Grčko-turski rat (1919–1922)
| Grčko-turski rat 1919 -1922 | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Segment Turski rat za nezavisnost | |||||||||
Grčki napad | |||||||||
| |||||||||
| Sukobljene strane | |||||||||
| Komandanti i vođe | |||||||||
Anastasios Papoulas, Georgios Hatzianestis |
İsmet İnönü, Fevzi Çakmak, Ali Fuat Cebesoy | ||||||||
| Snage | |||||||||
| 200,000* | 208,000*+lokalna milicija | ||||||||
Grčko-turski rat vođen je između maja 1919. i oktobra 1922., neki ga zovu Rat u Maloj Aziji ili Grčka kampanja u turskom ratu za nezavisnost.
To je bio niz vojnih sukoba za vrijeme komadanja Osmanskog Carstva, nakon Prvog svjetskog rata. Rat je vođen između grčke vojske i osmanske regularne vojske i turskih nacionalista, koji su kasnije osnovali Republiku Tursku.
Grčka kampanja otpočela je zato jer su saveznici iz Antante, osobito britanski premijer David Lloyd George, obećali Grčkoj, za savezništvo u ratu, teritorijalno proširenje na račun protivničkog Osmanskog Carstva. Završio je tako da su se Grci morali povući na granice od prije početka rata i velikom razmjenom stanovništva, s tek osnovanom Republikom Turskom, nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma iz Lausanne.
Propast vojne kampanje Grčke, kao i neuspjesi u tursko-armenskom sukobu, kao i neuspjesi u francusko-turskom ratu protiv Turskog nacionalnog pokreta, prisilili su Saveznike, da napuste Mir iz Sèvresa i pregovaraju u Lausanni o novom mirovnom sporazumu. Na kraju su morali priznati nezavisnost Turske Republike i turski suverenitet nad Istočnom Trakijom i Anatolijom.
Geopolitički kontekst sukoba proizlazi iz posljedica Prvog sjetskog rata, kao i u činjenici da je Osmansko Carstvo bilo uključeno u Blisko istočne intrige. Grci su dobili naredbu da se iskrcaju u Smirni (turski: Izmir) od stane Antante, kao dio dogovora o podjeli Osmanskog Carstva. Za vrijeme tog sukoba, Osmansko Carstvo se potpuno urušilo, i bilo prisiljeno od strane pobjedničke Antante, potpisati Mirovni sporazum u Sèvresu 10. augusta 1920. Bilo je puno tajnih sporazuma koji su uključivali komadanje Osmanskog Carstva, nakon Prvog svjetskog rata. Trojna Antanta je davala kontradiktorna obećanja Grcima na račun Male Azije.
Na Pariškoj mirovnoj konferenciji, 1919., grčki premijer Venizelos, snažno je lobirao je za veliko proširenje Grčke tzv. ( Veliku Ideju, grčki: Megali Idea) koja bi uključivala brojne grčke zajednice u Sjevernom Epiru, Trakiji i Maloj Aziji. Savezici, a osobito britanski premijer David Lloyd George su obećali Grčkoj teritorije u zamjenu za velike žrtve i troškove koje su Grci podnijeli za rata na strani saveznika iz Antante.
To je uključivalo istočnu Trakiju, otoke Imbros (turski: Gökçeada) i Tenedos (turski: Bozcaada), kao i djelove zapadne Anadolije, oko grada Smirne, gdje je u to vrijeme živjela značajna grčka zajednica. Italo-anglo-francuski sporazum iz St.-Jean-de-Maurienne, potpisan 26. aprila 1917., ustanovio je srednjo-istočne interese Italije, ali je taj dogovor prekršen grčkom okupacijom Smirne, koja je obećana Italiji. Prije same okupacije, talijanska delegacija se opirala ideji grčke okupacije zapadne Anadolije, nakon toga napustila je Parišku mirovnu konferenciju i nije se vratila do 5. maja. Odlazak talijana olakšao je posao Lloyd Georgeu da uvjeri Francusku i Sjedinjene Američke Države da daju prednost Grcima u vojnim operacijama u Zapadnoj Anatoliji u odnosu na talijane.
Po nekim historičarima, Grčka okupacija Izmira (Smirne), bila je kap koja je prelila čašu i uzrokovala turski nacionalni pokret. Po britanskom historičaru Arnold J. Toynbeeu, to je bila sramota političara Venizelosa i Lloyd Georgea, koji su načinili velike pogreške i izazvali velike patnje grčkog i turskog stanovništva (masovnog preseljenja). Tako su nestali Pontski Grci, istovremeno to je izazvalo i promjenu etičkog stanja stanovništva u Sjevernoj Grčkoj, gdje je većina prognanika upućena, osobito u Makedoniji i Trakiji, gdje se promijenio etički sastav stanovništva, a to je izazvalo daljnje krize koje se protežu gotovo do današnjeg dana.
Jedan od glavnih argumenata Grčke vlade za upućivanje vojne ekspedicije u Malu Aziju, bila je i brojna Grčka zajednica u Anadoliji. Grci Jonjani naselili su Malu Aziju oko Lidije, još za antike. Grčke kolonije u Maloj Aziji, bile su značajan dio grčkog svijeta, i uvijek pod kontrolom Grka, od brončanog doba, preko helenizma, Bizanta pa sve do kraja 15. vijeka, kad su Turci Seldžuci osvojili i posljednje grčke enklave otpora. Prije Prvog svjetskog rata oko 2,5 milijuna Grka živjelo je unutar teritorija Turske (kakva je danas). Nova turska ratna vlada, započela je 1915. sa rigidnom nacionalističkom politikom protiv manjinskih zajednica, koja se po nekim historičarima može nazvati genocidnom. Najpoznatiji takav primjer je Armenski genocid, a bilo je progona i drugih manjinskih zajednica (uglavnom kršćana). Između ostalog na taj način je i proganjana i terorizirana brojna grčka zajednica u Pontu, Maloj Aziji i Zapadnoj Anadoliji).
Tadašnji grčki premijer Elefterios Venizelos, u izjavi danoj britanskim novinarima rekao je: Grčka ne ratuje protiv islama, već protiv anakrone, korumpirane i nesposobne vlasti, koju će istjerati sa onih područja gdje Grci čine većinu stanovništva.
Protivnici grčkih stajališta, branili su novu tursku vladu, činjenicama da je ona tek oformljena i preslaba, da bi mogla efikasno djelovati, kao i činjenicom da je ona ionako pod kontrolom britanskih okupacionih vlasti.
Jedan od velikih pokretača rata bila je grčka nacionalističko-iredentistička Megali Idea (Velika Ideja), zapravo jedna vrsta ponovnog uskrsnuća Bizantskog carstva, na obje obale Egejskog mora. U vrijeme grčke borbe za nezavisnost od Osmanskog Carstva (1830.), Megali Idea, igrala je veliku ulogu u grčkoj politici i nacionalnoj svijesti.
Megali Idea ipak nije bio samo probuđeni romantičarski nacionalizam 19. vijeka, ona je bila u korijenima mnogih grčkih vjerovanja, a to je da Konstatinopolis ponovo treba obnoviti kao sjedište kršćanstva, i da treba ponovno obnoviti kršćansko Bizantinsko Carstvo koje je propalo 1453., kao i da crkva Aja Sofija ponovno treba biti u kršćanskim rukama.
Megali Idea uključivala je Konstantinopolis, Kretu, Tesaliju, Epir, Makedoniju, Trakiju, Egejske otoke, Cipar, obalu Male Azije, pa čak i Pont u Crnom moru.
Vojni aspekt sukoba otpočeo je sporazumom o prekidu vatre iz Mudrosa. Grčko-turski rat se može podijeliti u tri perioda.
- Prvi dio, (od maja, 1919. do novembra 1920.), uključuje iskrcavanje grčke vojske u Maloj Aziji i njezino učvršćivanje po obali Egeja.
- Drugi dio trajao je od oktobra 1920. do juna 1921., njega su karakterizirale grčke ofanzivne vojne operacije.
- U trećem, završnom periodu, koji je trajao do augusta 1922., Turci su preuzeli stratešku inicijativu i prisilili grčku vojsku na napuštanje Male Azije.
Dvadeset tisuća grčkih vojnika iskrcalo se u Izmiru (Smirna) 15. majaa 1919., i preuzelo kontrolu nad gradom i okolicom, pod zaštitom grčke, francuske i britanske mornarice. Pravna osnova tog čina bio je član 7. Primirja iz Mudrosa, koji je dozvoljavao Saveznicima zauzimanje bilo koje strategijske pozicije ako bi to zahtjevala sigurnost Saveznika.
Grčke snage su u međuvremenu ušle i u istočnu Trakiju. Grci u Izmiru (Smirna) i ostali kršćani, (većinom Armenci, bili su manjina po turskim izvorima, a većina po grčkim). Oni su dočekali grčke vojnike kao oslobodioce, nasuprot njima tursko stanovništvo, je u njima vidjelo okupatore. Grčko iskrcavanje prošlo je uz manje sporadične otpore, manjih neregularnih turskih vojnih grupa po periferiji. Većina regularne vojske dočekala je Grke u miru ili se povukla dublje u unutrašnjost.
Dok je turskoj vojci naređeno da ne puca, turski nacionalist Hasan Tahsin ubio je grčkog službenika, na to su grčki vojnici, otvorili vatru na turske vojnike i vladinu zgradu, oko 300 do 400 Turaka i oko 100 Grka poginulo je tog prvog dana. Grčka uprava bila je ponižavajuća za muslimane, osobito kad se zahtjevalo skidanje fesova (sa muških glava) i feredža sa ženskih lica, što su ortodoksni islamski vjernici doživljavali kao tešku uvredu i teror nad sobom.
U ljeto 1920., grčka vojska poduzela je seriju uspješnih napada u pravcu doline rijeke Meandar, Peramosa i Filadelfije. Ciljevi ove ofenzive bili su osiguranje strateške dubine za obranu Smirne( Izmira ) i njezine okolice. Na kraju te kampanje Grci su povećali svoj okupacioni teritorij u Anadoliji.
Mirovni sporazum u Sèvresu, (august 1920.)
[uredi | uredi kod]10. augusta, 1920., Osmansko carstvo, potpisalo je Sporazum iz Sèvresa, prepuštajući Grčkoj, Trakiju, sve do linije Čatalja. Ono što je bilo još značajnije, je da je Turska dala prava Grčkoj na otoke Imbros i Tenedos, zadržavši mali teritorij oko Konstantinopolisa, otoke u Mramornom moru, i i mali uski pojas evropskog tla. Bosporski tjesnac, prepušten je pod kontrolu Međunarodne komisije, i otvoren za promet svima. Turska je bila prisiljena prepustiti svoj teritorij oko grada Smirne (Izmir). Grci su upravljali enklavom Izmir, ali suverinitet je nominalno ostao pod sultanom. Po provizornom sporazumu, Smirna (Izmir) će biti upravljana od strane lokalnog parlamenta u periodu od pet godina, a zatim bi se uključila u Kraljevinu Grčku ako se tako odluči na plebiscitu koji bi se trebao održati pod pokroviteljstvom Lige naroda.
Sporazum nikad nije ratificiran ni od strane Osmanskog Carstva a ni od strane Grčke.
U oktobru 1920. grčka vojska napredovala je unutrašnjost Anadolije uz podršku Lloyda George, koji je time želio povećati pritisak na Turke da potpišu Sporazum iz Sèvresa. Ova avantura otpočela je za liberalne vlade Elefteriosa Venizelosa, koji je ubrzo je izgubio izbore i vlast i zamjenjen je Dimitriosom Gounarisom, koji je unaprijedio neiskusne monarhističke oficire na glavno komandirajuće pozizicije.
Kralj Konstantin I. osobno je preuzeo komandu nad vojskom iz Smirne (Izmir ). Strategijski ciljevi ovih operacija bili su poraziti Turske nacionaliste i prisiliti Mustafu Kemala Atatürka, na mirovne pregovore. Grci, su bili brojniji i modernije opremljeni i željeli što brži sukob sa slabo opremljenom turskom vojskom.
Smrt kralja Aleksandra i odstupanje premijera Venizelosa, oktobar 1920.
[uredi | uredi kod]U oktobru 1920. kralj Aleksandar je umro zbog ugriza majmuna, svog kućnog ljubimca. Taj incident zove se majmunski ugriz koji je promijenio grčku historiju. Venizelos je i tako želio republiku i to jedva dočekao da ukine monarhiju. Nakon smrti kralja Aleksandra, zakazani su novi izbori za 1. novembar 1920., ubrzo je izbio sukob između pristaša Venizelosa i onih novog pretendenta za grčkog kralja Konstantina. Rat je natjerao mnoge Grke da promjene mišljenje, i glasaju za promjene. Na veliko iznenađenje mnogih, Venizelos je dobio samo 118 od mogućih 369 mjesta. Veliki poraz primorao je Venizelosa i brojne njegove bliske suradnike da napuste zemlju. Nova vlada pripremila je plebiscit za povratak kralja Konstantina. Plebiscitom je kralj pozvan da se vrati u domovinu, a grčka vojska koja je trebala štititi Smirnu i Egejsku obalu uputila se na ofenzivu na Ankaru.
U decembru 1920. Grci su dospjeli do Eskişehira. Naišavši na snažan otpor, vratili su se na prvobitne pozicije. Na početku 1921. Grci su obnovili svoje napade, ali su opet naišli na snažan otpor turskih nacionalista, koji su se borili neuporedivo bolje i motiviranije i bili opremljeni poput regularne vojske. Grčka strateška inicijativa je prvi put zaustavljena u prvoj bitci kod Inenija (11. janura 1921.) Taj razvoj događaja naveo je Saveznike da predlože na osnovi Sporazuma iz Sèvresa, konferenciju u Londonu gdje su i obje turske strane bile prisutne; Turski revolucionari (koji Sporazum iz Sèvresa nisu priznali), kao i Osmanska vlada. I pored toga što su postignuti neki dogovori sa Italijom, Francuskom i Britanijom, odluku nije podržala Grčka vlada koja je vjerovala da i dalje ima stratešku inicijativu i da će nakon ofenzive pregovarati sa jačih pozicija.
Grci su započeli, drugu bitku kod Inenija (27. marta), i uspjeli poraziti Turke (30. marta). Britanci su podržavali Grčku teritorijalnu ekspanziju, ali nisu htjeli direktno sudjelovati u vojnim operacijama da ne provociraju Francuze.
U julu 1921., osvježena grčka vojska pobijedila je turske snage pod komandom Ismeta Inenia, u bitci kod Kutahja (Eskişehira) i izbila na obale rijeke Sakarje (grčki: Sangarios), na manje od 100 km zapadno od Ankare. Turska vojska bili su brojni fanatični dobrovoljci, koji su izgarali u bitci. Ali i pored sovjetske vojne pomoći, bili su slabo opremljeni, sa privatnim puškama pokupljenim zbrda zdola, sa malo municije, i bez uniformi. Poraz je bio posljedica toga. Grčki kralj Konstantin je likovao, i pozvao britanske oficire na pobjedničku večeru u Kemalov glavni grad.
U međuvremenu, turski parlament nezadovoljan potezima Ismeta Inenija kao komandanta na zapadnom frontu, želio je da Mustafa Kemal i general Fevzi Cakmak iz generalštaba preuzmu zapovjedništvo nad odbranom. Strah od grčkog napredovanja kulminirao je nakon 21 dana u bitci kod Sakarje (23. august – 13. septembar 1921.). Turske obrambene pozicije bile su na uzvisinama, a Grci su ih trebali na juriš zauzeti. Visovi su padali iz ruke u ruku, po nekoliko puta. Ključni moment bitke bio je grčki pokušaj zauzimanja Hajmana, na svega 40 kilometera južno od Ankare, koji su Turci uspjeli zadržati. Bitka je iscrpila obje strane, ali to je bio ipak prvi poraz Grka, koji su se morali povući na ranije pozicije.
Slabosti grčke pozicije, bili su velika razvučenost prednjih linija, isprekidane linije opskrbe, i zbog toga, nedostatci municije u ključnim momentima. To je bilo najviše što su Grci mogli postići u Anadoliji, oni su se za nekoliko tjedana vratili se na pozicije koje su držali u julu. Turski Parlament nagradio je oba komandanta Mustafu Kemala i Fevzi Cakmaka, činom feldmaršala, za zasluge u bitci. Do današnjeg dana nitko drugi nije dobio čin od pet generalskih zvjezdica u Turskoj republici.
Po nekima Grci su poraženi jer im je izostala podrška saveznika iz Antante. Ali po drugim stajalištima, stvar je stajala obrnuto. britanske snage zauzele su Bosporski tjesnac, najbogatiji i najnaseljeniji dio Turske, Francuska vojska napadala je na Turke sa juga i zauzela gradove na jugu Anadolije (uključivo Adanu) a Turci su za vratom imali i armenske borce koji su digli pobunu i tako otvorili i treći front. Sve to bilo je i više nego izdašna pomoć. U međuvremenu su Turci osigurali sovjetsku podršku, vrativši Sovjetima grad Batum. Talijani su koristili svoju vojnu bazu u Antaliji da naoružaju i izvježbaju turske snage u borbi protiv Grka. U javnim istupima, Mustafa Kemal razvio je misao o Anadoliji kao "tvrđavi protiv agresije na Istok". Bitka nije bila dakle samo za Tursku već za čitav Istok. To je mobilizirale muslimane po čitavoj Aziji, i pribavilo turskom nacionalnom pokretu brojne simpatizere i podupiratelje. Kilafetski komitet u Bombaju počeo je prikupljati pomoć, Turskom nacionalnom otporu, oni su izjavili: Mustafa Kemal Paša učinio je čuda i nemate pojma koliko u Indiji ljudi obožava njegovo ime.... Ipak glavni razlog grčkog poraza bio je loše planiran strategijski cilj cijele te vojne avanture. Grčka vojska nije oskudjevala jedino u motiviranom ljudstvu, ali u svemu drugom jest, zbog siromašne privrede koja nije mogla izdržati tako dugu mobilizaciju ljudi. Uskoro je grčka okupaciona vojska, dosegla je svoj limit u logistici i počela pokazivati ozbiljne slabosti proizašle iz držanja tako velike teritorije. Grčka ekspediciona vojska trpjela je i stalne napade od strane turskih regularnih ali i brojnih dobrovoljačkih milicija (iregularnih snaga).
Kad su im propali vojni pokušaji, Grci su stali apelirati na Saveznike za pomoć, ali na početku 1922. Britanci, Francuzi i Talijani odlučili su da Sporazum iz Sèvresa, nije moguće više održati, i da ga se mora revidirati. Nakon te odluke, stali su potpisivati separatne sporazume i napuštati svoje pozicije po Turskoj, i ostavili Grke same. U martu, 1922. Saveznici su predložili primirje, ali Mustafa Kemal Atatürk osjećao je da ima strategijsku prednost, i odbio svake pregovore sve dok su god Grci u Anadoliji. Nastavio je sa reorganizacijom turske vojske i pripremama za konačnu protuofenzivu na Grke.
Turci su otpočeli sa svojim protunapadom 26. augusta, taj događaj oni zovu Velika ofenziva (turski: Buyuk Taaruz). Većina grčkih obrambenih pozicija bila je pregažena već 26. augusta, slijedeći dan pao je grad Afyonkarahisar. 30. augusta grčka vojska pretrpila je odlučujući poraz u bitci kod Dumlipinara, sa zarobljenom ili izbačenom polovicom vojske, i sa potpunim gubitkom opreme. Ovaj dan slavi se u Turskoj kao nacionalni praznik Dan pobjede. U bitci kod Dumlipinara grčki generali Tricupis i Dionis pali su u zarobljeništvo. Nakon toga 1. septembra, Mustafa Kemal naredio je turskoj vojsci: Vojnici, Vaš prvi cilj je Mediteran, naprijed. Nakon toga, 2. septembra, pao je Eskisehir, i grčka vlada molila je Britance da im pomognu barem zadržati enklavu Izmir (Smirna). Balikesir i Bilecik zauzeti su 6. septembra, a slijedećeg dana Ajdin. Manisa je pala 8. septembra. Vlada u Ateni podnijela je ostavku, a turska konjica ušla je u Izmir (Smirna) 9. septembra. Nakon toga pali su Gemlik (9. septembra), i Mudanja (11. septembra), sa opkoljenom čitavom grčkom divizijom.
Izbacivanje grčkih snaga iz Anadolije dovršeno je 14. septembra. Kemalove snage nalazile su se sjeverno od Bospora, na Mramornom moru, i Dardanelima, tu su saveznički garnizoni osvježeni vojnicima, Britanije, Francuske i Italije iz Konstantinopolisa. Britanska vlada odlučio se oduprijeti Turcima kod Dardanela, i zatražila je pomoć od Francuza i Talijana, želivši tako pomoći Grcima da zadrže istočnu Trakiju. Unatoč tom apelu, Talijani i Francuzi napustili su svoje položaje, i ostavili Britance same na frontu. Kemalove snage izbile su na Bospor 24. septembra, i odbile britanski zahtjev da se povuku. Ovo rezolutno odbijanje, podvojilo je britansku vladu, Saveznički komandant britanski general Harington, naredio je svojim ljudima da ne pucaju na Turke, i upozorio kabinet da ne srlja u avanturu. Grčka mornarica, napustila je Istanbul nakon njegovog zahtjeva, nakon toga prisilio je Grke da se povuku iza rijeke Marice u Trakiju. Ovi potezi naveli su Mustafu Kemala Atatürk da prihvati pregovore o prekidu vatre.
Po mnogim izvorima, prilikom svog povlačenja iz Anadolije u zadnjoj fazi rata, grčka vojska je provodila politiku masovne odmazde i spaljivala sve od kuda se povlačila. Po izvještajima Jamesa Loder Parka, američkog vice-konzula u Istanbulu u to vrijeme, koji je posjetio uništene krajeve odmah nakon grčke evakuacije, situacija je izgledala ovako; Manisa... gotovo potpuno uništena vatrom... 10.300 kuća, 15 džamija, 2 hamama, 2278 trgovina, 19 hotela, 26 vila…uništeno.
Zbog mogućnosti velikih nereda i zločina koji bi se mogli desiti nakon ponovnog zauzimanja Smirne (Izmira), Mustafa Kemal Atatürk izdao je zapovjed da će kazniti na smrt svakog turskog vojnika koji bi terorizirao civile. Par dana prije zauzimanja grada dijeljeni su letci po gradu pisani na grčkom jeziku. Kemal Atatürk je također naglasio da vlada u Ankari ne može biti odgovorna za pojedine slučajeve odmazdi i masakra. Ove naredbe su naveliko ignorirane od strane turske vojske i Nasrudin Paše, zapovjednika turske vojske u Izmiru, čije su zapovjedi bile potpuno oprečne Atatürkovim. Nasrudin Pašine naredbe imale su za glavni cilj protjerivanje kršćanskog stanovništva iz grada.
Za vrijeme komfuzije i anarhije koja je uslijedila, veliki dio grada je izgorio, a imovina Grka je opljačkana. Požar je i danas sporan događaj, neki ga pripisuju turskoj vojsci, dok je po drugima uzrok navodna starost kuća, ali ostaje činjenica da su gorjeli samo grčki i armenski dijelovi grada. Turska vojska izmasakrirala je dobar dio kršćanske populacije, ono uključuje linč i neobično sadističko ubistvo, grčkog pravoslavnog Mitropolita Krisostomosa iz Smirne, kome su najprije odsječene uši, nos i ruke, a oči iskopane nožem. Grci su nastojali pobjeći iz grada brodovima, bar do Savezničkih brodova.
Sporazum o prekidu vatre iz Mudanije zaključen je 11. oktobra 1922. Saveznici (Britanci, Francuzi i Talijani) ostali su kontrolirati istočnu Trakiju i Bospor. Grci su morali napustiti ta područja. Sporazum je stupio na snagu 15. oktobra dan nakon što su ga Grci potpisali. Primirje iz Mudanije naslijedio je sporazum iz Lausanne, velik njegov dio posvećen je razmjeni stanovništva. Preko jedan i pol miliona Grka (kršćana) je preseljeno, nešto u Atiku a dobar dio u novostečene teritorije u Makedoniji i Trakiji.
Nova Grčka vlada pod Gunaresom smijenjila je sve oficire veterane, i za vrhovnog komandanta vojske postavila Anastasiosa Papulasa. Francuzi i Talijani sklopili su posebne sporazume sa turskim revolucionarima, i tako učvrstili njihovu vlast. Prodali su im velike količine vlastitog oružja (sa terena), jer su računali da su Grci ionako britanski klijenti, pa ga neće kupiti. Talijani su koristili svoje baze u Anadoliji za pomoć Turcima, a protiv Grka, koji su ih izgurali sa željenih pozicija. Napokon i novoformirani sjeverni susjed Sovjetski Savez imao je dobar odnos sa Kemalom Ataturkom, jer nije bio u poziciji i nije želio otvarati novi front na svojim južnim granicama. Taj odnos sa novom turskom vlašću, kulminirao je sporazumom iz Moskve (1921.). Sovjetski savez je mirno promatrao Grčko-turski i Tursko-armenski sukob i pomagao Kemala novcem i municijom.
Britanski historičar Arnold J. Toynbee napisao je da je organiziran teror nakon Grčke okupacije Smirne (15. maja 1919.). Toynbee je zajedno sa svojom ženom svjedočio teroru Grka nad Turcima u Jalovi, Gemliku, i Ismidu, naseljima gdje su spaljene i opljačkane kuće, sa svježim leševima, i terorom zaplašenog preživjelog stanovništva., isto tako svjedočio je pljačkama vršenim od strane grčkih civila i vojnika u uniformama.
Unutrašnja Saveznička komisija na poluotoku Jalova-Gemlik, u svom izvještaju iz 23. maja 1921., napisala je da se je za Grčke okupacije zapadne Anadolije dešavalo slijedeće; Područje je izloženo sistematskom uništenju, dio po dio, i to najmanje za posljednjih dva mjeseca, razaranja su i veća u blizini grčkih naselja. Članovi komisije zaključuju da u dijelovima (kaze) Jalove i Guemlek, zauzetim od strane grčke vojske, postoji sistematski plan za uništenje turskih sela, i istrebljenje muslimanske populacije. Taj plan provode grčke i armenske bande uz instrukcije a katkada i direktnu pomoć grčkih regularnih snaga.
Brojne zapadne novine izvještavale su o zlodjelima turske vojske nad kršćanskim civilnim stanovništvom, večinom nad Grcima i Armencima. Britanski historičar Tonybee zabilježio je da su turske jedinice namjerno palile grčke kuće, i nastojale ih totalno uništiti, tako da istjeraju i unište stanovništvo. Masakri su provođeni između 1920. i 1923. za Turskog rata za nezavisnost, naročito protiv Armenaca na Istoku i Jugu, i protiv Grka u Crnomorskoj regiji. Bilo je isto tako značajan kontinuitet politike terora između 1915. i 1917. odnosno 1919. i 1921. u Istočnoj Anadoliji. Turski guverner, Ebubekir Hazim Tepejran u Regiji Sivas, rekao je da su masakri 1919. počinjeni nad Grcima u njegovom dijelu crnomorske obale toliko strašni da ih on nije u stanju ni opisati. Po službenim izvještajima 11.181 Grka je ubijeno tokom 1921., od strane Regularne vojske pod komandom Nuredin Paše (koji se proslavio ubistvom mitropolita Krisostomosa). Pojedini parlamentarni zastupnici zahtjevali su da Nuredin Paša bude osuđen na smrt, i zahtjevali su njegovo suđenje, koje je kasnije povučeno zbog intervencije Mustafe Kemala.
Po izvještajima iz tadašnjih novina Scotsman, 18. augusta, 1920., u mjestu Feival, u oblasti Karamusal, jugo-istočno od Ismida u Maloj Aziji, Turci su masakrirali 5000 kršćana. Jednako kao što su napadali Grke, Turci su masakrirali i Armence, nastavljajući svoju politiku iz 1915. tzv. Armenskog genocida nazvanog tako u mnogim zapadnim novinama. Zabilježeni su i masovni masakri nad Grcima u regiji Pont, oni se i danas spominju od strane Grka i Ciprana (grčkih) kao Pontski genocid.
Dana 25. februara 1922., 24 grčkih sela u regiji Pont je spaljeno do temelja. Američke novine Atlanta Observer, napisale su; "Smrad od izgorjelih tijela žena i djece iz Ponta", govori reportaža "dolazi kao upozorenje na ono što čeka kršćane u Maloj Aziji nakon povlačenja Grčke vojske". U prvih nekoliko mjeseci 1922., 10 000 Grka je pobijeno od strane nastupajućih kemalističkih snaga, po izvještajima novina Belfast News. Američki humanitarci dočekani su velikom dozom opreza i sumnji, čak i kad su pokušavali pomoći civilnim muslimanskim žrtvama sukoba.
Časopis Christian Science Monitor, pisao je da turske vlasti onemogućuju humanitarnim organizacijama da pruže pomoć Grčkim civilima čiji su domovi spaljeni, puštajući ih da umru bez adekvatne pomoći.
Velik broj Grka bio je prisiljen napustiti svoje domove u Joniji, Pontu i Istočnoj Trakiji između 1914. i 1922. Tim izbjeglicama, kao i brojnim američkim izbjeglicama Grcima porijeklom iz Anadolije nije dozvoljen povratak nakon 1923. i nakon potpisivanja Sporazuma iz Lausanne. Norman Naimark tvrdi da je turski protuudar imao sve karakteristike etičkog čišćenja: ...Turci su iskoristili svoju priliku da očiste Egej i Zapadnu Anatoliju od starosjedioca Grka. Grčka vojska obavila je velik dio posla za njih paleći grčka naselja pri svom povlačenju iz Anadolije.
Nasilno preseljenje stanovništva natjeralo je oko 1,500.000 Grka iz Turske u zamjenu za pola miliona Turaka iz Grčke.
- ↑ The Place of the Turkish Independence War in the American Press (1918-1923) by Bülent Bilmez: "...the occupation of western Turkey by the Greek armies under the control of the Allied Powers, the discord among them was evident and publicly known. As the Italians were against this occupation from the beginning, and started "secretly" helping the Kemalists, this conflict among the Allied Powers, and the Italian support for the Kemalists were reported regularly by the American press."
- ↑ Mütareke Döneminde Mustafa Kemal Paşa-Kont Sforza Görüşmesi, Mevlüt Çelebi
- ↑ Mustafa Kemal Paşa – Kont Sforza ve İtalya İlişkisi