François Mitterrand
| François Mitterrand | |
|---|---|
| Mandat 21. svibnja 1981. – 17. svibnja 1995. | |
| Premijer(i) | Pierre Mauroy Laurent Fabius Jacques Chirac Michel Rocard Édith Cresson Pierre Bérégovoy Édouard Balladur |
| Prethodnik | Valéry Giscard d'Estaing |
| Nasljednik | Jacques Chirac |
| Rođenje | 26. listopada 1916. |
| Smrt | 8. siječnja 1996. |
| Politička stranka | PS |
| Supružnik | Danielle Gouze |
| Vjera | agnosticizam |
Potpis
| |
François Mitterrand punim imenom François Maurice Marie Mitterrand (Jarnac, 26. oktobar 1916. - Pariz, 8. januar 1996.), bio je francuski predsjednik u dva mandata od 1981. do 1988. i od 1988. do 1995. kog će se pamtiti po njegovoj politici vođenja zemlje prema čvrstoj evropskoj integraciji.[1]
Pamtit će se ga i kao prvog francuskog socijalista nakon rata koji je postao predsjednik, ali i kao političara koji je u ime vlasti potpuno napustio socijalističke ekonomske doktrine i vladao kao pragmatični centrist.[1]
François je rođen kao sin šefa željezničke stanice, studirao je pravo i političke nauke u Pariz u. Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, mobiliziran je u pješadiju, pa je u junu 1940. ranjen i zarobljen od strane jedinica Wehrmachta. Nakon bijega iz logora krajem 1941., radio je u kolaboracionističkoj Vichyjevskoj vladi, prije nego se pridružio pokretu otpora - 1943. Ta činjenica nije bila javno poznata sve do 1994.[1]
Nakon svršetka rata 1946. izabran je u Narodnu skupštinu, pa je 1947. postao član koalicijske vlade Paula Ramadiera. Tokom sljedećih 12 godina, Mitterrand je uspio biti član 11 kratkotrajnih vlada Četvrte republike.[1]
Ispočetka je politički pripadao nekoj vrsti centrista - srednjelinijaša, ali je vremenom sve više postajao ljevičar, a od 1956. postao je žestoki kritičar režima Charlesa de Gaullea, kome se 1965. na predsjedničkim izborima hrabro suprostavio kao zajednički kandidat socijalista i komunista. Kako je u prvom krugu osvojio 32 % glasova, primorao je de Gaullea na drugi krug izbora, što je za ono vrijeme bilo veliko iznenađenje.[1]
Nakon što je 1971. izabran za prvog sekretara Socijalističke partije, Mitterrand je počeo veliku reorganizaciju partije, i tako radikalno povećao svoju izbornu bazu. Iako je Mitterrand poražen u svom drugom pokušaju da pobjedi na predsjedničkim izborima 1974., njegova strategija pretvaranja Socijalističke partije u vodeću snagu ljevice uz čvrsto savezništvo sa Komunističkom partijom, dovela ga je do pobjede u njegovom trećem pokušaju uspona na vlast.[1]
On i njegovi Socijalisti pobjedili su 10. maja 1981., tadašnjeg predsjednika Valéry Giscard d' Estainga. Mitterand je na valu svog uspjeha, ubrzo nakon tog raspisao izbore i za parlament, pa je nakon njih ljevica imala većinu i u Narodnoj skupštini, što mu je omogućilo da položaj premijera povjeri svom kanditatu Pierre Mauroy, i tako provede obećane reforme.[1] A obećao je da će nacionalizirati financijske institucije i ključna industrijska poduzeća, kao i to da će podići minimalne plaće, povećati socijalnih davanja i ukinuti smrtnu kaznu. Što se vanjske politike tiče, tu je Mitterrand bio pomalo neobičan, zagovarao je relativno tvrdi stav prema Sovjetskom Savezu, a s druge strane održavao dobre i prijateljske odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama.[1]
Mitterrandova tipična socijalistička ekonomska politika izazvala je rast inflacije i čitav niz drugih problema, zbog tog je 1983. njegova vlada pribjegla rezanju potrošnje.[1] Pa je tako do kraja prvog Mitterrandovog mandata, njegova Socijalistička partija praktički napustila socijalističku politiku u svim bitnim pitanjima, i zapravo usvojila ekonomski liberalizam.[1] Kao rezultat tog zaokreta, partije desnice osvojile su na parlamentarnim izborima 1986. većinu mjesta u Narodnoj skupštini. Zbog tog je Mitterrand morao ponuditi mjesto premijera - Jacquesu Chiracu vođi desničarske većine, a on je ostao predsjednik. Kod te podjele vlasti poznate kao suživot (cohabitation), Mitterrand je pored te pozicije zadržao za sebe i resor vanjske politike. Ali je nakon samo dvije godine uspio nanijeti težak poraz Chiracu na predsjedničkim izborima - 1988., pa si je na taj način osigurao još jedan mandat od sedam godina.[1]
Nakon što je ponovno izabran, Mitterrand je hrabro ponovno raspisao izbore, pa su njegovi socijalisti ponovno osvojili relativnu većinu u Nacionalnoj skupštini. Njegov drugi mandat obilježili su napori za podizanje evropskog jedinstva i borba da osujeti njemačku ekonomsku dominaciju unutar Europske unije, vežući obje zemlje u jakim evropskim institucijama. Mitterrand se tako pretvorio u promotora Mastrihtskog ugovora (1991.), kojim je trasiran put za centralizaciju evropskog bankarskog sistema, uvođenje zajedničke valute - euro, i stvaranje jedinstvene vanjske politike.[1]
Koliko je god Mitterrand bio relativno uspješan na vanjskom planu, to nije bio na unutrašnjem, naročito što se tiče smanjenja kronično visoke francuske stope nezaposlenosti, koja se do 1993., popela na dobrih 12%. Te negativne tendencije svoje vladavine, pokušao je amortizirati - pomalo bizarnim činom - 1991. na položaj premijera imenovao je partijsku kolegicu Edith Cresson, pa je ona postala prva žena u francuskoj historiji koja je vršila tu dužnost. Ipak to mu nije puno pomoglo, jer su na parlamentarnim izborima 1993. njegovi Socijalisti pretrpjeli poraz, pa je Mitterrand posljednje dvije godine svog drugog mandata morao raditi s vladom desnog centra na čelu s premijerom Edouard Balladurom.[1]
Mitterrandova politika nije se baš previše sviđala u zemljama bivše Jugoslavije, - tako je u Hrvatskoj i Sloveniji napadan da se protivio (i otezao) sa njihovim priznanjem. Naročito je napadan zbog svog iznenadnog posjeta, tada opkoljenom Sarajevu u junu 1992. Taj njegov potez protumačen je kao posredna pomoć bosanskim Srbima, da nastave sa svojim vojnim operacijama, jer je tako odgođena vojna intervencija NATO, koja bi kao neminovno uslijedila, da tog Mitterrandova posjeta nije bilo, jer je tako iznenada uspostavljen zračni most s humanitarnom pomoći za opkoljeni grad, pa se agonija grada produžila .
Kao što je bio tajnovit što se tiče prvih godina njegova političkog života, tako je bio tajnovit i što se tiče njegova porodičnog života. Tek nakon što je umro, procurilo je u javnost da je godina imao ljubavnicu (Anne Pingeot), sa kojom je imao i kćer i da je svo vrijeme svog predsjednjikovanja vodio dvostruki život.