Ratovi dviju ruža
| Ratovi dviju ruža | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| |||||||
| Sukobljeni | |||||||
| Dinastija York | Dinastija Lancaster | ||||||
| Vođe | |||||||
| Richard od Yorka Edward IV Richard III |
Henry VI Margareta od Anjoua Edward od Westminstera Henry VII | ||||||
Ratovi dviju ruža, vođeni između 1455. i 1485. godine, bili su isprekidan građanski rat koji se vodio oko engleskog trona između pristaša Dinastije Lancaster i Dinastije York. Obje dinastije, bile su mlađe grane Dinastije Plantagenet, jer su vukle svoje podrijeklo od kralja Edwarda III.
Naziv Ratovi dviju ruža nije bio korišten u to vrijeme, ali njegov naziv nastao je naknadno budući da su se suprostavljene strane u ratu predstavljale ružama crvene i bijele boje. Crvena boja ruže je bila boja Dinastije Lancaster, a bijela boje ruže je bila boja Dinastije York. Naziv je ušao u opću upotrebu tokom 16. vijeka na temelju scene iz Shakespeareove drame ‘’Henry VI.’’ gdje suprotstavljene strane u drami izaberu različito obojene ruže. Iako su se ruže povremeno koristile kao simboli tokom rata, ipak se većina sudionika služila grbovima svojih feudalaca.
U Ratovima dviju ruža sudjelovalo je zemljoposjedničko plemstvo i vojska njihovih vazala. Biti pobornik jedne od zavađenih dinastija, ponajviše je ovisilo o bračnim ili rodbinskim vezama između porodica, obećanim feudalnim titulama i dodjelama lena. Tako je glava Dinastije Lancaster jedno vrijeme imao titulu grofa od Richmonda, a glava Dinastije York titulu grofa od Cambridgea. Dinastija Lancaster većinu je saveznika imala na sjeveru i zapadu zemlje, dok je Yorku podrška dolazila uglavnom s juga i istoka.
Uzroci sukoba nalazili su se u suparništvu između dviju ogranaka dinastije Plantagenet, dviju dinastičkih kuća Lancaster i York, a koje je počelo padom engleskog kralja Richarda II kojeg je s vlasti srušio njegov bratić Henry Bolingbroke, grof od Lancastera, 1399. godine, a koji je bio unuk Edwarda III. po njegovom trećem sinu Johnu od Gaunta. Kako je krunu Edwarda III. trebao prema redu prvenstva naslijediti drugi sin Lionel, grof od Clarencea, pobornici dinastije York smatrali su da, po toj osnovi, kući York pripada jače pravo na englesko prijestolje. Stoga je pravo Henrya Bolingbrokea (kasnije okrunjenog kao Henry IV.) na englesko prijestolje, prema mišljenju pobornika kuće York, stajalo na vrlo slabim temeljima. Vladavinu Lancastera pobornici Yorka su trpili sve dok na vlast nešto kasnije nije došao izrazito nepopularani i duševno bolesni kralj Henry VI. Međutim, unutar tog razdoblja bilo je nekoliko ustanaka, koji su suzbijeni, a u kojima su Yorkisti isticali svoje pravo na krunu.
Kada je 1413. umro kralj Henry IV. naslijedio ga je njegov sin i nasljednik Henry V. koji je bio veliki vojnik i koji je postigao velike vojne uspjehe protiv Francuske u Stogodišnjem ratu koji su ga učinili popularnim vladarem, što mu je omogućilo da ojača položaj Lancastera u odnosu na kuću York.
Henry V. vladao je kratko, a 1422. naslijedio ga je duševno bolesni i nesposobni sin Henry VI. koji je bio okruženim nepopularnim regentima i savjetnici. Najpoznatiji među njima su bili Edmund Beaufort, drugi grof Somerseta i William de la Pole, prvi grof od Suffolka, koji je bio okrivljen za loše vođenje vojnih operacija protiv Francuske u Stogodišnjem ratu.
Tokom vladavine Henrya VI., svi raniji teritorijalni dobici i engleske vojne pobjede u Francuskoj (za vrijeme Henrya V.) bile su anulirane i izgubljene. Henry VI. se doživljavalo kao slabog i neefikasnog kralja. Povrh toga, on je patio od povremenih nastupa duševne bolesti koju je vjerojatno naslijedio od svoga djeda Karla VI., kralja Francuske. Kako su pripadnici dinastije York smatrali da je Henry VI. nesposoban za vladavinu počeli su postavljati pitanje njegova legitimiteta kao kralja i isticati svoje pravo na krunu po osnovi podrijetla od već spomenutog Lionela od Clarencea, drugog sina kralja Edwarda III. Plantageneta.
Neslaganja na dvoru odražavala su se u cijeloj državi, gdje je jačao partikularizam plemstva, a plemenitaške obitelji ulazile su u sukobe zbog privatnih zavada pri čemu su određene obitelji jačale i pokazivale sve manje respekta prema dvoru i vlasti kralja. To doba je zapamćeno po mnogim privatnim ratovima vođenim među obiteljima što je stvorilo anarhičnu situaciju u zemlji i u konačnici pobunu protiv Henrya VI. U ove zavade naročito su bili uključeni vojnici poražene engleske vojske u Francuskoj.
Rastuće društveno nezadovoljstvo, otimanje hrane stanovništvu od strane plemića s privatnim vojskama, te korupcija na Henryevom dvoru stvorili su sazrelu klimu za izbijanje građanskog rata.
Tokom 1453. Henry je trpio prvi od nekoliko nastupa duševne bolesti, pa je slijedom novonastale situacije imenovano Regentsko vijeće, na čelu sa moćnim i popularnim Richardom Plantagenetom, vojvodom od Yorka kao Lordom Protektorom. Richard je uskoro politički i fizički pasivizirao Lancastere na dvoru. Nakon što se Henry 1455. oporavio, Richard je istjeran sa dvora na nagovor Henryeve žene Margarete od Anjoua.
Kako je Henry VI. bio neefikasan i slab vođa, moćna, energična i agresivna kraljica Margareta od Anjoua postala je faktični vođa lancasterskog klana. Margareta je izgradila savez protiv Richarda od Yorka koji je bio prisiljen vojno mu se suprotstaviti, što je dovelo 1455. do prve bitke u ratu dviju ruža, Prve bitke kod St. Albansa koja je označila početak glavnog razdoblja oružanog sukoba u Ratovima dviju ruža između 1455. i 1489.
Richard, grof od Yorka vodio je male vojne snage prema Londonu i sa Henryevim snagama susreo se kod St.Albansa, sjeverno od Londona. 22. maja 1455. gdje se odigrala relativno mala Prva bitka kod St.Albansa, ali je bila prvi otvoreni sukob građanskog rata. Cilj Richarda je bio tobože ukloniti “loše Henryeve savjetnike”. Rezultat je bio lancasterski poraz. Nekoliko istaknutih lancasterskih vođa je poginulo, a kuća York i njihovi saveznici vratili su svoj utjecaj, i neko vrijeme se činilo da su obje sukobljene strane šokirane bitkom koja se odigrala i činili su sve da bi se pomirile nastale političke razlike.
U trenucima kada je Henry trpio drugi nastup svoje duševne bolesti, Yorkisti su ponovo imenovali Lorda Protektora, a Margareta je bila gurnuta po strani zaokupljena brigom i njegom svoga muža. Nakon Prve bitke kod St.Albansa kompromis između sukobljenih strana imao je određeni uspjeh, a Yorkisti su do Henryevog oporavka imali dominantnu ulogu u regentskom vijeću.
No problemi koji su uzrokovali sukob uskoro su se ponovno pojavili, a osobito narazjašnjeno pitanje tko će naslijediti Henryaa na tronu, Richard, vojvoda od Yorka ili Henryev sin Edward. Margareta je odbijala prihvatiti bilo koje rješenje koje bi njezinu sinu oduzelo pravo na nasljedstvo. Samo vojna premoć kuće York održavala je status quo na dvoru. No gospodarske poteškoće i loša pozicija na vanjskopolitičkom planu učinili su svoje. Kralj i kraljica, da bi zaštitili svoju poziciju prvi puta su u engleskoj povijesti uveli su novačenje u vojsku. U međuvremenu yorkistu Richardu Nevilleu, grofu od Warwicka (kasnije nazvanom "Kingmaker") rasla je popularnost u Londonu, naročito kod snažno rastućeg trgovačkog staleža.
Neprijateljstva su se nastavila septembra 1459, u Bitci kod Blore Heatha u Staffordshireu, kada velika lancasterska vojska nije uspjela spriječiti Yorkiste predvođene lordom Salisburyem da se spoje sa drugim snagama Yorka u Dvorcu Ludlow.
Dvadesetak dana poslije odigrala se slijedeća bitka kod Ludford Bridgea u kojoj su snage Lancastera odnijele pobjedu. Richard od Yorka, Salisbury i grof od Warwicka su nakon bitke morali pobjeći prema Calaisu. Dinastija Lancaster je tada potpuno preuzela sveukupnu kontrolu, a Yorkisti su između 1459. i 1460. počeli seriju napada iz pravca Calaisa na englesku obalu izazivajući pri tome kaos i nered. 1460. Richard od Yorka, Salisbury i Warwick izvršili su invaziju Engleske, i brzo našli saveznike u Kentu i Londonu, gdje su i ranije uživali široku podršku. U nakanama ih je podržao i papinski izaslanik, te su tako ohrabreni i vojno ojačani marširali na sjever. Henry VI. je vodio vojsku na jugu dok je Margareta sa sinom princom Edwardom ostala na sjeveru. Bitka kod Northamptona koja se odigrala 10. srpnja 1460. i pretrpljeni poraz bili su katastrofa za kuću Lancaster. Vojska Yorkista predvođena grofom od Warwicka, zbog izdaje u lancasterskim redovima, teško je porazila vojsku Lancastera, pri čemu je bio zarobljen kralj Henry VI. i odveden kao zatvorenik u London Tower.
Ohrabreni ovim velikim vojnim uspjehom, Yorkisti su sada otvoreno istakli svoje pravo na prijestolje. Vojska Yorkista ušla je u London na čelu sa Richardom od Yorka sa ceremonijom koja je obično priličila vladaru. Parlament se bio okupio i Richard od Yorka je istakao svoje pravo na prijestolje. Ali njegovi najveći saveznici lordovi Warwick i Salisbury nisu se slagali sa njegovim zahtjevom parlamentu. Oni u ovom trenutku nisu imali namjeru potpuno ukloniti Henry nego ukloniti samo njegove utjecajne savjetnike iz klana Lancaster.
Slijedeći dan Richard od Yorka je kao dokaz svojeg prava iznio detaljna rodoslovlja svoje obitelji koja upućuju na to da on vuče podrijetlo od Lionela od Clarencea, drugog sina Edwarda III. Parlament je pristao uzeti u razmatranje njegov zahtjev, ali je ipak izglasovao da Henry VI. treba ostati kralj. Kompromis je postignut u oktobru 1460. donošenjem Zakona o suglasju (Act of Accord), koji je propisao da će nakon Henryeve smrti Richard od Yorka naslijediti krunu te je oduzeo pravo nasljedstva Henryevu sinu Edwardu. Richard od Yorka je prihvatio ovaj kompromis. On mu je dao mnogo od onoga što je i sam tražio, a osobito je bilo važno da je za Henryeva života dobio položaj Zaštitnika kraljevstva (Protector of the Realm) što mu je davalo moć upravljanja u Henryevo ime. Henryeva žena Margareta je zajedno sa sinom Edwardom bila prognana iz Londona. ‘’Zakon o suglasju’’ je bio neprihvatljiv za pobornike Lancastera, koji su se okupili oko Margarete te na sjeveru Engleske okupljali veliku vojsku.
Richard od Yorka zajedno sa lordom Salisburyjem napustio je potkraj 1460. London kako bi utvrdio svoje položaje prema lancasterskim snagama na sjeveru, koncentrirajući se blizu grada Yorka. Richard od Yorka je predvodio obrambene položaje pored dvorca Sandal blizu Wakefielda na Božić 1460. Iako lancasterska vojska predvođena Margaretom brojem dvostruko nadmašivala Richardove snage 30. decembra 1460., Richard je zapovijedio napuštanje dvorca i napad svim snagama. Njegova vojska u bitci je razdvojena i potpuno poražena. Ova bitka je kasnije nazvana Bitkom kod Wakefielda. Richard od Yorka, Salisbury i mlađi Richardov 17-godišnji sin poginuli su u bitci. Margareta je naredila da se glave sve trojice istaknu na ulazu u York.
Zakon o suglasju i događaji kod Wakefielda su 18-godišnjeg Richardova najstarijeg sina Edwarda, grofa od Marcha, učinila grofom od Yorka i prijestolonasljednikom. Salisburya je naslijedio grof od Warwicka kao najveći zemljoposjednik u Engleskoj. Margareta je nakon tih događaja otputovala u Škotsku pregovarati o mogućoj škotskoj pomoći. Marija, kraljica Škotske je pristala vojno pomoći Margareti pod uvjetom određenih teritorijalnih koncesija i pod uvjetom udaje njezine kćeri za Henryevog i Margaretinog sina Edwarda. Margareta je pristala na te uvjete.
Edward od Yorka je u međuvremenu pristigao sa svojom vojskom iz Walesa i porazio vojsku Lancastera u Bitci kod Mortimer’s Crossa u Herefordshireu. Margaret se sa svojom vojskom kretala prema jugu uz put pljačkajući i pustošeći zemlju. U Londonu grof od Warwicka nije uspio prikupiti vojsku za sukob sa Margaretom, te joj se bez Edwarda nije mogao suprotstaviti nadomak Londona u Drugoj bitci kod St.Albansa. Margareta je u toj bitci izvojevala glatku i po svemu sudeći presudnu pobjedu nad snagama Yorka. Snage Yorka su pobjegle i napustile London te iza sebe ostavile čak i zarobljenog kralja Henrya VI., kojeg su neozlijeđenog pronašli pod jednim drvetom.
Kako su snage Lancastera napredovale prema jugu, u Londonu je rastao strah od odmazde, a glasine da će grad biti opljačkan su se širile gradom. Stanovništvo Londona zatvorilo je gradske ulaze i odbilo Margaretinoj vojsci dostaviti hranu, pa je uslijedila pljačka okolnih krajeva, Hertfordshirea i Middlesexa. U međuvremenu Edward od Yorka je napredovao prema Londonu sa zapada gdje je bio udružio snage s poraženim grofom od Warwicka što je koincidiralo sa Margaretinim povlačenjem prema Dunstableu. To je omogućilo Edwardu od Yorka i grofu od Warwicka da uđu s vojskom u London gdje su bili oduševljeno dočekani te opskrbljeni opremom i novcem.
Nakon smrti njegova oca Richarda i mlađeg brata u Bitci kod Wakefielda i nakon ulaska u London Edwardovi apetiti su se povećali i on je za sebe počeo zahtijevati englesku krunu bez ikakvih uvjeta. Edward je sada trebao neki autoritet koji će potvrditi njegove aspiracije, pa je londonski biskup tražio od stanovnika Londona mišljenje o tome na što su navodno stanovnici Londona odgovorili aklamacijom i povicima “Kralj Edward!”. To je ubrzo potvrdio i Parlament pa je Edward bio neslužbeno okrunjen u žurno pripremljenoj ceremoniji u Westminsterskoj opatiji uz veliko slavlje. Osnovni argument Parlamenta za prihvaćanje Edwarda za kralja je bilo to što se Margareta pobunila protiv zakonitog nasljednika krune, pokojnog Richarda od Yorka, pa je stoga bio prekršen Zakon o suglasju. Ali situacija na terenu je nalagala Edwardu da će svoju krunidbu morati potvrditi na bojnom polju.
Stoga su Edward i grof od Warwicka krenuli na sjever, predvodeći veliku vojsku i kod Towtona se susreli sa isto tako impresivno velikom lancasterskom vojskom predvođenom kraljicom Margaretom. Bitka kod Towtona, pokraj Yorka, bila je do tada najveća bitka Ratova dviju ruža. Procjenjuje se da je u bitci sudjelovalo 40.000 – 80.000 ljudi i u jednom danu (koliko je bitka trajala) poginulo je preko 20.000 ljudi. U Bitci kod Towtona pobjedu su izvojevali Edward i njegova vojska. Vojska Lancastera bila je desetkovana a većina njihovih vojskovođa je poginula. Henry VI. i njegova žena Margareta koji su za vrijeme bitke bili u Yorku, kada su čuli za rezultat bitke pobjegli su na sjever. Većina lancasterskih plemića prisegnula je na vjernost Edwardu. Nakon bitke Edward je krenuo prema Yorku gdje su još uvijek bile istaknute odsječene glave njegova oca i mlađeg brata koje je zamijenio glavama omrznutih lancasterskih vođa.
Henry i Margareta pobjegli su prema Škotskoj gdje su ih primili na dvoru James III., odakle su neuspješno pokušali napad na Carlislea kasnije iste godine.
Službena krunidba Edwarda IV. dogodila se u mjesecu junu 1461. gdje je oduševljeno prihvaćen kao novi kralj Engleske. Edward je nakon toga vladao u relativnom miru slijedećih desetak godina.
Godine 1464. došlo je prvih ustanaka poraženih lancasterskih plemića. Da bi ih suzbio Edward IV je morao angažirati znatne snage. Najjači sukobi odigrali su se u bitkama kod Hedgeley Moora 25. aprila i kod Hexhama 15. maja u kojima su Edwardove snage izvojevale pobjede. Oba neuspješna ustanka bila su pod vodstvom Johna Nevillea, prvog markiza od Montagua, inače brata velikog Edwardovog saveznika, grofa od Warwicka. Godine 1465. na sjeveru, Edward je uspio zarobiti svog prethodnika Henrya VI., zatočio ga u London Tower i postupao sa njim prilično blago.
Razdoblje od 1467. do 1470. je bilo označeno zahlađenjem odnosa i političkim sukobom između Edwarda i njegovog mentora i velikog dotadašnjeg saveznika, moćnog Richarda Nevillea, grof od Warwicka, zvanog "Kingmaker". Bilo je nekoliko uzroka za ovaj sukob a jedan je bio što se Edward 1464. potajno, (protivno grofovim savjetima i željama da oženi pripadnicu francuske kraljevske obitelji iz razloga savezništva sa Francuskom), oženio sa udovicom Elizabeth Woodville, te omogućio rođacima svoje nove supruge veliki utjecaj na vlast, čak dajući prednost na dvoru Woodvilleovima pred Warwickom. Drugi faktori za ovaj sukob bili su Edwardovo poticanje savezništva sa Burgundijom a ne sa Francuskom te nevoljkost Edwarda da omogući kćerima grofa od Warwicka da se udaju za Edwardovu braću Georgea i Richarda. Nadalje, Edwardova opća popularnost je u to doba već polako iščezavala zbog uvođenja viših poreza i narasle korupcije i bezakonja.
Godine 1469. grof od Warwicka urotio se protiv Edwarda i dobrog saveznika u tome našao je u Edwardovom ljubomornom bratu Georgeu. Oni su okupili vojsku nezadovoljnika koja je Edwarda IV. porazila u Bitci kod Edgecote Moora. Pri tome je Edward zarobljen i zatočen u dvorcu Middleham u Yorkshireu. Grof od Warwicka je, prethodno ga zarobivši, zapovijedio pogubljenje kraljičina oca, Richarda Woodville, prvog grofa Riversa. Nakon toga prisilio je Edwarda da sazove parlament u Yorku na kojem će Edward biti proglašen nezakonitim kraljem, a krunu bi preuzeo Edwardov brat George, vojvoda od Clarencea, u zemlji u kojoj su vladali metež i anarhija. Edward IV. je u međuvremenu uspio pozvati na lojalnost svoga brata Richarda, grofa od Gloucestera i veliku većinu plemića. Richard je okupio značajnu vojsku, porazio grofa od Warwicka u Bitci kod Losecote Fielda 12. marta 1470. i na čelu vojske oslobodio Edwarda iz zarobljeništva.
Grof od Warwicka i Edwardov brat George, grof od Clarencea su proglašeni izdajnicima, pa su nakon tog bili prisiljeni pobjeći u Francusku. U međuvremenu je, 1470. godine, Henryeva žena Margareta vršila pritisak na francuskog kralja Louisa XI da joj pomogne izvršiti invaziju na Englesku i vratiti Henrya VI. na tron.
Louis XI je predložio savez između, do tada najvećih neprijatelja, grofa od Warwicka i Margarete, čemu su se u početku opirali ali na kraju pristali. Margareta se nadala vratiti sina Edwarda na prijestolje a grof se nadao vladati pomoću Henrya VI. kao marionete. Čak je i dogovoren brak između mladog Edwarda i grofove kćeri. Rezultat dogovora bilo je uključivanje Francuske u sukob i invazija Engleske u jesen 1470.
Edward IV. nije bio vojno spreman za tako veliku invaziju i bio je prisiljen pobjeći nakon što su ga izdali ključni saveznici te podržali grofa od Warwicka. Edward IV i njegov brat Richard, vojvoda od Gloucestera, pobjegli su u Nizozemsku, a nakon toga u Burgundiju. Plan Margarete i grofa od Warwicka bio je pred ostvarenjem. Henry VI. je kao osloboditelj prošao ulicama Londona i u oktobru 1470. ponovno vraćen na prijestolje. Edward IV i Richard oglašeni su izdajnicima.
No uspjeh grofa od Warwicka je bio kratkotrajan. Precijenivši svoje mogućnosti, predložio je francuskom kralju Louis XI zajednički napad na Burgundiju u kojoj je bio Edward IV. Međutim Karlo Burgundski, koji je bio Edwardov šogor i njegov domaćin u Burgundiji, iskrcao se sa Edwardom u Engleskoj te u Bitci kod Barneta 14. aprila 1471. porazio grofa Warwicka, a preostale je lancasterske snage porazio i potpuno raspršio u Bitci kod Tewkesburyja, 4. maja 1471. u kojoj je poginuo i Henryev sin Edward, lancasterski prijestolonasljednik. Edward IV. je ubrzo dao pogubiti Henrya VI. (21. maja 1471.)
Povratak na vlast Edwarda IV. 1471. godine bio je kraj jedne faze građanskog rata. Mir je bio obnovljen te je stvorena određena stabilnost, ali kada on je naglo umro 1483., politički i dinastički sukobi i metež ponovno su se razbuktali.
Naime, u vrijeme njegove preuranjene smrti, njegov nasljednik i sin, Edward V. je bio star samo 12 godina, pa je došlo do sukoba oko toga tko će upravljati zemljom kao regent mladog kralja. S jedne strane svoje pravo isticala je obitelj kraljeve majke Woodville (koja je među plemstvom smatrana skorojevićkom obitelji), a sa druge strane svoje pravo istaknuo je brat pokojnog Edwarda IV. Richard, vojvoda od Gloucestera, koji je tvrdio da mu je pravo Lorda protektora namijenio na samrtnoj postelji brat Edward.
Uz pomoć Williama Hastingsa i Henrya Stafforda, vojvode od Buckinghama, Richard je oteo Woodvilleima mladog kralja Edwarda V. te ga zarobio i zatvorio u London Toweru, gdje mu se nešto kasnije pridružio i mlađi brat, 9-godišnji Richard. Uz pomoć Henryija Stafforda, vojvode od Buckinghama (koji je imao osobni i porodični sukob sa Edwardovom majkom Elizabethom Woodville) Richard je pred Parlamentom pokrenuo postupak kojim je želio dokazati da njegov nećak nema legitimitet naslijediti englesku krunu. 25. juna 1483. godine Parlament je proglasio mladog Edwarda V. i njegovog mlađeg brata Richarda, (ostala djeca bila su ženskog spola), nelegitimnim nasljednicima krune, jer je dokazano da je Richardov pokojni brat Edward IV., prije nego se oženio sa Elizabeth Woodville već bio oženjen sa Lady Eleanor Butler, pa je stoga brak sa Elizabeth bio nevaljan i djeca rođena u tom braku nezakonita. Kako su druga Richardova braća umrla prije pokojnog Edwarda IV., Richard je bio jedini zakoniti nasljednik krune jer nije imao protukandidata za tron. Zatvoreni mladi kralj Edward V. i njegov brat Richard (znani kao Prinčevi iz kule) nikada više nisu viđeni. Najvjerojatnije su ubijeni, a za što se optuživalo Richarda i vojvodu od Buckinghama, ali bez dokaza, što je ostalo kao jedna od najvećih enigmi u engleskoj povijesti. Richard se, slijedom navedenih događanja, dao 6. jula 1483. okruniti za engleskog kralja pod imenom Richard III.
Richarda III. su smatrali jednim od najboljih vojnih zapovjednika na strani Yorka pa su ga zbog toga lakše prihvatili jer su držali da će zbog svojih sposobnosti i energičnosti moći održati kuću York na vlasti, prije nego mladi Edward V. i Regentsko vijeće.
Lancasterski pobornici su, s druge strane, sve svoje nade polagali na Henrya Tudora, čiji je otac Edmund Tudor bio nezakoniti polubrat Henrya VI., a potjecao je iz velške porodice Tudor iz Penmynydda. Edmund Tudor bio je za života oženjen Henryevom majkom Margaretom Beaufort, nasljednicom bočne srodničke linije klana Lancaster koja vuče podrijetlo od Johna od Gaunta, drugog sina Edwarda III.
Novi vođa kuće Lancaster Henry Tudor se, kako bi ugrozio Richarda III., obratio za prvo za pomoć Francisu II, vojvodi od Bretanje koji mu je pomogao u prvom, neuspješnom pokušaju invazije na Englesku u kojem je Richard III. Henryeve snage odbacio nazad. U tome trenutku Henry Tudor obratio se za pomoć Francuskoj kako bi snabdio svoje snage dodatnom vojskom i opremom za novi pokušaj invazije na Englesku. U augustu 1485.
Henry Tudor se iskrcao sa vojskom od nekih 5.000 vojnika na englesko tlo. Pojačan snagama odanim klanu Lancaster u samoj Engleskoj, 22. augusta 1485. u Bitci kod Boswortha teško je porazio i ubio na bojnom polju Richarda III., kojeg su u ključnom trenutku izdali najvjerniji saveznici. Ovom bitkom poražena je kuća York.
Henry Tudor se silom vojne pobjede okrunio za kralja Engleske pod imenom Henry VII. Ubrzo je nastojao ojačati svoj položaj sklopivši godine 1486. brak sa kćerkom Edwarda IV., Elizabetom od Yorka (bez obzira što su odlukom Parlamenta za vrijeme Richarda III. sva djeca Edwarda IV. oglašena nezakonitom) čime je pridobio na svoju stranu mnoge pripadnike klana York ili je barem otupio oštricu njihove borbenosti. Time je simbolično ponovno sjedinio dvije suparničke kraljevske kuće, stapajući Lancastersku ružu crvene boje i bijelu boju ruže Yorka u novu Tudorsku ružu crvene i bijele boje. Brojni historičari smatraju dolazak na vlast Henrya VII. krajem Ratova dviju ruža, dok je za druge kraj tih ratova označila Bitka kod Stokea - 1487. u kojoj je Henry VII., porazio Lamberta Simnela, samozvanog pretendenta na engleski tron koji je svoj zahtjev, zbog fizičke sličnosti, potkrijepljivao tvrdnjom da je on unuk grofa od Warwicka (zvanog "Kingmaker"), pa bi time, u tome trenutku, bio jedini kandidat kuće York za prijestolje. Plan pretendenta je bio raskrinkan od samog početka, jer mladi je grof bio živ i u Henryevom zarobljeništvu. Stoga je bilo općepoznato da je Simnel obični šarlatan. Nakon što je bio poražen Simnela je Henry VII. pomilovao i poslao da radi u dvorskoj kuhinji. Još jedna, doduše manja pobuna, ugrožavala je Henrya i to ona Perkina Warbecka koji se 1491. izdavao za Richarda, mlađeg sina Edwarda IV. i jednog od "Prinčeva iz kule". Njega je 1499. godine Henry zarobio i dao pogubiti.
Kraj Ratova dviju ruža doveo je do konačnog i nepovratnog pada dinastije Plantagenet sa historijske scene te do inauguriranja nove dinastije Tudor koja će dinastički obilježiti naredni period engleske povijesti. Rat je imao katastrofalne posljedice za tada već opadajući utjecaj Engleske u Francuskoj jer su teritorijalni gubici doveli do toga da je u engleskoj vlasti ostao još samo grad Calais sa okolicom isključivo zahvaljujući činjenici što su u njemu prebivali isključivo Englezi.
Henry VII. je tokom svoje vladavine oštro suzbijao sve partikularističke težnje visokog plemstva i te je nastojao, vrlo uspješno, smanjivanjem opskrbe i naoružavanja, onemogućiti jačanje privatnih plemićkih vojski vazala koje su, u najvećoj mjeri i generirale sukobe tokom Ratova dviju ruža. Uveo je čvrst sistem rješavanja međusobnih plemićkih sukoba autoritetom vladara i njegovih odluka.
Surovost i velika stradavanja u ratovima dviju ruža ostavila su teške i traumatske posljedice u engleskom društvu što je omogućilo Henry VII. da, djelujući mirotvorno, uguši nove pojave pobune i donese toliko željeni mir Engleskoj. Posljedice rata manje su se odrazile na stalež trgovaca i druge staleže koji su živjeli od svoga rada budući da su se bitke odvijale uglavnom u manje naseljenim dijelovima zemlje, a sve iz razloga što bi obje strane, vodeći rat u naseljenim područjima, naštetile samima sebi i imale što izgubiti, pa su tražile rješenje sukoba kroz brze i nesmiljene bitke među vojskama.
Ratovi dviju Ruža, rezultirali su brojnim žrtvama među plemstvom, pa je to bilo i vrijeme velikih društvenih promjena u feudalnoj Engleskoj. Ovo razdoblje je oslabilo utjecaj Engleske na kontinentalni dio Evrope, slabilo je snagu i utjecaj plemstva i jačalo druge staleže u društvu kao na primjer sve jači trgovački stalež.
Ono je navijestilo kraj srednjovjekovnog razdoblja u Engleskoj i početak Novog vijeka i renesanse.
- Prva bitka kod St.Albansa – 22. maj 1455. (Pobjeda Yorka
)
- Bitka kod Blore Heatha – 23. septembar 1459. (Pobjeda Yorka
- Bitka of Ludford Bridgea – 12. oktobar 1459. (Pobjeda Lancastera
)
- Bitka kod Northamptona – 10. jul 1460. (Pobjeda Yorka
- Bitka kod Wakefielda - 30. decembar 1460. (Pobjeda Lancastera
- Bitka kod Mortimer's Crossa - 2. februar 1461. (Pobjeda Yorka
- Druga bitka kod St.Albansa - 22. februar 1461. (Pobjeda Lancastera
- Bitka kod Towtona – 29. mart 1461. (Pobjeda Yorka
- Bitka kod Hedgeley Moora - 25. april 1464. (Pobjeda Yorka
- Bitka kod Hexhama - 15. maj 1464. (Pobjeda Yorka
- Bitka kod Edgecote Moora - 26. jul 1469. (Pobjeda Lancastera
- Bitka kod Losecote Fielda - 12. mart 1470. (Pobjeda Yorka
- Bitka kod Barneta - 14. april 1471. (Pobjeda Yorka
- Bitka kod Tewkesburyja - 4. maj 1471. (Pobjeda Yorka
- Bitka kod Boswortha - 22. august 1485. (Pobjeda Lancastera
- Bitka kod Stokea - 16. jun 1487. (Pobjeda Lancastera