivan Gorički uslied ove dosude
steče opet pravo na desetine u Kladuši ; ali u ostalih pomenutih selih biskup .
Krbavski poče jih pobirati poduprt „ vremenitom moćju Bartula kneza Mo-
druškoga . "
Ivan arcidjakon nije prestao biti i nadalje braniteljem crkvenoga imetka,
Kaptol Zagrebački, da učini kraj svim prepirkam, koje bi mogle nastati zbog
neuredjenih medja na svojih imanjih , izprosio je od kralja Ljudevita , da bi
opunovlastio kaptol Požežki sv . Petra i svoga čovjeka Konrada Ivankovića
označiti takove preporne medje. Kaptol Požežki putem svoga člana Ivana s
rečenim Konradom označio je medj ostalim i medje posjeda Prevlake . Kada
je kralj Ljudevit god . 1345. glavom došo u Zagreb, tudjer mu je Ivan arci-
djakon gorički list kaptola Požežkoga izdat na blagdan sv . Trojice podneo
na potvrdjenje, a kralj ga zbilja na samo Duhovo potvrdi . 1)
Kada je kaptol Zagrebački god. 1347. Pavlinom u Remetah poklonio
neke zemlje uz njihovu crkvu b . d . M. povjerio je opet medj ostalimi Ivanu
arcidjakonu , da ustanovi medje ovim zemljam ; u to ime izdato je pismo u
oči narodjenja sv. Ivana Krst. t. j . 23. Lipnja r. g. 2 ) U njekih listinah nala-
zimo Ivana arcidjakona Goričkoga sliedećih godina do 1353. Tako u listini
odmah poslje naviešćenja bl. d . M. (25. Ožujka) 1349., kojom je Ivan svoj
posjed, štono mu ga dade kaptol, u Prevlaki, Otoku i Kosnici za 20 maraka
prodao knezu Ivanu Ivanoviću ( „ Filio Ivan “ ) a unuku Jaroslava ; druga listina
od god . 1350. o Uskrsu svjedoči , da je bio Ivan punomoćnikom kaptola u raz-
mirici proti Mikcu Kolomanovu sinu ; u listini od 18. Listopada 1353 napo-
minje ban Nikola, da na molbu Ivana izdaje prepis povelje kralja Ljudevita
od god. 1345. o kaptolskoj zemlji Prevlaki. ³)
U Zagrebu još je spomenik, koj nas sjeća na Ivana Goričkoga. On je naime
na svoje troškove sazidao crkvu sv. Ivana krst. u novoj Vesi ; a kaptol Za-
grebački darovnicom od 9. Kolovoza 1347. prikaza joj zemlju od potoka Cir-
kvenščaka prama zapadu do zemlje biskupske u vlaškoj ulici ( „ ad vicum
latinorum " ) uz pravo desetinsko njezinu župniku na ukupnom zemljištu nove
Vesi. " Na molbu istoga Ivana podieli biskup Jakov 6. Prosinca r. g, svećeniku
ravnatelju ove crkve naslov i prava ostalih župnika ; a biskup Nikola pismom

1) Statuta capit. P. IV. 1. Cf. Marcelović : Synopsis diplomatum ad h. a. Rkpis.

u nadbiskupskoj knjižnici i kod Ivana Kukuljevića .
2) Marcelović ibid . ad h. a. Kerčelić : hist. eccl . Zagr. p . 128 .
3) Marcelović ad a. 1349. 1350. 1353 .
 Dr. Fr. Rački. 553

od 17. Svibnja 1351 uvrsti prvoga župnika ove crkve imenom Blaža medj
svoje dvorske kapelane i proteže ovu čast n njegove nasljednike . ¹)
Poslje god. 1354. nenalazimo više spomena Ivanu arcidjakonu ; sva je
prilika, da je malo kašnje umro . 2)
Iz njegova života neimamo uspomena osobite važnosti. Nalazimo ga s
veće strane kano punomoćnika kaptola Zagrebačkoga to kod pape , to kod
bana , to kod sukromnjakâ ; svagdje u borbi za prava ovoga prečastnoga
zbora, komu je Ivan bezdvojbeno najvećim uresom bio. U ostalom oprostit će
mi štioc, što navodeć sve viesti, koje mogoh o Ivanu naći , ma koliko sitne bile,
htjedoh mu podpuni životopis nacrtati tim više, buduć do sada neima skoro
nikakova ; pa i ove viesti kakove takove zanimaju pisca , koj se želi upoznati
s književnim radom Ivana Goričkoga.
Taj književni rad dojde do nas u djelu , koje se (u koliko mi poznato)
sačuva u dviju rukopisih , od kojih jedan je sada u arkivu kaptola zagre-
bačkoga, drugi u bogatoj zbirci Ivana Kukuljevića, koj mi ga svojom pozna-
tom pripravnošću za ovu razpravu dobrovoljno ustupi . Prvi rukopis bio je
već za Krčelića „duobus catenis in interiori sacrario acclavatus " 3) te je ostao
u ovom stanju do pred nekoliko godina , kada na jedan put izčezne , te se
jedva ove godine najde. Pisan je na kviercu u 93 lista , jamačno XIV
vieka. Kukuljevićev rukopis je kašnje dobe , te imade na kraju dodate dvie
listine biskupa Ozvalda „ privilegium super testamentis et domorum disposi-
tionibus canonicorum" od 20. Kolovoza 1476, za tim privilegium super missa :
os iusti " od 8. Travnja 1505. U njem su na dalje neke česti u početku i
sredini izpuštene .
Ja sam već nešto više to djelo Ivanonovo u kratko napomenuo , te ga
jednom riečju „ zbornikom " prozvao, zbornikom naime pravâ i povlastica kaptola
Zagrebačkoga . Isto djelo počima ovako : „ Dei nomine inuocato , ad laudem
eius et domini nostri Jesu Christi matrisque ipsius virginis gloriose et tocius
celestis curie. Quedam utilia et memoria digna pro statu capituli Zagrabiensis
ecclesie tam in registrandis iuribus reditibus et prouen-
tibus ipsius capituli ac etiam aliis incidenter quoque in
statutis editis ab olim in sensu ut plurimum et nunc ad litteram per
ordinem subsequenter, que quicunque de corpore ipsius capituli uoluerit cum
effectu memoriter retinere, suoque loco et tempore ordinate patefacere, inuenie-
tur inter eos quos regit ratio concordie seminacio et status ipsius ecclesie pro suo
modulo fid lissimus conseruator. Scripta autem et colecta sunt in
unum que cernuntur anno dom. incarnationis millesimo
CCCXXXIV et puplicata in uigilia beati Laurencii martyris
eodem anno. Quamvis post hec sint quedam adita et de nouo

1 ) Ker čelić : Notit. praelim. pag. 413 .

2 ) Kerčelić : hist. eccl. Zagr. p . 134 piše : „ Joannes de Gverče a. 1352. mortuus «<
sto nemože biti , buduć ga ban Nikola u navedenoj listini god . 1353 živa na-
pominje, i u uvodu historičkom napominje se god . 1354.
3) Ibid. p . 20.
554 Ocjene starijih izvora.

conscripta s pb . . . um . . ex datis singulorum plenius.

apparebit. "
Ovakov zbornik poznat je u staro doba pod imenom „ montaneum"
ili „ montanum " t. j . u jednu knjigu spisana zbirka propisa , prava , povelja,
povlastica itd . koje crkve ili crkvena zbora. U ostalom „ montaneum « može,
biti i bez statuta " , te sadržavati same listine i povelje , na kojih crkva ili
zbor osniva svoj posjed i svoja prava. Takova su zbirka „ registra privi-
legiorum abbatiae b. M. V. de Toplica ord . Cisterc . " u pozdnijem
prepisu u nadbiskupskom arkivu u Zagrebu . Činila su se 39 montanea “ za to,
da ako propadnu izvorne listine sačuvaju se u vjerodostojnih prepisih.
Jezgra Ivanova djela jesu statuta kaptolska . Diele se pako u četiri
česti, a svaka od ovih u glave. Prva čest sadržava „ iura , redditus et
prouentus " cieloga kaptola kano tiela i zbora i ima 66 glava ; druga
čest prava i dohodke pojedinih kanonika , ima 13 glava ; treća čest prava i
dohodke kaptolskih dostojanstvenika : predstavnika naime zagrebačkoga, štioca,
pojca, predstavnika čazmanskoga , svih arcidjakona i čuvara, ima 17 glava ;
napokon četrta čest navadja listine i povelje papâ, kraljeva, banova i velikaša
hrvatskih, kojimi kaptol Zagrebački steče svoja prava , imetak, povlasti, slo-
boštine itd.
Ovakov sadržaj Ivanova djela naložio bi mi možebit dužnost, da se pred
štiocem opravdam : zašto govorim o Ivanu u toj razpravi, koja ocjenjuje izvore
za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka, zašto ga imenito uvrstih medj
ostale pisce ove vrsti XV. stoljeća. Ali ja se nadam posyema u kratko
opravvdati prvo , jer poviest meni nije samo politička, no i državna , pra-
voslovna i crkvena, a za takovu poviest djelo Ivanovo , recimo njegov zbornik
je od velike važnosti ; zatim drugo , jer djelo Ivanovo uz zbornik propisa,
povelja i povlastica kaptolskih ima i kratku poviest crkve Zagrebačke do
njegove dobe. Jedno i drugo dužan sam točnije razjasniti.
Ivan naime svojemu zborniku predpostavlja uvod historički, u kom na-
pominje, da je ugarski kralj Ladislav podigo i utemeljio biskupiju Zagrebačku,
te odavle uzevši povod crta kratku poviest ugarskih vojvoda i kraljeva u
Panoniji od Arpada do sv. Ladislava. Ovaj nacrt dolikuje rodoslovju bez po-
bližih historičkih podataka . Nastavlja zatim o kraljevih ugarsko-hrvatskih sve
do kralja Ljudevita : „ nunc autem regnat laudabiliter dominus Ludovicus", i
do vojvodstva u Hrvatskoj sina njegova Stjepana, o kom piše : » qui nunc
in ipso suo ducatu existit scilicet anno domini MCCCLIIII . " Odkle
ujjedno vidi se , da taj uvod bijaše pisan god. 1354 ; u zborniku pako , koj
bijaše proglašen god. 1334., ali kako se odmah u početku priznaje kašnje
dopunjavan, dolazi god . 1353 kano najpozdnija ; s toga smijemo reći : da je
uvod historički i zbornik bio dogotovljen god. 1354.
Poslje ovoga rodoslovja kraljevâ sliedi u rukopisu pod naslovom : „ de
nominibus et temporibus regiminum episcoporum Zagra-
biensis ecclesiae " izkaz biskupa zagrebačkih počam od prvoga, imenom
Duha, do Nikole, koj postade biskupom god. 1350 feria quarta infra octauas
 Dr. Fr. Rački. 555

Epiphaniae domini . " Buduć je ovaj izkaz otiskao Krčelić u svojoj poviesti
crkve zagrebačke, bilo bi suvišno ovdje ga navadjati. Pripomenuti mi ipak
valja, da Ivan arcidjakon, kako sâm izpovieda, nije mogao histor. spomenici
konstatovati prvih 5 biskupa : Duha, Bartola, Francike, Bernarda i Matijana ;
tudier se veli : creditur fuisse tempore, forsan tempore, non bene occurrit“ i
t. d. ) Prvi, o kom je imao Ivan spomenika (,, cuius iam litterae apparent")
i koj bijaše u stolnoj crkvi sahranjen , bio je Dominik, živući koncem XII . i
početkom XIII . vieka. Dočim po Ivanu Dominik bijaše šesti biskup zagre-
bački, po Krčeliću, koj u ostalom ovdje nije dovoljno strog, bijaše redom
dvanaesti.
Osim historičkoga uvoda i izkaza biskupâ može se povjestnik poslužiti
listinami, koje Ivan u zborniku, osobito u IV. česti podpunoma navadja, i od
kojih je najstarija od god. 1199. Ove listine imao je Ivan pri ruci u iz-
vorniku.
Mnogo veće važnosti je djelo Ivanovo za poviest hrvat. prava, a navla-
stito koliko se tiče odnošajâ izmedj vlastelina i kmeta. Kaptol zagreb. bio je
već onda jedan od najbogatijih posjednika u Hrvatskoj, te je imao u cielom
obsegu svoga širokoga posjeda, kako Ivan izrikom kaže, ' ) „ meram et liberam
temporalem iurisdictionem et plenam libertatem ab omnibus forensibus vexatio-
nibus et angariis ". Zanimivo je dakle i koristno znati : U kakovu obsegu i
kojim načinom je izvršivao kaptol svoju jurisdikciju, koje li bijahu dužnosti
kmetova naprama njemu, kako li u obće uredjeni njihovi medjusobni odno-
šaji. Prem se to sve pobliže tiče ovoga crkvenoga zbora, ali pravnim odno- .
šajem tudier nacrtanim mi dajemo širje znamenovanje ; buduć su oni bili i
na ostalih svietskih imanjih one dobe što jednaki što srodni.
Tomu na potvrdjenje ovdje svraćam u kratko pozornost na glave Iva-
nova zbornika, u kojih se govori o daćah kaptolskih kmetova, koji se u tom
obziru zovu (P. I., c. 15) „ mardurinarii “ , jer su nekada davali kuninu kožu
kaptolu, a poznato je, da to bijaše i kraljevska daća ; zatim o darovih, koje
su kmetovi u opredieljeno vrieme donašali (c. 19), o oporukah istih kmetova
(c. 20) itd. Navadjaju se takodjer dužnosti kaptolskoga sudca (,,iudex in
temporalibus ) ili "justiciaria " ( c. 34) , dužnosti „ vesnika" . ") Od kmetova
razlikuju se „ sluge ", koje bismo mogli sravnati sa robovi ( „ servi “ ) one
dobe, kada se nebi iz zbornika ( c. 24) vidjelo , da su uživali takova osobna
prava, koja se neslažu sa pojmom o robstvu. Oni su ponajviše neke službe
niže vrsti obavljali.

1) Iz listine Feliciana nadbiskupa Strigonskoga od god . 1133 (Krčelić op. cit . p.

1 ) razumije se, da je sv. Ladislav postavio za prvoga biskupa zagrebačkoga
Duha, rodom Čeha ; da je zatim Francika u vrieme kralja Stjepana II. ( 1114
-31 ), a Marcelin u vrieme Bele II. ( 1131-41 ) bio zagrebačkim biskupom.
2) P. I., c 9.
3) Cap. 35 : ,,Veznicus est , qui in villa qualibet habet exequi man-
datum sui superioris cuiuscunque, quod nomen bene sibi competit vul-
gariter, quoniam villa in slavico vez (ves) vocatur“ .
556 Ocjena staritih izvora.

Prijatelj poviesti narodnoga gospodarstva naći takodjer koješta u tom

zborniku, što će ga zanimati¹) i metnuti u stanje, da zaviri u gospodarstvo,
kakovo bijaše u prvoj polovici XIV. stoljeća .
Napokon Ivanovo djelo nije bez ciene i vriednosti za zemljopis Hrvat-
ske one dobe, te će ono u tom obziru u koječem dopuniti suvremene listine.
Sve župe prostrane biskupije Zagrebačke navadjaju se po arcidjakonatih i
kotarih.
Ocienjujuć ovo djelo u rukopisu Goričkoga arcidjakona toliko sam mi-
slio i umio reći o njegovoj historičkoj , geografičkoj , osobito pako jurističkoj
vriednosti.
Je li Ivan arcidjakon još koje djelo napisao i ostavio ?
Krčelić o književnom djelovanju Goričkoga arcidjakona na jednom mje-
stu²) ovako piše : „ Canonicus Joannes AD de Guerche (seu Goriciensis) La-
dislai II . ( sive de Kobol) episcopi Zagrabiensis temporibus 1334 literatis fa-
ventis consilio res ecclesiae huius (monumenta, statuta) et historiam
una cum diplomatibus ab epocha s . regis Ladislai (et parochiis dioecesis)
scribere incepit, inserens res quoque alias (e. g. episcoporum Zagrab. catha-
logum ), opus tamen eius (montaneum dictum) lucem videre permissum non
est". Na drugom mjestu piše Krčelić :) Joannes archidiaconus de Gvercse,
consilio Ladislai , scribere et notare annorum praecedentium
facta incepit. Capitula quoque statua sua et privilegia authore La-
dislao collgerunt et in libros redigerunt 1334" . Krčelić je nadalje u
svojoj poviesti crkve zagrebačke upotrebio zbornik od g. 1334, osobito pako
imenik biskupa zagrebačkih. Nu on navadja u svojoj poviesti trojedne kra-
ljevine¹) rieči Ivana arcidjakona ob odnošajih državnih kraljeva hrvatskih
naprama kraljem ugarskim počam od Kresimira do Svinimira s jedne , te od
sv. Stjepana do sv. Ladislava s druge strane, kojih rieči nenalazimo u nave-
denih dvih rukopisih preostalih nam od Ivana.
Jesu li možebit oni podatci historički izpali iz historičkoga uvoda sto-
jećega u „ montaneu« pred statuti ? Nepazeć na to, da ovih podataka neima
u starom rukopisu kaptolskom , pazljivi motritelj moći će se osvjedočiti iz
nutrnjih razloga, da je historički uvod pred statuti podpun, da nije iz njega
ništa izpalo i da se oni podatci nebi mogli u taj uvod nigdje utisnuti a da
se sadržaj i forma njegova neporemeti. Uvod historički, kako rekosmo,
dolikuje rodoslovju Arpadovaca ; te kao o inih kraljevih piše se tudjer o sv.
Stjepanu „ Beatissimus igitur primus Hungarie rex Stephanus ducatum Hun-
garie antequam nomen regis acciperet optinuit annis octo , regnauit autem
post haec annis triginta tribus, mensibus septem, diebus quatuordecim, habuit-
que filium sanctum Emericum, qui eo uiuente transiuit de hoc mundo uirgo

1) Cf. cap. 12. P. II.

2) Politicae instit. MSC. apud Engel : Gesch. von Dalmatien und Kroatien p . 146 .
3) Histor. eccl. Zagr. p. 125 .
4) Notit. prolim. p . 111 .
 Dr. Fr. Rački. 557

existens plenus sanctitate. Obiit autem iste beatissimus rex anno dominice
incarnationis M tricesimo IIII die XVIII kalendas Septembris feria quinta
in die uidelicet assumptionis uirginis gloriose , cuius corpus Albe in ecclesia
maiori reconditum veneratur, quam ipse fecit fabricari et laute dotari .. Post
obitum huius regis sanctissimi regnum uacauit uero regimine annis undecim
mensibus quatuor et medio .. ! I tako piše Ivan o svakom kralju do svoga
suvremenika Ljudevita I. imenito do god. 1354. Poslje ovoga uvoda sliede
u rukopisu neposredno imena biskupa zagrebačkih. Ili je možebit ovdje što
buduć se
izpalo, med uvodom najme historičkim i imenikom ? Nipošto
početak imenika privezuje kraju rečenoga uvoda , kako se vidi iz tih rieči :
„ Ex quo iam descripta apparent nomina et regimina regum Hungarie, non
est inconuenies si etiam nomina episcoporum Zagrabiensium similiter descri-
bantur in quantum occurrunt " . Uvod je dakle s imenikom u nerazdielivom
formalnom savezu .
Nadalje - Krčelić razpravljajuć o borbi Vjenceslava, Otona i Karla za
priestol ugarsko -hrvatski pozivlje se na svjedočanstvo Ivana arcidjakona ovimi
riečmi : "ha ec Joannis archidiaconi chronologia , res has anno-
tantis fusius. " 1) Odavle se ima zaključiti, da rukopis Ivana goričkoga,
na koga se poziva Krčelić, pripoviedao je obširnije (fusius) otimanje za prie-
stol rečenih vladalaca . U našem pako rukopisu Ivana arcidjakona t. j . u
zborniku ili montaneu o tom neima ni govora. Ivan u njem niti nenapominje
Vjenceslava i Otona, a Karla navadja na priestolu obćenito ovako : „ iste rex
multas aduersitates fuit perpessus a principio sui regiminis per annos quam
plures a tyrannis sui regni infidelibus , et tandem factus fuit potens et in
regno pacifice uitam finiuit ".
Iz svega toga zaključujem : da nam Ivanov „ zbornik" dodje ciel do
ruku ; ali da je Ivan osim njega napisao drugo djelo , iz koga je Krčelić pri-
obćio pomenuti izvadak o odnošaju izmedju Ugarske i Hrvatske prije nji-
hova združenja u osobi zajedničkoga vladara , u kom se je razpravljala
borba izmedju pretendenta poslje smrti Andrije III. itd ., i koga on u kratko
„ ljetopisom “ zove . Ovoga rukopisa, u koliko mi je poznato, sada već
neimade. A gubitak taj žalimo tim više, čim smo iz onoga izvadka vlastni
zaključiti , imao sadržavati veoma važnih viesti iz starije
da je taj ljetopis
prošlosti Hrvatske ; čim nam je još sveudilj dosta zamršena doba, u kojoj je
živio Ivan Gorički, kano i neposredno prediduća doba, u kojoj narod hrvat-
ski veliki upliv imao na sudbinu priestola ugarsko-hrvatskoga ; i čim mogli
bismo očekivati, da ljetopis Ivanov bijaše vjerodostojan .
Nebi li nam koja sretna zgoda odkrila ljetopis Ivana arcidjakona Go-
ričkoga ?

c) Dva ljetopisa o obsjednuću grada Zadra god. 1345–46 .

Ljudevit I. imao je neprestane borbe za Dalmaciju, na koju od nekada

1) Hist. eccl. Zagr. p . 101 .

Književnik I, 4. 37
558 Ocjena starijih izvora .

vriebaše lav sv. Marka. Prvi rat izmedju toga kralja i republike zametnuo
se je radi Zadra g. 1345. O toj zgodi pripoviedaju nam obširno dva ljeto-
pisa ili, kako bismo danas bolje rekli, dva memoira. Jedan od ovih pod na-
slovom „ obsidionis Jadrensis libri duo " tiskan je uz ostale Luči-
ćeve izvore¹ ) i čuva se u prepisu u često navedenom rukopisu Vatikanskom .
Drugi pod naslovom : „ Chronica Jadertina “ čuva se u Mletačkoj knjiž-
nici sv. Marka u rukopisu XV. vieka, imajućem 24 lista i bivšem nekada

svojinom Girolama Contarinia. Prva dva lista jesu prazna, treći počima cr-
venim pismom ovako :
Yhe sus
Mater clara dei lux inclita stella diei
Nostre causa spei, tu memor esto mei virgo maria.
Tada sliedi crnim pismom ljetopis : 72 De cet acta strenua in chronicis
hystoriographo sermone recondere , non solum ut praeterito-
rum habeatur memoria sed etiam ut magnifica virtus in mo-
derno principe digne laudata exemplum prebeat probitatis
ad posteros " ... Na 17. listu svršuje se ljetopis ovimi riečmi : „ in omnem
igitur terram exivit son us iustitie ac potentie venetorum ,
et profusis gaudiis mundus totus exultans ait : gloriosa di-
cta sunt de te ciuitas dei. Guerra viguit anno uno mensibus
IIII.or diebus X. "
Poslije toga sliedi 35 latinskih hexametra o istom predmetu : „ Astu fisa
suo nimium murique corona, et veterum de more patrum flammata veneno
· ausit Jadra nephas แ Onda na 1. 18-20 : „ Submissio ciuitatis Ja-

dre et districtus dominio duci et communi Venetiarum cum pleno mero et

mixto dominio " ; tudjer navadja se listina od 15. Prosinca 1346 , kojom se
Zadar putem svojih punomoćnika pokorava mletačkoj republici . Za tim opet
12 stihova ; onda : „, epitaphium domini Petri Civrani tumulo eminenti positum
et sculptum super portam claustri s . Georgii maioris . " Na ovo ga Civrana
vrhovnoga kapitana i punomoćnika mletačkoga za Dalmaciju izdao je dužda
Andrija Dandulo pismo dne 11. Travnja 1346 , kojim se zaključuje taj ru-
kopis.
Ovaj rukopis pisan čisto i uredno i sa 26 redaka na svakoj strani bi-
jaše svojina Marina Sanuda, kako se vidi iz pripisa : „est Marini Sanudi
Leonardi filii. «
Ovaj ljetopis preveden u talijanski jezik od viteza Jakova Morellia,
knjižničara Marcijane, bijaše tiskom obielodanjen koncen minuloga vieka. )
Izdavatelj poslužio se je kod svoga izdavanja još ljetopisom bivšim me-

1) Lucius : de regno Dalm. et Croat. Amstelod . 1666 p. 387-422 . Izprave

u djelu „ inscriptiones dalmaticae p. 70--71 . Isto kod Schwandtnera ,
Scriptores rer. hung. III.. 667-723 . Taj ljetopis razdieljen je u dvie knjige,
od kojih prva ima trideset i šest , a druga dvadeset i tri glave. U izdavanju
pogriešno su razpolovljene gl . XIII , XVI i XX .
) Monumenti veneziani di varia letteratura. Venezia 1796 .
 Dr. Fr. Rački. 559

dju rukopisi Amadea Svajera ; on počima sa osnovanjem Mletaka i ide do g.

1446, te bijaše pisan god. 1448 i 1459 .
Toliko o vanjskih biljezih kronike Zadarske u rukopisu mletačkom, ¹)
koga prepisaše Ivan Kukuljević Sakcinski i prof. Sime Ljubić , od kojih prvi
dade mi poznatom pripravnosti svoj prepis za porabu u toj razpravi. ,
Za jednu dakle u hrvatskoj poviesti svakako znamenitu zgodu imamo
dva izvora : Lučićev i mletački inače zadarski ljetopis. Ovo obilje izvora
tim je znamenitije, što oba ljetopisca nisu iz jednoga te istoga, pače su iz
posvema protivnih logora. U Dalmaciji, najpače u Zadru bijahu tada dvie
političke stranke : hrvatsko -ugarska i mletačka, na prvu od kojih je u Zadru
spadalo plemstvo i gradjanstvo. Pisac Lučićeve kronike bijaše uzhićen pri-
staša hrvatsko-ugarske stranke a veliki protivnik republici sv. Marka. On
svakom prigodom u ljetopisu kori Mletčane, spočituje jim nepravdu, samo-
silje i zle namjere naprama Zadru : „ Mletčani -viče razjaren -- odlučili
su grad Zadar, koji si steče prvenstvo medju dalmatinskimi gradovi, izbrisati
iz zemlje živućih ; u njih neima vjere . . . “ 2 ) Pače iz istoga imena Mletaka,
zlo dakako tumačena, pisac naslućiva grabežljivost republike. ) S druge strane
je pisac veliki privrženik krune hrv. -ugarske. Zaključak Zadrana, da se imadu
oprieti republici zove se „ sanctius consilium " ; nagovara gradjane, da zaištu po-
moć u kralja Ljudevita ut nos non deserat, a prolixo iam curriculo fi de-
les sacrae coronae persistant “ itd. *)
U ostalom osoba pisčeva nije nam pobliže poznata. Rekli bismo ipak,
da bijaše rodom iz Zadra, ili bar smatraše Zadar svojom domovinom („ me-
moratae nostrae patriae « ), te da je svoje memoire napisao na prošnju nekoga
od svojih plemenitih zemljaka u onoj ponajviše namjeri : da se sačuva i na
potomstvo predje uspomena onih samosilja, koja mletačka vojska počini god .
1345--46 u Zadru. ") Iz onih podrobnosti, koje se opažavaju u ljetopisu, iz
potankoga opisa ugovaranjâ izmedju Zadra s jedne, te dvora ugarskoga i re-
publike s druge strane, iz one živahnosti u crtanju svih vojenih zgoda sbiv-
ših se oko Zadra prigodom toga obsjednuća, rekli bismo : da ljetopisac bi-
jaše ne samo motrećim no i sudjelujućim faktorom one dobe. Sve to može
se nekom izvjestnošću nagovieštati o našem ljetopiscu . Bi li se pako odanle,
što je taj ljetopis pisan govorničkim slogom i duhom a posut navodi iz sv.
pisma, moglo zaključiti, da ljetopisac bijaše svećenikom, članom indi onoga
stališa, koj je srednjega vieka dao najviše ljetopisaca ; pa da je taj svećenik

1) Sr. Notizenblatt, herausgegeben von der histor. Commission der k . Akademie der
Wissenschaften in Wien. 1853 , Nr. 2 , S. 25–26 .
2) Lib. I., c. 2.
3) Ibid. „ Acquum nomen Venetiae sibi assumpserunt, quod omnes venatur
ut absorbeat ".
4) Ib. I., 19. U slavu hralja Ljudevita kliče (I, 27 ) : „ O quam nobilis princeps ,
o quam gloriosus et graciosus exauditor, qui sic aures misericorditer ad tam de-
votos fideles (Zadrane) inclinat ... “
5) Ib . I., 3 : „ ne tam horrendus excessus per Venetos exaétus in prolixitate defluat
temporis, sed ut posteris eorum crudelitas reminiscentiae commendetur“.
*
560 Ocjena starijih izvora.

bio možebit onodobni nadbiskup zadarski imenom Nikola, koj je u toj kata-
strofi zbilja sudjelovao¹) - takova nagadjanja ostavljam drugim.
Niti o tom nedvojim, da je Lučićev ljetopis bio sastavljen odmah poslje
god. 1346. Posljednja zgoda, koju on napominje, biva 18. Ožujka 1347 ;
uzmemo li pako u obzir, da je pisac bio veliki privrženik hrvatsko-ugarske
stranke, te se upravo zato neda misliti, da pripoviedajuć u svojem ljetopisu,
kako su Mletčani napokon god . 1346 osvojili Zadar, nebi on bio bar nago-
vieštao, kako je Zadar opet došao u vlast kralja Ljudevita, kada bi bio sa-
stavljao taj ljetopis poslje mletačko-ugarskoga rata od god. 1356-57 , koj
svrši podpunom pobjedom hrvatsko-ugarskoga oružja. S toga mislim , da je
Lučićev ljetopis bio sastavljen medju god. 1347 i 1356. U ostalom moguće
je, da bje iznešen na vidik poslje 1357 , kada takav ljetopis, u kom se pro-
povjeda mržnja proti republici, mogaše slobodno obilaziti po Zadru.
Tako zvani ljetopis zadarski u mletačkoj knjižnici sv . Marka bijaše pi-
san od nekoga Mletčana ili bar vjernoga privrženika i podanika republike.
Ljetopisac zove mletačkoga duždu Andriju Dandola svojim gospodarom („ do-
minus noster"), a republiku gospodarstvom ( ,„ dominium ") ; on je uvjeren, da
Zadar právom spadaše na republiku a nebijaše nikada u vlasti brvatsko-
ugarskoj, pa da se je kralj Ljudevit dao prvi zavesti i u pomoć priteći bun-
tovnim Zadranom, ' ) koji su se pod tako blagom vladom, kakova je mletačka,
izobiestili ; ) ovoj buni dadoše povod osobito vlastela, i to ne radi slobode,
koliko da niže pučanstvo tlače “ . Ovi navodi dovoljno dokazuju, kako je
ljetopisac taj mislio , čijim li bijaše privrženikom.
Ovdje dakle imamo dva ljetopisca protivnih političkih stranaka ; te pe-
ostaje nam dužnost u kratko nacrtati uzajamni odnošaj njihovih djela.
Lučićev ljetopis je obsegom veći i sadržajem podpuniji od kronike za-
darske. Prvi ljetopis pripovieda, što je dalo bliži povod ratu ugarsko -mle-
tačkomu ; kazuje : da je kralj Ljudevit u Rujnu 1344 sakupio veliku vojsku
i poslao ju pod vojvodstvom Nikole bana u Hrvatsku, da pokori plemstvo,
koje mu se opiralo , pa da je mjeseca Srpnja sliedeće godine ( 1345) sam
kralj silom od 20000 vojnika pošao u Dalmaciju i Hrvatsku, a da bivšemu
kod Bihača pokloniše se gradovi dalmatinski, osobito Zadar . „ Čega radi
podbudjeni Mletčani pobjesniše proti Zadranom " i poslaše svoje brodovlje na
Zadar.4) Po tom indi ljetopiscu sam Ljudevit odluči „ varoše i gradove zem-
lje dalmatinske i hrvatske podčiniti svojoj vlasti ", te mu gradovi dalmatinski
a napose Zadar svojom vjernošću u susret dodjoše. Naprotiv kronika

¹) Cf. I. 17 .
2) Char. 5 , a : " Rex autem omisso saniori consilio informationi , quam Jadratini
falso sue maiestati aubgesserant credidit, relictisque patris aliorumque olim regum
Hungarie predecessorum eius illustribus uestigiis, qui nunquam de ciuitate Jadre
velut de re ad eos minime pertinente se miscuerunt, transmisit ... “
3) Char. 3, b : „ Jadra ... sub dictione et benignitate ducali subito est ellata
et susceptorum beneficiorum ingrata ... “
4) Lib. I, c. 4—7 .
 Dr. Fr. Rački. 561

zadarska sav taj uvod izostavlja, te osim toga opisuje Zadrane kano odmet-
nike od zakonite vlade mletačke, kano buntovnike, koji su ugarsko-hrvat-
skoga kralja pozvali u pomoć : " Ludovitus igitur rex Hungarie - govori od-
mah u početku - natus Karoli olim Hungarie regis, dum esset etatis anno-
rum XXIIIIº , ductus sophisticis suggestionibus Jadratinorus
et quorundam ex proceribus Sclavonie, primo Selavoniam cum copioso exer-
citu intrauit, obtinuitque per tractatum aliqua castra in confinibus
Sclavonie usque castrum Tnini (Knin), quod olim tenebatur per comitem Ne-
liptium. Cum autem videretur velle declinare ad partes maritimas dominus
dux Venetiarum tuitioni suarum Dalmatie salubriter providens etiam antequam
Jadratini ad actum deducerent, quod iam nequiter in corde patraverant, vi-
rum nobilem Petrum de Canali in suum capitaneum goneralem cum quinque
galleis bene munitis ad iam dictas terras pro earum defensione et tutella
illico destinavit. " 1) Što ovdje zadarski ljetopis pripovieda u nekoliko redaka,
to Lučićev opisuje u četirih glavah (IV - VII) .
Oba ljetopisa slažu se u bitnosti, te se uzajamno dopunjuju u pripovie-
danju vojenih i političkih zgoda ; ali razlikuju se u pragmatizmu i tumačenju
tih zgoda prema razlikim gore naznačenim političkim nazorom njihovih pi-
saca. Odavle biva, da Lučićev ljetopis vojevanja Mletčana opisuje u slici
čim crnijoj i okrutnijoj , ' ) dočim se zadarska kronika divi samo hrabrosti
mletačkoj ; da Lučićev ljetopis napominje mita i prevare, kojimi se služaše
mletačka vojska, dočim o tih nečistih sredstvih ništa neumije kronika . Tako
Lučićev ljetopis pripovieda, da je kralj Ljudevit Zadru u pomoć poslao s voj-
skom hrvatskoga bana Nikolu i bosanskoga Stjepana ; ali da su ovi veoma
oklievali . Zato poslaše Zadrani k njim poslanike, da razvide uzroke toga
oklievanja ; za uzrok pako imenito kod bana bosanskoga navadja ljetopis Lu-
čićev taj, da on bijaše od republike novcem podmićen.3) Naprotiv - kro-
nika pripisuje božjoj providnosti, što se obe vojske već tada nisu sukobile ;
no što uzmače vojska hrvatska i bosanska.4)
U ostalom neda se tajiti, da je kronika zadarska, prem očevidno privr-
žena Mletčanom , mnogo mirnije , bezstrastnije i dostojanstvenije pisana od
Lučićeve .
U ovih crticah o piscih obiju gore navedenih izvora naći će hrvatski
poviestnik ujedno naputak, kako da se posluži jednim i drugim ljetopisom.
On će umjeti čine u njih navedene upotrebiti u svoju svrhu ; pristranost pako
pisaca i njihovu prekomjernu privrženost prama jednoj ili drugoj stranci od-

1) Char. 3, b.
2) Cf. Lib. I, cap. 15, 18, etc.
3) Lib. I, c. 29 : „, sed ille Stephanus banus cum eorum complicibus et majoribus
tyronibus ipsius exercitus potius crumenam auro et numismate Ve-
netico ... elegerunt resarcire. «
4) Char. 5 , a : "sed divina clementia disponente, que effusionem humani sanguinis
semper aborret, gens hungara vitato verisimili belli periculo ad propria conversa
est ".
562 Prirodoslovne crtice.

bit će na njihove političke nazore, te se neće dati zavesti niti ovamo niti
onamo. Pače i ovim koloritom stranaka, koj se opazuje u ljetopisu, okoristit
će se povjestnik, te će njegovom pomoćju tadanje stranke u Dalmaciji vi-
djeti u pravom svjetlu .

Prirodoslovne crtice .

I.

Iz Osieka u Lipik možeš ići, volja te, preko Našica i Požege, volja te,
preko Valpova i Daruvara, volja te, preko Djakova, Broda i Gradiške. Ove
godine si ja odabrah potonji put, jer su mi još nepoznati bili nekoji predjeli,
kroz koje on vodi. Iz Osieka do Sirokoga polja vodi ravna cesta kroz
naplavnu (diluvialnu) ravnicu, zasijanu raznim žitom, obraslu šumom i tra-
vom. Nedaleko od Sirokoga polja uzpinje se cesta uz trećogorske (tertiarne)
brežuljke gore djakovačke, pa kada je ote brežuljke premašila, spušta se i
opet odmah iza Djakova u prostranu posavsku ravnicu, koja je takodjer na-
plavne stvorbe . Izuzam tri brežuljka iza Trnjanâ, koja su se od brodske
trećodobne gore pod Savu pružila , jest cesta odtale , pa kroz svu brodsku
i gradišku pukovniju ravna kao „ tepsija“. Da ti se oko nezamori, gledajuć
u prostranu Posavinu, imaš s desna šumom obrasle brežuljke gore djakovačko-
brodske, koji te od Andrievacâ sprovode do Lužanâ, pa te tud izruče ogran-
kom posestrime-gore požežke . Brda su šumom obrasla , a posavska ravnica
je mjestimice travom i šumom zarasla, inače je raznim žitom zasijana. Kada
si se u Okućane dovezao, onda ti valja upravnu cestu ostaviti i desno u do-
lac svrnuti. Dolac je tiesan , s desna omedjen sa brdinami : Corinovcem,
Psunjem i Benkovcem a s lieva sa Goleši . ') On je trećogorske stvorbe, a
to svjedoči lovasti lapor. U dolcu je cesta ravna sve do medje izmedju oku-
ćanske i čaglićke satnije , a iza ote medje uzpinje se ona dosta visoko na
ogranak od Corinovca, najme Bielu stienu , preko koje , uz brdo niz brdo,
vodi dalje do Čaglića. Biela stiena sastoji iz litvanskoga vapna, koje možeš
vidjeti i u selu Beakovcu, gdje ga kopaju i za gradju upotrebljavaju, i iz-
pred sela Caglića, gdje se je uz cestu izpod mekote promolilo. Vapno se
se
je pokrilo vapnenim laporom, kojega tud ljudi nazivaju žutuljom. Čim
cesta iza Caglića spusti niz brdo, eto te u lipičkoj kotlini, a po tom ni če-
tvrt ure, baš u samih lipičkih kupkah (kupalištu).

II.

Lipička kotlina o pasana je okolo naokolo brdinami, poimence Bielom

stienom, pakračkom gorom, ograncî daruvarske gore i ograncî Golešâ. Gore
su obrasle šumom, a brežuljci jim ili poorana i zasijana polja ili su pašnjaci .

1) 97, Goleši “ nisu goli nego šumom obrasli, pa ipak jih puk s nečega, meni nepo-
znatoga, tako naziva.
 Ž. Vukasović. 563

U dnu ote, dosta prostrane kotline izviru 4 vrela vode-resičnice . Tri

vrela pune, svako osebice po jednu kamenu kupku, poimence „ mali i veliki
čardak“ i „ pučku kupku “, a iz četvrtoga vrela, najme „ vladikina “ , vuče se
voda na cmrk te se njom kroz cievi nataču kade . Buduć voda iz vrelâ ne-
prestano dotječe u kupke, s toga ona iz kupka u istoj mjeri ozgora nepre-
stano odtječe te se na taj način mienja. Toplina vode u kupkah jest raz-
različna : u malom čardaku velika je 31.5º R., u velikom čardaku 34º R.
Vodu iz vladikinoga vrela piju ljudi u kupki i poslje kupke. Topla voda je
veoma ugodno piće , bez vonja okusa ; barem ja sam je popio iza svake
kupke po polić, a to svaki put na dva ili tri duška . Ohladjenu vodu kušao
sam takodjer, nu ima okus oslan. Sto joj se ljekovitosti tiče, poznato je, da
ju učenjaci broje medju najbolje tople resičnice u Evropi, a u Lipiku pripo-
viedaju ljudi s raznih strana čudesa, što jih je ta voda na korist ljudi poči-
nila. Gospoštini pakračkoj, a i svakomu inomu poduzetniku, izplatio bi se
sigurno sav trošak, što bi ga imao na kući, koju bi za boležljive goste shodnu
sazidao blizu kupelji ; jer evo ove godine, koja je za kupanje veoma nepo-
godna bila, došlo je u Lipik iz raznih zemalja, dakako najviše iz naše do-
movine, toliko gosti, da u Lipiku nisu mogli stana dobiti, nego su neki mo-
rali u Pakracu čekati, dok se koji stan u Lipiku izprazni, a neki opet mo-
rali su se zadovoljiti i sa sobicom na tavanu ili sobicom u prostoj kućici.
Lipik je selce, možda sa 15 kuća, i te su se, osim 3, smjestile na trećogor-
skom brežuljku nuz cestu, vodeć na jednu stranu u Kutinju a na drugu u
Pakrac. Kako sam u Lipiku tri nedjelje dana živio, nije mi ovdje pripoviedati,
ali moram spomenuti, da je sve tri nedjelje, izuzam tri dana, debela kiša
pljuskala, da je uz to vrieme tako studeno bilo, da i zdrav, nù inače mehko-
putan čovjek, nebi mogao po kotlini i njenih brežuljcih obijati, a da se nepre-
hladi i nerazboli. Upravo s toga nemogoh se ni ja, boležljiv čovjek, onako
koristiti, kako si bijah u Osieku preduzeo, ali ipak rado evo priobćujem, što
tamo nadjoh, a čega još nije, ono ću dopuniti možda kojom drugom zgod-
nom prilikom .
Od bilina nesadjenih i negojenih nadjoh evo ove :
Rogoz uzkolisti (Typha angustifolia L.) Preslica poljska (Equisetum
arvense L.) wwwxxx Paprat sladka ili oslad (Polypodium vulgare L.) - Bujad (Pte-
ris aquilina L .)*). - Pirika (Triticum repens L.) Vlasulja livadna (Fe-
stuca elatior L.) - Ovsik poljski (Bromus arvensis L. ) Ovsik granati
(Bromus racemosus L.) - Vlas djevičji jednoljetni (Poa annua L.) - Vlas
djevičji gajski (Poa memoralis L.) -- Oštrica klubčasta (Dactylis glomerata
L.) -Bus poljski (Aira caespitosa L. ) — Bus vijugavi (Aira flexuosa Roth .)
Rosulja obična (Agnostis vulgaris L. ) Repak ključasti (Alopecurus ge-
niculatus L.) Rep mačji kratkocvietni (Phleum echinatum Host. ) Rep
mačji livadni (Phleum pratense L.) Pahulja pahuljava (Holeus lanatus L.)
Krvokopica (Cynodon Dactylon Pers . ) Sitina jednoklasasta (Scirpus
uniglamis Link.) Sitina jezerna (Scirpus lacustris L.) Aris (Larix eu-
ropaea D. C.) Omorika (Abies pectinata D. C.) - Smreka ili borovica
(Juniperus communis L.) - Bor (Pinus sylvestris L. ) - Vrba krhka (Salix
fragilis L.) Iva (Salix Caprea L.) - Jasika (Populus tremula L.) Ja-

*) Neki vriedni nadporučnik gjurgjevačkoga puka pripovieda mi, kako tamošnji puk
lišća od bujadi u sobu nanese, kako se buhe na lišće sakupe i onda jih ljudi
iz sobe iznesu. Opet mi neki Beogradjanin pripovieda , da tamošnji puk lišće
od bujadi na žeravki pali i onda njegovim dimom ljude kadi , koji imaju na
tielu kakav svrab, pa da po takovom kadjenju svraba i zbilja nestane.
564 Prirodoslovne crtice.

blan (Populus pyramidalis Mnch .) Brez bieli (Betula alba L.) Joha
―
(Alnus glutinosa Gaert.) Grab (Carpinus Betulus L.) Lieska (Corylus
Avellana L.) Bukva (Fagus sylvatica L. ) Hrast (Quercus sessiliйora
Sm .) - Cer (Quercus Cerris L.) Dud bieli (Murus alba L.) - Briest
(Ulmus campestrto L.) - Vezika (Ulmus scabra) Kopriva mala (Urtica
urens L.) Kopriva velika (Urtica dioica L. ) Hladolež (Aristolochia
Clematilis L.) ¹) Češljuga obična (Dipsacus sylvestris L. ) Bazga (Sam-
bucus nigra L.) - Abdika ili abda ( Sambucus Ebulus L ) - Drien (Cornus
mascula L.) Svibić (Cornus sanguinea L. ) - Broćika unakrstna (Galium
cruciatum Scop.) - Broćika šumska (Galium sylvaticum L.) Broćika
vijug ava (Galium aparine L.) -- Broćika biela (Galium Mullago L.) - Broć
(Rubia tinctorum L.) -- — Različak-modrac (Centaurea Cyanus L.) -- Komo-
ljika obična (Artemisia vulgaris L.) Pelin (Artemisia Absynthium L.) -
Kunica sitnolista (Achillea millefolium L.) Titrica (Matricaria Chamomilla
L.) - Bilica (Chrysanthemum Leucanthemum L.) - Krasuljak (Bellis pe-
rennis L.) w Podbjel (Tussilago farfara L.) Staračac obični (Senecio vul-
garis L.) Konjogriz (Cichorium Intybus L.) ) Maslačak (Taraxacum
officinale Mnch . ) - Locika vrbolista (Lactuca saligna L.) - Bôcak (Car-
duus acanthoides L.) Djed ili stričak uzkolisti (Cirsium lanceolatum Scop.)
Lopušika (Arctium lappa L.) Metvica divlja (Mentha sylvestris L.)
Metvica vodena (Mentha aquatica L.) - Dubačac kaloperolisti (Teucrium
scorodonia L.) w w. Dubačac češnjakasti (Teucrium scordium L.) Koturac
ili dobričarica prosta (Glechoma hederacea L.) Kopriva mrtva biela (La-
mium album L.) ³) Kopriva mrtva crvena (Lamium purpureum L.)
Potočnica srednja (Myosotis intermedia Lk ) Potočnica močvarna (Myosotis
palustris L. ) Volujak poljski (Anehusa arvensis M. B. ) - Volujak ljekoviti
(Anchusa officinalis L. ) — Mišjak ljekoviti (Cynoglossum officinale L.) _____
. Ga-
vez ljekoviti ( Symphytum officinale L.) Slak (Convolvulus sepium L.)
Slačac (Convolvulus arvensis L. ) - Čestoslavica dušicolista (Veronica ser-
pyllifolia L.) Zievalica poljska (Antirrhinum Orontium L. ) Divizma
(Verbascum Thapsus L.) Bun ili bunika (Hyosciamus niger L.) Kuž-
njak (Datura Stramonium L.)') Bebičnjak ili kukučnjak (Physalis Alke-
kengi L. ) 5) - Paskvica (Atropa Belladonna L.) - Bokvica širolista (Plan-
tago major L.) - Bokvica srednja (Plantago media L. ) -- Bokvica uzkolista
(Plantago lanceolata)") Krika crvena (Anagallis arvensis L.) Zimolez
- Tru-
(Ligustrum vulgare L.) Cvolina pjegava (Conium maculatum L.)
beljika (Cicuta virosa L.) Vinjaga (Vitis sylvestris) . - Orah (Juglans re-
gia L. ) - Djeteljina livadna (Trifolium pratense L.) Djeteljina srednja
(Trifolium med . L.)- Nerod ili krunčica (Robinia pseudoacacia L. ) - Zečji trn
(Ononis spinosa L. ) - Grahorica močvarna (Lathyrus palustris L.) Gra-
hor šumski (Vicia sylvatica L.) Grahor krmni (Vicia sativa L.) Gra-
hor živični (Vicia sepium L.) - Štavalj ili škalj obični (Rumex acetosa L.)
Dresan (Polygonum Persicaria L.) 7) Loboda uzkolista (Atriplex angusti-

1) Tako ju nazva neki Beogradjanin.

2) Tako ju nazivaju u Djakovu .
3) U Srbiji privijaju zgnječeno lišće od mrtve koprive na prišt-podkožnjak, da se
brzo provali. To biva i zbilja bez boli, kao što Beogradjanin pripovieda.
4 ) Tako ju zovu u Beravcih, „ bivolčić “ u Beogradu a indje „ tatula “ .
5 Tako ju nazivaju Beravčani.
6) U Beogradu zovu ju „ žilovlak “, privijaju i ucjedjuju njezin sok u rane.
7 ) Tako mi tu bilinu nazva prosta žena iz Lipika.
 Ž. Vukasović. 565

-
folia L.) Petoprst žuti (Potentilla aurea L.) Jagodnik (Fragraria_vesca
L.) -Surika (Agrimonia Eupatoria L.)') Sipčanica (Rosa canina L.) -
Oskoruša (Sorbus domestica L.) Glog (Crataegus Oxyacantha L.) - Kruška-
divljaka (Pyrus communis L.) www.cc Jabuka-divljaka (Pyrus Malus L.) Šlji-
vica (Prunus domestica L.) Crni trn (Prunus spinosa L.) - Trešnja-div-
ljaka (Prunus avium L.) Rosopas (Chelidonium majus L.) - Turčinak
ili divji mak (Papaver Rhoeas L.) - Žabnjak poljski (Ranunculus arvensis
L.) Žabnjak oštri (Ranunculus acris L.) Pavit (Clematis Vitalba L.)
-
Kokotić (Delphinium consolida L.) Kaljužnicu (Caltha palustris L.)
-
Pužarka (Isopyrum thalictroides L.) Mlečika ćepresasta (Euphorbia Cypa-
rissias L.) Mlečika širolista (Eaphorbia platyphylla L. ) Mlečika bade-
masta (Euphorbia amygdaloides L.) -- Klen (Acer campestre L.) Žestilo
(Acer tartaricum L. ) Sljezovača kruglolista (Malva rotundifolia L. ) Slje-
zovača obična (Malva vulgaris Fr.) Sljez (Althaea officinalis L.) -- Ždra-
linjak mali (Geranium pusillum L. ) - Ždralinjak močvarni (Geranium palu-
stre L.) Pjeskavica dušicolista (Arenaria serpyllifolia L. ) · Rožac poljski
(Cerastium arvense L.) Klinčac ili karanfilj gurmati (Dianthus Armeria
L.) Kukolj (Agrostema Githago L.) - Lipa (Tilia parviflora Ehrh. )

III.

Iz Lipika u Podborje dovezeš se preko daruvarskih brdina za 3 ure .

Kao što ti se pred Lipikom valja spustiti u niz, tako i pred Podborjem.2)
Podborke kupke su u tiesnom dolcu, koga je opasalo brdo „ Obrve “ i rieka
„ Toplica “.3) Trgovište podborje smjestilo se je to u dolcu s desna Toplice
to na brežuljku, koji je ogranak brda „ Podborje". - Obrve su sastavljene
iz vapnenca drugogorskoga, koga gospoština odmah uz kupke lomi i kao
gradju rabi. One su šumom obrasle, kroz koju te vodi staza k Julijevomu
zdencu, gdje se možeš u debelom hladu opočinuti i zdrave studene se vode
napiti . Kod kupka imaš dug i liep vrt. Ovdje se kade i liepe kamene
kupke nataču svaki dan kroz cievi vodom iz dvaju vrela, najme Antunova i
Ivanova. Voda je željeznica, ona iz Antunova vrela mnogo toplija nego iz
Ivanova. Osim tih kupka imadu i četiri kaljuge, poimence ,, Marijina, Siegen-
thalova, nova i pučka kaljuga“. Toplina vode je 36 ° R., nu u kaljugah je
mnogo veća. Kao u Lipiku, tako sam i ovdje razgledao rastiline pa sam i
ovdje sve one našao, što sam jih prije u Lipiku našao. Ali osim tih našao
sam još i nekoje druge, koje evo poimence navodim :
Trska (Phragmites communis L.) - Gumbelija širolista (Convalaria
latifolia Jacq.) Gjurgjic (Convalaria majalis L. ) - Vrba uzkolista (Salix
daphnoides Vill . ) -- Vrba crljena (Salix purpurea L. ) Strmogled (Salix
babylonica). - Krlj poljski (Sonchus arvensis L. ) ― Zvončić breskvolisti
(Campanula persicifolia L.) Prvenac naukrstni (Asperula taurina L. )

1 ) U kupkah je neki gospodin cielu takovu bilinu na sitno srezao i od maloga

diela tej skuhao, te ga drugomu sipotljivomu za pilo dao. Bolestniku je na to
mnogo laglje bilo .
2) Daruvar nazivam Podborjem, jer mislim, da se je negda tako i uazivao od brda
istoimenoga. Doznao sam, da presv. g, nazovni biskup i prepošt Matić ima i
danas naslov opata sv. Jelene Podborske.
3) Tužnim srcem gledao sam, kako se u tu rieku ocjedjuje gnojnica iz staja i go-
spodskih i drugih.
566 Prirodoslovne crtice.

Prvenac miomirisni (Asperula odorata L.) Kozja krv obična (Lonicera

Xylosteum L.) — Kadulja ljekovita ( Salvia officinalis L. ) - Majkina dušica
(Thymus Serpyllum L. ) ¹ ) Marulja (Calamintha Acinos Clairv) . — Ivulja
(Dracocephalum austriacum L.) Čistac šumski (Stachys sylvatica L.)
Pomoćnica crna (Solanum nigrum L.) Gorkoslad (Solanum dulcamaza L.)
Bljušt (Bryonia alba L. ) Metilj ili protivak šumski (Lysimachia ne-
morum L.) Metilj ili protivak plazeći (Lysimachia nummularia L.)
Peršin divji (Aethusa Cynapium L.) Gusomača (Capsella Bursa pastoris
Mönch . ) - Ljubica (Viola tricolor- arvensis ) * ) Sljezovača (Malva Alcea L. )
- Kesten divji (Aesculus Hippocastanum L.) - Kurika (Evonymus euro-
w - Mlečika kruglolista (Eu-
paeus L.) Mašljika (Evouymus verrucosus L. )
phorbia Peplus L. ) Zanoviet prosta ili tila (Cytisus Laburnum L. ) — Za-
noviet crvena (Cytisus purpureus Scop.) Plućnjak ljekoviti (Pulmonaria
officinalis L.) ― Pituljnik (Galeobdolon luteum Huds. ) Gusčarica kostre-
šava (Arabis hirsuta D. C.) Vrbica (Lythrum salicaria L. ) — Lisičina
obična (Echium vulgare L.) Grkljanka obična (Prunella vulgaris L.)
Sporiš ljekoviti (Verbena officinalis L. ) Kravljak obični (Cartina vulgaris
--
L.) Dikica (Hanthuim Strumarium L. ) Grahorka krmna (Onobrychis
-
sativa L.) Grahor punolisti (Vicia angustifolia Roth . ) - Grahorica livadna
(Lathyrus pratensis L.) -Smilj - kita prosta (Lotus corniculatus L.) - Dje-
--
teljina končasta (Trifolium filiforme L. ) - Djeteljina poljska (Trifolium arvense
---
L.) Djeteljina gorska (Trifolium montanum L. ) Djeteljina šumska Tri-
folium agrarium L. ) Žednjak (Sedum aare L. ) — Urodica češljolista (Me-
lampyrum cristatum L.) Sunčanica obična ili deveternik (Helianthemun
vulgare Grt.) Žutilovka (Genista tinctoria L.) Krivošija (Cycopsis Pulla
L.) Kravojac- šumski ( Angelica sylvestris L.) Gospin cviet ( Hypericum
perforatum L. ) Oman ljekoviti (Inula helenium L. )3) - Bršljan ( Hedera
helix L.)
Hmelj (Humulus lupulus L.).

IV.

Konačno hoću da spomenem nekoje ne baš obične stvari, što sam jih,
bivši u kupkah, našao. U Lipiku nabasah na sivoga guštera (Lacerta
agilis) sa rašljatim repom. Rep mu se je, valjda usljed neke ozlede, razra-
šljio skoro do polovice. Rašljice su mu zacielile, stoje jedna povrh druge
a ne jedna uzpored druge. Taj guster je posvjedočio, da se svaka, i plaš
ljiva životinjica gleda obraniti, kada ju druga napade . Neki nemirnjak bje
najme ulovio božjega volu (rogača, Lucanus cervus ) , pa ga sastavi sa gušte-
rom . Božji vôlo uštipne svojimi parožčići guštera a ovaj spopade ustî jedan
parožčić volin. Rogač stisne svoje parožčiće i probode guštera na vratu skroz
i skroz, usljed čega gušter obamre ali poslje opet oživi.
U Lipiku nadjoh takodjer i pile, možda od 15 dana, u koga su se na
desnoj nogi srasla dva prednja prstića. Oni su se skroz do kraja srasli, ali
su jim ipak porasla dva sasvim rastavljena čaporka (kance) . Kao što se je
vidjelo, nije to pile u trčanju ništa priečilo, niti je pile inače kunjalo.

1) Neka vrla gespodarica iz Virovitice izpire njom lonce, u kojih namuženo mlieko
drži, pa dobiva debelo vrhnje. Pokušajte i druge !
2) U množini cvala je dne 15. Srpnja,
3) U Kutinji nazivaju ga " veliki korien " , u Djakovštini „, tuščak " , u brodskoj i
gradiškoj pukovniji „ ovnika" .
 Brzojavi. 567

Premda „ modi " nisam prijatelj , ipak joj se u kupkah oteti nemogoh.
Ta kako da joj se i otmem , kad ona nevlada samo ljudmi , nego je danas
započela gospodovati i samim biljem. Šarolisto drvlje i grmlje je dan danas
u modi. Mnogi vrtlar , kupuje ga za skupe novce i goji ga veoma brižno. Da
se osvjedočim , da li je i ta moda do nas dopala, otidjem u vrt presv. gosp.
grofa Julija Jankovića . Od šarolistoga bilja nenadjoh u vrtlu doduše mnogo,
ali što nadjoh evo :
Česmina žutolista (Ilex Aquifolium foliis aureis Hort.) Šimšir šarolisti
(Buxus sempervirens foliis variegatis Hort. ) Kurika ili skroslipina šarolista
(Evonymus europaea foliis variegatis Hort .)
Ote tri šaroliste biline jesu , kao što vidimo , odlike stalnih vrsti , pa
tako su i sve druge osim crvenoliste ruže (Rosa rubrifolia Vill.), koja je
stalna vrst. Takove odlike su najviše crvena i žuta lisća a postaju usljed
raznih uzroka.
U Osieku pisa Živko Vukasović.

Brzojavi obzirom na meteorologiju .

Napisao

Ignjat Bartulić .

Profesor dr. Aug. Kuncek rekao je u predgovoru k meteorologiji medju

ostalim i to, da smo sretni , što živemo u vieku , gdje toli različita iznašašća
jedno za drugim sliedom sliede -- iznašašća , koja, dočim na sve kru-
gove ljudstva veoma plodonosno i udobno djeluju , u nas obćenitu ljubopit-
nost i začudjenje pobudjuju , da su ta iznašašća većinom plodovi cvatućih pri-
rodoslovnih znanosti , no da su uz put plodovi one pretrudne težnje , usljed
koje su posljedci mozganja ostavili svoj dojakošnji krug - učionu najme
(kamo su u prvašnja vremena izključivo spadali) , te prešli u život. —
Medju ova iznašašća spada u prvom redu brzojav , kojemu se u najnovije
doba u Englezkoj , Francezkoj i još u pogdjekojih drugih državah izrnčio
posao u sebi tako lagan , pa svakomu tako lasno dokučljiv , ali ipak kod nas
u Austriji do ovoga časa još neuveden , posao naime : oglašivati opa-
žene orkane , oluje , vihre i ine opasne vjetrove na ona
mjesta, koja u modjusobnom brzojavnom savezu stoje, kamo poglavito pomor-
ske luke idu . No nisu samo ovi različiti vjetrovi jedini , o kojih promjene
vremena vise , amo još spada tlakomjerni tisak , toplota, vlaga , oborina ; da-
pače kakvo li more , kakvo li nebo ? Bog zna , što li će za kakvih desetak
godina biti , kad bude tako rekuć cio sviet brzojavnom žicom medjusobno
spojen , gdje će se sav sviet smatrati kao jedno susjedstvo, a toli različiti i
mnogobrojni narodi kao jedna obitelj : što li će , velim , onda biti ? Kad se
današnji dan uz tako nepodpuna sredstva tvoriti mogu takvi zaključci , kao
što jih tvoriti vidimo od nekih francezkih i englezkih učenih meteorologa u
pogledu naviešćenja vremena , a začudjeni (osobito mornarski) sviet stao
se živo osvrtati na one njihove zaključke : mislim , da neću pretjerati , velim
568 I. Bartulić .

li , da će se iz nova čudesa zgadjati. Kolika bi danas već korist od tuda

nastala u obavljanju poljodjelskih poslova i inih naših poduzeća, kad bi znati
mogli, kakvo nas vrieme za jedan, dva . . . osam dana čeka . Kad je već na
kopnu poznavanje vremena od neizkazane važnosti , što bismo rekli pak o
moru ? Ako je već težko , o predstojećoj oluji izviestiti brodove, što se nalaze
na pučini morskoj , to bismo bar prijateljsku opomenu dati mogli onim bro-
dovom , što no nakrcani čekaju na zgodan vjetar , da se iz luke otisnu , ili
onim brodovom , koji su morsku obalu jedva ostavili , a oluja vani biesni i
pripravna jih čeka , da jih u ždrielo svoje uzme ! Znadu i naši primorci, da
brodovi od oluje toliko nepate, kad se na pučini morskoj nalaze , koliko kad
su još blizu kraja ; i njim je poznata stara talijanska poslovica : il mare non
mangia bastimenti, ma la terra (neproždire brodove more, već kopno) .
U navješćivanju i pogadjanju nastojećega vremena služe se meteorolozi
skroz drugimi sredstvi , nego li kojimi se mornarski i ostali sviet dosada
služio ; oni su za ovo nekoliko godina poslovanja svoga dalje, mnogo dalje ,
dapače onamo dośli , kamo se uz dosadanji način nigda nebi došlo bilo .
Odtuda potreba znanstvene meteorologije, u obće potreba naobraženja teme-
ljita, znanstvena. Tko bi mogao izbrojiti, iz kakvih opažanja naš sviet vrieme
sluti , pogadja ? Znanstvena pako meteorologija na prste , rekao bih, izbraja
sredstva , kojih se služiti imademo prigodom pogadjanja vremena . Svakomu
poznati tlakomjer (barometar) zauzima prvo i glavno mjesto. Ova sprava
u ruku meteorologa vriedi zlata, bez nje on nikud nikamo. Tlakomjer ima
naime to odavna opaženo svojstvo , da svaku promjenu vremena dobrano
sluti. Na naših srednjih zavodih uče bo se mladići, da se je odavna zapazilo ,
da neki savez obstoji medju visinom tlakomjerna stupca i vremenom, osobito
prigodom onom, kada je tlakomjerni stupac nizak ili visok, u kojih slučajevih
očekivamo kišovito ili liepo vrieme. Uslied toga svojstva razprostrt je tlako-
mjer takodjer u mnogih naših kućah ; no poradi slabog ili nikakvog znanja
pravih uzroka , o kojih tlakomjerna visina zavisi , bjehu mnogi i mnogi pre-
vareni, jer su kazivanju njegovu sliepo vjerovali . Samo oni mogahu nastojeće
vrieme mnogom vjerojatnosti pogoditi , dapače naviestiti , koji su vladajuće
uzroke znali dovoljno upotriebiti. Tko se pobliže ob ovom želi uputiti, neka
uzme u ruke i prouči medju ostalim vrlo razumljivo pisanu (gore napome-
nutu) Kuncekovu meteorologiju, napose §. 58 str. 158.
Ja ću ovdje preskočiti ostale sprave, koje se u ruku današnjih meteo-
rologa nalaze , te ću samo to dodati , da me vrlo veseli , što se kod nas u
Zagrebu već od nekoliko godina meteorologična opažanja čine , pa akoprem
se ona mnogomu nevještaku kao suvišna vide, velim, da ne može daleko biti
čas , kad će se i na njih na dotičnom mjestu morati uzeti zaslužen prigled,
a to će biti kad se Zagreb potegao bude u mrežu meteorologičnoga brzojav-
ljanja, koja će se mreža i u Austriji , ako me glasovi ne varaju , za koj taj
dan pružiti osobito duž obale jadranskoga mora,
Da budem ovim člankom , koliko moguće , svakomu čitatelju ugodan ,
obraćam ovaj put pozornost njegovu na sliedeći članak , kako sam ga našao
u br. 288. Pester Lloyda od god . 1863 , što no ga njegove osobite važnosti
radi našemu občinstvu u prevodu priobćujem. Članak ovaj izišao je izvorno
iz pera francezkoga učenjaka Louis Tiguiera u listu „France " , glasi pak
ovako :
Franjo Aragó uzpisa jednom „ Nikada nije jedna riečca iz mojih ustiju
ili ma jedan po meni odobren redak nikoga na to ovlastio , podmetnuti mi
misao, kao da bi uz današnje stanje znanosti moguće bilo, samo sa ikolikom
vjerojatnosti unapried pogoditi vrieme jednoj godini jednomu mjesecu, jednomu
tjednu, dapače jednomu danu ... Znanost neka učini Bog zna kakve
 Brzojavi. 569

napredke, nikada ipak neće se naći svjestnih i do svoga imena držećih muževa,
koji bi vrieme pogadjali. " Kako bi se Aragó prečudio, da mu je sudjeno bilo
gledati svojima očima onu nepobitnu slavu , što no ju englezki i francuzki
meteorolozi prigodom motrenja oluje beru Tlakomjer i munjevni brzojav
ukrotiše oluju. Poput "viernoga Eckarta" u jednoj njemačkoj legendi , što no
u Švarcwaldu paklenu lovačku družbu predvodi, da zabludjelu djecu nad do-
lazkom strašila opomene : tako predtječe brzojavna viest oluju i preporuča
brodovom , da budu na oprezu . Ako prosudimo , da na brodarstvo ciele ze-
maljske kruglje spada ukupno 200000 brodova i do jedan milijun mornara ;
to si lasno predočiti možemo goleme one gubitke , što no su orkani zadnja
ova dva- tri stoljeća počinili , ali ujedno i viditi izvanrednu prednost koliko
trgovačku, toliko socialnu, koja bi nastala, kad bi mreža o brzojavnom nad-
gledanju mora podpuno ustrojena bila.
Prvi učenjak , koj je prvu pomisao ovakva poduzeća namislio , bijaše
jedan tajnik englezkoga admiralstva Mr. Marsden. Namjera mu se razbi i
to radi toga , što se prigodom izvedenja njezina nije razvilo onoliko snage,
koliko bi dovoljno hilo , kad se u život ima svesti kakvo ustrojenje. Pomisao
ovu nastavi trideset godina zatim , takodjer u Englezkoj , kapitan Beecher
s namjerom , da ustroji meteorologičnu službu , koja bi brodovom imala do-
stavljati glasove. Ali ovaj pokus ne urodi željenim plodom , dokle se sabor
sjedinjenih sjevero - amerikanskih država nije odvažio pristati uz osnovu med-
junarodne meteorologije. U Vashingtonu bijahu naime zaključili, da mornari
imadu svoja meteorologična izvješća davati, ne bi li se po njih mogle sasta-
viti vjetrene karte i naznačiti dobri morski putevi. Dapače sastav-
ljena bijaše znanstvena ekspedicija pod zapovjedničtvom poručnika Maury- a,
kojoj je naloženo bilo , da na moru motrenja čini. Posljedak prvoga njezina
putovanja bile su preizvrstne vjetrene karte. Neko vrieme zatim bude
g. Maury-u povjereno nadgledanje narodnoga pomorskog observatorija u
Vashingtonu, gdje su se stjecati imala sva izkustva, potekla od mornarâ. Na
ovaj zavod počelo je žiteljstvo amerikansko oči upirati god. 1852. prigodom
onom, kada je parobrod „ San Francisco " onako grozovito potonuo. Parobrod
" San Francisco " imao je naime nešto vojske iz Newyorka prebaciti u Kali-
forniju , pred dva dana bijaše se on podigao i sretno u meksikanski zaljev
doplovio , kada se strahovita oluja brodovom zagrozila bila. Najprije prelomi
se katark (jarbul) na „ San Franciscu " , vrda bješe u parostroj provalila i
nesposobna ga učinila , sam pako brod plivao kao ljuska na morskoj pučini,
izvrgnut bjesnoći uzrujana mora. U ovom kukavnom položaju opaze ga dva
broda, koja su u Newyork putovala i žalostnu viest najprije o njem onamo
donesla bila. Odmah se nadju dva broda telala, dobivša zapovjed, da ne-
sretnomu „ San Francisau " u pomoć odlete. Maury narisa kartu, na kojoj mu
za rukom podje, u prilično uzkih granicah naznačiti onu točku , na kojoj se
,,San Francisco " nalaziti imao. Uz želje zabrinuta gradjanstva uputiše se oba
broda telala , obskrbljena sa onako točno naznačenom uputom. Svi skoro
dnevni listovi, pripoviedajući ob ovom slučaju, obznaniše, da su oba ova broda-
telala , imajuća naputke od g. Maury-a, ljudstvo perobroda „San Francisco "
spasila i š njim u velikom slavlju u Newyork došla bila. Teatralno ovo rie-
šenje napolak je medjutim istinito . Ciela je istina, da je sve brodolomno
ljudstvo spašeno , ali od dva druga broda , koja su jih noćju zapazila i
zorom našla bila ; ona pako dva parna telala da su nadošla , kada se je
ljudstvo , 400 glava na broju , s istoga parobroda izkrcalo bilo . Maury dakle
slavio je slavu polovičnu. Ali pravednost zahtieva, da se dodade, da je točka
ona, na kojoj je „San Francisco " utonuo , ona ista bila , kako ju je Maury
570 I. Bartulić.

naznačio . Oba telala bila bi poslanstvo svoje slavno ovršila, da su samo sat
ranije iz Newyorka odbroditi mogla.
Viest o spašenu parobrodu „ San Francisco " preletila bješe sav pomorski
sviet te uzbudila duhove na pomisao medjunarodne meteorologije. God. 1853.
sazvan bi pomorski sastanak u Bruselj . Sastankom ovim toliko se učinilo bilo,
da se znanje o praktičnih rezultatih razširilo, što no su crpljeni bili iz pilot-
nih karta Mr. Maury-a. Glavna stvar ovih posljedaka bijaše usavršenje po-
morskih puteva , koji su znatno kraći postali povodom tim , kako no je Mr.
Maury upotriebio bio periodične vjetrove, kojim je leglo on u raznih morskih
predjelih uzimao. Sastanak ovaj predložio je jednoglasno kalup (tako zvanoga)
log- funta, koj bi svi morski brodari poprimiti imali. Na svu nesreću pokazali
bjehu zastupnici ondje sabranih vlada neku mlakost , te se učinjeni predlozi
oživotvoriti nisu mogli. Jedine države sjevero - amerikanske ostadoše vjerne
svojoj zastavi , a njihov primjer sliedila Englezka samo što se jedne točke
ticalo. Englezki parlament odredi glavnicu za strojenje meteorologične službe
na širem temelju , a trgovačka komora dobi nalog o izposlovanju potrebitih
sredstva. Sastanak družtva Englezkoga za unapredjenje znanosti, držan god.
1859 u Aberdeenu dade zadnji i odlučni udarac. Od to doba izlegla se misao,
poslužit se munjevnom žicom u potrebah praktične meteorologije.
Brzina orka na , bila mu snaga još kako velika , ne iznaša
više do 10-13 lieus - a u jednoj uri (5 lieus-a = 3 milje ili najviše
150 bečkih ogu u sekundi), usljed toga pruža nam brzoja v svojom
trenutnom brzinom sredstvo , kojim se prieteća pogibelj
može brodovom za vremena dostaviti. Predlog o munjevnom
oglašivanju oluja došao bješe još kasnije u odbornoj sjednici rečenoga družtva
pod predsjedničtvom princa Alberta na red, a praktični njegov uvod bi toplo
preporučen trgovačkomu odsjeku , kojemu predsieda izvrstni meterolog admiral
Fitz - Roy. Neko vrieme zatim podbode iznova ovu stvar znanstvene meteo-
rologije u Englezkoj propadnuće broda „Royal Chester" . Sav sviet bio je
uvidio , da se strahoviti ovaj brodolom nebi bio dogodio , kad bi Margate
stojao bio u neposrednom brzojavnom savezu sa North-Forelandom te bi se
nadošavšom opomenom iz ove poslednje luke u Margati potrebitim oprezom
poslužili. Brzojavna ova služba bijaše zatim u istinu uvedena. Brzojavni zna-
kovi podignuti bjehu u tjesnacu od Calaisa i kanalu sv. Jurja. Brzojav nije
imao samo oglašivati obične one vjetrove , što no se duž morske obale uz
priličnu hitrinu svojega pomicanja šuljaju, nego mu je bila takodjer dužnost,
da oglasi same slutnje nastojeće oluje , kako su se na tlakomjeru zapaziti
mogle ; a to sve činilo se radi toga, da se za vremena opomenu oni brodovi,
koji su odbroditi naumili .
Oprezni znakovi , uvedeni po admiralu Fitz - Royu , vrlo su jedno-
stavna ustroja. Čunj , u kojega je vrh prema nebu okrenut , navješćuje skori
dolazak vjetra-sjevernjaka , kao najopasnijega za Englezku. Ako mu je pako
vrh okrenut k zemlji, to se ima očekivati vjetar-južnjak . Valjak ima opome-
nuti, da ima nastati vihar (Drehsturm) . S koje pako strane svieta ima vihar
banuti , to se u obće ne može točno opredieliti , nego ako se sumnja , da bi
mogao od sjeverne ili južne strane nadoći , to se k valjku pridodade jedan
od onih vrhova, o kojih smo netom sada govorili. Preko noći rasvietljen je
čunj i valjak svjetiljkami i to prvi sa tri , poslednji pako sa četiri ; u
prvom slučaju sačinjavaju svjetiljke trokut ( A), u drugom pako četverokut
( ). Ovi znakovi objese se na svjetioniku ; njih se iz daleka zapaziti može,
a brodovi, koji jih uoče, mogu se prema tomu vladati, te ili ka žalu povratiti
se ili jadra netegnuti pa vjetru izbjeći. Stari morski vuci (mornari), pristajući
više na starinski običaj , nego li na propise učenjaka , odbiše od sebe jedno
 Brzojavi. 571

vrieme ovo novotarenje. Jednoga dana došao glas u Newcastle o vihru, ima-
jućem nadoći od južne obale. Oprezni znakovi bjehu nataknuti , akoprem nebo
još sveudilj vedro ostalo. Ništa u atmosferi nije moglo potvrditi težku i kletu
opomenu admirala Fitz-Roya, te već počeše ribari ismjehavati izložene bućne
znakove i svi bez iznimke otisnuše se daleko u more. Sutra dan bijaše obala
morska pokrita ostanci razlupanih čamaca , a mnoge obitelji oplakivahu ne-
sretnu nesmotrenost mornara, prezirućih spasonosne opomene svjetionika. Od
toga dana ne sumnja se više o uglednosti izvrstnoga admirala pazećega na
englezke žalove . Brzojavna stajališta u nutarnjoj zemlji oglašuju oluje, prieteće
od oceana , redovito onim brodovom , što no se u kanalu sv. Jurja nalaze ;
stajališta u Skotskoj kazuju jim vjetrene udarce sa sjevero- istočne strane,
tako da su obale kanala od Calaisa upućene o svih pogibeljih , koje bi sa
sjevera doći mogle. U ovom sastoji se stanje meteorologičnoga ustrojstva, kao
što je u Englezkoj od nekoliko godina u običaju .
Ali ni Francuzka nije u tom pogledu plandovala. U družtvu trojice
od pomorskoga ministarstva opredieljenih častnika poče g. Leverrier , rav-
natelj c. zvjezdarne, uredjivati meteorologičnu službu za luke francuzke, kojoj
je središte bilo u parižkoj zvjezdarni. Svrhu ovoj službi , započetoj već
1. Travnja g. 1860. , opredieli g. Leverrier ovako : „ prijaviti orkan u onom
momentu , čim se na kojojgod točki Europe pojavi , njegovim tragom poći
pomoćju munjevne žice , te još za vremena izvjestiti one obale , do kojih bi
on prodrieti mogao : ovo bi imalo biti zadnji rezultat ustrojenju , po nas
udešenu. A da svrhu ovu postignemo , od potrebe je, sva pomoćna sredstva
eujopejske mreže upotriebiti te opažanja uputiti prema glavnom središtu , od
kuda bi se napredovanje oluje imalo slati na točke , koje bi što od nje patiti
imale." Današnji dan šalje 60 postaja u 8 sati jutrom parižkoj zvjezdarni
stanje vjetra na znanje . Svaki dan medju 11 urom i podne znade se dakle
na zvjezdarni tlakomjerni tisak, toplota, vjetar, vlaga, stanje neba i mora na
60 injestâ Evrope . Opažanja ova oglašuju se u listu bulletin meteorologique "
što no ga zvjezdarna izdaje i koj se još isti dan na dopisnike i predbrojnike
razašilje. Osim toga šalju se svakoj luci prijave, koje bi po njih od ikakve zna-
menitosti bile. Napokon pošao je g. Marié - Davy , starješina meteorolo-
gične sluzbe na c. zvjezdarni, tragom admirala Fitz- Roya, te počeo za čitav
jedan , dapače i dva ciela dana unapried oglašivati vjerojatno
vrieme. Učeć orkane , koji su od atlantičkoga oceana mjeseca Kolovoza,
Rujna, Listopada i Studenoga (g. 1863 ) navaljivali , došao je Marié - Davy do
symptoma, koji su ovovrstnim vjetrovom zajednički, te je pomoćju njiho-
vom mogao dolazak jim u buduće za 24, dapače takodjer za
48 sati unapried óglasiti.
" Bulletin meteorologique " donosi od nekoliko mjeseci nacrt Europe , na
kojem je kopno naznačeno bojom bielom , more pako bojom jasno -modrom,
ujedno su na njem svaki dan naznačene isobarne crte t . j. crte jednakoga
tlakomjernoga tiska . Pobliže izpitivanje ovih krivudastih sustava , što no se
svaki dan medju drugom i trećom urom po podne obavlja pomoćju opažanja ,
nadošlih svakoga jutra u Pariz , dovelo je do znamenitih posljedaka. Gospodin
Marié- Davy opazio je , da se prvi symptomi vihra , Francezkoj najopasnijega ,
zapazit mogu na mjestu, gdje sagiblju ove isobarne krivulje prema zapadnoj
obali, osobito pako prema gaskonjskom zaljevu . Po tom se vjetar penje uz
sjevero-zapadnu obalu, namjeravajući vrtjeti se oko jednoga silaznoga središta .
Ovo središte mienja svoj položaj i to čas pomičuć se načinom pravilnim od
zapada k istoku , i to uzdižući se izprvice proti sjeveru , silazeć zatim , čim
je kroz Englezku prošao, prema jugu ; čas opet teturajuć tako , da se misli,
kao da namjerava natražke ići putem, kojim je došao .
572 I. Bartolić.

Dne 17. Rujna ( 1863.) opazilo se bilo , da se k jugu nagnula isobarnica

od 765 m, koja je jutrom predidućega dana digla se bila k sjevero - zapadu
izlandskomu. U isti čas razaslana bješe na njemačka stajališta viest : " po-
gibio na zapadu oceana " . Ista krivulja sastavila se bješe na 18. , uz-
mičuć prema sjevero zapadu , a isobarica od 760mm pošla istim pravcem ; u
gaskonjskom zaljevu voda se kao potuljila, znak od prije opaženi , da imadu
sa atlantičke strane oluje navaliti. Marié- Davy mišljaše, da je tomu pojavu uzrok
laga hno spuštanje gibajućih se zračnih gomila prema površju morskomu. Taj
dan zrak se vrlo neznatno gibao, a to gibanje kao da je sliedilo usljed mor-
skoga toka , proizvedena po protivnih vjetrovih , težećih smiriti se u svojih
dolnjih slojevih. Marié Davy oglasi dan zatim 19. , za južne obale vjetrove od
sjevero-istoka k jugo -istoku , za kraj medju Brestom i Rochefortom jugo-
istočne vjetrove, imajuće se vrtjeti prema zapadu ili sjevero- zapadu ; za sje
verne pako krajeve oglasi on vjetrove od sjevero - zapada k jugo - zapadu. I
zbilja, vjetar se na ovaj naznačeni način vrtio . Središte njegovo pomicalo se
prema Englezkoj , ali budući s te strane daljni glasovi izostali bili , mogaše
on za 20. samo u obće naviestiti žestoku oluju . Nevrieme biesnilo je od 20.
do 25. a tečaj mu bijaše takov , da bi se bio mogao unapried naznačiti,
samo da su glasovi od 19. i 20. redovito prispjeli bili.
Ovoga puta bijaše uspjeh , poradi nepovoljnih okolnosti , polovičan. Ali
u novije doba bijaše više sreće . Priobćena u bnlletinu od Leverriera viest od
dne 26. Studenoga glasi ovako : „ Mind- Faders - Mind " norvežka nava (veliki
brod za tri jarbula) pod kapitanom Woole- om , odputovao u nedjelju dne
21. iz luke honfleurske put Sandefiorda , no se izgubi kod Bequet de la
Heve napram Balaretu u 8 sati pred večer. Brod je ovaj luku ostavio u 6 sati
25 minuta pred večer uz slabahan vjetar od jugo - zapada. No istoga dana
pol ure pred samo podne poslana bijaše iz zvjezdarne u Havre sliedeća opo-
mena : „Naglo padanje barometra na naših zapadnih i sje-
vero - zapadnih obala , strah velike oluje. " Da je Houfleur u
savezu bio sa mrežom opreznom , to bi ova viest šest sati prije odlazka,
„ Mind-Faders Minda " prispjeta bila , te bi ju brod ovaj mogao bio koristno
upotrebiti, samo ako bi ga volja bila. Opomenut pred nevremenom, grozećim
Calaisu bio bi mogao izbjeći oluji , od koje je malo zatim o žal bačen bio .
Nevrieme ono , što no se noćju od 1. Prosinca ( 1863. ) uzrujalo bilo,
dalo bijaše novu zgodu meteorologom c. zvjezdarne , da signalisuju. Isto
nevrieme poteklo bijaše iz bure udarivše na Europu sa sjevero- istočne izlan-
dske obale , pomičuć se prema jugu k Rusiji . Od 27. Studenoga pokazivahu
isobarice malo miran pogled, a zvjezdarna oglasi položaj kao dvojben . Dan
prije podigao se vjetar u Cadixu, a tlakomjerni tisak počeo na znatno padati.
Ovo padanje napredovalo je dan zatim 28. na jugoistoku španjolskom ;
zaljevu je gaskonjskom barometar pao sa 767mm na 764mm, dočim je u Brestu
i na izlandskoj obali nepromienjen ostao ; toliko više ojačili se vjetrovi od
juga prema jugo-zapadu put Irlanda. Pomicanje ovo dohvati u nedjelju zaljev
gaskonjski , dočim je ovdje barometar pokazivao samo još 760mm a u isto
doba padaše barometar u Brestu znatno. U ponedjeljak 30. Stud. rasao je
tisak u zaljevu gaskonjskom, dočim je u Brestu za 5mm pao bio. S ovakova
kolebanja držao je Marié-Davy, da su predtječe predstojeće bure , te je odmah
izvestio luke od Dünnkirchena do Nantsa , da će se sutra vjetar podignuti.
Nacrt onaj , što no je na dan 1. Prosinca sastavljen bio po opažanjil javlje
nih jutrom istoga dana po brzojavu u Pariz , pokazivao je sasvim jasno , da
če se bura na Irlandsku strovaliti . U pol jedne po podne dobiše francezke
luke glas , da će oluja sa jugo - zapada na Englezku i Francezku navaliti , te
- vrlo žestok
da će vjetar dan zatim od Dünnkirchena do Bayonna žestok
 Brzojavi. 573

biti. I u istinu strovali se u 8. sati jutrom dne 2. Pros. vjetar na sjever i

zapad Francuzke. U Parizu i Bordeauxu bješe vjetar žestok , dočim je u
Lyonu, Limogesu i Bayonni još slabahan bio. Ali za kratak čas dobiše fran-
cuzke luke od sredozemnoga mora posebnu viest , da su u pogibelji . Madrid
i Turin dobiju takodjer podobne viesti za luke zaljeva lyonskoga i sjeverne
obale Italije . U pol jedne razaslane bjehu opomene za dojdući dan na luke
francuzke, talijanske, holandezke itd. Od tog časa prekinuto bijaše posredno
obćenje sa jugom jakošću oluje , a viesti iz Englezke ne dolažahu više redo-
vito : orkan se biesan razširio svuda. Kašnje prispjevše viesti postaviše
Marié- Davya u stanje, te je mogao zaključiti , da se središte vihra nalazilo
dne 27. ili 28. na visini Azora , dne 29. na visini zaljeva gaskonjskoga , a
dne 30. na visini ušća od Calaisa . Na 1. Pros. biesnjaše na sjevero- zapadu
islandskom, dne 2. pako udari nešto k jugu od Liverpola : vihar dakle zastao
bijaše na svom putu, te se trgnuo k jugu. U isto doba padaše barometar u
Parizu sve do 731mm ; ali od 1 ure počamši stade naglo u vis ići, nedvojben
dokaz, da se oluja okrenula prema sjeveru . Dne 3. Prosinca skoči središte
vihru na Englezku , on sám napredovaše k istoku , dodje na 4. u Kodanj a
na 5 prispje na rub baltičkoga mora. Njegova brzina iznosila je dakle 10-12
lieusâ u uri. Možebiti da je vihar ovaj bio pravi pravcati iz zaljeva meksi .
kanskoga. Brodovi , desivši se isti onaj čas na pučini morskoj , bili bi nas
mogli pobolje o postanku njegovu izviestiti .
Svatko uvidja , da je meteorologija ovoga puta učinila , što je iole bilo
možno . Nije ravno ona mogla prepriečiti nepogode , kojim je kanal izvržen
bio, jer je vjetar o žal lizao . Po svoj prilici skoro će prispjeti dan, gdje će
preko - atlantički brzojav podvostručiti moći snagu meteorologije. "
Iz ovoga za praktičnu meteorogiju prevažnoga članka mogao je domo-
rodni čitatelj uvidjeti, da je g . Marié- Davy dirnuo u žicu , odprije istina slu-
ćenu, ali po njem izvedenu i došao oštroumnim razmatranjem do posljedaka ,
koji su možni pobuditi u svakom osvjedočenje , da je on s jedne strane na-
značio put jedini (kako mislim) mogući i po kojem nam stupati valja , da
se i kod nas , bar što se jadranskoga mora tiče , jednom početak učini ; s
druge opet strane pokazao nepobitnu potrebu , da se meteorologična opaža-
lišta u što većem broju svuda tako podizati imadu , da budu ne samo medju-
sobno, nego takodjer sa važnijimi izhodištnimi opažališti spojena , želimo li
u ovoj struci doći, nevelim za sada, do stavnih no bar do vjerojatnih
pravila. Što se nas u Austriji tiče razdielio bih ja sva meteorologična staja-
lišta u dva glavna (medjusobno takodjer spojena) razreda i to u stajališta
pomorska i stajališta kopna. Sva stajališta duž obale jadranskoga
mora (i na jadranskih otocih ) išla bi u prvi , i na stajališta u drugi razred.
Stajališta prve vrsti imala bi ustanovljivati pravila (navješćivati vrieme ) glede
mora i morskih obala , stajališta pako druge vrsti glede kopna ; jer mislim,
da se navješćivanje vremena sudaralo nebi. Da su mi pri ruci sva u Austriji
do sada vodjena meteorologična opažanja sistematično izdana (čega do sada
i neima), mogao bih ovo moje nagadjanje možda i dokazati ; ali dok ne bude
ovoga ili dok bar jednogodišnje djelovanje ustrojiti imajućih se meteorolo-
gičnih stajalista u javno ne predje , ne može se za sada ništa slavna za-
ključiti već samo nagadjati. Što se broja stajališta kao takodjer i mjesta
tiče, gdje bi se podignut imala, to se dakako za sada neda ustanoviti mislim
medjutim, da bi ovaj broj svakako glede pomorskih i kupnih opažališta što
veći imao biti. Što se pomorskih tiče , to svatko lasno uvidja , gdje bi se
podignuti imala, sva pako morala bi svoje stjecište imati u Trstu. Glede ko-
pnih stajališta teže bi bilo govoriti ; svakako mislim, da bi se imala podignuti
duž gorâ (s jedne i s druge strane), rieka , šuma , pa i u ravnici ; da li bi
38
Književnik I., 4.
 578 O gibanju u tjelesih.

lazi deseti dio sekunde. Ako se dakle to tako zbiva, moramo priznati okre-
tanje velike osi, i to da možemo tumačiti obično nepolarizirano svjetlo . Svjetlo
je polarizirano onda, kadno kojimgod povodom nestane premičnoga gibanja
velike elipsine osi.
3. U najobćenitijem slučaju premično gibanje nije jednolično ;
brzina okretanja osi jest promjenljiva , i to uzastopce promjenljiva , tako da
se trajanje ukupnoga okretanja osi sastoji iz jedne ili više perioda, u vrieme
kojih perioda je premično gibanje stalno i jednolično. Taajanje svake stalne
periode je uviek dugo napram kretanju atoma po njegovoj stazi, i ujedno
neznatno odnosno na trajanje utiska na mriežnicu. Ovo ponavljanje u tra-
janju premičnoga gibanja čini nam se sasvim potrebno, da se može dovoljno
protumačiti sastav, razstav i razsap svjetla. Na svaku periodu spadale bi
brzina razprostiranja, naznačena dužina vala i jednošarna (monokromatična)
svjetla zraka. Broj sastavljenih perioda i njihove razlike, objavile bi nam
one razlike, koje se obično opažaju izmedj zrakâ različitih šara (boja). Ele
u ovom tumačenju svietlih pojava utisak različitih šara nebi bio jednovit
već povratan (successiv) . Porro drži, da u nekojih posebnih slučajih, kao
na primjer u svjetlu, što nam dolazi od zviezda nepomičnica, prolazeći uzdu-
hom, trajanje perioda premičnoga gibanja može biti iste vrsti i iste veličine,
kao što je trajanje utiska na mriežnicu, pa ovim načinom tumači on povratke
i promjene jezgrenosti i živahnosti svietlih zraka, s kojih dolazi obično titra-
nje (scintillation).
4. Valja dodati sliedeće okolnosti : širina razprostranjivanja, kojom se
mjeri jakost gibanja svjetla, može se promieniti dok traje okretanje smjerom
velike i male elipsine osi. Ova elipsa može se razširiti i stegnuti nastavlje-
nim i periodičnim redom . Razprostorna širina vala može doprieti do ništice
ili jednim ili obadvimi smjeri na jedanput ; ona može kadšto biti i niječna.
Kad je razprostorna širina postala niječna samim smjerom, tada se samo pro-
mieni pravac okretanja tako, da svjetla molekula izgubi polovicu treptaja ili
polovicu vala. Kad bi razprostorna širina vala postala niječna na jedanput
dvimi smjeri, promjena bi se dogodila, istina, pravcem okretanja, nu polu-
okretaj ili polovica vala ostala bi nepromienjena. Da je polovica razprostorne
širine budi stalna budi povratna, jednim smjerom niječna, ali da su u tom
povratku periode kraće nego što je utisak svjetla, atom će opisati za naše
oko upravnu crtu, i svjetlo će biti polarizovano po upravnici crti jednim ili
okomnim smjerom na prvi pravac. Ako su dvie razprostorne poluširine jed-
nake stalno ili povratno sa dosta kratkimi periodi, svjetlost će biti okru-
gom polarizovana. Promjenam razprostorne širine odgovaraju obće promjene
intensivnosti ; i ako se periode promjena razprostorne širine sudaraju, i ako
su u stalnom razmjeru prema periodam promjena premičnoga gibanja, proiz
vesti će se promjene povratne intensivnosti, a u živahnosti zrake opazit ćemo
takova maxima i minima , koja će u razspu svietla biti naznačena tam-
nimi ili sjajnimi prugami, kao znak različita svjetla ili svjetla s različitoga
izvora.
Sva ova pravila popriečnoga gibanja eternih ili Seguinovih atoma, mo-
žemo stegnuti na sliedeća pravila :
1. Gibanje se pokazuje oblikom jednostavna ili monokromatičnoga svjetla,
kad u premaku neima promjene, ili kad je trajanje perioda neizmjerno, tada
su nihanja sumjerna okolo naokolo zrake.
2. Gibanje se pokazuje u spodobi jednostavna, polikromatično sastav-
ljena svjetla, kad je ukupna perioda premičnoga gibanja sastavljena iz po-
sebnih nasljednih perioda.
 C. A. Bakotić. 579

3. U spodobi polarizovana svjetla, ako je gibanje premično - 0.

4. U spodobi prekinuta (discontinue) svjetla, izražena sa maximi i
minimi glede živahnosti zrake, ako su periode promjena razprostorne širine
u stalnom razmjeru napram periodam promjena premaka. ')
Zengovo djelo o brzini razprostiranja svjetla odnosno na utiske moleku-
larnih sila sudara se mnogo sa Seguinovom metodom. On veli u tom djelu,
da su svi pojavi svjetla, kao što i svi drugi prirodni pojavi izvedeni dvjema
silama, i to privlačnom silom i sveobćom težinom, u koliko je prilagodjena
materiji i odbojnom silom proizvedenom toplinom . Ovo nije doista drugo
nego zajedničko privlačivanje m- i -atomâ i raztezanjem, koje svaki put po-
staje, kad se netežki atomi križaju s netežkimi molekulami. Zenger se još
više približuje Seguinovoj teoriji, tvrdeći da je svjetli eter sastavljen iz istih
atoma iz kojih i težka tvar, i da je podvržen istim zakonom sveobće teže .
Dočim govori o odbijanju, izvedenom vanjskimi silami, mogu se smatrati svi
svietli pojavi kao umnožak djelovanja netežkih eternih atoma na materijalne
atome; intensivnosti ovoga djelovanja odgovarala bi intensivnost svjetla, pravcu
ovoga djelovanja odgovarao bi smjer svjetle zrake, a odbijanje 1 lamanje zrakâ
tumačilo bi se dvima pobočnicama one sile, koja nam naznačuje utisak od 7,
izveden molekularnom zrakom , i koj stoji u posebnom odnošaju napram
posebnoj toplini svake zrake.2)
Da uzmognemo shvatiti nutrnji ustroj tjelesa, stegnuti nam je u svakom
slučaju najprije sve naše misli na onu osrednju molekulu, okolo koje se re-
daju sve ostale uslied sila privlačnosti i srodnosti, i to u obratnom raz-
mjeru četvorne daljine. To nam ima kod svake vrsti pojava pred očima
lebditi. Prazni prostori, ili bolje rekuć šupljotine, koje se nalaze izmedju
ovih posljednih molekula, moraju biti u svakom slučaju čim god napunjene.
Ako već znamo, da moraju biti napunjene eterom, da se protumače svjetli
pojavi, naravno je, da će biti izpunjene istom tvarju još i za toplinske po-
jave . Kod svjetlih pojava stavi se ta tvar u treptanje, i to neizmjernom br-
zinom ; kod toplinskih pojava valja da se takodjer ista tvar stavi u slično
treptanje, ako je i brzina različita.
Toplina doisto nije drugo nego prvi početak svjetla ; treptanje dakle
kod topline imati će početak one brzine, kojom se svjetlo razprostranjuje. U
jednom i u drugom slučaju razprostranit će se ovo treptanje po šupljotinah
tjelesâ, obćećih svakako medju sobom, od najprije ganute do skrajnje če-
stice tiela, pa i izvan njega, kao što vidimo kod žarenja topline. Nu da se
to nihanje produži i izvan tiela, treba da uzmemo, da tielo ima onaj isti eter,
koj ga izvana okružuje.
U svakom slučaju dakle nisu netežki Seguinovi atomi ništa drugo, nego
eter, koj se razprostranjuje svakamo i svuda. Težke Seguinove molekule mo-
raju biti, kao što smo rekli, one posljednje materijalne čestice tiela, koje se
promieniti nemogu, već da se promieni lik ili ustroj tiela, nu i tada ne bitno.
Brzinu, kojom se treptaji etera kod svjetla razprostranjuju, mučno je dakako
proračunati, kad pomislimo, da treptaj sredstva u svjetlucanju (phosphorescence)
odgovara broju 1,000,000,000,000,000 . Lašnje se dade izračunati brzina, ko-
jom se eter u tjelesih toplih pojava prostranjuje, uzamši za osnovu stu-

1) Moigno -- Manuel de la Science.

2) Ovdje je govor ob ovih tankih iztraživanjih, zbog kojih je prof. Zenger (sada na
pražkoj tehnici) žalibože više poznat u inozemstvu nego medj svojima. Radovat
se je s pražkom tehnikom, kad ga je ova izvukla iz Neusohla, gdje je do prije
dvie godine bio zakopan.
576 O gibanju u tjelesih .

s istoga gledišta , kako i krute stvari. Glavno načelo jest dakle to , da su

atomi jedna te ista počela u svih tjelesih .
U najnovije doba usavršio je Seguin u Francuzkoj ovu teoriju o jedno-
ličnih sveobćih atomih , tumačeći to po prilici na sliedeći način . On veli da
se ovi posljednji prvci tjelesa diele u dvie vrsti ; da su jedni u neprestanom
miru uslied silâ privlačnosti i srodnosti (cohesion et de l'affinitè ) , a drugi
naprotiv da su u neprestanom gibanju svakim smjerom , tako da ovi drugi
križaju skupove prvih atoma . Prvi atomi su stalni i težki , a drugi ne-
stalni i ne težki , a upravo su zato netežki , što uslied svoje neizmjerne
gibotvorne brzine izbjegnu našim i najsavršenijim mjerilom.
Ovo je doista liepa misao , jer se njom mogu tumačiti (kao što je i
učinio Seguin ) gibotvorni pojavi svakojake vrsti. Nu pitanje je , jeli trebalo
izumiti dvie vrsti atomâ ? Bošković je sve tumačio odbijanjem i privlači-
vanjem jednih te istih molekulâ, al on , ako i nije uzeo dvie vrsti molekala,
uzeo je dvie sile , što dvie vrsti Seguinovih atoma podpuno zamjenjuje . Nuder
da udarimo nešto ua stran , možda doidemo prije k svrsi. Osvrnimo se na
poznatu Fresnelovu teoriju o svjetlu , te iz poznatoga stupajmo uzastopce na
nepoznato. Da se razumije ovom teorijom djelovanje svjetla, imademo primie-
titi, da su prostor i šupljinice stvari izpunjene pretankom tekućinom eter ,
nazvanom, koja dopire do sunčanoga svjetlokružja te je i sunčanim zrakom
stavljena u gibanje istim načinom , kako je uzduh stavljen u gibanje zvu-
čnom stvarju .
Iz ovoga sliedi, da su zvuk i vid uzrokovani gibanjem i to tako , da su
zvučni pojavi izvedeni sa 30 ili 70,000 treptaja za sekundu a svjetli pojavi
izvedeni su sa 400 i 900 biliuna treptaja za sekundu . Istina je, da brez
etera i brez uzduha nebismo niti vidjeli niti čuli ; nu ipaka vidimo iz ovoga,
da toli kod pojava svjetlosti , koli kod zvuka , tjelesa ništa negube od svoje
vlastite naravi, nego da sve visi o razlaganju gibanja .
Još se vidi i to, da tjelesa ništa u se neprimaju niti svjetlom niti zvu-
kom, nego samo da su u prvom slučaju treptaji etera razredjeni drugčije u
tielu i okolo njega a u drugom da s uzdušnimi valovi to isto biva. Da se
ti valovi giblju po prostoru okruglim likom , te da nam predstavljaju onaj
lik , što ga u geometriji zovemo objemnom plo hom (superficie inoiluppante)
o tom neima dvojbe . Ni o tom neima dvojbe , da središta ovih ploha toli
kod prvih toli kod drugih pojava ostanu uviek izvan pokrenutoga tiela.
Ako daklǝ kod ovih pojava tielo ništa negubi niti nedobije , nego cio
pojav visi samo o treptanju sredstva , kojim se zrake razilaze, i o gibanju,
zašto nebi valjalo to isto o pojavih topline , munjine i magnetizma ? - Ja
mislim, da je ovo jedina sveza koja drži ove grane fizike , i kojom se one
mogu podvrći pod jedan te isti zakon. Kod svjetla neima dvojbe da se to
tako dogadja , pa kad li bilo dvojbe , suzbio je Enke računom poznate svoje
repatice.
Prije nego uporabimo ovu teoriju i na pojave topline , valja nam stvar
jošte s bliže promotriti. Već je dokazano, da je prostor svemira i šupljivost
tjelesa izpunjena eterom. Ovaj eter poznavali su i Hindusi te su ga držali za
svoj peti elemenat , nazivajući ga âkása ; a jonička škola poznavala ga je
imenom 20p. Eter je toliko miliuna puta redji nego li naš uzduh, te brzinu
njegova razprostranjivanja nismo kadri nikakovim načinom mjeriti , jer ta
brzina radi neizmjerne tanahnosti nadilazi naša najsavršenija mjerila.
Da etera zbilja ima nemože dvojbe biti, a nemožemo opet misliti, da
ga umah nestane, kako svjetli pojavi tjelesa minu , ili da samo zato obstoji,
da se svjetli pojavi iztumače ; pače valja nam za stalno držati , da su njim
prostorine svemira, našega uzduha i šupljotine stvari svedjer izpunjene pa ,
 C. A. Bakotić. 577

kad nestane svjetlih pojava, a nastanu pojavi topline, munjine ili magnetizma,
morao bi se u teoriji ili odstraniti ili smatrati za suvišan , kad bi molekularne
sile stvari i bez njega djelovale i promjenam izvan njih dolazećim podvrgnute
bile. Seguin razglaba u svojem djelcu „ Mémoire sur l'orgine et la propaga-
tion de la force" tako gibotvorno djelovanje atomâ u nutrnjosti tjelesa i kad bi
se uzelo da oni netežki atomi koje on naznačuje sa nisu drugo no molekule
etera, koje prolaze od šupljotine do šupljotine, nutrnje ustrojstvo tjelesa
i koje se mogu jedna drugoj najviše za tri milionska diela milimetra pri-
maknuti , onda bi se mogla raztumačiti mogućnost i biće uzajamnoga djelo-
vanja svih netežkih počela u privodi, te bi se dokazala istina ovoga mnienja .
Ovu velevažnu ideju o uzajemnosti topline i gibanja izrazi najprije
Josip Mongolfier ; nu prvi pokusi , smierajući na to , da dokažu, da toplina i
gibanje nisu no dva različita objava jednoga te istog uzroka , bješe učinjeni
još god. 1839 od g. Seguin-a i to s takovim uspjehom , da su se mogli na-
zvati isto valje (aequivalenti) topline. Iste pokuse ponovio je god. 1843
Joule u Manchester- u, god . 1842 Kupfer , god. 1855 Leroux i napokon god .
1857 Favre i Quintus Icilius . Nu prvenstvo pripada svakako Joule- u .
Grove i još nekoji prirodoslovci s njim misle , da svjetlo nije drugo
nego proizvod treptanja ili gibanja molekula ili atoma one tvari , iz koje su
sastavljena tjelesa ; Euler je opet tvrdio , da obstoji eter , koj je za svjetlo
ono, što je uzduh za zvuk. On je često tražio da iznadje granice neizmjerno
malene čestine (gustoće ) i neizmjerno velike raztežljivosti ovoga sredstva.
Tako je tvrdio , da je eter najmanje za hiljadu puta redji nego li uzduh , a
da je četiri sto milijuna puta raztežljiviji od uzduha. U tom pogledu poveo
se i Fresnel za Eulerovom misli . Nu što je taj eter za Seguin-a ? njemu eter
nije ništa drugo , nego sustav, u kojem se križaju slobodni atomi naznačeni
sa , t. j. sredstvo, u kojem razmah izmedj dva najbliža atoma dopire po
prilici do tri milionska diela milimetra . Ovom hipotezom mogu se raztuma-
čiti pojavi, koji vise o naravi priečnoga titranja svjetla, i o neizmjernoj brzini,
kojom se svjetlo kod istih pojava širi . Težki atomi, naznačeni sa m, stoje u
takovu odnošaju s težkimi , naznačeni sa , da se može uzeti , da izmedj
svjetla i tjelesa u narasi , i izmedj tjelesa i istoga svjetla obstoji čvrsta
sveza . Da se bolje raztumači ovo zajedničko djelovanje , neće biti s gorega,
ako se navedu bitni gibotvorni uvjeti priečnoga gibanja pojedinih eternih
atoma ili svakoga pojedinoga Y, koje je naznačio gosp . Porro . *) Ti gibotvorni
uvjeti glase :
1. Brzina, kojom se eter razprostranjuje po svojoj stazi ili po elipsi,
koju on opisuje, bit će svak ko veća od brzine, kojom se svjetlo prostorinom
širi ; ona će opisati po prilici šest sto puta svoju stazu u jedan milionski dio
milionskoga diela jedne sekunde.
2. Velika os svake male elipse mora biti u takovu neprestanu okreta-
nju, ili u takovu gibanju, koje bi se moglo nazvati premično gibanje
(mouvement de précession) po tangencijalnoj plohi na svaki pojedini val, ili
drugčije da reknemo : svaka velika os mienja uzastopce svoj smjer ; i tra-
janje periode te promjene , to jest upotrebljeno vrieme, u koje ta os dovrši
cielo jedno okretanje, obziruć se sliedom po obzorju, jest veoma veliko prema
trajanju okretanja molekule po svojoj stazi, i isti čas sasvim neznatno na-
pram trajanju utiska na mrieżnicu, a ovo trajanje, može se uzeti, da nepre-

*) Glasoviti strojoslovac Porro u Parizu izumio je posebni dosta jadnostavan stroj,

kojim se mogu dokazati i zornim načinom predočiti glavni uvjeti o gibanju
svjetla.
574 O gibanju u tjelesih.

pako imala jedno ili više glavnih stjecališta , to ostavljam neodlučeno , ako-
prem mislim, da će tude imati odlučiti jedino topographični . položaj . Što se
iztaknuća bučnih znakova na kopnu tične, imalo bi se svuda jednako (da
kako odnosno) postupati, središtna pako stajališta imala bi jih naznačivati .
Da se na svih stajalištih do valjanih rezultata dodje , imalo bi se po-
stupanje g. Marié- Davya točno proučiti i sve , što je do sada u tom poslu
tiskom izašlo, nabaviti si ; što pako sve i truda i troška iziskuje .
Ovim člankom želio sam pozornost čitatelja naših u obće, na pose pako
naših visokih i gradjanskih i vojnih oblasti obratiti , pozivajući jih smierno ,
da ne štede ondje, gdje se o unapredjenju materialnoga stanja ljudi tiče, da
bi se naime na važnijih točkah podigla čim prije meteoroligična stajališta ,
nebi li se i kod nas istim tragom poći moglo , kako no to g . Marié - Davy
naznači. Bez sjedinjenih sila ni u tom poslu uspjeha nije .

O gibanju u tjelesih .

...une hypothèse ne peut finir par passen a l'état de vérité certaine qu'autant
que les conséquences aux quelles elle conduit se vérifient toutes et qu'on démontre
ensuite que, reciproquement, l' exactitude des deduction entraîna celle du principe.
Dupré. Sur le travail mécanique et ses tranformations. „ Annales de
Chemie et de Physique Février 1864."
Kud se god u prirodi obazremo , svuda najdemo divno jedinstvo , pa
ako ovo jedinstvo dielimo u odsjeke , poglavja , razrede i t. d. , činimo to
jedino s toga , što omedjašenost naša nije kadra ovo jedinstvo u svojoj cie-
losti shvatiti, mi to činimo, da se sam sobom tiešimo.
Ima već tomu zemana , što smo iz znanstvenih iztraživanja razabrali,
da je izmedj svjetlosti , topline , magnetizma i munjine takovo
jedinstvo , da se jedan pojav bez drugoga protumačiti nedade. - Nu sa svim
tim nisu prirodoslovci otresli staroga čovjeka , to jest tumačeć ove pojave
nisu udarili pravcem, koj bi ovomu jedinstvu u tri različita pojava odgovarao ;
nisu sklopili sve žice , da jim skladno zazuje. Nauk u tekućinah (fluidum )
ostaje još uvick u starih učionah osnovni kamen, na kojem se snuje ciela
znanstvena sgrada o tako zvanih netežinah, premda se ovim naukom nemože
protumačiti ona tajna sveza izmedj tih pojava neustrojne materije. Istina je ,
da se znanstvena sgrada nesruši ako sviet i ovako pokroči dalje , kao što se
nisu svietovi srušili , dok je vladao Ptolomeov sustav o kretanju nebesnih
tjelesâ. Ali u ovo naše doba, u koje prirodoslovci posluživ se najnovijimi optič-
kimi izumi, broje tako rekuć komarčeva rebarca, bilo bi dobro , da se narav-
ski pojavi uče u najtjesnijem medjusobnom savezu , te da se filosofičkim
okom motri priroda u cielom svom obsegu .
U razvitku čovječanstva minu viekovi , dok se koja nova tajna u prirodi
odgoneta , pa tek onda počmu se na ovom temelju razvijati nove teorije , a
o uporabljanju ovih teorija nicati novi i za boljak čovječanstva uspješni
plodovi . Za čudo , kako se ovakova tajna nekom obćenitom sviesti nekim
načinom predvidja mnogo vremena prije , nego je odkrivena . Tako bijaše i
XVII. vieka , kada su u obće mudroznanci naslućivali sveobću težu i
zakone njezina uzajamnoga djelovanja . U to pojavi se veleum Newton i obi-
stini ovaj predum na mjesecu, i dokaže ga svojim poznatim računom o ugibu
(deflexion) ovoga pratioca na njegovu putištu . Koliko je dobra znanosti do-
prinielo ovo načelo sveobće teže , poznato je učenomu svietu ; nu ono nije
posvema zavladalo, dok se nije počelo s bližega učiti nutrnje ustrojstvo tjelesa.
 C. A. Bakotić . 575

U novije doba Dalton, Dulong i Petit, Regnault , Faraday, Mitscherlich, Tindall,

Kirn, Dupré William Thomson i . d., ustanoviše, može se reći, zakone o nu-
trnjem ustrojstvu tjelesa , te se je teorija atomâ počela smatrati s mehanič-
koga gledišta.
Övu mehaničku teoriju ob uzporedjivanju atoma u tjelesih objavi naj-
prije kao takovu (s ponosom velim) moj neumrli zemljak otac Bošković *),
Ono što je Bošković izrekao i prema tadašnjoj znanosti dokazao , usavršio je
i razširio matematičnom točnosti Poisson. Bošković bio bi svoju hipotezu
savršeno dokazao bio , kad bi bio na obzir uzeo promjene u poredjivanju
molekulâ, što ih munjina i toplina , djelujući neprestano na nutrnji ustroj, u
tjelesih izvadja.
Velika šteta, što neimamo takovih sitnozora, kojimi bismo mogli u tielu
motriti molekule onako bistro , kako vidimo razasute zviezde u nebesnih ma-
glovinah , jer bismo doisto vidjeli , da su u istom razmjerju molekule složene
u tielu .
Mi si nismo kadri protumučiti nijednoga mehaničkoga učina ma
kakove sile na tielo , ako si nismo predstavili , kako su atomi u tielu poredani.
Nu ista mehanika , razmatrajući nutrnjost tjelesa , izgubila je jasnost i znan-
stvenu jezgrenost ako se i za pedalj ove teorije odalji . Sve što do sad
navedoh, poznato je svakomu tko se iole bavi znanjem prirode ; nu od onoga o
čem ću sada govoriti , uklanja se još mnogi učenjak, nehoteći žrtvovati svojih
starih načela , ili zazirući od uzporedjivanja novih teorija.
Rekoh da se atomistička teorija razgranila dovoljno u svakoj grani
fizike, a najslabije kod topline , munjine i magnetizma. Ova tri od-
sjeka ujedno sa svjetlom stoje poput osamljene siročadi maćuhe , te su iz-
mišljene neke tekućine , kojimi se tumače njihovi pojavi. A što je ta tekućina .
Mučno ju je označiti , jer je čedo puke mačte . To bi moralo biti štogod
izvan tiela , ili barem štogod takova , što svojim ulazkom poremeti obično
nutrnje stanje molekulâ u tielu , te djeluje prama ovim molekulam , kao ne-
kakva sila, i kao takova može se izraziti matematičkim oblikom.
Nu u ovom slučaju moraju se tumačiti pojavi izlazeći od vanjske naravi
prama nutrnjoj tiela , a nipošto od nutrnje prama vanjskoj , te se mora po-
primiti jedan elemenat više i to takav , koj nije pošao s poremećenja mole-
kulâ u tielu , već on sám izvadja takov poremet. --- Ja mislim , da bi se to
dalo na bržu ruku iztumačiti , kad bi se sve počelo i dočelo samo u tielu , i
to kad bi se usavršila Newtonova teorija o sveobćoj teži , te bi se dosljedno
protegnula atomistička teorija i na ovaj kup naravoslovnih pojava , t. j . na
toplinu , munjinu i magnetizam. Samo ovim načinom moglo bi se dokazati ,
da svjetlo, toplina, munjina i magnetizam, nisu ništa drugo, već jedno te isto
razgranjeno počelo, o čem u naše doba jošte mnogo učenjaka dvoji .
Tjelesa su sastavljena iz molekulâ i atom â. Molekule su najmanje
česti tiela , koje se više nemogu dieliti , ako nećeš da stvar prestane stvarju
biti. Atomi su posljednja počela stvari , sitnija od molekalâ, to su samo prvci
iliti počela u strogom smislu , koja si nemožeš u prostoru niti pomisliti , ovi
prvci su jedni te isti u svih tjelesih , te se imadu smatrati kao središte onih
sila , s kojih su sastavljene stvari, ili s kojih je sastavljen lik stvari.
Ova središta silâ , iliti ovi gibotvorni ( dynamiques) atomi to su sveobća
Newtonova teža, koja djeluje u obratnom omjeru četvornih daljina . Ova gibo-
tvorna sila obstoji kod svih lučbenih slučenina , kod svjetla , topline, munjine.
i magnetizma, tako da prema tomu možemo smatrati ove grane naravoslavja

*) Bošković rodjen je u Dubrovniku 18. svib. 1711 .

580 O gibanju u tjelesih.

panj toplomjera, i to uzdušnoga toplomjera, kad pomislimo da začetak neža-

rene topline odgovara 65,000,000,000 eternih treptanja.
Kad već znamo kako su sastavljena tjelesa u svojoj nutrnjosti, podjimo
dalje, te najprije da kušamo stvar jednim primjerom razjasniti. Da stanemo
trti dvie stvari jednu o drugu, što ćemo tim izvesti ? Tri vrsti pojava, ili
bolje rekuć, jedan pojav objavljen na tri različna načina . Najprije proizve-
demo munjinu, malo poslje toplinu, a napokon svjetlo i to sve jednim te
istim djelovanjem. Ovdje je očevidno, da su treptaji molekulâ za munjinu,
dakle treptaji etera morali biti manji od treptaja za toplinu, a za toplinu ma-
nji nego za svjetlo. Uzmimo još jedan pojav poviše vrsti. Kad se meteori
spuste po svemirnom prostoru i kolebaju brez ustanovljenoga pravca amo
tamo, dok se otisnu ipak jednim smjerom, ustanovljenim privlačivošću kojega
svemirnoga tiela, biva trvenje meteorâ s početka u istom sredstvu, te se mirno
giblju napried, te u ovaj par mogu poremetiti samo svoje munjinsko stanje ;
nu kako trvenje postane jače, kad stupiv u našu ili u koju drugu atmosferu,
pojavi se toplina, a kad napokon prolietaju svojom neizmjernom brzinom kroz
još gušće vrste uzduha, naraste trvenje na toliko, da se užgu i postanu svjetlo.
I ovdje vidimo tri različita objava istoga pojava, troje različito treptanje iste
sile, i to sveobće teže izražene molekularnim ustrojem tjelesa . Na isti način
mogli bismo uzeti koju god vrst pojava, te bismo vidjeli, da bi se promjene
zbile istim načinom, to jest pospješenim ili zakašnjenim djelovanjem ove iste
obćenite sile.
U lučbenih slučeninah očituju se pojavi istim načinom. Kako se dva
ili više počela sjedini, da sačine novo sastavljeno tielo, nemože se ovim su-
kobom ovih počela nikakva sila gubiti , nego se pojavi ili toplinom ili munji-
nom ili kojim drugim objavom gibanje . A da je tomu zbilja tako , svjedoči
nam izkustvo, dočim kod svakoga takova pokusa opažamo tri vrsti pojava,
i to najprije kao munjina, zatim toplina, a onda svjetlo i to stanu nam se ovi
pojavi tek onda očitovati, pošto su se uzroci privlačivanja težkih i netežkih
atoma stavili u stanovito razmjerje napram masi tiela, i to u obratno raz-
mjerje četvornih daljina : tad su molekule postigle svoje ravnotežje. A kolika
je munjina i toplina, što je izvedena lučbenim djelovanjem novo sastavljena
tiela ? Munjina i toplina, proizvedene tim lucbenim djelovanjem, nalaze se
u tiesnom odnošaju napram živim silam združenih prvaka, tako da se može
reći, da jo na primjer količina pzoizvedene topline razmjerna proizvodu iz
mase i četvorne brzine tiela (m2 ), samo da ovdje valja uzeti u obzir raz-
prostornu brzinu etera ili težkih prvaka .
Kad dakle postane u tielu toplina ili munjina , ili koj drugi objav gi-
banja, nemože se nikako reći , da je prešla kakva takućina u tielo, nego
samo da se preinačila u nutrnjosti tiela porednja molekularnih sila novim ob-
javljenjem gibanja . Sve sile, koje nam se pojavljuju budi kako u prirodi,
imaju dakle jedan te isti zajednički izvor, i kao takove moraju biti u ties-
nom odnošaju medju sobom kao ogranci jednoga stabla, moraju proizvesti
jedna drugu, i često pokazati nam se i kao prve i kao zadnje sile . Svi pri-
rodni pojavi, što jih motrimo u znanosti, izvedeni su samo zajedničkim pri-
vlačivanjem težkih i netežkih atoma ; gibanjem popriečnim ili okretanjem t.
j . treptanjem ovih istih dviju vrsti atoma. Ove sile, koje u zajedničkom dje-
lovanju proizvedu jedna drugu, stoje uviek u stanovitu razmjerju kano da
bismo rekli : svaka sila ili jedan dio sile, kadno djeluje, proizvede neku ko-
ličinu druge sile . Kad toplina proizvede glibotvornu silu, ta proizvedena sila
stoji u stanovitu razmjeru napram upotrebljenoj toplini. Toplina, koja je po-
trebita, da litru vode za jedan stupanj ugrije, izvede silu jednaku sa 420
kilogramâ, t . j . sila, kojom bi se dao dignuti teret od 420 kilograma, proiz-
 C. A. Bakotić. 581

vede jednu toplotinu (calorie) i to trvenjem (ribanjem) atoma. Brojevi, kojimi

bi se mogle izraziti trošene sile i proizvedena dinamička radja, daju nam
gibotvorne istovalje tih različitih sila. Tim načinom nemogu toplotvorni po-
javi biti izvedeni nego treptanjem molekulâ i atomâ u ustrojstvu tjelesa, i ti
treptaji moraju biti sve to jači, koliko je veća toplina u tielu . Ovi zakoni
mogli bi se dokazati kao što za najzadnje stupnje topline u tjelesih, tako isto
i za one svemirne pojave, koji se opažaju u našoj planetarskoj sistemi, i
koji se još i dandanas opažaju u novih svemirnih tjelesa.
Uslied ovoga iznašastoga i već poprimljenoga zakona, nebi li se možda
moglo uzporediti, da sile, koje se u našem tielu razvijaju i objavljuju, stoje
u upravnom razmjeru napram toplini, koja se neprestano razvija u želudac,
te se razlije krvlju po žilah ? .. Na ovu tvrdnju potakla bi nas misao, što
netom prestane u tielu budi kojim uzrokom ova osrednja radnja, ili ovo raz-
vijanje topline, nestane ravnotežje izmedj dobitka i troška, pa prestane život
čovjeku. Prema tomu nebi bila niti životna sila drugo, nego neki način oči-
tovanja one obćenite sile, koja vlada cielom neustrojnom tvari i koja dosiže
od najodaljenijih zviezda nepomičnica do najsitnijega nevida, koj se preradja
i troši u tmini znanstvenih iztraživanja.
Živa sila (force vive) stavljena jedan put u djelovanje nemože biti uta-
manjena, nego ako se sukobi protivnim pravcem s novom silom, koja nije
drugo no protivni uzrok onoga, što je prouzrokovalo prvu silu. Ako je pro-
izvedeno djelovanje privlačnošću (što mora i biti), nijedna sila nemože biti
utamanjena nego onda, ako je ona ista proizvela koje drugo privlačenje ; to
se mora opaziti svuda u naravi , da ako se kakva sila iztroši ili je nestane,
mora se izjaviti nova sila, koje jakost mora biti razmjerna iztrošenoj sili.
Isto tako svako proizvedeno gibanje sliedi uslied uzrokâ, koji su ga proizveli,
neprestano svoje djelovanje, dakle oni isti uzroci nemogu djelovati protivnimi
smjerom, da se gibanje stavi u ono isto stanje, gdje je bilo prije nego je
sila djelovati počela. Sto se izgubi dakle u sukobu tjelesa kod kojega gi-
banja, mora se izjaviti u spodobi molekularnoga gibanja, lučbene srodnosti,
topline; munjine itd .
Mekanički kao što i fiziologički život moraju imati dovoljne hrane,
ako želimo da nam povrate one sile, koje troše u svom djelovanju . Uslied
toga nije moguće da se izvede slučaj viečnoge gibala na zemlji , jer bi to
bilo ono isto kao da bi htio umnožiti silu vječnim djelovanjem, a nebi joj
dao dovoljne hrane.
Kako su se iznašle gibotvorne istovalje topline ? Najprije se je uzela
u obzir posebna toplina c uzduha i vriednost za C s nepromjenljivim obje-
mom ili bolje brez nutrnje radnje pronašasta je ova vriednost iz onoga La-
place-va oblika, koj je bio ustanovljen , da se izpravi brzina zvuka . Üzduh
razteži i neproizvadja izvanjske radnje, i netom se je razširio, zauzme u tinji
čas svoju prvašnju toplotu, i premda se je raztegnuo, neprihvati ni više ni
manje topline nego što je u prvašnjem stanju imao. Ovo načelo, upo-
trebljeno Joulom u Engleskoj ali ne dovoljno dokazano, ustanovljeno je sada
mnogobrojnimi pokusi Regnaulta a još više analitičkimi dokazi Dupré-a.
Kad je jedanput ovo načelo utvrdjeno, ustanove se gibotvorni izmjenici
topline sliedećim razmatranjem. Uzme se u obzir jedan kub. metar uzduha
topline 0º, is normalnim tlakom, izraženim sa H kilogramâ za svaki kub.
metar, ujedno naznači se sa p njegova težina, sa c odnosna toplina s nepro-
mjenljivim objamom (à volume constant) . Ako dignemo uzduh do topline
izrazene sapc, a nemože se raztegnuti, toplota će stupiti za jedan stupanj, a
a tlak će doprieti do ( 1 +2) H, gdjeno z izrazuje sbrojnik 0,00367 . Kad je
to postignuto, te onaj uzduh zauzme kakav prazan prostor, to se toplina uz-
586 Kritika .

ćila , koliko bi želio svaki prijatelj hrv. znanstvenoga

nepredka . Barem dvie trećine naših dosadanjih programa nose na sebi
biljeg nekakova oficijalnoga ponukanja, te su im razprave pisane više na silu
nego dobrom voljom i ljubavi, što bi potekla iz uzvišenijih razloga ; i zato
su u nas pogrami još uviek nekakva mrtva glavnica od vrlo neizvjestne
vriednosti.
Mi želimo, da budu razprave hrvatskih programa ili samostalna
iztraživanja u pojedinih znanstvenih strukah , i tada puštamo
spisatelju na volju sasvim po njegovoj osobnoj naklonosti, neka radi i napre-
duje makar u najtanjih pitanjih pojedinih struka, ako misli da je tim svojim
umom i trudom znanost bud usavršio bud razširio ; jer će tada ono jedno
zrno kao plod njegova izpitivanja i iztraživanja, rado sijati i presijavati svi
marljivi sijači ; ili , gdje se to nemože, neka budu razprave naših pro-
grama pomno i marljivo izradjeni sastavci po najsavršenijih uzorih
iz tudjih književnosti, ali s obzirom na potrebe naše i u nekom su-
stavnom redu , da si onaj, koji je voljan takovu nesamostalnu raz-
pravu pisati, uviek prvo pitanje stavi, jeda li je to, što je naumio hrvatskomu
narodu ili hrvatskoj mladeži pokloniti kao na dar, upravo najkoristnije i naj-
preče iza svoga njegova znanja, kojim bi svojoj domovini mogao poslužiti.
Nam se pak sve čini, kao da bi mnogi spisatelj dojakošnjih naših programa
uz nekoliko razmišljanje o naših književnih okolnostih s istim dà možebiti i
manjim trudom iz one iste svoje glave i pameti izveo bio mnogo koristniju
radnju, nego li kako je sada ! Koliki smo maleni smo, i zato treba da budemo
obzirni, da pronadjemo puteve naprečac do onoga cilja, koji su drugi narodi
možebiti i stranputicami tražili , _ali su ipak sada već na mjestu, a mi
istom za njimi potrkujemo . Da su ove naše rieči istinite, dokazati će slie-
deća kritika o razpravah u ljetošnjih školskih programih trojedne kralje-
vine, na koliko smo jih uzmogli do ovoga časa posakupiti i na presudu po-
razdieliti. V. J.

O glavnoj ideji gerčke tragedije i o ćudorednoj znatnosti

Sofokla. Spisao Davorin Seneković u programu kralj. varazdinske
gimnazije 1864 str. 16.
G. je spisatelj razdielio svoj sastavak na dvoje : u prvom dielu namje-
rava predočiti čitateljem glavnu ideju u grčkoj tragediji, a u drugom koju
progovoriti o ćudorednoj znanosti Sofokla . Način, kojim g. sp. misli to dvoje
čitateljem razjasniti, jest sasvim nov i neobičan . U prvom dielu naći ćeš poje-
dine misli Sofokla iz njegovih drama, koje bi imale predočiti glavnu ideju u
grčkoj tragediji. Čudno nam se vidi, da g. sp. nastoji to predočiti samo iz
tragedija Sofoklovih kano da nisu Aeschyl i Euripid bili od velike znatnosti
pa da su se držali istoga pravca kano i Sofokle ; a jošt nam je čudnovatije
da nabranjanjem pojedinih misli iz Sofoklovih tragedija ipak neuvidjamo,
koja je glavna ideja u grčkoj tragediji, dok nam g. sp. kao „ deus ex mac-
hina " nekaže na svršetku prvogo diela „ Ova mučna i neugodna čuvstva
zavisnosti, čuvstva nebitka i nemoći čovečanske prama svemogućemu veli-
čanstvu bogovah u obće su glavna ideja starinske tragedije (?) " ; ta baš tvrd-
nja nekako nije napram tvrdnji str. 4. „ Ova moć, kojoj se isti bogovi po
svojoj osobnoj volji pokorovati moraju . . ." i napram pojedinim mislim,
povadjenim iz Sofokla, o čovječoj nestalnosti, slabosti nemoći, ništetnosti itd .
Iskreno moramo izjaviti, da nam g. sp . nije timi raztrganimi misli iz Sofok-
lovih tragedija podao jasna pojma ni ob onoj strašnoj i okrutnoj
moći udesa a kamo li o glavnoj ideji u grčkoj tragediji. Te je misli
 Kritika . 587

htjeo g sp. valjda kao materijal za koju poveću radnju posakupiti pa da mu

nepropadnu, dao jih je tiskati u programu gimnazijalnom. U drugom dielu
toga sastavka namjerava g. sp. dokazati, da je u Sofokla velika pobožnost
bila, koja je često upravo dreselju (melankoliji) naličila (? !) , te
je isto tako kao u prvom dielu iz drama Sofoklovih povadio pojedina mjesta
pa jih bez ikoga reda i saveza amo tamo pometao misleći, ako je komu
stalo do ljepših fraza i misli, da jih potraži u Sofokla. Tu nije ništa drugo
dokazano već da ima u Sofoklovih dramah dosta liepa nauka za život da li
bi pako imao taj moral uprav posvud valjanosti za danas, usudili bismo se
jako dvojiti. I zato da bude razgovietnije, nije imao pisac svagdje govoriti
sadanjem vremenom kano ti : „Podanost u volju božju nam je neobhodno
potrebita" da nam pako bogovi nevoljah nepošalju - ako su pako bozi
na nas već se razserdili - mi moramo dakle bogove štovati naša je
dakle sveta dužnost mertve sahranjivati itd.
Upitali bismo g. sp. da li iz toga sliedi, da je koji spisatelj kriepostan
i pobožan čovjek ili da je takov zbilja bio, ako mu je spis pun ćudnored-
noga nauka? Nebi li i protivno bilo, da spisatelj pun oštromulja i znanosti
ali izopačena života gdjekad zna nuz sve svoje griehe i svoj nećuredni život
tako napuniti moralom svoj spis, da će ga sviet kao kakva svetca smatrati ?
Valjalo se je osvitati i na druge spisatelje grčke, (osobito na spisatelje o
životu Sofoklovu) , da se dokaže, da je Sofokle kriepostan i pobožan čovjek
bio ili je trebalo drugomu dielu koji drugi naslov napisati. U pojedinom
nećemo razglabati, kako je g. sp . svojevoljnim nabrajanjem pojedinih misli
shvatio duh Sofoklovih drama i kako bez ikoga saveza skače od jedne
misli Sofoklove na drugu, bojimo se, dosadili bismo oprovrgavanjem i prigo-
varanjem. Za svekokoliko navesti ćemo samo nešto toga ; na str. 17 veli g.
sp .: „Zato voli u Oedipu kralju Kreonat umrěti, nego li podnositi, da su-
gradjani i prijatelji o njem sramotne stvari govore : pleme
nitu čověku dolikuje se samo ili častno živěti ili pako častno umrěti. “ U prvoj
polovini nije g. sp. shvatio smisla u riečih Krenta . To se ima ovako : Oedip
razjaren, što se starac prorok Teiresija ustručava, istinu o ubijstvu odkriti,
baca sumnju na proroka, da je s njegovim sporazumljenjem kralj Lajo ubi-
jen (Sof. Od. t. 345 itd .) pa udara i na Kreonta kojega sumnjiči, da namje-
rava pomoćju proroka krivom potvorom dokopati se priestola (ib. 385 itd. )
Kreon saznavši o toj potvori tuži se gradjanom pak kaže doduše, da mu se
neće ni življeti, kad se takov glas o njem širi (ib. 513 itd .) , no kašnje se
boljemu dosjeti pa traži svoje pravo (ib . 630) i nemisli više, da se pokori
svojemu vladaru već odbija od sebe svaku potvoru odnješito. " Tu dakle nije
pokazao Kreon istinitost svoje izjave i nije mu bilo do zlooglašenja mnogo
stalo a i gradjanstvu nije ni na um palo, da bi posumnjalo na Kreonta (ib.
523 itd.) ; s toga nije trebalo trgati iz označenja jedne osobe nekoliko izlič-
nih rieči pa jih kao neki moral uvršćivati. Druga pako polovina „ plemenitu
čověku itd. " neide na Kreonta već je mnienje Ajanta iz istoimene tragedije,
kao načelo uvodne misli :
παἰσχρὸν γὰρ ἄνδρα τοῦ μακροῦ χρήζειν βίου,
κακοῖσιν ὅστις μηδὲν ἐξαλλάσσεται . (Αj . 473 itd .) "
a načelo isto valjalo je potražiti gdje drugdje : n. pr. u drami Antigona 463
i u drugih dramah. Tako bismo mogli prigovoriti i drugomu mnogomu, što
se u tom spisu nalazi . G. spisatelju preporučujemo da prouči boljma slovnicu
i skladnju hrvatsku, da nepokaže svoju golotinju takvimi pogreškami kakvih
ima zadosta u tom spisu, pa mu velimo da ni onda, kad bi mu svako slov-
ničko pravilo u glavi bilo, neće znati hrvatski pisati, dok marljivin čitanjem
neprouči duh hrvatskoga jezika. Svako književno djelo, ma koje vrsti bilo,
584 O gibanju u tjelesih .

Monogolfier, a još bolje ju označi i razjasni pokusom Seguin , a Siemens u

Englezkoj udielotvorio je to praktički, sastaviv parostroj po ovom načelu, te
je tako dokazao, ako još i ne sasvim savršeno, način, kojim bi se mogle pri-
štediti dvie trećine troška u radnji. Teorije i pokusi, što jih je razvio i uži-
votvorio Seguin, izvesti će jamačno veliki dobitak, pošto se jošte većma pri-
hvate i uohćene.

Svaki viek ima svoj poseban pravac, kojim koraca k savršenosti, ima
svoju vlastitu zadaću riešiti. Sloga i zajednica u znanostih, doprinašaju mnogo
k obćemu napredku . Znanstveni prirodoslovci našega vieka prihvatiše ideju
o jedinstvu tako zvanth netežkih tekućina (imponderabilija : munjine,
magnetizma, svjetla i topline), i uvjerenje, da su se u toj stvari složili najiz-
vrstniji muževi, jamči nam za dobar uspieh. U ovo posljednjih trideset
godina umnožila su se svakovrstna iztraživanja o gibanju u tjelesih, da se
može za stalno reći, da ćemo do skora vidjeti sasvim točno utemeljenu i raz-
širenu ovu nutrnju dinamiku tjelesa, koja nije nego posljedica one iste kod
krutih i kapljevnih tjelesa djelujuće dinamike. Sitnozor nam objavljuje dosta
čudesa, dosta novih nebrojenih bića , nu sile njihova obstojanja imademo sva-
kako tražiti u istih tjelesih, t. j . u istom njihovom ustrojstvu, i to uslied onih
zakona, koji vladahu za vrieme prvoga uredjivanja neustrojne materije, kad
su se iz titrajućih po prostoru počela sastavila prva pravilna tjelesa napram
onom obliku pravilnosti, što si ga mi dandanas predstavljamo. To velim, što
sam uvjeren, da je u znanstvenom smislu chaos bio pravilan .
Nu kako bi se zbilja mogla riešiti ova zadaća o istovetnosti tako zva-
nih težkih tekućina ili o različitom objavu gibanja u tjelesih, kad se nebi
uzeo u obzir jedan te isti zakon gibotvornoga nutrnjega djelovanja, i kad se
nebi ovaj podvrgao većemu ili manjemu popriečnomu titranju onoga sredstva,
što je eterom nazvano, samo da mu ime bude. Iznašaste istovalje topline
podkriepljuju ovu teoriju , a ovaj prvi sretni korak nam jamči, da će se do
skora ciela staza premaknuti, i ovaj nauk sasvim znanstveno usavršiti.
Mi imamo još jedan dokaz, kojim možemo učvrstiti ovo zajedničtvo dje-
lovanja gibanja u tjelesih, i to pojav križanja (interferencije). Ovo je
brez sumnje onaj pojav, uslied kojega je obdržala pobjedu Fresnelova teo-
rija svjetla, jer se pojav križanja može samo ovom teorijom dovoljno protu-
mačiti. Pa jeda li nam se neprikazuje možda ovaj isti pojav kod topline ?
Neimamo li možda i u ovoj struci prirodoslovnih znanosti slučaja, gdje se
mjesto veće toplote izvede led , ako se u nekojih okolnostih doda to-
plina toplini, isto onako kao što se je dobila tmina, kad se je dodala svjetlu
svjetla, ili gdje zvuka posve nestane, ako se dva zvučna vala sudare. Ovaj
pojav doduše nije moguće tumačiti običnim pojmom tekućine, jer dodavši te-
kućini iste tekućine, imade se dobiti na koncu sbroj pojedinih dodataka. Ali u
ovakovih pojavih ništa se nedodaje, ništa se nelije : dva protivna vala sukobe
se jednakom silom, i u sukobištu opaža se obustava daljega prostiranja, ob-
ustava gibanja za onaj neizmjerno maleni hip, dok se izjednači poremećeno
ravnotežje . To je sve. Rekoh za onaj neizmjerno maleni trenutak, jer ne-
valja s oka pustiti, da je kod svjetla za crvene zrake, koje ipak imaju naj-
veću razliku u razprostranjivanju, hod poremećen , kad ta razlika dopire
do 32 stomilionska diela jednoga milimetra, a za ljubičaste zrake dostatna je
razlika od 20 stomilionska diela milimetra, -. razumije se samo po sebi,
da i kod topline ta razlika mora biti neizmjerno malahna. Fizeau i Foucault
dokazali su ovo materijalno križanje topline, oni su dovoljno zasvjedočili, da
se i toplinom može proizvesti led, samo ako hod odgovara lihomu broju trep-
taja poprimljenoga sredstva u tielu.
 C. A. Bakotić. 585

Iza ovih pokusa nemože se dakle tvrditi više, da u tielo unidje kakova
tekućina, ako ono ugrije, te da bi mu ova tekućina izpunila prirodne njegove
šupljotine ; nego valja prihvatiti različite objave popriečnoga gibanja u sva-
kom pojavu ove vrsti. Pa nebismo li mogli reći to isto i o munjini ? Nebi
li se dalo obistiniti križanje u razprostiranju munjine u pojavu navoda, i
to navlastito kod Rumkorffova valjka ? ... Nadam se, da će mi se zgoda
pridesiti, te ću svoje mnienje ob ovom pojavu u posebnom članku nacrtati.
Ako se osvrnemo na neizvjestnosti, prisiljene račune dokazivanja nekih
naših sistematičkih knjiga , kojimi smo obdareni, i kojih se na uštrb
vlastitoga osvjedočenja držati moramo , valja nam se sjetiti Groveovih rieči,
gdje veli, da prirodoslovno znanje nije još zrelo , jer u njem
nenalazimo jošte onoga sintetičkoga jedinstva , koje ima
tražiti svuda svaki zdrav razum. *)
Iztraživajući ovo jedinstvo valja nam često i nehotice pomisliti na po-
sljedice pojava i pravila . Iz neizmjerno malenih diela sastavljena je neiz-
mjernost ; posljednji iznosak pokusa pripada čistoj filosofiji ; priroda, što se
većma približuje k savršenosti, tim većina uzimlje spodobu ideje ; u početku
vremena bijaše ova ideja prvotnom idejom : koncem vremena biti će ova ideja
opet prvotna ideja : Nu početak ! .. Konac ! .. Jesu li ovo dva čina ili dvie
rieči ? ..
Na Rieci mjeseca Kolovoza 1864.
C. A. Bakotić.

Kritika.

Pregled hrvatskih školskih programa za godinu 1863-4 .

Poznato je, da po današnjem školskom sustavu vlada običaj, te se u

programu, koji ravnateljstvo štampa koncem svake školske godine, onako
kako smo nekoč imali „ klasifikacije " - nalazi malo ne uviek po koja uvodna
razprava od nekojega učitelja istoga zavoda. Ovaj običaj raztegao se u Au-
striji daleko u niže krugove, ali u više neće nikako da poleti neima skoro
ni sukromna zavoda ni gradske škole, koja nebi imala svojega programa,
svoje .. učene razprave " ; samo sveučilišta i akademije u Austriji nisu
jošter toga običaja poprimile. Nezna se doduše, jeda li bi bio veći znanstveni
dobitak, da se još i to zbude, ili pače da se i broj onih programa , što već
izilaze, umanji ter ograniči : to pitanje niti spada ovamo niti smo mi voljni
prigovarati bilo programom u obće, bilo našim napose ; već je naša želja, da jih
i u nas bude što više i što boljih, nebi li u hrvatskoj književnosti koja je u
znanosti jošter nejaka, mogli predstavljati zelenu cvatuću granu, koja će se
razgraniti i obila ploda dorieti.
Reći će nam tkogod, da smo se prilično kasno toj želji domislili, budući
već preko 12 godina, što i hrvatske gimnazije imaju svoje programe. Ali se
čini, da tomu nije tako : koristna pomisao, da se preko školskih programa i
našoj književnosti koristi, nije se je u nas jošter onoliko udoma

*) Correlation des Forces Physiques par W. R. Grove.

582 O gibanju u tjelesih.

duha, premda se ovaj raztegne upravnim omjerom zauzetoga prostora, ipak

neće promieniti ; ako je zauzeti prazni prostor neki dio kub. metra izražen
sa a, povrati se tlak na H.
Uzmimo jedan kub . metar uzduha 0 ° topline, a tlaka izražena sa H ;
sa C izrazimo posebnu toplinu promjenljiva tlaka ; pustimo doprieti ovaj zrak
do topline p , dopuštajuči mu ovaj put da se raztegne pod tlakom, kojemu
je podvržen, dobit ćemo objam ( 1+ ) jednoga stepena topl. pod tlakom H,
upravo kao što i u prijašnjem slučaju, gdje smo uzeli samo višak pc. Nu u
prijašnjem slučaju nije izvedeno nikakvo nutrnje djelovanje, t . j . nikakova
nutrnja radnja , a u ovom drugom slučaju raztrgnuće uzduha z pod tlakom
H, proizvelo je neku radnju, izreženu proizvodom zH. Pa budući da su ove
dvie količine uzduha istovjetne kao što u početku pokusa, tako i na svršetku
neima u njih nikakove razlike u toplini : s toga valja zaključiti, da je samo
toplina p (C- c) i to sva bila upotrebljena, da prozvede radnju, izraženu
proizvodom H. S toga će dakle radnja razmjerna jedinici topline biti iz-
mjerena sa
ZH

p(C - c).
Nu da sada zamienimo olinu z, H, p, C, posebnimi već iznašistimi vried-
nostmi, to jest da stavimo
z=0,000367 ; H= 10,334 ; p= 1293 ; C= (279333 ) ²=0,1686 ; ·
uzamši u obzir vriednost od C = 0,2377 , koju je izrazio Regnault, iznadje se
za gibotvornu istovalju topline 424 kologrametra.
Izraz p(C- c) jest razlika dviju odnosnih toplina jednakoga objema, nu
kao što se je izjavio Dulong, ova je razlika uviek jednaka za svaku vrst
plinova, jesu li oni jednoviti ili sasavljeni. Ovo se sudara podpunoma s na-
čelom nepromjenljivosti, u kojoj ostanu gibotvorne istovalje topline. Nu za
kako je dokazao Regnault, da lomak izražen sa z nije sasvim jednak za sve
plinove, sliedi da se p(C- c) ima razmjerno mienjati diferencialnim izrazom .
Može se u ostalom na obzir uzeti, da su odnosne topline uzete nešto dalje
od talištne točke, dakle se molekulurni ustroj neće promieniti ; u tom slučaju
vise uspiesi topline o promjeni toplotina i o nutrnjoj radnji. * )
Ovdje se opaža neka razlika izmed sada iznašaste istovalje topline i
izmed one, koju smo malo više naznačili, te bi se moglo reći, da neimamo
jošte stalnoga pravila, kojim bi se sigurno postupalo. No da se otresemo ove
prividne neizvjestnosti, navesti ću rieči, kojimi L. Soret dovrši svoju analizu
o Hirnovih iztraživanjih mehaničkih istovalja topline. Ako nam se razlika
brojeva iznašastih iskustvom , prikazuje na prvi mah kao protivna stalnomu
odnošaju izmed upotriebljene topline i mehaničke radnje ; način ove razlike,
njezina spodoba, vrst pravilnoga zakona , koji izražava prividnu nepravilnost
podtiču na to, da moramo spoznati kao vjerojatno biće jedne mehaničke isto-
valje, kojom realna i nepromienljiva vriednost mora biti naznačena slučajnimi
okolnostmi, visećimi ipak o istej naravi pojava. Mi prigovaramo Hirnovoj
metodi samo to, što je uzrok ovih posvema malih razlika tražila drugdje,
dočim jih je mogla naći u istoj stvari. Hirn je mnogo učinio za napredak
ove tehničke teorije o toplini, kad bi se samo uzela u obzir njegova dva
liepa dokaza o pojavu topline, netom je proizvedeua mehanička radnja, bilo
to u parnih strojevih ili u čovječjem tielu ) . Nijedna točka prirodoslovnih

1) Person : " Sur l'equivalent mecanique de la chaleur. 1854.

2) Archives de Genève octobre 1859. « Ovdje je napomenuta glasovita teorija ,
koju je Hirn razvio u svojem članku, čitanom pred obrtničkim družtvom Mul-
 C. A. Bakotić . 583

nauka nije toliko pretrešena, nije toliko pokušana bila tečajem ovo nekoliko
godina, koliko ova, kojom bi se ustanoviti imalo pretvaranje topline u živu
radnju, ili drugimi riečmi način, kojim bi se označile gibotvorne istovalje to-
pline. I upravo je pronašasto, kao sto smo naznacili malo prije, da toplina,
potrebita da se digne toplota jednoga grama vode za jedan stupanj , od-
govara sili, koja može dignuti po prilici 430 grama za metar visine u sekundi
vremena. Odakle se vidi, da začetku topline odgovara golema sila. Uzamši

rdakle za osnov ovaj prvi proizvod novoga nauka i prispodabljajući mogućnost

adnje, koja se u svakom gorivu nalazi sa onom radnjom ili silom , koju ta
goriva sa sadanjimi nastroji proizvedu, zaključiše Regnault i mnogi drugi,
da najbolji parostroji neuporavljavaju nego jedan, i to možda najmanji dio
sile, koju bi jim moralo dati gorivo. Oni vele, da je taj lomak možda četr-
deseti, ili najviše dvadeseti dio one sile, koju bi mogla proizvesti razvita
toplina upotriebljena goriva, t. j . da jedinica sile, proizvedena toplinom nedaje
nego dvadeseti dio udielotvoreno radnje. Neće biti s gorega, ako navedemo
ovdje iste Regnaultove rieći. On veli u tom smislu : „U parostroju bez guš-
ćala, u koji ulazi para pod tlakom ód 5 atmosfera a izlazi pod tlakom obič-
noga uzduha, nekoličina uporavljene za izvedenje mehaničke radnje topline
nije nego četrdeseti dio razvite u kotlu topline ... U parostroju sa gušćalom,
u koj ulazi para pod tiskom od 5 atmosfera, i u kojem gušćalo prikazuje
raztežljivu silu od 55 milimetara žive, neprelazi gibotvorno djelovanje dvade-
seti dio razvite n kotlu topline. "
Motreći dakle ovaj neizmjerni gubitak i to u naše doba, gdje se radi
skupa goriva ima nastojati, da se iz njega dobije najveća korist ; nije se ču-
diti, ako su se znanstvene sile složile u tom, da poprave ovu neizmjernu po-
grešku kod uredjivanja parostrojâ ili novimi strojevi ili kakvimi izpravci.
Nije se čuditi dakle, ako su u parižkoj izložbi ( 1855) Beaumont i Mayer to-
liku pozornost na se povukli s toga , što su na neki način svojim toplo-
tvorom ( fermogenom) izrazili prilično udjelotvorenje ove obćenite nužde . I
zbilja, njihov nastroj pretvorio je brez ikakvoga goriva pred očima samoga
Napoleona 400 litara vode za 52 minute malom radnjom u paru, koja je
imala 130 stupnja topline. Ovo je svakako samo početak, nu ipak nam ob-
riče da će ova teorija možda i prije nego se nadamo roditi obilnim plodom,
a ja mislim, da će to navlastito onda uzbiti, ako se ova teorija protegne na
munjinske pojave, koji su toli tiesno skopčani s toplinom .
Prevelika dakle zadaća sadanje mehanike sastoji se u tom, da se to-
plina pretvori u glibotvornu silu, i to najmanjim mogućim gubitkom . Poznato
je, da voda sa 0º toplote, kad se pretvori u paru sa 100 stupanja upije 660
toplinica (calories), a u parostrojih, kako se još i dan danas grade, pretvoren
je možda najmanji dio ovih 660 toplinica u gibotvornu silu. Učiniv para
svoju službu ili se izpusti uzduhom, ili se zgustne, da se izmieni novom količinom
pare, gubitak je svakako neizmjeran. Poznato je i to, da je dovoljno, hoteći
povratiti pari prijašnju toplinu i prijašnji tlak, ako se toplina samo za neko-
liko stupanja povisi ; gubitak bi dakle bio u svakom slučaju manji i onda,
kad bi se uzastopce upotrebila ista para, to jest, kad bi se njoj kojim god
dodatkom povratilo onoliko topline koliko je u radnji izgubila. To bi se mo-
glo postići vodeći iztrošenu paru drugim žljebcem u kotao. Ovu misao izreče

housa : 19 Des Enveloppes des machines à vapeur et du développement du calo-

rique par le frottement " . Još bolje se razumije ova teorija, kad se čita članak
Séguinov : „, Sur un nouveau mode d'emploi de la vapeur Academie des
sciences, 3 janvier 1855 .
588 Kritika.

gubi cielu svoju vriednost, kad je puno pogrešaka proti jeziku i kad je na
pisano, kao da je prevod iz kojega jezika , koji po naravi svojoj nije nipošto
srodan hrvatskomu jeziku. Evo samo nekoliko primjera iz ovoga spisa kako
nam na oko dodjoše : napokon zahteva, da ga Thebljani ili prognu jer
ju okrutna više neostavi nego li od svoje nakane odstupiti i prama
—
bogovom grěšiti. I isti Odysseo · zaklinje Agamemnona bogovmi
da takovoga čina radi umre po svojoj osobnoj volji (je li je to :
persönlicher Wille ?) On je igračka razljutjenoga udesa (Spiel des
erzürnten Schicksals ) -- oženio se sa vlastitom materju svojom (seine
eigene Mutter) udes njegov leži u vlastitih grudih (? !) a kad besni
oluja i strašno munje uz germljavinu sé vahu Polyneiko moli svoje
-
sestre, pošto ga otac prokune i mu prorokuje nje štovati i im poslušnim
biti mole, da se sin im , njihova podpora u starosti, sretno vrati kući
---
- ako im neuzkratimo one darove Haimon nezaboravi niti u najvećoj
razpri s otcem , da s otcem govori gruhati si rukama u pèrsi i sědu kosu
si izčupatii blagosoviv ih preda ih u zaštitu Kreonta Da ...
ljubi uvidimo iz rěčih. Takvih primjera na svakoj strani ima preobilno ; g.
sp. niti zna razlučiti glagol trajni od netrajnoga, niti ima smisla za hrvatsko
poredanje rieči i izreka.
A za ugled vodimo, ovakvu konstrukciju : Ako se pako ove božjim
nenapisanim i věčnim zapovědim protive, onda valja božje vèršiti, ako neće-
mo za zanemarenje ovih jednoč na drugom světu odgovarati. Zato sahrani
Antigona proti zapovědi Kreonta svoga brata Polyneika, jer sahranjenje mèrt-
vacah sami bogovi nalažu i podzemaljske bogove, kojih naklonost da si ste-
čemo, se osobito tèrsiti moramo, jer ćemo morati jednoč uvěk kod njih živěti,
štujemo najbolje onda, ako im neuzkratimo one darove, koji ih idu, to jest,
da mèrtve kako valja sahranjivamo i propisane žèrtve im doprinašamo . Mèrt-
vaca sahraniti ili barem pěšicu pěska na njegovo truplo baciti , bijaše svakoga
čověka najsvetija dužnost, ako nije hteo serčbu istoga _c njegova bo
duša nije bila od Persefone i Plutona primljena. i gněv bogovah na se
navaliti ! -
Pogrešaka u tisku ima mnogo osobito u grčkom tekstu, koji se stoga
gdjegdje i neda razumjeti . J. V. Kostić .

Sofokle je razno označio Kreonta u dramah Oínoug túpavvog,

Oldinous ènì xokov , Averyów " napisao J. V. Kostić u programu gimnazije
Osiečke 1864.

Kada sam uzeo čitati ovu ugodno pisanu razpravu g . Kostića, zanesao
sam se u položaj takova čitatelja, kojemu je osim najobćenijih pojmova o Sofoklu
sve drugo posve nepoznato, da uzmognem od prilike prosuditi, na koliko
je tumačenje Sofoklovih tragedija s toga gledišta t. j . govoreć o pojedinih
karakterih, našemu svietu već sada pristupno i dokučivo . Izpoviedam iskreno,
da mi je pola slasti, kojom sam taj predmet čitao, pokvarilo navadanje grč-
kih stihova bez hrvatskoga prevoda : taj manjak može se tim manje prego-
rjeti, kadno pomislimo, da se u nas poradi jednostranoga njegovanja same
rimske književnosti do godine 1850 veoma površno dà i krivo sudi o pravoj
vriednosti grčkoga jezika i knjige. G. Kostić bio bi dakle znamenito poslu-
žio ovakim nevjernikom, da ih je uza svoje veoma razgovietno tumačenje još i
prevedenimi riečmi iz samoga pjesnika uputio o uzvišenoj umjetnosti
tragičkoj naroda grčkoga, kako ih u najvećem svršenstvu zastupa Sofokle, a
povrh toga dobila bi tim razprava vriednost narodnu, niti bi ostala ograni-
čena na sam uzki krug školskih ljudi. To je jedno, što sam si želio .
 Kritika. 589

Ovaj je sastavak vrlo liepo izveden. Iza kratka mitologičkoga uvoda,

kaže nam pisac, što je naumio pripoviedati, laća se vješto svoje zadaće te
ju okretno izvodi kroz sve tri tragedije, nastojeći podkriepiti svaku svoju
izreku najznamenitijimi riečmi samoga pjesnika ; da tako ima sve , što kaže
vriednost objektivnu, osnovanu na mislih ne njegovih već Sofoklovih. Konačni
izvod glasi ovako : U drami I. zaboravi se doduše Kreon pa se i užesti proti
vladaru Oidipu no strast ga nezanese s pravoga puta, a u drami III. poka-
zuje se Kreon svakom sgodom veoma žestokim, osornim i strastnim vlada-
rom a nemilim i nemilosèrdnim rodjakom, dočim je u drami I. pun ljubavi,
priverženosti i svesèrdnosti te ga boli nesreća svojih radjakinjah, koje stavlja
pod svoje okrilje . U drami 1. nastoji Kreon mirno i nerazdraženo razlogi
razuma sumnju iz Oidipova sèrca izkorjeniti, te ga do dovidnosti dovesti, a u
drami III. pokazuje s K. čovekom, koji sve sumnjiči , pa obmamljen sve po
svojoj tvedoglavosti i jogunluku čini te u svojoj bludnji po poslědici nera-
zbire, dok mu se nesnosivo breme groznoga udesa na glavu nestrovali. U
drami I. Kreon je značaja plemenita iskrena i poštena, kojemu je dovoljno
ono, što u rukuh dèrži, u drami III. izviruje iz plemenitosti Kreonta njegova
pohlepa za vladanjem, iz prividne i tobožne iskrenosti opaka liceměrnost, iz
unapredovanja dèržave gadna sebičnost ; u drami I. štuje i počita Kreon
bogove te zazire od svojevoljnoga čina i boji se prije štogod učiniti i usta-
noviti protiv Oidipu , dok se opetovno nepopita u boga Foiba, a u drami III.
sagrešio se podzemnim bogovom pèrkosenjem i porugom dapače u svojoj
tverdoglavosti i bluduji udara i na samoga Diva. „ Ovaj rezultat (u kojem,
mimogredice budi rečeno, ja držim, da je Kreon III . (t . j . u Antigoni) nešto
prestrogo označen) kao i čitavo dokazivanje značajnih razlika osobe Kreon-
tove imalo bi mnogo veću zanimivost i razumivost, da nam je pisac koji je
umio mitologički uvod u prvu a po njoj i u drugu i treću tragediju u neko-
liko rieči sabrati, istom razgovietnom kratkoćom predočio takodjer sadržaj
sviju triju tragedija . To je drugo, što sam si želio .
Napokon mislim, da će cielo pitanje o razlikah značaja Kreontova u
tragedijah Sofoklovih istom onda dobiti pravu vriednost i razložitost ako se upita,
što je pjesnika na tu promjenu navelo ? bijahu li ove razluke već u narodnoj
priči kao prvom zametku osnovane ? ili je tečaj i razvoj situacije u samoj
trilogiji pjesnika na to navodio ? znamo bo, da naš pjesnik veoma samostalno
s narodnimi pričami postupa da ih rado preinacuje prema svojim potrebam i
zahtjevom umjetničkim prilagodjuje . I to je treće, što sam želio .
Kad bi bila razprava g. Kostića ovako razširena, uvjeren sam , da bi
joj vriednost znanstvena još mnogo veća bila, i što je preda mnom poglavi-
tije, da bi je svaki našinac s većom
većom koristi i većom voljom čitao. U
toj serazpravi s velikom pomnjom gledalo na izpravnost grčkoga teksta. -
V. Jagić .

Čengić Agas Tod . Uebersetzung und Analyse von Karl

Seeberger. U Programu Senjske gimnazije od g. 1864.
Nesjećam se, da sam ikada s tolikom željom koji program u ruke uzeo,
koliko ljetos . senjski. Toli zanimiva dva predmeta dobivamo ovdje jednimmahom :
1. prevod najkrasnijega bisera pjesničkoga iz novije hrv. književnosti ; 2. ana-
lizu istoga pjesmotvora, o kojoj g . pisac veli, da želi, da se smatra samo
kao koristno gradivo za neku kasniju i podpuniju te dobro uredjenu analizu .
Kad bi se imao posao g. Seebergera uzeti kao obična razprava gimnazijalna
programa, valjalo bi najprije s velikim priznanjem spomenuti , da je sretan
bio u izboru predmeta ; to se tiče osobito Analize. Istina je ciela , da mu
Književnik I, 4. 39
590 Kritika.

se u tom nemože uzporediti mnogo austrijskih , a još manje naših domaćih

programa.
Nu kad se je g. Seeberger dao i na prevod ove glasovite pjesme
našega preuzvišenoga kancelara , dodavši joj tumačenje stvarno i jezično te
prilično obširnu analizu : prekoračio je granice prosta programa * ) ; kako je
sada, sliedi iz naravi sama djela , da će taj krasni pjesmotvor pristupan
biti prostranomu svietu njemačkomu, da će ući u njemačku književnost.
To će doista poglavito prouzrokovati prevod , nu g. prevoditelj nastojao je
očevidno tumačenjem svojim oko toga, da bude djelo takodjer razumivo.
Što se prevoda tiče, priznajem rado, da je mnogo bolji od poznatoga
českoga : vidi se da je s ljubavju i pomnjom izveden , te da se g.
Seeberger svojski napro, da se što bliže primakne izvorniku. Lahko ga je i
ugodno čitati a liepim je svjedočanstvom o njegovoj nemaloj sposobnosti
za takove poslove sa svim tim nije se svagdje dovio do visine izvornika,
a da bi ga nadvisio, o tom neima govora.
Moj nezaboravljeni učitelj Čelakovski , koji se u pjesničke stvari doista
razumio , rekao bi više krat , da je prevodjenje pjesničkih djela upravo ona
ista stvar , što i kovanje novih rieci za poznate tudje. Ako
novokovanica nije znatno bolja od tudje, to nevriedi ništa : ako li prevod
pjesme nije sasvim onako sretno pošao za rukom , kako izvornik (da s jezi-
čnoga gledišta, pošto svaki jezik ima svojih osobina, svojih prednosti i vrlina,
a opet i slaboća znači to : ako li prevod nije bolji od izvornika), to nije
dokučio cilja , jerbo nije izvornika odmienio. Odatle se tumači istinit pojav
i kod samih bogatih te velikih književnosti , da imaju veoma malo valjanih
prevoda djela pjesničkih ; takovu bo poslu treba, da prevoditelj nezaostaje daro-
vitošću i genijem pjesničkim za pravim i prvim sastaviteljem .
Herderov Cid smatra se u njemačkoj književnosti za djelo narodno
i izvorno zato, što je prevoditelj točno izveo pomenute zahtjeve ; to isto valja
za Bodenstedtov prevod Lermontova , za Kolarov prevod Gö-
the- ova , Fansta : to su sami novi izvornici , gdje ti nemanjka ništa, već
svemu se diviš a nemožeš se ih nikada prenačitati .
Ja držim g. Seebergera za čovjeka naučena u tom poslu koliko valja i veoma
čedna ; rekao bih, da se s osobitom voljom bavi naukom hrvatske književnosti, i
da možemo od njega još mnogo dobra očekivati. On veli i sam, da se pjesnik
„ može dostojno ocieniti samo s obzirom na izvornik “ , priznaje, da nije umio
u prevodu dostići onih skladnih srokova , koji u izvorniku upravo sami od
sebe dolaze po milozvučnoj pjesničkoj naravi hrvatskoga jezika ; ja mu neću
baš ni to da prigovaram , što se češće poslužio stihovi mužkoga svršetka,
samo bi mislio, da je to po kakovu osnovu i ritmičkih pravilih izvedeno, bio
bi prevod mnogo savršeniji ; i ja se držim onoga mnienja , da dan današnji
nemora pjesnika upravo duša boljeti, što je gdjekada iz tri do četiri stiha po
jedan, a gdjekad iz jednoga po dva po tri ucinio : to se drugčije niti nemože
u pjesmotvorih , kakov je ovaj naš hrvatski , koji se odlikuje divnom preci-
znošću i kratkim ali krepkim izrazom .
U obće je prevod valjan. Kadšto ipakni je smisao dobro shvaćen. N. pr.
u I. „Agovanju" preveden je stih kome britku palu namjenjuje " sasvim
krivo jenen dort bestimmt er dünne stöcke« mjesto od prilike " scharfe
Schwerter ; stih » najbolje je bježat pod oblake " izostavljen je sasvim . „ Durak
huknu sve zamuknu nevalja njemački : „ Durak röchelt und verstummt. " U
II. „ Noćnik u« osobito su slabo prevedeni stihovi , koji se opetuju ; " vidi

*) Ovaj prevod, čujemo, da će se i napose prodavati. Ured.

 Kritika. 591

mu se , mrijet mu se neće , a jest nešto , što ga napried kreće i to glasi

njemački : „ sterben will er nicht , das kannst du sehen , dennoch zieht's ihn
ruhelos dahin. " Stih skupo drži svoju rusu glavu " ovako : hält so viel auf
seinen blonden Schädel (!!) . U III. „ Če ti osjeća se, kako su neskladni
mužki svršetci u stihovih; kano ti : aber jeder ist ein held nicht erkoren
nach gesicht und gestalt , bloss nach des herzens heldenrang itd. —
U stihu Bjelopavlić Ijuti se tome " nije „ ljuti « njemačko „ spröde " ; u stihu
" pak okupiv hrabre vitezove " nesmije se ova rieč prevesti njemački :
ritter , jerbo bi si mogao Niemac koješta kriva predstavljati ; stih za vas
draže u svijetu neima" izostavljen je. Šravni nj . prev. „ hoch auf dem felsen
baut der aar den horst. denn die freiheit wohnt nicht in der ebne " s iz-
vornikom oró gnjezdo vrh Timora vije jer slobode u ravnici nije « ili :
„ plode l'krši vinom « s njem. „ ob in stein die süsse traube winke. “ Ŭ stihu :
„ wüssten sie wie jenes ungeheuer" manjka pridavno ime „Turska “ . U IV .
„ Haraču “ „ ihre rosse ziehen die nackte raja " manjka na repovieh" ; sr.
prvi časak prestignut će, mniješ konje vrle raja lastavica " sa njem . „ und
du glaubst im ersten Augenblicke - werden sie die raja überholen " , ili „ harač
rajo , harač riče -- harač , harač, i još gore biče" sravni sa : „ brüllt der
garstge unhold steuer! steuer oder stärkere schläge " ; osobito pako „ kô
da veli : raja nek propade samo pjesni čuvat se valjade " krivo je u nj.:
" gleich als spräch er : mag die raja sterben nur dem Liede muss ich mich
erhalten. "
Toliko o prevodu. Ja sam samo neke primjere napomenuo , da g. pisca
naputim na pogreške, koje bi se veoma lahko izpravile. Nemogu zašutiti svoga
smjernoga uvjerenja , kako je velika potreba, dok je još za dobe, da se te-
meljito protumači „ smrt Čengić-age" ; sa svoje strane priznajem , da mi je
više toga jedva na polovicu razumljivo , a znam i to, da su u istom položaju
mnogi drugi . Kako se meni čini , ovaj pjes motvor čita se još uviek samo
površno, a vriedan je, kako nijedan, da bi se osobito u školah temeljito raz-
lagao. Već prvi pokušaj nukao bi dotičnoga učitelja , da o mnogih stvarih
misli te razmišlja i za savjet pita žive tuma če. Tko toga nevjeruje, neka
samo redom i na okolo pita , kako se ima razumjeti V. „ Kob “, te će se
osvjedočiti, da sam istinu rekao !
Sto se analize tiče, priznaje m rado, da se g. prevoditelj veoma dobro
razumije u taj posao ; njegove su opazke veoma oštroumne ; i za najtanahnije
stvari ima vrlo bistro oko. Ja bih mu samo neku , da tako rečem „ filolo-
gičku“ ili „ pedagogičku “ pogrešku predbacio : on je i odviše točan , htio bi
previše znati, a to ga zavodi na stranputice. Meni se čini, da današnji način -
razlaganja pjesničkoga, gdje se upravo anatomičkom bezobzirnišću postupa
nije na pravom putu ; istina da škola ima svojih posebnih potrebština , ipak
na pjesničke stvari nesmije se nikada sam prozaički razum stavljati , već je
uviek pretežnija zadaća čuvstvu ostavljena.
Analiza g. prevoditelja veoma je poučna , i čitanja vriedna : sadržaje
mnogo gradiva , koje se dade koristno upotriebiti Najprije pripovieda , kako
se dogodjaj zbilja dogodio , po četvrtoj knjizi Vukovih Nar. pjesama ; zatim
kako ga pjeva narodno pjesničtvo (u Vuka i u dubrovniku I. od Bana) .
Pisac držaše se načela, da mu valja pravu historiju čina i narodne pjesme
zajedno smatrati kao gradivo izvor i osnov ovoga pjesmotvora ; nu upravo to
načelo nestoji , jer se zna (a može se i kronologički dokazati) , da on čas,
kada je pjesnik taj divni umotvor izpjevao, dotične narodne pjesme nebijahu
jošter poznate. G. Seeberger imadjaše dakle uzporedjivanje s narodnimi pje-
smami ili sasvim izostaviti, ili barem drugčije shvatiti , jer su to dva sasvim
samostalna i nesuvisla predmeta.
*
592 Kritika.

Meni su dakle faktum historički i što je pjesnik o tom možebiti po

pripoviedanju čuo ili vidio - jedino gradivo, izvor i podloga pjesme ; a u tom
se mnienje razlikuje moje cd g. Seebergera.
Krivo mi se čini , kako g. prevoditelj u trećoj pjesmi shvaća zadaću
svećenika ; ja držim , da se četa nije sakupila, da udari na Turke „ proti
volji vladike ", već s njegovim tajnim privoljenjem, u četi nije se ni znalo,
komu je put namienjen ; niti to neide mi u glavu, da je svećenik upravo sam
vladika Petar, koji bi pohitio bao za svojom četom, da je blagoslovi i pričesti !
Koli nevjerojatno ! Pjesnik prestao bi biti pjesnikom, kada bi zbilja prozaički
iztraživao „jeda li je četa mogla želju svoju svećeniku drugačije priobćiti
nego li uz put ili ondje, odakle je pošla. " Ovdje je i opet g. Seeberger nad-
krilio sama sebe, dočim pjesnik osta u sferi pjesničkoj, nepitajući o tom „ da
li će četa puštati, da je častni starac sliedom sliedi uzduž svega puta. "
Da je g. Seeberger svoje tumačenje zbilja pretjerao , vidi se i odatle,
kako shvaća djelovanje pojedinih osoba. Mjesto što bi ostao na prosto kod
stvari , koju je dobro razabrao , baca okom sad ovamo sad onamo , smeta si
pregled, a glavna stvar nestaje mu izpred očiju ; ovako je naišao na teškoće
i ondje, gdje jih zbilja u pjesmi nikakvih neima . N. pr. pravo je kazano , da
su čini Novičini potekli iz osvete ubijenoga otca . Mjesto da kod toga ostane
misli si ga (Novicu) g. Seeberger , kako je usljed narjekovanja svoga otca
naspram kršćanskih mučenika kršćanski poćutio , i tako mu je bjegunstvo
Novičino u Crnu Goru još i druga svrha , dočim je to u istinu Novica
smatrao samo jednostavnim sredstvom, da jednu svrhu postigne. Onakova
razmatranja, da bi bolje bilo, da je mogao agu u Stolcu ustrieliti , nazvao bih
je sasvim prozaičkimi ; ako će se na taj način pjesme da tumače, to mora
prestati poezija : poezija je liepa iluzija. Neznam što će reći, kada g. prevo-
ditelj kaže : „ Mi nemožemo odlučiti, jeda li je prizor (pokrštenje), bio nare-
djen ili se slučajno dogodio, pak zašto da se Novica nije dao na Cetinju pokrstiti.
Novica dolazi potajno k vladiki, a taj pušta, te se dogodi, da „ četa mala podiže se
na Cetinju Gore Crne" . *) Ova četa krenu - kud kamo , nezna ni sama
(,,idje četa , ali kamo ? man ćeš pitat četu istu ") ; ma zna, da će joj se to,
kad nadodje pravi trenutak, svakako priobčiti, a zna , da je namienjeno Tur-
činu. Na Morači ustave se i doznadu , kamo će ; kaza im sam Novica, koji
bi potajno za njimi poslan. Prema naravi same stvari biva sada ovdje i po-
krštenje ; svećenika posla ovamo vladika . Ovako nalazim ja da je sve razgo-
-
vietno, podpuno i naravno. - Nemogu pristati uz Seebergera, da čitatelju neće
biti od Novice ugodan utisak, jer da štetu trpi u neprobitačnu zanj položaju
u pjesmi . Što nam treba da o njem znamo , kaza pjesnik podpuno a sve
drugo bilo bi ne samo suvišno , dali i nepravo. U bojevih na Balkanskom
poluotoku nisu pojedini ljudi kao osobe ništa, već što , narod hoće ; hrabrost
osobna odlučuje samo o vojvodstvu u bitci, a motivi čina proizhode iz , naroda ‘ .
Ono što Čengić uradi , može biti nešto blažije uradio bi svaki Turčin ; zato
nas njegova osoba potanje nezanima , jer u njem vidimo na prosto Turčina.
Isto tako nezanima nas sama sobom niti osoba Novice niti drugieh , jer nije
Novica čete skupio i poveo , već samo prvi glas donio na Cetinje o ubojstvu
kršćana te im se vodjom zadesio, a znamo , da bi se Crnogorci digli bili na
Turčina , da je i tko drugi nadošao pa baš da i nije bilo ničijega dolazka ;
jer Crna gora ter će ustaje ustajati na Turčina do vieka, ako neprestane azi-
jatsko barbarstvo huliti na krst i vjeru svetu .
Tko će uz g. Seebergera pristati , kad veli : „ Das schleichen (Novicas)
stosst uns an und für sich ab. " Neka se sjeti na Winkelmanovo rikanje

* ) Kod pomna razmatranja osvjedočiti će se g. Seeberger, da je krivo , što na str.

34 govori o viećanju , kod kojega da je bio i Mirko prisutan itd .
 Kritika. 593

Laokoonta ! Ili : seine Erzählung , die er dem wächter von Cetinje auf-
bindet und deren wahrhaftigkeit wir wenigstens beim ersten Eindrucke
bezweifeln. " Ali mi čujemo u agovanju , da mu je aga dao otca ubiti. Na
početku , Noćnika pripovieda se , kako je potajno dobjegao na Cetinje
sasvim naravski pjesnik kaže i zašto, pa da i nije kazao, nebismo bili ni
u maloj sumnji. Sada će Novica stražaru : „ nosim troje na srdašcu jade : jedni
su mi na srdašcu jadi, što mi Čengić smaknu Maročane ; drugi su mi na srdašcu
jadi, što mi Čengić pogubio baba ; a treći mi na srdašcu jadi, što e još više,
da još krvnik diše. Što je tu slagao (aufbinden) ? Gdje li imamo mi ili
stražar razloga, da pripoviedanje Novičino osumnjimo ?
I opet je g. pisac sama sebe nadkrilio. On veli rieč po rieč ovako : „ kad
bismo se obazreli na pjesmu Radovanovu, zaključili bismo, da je glavom čete
upravo današnji vojevoda Mirko . " Ali kako ćete pjesmu od g . 1862. sastaviti,
s pjesmom od g. 1836 ? Tko je Mirko ? jeda li sadanji vojvo da ili koji drugi
to je nam za naš pjesmotvor upravo jedno te isto ; g. Seeberger veli : „ Die
raja ist ungemein jämerlich. Dieses stumpfsinnige ertragen so fürchter-
licher, erniedrigender leiden geht über alles mass hinaus . Aber nein, dieser
passus ist zu stark aufgetragen, daher unrichtig. " Ali tko kaže , da je
ono mjesto pretjerano ? tko može to o pjesmi tvrditi ? Nu, i sam Seeberger
povraća se namah k pravijemu mnienju , što zatim sliedi ovako : Wie der
aga statt des Christen den Türken blendet , da muss er das hohngelächter
der raja hören. Wo noch so viel moralische stärke übrig blieb, dem wutschäu-
menden tyrannen ins gesicht zu lachen, da vermögen selbst hündische martern
dieses volk nicht zu erniedrigen. " Dalje spominje g. Seeberger 27 und so
müssen wir leider gestehen, dass die schrecklichen marternim gedichte kaum
auf übertreibung beruhen dürften. "
Pravo je , što g. Seeberger spominje krasni svršetak pjesme , samo se
nesjećam, da ga je igdje protumačio. Valja nam se i opet držati same pjesme .
Trup Čengićev donesoše na Cetinje , ovdje ga posušiše kao nadjevenu
pticu, te ga metnuše u dvoru vladikinom u nekakvu posebnu sobicu (pustinj . stan)
da kad bi tko unišao i na neku dasku stupio, namah bi mu se junački odje-
veni aga po turski klanjao. Čujem , da je to zbilja istina , i da je tako bilo,
ali je pjesnik umio živu istinu mistički zaodjenuti nov dokaz njegove
ženialnosti.
G. Seeberger kori prekomjernu dužinu IV. pjesme . Ja se s njim u
glavnom slažem , nu nebih podpisao ove njegove izreke : wie der aga auch
immer den tag zubringen mag, wenn er nur von dem bevorstehenden überfalle
nichts erfährt, gegen ihn aber keine vorkehrungen trifft, das ist für das fort-
schreiten der handlung vollkommen gleichgiltig. " Neka pokuša g. Seeberger
prvi diel IV. pjesme " episodu « izostaviti , pak će se osvjedočiti , da bi cieli
čin preslabo obrazložen bio . Jer tada nije ubojstvo Brdjana i otca Novičina
dovoljno , da se s njim spoji : „ dass die schaar der Crnogorcen zum dienste
gottes geweiht ward, dass sie vollstreckerin des willen gottes gewesen. "
U IV. pjesmi ima haračenje i smrt agina . Odatle mogle bi bile liepo
izaći dvie pjesme . U haračenju manjka opis one strane , koju pjesnik samo
dotiče riečmi i za noćcu obredom djevojku." To je uvidio i g. Seeberger,
kadno kaza „dass Frauenliebe vor allem fehlt. " Dapače ja se usudjujem tvr-
diti, da će se ovomu pjesmotvoru, koji je Europejski glas zaslužio, po pojmu
zapadnih literatura najviše protiviti pomenuti manjak, ako li nenadje svagdje
onoliko priznanja i odlikovanja , koliko ga ide po njegovoj uzvišenoj umjet-
ničkoj vriednosti. Prilike je bilo, ali pjesnik kao da je navlaš nehtjede upo-
triebiti, premda bismo bili očekivali. Valja samo čitati ove rieči : „ Po ćadoru
594 Kritika .

okol u okolo razastrti liepi sazi i dušeci vrh njih meci razkošno se šire i
kriepko pozivaju na razblude djelo . “ itd .
G. Seeberger veli, da ovdje u nas običaju pjesmu zvati romantičkim
eposom. Ja nisam toga čuo , a osudio bih takovo označivanje istom odva-
žnošću, kao i g. Seeberger. F. B. Korinek.

„ Studii storico - critici sopra l'isola e l'antica città di Lissa"

(Issa) od učitelja S. Stanića (u programu c. k. više gimnazije Zadarske
za god. 1864. ) str. 102.
Učitelj Stanić sastavio je ove crtice povjestno-kritičke o otoku Visu i
starom istoimenom gradu na temelju bilježaka , koje ostavi učeni Vitanin
Karamanes († 1721. ) i sabra njegov učenik kanonik Radošić .
Pišuć poviest otoka Visa Stanić počima sa najstarijom dobom. Vis su
naselili stari Liburnjani, došavši iz otoka Lesba, koj se u prastaro doba zvao
Issa ", a to ime majke zemlje prenesli su izseljenici na naselbinu. Liburnjani
imali su u jadransko more doći XVI . vieka prije Isukrsta . Kakova porietla
bijaše taj narod, koj življaše nekada od Raše do Krke i po obližjih otocih ?
Pisac misli, da su bili plemena pelazgičkoga. „ Stari Pelazgi - veli Stanić-
izseliše se iz Grčke u Liciju u Aziji, ovdje bijahu susjedi proslavljenim Ama-
zonkam i družahu se s njimi u ženidbe. " Ovdje je pisac prihvatio priliku,
te s jedne strane obširno govori o Pelazgih i njihovoj seobi dvoguboj u Ita-
liju i k jadranskomu moru, s druge nastoji dokazati, da ono, što stari pripo
viedaju o Amazonkah , nije bajka, već puka istina ( sr. str. 24-25 . ) Pelazgi
su se dakle naselili na Lesbu ili Issi ; a uslied Deukalionova potopa neki
vratiše se u Aziju, neki pako pod imenom „Argiva " prejdoše u Italiju. Od
ovih potiču Liburnjani prešavši iz Italije u Dalmaciju ( str. 26) : „ sia tosto
veli pisac — sia più tard al loro arrivo nel Adriatica , i Pe-
lasgo -liburnisbarcarono nel'isola di cui scriviamo. La dissero
Issa , dal nome di Lesbo , ora Metelino , da essi abbandonata. "
Ovako je otok „ Issa " , Lissa ili hrv. Vis u prastaro doba dobio
stanovnika. Taj otok uz Laburnjane t . j . Pelazge dobi još inih žitelja . Medju
g. 389-85 pr. Isukr. Dionizij Sirakuzanac osvoji otok Vis, te onamo izvede
naselbinu, koja podiže i sagradi istoimeni grad „ Issu “, bivši ondje gdje je sada
99 Gradina" . Tudier obazreo se je pisac na susjedstvo otoka Visa ; on misli, da
se je bližnji otok Hvar ili Lesina u prvo doba zvao 99, Pitieia ", te da su sta-
novnici otoka Parosa u Egeu , preselili se na Pitieiu i ovdje osnovali grad
„Paros “ ili „ Pharos" t. j . Hvar, od koga prozva se ciel otok (st. 49-50).
Naprama Visu na kopnu bivali su Nesti i Manii ; dva plemena ilirska . Iliri ,
o kojih umie i pisac nešta pripoviedati, razširivši se s juga prama zapadu duž
jadranskoga mora smiešaše se sa Liburnjani. “ (str. 51. )
Dionizij svladao je takodjer ilirsko pleme Manija , a da na kopnu
obezbiedi svoje gospodstvo izaslao je Visane , da medj Cetinom i Krkom
utemelje dva grada ; oni utemeljiše sbilja Trogir (Toxyopicv) i „ Epetium ".
Vis bijaše do 40 godina pod Sikulskom vlasti , dok se oko god. 349. neo-
slobodi i proglasi republiku pod demokratičkom vladom (str . 59–60). Kao
takova kovaše Vis svoje novce sa nadpisom I nad posudom s dvimi držali
s jedne, sa grozdom lisnatim s druge strane. O tih novcih govori pisac sliedeć
Karamanea (str. 60-60) ; te Visu pripisuje takodjer novac s nadpisom istim
Is jedne, sa kozlićem uz nadpis TPAFOV s druge strane. Posljednji nadpis
stavlja Stanić u savez s gradom Trogirom .
Vis trgovinom i pomorstvom obogaćen bude napastovan od Ilira ; te
je za to u nastavših ratovih rimsko -ilirskih pristao uz Rimljane , bivši naj-
prije njihov saveznik , kasnje steče rimsko gradjanstvo ; a kada je sliedio
 Kritika. 595

stranku Pompejevu, Cesar ga liši starih prava, dok nebude podčinjen oblasti
Solinskoj , kada za Augusta Dalmacija postade rimskom provinciom (str. 83).
To što je ovdje u izvadku, Stanić pripovieda na dugo i široko . Zgode
Visa poslje rimskoga gospodstva jesu mu manje poznate , te jih pripovieda
poput kronike i to tako kratko da prošlost Vise tečajem XIX . viekova pisac
strpa u 10 strana. Na kraju progovorio je Stanić o podrtinah i starih spome-
nicih nekadanje Isse (str. 94-97) , a napokon opisuje u kratko otok Vis
(str. 98-102).
Ovo je sadržaj te razprave u Visu. Je li se domaća poviest s njom .
obogatila ? je li Stanić ovom razpravom razsvietlio ikoj dio dalmatinske i hrvat-
ske poviesti ? Dužnost nam je odgovoriti niekajućim načinom. U toj razpravi
nenadjosmo ničega, što nebismo bili u drugom obliku drugdje čitali i od dru-
guda znali. Navodi iz grčkih i rimskih pisaca , na kojih Stanić osniva svoju
razpravu, poznati su svakomu naših povjestnika ; a pisac nije u nje pomoćju
novije kritike nikakova svjetla unio ; pače njegove misli o Liburnih, Pelazgih,
Amazonkah itd. jesu sasvim ostarjele , te je baš čudnovato , kako jih može
tolikom ozbiljnosti braniti . Kada bi Stanić bio izporedio stare pisce, te iz njih
naslućivao starija predavanja, a iz ovih zaključivao na odnošaje Dalmacije u
obće, Visa na poseb sa Italijom, Grčkom i iztokom, bili bismo mu zahvalni ;
ovako iz njegove radnje neimamo druge koristi, nego što u toj razpravi na-
lazimo u kupu svjedočanstva grčkih i rimskih pisaca o Visu .
Isto tako bio bi Stanić prijatelje narodne poviesti većom harnosti obve-
zao , da je poviest Visa u srednjem vieku obširnije i svestranije izradio s
posebnim obzirom na njegovo nutarnje uredjenje i na vanjske odnošaje. Nu
on je volio tu dobu samo mimogrede napomenuti , pa je tudeir nasliedio i
prepisao stare pogreške n. pr, o Obrih u Dalmaciji, došašću Hrvata (str. 85),
o kralju Držislavu, koj po Staniću bio bi umrô god. 998 i nasliedio ga Kre-
šimir, dočim se Držislav spominje u listinah još god. 1000 itd. itd.
Mi svraćamo pozornost prijateljâ poviesti u Dalmaciji na srednju dobu
njihove i naše domovine ; o Pelazgih moglo bi se manje pisati, osobito kada
takovom pisarijom baš ni za dlaku pametniji nebivamo . Dr. Fr. Rački.

Metoda najmanjih četvorina (La Methode des moindres carrés), na-

pisao F. Laun u programu gimnazije Riečke za g. 1864 .
U ovogodišnjem izvješću riečke gimnazije stoji na čelu članak iz više
matematike nadpisan : „metoda najmanjih četvorina ", prvi nam poznati ove
struke u hrvatskom jeziku . G. pisac odabrao si ga poradi velike važnosti
ove metode za izkustvene znanosti. S ovoga gledišta nebi se zbilja dalo ništa
prigovoriti proti ovomu izboru, kad bi se članak nekom izvornošću odlikovao.
Sam pak o sebi morao bi se zbilja smatrati samo kao prevod ove po Gaustu
izumljene i po drugih vještacih usavršene metode, kad se nebi moglo nadalje
očekivati, da si ovim g. pisac pripravlja polje, na kojem bi kod druge prilike
kao nastavljenje ndku partiju fizike ili mekanike ili koje druge izkustvene
znanosti ovom metodom samostalno razvio te tim i njezinu važnost u po-
rabi zbilja dokazao . U ostalom je čitavo izradjenje članka pomnjivo i točno.
J. Pexider.

Istorija srbskoga naroda , napisao dr. Nikola Krstić. U Beo-

gradu 1863-64. S. I. i II., str. 164.
Srblji se nemogu doista tužiti, da neimadu spisane poviesti svoga na-
roda . Poslje Raića i Davidovića svaki čas pomoli se po koja knjiga te vr-
596 Kritika.

sti. Ovdje napominjem u novije doba Medakovića, Hilferdinga (u koliko je

gotova) i Majkova, od kojih posljednji napisa prem kratku ali najkritičniju
poviest srbskoga uaroda.
Ovim knjigam to većim to manjim pridruži dr Nikola Krstić svoju
99 istoriju srbskoga naroda ", o kojoj naumih progovoriti nekoliko rieči tim više,
što je ona, kako čujem, namienjena porabi mladeži liceja Beogradskoga.
Pisac nam je poznat iz pomnjivo sastavljene razprave u „ Glasniku druš-
tva srbske slovesnosti " (VI. 88-150 , VII . 86-114, IX . 60—127 , XI. 204
-62) o Dušanovu zakoniku i starih zakonih srbskih ; te se odanle dade za-
ključiti da je on u izvorih učio poviest srbsku.
U nezavisnoj prošlosti naroda srbskoga pisac razlikuje dvie periode, od
kojih prva predstavlja Srbe „ pod svojim županima i kraljevima do Nemanje "
od god. 636-1169 ; druga predstavlja Srbe „ pod vladaocima od loze Nema-
njine " od g. 1159-1367 " . Prva perioda je izvedena u I. svezci (str. 23-
-80) , u drugoj došao je pisac do god . 1321 t. j . do smrti kralja Milutina .
Meni se ova dioba čini tako naravska i tako utvrdjena n karakteru
srbske poviesti, da joj nemože biti prigovora.
Pred periodom prvom pisac u uvodu ( 1-22) govori u kratko „ o Slo-
venima u obšte “ , te odanle rekonstruira stanje Srbâ u doba predhistoričko .
U tom uvodu nenavadja pisac ništa nova ; meni se pače čini, da ga je na
brzu ruku pisao ; s toga podkradoše mu se neke pogreške, kojih nebi bio po-
činio, da je pažljivije čitao novija djela i novije razprave. Tako novija kri-
tika zabacila je navalu Slovjena u Dalmaciju god . 449, o kojoj pisac govori
na str. 4, zemljopisni pojam o Dardanji izražen je (str. 5) površno, karakter
starih Slovjena (str. 8-9) uvažen je jednostrano, ono, što pisac veli o dobi,
u kojoj se doseliše i o zemljah, koje posjedoše Hrvati i Srbi (19-13 ) neod-
govara ni starijim iztraživanjem kod Šafarika, ni novijim kod Dümmlera i u
„ Književniku“ (I. 39 i sljed. ), na koja dovoljno nam je čitaoca uputiti . Sa
kriva gledišta napisan je takodjer § o predkršćanskoj vjeri Slovjena i Srba
(13-18) . Pisac najme misli, 99 da su sva slovjenska plemena poštovala sve
svoje bogove, pa po tome sva su plemena i bila jednake religije " . Usljed
toga piscu su poglavitiji bogovi : Svetovit, Radegast, Triglav, Jutribog, Beli
bog , Crni bog, Prove, Henil, Perun, Volos , Posvizd ili Vihor, Lada, Kupalo,
Koleda. „ Ove bogove i božice jamačno poštovahu i Srbi , dok su u zajed-
nici živili s ostalim Slavenima". - Prostor kratke recenzije nedopušta, da se
upustim u bajoslovna promatranja ; nu primietit mi je, da se u znanosti nemože
opravdati kada se starija doba u mythologiji mieša sa mladjom i kada se
mythologički krug kojega plemena proteže na sav narod, na ciel rod. Neki
od onih bogova, koje pisac navadja, dadu se konstatovati samo za polabske
Slovjene i to iz pisaca XI- XII . vieka ; a dvojim, da može znanost ikoga
upunovlastiti mythologički krug toga sjevernoga plemena , koj bijaše u doti-
caju i pod uplivom germanskoga i litvanskoga svieta , prenesti na slovjenski
jug. I to valja nam uzeti na um, da potonji pisci, koji nam sačuvaše neka
imena bogoya, nisu već bili u stanju shvatiti slovjensku mythologiju , bivši
opojeni grčkom i rimskom. Komu tu nepada na um monah Vacerad iz XIII .
vieka sa svojim glossami ka glossaru kostničkoga biskupa Salamona ? Tomu
-
českomu glossatoru idolum Baal je Bielboh, Diana Dievana, Isis = Jesen ,
Venus - Lada, Hecate = Morana, Jupiter = Perun, Proserpina = Porvata,
Mercurius Radihost, Ceres Živa itd. S toga po mojem mnîenju jedini
pravi put , koj znanost može preporučiti do slovjenske mythologije je onaj,
da se bajoslovje pojedinih plemena rekonstruira na pučkih pripoviestih, pjes-
mah i običajih, kakono su se bud do sada sačuvali u narodu, bud ostadoše
nam pobilježeni u starih pisaca . Tim putem pošao je slavni Grimm, te je
 Kritika. 597

stvorio starogermansko b joslovje. Pa ako ikoje slovjensko pleme, a to je

doisto hrvatsko-srbsko sačuvalo u pučkom životu dosta gradiva za predkrš-
ćansko bajoslovje, a kada bi ga g. dr. Krstić bio samo poredao i ocienio, bio
bi mnogo vjernije narisao sliku „ religije Srba prije njihova pokršćenja.
Prva perioda srbske poviesti mogla bi se razdieliti u dva glavna od-
sjeka, kojim bi bio na razkršću veliki župan Česlav (oko g. 934) . Krstić
nedieli ove periode, već nepretrgnuto pripovieda zgode ; a do Ceslava drži se
Konstantina Porphyrogente, koj je skoro jedini izvor za onu dobu srbske pro-
šlosti. Tudier valja mi izpraviti pisca, kada o hrvatskom županu Ljudevitu
govori, da ubije srbskog vladaoca is toga morade begati iz Srbije "
(str. 28) . Einhard o toj zgodi piše (Pertz, monum . Germ. I. 209) : Liudevi-
tus, Siscia civitate relicta ad Sorabos ... fugiendo se contulit et uno ex
ducibus eorum a quo receptus est per dolum interfecto ..." Ovo
se dogodilo godine 822, kada u Srbiji nije vladalo više velikih župana ; te
se dux" ima tumačiti sa župan a ne vladalac.
Drugi dio ove periode t . j . poslje Časlava Krstić pripovieda ponajviše
po Dukljanskom ljetopiscu, o kom, progovorih u „ Književniku “ , te i čitaoca
upućujem na ovu razpravu, iz koje će on razabrati , u koliko je Krstić pogo-
dio istinu služeć se ovim izvorom. Ono što pisac govori : kako se X. vieka
srbska istorija odvoji od istorije hrvatske " (str. 41 , 42), čemu bude „ uzrok
religija", mnogo obširnije i mnogo točnije izvede učeni Rus Hilferding u svo-
jih pismih „ ob istorii Serbov i Bolgar (sir. 220-231 ) . Mislim, da pisac
nebi mogao i jednim spomenikom dokazati svoje izreke : „ Srbi ostanu
vjerni istočnoj crkvi i kirilskim pismenima " ; a niti ove (str.
78) : u prvo vreme , kad se Srbi i Hrvati pokrstiše , kod obo-
jih se uvede u crkvu narodni jezik" ; dočim znamo protivno, da su
Hrvati i Srbi bili pokršteni prije nego li se u crkvu uvede slovjenski jezik,
i da se je ovaj odzivao prije kod Hrvata nego li kod Srba. Čudimo se tako-
djer, kako pisac onako sigurno piše o ćirilici poslje iztraživanja Šafarikovih.
Opazujem nadalje, da pisac sliedeć Hilferdinga (str. 228) pogrešno g. 997
navadja Mutimira za kralja hrvatskoga (str. 42 ) , dočim se od god, 970 do
1000 u domaćih listinah kraljem napominje Držislav, te kod mnogo kašnjega
Dandula navadjaju mu se kano braća Mutimir i Surinja. Ostale zgode oso-
bito od konca X. vieka pripovieda Krstić najviše po Hilferdiugu, koj ovu
dobu do god. 1034 opisuje mnogo obširnije i mnogo zanimivije. Ostale do-
gadjaje počam od Dobroslava ( 1040) pripovieda pisac ponajviše po ljetopisu
Dukljanskom, koga u tom takodjer sliedi, što Zetske gospodare nazivlje kra-
lje, prem jim ide samo naslov knezova ili župana .
Za drugu periodu t . j . za dobu Nemanjića imao je pisac, kano i svaki
srbski povjestnik, mnogo više i mnogo sigurnijih i pouzdanijih izvora. Tu-
djer počmu domaći ljetopisi i domaća žića, kano što su : Žiće sv . Simeona ,
Sv. Save, Stjepana Dečanskoga itd. Nu pored svih ovih izvora početak vla-
dajuće porodice Nemanjića ostaje svedjer taman, a dr . Krstić nije ga ni ku-
šao iole razjasniti. On Stjepana Nemanju, otca ove porodice i osnovatelja
nove dobe u poviesti srbskoj, stavlja u savez sa vladari Zetskimi prve dobe
tim, što ga izvadja od Gradinje, od koga bi se bio rodio god . 1114 na Rib-
nici u Zeti (str. 85) . Čudnovato je, što oba sina Nemanjina , Stjepan i Sava,
u životopisih svoga otca nenapominju imena djedova, niti loze, odkle jim po-
teče porodica. Po srbskih ljetopisih bijaše Stjepan Nemanja sin Tiehomila
ili Tieše, a brat Zavide, Stražimira i Prvoslava, dočim u listini od god . 1190
(Monum serb. p. 2) jedan brat Nemanjin zove se Miroslav , a suvremeni
francezki ljetopisac godinu prije (1189) napominje mu dva brata : Stracimira
i Miroslava, od kojih prvi podpisan je takodjer u lat. listini od god . 1186 .
Suvremenimi indi spomenici konstantirani su : Stracimir, Miroslav i Stjepan.
588 Kritika.

Ja bih tudier radje pristao uz Šafarika (slov . starožit. str . 646) i Majkova
(Istorija srbskoga naroda str. 8), te sliedeć srbske ljetopisae rekao : da Stra-
cimir, Miroslav i Stjepan Nemanja bijahu sinovi Tiehomila i Tieše (u byzan-
tinskih pisaca „Deses "), a unuci Uroša, koga takodjer napominje pop Du-
kljanin. Da bi Nemanja bio sin Gradinje, kako Krstić misli, nemože se ničim
dokazati. Krstić navadja dva podatka iz vladavine Nemanjine, koja valja
izpraviti. On najme misli (str. 88), da je Stjepan Nemanja g. 1169 udario
na Bosnu i osvojio tu pokrajinu, koja je stojala pod vrhovnom vlašću ugar-
skih kraljeva " . Taj podatak nemože se dokazati ; pače znamo iz listina, da
je god. 1137 bio vojvodom bosanskim Ladislav, sin Bele II., zatim 1194,
dakle za Stjepana Nemanje, bio vojvodom Dalmacije, Hrvatske i Bosne Mirko
sin Bele III. itd., te je Bosna cielo ovo vrieme ostala u vlasti hrvatsko-ugar-
skoj . Krstića je valjda zaveo ljetopisac pripoviedajuć, da je Nemanja sazidao
crkvu bogojavljenja „ pri rěcě Limě pri městě Brodaevvě u Bosně “ ; nu či-
taoc naći će na takav prigovor i odgovor sprieda u tom svezku str. 487 .
Drugi pogrešan podatak je, gdje pisac (str. 89) veli : da Nemanja „ dočeka
kod Oršave cara Friderika ", dočim pasovski biskup Dietpold, bivši u pratnji
njemačkoga cara, naročito piše (Freher : script. rer. germ. I, 410) : „ 10. Kal.
Augusti ( 1189) venimus ad civitatem Misseam ; ibi magnus comes
U Mišu
Serviae cum magno apparatu no bis obviam venit
se dakle Stjepan pokloni caru Fridriku . Isto tako želili bismo , da je Krstić
malo točnije opredielio godine glavnijim dogadjajem u Nemanjinom vladanju.
Tako n. pr. mislim, da bi on bio mogao točnije označiti dobu grčko - srbskoga
rata (str. 88), kada bi bio imao pred očima zapadne zgodopisce.
U mnogom obziru je veoma znamenito, što sini Nemanjini : Stjepan i
Vukan dodjoše u doticaj sa zapadom, te obćahu sa rimskom stolicom, ugar-
skim dvorom i republikom mletačkom . Ovaj odnošaj, po kojem je kolebala
Srbija izmedju iztoka i zapada, po mojem mnienju nije Krstić dovoljno raz-
jasnio , ni tako kao Engel i Majkov ; isto tako nebih se usudio arcibiskupa
Savu metnuti u takav odpor, kano Krstić (str. 97), prama rimskoj crkvi.
Djelovanje i zasluge ovoga osnovatelja srbske hierarhije u ostalom pisac do-
bro ocjenjuje ( 105—16) .
Krstić piše (str. 101 ) , da se je kralj Vladislav zaratio s Magjarima, od
kojih ote i svojoj vlasti podčini Sriem " . Ovdje, kao što se kaže,
vladaše banica Urica, rodjakinja ugarskomu kralju. U boju Radoslav raz-
bije njenu vojsku, osvoji Srem a nju samu uhvati i sobom u Srbiju od-
vede 66 Kada bi pisca molili za dokaze ovih rieči, bio bi jamačno u ne-
."
prilici. O tom osvojenju nepripoviedaju ništa stari ljetopisi a ni archiepiskop
Danilo ; s toga je već Engel dobro opazio (Geschichte von Serwien . S. 221 ),
da se taj čin neslaže nikako sa ugarskom poviesti " . Za takova poduzeća
bio je mehkoputni Radoslav preslab, u Ugarskoj pako imao je prejakoga su-
parnika u osobi odvažnoga kralja Andrije II. Sriem bješe i tada županijom , *)
a župani Sriemski podčinjeni kraljem ugarsko-hrvatskim ; kao takav piše se
„ Giletus " u povelji Andrije II . od god. 1233, Kalojoan u povelji Bele IV.
od god. 1235 (Féjer : cod. diplom. III. 2, p. 366, IV. 1. p. 27). Radoslav
pako vladaše god. 1228-34 , o njegovu dakle gospodstvu u Sriemu nemože
biti spomena.
Krstić za vlade kralja Stjepana Uroša I. ( 1241–72) napominje provalu
tatarsku u Ugarsku (str. 117-118) ; te dodava, da „kralj Bela nadje bez-

*) Uz Sriemsku županiju bila je naposeb županija Vukovarska, a u listinah nava-

djaju se župani : Petar g. 1232 , Juraj 1234, Ladislav 1252 itd.
 Kritika. 599

bedno sklonište u Dalmaciji “ . Kada je pisac već napomenuo borbu hrvatsko-

ugarsku sa Mongoli, a morao je napomenuti radi srbske poviesti, bio bi imao
kakav takav obzir uzeti na znanstvene rezultate poznate Kukuljevićeve raz-
prave .
Ovo su pojedini podatci , koji čitajući srbsku poviest Krstićevu pa-
doše mi u oči i koje sam scienio ovdje naposeb napomenuti . Sada mi je od-
govoriti na pitanje : jeda li se je srbska historiografija ovim djelom napried
pomakla ?
Obzirom na sadržaj Krsttćeva poviest u ovih dvih svezcih neima ničega,
što se nebi nalazilo u Engela, Hilferdinga i Majkova, od kojih je prvi upo-
triebio byzantinske i zapadne spomenike, a domaće srbske u toliko, u koliko
jih najde kod Raića ; drugi i treći upotrebili su pobliže domaće izvore.
Hil-
ferding, kako je poznato, izveo je srbsku poviest do početka XI . vieka, te
je ovaj stariji dio obširnije izradio i u uži savez stavio sa bugarskom i hr-
vatskom poviesti, nego li to opažamo kod Krstića. Majkov pako upotrebio
je i srbske listine i gdjekoje žiće i na tom temelju osnovao svoju poviest.
Obzirom dakle na sadržaj srbska historiografija nije mnogo dobila Krstićevom
historijom.
Nu tim više dobila je u obliku. Krstić poslužio se je znanstvenimi re-
sultati svojih prednjaka ; iste je dobro poredao i u pragmatičkoj svezi nani-
zao . On je pojedine momente i pojedina lica ocienio, te lasnim načinom
pred očima čitatelja razvio prošlost srbsku. Krstićeva historija može svakomu
izobraženomu Srbinu služiti poput čitanke, u kojoj će naći ugodna štiva iz
života svojih otaca . S toga je ona bez svakoga učenoga aparata. Ako je ovu
svrhu Krstić imao sastavljajuć svoju poviest, uvjeravamo ga , da ju je posti-
gao ; te mu želimo uztrajanje do konca, izčekujuć nastavak istorije", koj
nam ima staviti pred oči najsjajniju dobu srbske prošlosti. Dr. Fr. Rački,

•
Hrvatske narodne pjesme. Sabrao Luka Marjanović. U Zagrebu
1864. Nakladom i tiskom A. Jakića.

Upravo prije pol vieka dao se je prvi Vuk Štefanović Karadžić na

skupljanje i izdavanje naših narodnih pjesama . Pedeset godina a one pjesme
proslaviše po cielom svietu ne samo sebe te svoga sabirača, da i savkoliki
narod. Mladomu izdavatelju ove naše zbirke nemogu srdačnije susresti , van
da jednak uspjeh uzaželim i njegovu poslu te jednaku korist od njega svemu
kolikomu narodu.
Na drugom sam mjestu obširnije o tom govorio, kako si je Vuk sve
polagano prisvajao one kritičke krieposti, kojimi se odlikuje svaka književna
radnja njegove zrele dobe. Čovjek bi mislio, da će njegovo iskustvo s ve-
likom voljnosti upotriebiti svi kasniji poslenici književni, koji se bave istim
predmetom ; sasvim tim neće biti samo moje uvjerenje, ako li reknem , da u
skupljanju narodnih pjesama Vuka do danas nitko još ni dostigao nije, kamo
li nadvisio . Bit će dakle osobita preporuka zbirci Marjanovićevoj , kada ju
pohvalim, da je uredjena posve po razboritih načelih Vukovih, kojega si je
izdavatelj očevidno za uzor stavio, pače i sretno nasljedovao .
Ove pjesme slušao je izdavatelj pjevati po turskoj Hrvatskoj i po našoj
hrvatskoj Krajini : prema tomu jim je zbilja i jezik i sadržaj . Narječje je
štokavsko, zapadnoga t. j . ikavskoga (ja bih, ali samo kao filolog, rekao, zz '
-hrvatskoga) izgovora ; ima ipak pomiešanih i jekavskih forma ; gdjekoje
rieči, kano raport itd., sjećaju nas već na vojnički (= njemački) život naše
Krajine, inače je sve liepo, čisto, narodno .
600 Kritika .

Oni ljudi, od kojih je izdavatelj ove pjesme slušao i sakupio, nisu mu

ih pjevali nego samo kazivali : to je već znak propasti, od koje strada kad-
što i sama pjesma. Ja nalazim i ovdje više primjera, gdje slutim , da bi ba-
rem pojedini stihovi drugačije glasili iz ustiju valjana narodnoga pjevača.
Tko umije pjesmu samo kazivati, nespada više u onaj odabrani broj uzviše-
nim darom nadarenih vilinskih svećenika, koji od svoje naravi ćute pravo
milozvučje narodnoga stiha.
Po sadržaju uvrstio bih ja ove pjesme medju srednje : osim prvih
šest, koje pjevaju o sinu Vukašinovu, obćenitom junaku cieloga srbsko -hrvat-
skoga naroda, sve su ostale iz krvave uskočke dobe : najslavniji medju njimi
bijaše svakako sivi sokó Senjanin Ivo, rekao bih drugi Marko: dà u nas na
zapadu i mnogo poznatiji od samoga Marka. Terrain historičkih dogadjaja,
koji se ovdje pjevaju, jest zakupska Hrvatska i hrvatsko -dalmat. primorje :
sadržaj dakako borba s Turčinom. Medjutim, što je prestao strah od Turčina,
čini se, da i pjesmi taj krvavi predmet dosadjuje : čim su neznatniji pojedini
dogadjaji, tim jih pjesma gore pretjeruje ; razvučena dužina pripoviesti nestoji
u nikakvom razmjerju prema važnosti . Naše narodno pjesničtvo osjeća , da
se taj predmet izcrpio ; da ublaži njegovu divlju i biesnu narav, uvadja veoma
rado nov elemenat u junačku pjesmu ljubav. I zbilja medju srednjimi
i novijimi junačkimi pjesmami najljepše su one, što su liričko - epičkoga sadr-
žaja ; veoma nježne a mnogo kraće od ostalih. Ovakovih primjera naći će
čitatelj nekoliko u ovoj zbirci veoma krasnih, kano ti broj 18 .: " Golotinja
Use", broj 21 .: „ Dva brata “, broj 22 .: » Zagorka djevojka i Ture" , broj 24.:
99 Maričić Mijat i vila ", broj 25.: „ Karletić Jovan i gospoja Miletićka ", broj
26. Kaurin Radko i ljuba mu Vidosava " a osobita je spomena vriedna
pjesma dvadeseta „ Milovan čoban i Turci Janjičari « .
Povrh junačkih pjesama (ima ih na broju 27) , štampano je i 55 žen-
skih, koje krasotom svojom nimalo nezaostaju za onimi u prvoj knjizi Vu-
kovoj ; nekoje su si i veoma srodne.
Svaki prijatelj narodne pjesme pozdraviti će ovu zbirku s velikim vese-
ljem, i rado priznati zaslugu, koju si njom stekao toli izdavatelj koli nakla-
datelj . V. Jagić.

Prva dalmatinsko - hrvatsko - slavonska izložba 1864.

To je osobiti naslov izložbenoga imenika, koj je, što se izvanjskoga iz-

kita tiče, tiskan neobično na bogato kod Ant. Jakića , te se već nalazi u
ruku mnogobrojnih posjetitelja naše izložbe . Imenik sastoji se iz dva diela :
obćenitoga i posebnoga. Prvi dio sadržaje „ statistički nacrt Trojedne kralje-
vine , spisao ga je učitelj na ovdješnjoj višoj realci g. dr. P. Matković.
Taj imenik ugleda takodjer svjetlo u njemačkom i talijanskom prevodu.
Narav stvari donosi sobom, da se posebni dio presudi skoro sasvim
suzteže ; istom bi mogli nešto en passant napomenuti o njegovu prvom
odsjeku, gdje se navode čudni naslovi članova središnjega odbora prve dalm.
hrv. slav. izložbe.
Dočim sam nakanio u kratko ob obćem dielu govoriti, valja mi najprije
nešto napomenuti, što se proteže na presudu i presuditi se imajući predmet.
Kritika statističkih djela sastoji se ponajglavnije u kontroli i prigledanju .
Istina , smisao statistike neleži u mrtvih brojevih, nego u sravnjivanju i od-
nošenju : ima li se pako ovo prvimi označiti , to se mora ustanoviti čvrst
---
temelj točnost mrtvih brojeva . Nu ipak nestoji kod toga do jedinica , dese-
tica i stotica (kadkada i tisućica) .
 Kritika. 601

Sada dakle da kažemo , otvoriše se g. piscu vrela , koja su presuditelju , ter

svim vještim i nevještim čitaocem za sada zatvorena, dakle nepoznata . Hvala vi-
sokoj dvorskoj kancelariji i njegovoj svietlosti, g. banu - pisac mogaše dobiti i
upotriebiti službena data, koja su dielomice od najnovijega vremena, te još
nigdje objavljena, koja po tom za presudu još neobstoje. Tako vidimo , da
su za vojničku granicu upotrebljivani svestrani službeni izkazi od g. 1863. ,
da i 1864. , čemu se svaki statistik diviti mora.
Već s ove okolnosti ima statistički dio nepobitnu vriednost.
Što se specijalno tiče civilne Hrvatske i Slavonije, to znamo svi, kako
u nas stoje stvari . Nu već se je i s više strana krepko pokazivalo na tu go-
lemu manu, što kod naše zemaljske vlade nema ureda za domaću statistiku,
kao što je te već odavna po zapadnih zemljah u Austriji . Moderne države ne-
mogu više biti bez statističkih organa, oni su posljedica modernih načina
upravljanja ; čim se ovi više razvijaju, tim potrebitije i temeljitije moraju se
statistička upisivanja voditi . Odatle taj pojav, da države dan danas troše
mnogo novaca na statističko brojenje, koje se nepoduzimlje više, kao za Pon-
cija Pilata, samo kadkada, nego se uviek vodi i pregleda. Ta ista šareno
izkockana Rusija, koja se pružila na neizmjernoj površini od 76.000 ☐ milja
u tri strane svieta, ima svoj središnji statistički odbor. Njemački statistik A.
Buschen, koj je statistički predočio pučanstvo ruskoga carstva, te o tom kod
J. Perthesa u Gothi izdao knjižicu od 79 strana, dobi od Rusije u znak
priznanja 30,000 srebrnih rubalja kao nagradu za svoj prividno neznatni , u
istinu pako vrlo mučni posao. Ovo za dokaz , kako su potrebna statistička djela
i kako se dan danas visoko ciene.
Dočim je pisac za granicu mogao upotrebljivati, kako već napomenusmo,
najnovija data, morade se za civilnu Hrvatsku i Slavoniju onim zadovoljiti ,
što je slučajno mogao naći. To isto valja i o Dalmaciji, poglavito iz toga
razloga, što pisac nije mogao raditi kod glavnoga vrela u Zadru, gdje bi se
po svoj prilici kod namjestničkoga vieća mnogo nova i najnovijega saznati
moglo.
Priglednimo u potankosti. U odjelu „ žitelji " bijahu piscu za civilnu
Hrvatsku i Slavoniju podatci od g. 1857. na porabu. Od onoga vremena
(31. Listopada 1857.) nije više poduzeto po naših zemljah brojenje pučanstva.
Ovo biva već po sebi znatnom neprilikom, dočim je tim naravski piščevo
djelo vrlo nejednakim postalo, čemu on dakako nije kriv. Nu opasnost pri
tom tim je još povećana, što je tada imala Hrvatska druge granice i drugo
nutarnje razdieljenje, nego sada . Ta onda spadalo je još Medjumurje k Hr .
vatskoj , dočim su Ilok i Ruma bili dieli srbske vojvodine . Odatle sliedi , da
pisac data od g. 1857. nije smio upotriebiti , kao što jesus jedne strane
moralo se je korak po korak dodavati, s druge pako oduzimati - posao, koj
je u potankosti vrlo mučan, te mnogo truda stoji, da koj je kadkada radi
po manjkanja potankih izvješća jedva i izvedim . Ja sam, koliko je moguće bilo ,
za piscem računao, te našao , da je njegov na to se protezući posao izpra-
van, te dosljedno izveden . To će mnogo reći.
U nekih stvarih dobi pisac za civilnu Hrvatsku , Slavoniju i Dalmaciju
novijih podataka, tako n. pr. u trgovačkih stvarih, u odjelu „ kultura “ ; nu
ni tako nije jednakost postignuta. Vještak mora po toj knizi na tu misao
doći, da naša zemlja spada k još vrlo zanimivim u Austriji.
U cielom je piščevo djelo marljivo i sviestnom vjernošću izvedeno . Da-
pače ja bih skoro rekao, da je pisac odveć marljiv bio. Ja bih naime radi
lahka pregleda koje šta hotio izbrisati, prem da neznam, koliko je bio
na instrukcije vezan.
602 Kritika.

A sada k pojedinostim.
Najprije se radi o zemlji . Tu moram doista kuditi , što pojam o Tro-
jednoj kraljevini nije već a priori ustanovljen . S mojega statističkoga gledišta
nebi nikada podpisao izreke u tom smislu : „ Dalmacija, Hrvatska i Slavonija
s hrvatsko - slavonskom vojničkom krajinom kano posebno politično državno
tielo . " Molim, da me pravo razumiete. Statistika je drugo, drugo politika i
qui bene distinguit, bene docet. Takodjer nemogu uvidjeti, kako petrovara-
dinska pukovnija amo spada jedan put joj je mjesta u tekstu (gl. str. 15.),
drugi put pod linijom . Ja pitam , kojim je pravom pisac tu pukovniju amo
povukao i kojim pravom Medjumurje i kvarnerske otoke sasvim izostavio ? Pa
ipak stoji Medjumurje u istoj svezi s našom domovinom, u kojoj diete k svo-
joj majci ! Ja bih se bio jednostavno ograničio na sadanje granice Hrvatske ,
Slavonije, hrvatske - slavonske vojničke krajine i Dalmacije. O Medjumurju i
petrovaradinskoj pukovniji i ob ostalih stvarih moglo bi se bilo takodjer, ali
za sebe govoriti , čemu koj poseban (možebiti historički) excurs nebi škodio .
Što se ovoga odsjeka tiče, nalazim još , da se otok Grosa (str. 2. ) naški
zove Luka (Dugačka L. ), da se sa znanstvenoga gledišta nemože odobriti,
ako se mjesto „ gorje " , ili „ gore " veli jednostavno „ gora " . Takodjer revnost
piščevu za podignuće meteorologičkih postaja odobravam samo pod nekimi
uvjeti - nu to nespada ovamo.
U odsjeku „ pučanstvo “ nenalazim razjašnjenja pojmova „ absolutno i re-
lativno " . Toga nevidim zato , što u obće pisac ovakovo stvari tumači ; da
tako nije drugdje činio, nebih imao razloga ovoj opazci. Buduć da je pisac
Svoja data povadio iz raznih godina, bio je prisiljen glavne svote sbrajanjem
dotražiti, kojim bi mathematici lahko prigovoriti mogli. Ali što je mogao
učiniti, kad je broj ukupnoga pučanstva opredeliti morao (pa to valja i za
druge slučajeve) ? Bilo mu je brojeve od godine 1857. i 1863. (a u drugih
zgodah još brojeve od 1858., 1861. , 1862.) jednostavno zbrojiti, da dobije
konačni zbroj, koj neodgovara istini. Brojevi na str. 17. 235915 i 1513
-
( u Hrvatskoj i Slavoniji se absolutno pučanstvo giblje medju " itd. — i „ u hr-
vatsko - slavonskoj krajini mienja se absolutno pučanstvo izmedju 8574 i 57420 ;
a relativno medju 2752 i 1513 dušah ") ili su istiniti , ili neistiniti. U obadva
slučaja ima ipak pogrešaka na str. 16. i 17.
U odsjeku "" razmjerje spola " nerazumijem dobro izreke : „, ovo razmjerje,
kojim mužki spol po broju ženski nadvisuje, jest bez dvojbe takodjer izvan
granica trojedne kraljevine u zemljah slovjenskih jugoiztočnoga poluotoka, na
što imade upliv valjda jugoslovjenski živalj, kao što nje-
mački i sjeveroslovjenski na onaj okoliš zemalja carevine austrijske , u kojih
je ženskim spolom po broju mužki nadvišen . " Ovdje su rieči jugoslovjenski
živalj " veoma neizvjestne, dočim stoji, da mužki spol svigdje i u obće mnogo
više duša broji, nego li ženski, (u Českoj se rodi 1858. dječaka : 82.177,
djevojka 77.900, dakle isto razmjerje kao kod nas .)
U glavi pučanstvo po prebivalištu “ nalazi se , kako mi se čini, sasvim
nesigurnih izvješće o pučanstvu gradova u trojednoj kraljevini. Godine 1857.
latiše se posla kod brojenja podosta naopako, dočim se nije brojilo pučanstvo
gradova zasebice, već gradskih obćina (a k nekim gradovom spada mnogo
sela) . Kaže se pako u dotičnoj glavi u čudnovatoj opazci, da je pučanstvo
dalmatinskih gradova " po popisu god. 1858. (Peter) " ustanovljeno . Koli uz-
višeni nesmisao ! 1 ) Popisa god. 1858. nije bilo ; 2 ) nebi ga Peter bio mogao
poduzeti ; 3 ) bijaše Peter dobar i pošten Niemac, komu imamo zahvalni biti
za najbolju njemačku knjigu o Dalmaciji ; 4) Umre Peter već osmoga srpnja
1853. , i 5 ) Mogao je statistična data naravskim načinom još prije svoje
smrti sabrati.
 Kritika. 603

U glavi prirast pučanstva " izvede pisac velikim trudom račun vjerovat-
nosti, za koj bih samo želio , da se obistini. Pa koliko se može čovjek iz ovih
nekoliko redaka naučiti ! Dočim se pučanstvo Hrvatske i Slavonije valjda sva-
kom godinom za 9500 (2) duša pomnaża (točno se nemože kazati, kad neimamo
statističkoga ureda) , u gradiškoj se regimenti umanjava svake godine za 249 .
Ovo posljednje je strašno proročanstvo, koje bi lasno pobuditi moglo pozor-
nost dotičnih vlasti. Sa svoje strane bih za nemoguće držao, da se je od g.
1851. do 1857. broj stanovnika u Hrvatskoj i Slavoniji u 7 godina za 3447
duša umanjio . Morao je popis od 1851. g. netočan biti.
Sada sliedi : kultura narodnogospodarska.
U koliko sam računati uzmogao, nadjoh sliedeće . U glavi „ produktivno
zemljište čini mi se , da je broj produktivne zemlje u Hrvatskoj i Slavoniji
3.071.000 jutara odviše velik. Što se tiče izvješća u glavi „ proizvodi ratar-
ski “ itd . , neznam u istinu , odakle je pisac data uzeo i kako računao . Ja
nadjoh samo nesrećnu rieč po prilici " Nije li broj rali vinograda u Hrvat-
skoj i Slavoniji od 131.593-7 odviše visok ?
Da naše kraljevine, što se prometa , tvornica i trgovine dotiče , tek na
najnižem stupnju razvitka stoje, o tom da i neznamo iz sobstvena iz-
kustva upućuje nas najbolje ova knjiga . Neka čovjek uzčita glavu „ mon-
tanistički proizvodi " , pa neka kaže , dali se i nehotice začuditi nemora
kad čuje, da se ovdje , ondje 500 centi u godini po 100 fr. dobiva , ili 150
centi po 22 fr., i više takova. Neka progleda skrižaljku „ od poglavitijih
obrtah brojilo se " itd.
To stoji, da one oblasti , koje su si listopadskom diplomom centralnu
upravu u našoj zemlji pridržale, divnu evidenciju o stvarih pokazati mogu ,
koje u njihovo područje spadaju , dočim su naše samostalne vlasti u tom za-
ostale. Pisac dobi od oblasti centralne uprave točne izkaze. O tom nam po-
najbolje svjedoči odsjek „ trgovina " . Dotične su glave za trgovce neizmjerno
poučne , vidi se iz njih, da je naša trgovina žalibože samo pasivna - neda
se skoro ni vjerovati da i s obzirom na isto stočarstvo ! Samo se drva
častno izuzimlju , da , kao što pisac pravo kaže , žalibože i odviše častno !
Ob odsjeku „ duševna kultura " imam opaziti, da više krat razjašnjenje
stvari nije dovoljno (str. 96. pravoslovnoj akademiji kaže se ondje pravo-
slavna), onda, da bi broj učenika početkom školske godine pravilom biti
morao. Zašto se na str. 90. škole po vjeri grčko -sjed . i pravosl u jedno broje,
neznam. Na str . 94. kod gimnazije u Sinju podkrala se pogreška . Ja bih bio
u obće pozornost na povećavajući se broj učenika na naših gimnazijah obratio
U centralističkih se listovih veli, da uvedenje hrvatskoga jezika bezdvojbeno
škodljivo djeluje , a gle , odkako se na riečkoj gimnaziji hrvatskim jezikom
predaje, pomnoža se broj učenika relativno upravo više, nego li na ikojoj
našoj ; pa zatim na zagrebačkoj gimnaziji, gdje je broj već na toliko narasao ,
(preko 450 učenika) da će se valjda opet graditi morati.* )
Poglavja „ obrazovni zavodi i družtva" izradjena su doduše po osnovi
knjige dosljedno, ali bi ipak željeti bilo, da su obširnija . Ja smatram naše
zavode i družtva kao nešto takova , što je neizmjerno koristno, i što će istom
u budućnosti (Bože daj skoro) uroditi dobrim i nečuvenim plodom. Tim se
možemo punim pravom ponositi. Nebi s gorega bilo, da je u tom pogledu
statistik više historičkoga predmeta upotriebio. Nu to je samo privatno
mnienje.

*) Sada ima u Hrvatskoj i Slavoniji s krajinom preko 1500 gimn. učenika , te bi

na dotično pučanstvo (1-5000-000 duša ) došao po jedan hiljadu. Uredn.
604 Kritika.

U odsjeku „ ćudoredna kultura " nemogu svih stvari naći : 1 ) nekaže se

nigdje , da se u senjskoj biskupiji misa slovjenskim jezikom čita ; 2. da na
Dalmaciju spada i biskupija Krk, i 3) da se zagrebačka biskupija i u Me-
djumurje proteže . Tom prilikom spominjem još, da se rieč „ Grci “ (n . pr. na
str. 89. ) često po starom običaju rabi.
Str. 110. dobiti će čitatelj o prispodobi s Českom (govori se o tatbinah)
kako ono samo za se stoji, kriv pojam.
Glava ustav probudjuje ugodna čuvstva. Godi se čovjeku u duši , kao
putniku u pustari, kad se iznenada na kakovu oazu namjeri. Proturav se
kroz toliko tisuća brojeva, dolazi sada do takova odsjeka, koj oživljava a
ujedno i sjetna čuvstva pobudjuje . Ova je strana izvedena točnim znanjem
stvari i zanimivošću , te je bez dvojbe najsjajnije u cielom djelu. Sjećam se
slučajno rieči pokojnoga cara : "Totus mundus stultizat et constitutiones
imaginarias quaerit . Vos habetis avitam constitutionem ; ametis et conservetis
sicut et ego amo illam et illaesam ad posteros transmittam. " Toga sam se
velim , slučajno sjetio . F. B. Kořinek.

Praktični način za brzo i lahko učenje francuzkoga jezika

polag glasovitoga načina dr. Ahna od Drag . Waldherrove, dio I, u Zagrebu ,
troškom knjižare Lavoslava Hartmána, brzotis D. Albrechta u Zagrebu 1864
str. 198. 8 - 1 fl. a. vr.
Učenje živućih jezika mora osnovano biti na theoretičnom i praktičnom
načinu no tako , da je jedno nuz drugo , da jedno drugo dopunjuje , da se
jednimi drugim znanje jezika razširuje, uvčvršćuje i usavršuje pa če tim biti
dosta uspjeha i dovoljna napredka u govoru i pismu. To su uvidili najvještiji
učitelji živućih jezika pa su i po tom svoje slovnice i praktične načine udesili i
tiskom obielodanili ali istom onda, kad su mnogogodišnjom praksom pronašli
najbolji i najlakši način . Izmedju spisatelja poučnih knjiga za naučanje francuz-
skoga jezika spominju se kao najvještiji Meidinger Hircel, Orelli , Hauschild,
Schifflin, Dr. H. A. Müller, Ahu, Ollendorf, Bozzi, Otto, Machat, Ch. Noël. L.
A. Beauvais , Stieffelius , Georg itd . Ovi su udarili raznim putem : neki su
svoj nauk priredili za odrasle i nepriednije neki pako za početnike. Dr F.
Ahn je svoj praktischen Lehrgang zur schnellen und leichten Erlernung der
französischen Sprache " odielio na dva tiečaja te mu je prvi tiečaj već u sto
tridesetom izdanju na svietlo tiskom izišao . Po prvom tečaju napomenute
knjige za početnike od Ahna uredila je spisateljica svoj praktični način.
Taj prakt. način jest preveden Ahnov I. tiečaj samo vrlo neznatnom
promjenom koju ću dolje navesti . Ta se knjiga dakle može prosudjivati samo
po prevodu, jer je Ahnov lehrgang već toliko puta u svietu prosudjiyan bio,
da ga malo ne već svaki is te strane pozna ; što je pako ta knjiga kod nas
u dosta ruku i što se namjerava kod podučavanja uvesti po sukromnih zavo-
dih i možda po javnih kojih nčionah to je sasvim u redu koju o toj knjizi
progovoriti te ju svestrano prosuditi .
Knjiga s predgovorom i glavnimi pravili ob izgovoru je razdieljena na
dva glavna diela ; prvi dio sadržaje kratke i za djetinsku dobu sasvim raz-
umljive jednostavne primjere , u kojih se praktično uči najglavnije i najpo-
triebitije o pojedinih stranah govora ; drugi je dio razdieljen u 7. razreda :
i to 1. razred sadržaje puko uvrštenje osnovnih brojeva ; u 2 je razredu sprega
pomoćnoga glagolja avoir u 3. être , u 4. tri pravilne sprege glag. donner,
finir, vendre, u 5. trpna sprega , u 6. sprega povratnoga glagola se tromper,
iza kojega sliede primjeri , koji zasiecaju u sve prijašnje razrede , a u 7. su
 Kritika. 605

nepravilni glagoli : dire, écirre, lire, mettre, prendre, faire, connaître, croire,
boir , venir , tenir, suffiir , sortir , partir , dormir , sentir, couvrir, pouvoir,
avoir , valoir , voir , vouloir , devoir , falloir , s dotičnimi primjeri ; na to
jedan broj (66) o porabi iraza il est, c'est, dva broja (67 , 68) o porabi
infintiva , pa štivo (69-90) , koje sastoji iz manjih i većih djetinskih pripo-
viedka a napokon rieči k prijašnjim zadatkom ( 1-90). Razredjenje je točno
i vjerno po dr. J. Ahnovu Lehrgang I. Cursus , neunundneunzigste Auflage
Köln 1857. * ) koje nema baš nikakva sustava pa i nepači bilo ga ili nebilo ,
jer je vrlo svojevoljno i baš sasvim nepraktično uvršćeno .
Glavna pravila o izgovoru :
G. spisateljica nabraja doduše 26 pismena u fr. j . no trebalo je tako-
djer napomenuti da ki w (double vé) riedko i to u stranih imena i rieči
dolazi ; pogrešno je označen glas samoglasnika u = (?) i suglasnika q = qi
ui
(?) ; što bi ja po njem. ii khu označio .
O naglasku stavlja g . sp. pravilo , da izgovor fr. zahtjeva, da se samo-
glasnici naglašuju a za taj naglasak ima 3 različna znaka (accents ) itd . " ja
mislim , da je ovdje valjalo pravilo stegnuti na samoglasnik e, koji se u fr.
trojako izgovara n. pr. pénétré , mère , même · a često i proguta u izgovoru
„ retenir ", a nuz to razjasniti naglase kako se ili kratkotrajno ili dugo-
trajno izgovaraju tu je još opaziti , da EU, IO, AO u hrvatskom nisu dvo-
glasi . Samoglas a izgovara Francuz jednim te istim načinom a u hrvatskom
se razlikuje grad , vrat brat s toga je valjalo kazati, da se samoglas a u
franc. izgovara po prilici kao naše kratkotrajno a ; valjalo je još dodati izgo-
vor samogl. a, kao što je i kod samoglasa ê , î, ô, û razjašnjeno ; napokon
trebalo je nuz août staviti i aoûteron i taon, a naprotiv primjetiti , da se u
glagolji aoûté samogl. a izgovara.
Kod samoglasa e nije napomenuto muklo e, koje se nikad neizgovara
-
u rieči, kad je pred i za njim koji samaglas n. pr. loterie lot'rie, appe-
ler =app'ler, sera == = s'ra .
Samoglas o neizgovara se takodjer u dva samostavnika iz paon (pan)
izvedena paonne paunica paonneau paunče . Kod samoglasa u je sve
strpano što nespada na glas u kao sto su glasovi y, ai, oi ; strogo pako ne-
spadaju ovamo ni oni ostali glasovi.
Y (igrek) - veli g. sp. izgovara se kao j kad je medju dvima
samoglasnicima ; to je sasvim pogrešno i neistinito , jer bi se po tom imalo
payé izgovarati pajer , a mora se po prilici izgovoriti pei/je ; tu stoji pravilo ,
da se ima y u izgovoru razriešiti i da stoji - i nekim pomekšanjem drugoga
i = ij tako da bi av = ai + ij, oy = oi + ilj itd . U nekih vlastitih imenih pako
kao : Bayard , Bayonne itd. = ai, a u nekihè kao Cambray, Raynauld itd .
Sas vim je izostavljen izgovor euu (i) u nekih oblicih pomoćnoga glagola
avoir ; pa izgovor glasa u koji je jednoslovčan , što je valjalo i kod oi= oa
primjetiti .
Kod nosnih glasova valjalo je još primjetiti da se u izgovoru trieba
paziti, da tanano izgovaranje koje se sa g počme , nema proizlaziti iz grla
već upravo kroz nos, što je nepodpuno istoin na strani 8 red 1-2 napome
nuto ; pogrešno je baing mjesto bain ; a izostavljeno je to , da prestaje nosni
izgovor nekom iznimkom , kad za takvimi glasovi sliedi n ili m n. pr . année
immortel.
Kod izgovora samoglasa opazuje se nepodpunost kao i u Ahnu ; nisu
iznimke navedene u obće kod pojedinih glasova a kamo li različitosti u izgo-

*) Najnovije izdanje nebiaše mi pri ruci a mislim da nema nikakve razlike u dru-
gih novijih izdanjih.
Književnik I. , 4. 40
606 Kritika.

voru jednoga te istoga glasa kao n. pr. da se u takodjer izgovora kao w i

je suis, huit itd . , da se e u femme izgovara famm , enivrer = anivré itd. da
ai u faisant, faiser, faisable itd . glasi kao njemo e.
Svako pravilo ma koje vrsti bilo mora podpuno biti a trieba mu svedj
dodati sve iznimke , koje se inako moraju ili na pamet naučiti ili vježbanjem
utuviti ; s toga čine vrlo nepraktično oni slovničari, koji misle, da učitelj ono
dopuni, što oni izostave, osobito u slovnici ili praktičnim načinu za naučanje
živućih jezika , koji su namjenjeni nježnoj mladeži , u koje je dosta oštra i
bistra pamet te lakše može na pamet koje pravilo i iznimku naučiti, nego li
po predavanju zapamtiti .
O suglasih.
U tom odsjeku držala se je g . sp . sasvim Ahna te je išla po redu , koji
je u njegovu pr. Lehrgang. " Nije joj za rukom pošlo skupa sa Ahnom jasno
razviti izgovor suglasnika g, jer po njihovu nauku nezna početnik bez učitelju
što ima razumievati pod mehkim i tvrdim glasom g ; jednostavnije bi bilo
reći, da g glasi kao kad za njim a pred drugim kojim samoglasom stoji
e, i ; a kad za njim stoji u onda glasi g. Kod izgovora suglasnika s izo-
stala je kao i u Ahnu opazka o sastavljenih riečih kao n . pr. parasol, pré-
séance itd., kod x nije napomenuto , da u nekih riečih glasi kao s n. pr. soixante
itd ., kod t triebalo je kazati , da t za s zadrži obični svoj glas n . p . digestion.
Isto tako je izostavljena opaska da se gn u zaglasu neizgovara kao nj.
Il , il neglasi samo u riečih: camille, ville tranquille kao u hrvatskom il
već i u više drugih riečih kao : village, mille, pupille, osciller , vaciller itd.
Kod suglaska h nije trebalo smanjiti broj rieči u Ahnu navedenih , u kojih
seh izgovara, premda jih i u Ahnu nema više nego li deset a po običnih
slovnicah ima jih do 37 te se označuju za početnike. Drugo o muklih sugla-
sih u doglasu navedeno je tako nepodpuno , da se nemože razabrati bi li ili
nebi li se smio ovaj i onaj glasu doglasu koje rieči izgovarati dapače ni ono,
što je bar u Ahnu navedeno, nećeš naći u knjizi g. sp. Iz ovoga u knjizi g.
sp. nećeš se obaviestiti o izgovoru rieči : plomb , estomac, labac, jonc, tronc,
clerc, porc, franc, blanc, clef, cerf, neuf, doigt, baril, fusil, fils, pouls , sept,
huit, vingt, cap, cep, cinq, cher, fier ( ohol ) , sieur, monsieur , as, atlas, cens ,
iris, gratis, abject, direct, exact, brut, chut, dot, déficit i mnogih drugih, kojih
ni Ahn nije u obzir uzeo . Tako isto nećeš moći razabrati po zadnjem od-
sjeku o spajanja i udaru glasa (?) rieših kako bi izgovarao : etend- il, deux
amis, on aime dočim nije rečeno , da li d, x, n u tom slučaju svoj obični
glas zadrže ili ga kojim drugim zamjenjuju.
U tih glavnih pravilih držala se je g. sp . pečetkom više izvornosti no
odmah zatim ostala je vjerna prevoditeljica Ahnova Lehrgang- a, u kojem je
doduše pokazala da joj ide prevod težko i mučno te joj nije bez manjih i
većih slovničkih pogrešaka .
Prvi dio.
U pojedinom ćemo preći pomanje nedostatke i pogreške te ćemo se oba-
zrieti na veće i znatnije . Le cousin (19) nijd stričić a la cousine striniši a
već bratučed i bratučeda ; mon, ton, le mien, le tien, notre, votre neznače
samo moj, tvoj, naš, vaš već i svoj , na što se je triebalo paziti kao što je
učinjeno u 13 ; to u više §§ . nalazimo, da se g. sp, sasvim po njemačkom drži ;
de la mère kao i de l'enfant nije valjalo prevesti „ od matere" (39) već „ matere "
kao što je du roi (40) preveden „ kralja " ; kod des, aux arbres (41 ) valjalo
je kao i u 40 razjasniti kako se spoji de les = des, à + les = aux ;
le metal neznači rudu već kov ; on fait (50) nerazgovjetno prevedeno čini se;
nuz mužki spol celui-ci itd . nema u znamenovanju srednjega spola (55);
leur, leurs znači u hrv. i svoj (57) ; treća osoba impf. ils entaient je izostav-
 Kritika. 607

ljena a odmah u primjeru dole dolazi (67); jouer du violon, de la flute ( 101 )
valjalo je razlikovati od jouer u : plus tard nous jouerons aussi ; propre se
nenavadja (123) medju riečmi a dolazi u primjerih ; u me le, te le, nous le
znači le takodjer nju, ju n. pr. avez- vous lu le livre ? votre frère me le
donnera, quand il l'aura lu ; to te trebalo opaziti već i u prijašnjem, da se
ima ravnati prevod po spolu hrvatskoga samostavnika ; po znaćenju en „ od
toga bio bi prevod po mnienju g . sp . u primjerih ( 145) „ A - t- on parlé de
mon malheur ? oiu, on en a parlé ? je, govorilo je od toga ; Etes- vous con-
tent de ce livre ? osi j'on ruis content. mi smo od toga zadovoljni ; Avons-
nous des plumes ? oui, nous en avons ? dà mi imamo od toga itd . , što je sa-
svim pogrešno ; tomu bi se bilo dalo doskočiti tim, da je kod en rečeno , da
en stoji mjesto de lui d'elle , d'eux, d'elles, de cela, de ces pa da se ima pre-
vesti prema značenju , koje bi de imalo, da je nuzanj samostavnik ili abso-
lutno zaime ; a da se često odnosi na njeki rečeni predmet pak da se u tom
slučaju i neprevadja n. pr, avez vous assez de pain ? ori j'en ai assez ; isto
tako stoji u mjesto samostavnika, pred kojim bi bio à značenjem , na
(tu, tamo, nutri, unutra).
U prvom dielu ima ovamo onamo porasutih kratkih pravila u opaski
dotičnim primjerom, kojih Ahn u 99. izdanju nema. Ta se pravila odnose po-
najviše na prva počela te pokazuju , da nebijaše g. sp. mnogo stalo do toč-
nosti i razgovjetnosti a ponajviše ni do logike.
Drugi je dio sasvim iz Ahn- ova Lehrgang- a preštampan kao što je po-
najviše i prvi, jedinom tom promjenom, da je § . 20. po Ahnu iz zaboravnosti
sasvim izostavljen a drugo je od rieči do rieči jednako ostalo . Kod faire (30)
trebalo je značenju dodati takodjer „pustiti, dati" ; jer sa zn. činiti napraviti
nemože se prevesti : Si j'étais riche comme vous, je ferais batir une belle maison
i Faites moi voir ce paysage itd .; devoir (62) neznači nikada u franc. smieti ;
il faut (64) to (?) mora moglo se je takodjer znač. trieba, valja dometnuti
osobito za prevod : il me faut écrire treba mi , valja mi pisati; čemu zaime to
u prevodu il est, c'est. Rieči dodane svojim značenjem prevela je g. sp . sa
njemačkoga iz Ahna , kao što izmed drugih brojeva i 69, 78 pokazuju n . pr.
emporter sobom uzeti , appeller au secours za pomoć zvati ; interrogatoire izpi-
tivanje imexprimable neopisan , (interieurement izostalo) recueillir primiti,
declin padanje, il lui tardait predugo joj trajaše itd .; gdjekad pako nije ni
pazila da li će biti znamenovanje prema tekstu kao u 86 : et il fit un siffle-
ment (zvieżd) si épouvantable que tout le palais en retentit (odzivati se)
et paraissait pénétré (prominuti) de douleur elle avait vu, dans son mi-
roir, que son père était malade sur chagrin (muka) de l'avoir per due — mais
j'ai tant d'envie (volje) de revoir mon père ; u 72 : Amélie avait planté
(sadila ) dans un pot à fleurs (hrasta ?! ) et chaque suir elle avait soin de le
garder (čuvati) dans la chambre le tempo paraissait calme (mirno ?) ; a i
u ostalih brojevih naći ćeš toga podosta.
Nuz sve te pogrieške pokazala je g . sp. da joj nisu ni najglavnije stvari
u hrvatskom jeziku poznate dapače da nema mnogo slovničkoga znanja
Izim pogrešnih padeža „ njima ( 129) m. njim, nami ( 127 ) m . nam, svoji pri
jatelji m. svojimi ; ist ( 131 ) m. isti itd pokazuje g. sp. veliku nedosliednost
u porabi pridavnika sklonitbom samostavnika i zaimena (izvjestnih i neiz-
vjestnih), u porabi glagolja minućih i trajućih ( 112 : Tvoj brat proda sve
svoje ptice) ; no to se nenalazi svugdje pa su možda te pogreške proizašle
s nepazljivosti ali si je cielo djelo g. sp. ovjenčala s glagoljem, u kojem je puno
golemih pogrešaka . Na strani 73 , § 107 i čitaš imperf. glag. svršiti. Ja
svrših, ti svršiše , on svršiše , mi svršismo , vi svršiste , oni svršihu ; na str.
103 II. descriptiv : ja imadoh, narratif: ja ìma - doh, -doše -doše . -dosmo -do-
*
608 Kritika.

ste imahu ; Conditionel u svih osobah bi ; imparfait subj .: da imadoh itd.;

Narratif ja dadoh -doše -doše -dosmo -doste -dohu ; ind. futur : ja se bu-
dem varao bio ; subj . parfais : da sam se varao bio. Iz toga se vidi , da
obične oblike u glagolju g . sp . nezna pa da nečini ni u fran . jeziku razlike
izmedju narat. descr. imparfait već da u tutanj prevadja kao da joj nikad
slovnice hrvatskoga jezika nebijaše u rukuh i u pameti. Tako pokazuje g . sp .
veliku nedosljednost u porabi zaimena svoj " , dočim ga kadkad sasvim po
njemačkom t. j . mein , dein, unser, euer itd . prevadja moj, tvoj, na, švaš gdje
bi morala biti svoj ; o tom ćeš dokaza naći svugdje u I. i II. dielu izobila .
Napokon da vidimo kako je g. sp. u hrvatskom slogu i skladnji vješta ;
o tom ćemo se najboljma uvjeriti, ako nekoliko stavaka navedemo . U I. 31 :
Moj prijatelj ima tri sestarah ; 88 : Nebijaste li vi još izgubili vaše roditelje ,
kad ; 96 mi negovorimo od ovih djevojakah, već od onih ; 100 hoćeš li danas
tvojim stricem govoriti ; Da bi vi metnuli bili vaše čizme na stol nebi dulje
tražili ; 108 : Ja bi imao krivicu da bi sada gradio (Ich würde Unrecht ha-
ben, wenn ich jetzt baute, Ahn. ) , II . 25 : Jeste li već današnju novinu čitali.
(Habt ihr schon die heutige Zeitung gelesen . Ahn) ; 65 : Nerazbijete ovu čašu
( Ihr müsset dieses Glas nicht zerbrechen, Ahn.) 43 : Ovaj mladi čovjek slu-
žio je u regementu moga strica ; Služite se ovoga perisa (Bedienen Sie sich
dieses Federmessers. Ahn .) . U pravopisu je takodjer g. sp gdjegdje nedoslje-
dna no to odbijamo na tiskarničke pogreške, kojih onako podosta ima u hr-
vatskomu i francezkom tekstu , te jake pače u gdjekojem mjestu radi prevoda
dotičnoga stavka Nemožemo se upustiti u nabrajanje tih pogrešaka jer
ne bismo skoro na kraj došli, već svršujemo svoje opazke o toj knjizi pa
preporučujemo g. sp . da odsele bude iskrena u predgovoru svojem te da se
nekiti tudjim perjem, a ako bi kad do drugoga izdanja došlo, da svoj posao
preda na razgledanje, jer nam onda neće barem nakaziti književnost hr-
vatsku a neće jamačno biti tako ogrdjenih oblika kakvih se u toj knjizi na-
lazi koju nemožemo nipošto preporučiti, da se u tom izdanju kao učevna knjiga u
ruku učenika nalazi. Tisak je ukusan , čist i liep a ciena prama knjizi
"Ahn's Lehrgang" dosta velika - J. V. Kostić.
 Obznana.

Do konca ove godine izići će iz Jakićeve tiskarne :

Vatikanski ili Assemanov evangjelistar

pismom glagolsko-bugarskim.

Texta imade 13 araka, knji ga pako s predgovorom imat će do 15 araka

Ciena joj je 3 for. austr. vried.

Tko ovaj najstariji podpuni glagolski evangjelistar želi imati , neka

se čim prije prijavi ili kod mene ili kod knjigara Svetozara Galca u
Zagrebu , buduć je štampan u malo iztisaka. Umoljavaju se takodjer
prijatelji književnih starina , da predplatnike kupe i meni jih prijave.
Isto tako umoljavaju se uredničtva slovjenskih časopisa , da tu obznanu
a svojih listovih oglase.

U Zagrebu 20. Listopada 1864 .

Dr. Franjo Rački.

 Sadržaj četvrtoga svezka.

Nauka.
Stran
Iz prošlosti hrvatskoga jezika, napisao V. Jagić 447
Prinesci za jugoslovjensku epigraphiku, priobćio dr. Franjo Rački 485
Bakar Turopolje, priobćio Vinko Sabljar . · 494
Hrvati na izmaku XV. i na početku XVI. vieka , napisao M. Mesić · 505
Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka :
II. Domaći ljeto- i zgodopisi (nastavak), napisao dr. Fr. Rački 544
Prirodoslovne crtice, napisao Ž. Vukasović 562
Brzojavi obzirom na meteorologiju, napisao Ignjat Bartulić 567
O gibanju u tjelesih, napisao C. A. Bakotić 574

Kritika.

Pregled hrvatskih školskih programa za godinu 1863-4 :

O glavnoj ideji grčke tragedije i o ćudorednoj znatnosti Sofokla 586
Sofokle je razno označio Kreonta u dramah · 588
Čengić Aga's Tod · 589
Studii storico-critici sopra l'isola e l'antica città di Lissa 594
Metoda najmanjih četvorina 595
Istorija srbskoga naroda 595
Hrvatske narodne pjesme 599
Prva dalmatinsko-hrvatsko-slavonska izložba 1864 "9 600
Praktični način za brzo i lahko učenje francuzkoga jezika 604

Časopis „ Književnik “ namienjen je znanstvenomu napredku hrvatskoga naroda ;

donosi članke historičko-filologičke, kojih je poglavita zadaća, da unapriede znanje
našega jezika i razbistre domaću poviest. Uz ovu jednu stranu, koju će osobito
kititi samostalna iztraživanja, tumačiti će "Književnik" svojim čitateljem takodjer život
prirode , i opet s osobitim obzirom na stanje naše domovine. Ovako je želja naša .
da „ Književnik “ bude znanstven , ali u duhu i obliku narodnom ; da bi pako
ovu zadaću laglje riešio, treba mu svestrane i materijalne i duševne podpore. Zato
pozivamo u naše kolo sve vriedne književnike , kojim je do narodnoga napredka, da
se dobroj nakani neogluše, već da nas svojim znanjem podupru .
Svi ugledni slovjenski listovi izrekoše o našem nastojanju vrlo povoljan
i pohvalan sud : " Književnik " izilazi početkom svakoga četvrtoga mjeseca (kao četvrt
ljetnik), u svezcih od 8-9 araka, te stoji na godinu 5 for. a. v.
Po jedan arak izvorna sastavka nagradjuje se sa 20 for. a. v. , a primaju se i
i ćirilicom pisani članci.
Novci za časopis i svi dopisi neka se šalju franko na

Urednictvo Književnika
(V. Jagić) u Zagrebu.