Langobardi
Langobardi ili Lombardi (latinski: Langobardi, talijanski: Longobardi, lombardski: Longobard (zapadni)) su germanski narod, podrijetlom iz Skandinavije. Njihovo osvajanje i naseljenje Italije u 6. vijeku predstavlja konačni kraj političkih institucija Zapadnoga Rimskog Carstva.
Langobardska predaja, sačuvana u delu Origo Gentis Langobardorum (Porijeklo langobardskog naroda), opisuje kako su Langobardi napustili Skandinaviju pod vodstvom Ibora i Agija i naselili se u području oko donjeg toka rijeke Labe, o čemu svjedoči rimski historičar Tacit krajem 1. vijeka (98. ne.):
- Naprotiv, Langobardima je na ponos njihova malobrojnost, jer oni, iako okruženi mnogima moćnim narodima,
- zavrjeđuju svoju opstojnost ne uslužnošću i ustupanjem, već borbenošću i odvažnošću. (Tacit, Germania)
Porijeklo langobardskoga imena nije potpuno poznato. Origo kaže kako je to ime narodu, koji je dotad nosio ime Winili, dao sam bog Odin i znači dugobradi (njem. lang = dug + bart = brada). Ta se legenda može shvatiti kao želja za božanskim legitimitetom, s obzirom kako je u germanskoj mitologiji brada osnovna odlika boga Odina, koga se ponekad i naziva Dugobradim ili Sivobradim. Pretpostavka drugih je kako ime dolazi od Langobardima specifičnog oružja - sjekire s dugom oštricom (stari gornjonjemački barta = sjekira). Treći, pak, tvrde kako je langobardsko ime povezano s prostranim ravnicama doline rijeke Labe gdje su ih Rimljani zatekli (stari gornjonjemački bord = obalna ravan).
Tokom 1. vijek Langobardi su, u zajednici s drugim germanskim plemenima - poimenice Svevima, Alemanima i Sasima – živjeli u području današnje sjeverozapadne Njemačke. U 4. vijeku Velika seoba naroda pokrenula ih je prema jugu. Krajem 5. vijeka Langobardi su se našli u današnjoj Austriji, u području koje su, prije stapanja s Ostrogotima, naseljavali Rugijci, a početkom 6. vijeka, vođeni kraljem Wachom, naselili su rimsku provinciju Panoniju kao federati, uz dozvolu cara Justinijana. Savezništvo Langobarda i Bizanta vodi langobardsku vojsku u oslobađanje Italije od Ostrogota, gdje pomažu njihov potpunu uništenju 552. u bitci kod Tagine.
Na svjetsku scenu Langobarde postavlja kralj Alboin. Došavši na vlast 560. Alboin se morao suočiti s prijetnjom Avara koji su sa sjevera provalili u Panonsku nizinu. Stoga je Alboin prvo porazio susjedne Gepide i pokorio ih (566.), a onda, u proljece 568., poveo Langobarde preko Julijskih Alpi, zajedno s Bavarima, Sasima, Gepidima i Turinžanima, te Bugarima, u osvajanje sjeverne Italije.
Sljedeće godine Cividale u sjevernoj pokrajini Friuli postaje prvim važnijim gradom koji pada pod langobardsku vlast. Tu Alboin uspostavlja prvo langobardsko vojvodstvo i daje naslov vojvode svom sinovcu, Gisulfu. Iste godine Langobardi osvajaju Vicenzu, Veronu i Bresciu, a potom i najznačajniji rimski grad u sjevernoj Italiji, Milano.
Nakon trogodišnje opsade Langobardi osvajaju Paviju i uspostavljaju u njoj sjedište langobardskog kraljevstva u Italiji. Alboinovo umorstvo (572.) dovodi na prijestolje Clepha, koji nastavlja i privodi kraju osvajanje cijele Toskane, prije nasilne smrti 574.
Dvije odvojene langobardske vojske prodiru prema unutrašnjosti, odnosno jugu Italije, i osnivaju vojvodstva oko istoimenih gradova: jedni, pod vodstvom Farualda, osnivaju Spoletsko vojvodstvo (570.), a drugi, pod vodstvom Zotta, Beneventsko vojvodstvo (576.); ove će se dva vojvodstva većinom razvijati i djelovati neovisno od kraljevske vlasti u Paviji.
Autoritet kraljevstva raspao se u interegnumu koji je nastupio Clephovom smrću, kad su vojvode odbili izabrati novoga kralja. U tom razdoblju vojvodstva djeluju samostalno, često u opoziciji jedno drugom, i nerijetko motivirana u međusobni sukob bizantskim novcem.
584. langobardski plemenitaši, suočeni s franačkom prijetnjom sa sjevera, i k tomu prijetnjom bizantsko-franačkog saveza, izabrali su Clephova sina, Autharija, za kralja, ustupivši mu Pavijsko vojvodstvo i polovicu svojih vojvodskih posjeda. Autharijevu vladavinu obilježili su ratovi s Francima, Bizantincima i pobunjenim lombardskim vojvodama. Usprkos franačkim upadima, zbog kojih su Langobardi nekoliko desetljeća morali priznavati franačku prevlast, plaćati danak i slati svoje ratnike u franačke ratove, Autharij je proširio teritorij kraljevine: na istoku je osvojio bizantski Comacchio i tako prekinuo razmjenu dobara između dva najvažnija centra Egzarhata, Ravene i Padove, a na jugu je priključio kraljevstvu područja južno od Beneventa sve do Reggia u Kalabriji. Brak s Theodolindom, katoličkom kćeri bavarskog kneza Garibalda, i njezini napori u smjeru pokrštavanja Langobarda, postavili su temelje boljim odnosima Langobarda s papinstvom. Iz ove bračne i političke veze se rađa Bavarska dinastija – niz kraljeva krvlju vezana za Garibalda (isprva kroz Theodolindu, a kasnije kroz njezina brata, Gundoalda), koja će, s manjim prekidima, vladati kraljevstvom sljedećih 130 godina.
Nakon Autharijeve smrti (590.) langobardski plemenitaši, svjetovani Theodolindom, izabiru za novoga kralja Agilulfa, torinskog vojvodu, koji sljedece godine uzima Theodolindu za ženu. Agilulfu pogoduju primirja s Francima (592.) i papom (598.), pa se teritorij kraljevstva širi na račun Bizanta, kojemu oduzima Sutrij i Peruggiju. Nakon kratkotrajnog primirja (598.-599.), Agilulf nastavlja ratovati protiv Bizanta, oduzevši im Padovu (601.), Cremonu i Mantovu (603.). 605. sklopljen je mirovni ugovor, kojim bizantski car Phocas ustupa kralju grad Orvieto, priznaje tadašnje granice langobardskog kraljevstva i Ravenskog Egzarhata kao trajne, te se obvezuje plaćati Agilulfu danak. Kralj Agilulf prvi koristi rimsko i bizantsko znanje i običaje: preuzima rimske dvorske ceremonije i upošljava rimske političke upravitelje. Za Agilulfove vladavine započinje proces priklanjanja Lombarda katoličkoj vjeri (umjesto arijanstva koje su tada većinom slijedili); cijeli će 7. vijek biti obilježen borbom za vlast između zapadnih i arijanskih plemića.
Agilulfa je 616. naslijedio njegov sin, Adoald. Budući je Adoaldu bilo svega 14 godina, Theodolinda, njegova majka, isprva vlada u njegovo ime. Adoaldovo psihičko zdravlje nije bilo na kraljevskoj razini, pa ga 626. s trona, uz podršku vojvoda, uklanio Arioald, torinski vojvoda oženjen Gundibergom, kćeri Agilulfa i Theolinde. Arioald ponovno priklanja Langobarde arijanstvu, pa je i njegov nasljednik, Rotarij, vojvoda od Brescije, koji na prijestolje dolazi 636., arijanske vjere. Rotarijeva vladavina smatra se vrlo značajnom u historiji kraljevstva Lombarda; osvojio je prvo Genovu (641.), a potom i cijelu Liguriju (643)., te Veneto, uključujući grad Opiterg; svojim je osvajačkim pohodima Rotarij sveo bizantske posjede u Italiji na samu okolicu Ravene. 643. kralj izdaje Rotarijev Edikt, prvi pisani skup langobardskih zakona i običaja, napisan na latinskom jeziku.
Poslije svega šest mjeseci vladavine Rotarijeva mladoga sina, Rodoalda, vojvode na njegovo mjesto izabiru Ariperta, sina Gudoalda, brata bivše kraljice Theodolinde. Ariperta, katolika, je trebao naslijediti njegov prvorođeni sin, Godepert, koji je, međutim, bio priklonjen arijanskoj vjeri, te je stoga Aripert odlučio podijeliti prijestolje: Godepert bi vladao u Paviji, a Perktarit, mlađi sin i katolik, bi vladao u Milanu; tu je želju vijeće vojvoda učinilo punopravnom nakon kraljeve smrti 661. Već sljedeće godine, pak, Godepert je započeo rat protiv svog brata, i za svoju stranu pokušao uvrstiti pomoć moćnoga beneventskog vojvode arijanske vjere, Grimoalda. Grimoald, međutim, ubija Godeperta, a potom zbacuje Perktarita s milanskog trona, izgnavši ga iz kraljevstva, te tako postaje de facto kralj Lombarda; neposredno kasnije svoj kraljevski legitimitet je učvrstio oženivši se Godepertovom sestrom.
Grimoaldova vladavina je jedna od rijetkih prilika u historiji kraljevstva kad kralj ujedno vlada i beneventskim vojvodstvom. Grimoald i njegov sin, Romuald, koga je kralj postavio vojvodom u Beneventu, nanijeli su značajne poraze Bizantincima i proširili kraljevstvo na istok i jug: nakon što je Grimoald obranio Benevento od bizantske opsade (661.), Romuald osvaja Tarent i Brindisi na jugu, a Grimoald Forli na sjeveru. Obranio je kraljevstvo od franačkih, slavenskih i avarskih napada, te od unutarnjih nereda, porazivši vladare vojvodstava Friuli i Spoleto.
Nakon Grimoaldove smrti (671.), Garibald, njegov mlađi sin, vladao je Langobardima cijela tri mjeseca, dok pristaše izgnanoga Perktarita nisu vratili tog bivšeg kralja na prijestolje. Perktarit guši pobunu vojvode od Trenta, Alagisa, vođe arijanskih plemenitasha, ali ne ubija tog pobunjenog vojvodu, u duhu pomirbe katolika i arijanaca. Ta se dobra namjera pokazala lošom odlukom kad se 688., nakon Perktaritove smrti, Alagis buni protiv novoga kralja, Perktaritova sina Cuniperta, i dvije godine uzurpira prijestolje; Cunipert ga je konačno porazio i ubio u bitci na rogu rijeke Adde (689.) i tako povratio vlast bavarskoj dinastiji.
U razdoblju od dvanaest godina poslije Cunipertove smrti (700.-712.), na langobardskom prijestolju su se smijenila čak četiri kralja, i nijedan od njih nije našao vremena previše uživati kraljevske časti, što zbog unutarnjih previranja, što zbog barbarskih napada sa sjevera. Cunipertova sina, Liutperta, i njegova kneza namjesnika, Anspranda, s prijestolja je 701. zbacio Raginpert, torinski vojvoda i sin bivšega kralja Godeperta (i time Luitpertov pra-ujak); nakon što je Liutpert povratio prijestolje poslije Raginpertove smrti, ubio ga je Raginpertov sin, Aripert, izgnavši Anspranda iz kraljevstva. Nazvan po svom pradjedu i bivšem kralju, Aripert II je vladao do 711., kad se na čelu mnogobrojne bavarske vojske sa sjevera spustio izgnani Ansprand kako bi ga, uz potporu venetskih vojvoda, svrgnuo. Aripert II, posljednji izdanak Bavarske dinastije, tako je, ironijom, poginuo u bijegu od vojske većinom sačinjene od Bavaraca.
Ansprand je vladao nepuna četiri mjeseca 712. kad ga je snašla prirodna smrt; njegov sin, Liutprand, naslijedio je prijestolje i postao najuspješnijim kraljem u historiji lombardskog kraljevstva, vrativši kraljevskoj kruni moć i donijevši langobardskoj državi novi vrhunac snage. Iskoristio je ikonoklastičnu krizu kako bi od Bizanta oduzeo Bolognu, Osimo, Rimini, Anconu, i umalo i samu Ravenu. Uz bizantsku je pomoć 729. potčinio kraljevskoj vlasti nezavisno Vojvodstvo Spoleto i Benevento; lombardski kraljevi poslije Luitpranda također nose naslov spoletskoga vojvode. Iste godine sprječio je sukob pape i egzarha, postavivši se u ulogu pregovaratelja, te tako onemogućio potpunu prevlast bizantskoga cara nad papom. Ušao je u historiju kao prvi germanski kralj koji je proširio papinsku vlast izvan teritorija rimske kneževine, darujući 728. Grguru II grad Sutrij. Liutprand se pokazao ne samo kao izvanredan ratnik i predan katolik, već kao i suvremen zakonodavac, iscrpno dopunivši Rotarijev Edikt novim zakonima, u duhu Rimskog prava. Za razliku od svojih prethodnika, Liutprand je osigurao sjeverne granice skovavši savez s Francima, te čak pomaže Karlu Martelu poraziti Maure u današnjoj južnoj Francuskoj. Langobardsko se kraljevstvo 744., godine Luitprandove smrti, prostiralo cijelom kontinentskom Italijom, s izuzetkom krajnjih dijelova poluotoka Kalabrije i Apulije, uskoga priobalnog pojasa oko Napulja, okolice Ravene, Venecije i njezina izravna zaleđa, te Rima i okolice (uključujući papinski teritorij koje je Svetoj Stolici darovao Luitprand).
Lombardski su knezovi mandat Hildepranda, Liutprandova unuka i sukralja, na prijestolju učinili kratkim, i krunu podarili Rathisu, knezu Friulija. 749. Ratchis svojom voljom napušta prijestolje, koje nasljeđuje njegov brat, Aistulf. Iako je Aistulfu prvomu u lombardskoj historiji uspjelo osvojiti Ravenu, uskoro ju je i izgubio: kad je Aistulf zaprijetio osvajanjem Rima ukoliko mu Sveti Otac ne pristane plaćati danak, papa Stjepan II. zatražio je pomoć novookrunjenoga franačkog kralja, Pipina Malog, koji je porazio Aistulfa i oduzeo Langobardima gradove u Toskani, Emiliji i Pentapolisu, te ih darovao izravno papi. Aistulf umire 757. i iste godine tron zauzima posljednji langobardski kralj Deziderije.
Deziderijeva vladavina započela je u duhu suradnje sa susjedima: papa Stjepan II pomogao mu je obraniti prijestolje od bivšeg kralja Rathisa, a Deziderijz je obećao vratiti papi oduzete gradove u zaleđu Rima; novoga franačkog sukralja, Karla Velikog, Deziderijz je dogovorio učiniti saveznikom dajući mu svoju kćer za ženu. Stjepanovu nasljedniku, Stjepanu III., međutim, nije odgovaralo savezništvo Franaka i Langobarda, te potiče vojvode Spoleta i Beneventa na ponovno odvajanje od kraljevstva; Deziderijz guši u krvi beneventsku pobunu i postavlja novoga vojvodu, te zbacuje spoletskog vojvodu s vlasti i sam preuzima vlast u Spoletu. Karlov razvod od Deziderijeve kćeri Gerperge (771.) i dolazak na vlast novoga pape, Hadrijana I. (772.), dovode do rata između pape i Langobarda. Na papino inzistiranje 773. Karlo Veliki napada langobardsko kraljevstvo i opsjeda glavni grad Paviju, dok mu se sljedeće godine Deziderijz nije predao. Karlo se kruni lombardskom krunom, što je za germanske narode potez bez presedana, i postaje ujedno i kraljem Langobarda. Tako nestaje neovisnoga langobardskog kraljevstva u Italiji.
Iako se langobardsko kraljevstvo stopilo u franačku državu likom Karla Velikog, langobardskim vojvodstvima južno od Rima, naročito Beneventom, nastavljaju vladati lombardski plemenitaši.
U Spoletskom vojvodstvu langobardska vlast traje kratko nakon Deziderijeva poraza, svega dvije godine: 776. Karlo osvaja Spoleto i poklanja ga papi. Historija vojvodstva od tad više nije lombardska historija, osim u dvjema prilikama u 10. vijeku. Alberik I vlada Spoletom, uz blagoslov kralja Berengara I., između 900. i 922; poslije njegove smrti, Spoleto ponovno postaje papinski. Car Oton I. Veliki poklanja spoletsko vojvodstvo beneventskom knezu Pandulfu 967. zbog njegovih zasluga u borbi protiv Arapa na jugu apeninskog poluotoka, ali ga oduzima Pandulfovom nasljedniku Landulfu (981.) i daje Trazimundu (do 989.); otad su vladari Spoleta, osim pape, franački plemenitaši iz italske loze.
U Beneventu, vojvoda Arechis II odmah poslije Karlova osvajanje Pavije uzima titulu kneza, kako bi naglasio svoju nezavisnost od Franaka. Iako ga je Karlo iste godine porazio i nagnao pokloniti se franačkoj vlasti, Arechisova poslušnost nije bila duga vijeka. Karlo, a kasnije i njegov sin Ljudevit Pobožni, nekoliko su puta pokušali podvrgnuti beneventsku kneževinu franačkoj kruni, no njihova vlast u Beneventu nikad nije bila dugotrajna i potpuna. Beneventski knezovi koristili su franačku pomoć i priznavali njihovu vlast kad im je to bilo od koristi – kao 788. kad je vlast u Beneventu bez uspjeha pokušao preuzeti sin bivšega kralja Desiderija, Adelchis – ali su većinom vladali neovisno od Franaka. Pod vodstvom kneza Sicarda (832.-839.) teritorij Beneventa širi se na račun bizantskih posjeda na jugu Italije, ali knezovom smrću nastupa građanski rat, po završetku kojeg (849.) se od Beneventa otcijepljuje Salerno i postaje neovisnom kneževinom; Salernu pripada zapad dotadašnje beneventske kneževine, odnosno obala Tirenskoga mora, a Beneventu istok, odnosno obala Jadranskoga mora. 899. kapuanski knez Atenulf sjedinjuje Capuu i Benevento, a cijela lombardska južna Italija na kratko (967.-981.) postaje sjedinjena u liku Atenulfova praunuka, Pandulfa, koji drži titule kneza Beneventa, Salerna i Capue, te vojvode od Spoleta, i čijom zaslugom Benevento postaje nadbiskupijom. Poslije Pandulfove smrti beneventska kneževina, ponovno odvojena od sestrinskih kneževina, gubi važnost i teritorij; 1053. osvajaju je Normani i trajno poklanjaju papi 1081.
Salerno se razvija kao neovisna kneževina od 849. Nakon razdoblja borbe zavlast, Salernom od 861. vlada lokalna plemenitaška obitelj Daufer. Pod Guaimarom, i još više pod njegovim sinom istoga imena, Salernov ugled rastao je pobjedama protiv Arapa, a teritorij uspjesima protiv Bizanta, iako se na početku njegove vladavine od Salerna otcijepljuje Capua. Dauferska vlast završila je smrću Gisulfa 978., koga nasljeđuje beneventski knez Pandulf.
Kratka vladavina rimskih knezova Amalfija (981.-983.) prekinula je niz langobardskih vladara, da bi poslije toga novu dinastiju u Salernu započeo Ivan II.. Vladavina Ivana i njegovih sinova, Guaimara III. i Guaimara IV. razdoblje je jačanja salernitanskog ugleda i moći, uvelike zaslugom povezivanja Guaimara IV s carom Konradom. Poslije Guaimarove smrti 1052. važnost kneževine opada; Salerno ostaje u langobardskoj vlasti do 1077. kad ga sa svojim Normanima osvaja Robert Guiscard.
Capua se kao neovisna kneževina otcijepljuje od Salerna 862. pod vodstvom kneza Panda. 887. na vlast u Capui dolazi Atenulf, koji kasnije osvaja Benevento i čiji potomak Pandulf će vladati Capuom kao dijelom sjedinjenih langobardskih kneževina do 981. Niz langobardskih vladara Capue prestaje 1062. kad kneževinu iz ruku Landulfa VIII uzima normanski grof Richard iz obitelji Drengota.
Langobardi su govorili langobardijskim jezikom, germanskim jezikom iz obitelji gornjonjemačkih dijalekata. Kako su Langobardi prihvatili latinski jezik, njihov je izvorni jezik nestao iz upotrebe vrlo rano, u 8. vijeku; u razvijenom srednjem vijeku nitko ga više nije znao govoriti.
Slično drugim germanskim narodima Langobardi su živjeli u plemenima i obavezivali se plemenskim zakonima. Gledano kroz prizmu rimskih zakona, langobardski su zakoni bili barbarski: glavni cilj im nije bio kažnjavanje zlodjela, već naknada oštećenoj stranci, bilo u novcu ili dobrima.
Prije 4. vijeka Langobardi su se uglavnom bavili ratarstvom i stočarstvom. Nakon selidbe u Panonsku nizinu ustroj se langobardskog društva mijenja. Kako bi bili učinkoviti bizantski saveznici u boju, langobardska društvena piramida poprima vojnički izgled: od značaja, u političkom smislu, su samo langobardski vojnici – oni koji nose oružje; plemenski poglavnici sad su i generali, a njihovi krvni srodnici za koje se skrbe ujedno i njihovi vojnici; kralj više nije samo poglavar cijeloga naroda, već i njihov vrhovni vojni zapovjednik, a njegova vlast ovisi o povjerenju koje mu daju isključivo podanici-ratnici. Takvo je langobardsko društvo u doba njihova osvajanja Italije: ne postoji nikakvo razlučenje između vojničkih i političkih funkcija; jedino izborno tijelo je skup svih plemenskih poglavara čiji je zadatak izabrati kralja.
U svom osvajanju Italije kralj Alboin osnivat će vojvodstva u osvojenim gradovima i svoje će generale ustoličavati vojvodama. Po zavrshetku njegova pohoda 36 vojvodstava (upravnih jedinica) chinilo je novo kraljevstvo; na čelu svake je stajao vojvoda (dux), član kraljevske obitelji ili plemenski poglavar; iz vojvodstava je dio teritorija izdvojen i predstavljao je oblast kraljevske ovlasti. Budući je učinkovito upravljanje tolikim teritorijem bila nepoznanica Langobardima, oni usvajaju rimske zemljišne zakone, čime prjelaze iz tradicije plemenskog vlasništva u rimski sustav privatnog vlasništva. Nerijetko postavljaju Rimljane s administrativnim iskustvom na mjesta kraljevskih upravitelja (gastaldi). Vojvode i gastaldi predstavljaju zakondavnu, izvršnu (uključujući vojnu) i sudska vlast lokalnu vlast – vojvode u gradovima koji nisu u posjedu kralja, a gastaldi u ostalim gradovima. Vojvode, dakako, za razliku od gastalda, sudjeluju u političkom životu na razini kraljevstva i njihovi su naslovi nerijetko nasljedni; vojvode su, u svojoj želji za što većom autonomnosti, često kraljevi neprijatelji.
Iako važan dokument u historiji Lombarda, Rotarijev Edikt nije imao rimski pristup zakonodavstvu, niti je sklopljen u duhu kršćanskog pogleda na svijet, već samo daje pismeni oblik langobardskim plemenskim zakonima o naknadi oštećenim strankama, propisima dvoboja i procesu nasljeđivanja; za Rotarijeve vladavine, a i kasnije, jedini rimski zakoni značajni langobardskom kraljevstvu su zakoni o privatnom vlasništvu, kako zemlje, tako stvari i robova. K tomu, edikt se odnosio samo na Lombarde, ne nužno i na druge narode koji su živjeli pod langobardskom vlašću; od Rimljana u langobardskom kraljevstvu se očekivalo poštovati Rimski Zakonik.
Naprotiv tomu, Liutprandovi dodaci Rotarijevu ediktu odlikuju se kvalitetom rimskih zakona; on donosi zakone kojima se svim (slobodnim) podanicima jamči pravednost sudbenog procesa i pravo na žalbu, te zakone o uspostavi pravnih ustanova koje će se baviti žalbama građana. Od Liutprandove vladavine zakoni kraljevstva se sve više odlikuju rimskim duhom: iako se osnove langobardskih plemenskih zakona poštuju s jednakim žarom, okolnosti i način na koji se ti zakoni provode su istančaniji i osjetljiviji – civiliziraniji u suvremenom smislu.
Ostavština langobardskih kraljeva su brojne romaničke crkve na sjeveru Italije. U tim crkvama očuvana je reljefna umjetnost koju su lombardski kraljevi i vojvode dali stvoriti i svjedoči o pokrštavanju Langobarda. Jedan od ljepših radova, krstionica iz 8. vijeka, nalazi se danas u crkvenom muzeju u Cividaleu u pokrajini Friuli.
Langobardski kraljevi kuju vlastiti novac od vremena Clephove vladavine. Ispočetka su langobardske kovanice imitacije bizantskog novca i nose imena bizantskih careva. S jačanjem države i središnje kraljevske vlasti pojavljuju se, po prvi put za vladavine Cuniperta (688.-700.), novci s likovima i imenima langobardskih kraljeva. Ova se tradicija nastavlja u Beneventu nakon pada kraljevstva.
Langobardsko pismo, poznatije kao Beneventsko pismo, jer potječe iz lombardske kneževine Benevento, jedno je od značajnijih srednjevjekovnih latiničnih kaligrafskih sistema. Nastao je sredinom 8. vijeka, a karakterističan je po činjenici da je najraniji takav sistem s potpuno razvijenim znacima interpunkcije. Koristili su ga, među brojnim drugima, svećenici iz poznatoga benediktinskog samostana u Monte Cassinu, a u upotrebi je bio sve do 16. vijeka.
Iz langobardske historije preživljava i najstariji simbol monarhističke vlasti u cijeloj Evropi: Lombardska željezna kruna. Ta kruna predstavlja ne samo kraljevski autoritet, već se smatra i vjerskom relikvijom, jer je, kako kaže legenda, željezo u njoj iskovano iz čavala s Kristova križa. Iako je Langobardi nisu iskovali, prvi su je koristili za krunidbu svojih kraljeva. Kruna je preživjela dugo nakon propasti langobardske države; važni evropski vladari su se njome krunili sve do Ujedinjenja Italije (1871.).
Ime Lombardia se u ranom srednjem vijeku koristilo kao sinonim za langobardsko kraljevstvo; ime se zadržalo sve do danas, ali mu se vremenom značenje promijenilo, označavajući samo onaj dio sjeverne Italije od Alpa do rijeke Po, sa središtem u Milanu. Danas je Lombardia jedna od najvažnijih pokrajina talijanske države i jedna od tri najbogatija područja u cijeloj Europi.
Kroz to promijenjeno značenje će Langobardi posuditi svoje ime savezu gradova sjeverne Italije skovanom 1167. protiv cara Friedricha Barbarose, Lombardskoj Ligi. Slično tomu, kad se govori o Lombardskoj renesansi, misli se na doprinosu u arhitekturi koja su u 15. i 16. vijeku potekla iz Milana i njegove okolice, a ne na srednjevjekovne umjetničke tvorevine Langobarda.
Lombardsko ime ostaje i kao naziv skupine srodnih romanskih dijalekata kojima se govori u Lombardiji i južnoj Švicarskoj, a zajedno se nazivaju lombardskim jezikom. Ovaj jezik nije sličan ni blisko srodan starom langobardijskom jeziku kojim su Langobardi govorili u 6. vijeku.
Langobardima u korist su išle posljedice Gotskih ratova, koje su ekonomski i politički iscrpile sjever Italije i ostavile slabašne bizantske vojne postrojbe održavati vlast u tom području. Iako su povremeno trpili franačku prevlast sa sjevera, Langobardi su se u svega par desetljeća učvrstili kao glavna zapreka ponovnoj uspostavi carske vlasti u Italiji i iznimna prijetnja Crkvi. Razdoblje njihove vlasti na poluotoku obilježen je nebrojenim sukobima s ravenskim egzarhom i papom, ali također i postupnim pokrštavanjem i prihvaćanjem katoličke vjere. Postupna je također bila i promjena u ulozi langobardskog kraljevstva: od barbarske prijetnje stečevinama rimske civilizacije i katoličke vjere, za vrijeme kralja Alboina, do zaštitnika papinstva i mogućnog nasljednika rimske svjetovne vlasti na zapadu, za vrijeme kralja Luitpranda.
Dva su osnovne uzroka uništenja langobardskoga kraljevstva. Jedan od njih je postupno ideološko udaljavanje, u sprezi sa zemljopisnom udaljenosti, papa u Rimu i careva u Konstantinopolu. Vremenom se pape koncentriraju kako sami osigurati opstojnost Crkve u Rimu, uvidjevši kako je učinkovitost egzarhata slaba, a carska pomoć daleko od bezuvjetne. Stoga pape, s jedne strane, pokušavaju proširiti svoju svjetovnu vlast izvan Rima, a, s druge strane, traže saveznike u germanskim plemenima – poimenice, Grgur II traži saveznika u Liutprandu. Drugi je uzrok jačanje franačke države pod Karlom Martelom, Pepinom Malim i Karlom Velikim. U savezništvu s Francima, germanskim narodom kojima Italija nije prebivalište i kojega vode predani katolici, pape Stjepan III i Adrijan I vide priliku proširiti svoju svjetovnu vlast u Italiji na račun Langobarda, u čemu naposljetku i uspijevaju.
Za razliku od ostrogotske vladavine Italijom, u kojoj nije bilo izrazitih promjena u političkom i kulturnom životu Rimljana jer su ti osvajači prihvatili rimski način postojanja kao svoj i zauzeli ulogu nastavljača tradicije rimskoga carstva na zapadu, langobardska vladavina u potpunosti mijenja život na Apeninskom poluotoku: rimske političke institucije nestaju i zamjenjuje ih langobardski plemenski zakon; većina Rimljana nestaje iz javnog života i postaje drugorazrednim građanima, što kasnije vodi njihovu neprimjetnu stapanju s germanskim osvajačima i prihvaćanju langobardskog političkog života kao svoga. Langobardi vremenom sami postaju italizirani, utoliko što prihvaćaju latinski jezik, običaje rimskih patricija i društvenu dinamiku gradskog života. Langobardski su posljednji val barbarskih plemena sa sjevera i razdoblje njihove vlasti na Apeninskom poluotoku stvara od barbara i Rimljana nerazlučiv spoj – prototip jedinstvenoga talijanskog naroda.