Prijeđi na sadržaj

Četnici

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Četnik)
Tradicionalna četnička zastava s ćiriličnim natpisom Za Kralja i otadžbinu - sloboda ili smrt

Četnik je izraz kojim se označavaju pripadnici srpskog nacionalističko-šovinističkog pokreta velikosrpske ideologije.

Riječ "četnik" je tijekom povijesti mijenjala značenje. Koristila se u 19. stoljeću i početku 20. stoljeća, kako u Srbiji i Sjevernoj Makedoniji, tako i na području Dalmacije te Bosne i Hercegovine. Današnje značenje riječi četnik jest: "Članovi srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem." (Hrvatska enciklopedija, 2000.)

Prvi četnički odred koji stoji u vezi sa suvremenim četničkim pokretom nastaje u Beogradu 1903. godine pod okriljem generala Jovana Atanackovića, tadašnjeg ministra obrane Kraljevine Srbije i jednog od glavnih aktera zavjere koja je 11. lipnja 1903. svrgnula dinastiju Obrenović (uz ekstremno brutalno ubojstvo kralja Aleksandra i kraljice Drage) da bi doveli dinastiju Karađorđevića na vlast u Srbiji. Mladi intelektualci dr. Milorad Gođevac i Vaso Jovanović, uz financijsku pomoć koju je organizirao najbogatiji tadašnji Srbin Luka Ćelović, organizirali su četnički odred koji je krenuo u oružane akcije protiv turske države na području Makedonije. Vodstvo četnika poslije urasta u tajnu revolucionarnu organizaciju "Ujedinjenje ili smrt" ("Crna ruka"), osnovanu 1908. godine iz redova urotnika iz 1903. godine. Tijekom I. svjetskog rata, četnički odredi djeluju kao dio kraljevske vojske, i predstavljaju oslonac Crne ruke - koja dolazi u sukob s krugom oko prijestolonasljednika Aleksandra i potom gubi dotadašnji utjecaj.

Nakon I. svjetskog rata, četnici provode vojne operacije radi uspostave vlasti srpske države vlasti na području Sandžaka, Kosova i Makedonije. 1922. godine se u Štipu organiziraju pod imenom "Udruženje protiv bugarskih bandita".

Četničke organizacije postojale su u prvoj Jugoslaviji 1918. – 1941. U to doba, a osobito u tijeku Drugog svjetskog rata, počinje prevladavati današnje značenje. (Pogledajte članak zauzeto značenje!) Za Drugog svjetskog rata postojalo je nekoliko vrsta "četnika", ali svi su, usprkos pojedinim akcijama protiv okupatora, poprimili jasan kvislinški karakter; surađivali su otvoreno ne samo s Nijemcima i Talijanima, nego ponekad i s ustašama. S druge strane četnički je pokret dobivao i potporu od samih saveznika, te je u početnoj fazi rata postojala i suradnja s partizanima.

Četnici su tijekom Drugoga svjetskoga rata izvršili više oblika zločina nad Hrvatima i Muslimanima, a isti su imali sve karakteristike genocida. Broj četničkih žrtava genocida medu Hrvatima i Muslimanima tijekom rata 1941.-1945. do sada još nije utvrđen. Tijekom rata za određena razdoblja davane su i određene procjene. Tako je npr. Ministarstvo vanjskih poslova NDH u svom Unutrašnjopolitičkom pregledu br. 11 od 11. rujna 1944. od odjeljku “Četnici protiv NDH” navelo da su do tada ”četnici razorili oko 30.000 hrvatskih domova i poubijali najmanje 150.000 pripadnika hrvatskog pučanstva”. Najnovija demografska istraživanja daju mogući stvarni gubitak Hrvata od oko 200.000 a Muslimana oko 100.000 na području NDH, tj. onih koji su ubijeni. Prema Vladimiru Žerjaviću, od toga na moguće četničke žrtve genocida otpada 32.000 ubijenih Hrvata (u Hrvatskoj 20.000, a u BiH 12.000) i 33.000 ubijenih Muslimana.[1][2][3]

Krajem 1980.-ih godina najutjecajniji četnički vojvoda u iseljeništvu Momčilo Đujić imenuje beogradskog desničarskog političara Vojislava Šešelja za vojvodu, te on tijekom ratnih zbivanja na području bivše Jugoslavije početkom 1990.-ih godina osniva četničke postrojbe koje sudjeluju u ratu, te Srpsku radikalnu stranku (koja je najprije organizirana pod imenom "Srpski četnički pokret", da bi 1991. promijenila ime) kao politički izraz četničke ideje. Izvornim velikosrpskim i radikalno desnim četničkim idejama pridružuje se u suvremenom djelovanju nosilaca četničke ideologije još i antiglobalizam i euroskepticizam.

Na postrojavanje četnika u Višegradu u ožujku 2019. godine reagirali su osudom najviši predstavnici Bosne i Hercegovine, te diplomatski predstavnici Europske unije, Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva.[4]

Značenje riječi u rječnicima

[uredi | uredi kôd]

Riječ četa dolazi iz turskog (çete). Označava dio vojske ili samostalnu naoružanu grupu, koja može biti od nekoliko ljudi do nekoliko tisuća. Ušla je u sve slavenske jezike osim češkog.

Izvorno značenje

[uredi | uredi kôd]

Glagol četovati, koji znači "biti u četi, vojevati", zabilježen je, prema Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU, prvi put u 18. stoljeću.

Isti rječnik (2. svezak, 1884. – 1886. godine) bilježi riječ četnik u dva značenja:

1. Ko je u četi, ko hodi po četama, ko četuje. U naše vrijeme, između rječnika samo u Vukovu.
2. Oružani sluga opčinski; isporedi pandur, barabanat.

Benešičev Rječnik hrvatskog književnog jezika (2. svezak, 1986.) bilježi još i značenje "poglavar čete, major" (četovođa).

Hrvatska enciklopedija iz doba NDH (Sv. IV, 1942.) nažalost pod odrednicom četnik sadrži samo uputnicu na pojmove komite i Srbija, povijest (vidi dolje poglavlje Četnici u Makedonskom ratu za oslobođenje); taj svezak nikada nije izašao. Termin četnik tada je bio u općoj upotrebi u NDH i drugdje (Četnici u Drugom svjetskom ratu, ali to začudo u enciklopediji nije bilo zabilježeno.

Suvremeno značenje

[uredi | uredi kôd]

Opća enciklopedija JLZ (2. svezak, 1977.) navedena dva značenja spaja zajedno, te dodaje drugo:

1. Oni koji su u četi, koji četuju; hajduci, panduri, oružani općinski sluge,
2. Članovi srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim ciljem.

Danas, kada koristimo pojam četnik u Hrvatskoj, a jednako je i u Srbiji i svuda na području nekadašnje Jugoslavije, uz varijacije u formulaciji i vrednovanju, imamo u vidu isključivo drugo značenje, tzv. zauzeto značenje.

Ovo prvo značenje nepromijenjeno donose i dvije suvremene hrvatske enciklopedije. U tom općem značenju, riječi "četnik" i "ustaša" imaju vrlo blisko značenje, kao i riječi "partizan" i "gerilac". "Četa" ovdje znači postrojbu ustanika, gerilaca, teritorijalne obrane ili paravojske, što odgovara međunarodnom pojmu milicija.

Hrvatska enciklopedija (2. svezak, 2000.) "zaoštrila" je drugo značenje:

2. Članovi srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem.

Opća i nacionalna enciklopedija (IV. knjiga, 2005) to je drugo značenje još oštrije formulirala:

2. Pripadnici srpske vojne ili poluvojne skupine, koje je u raznim prigodama ustrojila srpska vlast s ciljem da terorističkim akcijama nad nesrpskim stanovništvom djeluje u cilju ostvarenja političkih i teritorijalnih ciljeva velikosrpske ideologije.

Povijesno, ova formulacija nije posve točna; može li se reći da su četničke grupe u Makedoniji, u vrijeme kada su se borile protiv turske vlasti, bile "terorističke"? Osim toga i makedonske su se jedinice nazivale "četničkima" (također se koristila i riječ komiti), a riječ se koristila i na području Dalmacije u doba Austrougarske. Također, nisu uvijek osnivani od vlasti, nego "četovanje" u nekim slučajevima nastaje spontano.

Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića (1. izdanje 1991) daje širi opis promjena značenja riječi četnik kroz povijest:

1. (povijesno u Srbiji): Član vojno-političke organizacije osnovane 1903. godine za borbu protiv Turske i za udio Srbije u raspodjeli balkanskih teritorija,
2. Pripadnik poluvojne formacije koja je djelovala u Jugoslaviji 1918. – 1941.,
3. Pripadnik srpskih monarhističkih oružanih snaga u 2. svjetskom ratu 1941. – 1944.,
4. Član srpskog četničkog pokreta (jedno od imena Srpska radikalna stranka) osnovanog 1990. godine s programom velike Srbije i etničkih čišćenja na prostorima bivše države SFRJ,
5. Član takve oružane organizacije koja provodi politički i vojni teror i izvodi etničko čišćenje nad Hrvatima i Muslimanima u Hrvatskoj i Bosni (od 1990. godine),
6. (zauzeto značenje, povijesno) Pripadnik zemaljske obrane za Austro-Ugarske (regionalno, u Dalmaciji).

Ideologija

[uredi | uredi kôd]
Ljuba S. Jovanović "Čupa" (1877. – 1913.), pravnik, novinar, prokušani četnik i ideolog

Ideologija četničkog pokreta je - velikosrpska ideologija, s jakom antikomunističkom komponentom.

Kao ideolog u ranom četničkom pokretu javlja se mladi pravnik i prokušani četnički borac Ljubomir S. Jovanović "Čupa", koji se tijekom studija u Bruxellesu susreće s idejama tajnih revolucionarnih društava tog doba. On piše pravila "Crne ruke", te uspostavlja osnove rada po uzoru na talijanske Karbonare i njemačka nacionalistička tajna društva.

U vrijeme širenja raznih totalitarnih ideologija, četnici poprimaju snažni antikomunistički (ali ne i antifašistički) karakter.

U memorandumu "Homogena Srbija" kojega je Stevan Moljević (predratni odvjetnik u Banjoj Luci i jedan od glavnih političkih organizatora i propagandista među Mihailovićevim četnicima) napisao 30. lipnja 1941. godine, ubrzo nakon poraza Jugoslavije u Travanjskom ratu, zahtjeva se obnova Jugoslavije uz čvrstu hegemoniju Srba nad drugim narodima u Jugoslaviji, a potom i nad širim područjem Balkana; u koju svrhu treba osigurati šire područje koje pretežno ili isključivo naseljavaju Srbi - predviđa Moljević prisilno iseljavanje nesrpskog stanovništva - te osobito osigurati izlaz tog područja na more.

Radi ostvarenja takvih ciljeva, daje glavni zapovjednik Draža Mihailović u prosincu iste godine upute četničkim zapovjednicima, gdje naznačuje: "Ciljevi naših odreda jesu ... 1.) Borba za slobodu celokupnog našeg naroda pod žezlom Njegovog Veličanstva Kralja Petra II. 2.) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije — Crne Gore — Bosne i Hercegovine — Srijema — Banata i Bačke. 3.) Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih, slovenskih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst — Gorica — Istra i Koruška) kao i Bugarske, sjeverne Albanije sa Skadrom. 4.) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata. 5.) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa. 6.) Kazniti sve Ustaše i Muslimane koji su u tragičnim danima nemilosrdno uništavali naš narod. 7.) Kazniti sve one koji su krivi za našu aprilsku katastrofu. 8.) U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze siromašne nacionalno ispravne i poštene porodice)."[5]

Ciljeve kakve je S. Moljević deklarirao u "Homogenoj Srbiji" ponavljaju se u deklaraciji četnika iz Crne Gore 2. prosinca 1942. godine: govori se o Jugoslaviji pod monarhijom Karađorđevića, čije će se granice po okončanju rata po mogućnosti i proširiti, a područja na kojima žive Srbi, Slovenci i Hrvati trebaju biti razgraničena - što implicira tumačenje da će Hrvati biti protjerani iz područja koja pripadnu Srbima (Slovenci su i prije rata naseljavali isključivo Sloveniju, a Crnogorce i Makedonce smatraju četnici - Srbima); također se naznačuje da katolici (Hrvati i Slovenci) moraju prekinuti bilo kakvu vezu s Vatikanom. Nadalje se izrijekom navodi da u Jugoslaviji neće biti nikakvog mjesta za bilo kakve nacionalne manjine - čime se jasno govori da etničke Albance, Mađare, Nijemce, Rome, Židove i sve druge manjinske grupe treba prognati. Islam kao vjera se ne spominje, te se - očito namjerno - ostavlja za kasnije otvorenim pitanje hoće li se slavensko muslimansko stanovništvo u Sandžaku (koje je područje vrlo blizu crnogorskim četnicima okupljenima na ovom skupu), BiH i drugdje biti tretirano kao Turci (što bi značilo njihov izgon, kao jedne u nizu nacionalnih manjina) ili kao Srbi.[6]

Četničku ideologiju prilagođenu izazovima početka 21. stoljeća izlaže Vojislav Šešelj - oslanjajući se na ideološki rad srpskog pravnika, statističara i četničkog ideologa Laze M. Kostića (1897. – 1979.) - u svojoj opsežnoj knjizi "Ideologija srpskog nacionalizma" iz 2002. godine. Sedma glava te knjige nosi naslov "Hiljadu godina hrvatskog barbarstva", gdje se teško optužuju Hrvati kao suštinski opak narod i ponavljaju kroatofobne izmišljotine poput nepostojećeg protuhvratskog natpisa na katedrali u Magdeburgu (koji bi tobože glasio: "Čuvaj nas Bože od kuge, rata i Hrvata"); osma glava ima naslov "Hrvati kao najveći srpski zlotvori"; sadržaj te glave možemo jezgrovito iščitati iz naslova dva od njegovih poglavlja: "Životinjski nagoni hrvatskog etničkog bića" i "Najveća je sramota biti Hrvat". Na str. 443 - 447 se obrazlaže kako Bunjevci i Šokci nisu Hrvati, te da je njihovo pohrvaćivanje navodno počelo tek iza 1918. godine. U završnom dijelu knjige govori Šešelj o velikosrpskim konceptima tijekom starije i novije povijesti i prikazuje vezu između četništva i radikalne stranke Nikole Pašića koja je vladala Srbijom prije I. svjetskog rata i Jugoslavijom nakon tog rata, a koju je sam Šešelj obnavljao 1990.-ih.[7]

Četnici do 1918. godine

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Četnici do 1918.
Četnici 1904. ili 1905.: Petar I. Karađorđević odobrava vojnim časnicima - zavjerenicima koji su ga 1903. godine i doveli na vlast provođenje tajnih operacija četnikovanja na teritoriju Turske, s ciljem destabilizacije turske vlasti. Četnici koji su djelovali na području juga Srbije i Makedonije pod turskom vlašću velikim dijelom su bili državljani Kraljevine Srbije, predvođeni mladim časnicima srpske kraljevske vojske.

Gerilsko ratovanje (hajdučija, četovanje) imalo je veliki značaj u prvom i drugom srpskom ustanku, 1804. i 1815. godine. Gerilsko ratovanje privlačilo je pažnju u Srbiji još u prvoj polovini 19. st. Četnici (ili komiti) pojavljuju se u Makedoniji krajem XIX. st., također u Balkanskim ratovima i u Prvom svjetskom ratu.

Grupa koja je sudjelovala u prevratu protiv kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine, dobiva mogućnost još iste godine pokrenuti tajnu operaciju ubacivanja četnika na teritorij juga Srbije i Makedonije pod Turskom vlašću, radi borbe protiv turske vojske i drugih ustanova turske vlasti. Te se postrojbe povlače nakon mladoturske revolucije 1908. godine, da bi se 1911. godine vratile na isto područje, gdje sad pomažu turskoj vojsci u gušenju ustanka Albanaca.[8]

Vojvoda Jovan Babunski

Nakon što je Makedonija u Prvom balkanskom ratu oduzeta Turskoj, u krajevima koje zauzima Srbija nastaju oružane pobune u kojima protiv srpskih vlasti ustaju i Albanci i slavenski Makedonci. U Debru su Albanci sastavili privremenu vladu u koju su ušli i Makedonci. Nakon gušenja ustanka, srpske snage - među kojima i četnici - se svirepo svete. "Opljačkana su i spaljena albanska, makedonska i miješana makedonsko-albanska sela Lošani, Lisičani, Žitoše, Debrišta, Herlišta, Desovo, Gradešnica, Čelopek, Velgošti, Klenje, Ljutvi i druga. Vojska, policija i četnici počinili su masovna klanja u Bitolju, Skoplju, Štipu i Đevđeliji. Klanja su se nastavila i prilikom povlačenja srpske vojske u jesen 1915.... U ohridskom kraju bilo je popaljeno oko 30 sela, a između Ohrida i Gostivara djelomično je razoreno i popaljeno oko 180 sela." (Stojanov, 199) Samo početkom listopada 1913. ubijeno je 150 makedonskih seljaka i građana te 500 Albanaca i Turaka.[9]

1908. godine osniva se u jeku Aneksijske krize Narodna odbrana s deklariranom zadaćom da vodi gerilske aktivnosti protiv Austrijskih vlasti u Bosni i Hercegovini.

Mladi časnici koji rukovode tim tajnim četničkim operacijama ustrojavaju se 1908. godine u tajnu revolucionarnu organizaciju Crna ruka.

Na početku I. svjetskog rata vlasti Kraljevine Srbije osnivaju službeno četničke odrede u sklopu srpske vojske, s oko 4.000 pripadnika. Zapovjedne funkcije u tim postrojbama dodjeljuju se srpskim časnicima prokušanima u četovanju po Makedoniji, kadru Narodne odbrane i tajne velikosrpske organizacije Crna ruka koja je četnike zapravo kontrolirala sve do 1916. godine.[10] Zapravo su svi zapovjednici bataljuna bili članovi Crne ruke, te su se četničke postrojbe smatrale osloncem te tajne organizacije, čije su se težnje da ovlada Srbijom putem nasilne revolucionarne akcije sve očitije pokazivale. Ti su četnici pretpjeli na Solunskom frontu iznimno teške gubitke, što je smanjilo njihov potencijal da pomognu Crnoj ruci, koju su regent Aleksandar i njegov krug naposljetku uspjeli posve neutralizirati.[8]

Na području Srbije, koju su okupirali Austrougarska i Bugarska, u razdoblju 1916-1918. spontano nastaju četničke (komitske) čete. One poduzimaju gerilske akcije, a travnja 1917. podižu Toplički ustanak.

Kraljevina Jugoslavija (1918-1941)

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Četnici u Prvoj Jugoslaviji

U tradiciji četništva dolazi do bitnog preokreta nakon stvaranja Kraljevine SHS (koja 1929. dobiva ime Kraljevina Jugoslavija). Dok se ranije pojam odnosio isključivo na pripadnike gerilskih oružanih postrojbi, sada se osnivaju četnička udruženja koja razvijaju značajnu mirnodopsku aktivnost. Ona dobivaju politički karakter, čime riječ "četnik" počinje dobivati današnje značenje.

Nakon I. svjetskog rata, četnici su angažirani u vojnim operacijama radi uspostave vlasti srpske države vlasti na području Sandžaka, Kosova i Makedonije. 1922. godine se u Štipu organiziraju pod imenom "Udruženje protiv bugarskih bandita",[11] koje od odreda VMRO štiti Srbe koji koloniziraju područja Makedonije, te srpskih činovnika i kolonista koji ondje šire mrežu korupcije.[12]

U krugu ratnih veterana bliskih Demokratskoj stranci (iz čijeg kruga je nastala i ORJUNA, organizacija sličnog tipa koja je više okupljala etničke Hrvate), nastaje "Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine". Članovi tog udruženja koji su politički skloni (suparničkoj) Radikalnoj stranci, odcjepljuju se 1924. god i osnivaju »Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu«. Iste godine osniva se  »Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić«, u čijem je vodstvu radikalski političar Puniša Račić; ove dvije pro-radikalske grupe ujedinjuju se 1925. godine u »Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu«. Vođa tog udruženja je 1927. – 1928. Puniša Račić - koji 1928. godine s govornice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu pištoljem puca na zastupnike Hrvatske seljačke stranke, među kojima je prvi na meti politički vođa Hrvata Stjepan Radić. Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, vlasti određuju da se "radikalski" četnici moraju uključiti u ono izvorno četničko udruženje koje je osnovano 1921. godine.[13]

Početkom 1935. Udruženje četnika na području Kraljevine Jugoslavije imalo 430 pododbora, od kojih je njih 114 bilo na području Savske banovine, s ukupno 213 200 članova. Broj četničkih pododbora se do 1938. povećao na oko 1000 a broj četnika u njima na preko 500 000 članova.[14] Žandari tretiraju četnike kao svoje pomagače, te im na nekim mjestima povjeravaju da sami legitimiraju ljude i "održavaju red", što su ovi nerijetko koristili za obračunavanje s političkim istomišljenicima.[15] 1935. godine su vlasti Savske banovine isposlovale zabranu daljnjeg rada četničkih udruženja na svojem području.[16] Zabranu je učinilo provodivom okupljanje Hrvata oko HSS-a i njegove "Seljačke zaštite". Nakon što su četnici 9. travnja 1936. godine u Trnovcu kod Gospića ubili HSS-ovog zastupnika Luku Brkljačića, oko 2000 seljaka sa samoborskog područja je prekinulo okupljanje četnika u Kerestincu, te su ubili šestoricu četnika i jednoga teško ranili. Posljedica ovog sukoba bilo je sudsko procesuiranje nasilnih seljaka. Kotarske vlasti u Samoboru su u studenom 1936. godine raspustile četničko udruženje, te je članovima oduzeto oružje.[17]

Ministarstvo vojske i mornarice izdaje 1929. godine povjerljivi priručnik Uput za četničko ratovanje, u kojem se razrađuju dva koncepta gerilskog ratovanja: 1) gerilske operacije u kojima specijalne gerilske jedinice u službi redovnih snaga djeluju kao prethodnica većih jedinica, ili na njihovim bokovima, ili samostalno u pozadini neprijatelja; 2) gerila ili mali rat, kada kompletna vojska jedne zemlje ili njen veliki dio prelazi u gerilu ili neredovan rat. Jugoslavenski Glavni đeneralštab je, međutim, ozbiljno dvojio o korisnosti i čak mogućnosti gerilskog ratovanja. Jugoslavenska vlada u travnju 1940. ustanovljava Četničku komandu koja je onda organizirala šest potpunih i jedan nepotpuni bataljun - za svaku od sedam armijskih komandi po jedan - sa sjedištima u Novom Sadu, Sarajevu, Skopju, Karlovcu, Nišu i Mostaru. Nije poznato da bi bilo koji od tih bataljuna opstao ili djelovao nakon sloma jugoslavenske vojske; pripadnici četničkog pokreta su se međutim ubrzo organizirali i počeli s gerilskim ratovanjem.[18]

Četnici u Drugom svjetskom ratu

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članci o temama: Četnici u Drugom svjetskom ratu i Četnici u NDH
Tijekom Drugog svjetskog rata četnici su koristili i državnu i kraljevsku zastavu Kraljevine Jugoslavije

Nakon brzog sloma Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu, u Srbiji i drugim područjima s većinskim srpskim stanovništvom nastaju paravojne jedinice, koje uzimaju naziv četnici. Osnivaju ih članovi predratnih četničkih udruženja, časnici poražene vojske Kraljevine Jugoslavije, te lokalni seljaci uplašeni promjenom vlasti ili izbjegli pred ustaškim progonima. Tako je nastalo nekoliko četničkih pokreta. Najvažniji je Ravnogorski pokret, koji vodi Dragoljub (Draža) Mihailović, koji početkom 1942. odlukom kralja Petra II. (iz izbjeglištva u Londonu) dobiva naziv Jugoslovenska vojska u otadžbini.

Četničkim postrojbama pristupa i znatan dio članova ORJUNE, etničkih Hrvata izrazito antihrvatskog usmjerenja.

Četnici i talijanski časnik, 1942. god.

Četnici, zamišljeni u početku kao pokret otpora, ubrzo poprimaju kvislinški karakter.

Četnici okupljeni oko Draže Mihailovića nastojali su formirati program koji bi njihovo djelovanje legitimirao pred zapadnim Saveznicima, čiju pobjedu u ratu su očekivali. Kod izbjegličke kraljevske jugoslavenske vlade u Londonu sačinjava u tu svrhu i slijedom kontakata s Mihailovićevim krugom major Živan Knežević i dr. Miloš Sekulić krajem 1941. i početkom 1942. godine Program Četničkog pokreta, za razdoblje rata, za vrijeme odmah po očekivanom završetku rata; obuhvaćene su i pripreme za buduće vrijeme mira. Tu se planira "Održavanje neprijateljskog stava prema okupatorima i njihovim pomagačima, ali za sada, do daljeg, ne ulaziti u neposredne borbe osim u slučajevima samoobrane kao što je slučaj u Hrvatskoj... Smatrati vladu u emigraciji legalnom vladom dok rat traje i po mogućnosti održavati vezu s njom. Nastojati da se po svaku cenu onemogući građanski rat među Srbima i u tom pravcu uticati i na druge ... Smatrati vladu u emigraciji legalnom vladom dok rat traje i po mogućnosti održavati vezu s njom... Nastojati da se organizacija proširi na sve zemlje... Pripremati da bi u danima sloma... kazni sve one koji su na zločinački način služili neprijatelju i koji su svesno radili na istrebljenju srpskog naroda... omeđiti »defakto« srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj ... posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom... izgraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva s ciljem homogenosti srpske državne zajednice... U pogledu unutrašnjeg političko-socijalnog uređenja sada ne tretirati."[19]

Imajući u vidu cilj opstanka režima kojem je na čelu Kralj, ubrzo četnicima glavni neprijatelj postaje Narodnooslobodilački pokret kojem su na čelu komunisti - koji su prema kraljevskoj vlasti posve neprijateljski orijentirani; s vlastima i snagama NDH se četnici spremaju obračunati u vrijeme kada bude pao osovinski poredak predvođen Njemačkom i Italijom; kada planiraju dovršiti etničko čišćenj ne-Srba s područja zamišljene Velike Srbije. Povremene četničke akcije protiv Nijemaca i za pomoć zapadnim saveznicima (spašavanje pilota) marginalne su u odnosu na akcije protiv NOP-a, u čemu surađuju s okupatorskim snagama, pa i sa snagama NDH.[20] Na području NDH i Crne Gore su se četnici uvelike oslanjali na potporu talijanskih okupacijskih trupa i potom Nijemaca, s kojima su surađivali i u Srbiji. Do 1943. godine primali su vojnu pomoć i od Velike Britanije, na zagovor izbjegličke vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu koja je četnike prikazivala kao pokret otpora protiv Talijana i Nijemaca.

U svojem djelovanju četnici su često pribjegavali teroru koje je uključivalo pljačku, palež i ubijanje nesrpskog stanovništva, napose muslimana. Tzv. "crne trojke" su provodile i teror nad Srbima koji nisu surađivali s četnicima, provodeći politiku da je sankcija za nesuradnju ubijanje, i to klanjem nožem ako je to ikako moguće.[21]

Tijekom rata 1941. – 1945. u brojnim pokoljima i protjerivanjima Hrvata i Muslimana proveli etnička čišćenja u kojima je stradalo 32.000 Hrvata i 33.000 Muslimana.[22] [23]

Draža Mihailović doživljava 1943. – 1944. potpuni vojni i politički poraz u nadmetanju s partizanima, koje vodi Josip Broz Tito. Sam kralj Petar će se potom Draže Mihailovića konačno odreći u kolovozu 1944. pod uplivom svojih britanskih domaćina - koji su odlučili pružiti opsežnu pomoći partizanima, jer su se ovi pokazivali mnogo spremnijima za oružanu borbu protiv Nijemaca - te dao legitimitet Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, kao savezničkoj sili koja će obnoviti Jugoslaviju.[24] Razne četničke jedinice uništene su (uglavnom: raspale se) u borbama s partizanima ili vojskom NDH, ili u bijegu na Zapad krajem rata - kada su neke od njihovih postrojbi zarobljene od zapadnih Saveznika pa izručene i pobijene. Stanoviti dio je uspješno pobjegao je na zapad.[25] Znatan dio četnika je regrutiran u NOVJ, osobito nakon dogovora Kralja Petra i Josipa Broza Tita o tim prijelazima u rujnu 1944. godine.[26]

Zapadni saveznici su četnike koji su im se predali nakon II. svjetskog rata tek rijetko predavali Jugoslavenskoj armiji, te su ih zaštitili od pokolja kakve su doživjeli zarobljeni vojnici NDH nakon Bleiburga. Sami jugoslavenski komunisti nisu s četnicima postupali jednako surovo kao sa zarobljenim vojnicima NDH.[27]

Odore, naoružanje i taktika

[uredi | uredi kôd]
Četnici (1944.)

Četnici su u Balkanskim ratovima nosili narodnu šumadijsku odjeću ili odjeću od grubog sukna. Redenike s mecima nosili su preko prsa, a oko pojasa revolver, bombe, fišeklije i dvosjekli nož (kama). Na glavi su nosili kapu šubaru na kojoj se nalazio križ. Tijekom 2. sv. rata četnici su kombinirali tu odjeću s dijelovima uniformi bivše Jugoslavenske kraljevske vojske, a potom i drugih vojnih odora do kojih su mogli doći. Koristili su zastave bivše Kraljevine Jugoslavije i srpske zastave te tradicionalne četničke crne zastave s lubanjom i prekriženim kostima te ćiriličnim natpisima.

Uočljivi dio četničke vojne supkulture je često nošenje brada i nepotšišane kose, što je neobična pojava za vojne postrojbe koje djeluju u 20. stoljeću.

Četnici su nastojali koristiti taktike karakteristične za gerilske postrojbe. 1908. godine u Makedoniji i na Kosovu potpomagali su protugerilske akcije turske vojske (protiv albanskih pobunjenika), a tijekom II. svjetskog rata često su se uključivali u protupartizanske akcije njemačke i talijanske vojske.

Sudjeluju u većem frontalnom sukobu s partizanima u Bitki na Neretvi 1943. i s vojnim snagama NDH u Bitki na Lijevča Polju 1945. godine; u oba ta slučaja pretrpjeli su teške poraze.

U Domovinskom ratu i Ratu u Bosni i Hercegovini 1990-ih godina pripadnici postrojbi koje su sebe definirale kao četničke, nosili su ponekad dijelove odora - kape, šubare, kokarde - koji su jasno evocirali vezu s četništvom iz Drugog svjetskog rata. Takvi se predmeti mogu i danas lako nabaviti u Srbiji i BiH, te ih se kupuje, drži po kućama i povremeno nosi radi iskazivanja identifikacije s četništvom.[28][29][30]

Četničko klanje
Četničko klanje civila

Četnici nakon 2. svjetskog rata

[uredi | uredi kôd]

Nakon 2. svjetskog rata mnogi četnici koji su prebjegli u savezničke zemlje (Australija, Amerika, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kanada ...) osnovali su kulturna društva[3]  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. siječnja 2007. (Wayback Machine), sportska društva, te socijalne klubove. Djelovanje četnika u inozemstvu je imalo lobističku ulogu i promoviranju mita o antifašističkoj borbi. Od aktivnijih društava izdvojena su sljedeća:

Četnici u Domovinskom ratu i ratu u BiH 1990.-ih godina

[uredi | uredi kôd]
Momčilo Đujić, propagandna slika s blještavom kokardom

Krajem 1980-ih u Srbiji se osniva nekoliko političkih i paravojnih skupina koje se pozivaju na četničku tradiciju i povezuju s četnicima u emigraciji. Oni kao "dobrovoljci" dolaze u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i tu prednjače po zlodjelima.

Momčilo Đujić (kao "nadvojvoda" Pokreta srpskih četnika Ravne Gore u emigraciji) promaknuo je Vojislava Šešelja u četničkog vojvodu u SAD na Vidovdan, 28. lipnja 1989. U svojim uputama Đujić naređuje Šešelju da »protjera sve Hrvate, Albance i druge strane elemente sa svetog srpskog tla«. (Cohen, str. 189)

Vuk Drašković je 1980-ih započeo kampanju koja je trebala Dražu Mihailovića ne samo rehabilitirati, nego i promovirati u "prvog gerilca Europe". Za rata protiv Hrvatske i BiH utemeljio je V. Drašković Srpsku gardu.

Mirko Jović osniva stranku Srpska narodna obnova i paramilitarnu grupu Beli orlovi.

Siniša Vučinić osniva četničku postrojbu Srpski sokolovi,[31] a u travnju 1992. organizaciju Zbor, obnavljajući pronacističku stranku Dimitrija Ljotića koja je djelovala 1934-1945. Osnovao je i “Zlatnu ruku” čiji je cilj bio likvidacija svih muslimana.[32]

Knindže je naziv za specijalne dobrovoljačke jedinice u RSK osnovane 1991. Glavni instruktor bio je Dragan Vasiljković koji se popularno zvao Kapetan Dragan (uhićen siječnja 2006. godine u Australiji) Riječ Knindža nastala je spojem imena Knin (grad u Hrvatskoj i bivše sjedište RSK) i nindža (naziv tajnovitih japanskih ratnika). Raspadom RSK, većina pripadnika Knindža prelazi u "Crvene beretke".

Osnovan je još niz drugih četničkih formacija podjednako "slikovitih" imena: "Dušan Silni", "Beli orlovi", tzv. Arkanovci po njihovom vođi Željku Ražnatoviću Arkanu, "Šiltovi". Sve su imenovane po uzoru na one iz Drugog svjetskog rata.

Počinili su strahovite zločine nad hrvatskim, muslimanskim, ali i srpskim stanovništvom Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.[33] U Hrvatskoj su poklonici velikosrpske ideologije uništili ukupno 1.426 katoličkih crkava[34] te učinili brojna druga nedjela.[35]

Četnici danas

[uredi | uredi kôd]

Pogled na četnike i četnički pokret u Srbiji

[uredi | uredi kôd]

Četnički pokreti počeli su dobivati zamaha nakon što je Slobodan Milošević izbio na čelo SR Srbije 1989., dok su otvoreno počeli djelovati 1990. na području Srbije, Crne Gore, te u Krajini. U zadnje vrijeme četnički je pokret doživio svoju rehabilitaciju; 21. prosinca 2004. Narodna skupština Srbije izglasala je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova obitelji palih boraca (Službeni glasnik Republike Srbije br. 137/2004)[36] u kojem je izjednačila prava pripadnika četničkih postrojbi s partizanskim borcima uključujući i pravo na boračku mirovinu radi njihovog "anti-fašističkog djelovanja" tijekom 2. svjetskog rata, o potpunoj rehabilitaciji najjasnije govori članak 15.:[37]

»Status borca NOR-a, u smislu ovog zakona i u pogledu prava utvrđenih ovim zakonom, imaju i pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini i Ravnogorskog pokreta, počev od 17. aprila 1941. do 15. maja 1945. godine.«
(članak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova obitelji palih boraca, S.l. RS 137/2004)
»Ustanovljava se "Ravnogorska spomenica 1941." na koju imaju pravo lica koja su od 17. aprila 1941. godine do 31. decembra 1941. godine stupila u odrede Ravnogorskog pokreta, odnosno Jugoslovenske vojske u otadžbini. NJeni nosioci se u pogledu prava utvrđenih ovim zakonom izjednačavaju sa nosiocima "Partizanske spomenice 1941.«
(članak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova obitelji palih boraca, S.l. RS 137/2004)

Velikosprski intelektualac, ali ljevičar Dobrica Ćosić u svojem postumno objavljenom dnevniku povodom donošenja tog zakona nezadovoljno komentira:

Od kada je izglasan ovaj saziv Narodne skupštine, ni o jednom zakonu nije postignuta tolika saglasnost kolika je postignuta o ovom „četničkom zakonu". Socijalisti u Skupštini ubedljivo su napadali političku rehabilitaciju četništva. Demokratska stranka, čiji je predsednik Boris Tadić, i Demokratska stranka Srbije, čiji je predsednik Vojislav Koštunica, podržali su i glasali za četničku rehabilitaciju! Ništa nije pomoglo moje upozorenje Koštunici, u prekjučerašnjem razgovoru, da zaustavi taj zakon koji razgovora ideologije i osećanja građanskog rata. Iscrpno sam mu izložio posledice rehabilitacije četništva, koja predstavlja reviziju odluke antihitlerovske koalicije, a on se nije branio, samo je rekao da on to sada ne može da zaustavi, i da u stvarnosti od tog zakona neće biti ništa. ... Narodna skupština Republike Srbije izglasala je ovaj „četnički zakon" i zato što želi da dokazuje Americi i Nemačkoj svoj antikomunizam, antislobizam, svoj „demokratizam", svoje „proevropsko" opredeljenje, svoju „političku korektnost". Narodna skupština Srbije htela je Americi i Evropi da dokaže da je antikomunistička i po cenu falsifikovanja istorijske istine.[38]

Tomislav Nikolić, koji je 2012. godine izabran za Predsjednika Republike Srbije, svečano je - kao tadašnji bliski suradnik Vojislava Šešelja - imenovan četničkim vojvodom 1993. godine; u intevjuu za srbijanski "Press" izjavljuje 2009. godine da je na tu titulu ponosan.[39]

U svibnju 2015. godine, Viši sud u Beogradu je službeno poništio presudu kojom je četnički vođa Draža Mihailović 1946. godine proglašen krivim za ratne zločine i osuđen na smrt. Obrazlažući odluku o ukidanju presude iz 1946. godine, sudac Trešnjev je objasnio da presuda ne znači rehabilitaciju Ravnogorskog pokreta i Jugoslovenske vojske u otadžbini, "jer je to učinjeno brojnim zakonima koji se odnose na boračka pitanja".[40]

U Srbiji, Bosni i Hercegovini i drugdje danas (2017.) službeno djeluje četnički Ravnogorski pokret, koji nastoji održati tradicije četništva,[41][42] a izrazito pozitivan odnos prema četništvu ima čitav niz političkih stranaka u Srbiji, poput Srpske radikalne stranke i Srpskog pokreta "Dveri". U svibnju 2016. godine, vlasti Crne Gore su zabranile rad Ravnogorskog pokreta u toj državi.[43] U Višegradu 10. ožujka 2019. su se okupili pripadnici Ravnogorskog pokreta, slaveći na određeni način mjesto na kojem su u II. svjetskom ratu i u Ratu u Bosni i Hercegovini 1990.-ih četnici izvršili osobito masovne pokolje Bošnjaka.[44][45][46]

Agresivna aktivnost četnika protiv muslimana bilježi se kao važni poticaj terorističkog napadača koji je u napadu na džamiju u Christchurchu na Novom Zelandu u ožujku 2019. godine pobio najmanje 49 ljudi[47]: prigodom napada kojega je napadač Brenton Tarrant uživo prenosio putem interneta puštao je on četničke pjesme,[48] a na oružju je imao ispisana imena srpskih i crnogorskih povijesnih boraca protiv muslimana.[49]

Pogled na četnike u svijetu

[uredi | uredi kôd]

U mnogim zemljama zapadne Europe (Ujedinjeno kraljevstvo, SAD, Australije i Novog Zelanda) pripadnici četničkih skupina iz 2. svjetskog rata smatraju se antifašističkim borcima, te im je dozvoljeno sudjelovati u svojim odorama na proslavama obilježavanja završetka 2. svjetskog rata.

Četnici kao predmet rada obavještajnih službi Republike Hrvatske

[uredi | uredi kôd]

U Javnom izvješću hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije za 2016. god. iznosi da su i dalje "...aktivne organizacije i pristaše četničkih pokreta u državama okruženja. Pri tome postoje i kontakti prema istomišljenicima u RH te prema ostalim organizacijama i pojedincima s velikosrpskih ideoloških polazišta. Ono što zabrinjava jest da je iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma na području RH sve više zamjećivano i među mlađom populacijom. Uz navedeno, pristaše četničkih pokreta zastupaju izrazito anti-NATO-ovske stavove... Međutim, prijetnja od njega je ograničena jer nema organizacijsku niti brojčanu snagu u RH."[50]

Ocjena četničkog pokreta

[uredi | uredi kôd]

Četnici su u Kraljevini Jugoslaviji uspostavljeni kao paramilitarni pokret nastao u cilju stvaranja Velike Srbije. U tom cilju, iako su nakon okupacije Jugoslavije prvobitno proklamirali borbu protiv okupatora, ubrzo su s njima sklopili sporazum da bi ostvari svoj glavni politički cilj: borbu protiv Hrvata, muslimana i komunista. Spontano nastale oružane grupe, osobito na području NDH, koje su djelomice već u travnju 1941. započele terorom protiv Hrvata i muslimana, a djelomice imale opravdanje u otporu okupatoru i ustaškim pogromima, relativno brzo su se diferencirali na četnike u pravom smislu riječi (pod zapovjedništvom Draže Mihailovića od kraja 1941.) te na partizane. (Bilo je međutim još i 1944. jedinica kojima status nije bio sasvim jasan ili su mijenjale stranu.) Jedino ovi potonji dosljedno su se borili ne samo protiv okupatora, nego i protiv ustaškog režima.

Na području NDH pod talijanskom okupacijom već ljeti 1941. uspostavili su punu suradnju s talijanskim okupatorima. Rastom moći komunističkog Narodnooslobodilački pokret, on okupatorima postaje glavni neprijatelj (iako su većina boraca NOR-a tijekom 1941. i 1942. bili također Srbi). Četnici su kao suradnici Talijana provodili teror i "etničko čišćenje" kada su to mogli, surađivali i s ustašama (iako "s figom u džepu"), terorizirali i Srbe, te na kraju doživjeli potpuni moralni slom i vojnički poraz.

U odluci kojom su vlasti Crne Gore 2016. godine zabranile rad četničkog Ravnogorskog pokreta, navodi se da taj pokret "zastupa i zagovara ideologiju koja predstavlja opasnost po nezavisnost, suverenost i ustavno uređenje Crne Gore, što izaziva opasnost po javni mir, javni poredak i javni moral".[51]

U svojoj izjavi povodom okupljanja četnika na mjestu pokolja u Višegradu iz 1992., ocjenjuje u ožujku 2019. godine predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Denis Zvizdić da "okupljanje pripadnika 'četničkog pokreta' kojima načelo mržnje prema pripadnicima drugih naroda i vjera predstavlja osnovu i cilj djelovanja, predstavlja eklantantan vid zakonski kažnjivog širenja nacionalne i vjerske mržnje i netrpeljivosti, kao i namjernog i planskog zastrašivanja povratnika, posebno Bošnjaka, kojima se ponovo prijeti na najbrutalniji način".[52]

Po svojim značajkama četnički pokret može se svrstavati u red pokreta obilježenih zločinima i iznimno agresivnim težnjama, poput nacista, talijanskih fašista i ustaša[53] (te, po nekima, jugoslavenskih partizana[54]), te bi veličanje takvih radikalnih projekata, isticanje šovinističkih simbola, pjevanje pjesama koje pozivaju na nacionalnu mržnju i sl. trebalo biti zabranjeno i kažnjivo kao što je slučaj u svim europskim državama. Takve zakone prihvatila je i Hrvatska; oni predstavljaju i jedan od preduvjeta ulaska u Europsku uniju. No takva praksa zabrane širenja nacionalne mržnje ne postoji u Srbiji, kada su posrijedi četnici.[55][56][57]

Šport

[uredi | uredi kôd]

Srbi koji se ponose Četnicima često na utakmicama srbijanskih nogometnih klubova nose prikaze srpskih ratnih zločinac (Draža Mihailović, Ratko Mladić) i šalju provokativne poruke (srpski Vukovar, srpska Dalmacija, Srpska krajina)[58][59][60][61] koji uvijek prođu nekažnjeno od svojih športskih saveza i bez osude srbijanskih medija. Kako takvi ispadi izričito vrijeđaju narode koji su bili na meti tih ratnih zločina i akata ratne agresije, oni negativno utječu na stupanj sigurnost srbijanskih sportaša i sunarodnjaka u Hrvatskoj.[62]

Zanimljivosti

[uredi | uredi kôd]

Tijekom 1942. i 1943., u okviru ratne propagande u SAD, četnici su tema romantične obrade u filmovima i stripovima.

Holivudski film o četnicima 1943.

[uredi | uredi kôd]

U Hollywoodu je 1943. godine Twentieth Century Fox snimio film "Četnici: Borbena gerila". Tehnički savjetnik bio je dr. Miloš Sekulić. Premijera je održana 18. ožujka 1943. Većina dužnosnika Jugoslavenskog informacionog centra iz New Yorka odbila je nazočiti premijeri zbog toga što je film previše pristrano naklon četnicima. Centar je bio osnovan u siječnju 1942. i suprotstavljao se velikosrpskoj promidžbi koju je širilo veleposlanstvo Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu, na čelu s veleposlanikom Konstantinom Fotićem. U Centru su npr. radili Sava Kosanović iz Samostalne demokratske stranke, ministar bez lisnice u izbjegličkoj vladi, Srbin prečanin, i Hrvat Bogdan Radica, koji su bili uvjereni pristaše federativnog uređenja Jugoslavije i protivnici srbijanske hegemonije. Oni su pokazivali sve jaču sklonost prema partizanima, koji su imali istu koncepciju rješenja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji. U rujnu 1943. Fotić je uspio da Centar bude ukinut. U vrijeme snimanja filma (druga polovica 1942.) mit o hrabrom gerilskom vođi Draži Mihailoviću još je vladao američkim medijima, ali početkom 1943. prava je istina već uvelike izbila na vidjelo. (Tomasevich, str. 248–250)

Poštanske marke u SAD 1943.

[uredi | uredi kôd]
Poštanske marke s likom Draže Mihailovića, SAD 1943.

U SAD 1943. izdane su poštanske marke s likom Draže Mihailovića, u seriji poštanskih maraka o okupiranim zemljama.

Stripovi o četnicima

[uredi | uredi kôd]

Također u SAD-u za vrijeme 2. svjetskog rata vodeći su izdavači stripova izdavali priče o četnicima:

    • DC Comics: Master Comics, no. 36 (Feb. 1943) (veljača 1943): "Liberty for the Chetniks" (Captain Marvel Jr.)
    • Timely (kasnije Marvel): Kid Komics #3 (Sept. 1943) (rujan 1943.)
    • Black Cat No 1 (neobjavljen) 7. ožujka 1945.
Preslika stripa Black Cat No 1

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Osnovna i direktno citirana literatura (samo knjige):

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ [1].Vecernji List, pristupljeno 13. siječnja 2018.
  2. ↑ name="auto1">Z. Dizdar i M. Sobolevski, Prešućeni četnički zločini u. Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941-1945. godine, Zagreb, 1999
  3. ↑ Zdravko Dizdar, ibid, str. 94 (faksimil izvornog dokumenta iz 1935. godine) i 96
  4. ↑ BiH: Oštre osude četničkog okupljanja u Višegradu. Politika24.net. 11. ožujka 2019. Pristupljeno 11. ožujka 2019.
  5. ↑ "Četnici kao nosioci građanskog rata i saveznička intervencija", Instrukcija Draže Mihailovića majoru Đorđu Lašicu i kapetanu Pavlu Đurišiću 20.12.1941., kod "znaci.org", pristupljeno 18. svibnja 2015.
  6. ↑ "The Transformation of Mihailović’s Chetnik Movement: From Royalist Yugoslav Forces to Serb Nationalist Guerrillas", Aleksandar Petrović, (doktorska disertacija) 2011., str. 346-347
  7. ↑ "Ideologija srpskog nacionalizma  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. srpnja 2012. (Wayback Machine)", Vojislav Šešelj, izanje "Velika Srbija", Beograd 2002.
  8. ↑ a b "Organizacija ''Ujedinjenje ili smrt!''  Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. lipnja 2015. (Wayback Machine), Slobodan Bjelica, Kultura polisa, Novi Sad, br. 2 – 3/ 2005,
  9. ↑ "Kosovsko pitanje", Branko Horvat, "Globus" Zagreb 1988., str. 61-62
  10. ↑ “Četnici u Velikom ratu“, Slađana Zarić za Radiote-levizija Srbije, 15. lipnja 2014.
  11. ↑ "Das jugoslawische Makedonien 1918-1941: eine Randregion zwischen Repression und Integration", Nada Boškovska, Wien, 2009, str. 41
  12. ↑ "Jugoslovensko kraljevsko činovništvo u Južnoj Srbiji", Vladan Jovanović za Peščanik.net, 24. svibnja 2013.
  13. ↑ "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945", Jozo Tomašević, EPH Media, Zagreb 2010, poglavlje "Četnička tradicija do 1941."
  14. ↑ Zdravko Dizdar. Listopad 2006. Osnivanje i djelatnost četničkih udruženja na području grada i kotara Osijek u monarhističkoj Jugoslaviji (1918.-1941.) (Drugi dio), str. 81. Scrinia Slavonica, Vol.6 No.1 listopad 2006.
  15. ↑ Zdravko Dizdar, ibid, str. 94 (faksimil izvornog dokumenta iz 1935. godine) i 96 journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  16. ↑ Zdravko Dizdar, ibid., str. 104-109.|isbn=|id=}}
  17. ↑ Danijel Vojak. Studeni 2016. DJELOVANJE HRVATSKE SELJAČKE ZAŠTITE NA SAMOBORSKOM PODRUČJU ZA VRIJEME SAVSKE BANOVINE, 1936. - 1939., str. 79. Kaj : časopis za književnost, umjetnost i kulturu, Vol.49 (235) No.3-4 (340-341) Studeni 2016.
  18. ↑ Jozo Tomasevich, loc. cit.
  19. ↑ Živan Knežević, PROGRAM ČETNIČKOG POKRETA DM OD SEPTEMBRA 1941. ZA VREME I POSLE ZAVRŠETKA DRUGOG SVET-SKOG RATA UPUĆEN IZBEGLIČKOJ VLADI KRALJEVINE JUGOSLAVIJE. PROGRAM ČETNIČKOG POKRETA DM OD SEPTEMBRA 1941. ZA VREME I POSLE ZAVRŠETKA DRUGOG SVET-SKOG RATA UPUĆEN IZBEGLIČKOJ VLADI KRALJEVINE JUGOSLAVIJE. ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV - DOKUMENTI ČETNIČKOG POKRETA DRAŽE MIHAILOVIĆA - KNJIGA 1 (Vojnoistorijski institut JNA, Beograd, 1949). Pristupljeno 11. prosinca 2019.
  20. ↑ “HITLEROV DIPLOMATA O ČETNICIMA: Zajedno smo ratovali protiv partizana!“, “Telegraf.rs“, 28. prosinca 2013.Pristupljeno 25.4.2013.
  21. ↑ "Četnici u drugom svjetskom ratu 1941-1945", Jozo Tomasevich, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb 1979, poglavlja, "Sporno pitanje kolaboracije" i "Četnički teror",
  22. ↑ "Z. Dizdar i M. Sobolevski, Prešućeni četnički zločini u. Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941-1945. godine, Zagreb, 1999
  23. ↑ "1991-95., HIC, Zagreb, 2000; Zdravko Dizdar, Mihajlo Sobolevski: Četnički zločini na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1941-1945
  24. ↑ Tomasevich, Jozo: Četnici u Drugom svjetskom ratu 1941-1945., Zagreb: Globus, 1979. (War and Revolution in Yugoslavia 1941-1945. The Chetniks, Stanfor University Press, 1975.), Dio treći, pogl. "Britanski prekid s četnicima"
  25. ↑ Domagoj Zovak. 26. travnja 2010. Odlazak četničke divizije iz kninske krajine i predaja saveznicima. Povijest.net. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. siječnja 2019. Pristupljeno 3. listopada 2019.
  26. ↑ Milan Radanović. 23. rujna 2016. Četiri najveće neistine revizionističke istorije (srpski). Buka.com. Pristupljeno 3. listopada 2019.
  27. ↑ Vlado Dapčević, partizanski potpukovnik: U tri dana strijeljali smo 30. 000 ustaša, četnike smo zarobili, ali nitko nije ubijen (ugrađen video zapis s intervjuom). Saff.ba. 9. listopada 2017. Pristupljeno 25. srpnja 2018.
  28. ↑ Sarajevska učiteljica 'nabila' na glavu četničku kapu, objavila na Facebooku i izazvala gomilu žestokih uvreda. Direktno.hr. 1. listopada 2019. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. ožujka 2021. Pristupljeno 3. listopada 2019.
  29. ↑ Tradicionalne kape (ponuda za kupnju preko interneta) (srpski). Mala srpska prodavnica. Pristupljeno 3. listopada 2019.
  30. ↑ SRPSKI TINEJDŽERI SA ČETNIČKIM KOKARDAMA NA ŠUBARAMA I KAPAMA UZ GOVOR MRŽNJE, SOČNE PSOVKE POZIVAJU NA UBIJANJE “MUSLIMANA” I “ŠIPTARA” (bošnjački). Bošnjaci.net. 25. srpnja 2017. Pristupljeno 3. listopada 2019.
  31. ↑ [2], Pristupljeno 25.4.2013.
  32. ↑ Počela obuka četnika u Trebinju  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. ožujka 2014. (Wayback Machine), Pristupljeno 14.2.2014.
  33. ↑ "Porodice na mjestu mučkog zločina 'Škorpiona' u Trnovu"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 25. srpnja 2018. (Wayback Machine), "vijesti.ba", 17. srpnja 2013.
  34. ↑ Hrvatska biskupska konferencija, "Katolička Crkva u Hrvata", pristupljeno 20. svibnja 2017. god.
  35. ↑ "Preživjeli: 'Velepromet je bio mjesto totalnog, apsurdnog nasilja'"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. studenoga 2017. (Wayback Machine), (tekst s video-linkovima na razgovore s preživjelim žrtvama četničkog nasilja) HRT, 2015.
  36. ↑ Zakon o izmenama i dopunama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova porodica palih boraca (PDF) (srpski). Zakonski.info. 2004. Pristupljeno 3. listopada 2019.
  37. ↑ Tomislav Vuković, Drugačija povijest, str. 14, Glas Koncila, Zagreb, 2012.
  38. ↑ ZBOG OVOGA GA SRBI ZOVU OTAC NACIJE: Naježićete se kada vidite šta je Dobrica Ćosić ostavio da se objavi posle njegove smrti! (srpski). Telegraf.rs. 25. lipnja 2015. Pristupljeno 3. listopada 2019.
  39. ↑ "Tomislav Nikolić: Ponosan sam na to što sam četnički vojvoda!"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. veljače 2017. (Wayback Machine), Danijela Isailović za "Press", 02. studenog 2009.
  40. ↑ "Rehabilitovan Draža Mihailović", Radio Televizija Srbije, 14. svibnja 2015.
  41. ↑ BlicRS, Tag: Ravnogorski pokret (srpski). Blic. Pristupljeno 18. listopada 2017.
  42. ↑ AlJazeera Balkans, Tag: Ravogorskipokret. AlJazeera Balkans. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. srpnja 2017. Pristupljeno 16. listopada 2017.
  43. ↑ Beta. 9. svibnja 2017. MNOGI POZDRAVILI OVU ODLUKU: MUP Crne Gore ukinuo Ravnogorski pokret. kurir.rs. Pristupljeno 18. listopada 2017.
  44. ↑ Četnici se ponovno postrojili u BiH, slave zločinca Dražu Mihailovića. Index.hr. 10. ožujka 2019. Pristupljeno 10. ožujka 2019.
  45. ↑ VIDEO: ČETNICI SE OPET POSTROJILI U VIŠEGRADU I SLAVILI DRAŽU MIHAILOVIĆA 'Sramotno je da državne institucije nijemo promatraju veličanje genocida. 10. ožujka 2019. Pristupljeno 10. ožujka 2019.
  46. ↑ Četnici se ponovo postrojili u Višegradu i slavili Dražu Mihailovića. 10. ožujka 2019. Pristupljeno 10. ožujka 2019.
  47. ↑ New Zealand: Twin terrorist attacks kill dozens at Christchurch mosques (engleski). Deutsche Welle. 15. ožujka 2019. Pristupljeno 15. ožujka 2019.
  48. ↑ VELEPOSLANIK HAJRIĆ: Napadač slušao četničke pjesme, spominjao ustaše i Turke koje treba pobiti. Hms.ba. 15. ožujka 2019. Pristupljeno 16. ožujka 2019.
  49. ↑ Na oružju "Obilić", u autu – pesma o Karadžiću (srpski). B92. 15. ožujka 2019. Pristupljeno 16. ožujka 2019.
  50. ↑ Sigurnosno-obavještajna agencija, Javno izvješće za 2016. god., str. 8. i 16, pregledano 20. svibnja 2017.
  51. ↑ Radio Slobodna Europa. 9. svibnja 2016. MUP Crne Gore zabranio rad Ravnogorskom pokretu. Radio Slobodna Europa. Pristupljeno 18. listopada 2017.
  52. ↑ Denis Zvizdić: Okupljanje četnika je kažnjivo širenje nacionalne i vjerske mržnje. Novi.ba. 10. ožujka 2019. Pristupljeno 11. ožujka 2019.
  53. ↑ Sabirni logor Jasenovac, Koncentracijski logor Stara Gradiška, Pokolj u glinskoj crkvi, Holokaust u NDH, Masakr u Drakuliću
  54. ↑ Pokolj u Bleiburgu, Partizanski zločin u Zrinu, Partizanski zločini u Gračanima, Križni put, Partizanski zločini u Drugom svjetskom ratu
  55. ↑ "Rehabilitacija Draže Mihailovića zgrozila hrvatske političare  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. svibnja 2015. (Wayback Machine)", HRT 14. svibnja 2015.
  56. ↑ "Rehabilitacija četničkog vojvode neće pomoći ugledu Srbije"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. svibnja 2015. (Wayback Machine), HRT 14. svibnja 2015.
  57. ↑ "Reakcije na rehabilitaciju četničkog vođe: Bio i ostao zločinac"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. svibnja 2015. (Wayback Machine), HINA (kod "Nacional"), 14. svibnja 2015.
  58. ↑ Delije:Sa sjekirom u ruci poklat ćemo sve Splićane. Index.hr. 18. veljače 2019. Pristupljeno 2. ožujka 2019.
  59. ↑ Delije poslale poruke na najgnusnije moguće načine. Net.hr. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. ožujka 2019. Pristupljeno 2. ožujka 2019.
  60. ↑ Delije provocirale Vukovarom na srpskoj trobojnici, Grobari Ratkom Mladićem. 2. ožujka 2019. Pristupljeno 2. ožujka 2019.
  61. ↑ Derbi Zvezde i Partizana opet se neće pamtiti po nogometu; nije moglo ni bez Vukovara i ratnog zločinca. 2. ožujka 2019. Pristupljeno 2. ožujka 2019.
  62. ↑ VIDE:Sramotni napad u Splitu završio otkazanom utakmicom. Sportske jutarnji. 9. veljače 2019. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. ožujka 2019. Pristupljeno 2. ožujka 2019.

Povezani članci

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Wikicitata
Logotip Wikicitata
 Wikicitati imaju zbirke citata o temi Četnici

Vidi i Nedićeva Srbija

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Četnici&oldid=6780864"