Crvena armija

Crvena armija je bila vojska Sovjetskog Saveza (1918-1991.).

Stvaranje Crvene armije

Dezintegracijom oružanih snaga carske Rusije prije boljševičke revolucije 1917. godine i nakon nje, koja je boljševičko vodstvo prisilila na sklapanje nepovoljnog mira s Njemačkom u Brest-Litovsku početkom 1918. godine, pojavila se potreba hitnog stvaranja vojnih snaga novog režima. Nestabilna situacija u Rusiji dovela je do brzog i vrlo improviziranog stvaranja nove vojne organizacije "Seljačke i radničke crvene armije" (RKKA), u biti narodne milicije namijenjene odbrani zemlje od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja.

Boljševičko rukovodstvo željelo je u novim vojnim snagama ukloniti sve carsko naslijeđe (posebno klasni sistem te sistem organiziranog nasilja nad vojnicima, tzv. dedovščina). Međutim, ubrzo se pokazalo da stvari neće biti tako jednostavne: novi zapovjednici, potekli iz boljševičkih redova, nisu imali nikakvo vojno obrazovanje, te su se morali oslanjati na bivše carske zapovjednike (naravno, povjerenje između te dvije grupe bilo je na niskom nivou). Rezultat je bila ad hoc vojna organizacija bez ikakvih dugoročnih razvojnih planova. Bilo je očito da se umjesto narodne milicije mora stvoriti klasična organizirana vojska; s tim ciljem Lenjin povjerava Lavu Trockom tu iznimno tešku zadaću. Trocki je između 1918. i 1924. godine uspio u toj gotovo nemogućoj zadaći, stvorivši iz demoraliziranih ostataka imperijalne vojske Crvenu armiju. Prvi korak u tom naporu bio je odluka da se zanemare marksističke ideje o naoružanom narodu i priđe organiziranju klasičnih oružanih snaga.

RKKA od 1918. do 1925.

Razdoblje građanskog rata između 1918. i 1922. godine, u istovremenoj borbi protiv carskih "bijelih" snaga, ustanka manjina koje su iskoristile raspad vlasti u Rusiji za sticanje nezavisnosti, seljačkih pobuna, i stranih intervencionističkih snaga, novostvorena RKKA je uspjela sačuvati novostvorenu sovjetsku državu (dobrim dijelom i zahvaljujući različitim interesima i nekoordiniranom djelovanju svih protivnika), ali ne i povratiti granice carske Rusije. Jedan od najvećih uspjeha RKKA u tom razdoblju bilo je odbijanje poljskog pokušaja prodora u Ukrajinu, no kasniji sovjetski pokušaj zauzimanja Varšave bio je neuspješan, a neki od događaja u sovjetskom vojnom vrhu (sukob Staljina i Tuhačevskog) imat će u budućnosti vrlo teške posljedice za RKKA.

Završetak rata s Poljskom 1920. godine otvorio je proces postupne demobilizacije RKKA, ali i traženje odgovora na pitanje - treba li se vratiti konceptu naoružanog naroda, ili graditi tradicionalno organizirane oružane snage. Rezultat vođenih debata predstavljao je kompromis: RKKA se počela organizirati po tradicionalnim obrascima masovnih oružanih snaga, ali je komunistička partija uvela izravnu političku kontrolu preko institucije političkih komesara.

Druga važna odluka koja je odredila dalji razvoj Crvene armije bila je spomenuta demobilizacija; sovjetska Rusija zbog teških ekonomskih uvjeta u zemlji jednostavno nije mogla održavati brojčano velike oružane snage. Teške okolnosti (npr. glad u regiji Volge 1921.- 1922. godine) dovodile su do masovnog dezertiranja, što se za RKKA pokazalo velikim problemom: mnogi dezerteri su sa sobom odnosili naoružanje i opremu, koje su prodavali kako bi prehranili sebe i svoje obitelji. Problem je dostigao takve razmjere da je Trocki potaknuo donošenje zakona kojim je svaki dezerter bio automatski osuđen na strijeljanje, a kuća u kojoj se skrivao trebala je biti spaljena. Radi hvatanja dezertera oformljene su specijalne jedinice, koje su dobile i ovlast strijeljanja svakoga koji je i ohrabrivao napuštanje jedinica. No, te drakonske mjere nikada nisu bile provedene u potpunosti (mnogi uhvaćeni dezerteri su poslani nazad na službu u jedinice koje su napustili), a kasnije amnestije rehabilitirale su ostatak dezertera.

No, opremanje vojnika naoružanjem i osnovnom opremom, kao i prehrana ljudstva, postajali su sve ozbiljniji problem, a i samo uvježbavanje vojnika bilo je neadekvatno. Teško stanje sovjetske ekonomije nije dozvoljavalo istovremeno obnavljanje industrije i jačanje vojne moći, te su mnoge jedinice bile pretvorene u radne ekipe, zadužene za izgradnju kasarni ili pružanje pomoći kolhozima za vrijeme žetve. Ti su poslovi ostavljali vrlo malo vremena za redovnu vojničku obuku tokom dvogodišnjeg služenja vojnog roka. Ista situacija bila je s obrazovanjem oficira: brza ekspanzija RKKA za vrijeme građanskog rata nije omogućavala organizaciju sistema vojnog školovanja oficira.

O tadašnjoj situaciji u RKKA svjedoči izvještaj koje je 30. marta 1925. na zasjedanju Politbiroa iznio novi narodni komesar za vojna i pomorska pitanja M. V. Frunze (koji je naslijedio Trockog). U izvještaju su navedeni ozbiljni nedostaci u oružanim snagama poput slabe pripreme kontigenta regruta koji dolaze na odsluženje vojnog roka, slabe razine uvježbanosti i morala među vojnicima, dugog vremena potrebnog za opću mobilizaciju. Radi poboljšanja situacije Frunze je predložio smanjenje vojske na oko 700.000 ljudi, te povećanje vojnog proračuna (s 412 miliona rubalja 1924.-25. na 656 miliona rubalja za 1925.-26.).

Crvena armija u 2. svj. ratu

Za objašnjenje sovjetskih gubitaka na početku njemačkog napada od iznimne važnosti je dobijanje uvida u razvoj i doktrinu Crvene armije. Osim štete koju su Crvenoj armiji napravile čistke provedene između 1936. i 1938. godine, na teške gubitke u početku operacije Barbarossa utjecao je i koncept "aktivne odbrane" koji je spriječio poduzimanje strateške odbrane po dubini.