Gajeva latinica
Gajeva latinica ili gajica, varijanta latiničnog pisma koju je razvio hrvatski lingvista Ljudevit Gaj u prvoj polovini 19. vijeka, najpre za potrebe standardizovanja hrvatskog jezika i ujedinjenja Hrvata preko jednog književnog jezika za vreme hrvatskog narodnog preporoda u borbi protiv mađarizacije, a u ozračju istog preporoda u ilirskom pokretu.
Objavljena je 1830. godine u knjizi pod naslovom "Kratka osnova Horvatsko-Slavonskoga pravopisanja". Kasnije je lingvista Đuro Daničić pred kraj 19. vijeka predložio nekoliko izmjena od kojih je prihvaćena samo jedna za glas "đ", umesto dotadašnjeg pisanja "Gj" da se piše "Đ".
Gajeva latinica je 1918. postala jedno od dva ravnopravna pisma novostvorenog srpsko-hrvatsko-slovenačkog jezičkog standarda, kasnije samo srpskohrvatskog jezičkog standarda. Nakon raspada SFR Jugoslavije 1990-ih nastavlja da se koristi u svim varijetetima srpskohrvatkog, te ostaje zvanično pismo standardnog hrvatskog i bosanskog, a u srpskom zvanično do usvajanja ustava iz 2006. godine kada je propisana isključiva upotreba Vukove ćirilice, od kada je drugo ili nezvanično pismo. Veoma sličnu verziju koriste i crnogorska varijanta i slovenački jezik. Takođe se slična varijanta koristi i za banatsku verziju bugarskog jezika.
Sastoji se od trideset slova (27 prostih i tri dvojnа), a prema prva četiri slova latinice (a, be, ce, de) naziva se abecedom.
Gajicu je razvio hrvatski preporoditelj Ljudevit Gaj te ju je objavio 1830. godine u "Kratkoj osnovi horvatsko-slavonskoga pravopisnja". Po uzoru na češku latinicu Ljudevit Gaj je u hrvatsku latinicu uvrstio slova C, S, Z i Č, Š, Ž. Preuzeo je također iz češkog Ň te slovačkog Ľ koja su kasnije zamjena sa NJ i LJ. Pored toga je uvidio glas za posebno slovo Ǧ koje je kasnije zamijenjeno u DŽ po uzoru na poljski. Češko slovo Ť Gaj je još na početku zamijenio sa TJ no malo kasnije je namjesto toga počeo rabiti slovo Ć. Umjesto češkoga Ď koje je Gaj prepoznao kao slovo između DJ i GJ, Daničić kasnije zamjenjuje za slovo Đ koje se i danas rabi. Glede toga kako srpskohrvatski jezik ima različit glas jata (ije, i, e) za jedinstveno slovo umjesto navedenih glasova Ljudevit Gaj je po uzoru na svoga prethodnika Ivana Belostenca namjeravao uvrstiti slovo Ě no većina to slovo nije prihvatila nazivajući ga podrugljivo rogato E.
Đura Daničić je svoje najznačajnije delo, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, započeo pisati reformisanom latinicom čiji su znakovi u potpunosti odgovarali ćiriličkim i delimično pravilu „jedno slovo za jedan glas“. Prva sveska Rječnika koju je on uredio pojavila se u godini njegove smrti 1882. Daničić je pokušao reformu latinice oslanjajući se na Vukovu osnovnu ideju da svakom glasu odgovara jedno slovo. Zato je izostavio digrame lj, nj, dj i dž i uzeo nova slova ļ, ń, đ, ģ. Od njegove reforme do danas je ostalo slovo đ.[1]
Latinica se još naziva i abeceda, po prva četiri slova (a, be, ce, de). Slova se izgovaraju (IPA) i nazivaju određenim redom:
| Slovo | IPA | Naziv | Slovo | IPA | Naziv | Slovo | IPA | Naziv |
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| A, a | /a/ | a | G, g | /ɡ/ | ge | O, o | /o/ | o |
| B, b | /b/ | be | H, h | /x/ | ha | P, p | /p/ | pe |
| C, c | /ts/ | ce | I, i | /i/ | i | R, r | /r/ | er |
| Č, č | /tʃ/ | če | J, j | /j/ | je | S, s | /s/ | es |
| Ć, ć | /tɕ/ | će | K, k | /k/ | ka | Š, š | /ʃ/ | eš |
| D, d | /d/ | de | L, l | /l/ | el | T, t | /t/ | te |
| Dž, dž | /dʒ/ | dže | Lj, lj | /ʎ/ | elj | U, u | /u/ | u |
| Đ, đ | /dʑ/ | đe | M, m | /m/ | em | V, v | /ʋ/ | ve |
| E, e | /e/ | e | N, n | /n/ | en | Z, z | /z/ | ze |
| F, f | /f/ | ef | Nj, nj | /ɲ/ | enj | Ž, ž | /ʒ/ | že |
To su ujedno i nazivi velikih i malih, tiskanih i pisanih slova srpskohrvatske abecede. Od 30 slova u srpskohrvatskome jeziku 27 ih se piše pomoću jednoga znaka (jednoslovi), a 3 pomoću dva znaka (dvoslovi) i to dže, elj i enj. Dvoslovi imaju dva velika oblika: Dž i DŽ, Lj i LJ, Nj i NJ. Prvi se rabi kad se samo prvo slovo u riječi piše veliko, drugi kad je cijela riječ napisana velikim slovima (LJERKA, ne LjERKA) te u pisanju složenih kratica (NJDR, a ne NjDR, za Njemačka Demokratska Republika).
Složena kratica (nastala od početnih slova riječi u nazivu) SFRJ izgovara se es-ef-er-je (čest je primjer krivog izgovora es-ef-er-jot; kako se zapravo kratica bivše države izgovara na njemačkom i poljskom jeziku).
- Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš, Hrvatski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 2000.
- Lada Badurina, Ivan Marković, Krešimir Mićanović, Hrvatski pravopis, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-150-815-5