Donski kozaci
| Donski kozaci | |
|---|---|
Zastava Donskih kozaka Crtež koji pokazuje nabijenog Donskog kozaka | |
| Ukupna populacija | |
| 0.2 – 2 Miliona | |
| Značajno stanovništvo u | |
(Rostovska oblast i Volgogradska oblast) | 1.500.000 (1918) 140,000 (2010) |
| Jezik | |
| ruski Dijalekti: Don Balački, Don Gutar | |
| Vjera | |
| pravoslavci, starovjerci | |
| Vezane etničke grupe | |
| Rusi Kalmici, Ukrajinci | |
Donski kozaci (ruski: Донские казаки) ili Donjani (ruski: донцы) jesu Kozaci koji su se naselili duž srednjeg i donjeg Dona. Historijski gledano, oni su se nalazili unutar onoga što je bilo Donski kozačko domaćinstvo (ruski: Донско́е каза́чье во́йско), koja je bila nezavisna ili samostalna demokratska republika u današnjoj Južnoj Rusiji i regiji Donbas u Ukrajini, od kraja 16. vijeka do 1918. Od 1992. godine, predsjedničkim dekretom Ruske Federacije, kozaci mogu biti upisani u poseban registar. Određeni broj kozačkih zajednica obnovljen je kako bi unaprijedio kozačke kulturne tradicije, uključujući i tradiciju donskog kozačkog domaćina.
Donski kozaci imali su bogatu vojnu tradiciju, igrajući važnu ulogu u historijskom razvoju Ruske Imperije i učestvujući u većini njenih glavnih ratova.
Etimologija
[uredi | uredi izvor]Ime kozak (ruski: казак; ukrajinski: козак) je bio široko korišten kako bi se karakterizirali kao "slobodni ljudi" (za poređenje, na turskom riječ qazaq znači "slobodni ljudi") za razliku od ostalih koji imaju drugačiji položaj u feudalnom društvu (tj. seljaci, plemići, sveštenstvo). Primijenjen je i naziv "kozak" migrantima, slobodnjacima i banditima.[1]
Porijeklo
[uredi | uredi izvor]Tačno porijeklo kozaka ostaje nejasno. U modernom pogledu, donski kozaci potječu od slavenskih ljudi povezanih s ruskim zemljama poput Povolžje, Dnjepra, Novgorodske republike i Kneževine Riazan . Goto - Alani[2] mogao je imati ulogu i u formiranju donske kozačke kulture koja je potekla iz zapadnog dijela Sjevernog Kavkaza.[3]
Historija
[uredi | uredi izvor]Ovaj odlomak potrebno je proširiti. |
Nacionalni simboli
[uredi | uredi izvor]Zastava
[uredi | uredi izvor]Zastava Donskih kozaka (proporcija 3:4) svečano je nastala tokom okupljanja donskih kozaka u Novočerkasku, Republika Don, 4. maja 1918. pod vodstvom atamana Pjotra Krasnova. Zastava ima tri boje: plavu, žutu i crvenu. Zastava je slična zastavi ukrajinske države, koja je također bila uspostavljena 1918. godine i s kojom je Donska republika graničila na zapadu.
Grb
[uredi | uredi izvor]Grb Donskih kozaka bio je poznat iz 17. vijeka. Usvojen je kao simbol Republike Don 15. septembra 1918.
Uniforma
[uredi | uredi izvor]Do 1914. godine prepoznatljiva boja donskog kozačkog domaćina bila je crvena: nosila se na kapicama i širokim prugama pantalona tamnoplave uniforme opuštenog kroja uobičajenog za stepske kozake. Povremeno su se nosili visoki šeširi od jagnjeće kože, sa crvenim platnenim vrhovima obrubljenim bijelom čipkom. Na pokrivaču su se nosili srebrni metalni svici koji su označavali istaknuto ponašanje u pojedinim pukovima. Policajci su imali srebrne pletenice na ovratnicima i epoletama plus srebrno-crne pojaseve.[4] Naramenice drugih redova bile su iste tamnoplave boje kao kaftan (kaput).[5] Umjesto ostruga korišten je bič.[6] Prije 1908. godine, pojedini kozaci svih domaćina morali su osigurati vlastite uniforme (zajedno s konjima i upregom).[7] Međutim, veličina i relativno bogatstvo donskog kozačkog doma omogućili su osnivanje fabrika odjeće u komunalnom vlasništvu.
Tunika u kaki polju usvojena je 1908. godine, zamjenjujući tamnoplave kapute ili bijele (ljetne) bluze koje su se ranije nosile za uobičajene dužnosti. Međutim, plave jahaće hlače sa širokim crvenim prugama, karakteristične za Don host, nastavile su se nositi čak i tokom aktivne službe tokom oba Svjetska rata.[8]
Don-kozačka uniforma Carske garde nosila je "carsku zelenu" (tamnu nijansu uobičajenu za vojsku) uniformu, s crnim i crvenim oznakama artiljerije kao grane.[9]
Himna
[uredi | uredi izvor]"Tihi pravoslavni Don bio je uznemiren, uznemiren" (ruski: Всколыхнулся, взволновался православный Тихий Дон, Vskolyhinulsâ, vzvolnovalsâ pravoslavni Tihij Don) napisao Fedor Anisimov 1853. na ruskom jeziku.[10]
Religija
[uredi | uredi izvor]Većina Donskih kozaka su ruski pravoslavci, koji sebe smatraju čuvarima vjere. Međutim, veliki procenat Donskih kozaka bili su starovjerci.[11] Čak i 1903. godine, najmanje 150.000 od ukupno 2.500.000 članova župe Don eparhije bili su starovjerci.[12] Ataman Matvei Platov je iz starovjerske porodice Popovtski.[13] Donski kozaci su bili tolerantni prema drugim religijama, osim Judaizma, prihvatali su budiste, muslimane, starovjernike, i pagane u svojim zajednicama.[14]
Tradicija i kultura
[uredi | uredi izvor]Kozaci su imali demokratsko društvo, gdje su najvažnije odluke donesene tokom Zajedničke skupštine (Kazačij Krug). Skupština bi izabrala privremene vlasti - atamane.
Donski kozaci su bili vješti konjanici i iskusni ratnici, zbog njihovog dugotrajnog sukoba s Krimskim kanatom i Osmanskim carstvom . Prodali su svoje vojne usluge različitim silama u istočnoj Evropi. Zajedno sa poljskim kraljem izvršili su prepad na Moskvu za vrijeme smutnog vremena (Smutnoe Vremâ) i pod ruskom vlašću izvršili racije i ekspedicije protiv osmanske Turske i Kajar Perzije.
Izolirani između ruske i muslimanske teritorije, donski su kozaci razvili zasebnu kulturu i jezik koji su stopili ukrajinske, ruske, kalmičke i tatarske elemente.[15]
Donski kozaci imaju tradiciju horskog pjevanja i mnoge su njihove pjesme, poput Chyorny Voron (Crni gavran) i Lyubo, Bratsi, Lyubo (Dobro je, braćo, dobro), postale popularne u ostatku Rusije. Mnoge pjesme govore o smrti u ratu.
Brak
[uredi | uredi izvor]Do 18. vijeka brakovi i razvodi održavali su se u Zajedničkoj skupštini. Ako bi Kozak htio vjenčati se sa ženom, očekivalo se da je dovede u Zajedničku skupštinu na prezentaciju. Ako je Zajednica dala odobrenje, uslijedio je brak. Isti postupak se odvijao i ako je došlo do razvoda. Petar I zabranio je ovu praksu u Zajedničkoj skupštini, zahtijevajući da se Kozaci vjenčaju samo u crkvi.
Kozački brak je složen ritual, praćen pjesmama, plesovima i nastupima. Mladoženja stiže na konju i odvodi svoju mladu u crkvu, a zatim bračni voz. Nakon vjenčanja svi prisutni bi prešli u kuću mladoženje. Tamo bi roditelji blagoslovili par, slomili veknu hljeba iznad glave i posuli ih pšenicom, orasima, slatkišima i hmeljem. Kosa mladenke tada bi se rasplela prema tradicionalnim obredima.
Rođenje djeteta
[uredi | uredi izvor]Kada se sin rodio u kozačkoj porodici, rođaci su mu poklonili strijelu, luk, pušku, metke i pištolj. Svi ovi predmeti bili su obješeni na zid, preko dječakova kreveta. U dobi od tri godine dječak bi počeo jahati konja. U dobi od 7 do 8 godina naučio bi jahati na ulici, ići u ribolov i u lov s odraslima.
Zabava
[uredi | uredi izvor]Konjske trke bile su popularna zabava kod Donskih kozaka. Jahači su se natjecali da pogodio metu, pucajući oružjem s konja. Najspretniji su to mogli učiniti stojeći na leđima konja. Tradicionalna je praksa da su kozačke porodice mladom Kozaku pružale dva konja, uniformu i oružje.
Odlazak
[uredi | uredi izvor]Odlazak kozaka uvijek je bilo svečano. Svi su se odlazeći kozaci okupljali u crkvi, a zatim bi im oko vrata objesili malu torbu koja je sadržavala prstohvat njihovog rodnog tla, prije nego što su krenuli uz pjesmu. Napustivši stanicu, popili bi šolju votke i oprostili se od rodne zemlje.
Donski kozački hor
[uredi | uredi izvor]Donski kozački hor Sergea Jaroffa bila je grupa bivših oficira ruske carske vojske koji su otkriveni kako pjevaju u Çilingiru (blizu Istanbula), gdje su pobjegli nakon poraza svoje vojske na Krimu. Svoj formalni koncertni debi imali su u Beču 1923. godine, predvođeni njihovim osnivačem, dirigentom i kompozitorom Sergeom Jaroffom.
Hor je postao popularan u Americi, Japanu i Evropi, obilazeći svijet 1930-ih, 40-ih i 50-ih godina, pa sve do danas. Muškarci, obučeni u kozake, pjevali su klapu u repertoaru ruske svete i svjetovne muzike, vojske, narodnih i umjetničkih pjesama. Kozački ples na kraju je dodan u njihov program.
U popularnoj kulturi
[uredi | uredi izvor]Monumentalno djelo Mihaila Šolohova, " I tiho teče Don ", simpatično se bavi donskim kozacima i prikazuje uništavanje njihovog načina života kao rezultat Prvog svjetskog rata i Ruskog građanskog rata.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]- Rostovska oblast
- Volgogradska oblast
- Muzej kozaka u regiji Azovskog mora
- Repatrijacija kozaka nakon Drugog svjetskog rata
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "В.О. Ключевский. Курс русской истории. Лекция 45". Pristupljeno 23. 4. 2015.
- ^ See works of Evgueni Goloubinski and Vasily Vasilievsky about Relations of Gothoalans (Goths-Tetraxits) and Russian colonists in region of North-East part of Black Sea and Sea of Azov
- ^ Kleitman, Alexander (23. 12. 2018). "Lower Volga Region in V. N. Tatishchev's biography and scientific heritage". Voprosy istorii estestvoznaniia i tekhniki (jezik: engleski). 39 (4): 723–734. doi:10.31857/S020596060001811-4.
- ^ Emmanuel, Vladimir A. (2. 4. 2013). The Russian Imperial Cavalry in 1914. str. 90. ISBN 978-0-9889532-1-5.
- ^ Kenny, Robert W. (2001). Uniforms of Imperial & Soviet Russia in Color. str. 88. ISBN 0-7643-1320-7.
- ^ page 591 of volume 27, The Encyclopædia Britannica, Eleventh Edition
- ^ Emmanuel, Vladimir A. (2. 4. 2013). The Russian Imperial Cavalry in 1914. str. 89. ISBN 978-0-9889532-1-5.
- ^ Kenny, Robert W. (2001). Uniforms of Imperial & Soviet Russia in Color. str. 186–187. ISBN 0-7643-1320-7.
- ^ Emmanuel, Vladimir A. (2. 4. 2013). The Russian Imperial Cavalry in 1914. str. 29. ISBN 978-0-9889532-1-5.
- ^ http://a-pesni.org/grvojna/bel/vskol1918.php Anthem of Don Cossacks in Russian Civil War.
- ^ http://www.apocalypse.orthodoxy.ru/zenkovskij/37.htm Don Cossacks in defiance of Old Faith
- ^ Report of Antiraskol and antiheretic mission of Don Eparchy for 1903 (Отчет о деятельности Противораскольнической и противоеретической миссии Донской епархии за 1903 г.
- ^ Woorgaft S.G., Ushakov I.A. Old Believing.
- ^ Minahan, James (2000). One Europe, Many Nations: A Historical Dictionary of European National Groups. Greenwood Press. str. 216. ISBN 9780313309847. Pristupljeno 9. 12. 2013.
- ^ Encyclopedia of the Stateless Nations: D-K, By James Minahan. page 540
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Peter Holquist, "Provoditi nemilosrdni masovni teror": Dekoakizacija na Donu, 1919, " Cahiers du Monde russe, vol. 38, br. 1/2 (Jan. -Jun 1997), str. 127–162. U JSTOR-u
- Noël Bonneuil, Elena Fursa. 2020. " Nužnost da se reguliše zajedničko dobro? Slučaj donskih kozaka (Južna Rusija), 1867–1916. " Oxford Economic Papers