Idi na sadržaj

Mir

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Mir (stanje))
Za druga značenja, pogledajte Mir (čvor).
Statua goluba mira u Lomé, Togo, Afrika. Golub and the maslinova grana najčešći su simboli povezani s mirom.[1]
Statua Eirene, boginje mira u drevnoj grčkoj religiji, sa djetetom Plutus

Mir znači društveno prijateljstvo i harmoniju u odsustvu neprijateljstva i nasilja. U društvenom smislu, mir se obično definiše kao nedostatak sukoba (kao što je rat) i slobodu od straha od nasilja između pojedinaca ili grupa (još su Rimljani mir definisali kao odsustvo ratova; Pax, absentia belli). Druge definicije mira uključuju slobodu od prepirki, spokoj, harmoniju ili unutarnje zadovoljstvo i vedrinu i dr. jer se značenje riječi mir mijenja s kontekstom.

"Psihološki mir" (kao što su mirno razmišljanje i emocije) je lošije definisan, ali je možda neophodan prethodnik uspostavljanju "mira u ponašanju". Mirno ponašanje ponekad proizlazi iz "mirnog unutrašnjeg raspoloženja". Neki tvrde da unutrašnje kvalitete kao što su smirenost, strpljenje, poštovanje, saosjećanje, ljubaznost, samokontrola, hrabrost, umjerenost, praštanje, smirenost i sposobnost da se vidi šira slika mogu promovisati mir unutar pojedinca, bez obzira na vanjske okolnosti njihovog života.[2]

U svojem najfantastičnijem značenju, mir označava stanje potpune harmonije, bez ikakvih konflikata ne samo između ljudi, nego i između ljudi i prirode, i stvorenja u prirodi (međusobno).

Organizacija koja je zadužena za održavanje mira između naroda su Ujedinjene nacije. Mir može biti dobrovoljan, tako da se potencijalni agresori obvezuju da će se suzdržavati od "nemira", ali može biti i prisilan, tako da se oni koji bi mogli izazivati nemire prisile na mir. Od 1945. svijet je bio samo 26 dana bez ratova.

Neke su države ipak u nekoliko generacija očuvali mir. To su na primjer Švicarska, Kostarika, Švedska, kao i neke grupe ljudi kao što su Amiši...

Historija

[uredi | uredi izvor]
Krezovi novčići oko 550 p. n. e, koji prikazuje lava i bika — djelimično simbolizirajući savez između Lidije i Grčke, respektivno

Mir se kovao diplomatskim putem u obliku kraljevskih brakova, kako u dalekoj prošlosti tako i u modernom vremenu. Dva rana primjera kraljevskih brakova koji su korišteni za uspostavljanje diplomatskih odnosa su Hermodike I, koja se udala za kralja Frigije oko 800. p. n. e,[3] i Hermodike II, koja se udala za kralja Lidije oko 600. p. n. e.[4] Oba braka su uključivala grčke princeze iz Agamemnonove kuće i kraljeve iz današnje Turske.[5] Brakovi između grčkih princeza i kraljeva Frigije i Lidije imali su značajan uticaj na regiju, što je dovelo do prenošenja važnih tehnoloških inovacija iz Anadolije u Grčku. Konkretno, Frigijci su uveli grčko pismo, dok su Lidijci bili pioniri u korištenju kovanica kao oblika novca. Oba izuma brzo su prihvatili okolni narodi kroz trgovinu i saradnju.

Mir se nije uvijek postizao mirnim putem; u mnogim slučajevima su ga sprovodili pobjednici rata, često upotrebom nasilja i prinude. U svom djelu Agricola, rimski historičar Tacit, strastveno i kritički piše o pohlepi i aroganciji Rimskog Carstva, prikazujući ga kao nemilosrdnu i sebičnu silu. Jedna, za koju Tacit kaže da je od kaledonskog poglavice Kalgaka, završava se sa: "Auferre trucidare rapere falsis nominibus imperium, atque ubi solitudinem faciunt, pacem appellant."("Pustošiti, klati, uzurpirati pod lažnim titulama, oni nazivaju carstvom; a tamo gdje naprave pustinju, zovu to mir." - Oxford revidirani prijevod).

Rasprava o miru je stoga u isto vrijeme i ispitivanje njegovog oblika. Je li to jednostavno odsustvo masovnog organiziranog ubijanja (rata), ili mir zahtijeva poseban moral i pravdu? (pravedni mir).[6] Društveni mir se može posmatrati u najmanje dva oblika:

  • Jednostavno mirovanje oružja, odsustvo rata.
  • Odsustvo rata praćeno posebnim zahtjevima za međusobno rješavanje odnosa, koje karakteriše pravda, međusobno poštovanje, poštovanje zakona i dobra volja.

Od 1945. Ujedinjene nacije i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija djeluju u cilju rješavanja sukoba bez rata. Ipak, nacije su od tada ulazile u brojne vojne sukobe.

Organizacije i nagrade

[uredi | uredi izvor]

Ujedinjene nacije

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Ujedinjene nacije
Mirovne misije UN. Tamnoplave regije označavaju trenutne misije, dok svijetloplave regije predstavljaju bivše misije.

Ujedinjene nacije (UN) su međunarodna organizacija čiji su navedeni ciljevi olakšavanje saradnje u oblasti međunarodnog prava, međunarodne sigurnosti, ekonomskog razvoja, društvenog napretka, ljudskih prava i postizanja mira u svijetu. Osnovane su 1945. nakon Drugog svjetskog rata da zamijene Društvo naroda, da zaustave ratove između zemalja i da obezbijede platformu za dijalog.

Nakon odobrenja Vijeća sigurnosti, UN šalje mirovne snage u regije u kojima je oružani sukob nedavno prestao ili je pauziran kako bi izvršili uslove mirovnih sporazuma i obeshrabrili borce od obnavljanja neprijateljstava. Budući da UN ne održava vlastitu vojsku, mirovne snage dobrovoljno obezbjeđuju države članice UN-a. Snage, koje se nazivaju i "Plavi šljemovi", koje sprovode sporazume UN-a dobijaju medalje Ujedinjenih nacija, koje se smatraju međunarodnim odlikovanjima umesto vojnim. Mirovne snage u cjelini dobile su Nobelovu nagradu za mir 1988.

Policija

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Policija

Obaveza države da obezbijedi mir unutar svojih granica obično je zadatak policije. Policija je konstituisano tijelo lica koje je država ovlastila da sprovode zakon, štite živote, slobodu i imovinu građana i sprječava kriminal i građanske nemire.[7] Njihova ovlaštenja uključuju moć hapšenja i legitimnu upotrebu sile. Policijske snage se često definišu kao odvojene od vojske i drugih organizacija uključenih u odbranu države od stranih agresora; međutim, žandarmerija je vojna formacija koja obavlja policijske i neke druge zadatke.[8] Policijske snage su obično službe javnog sektora koje se finansiraju iz poreza.

Nacionalna sigurnost

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Nacionalna sigurnost

Aparat nacionalne sigurnosti jedne države odgovoran je za obezbjeđivanje mira i sigurnosti od stranih prijetnji i agresije. Nacionalnu sigurnost može ugroziti niz faktora, uključujući akcije drugih država (kao što su vojni ili elektronski napadi), nasilne nedržavne aktere (kao što su teroristički napadi), organizirane kriminalne grupe (kao što su narko karteli) i prirodne katastrofe (kao što su poplave i zemljotresi).[9]:v, 1–8[10] Sistemski pokretači nesigurnosti, koji mogu biti transnacionalni, uključuju ekonomsku nejednakost i marginalizaciju, političku isključenost, klimatske promjene i nuklearnu proliferaciju.[10] Obzirom na širok spektar rizika, očuvanje mira i sigurnosti jedne nacionalne države ima nekoliko dimenzija, uključujući ekonomsku sigurnost, energetsku sigurnost, fizičku sigurnost, sigurnost životne sredine, sigurnost hrane, sigurnost granica i sajber sigurnost. Ove dimenzije su usko povezane sa elementima nacionalne moći.

Društvo naroda

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Nacionalna sigurnost

Glavna preteča Ujedinjenih nacija bilo je Društvo naroda. Nastalo je na Pariskoj mirovnoj konferenciji 1919., a proizašao je iz zalaganja Woodrow Wilsona i drugih idealista tokom Prvog svjetskog rata. Pakt Društva naroda uključen je u Versajski sporazum 1919, a Društvo je osnovano u Ženevi i funkcionisalo je do njenog raspada kao rezultat Drugog svjetskog rata i zamjene od strane Ujedinjenih nacija. Velike nade koje su se polagale u Društvo 1920-ih, na primjer među članovima Unije društva naroda, ustupile su mjesto široko rasprostranjenom razočaranju 1930-ih, dok se Unija borila da odgovori na izazove nacističke Njemačke, fašističke Italije i Japana.

Istaknuti učenjak, Sir Alfred Eckhard Zimmern, koji se smatra jednim od najutjecajnijih intelektualaca Društva naroda, crpio je inspiraciju za svoje studije iz klasika, zajedno s drugim britanskim naučnicima kao što su Gilbert Murray i Florence Stawell. Ova grupa naučnika se često naziva skupom "Grčka i mir", zbog njihovog zajedničkog interesa za drevnu grčku civilizaciju i promociju mira.

Stvaranje Društva naroda i nada u informisano javno mnijenje o međunarodnim pitanjima (koju je, na primjer, izrazila Unija za demokratsku kontrolu tokom Prvog svjetskog rata), također je dovela do stvaranja tijela posvećenih razumijevanju međunarodnih poslova, nakon Prvog svjetskog rata, kao što su Vijeće za vanjske odnose u New Yorku i Kraljevski institut za međunarodne poslove u Chatham House u Londonu.

Nobelova nagrada za mir

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Nobelova nagrada za mir
Henry Dunant dobio je prvu Nobelovu nagradu za mir za svoju ulogu u osnivanju Međunarodnog crvenog krsta.

Od 1901. Nobelova nagrada za mir je najprestižnija svjetska nagrada koja se dodjeljuje pojedincima ili organizacijama koji su dali značajan doprinos miru. Nagradu dodjeljuje Norveški Nobelov komitet, grupa od pet pojedinaca koje je izabrao norveški parlament. Nominovani za nagradu dolaze iz cijelog svijeta i često su oni koji su radili na okončanju sukoba, zaštiti ljudskih prava ili promovisanju humanitarnih akcija. Dodjeljuje se svake godine međunarodno zapaženim ličnostima nakon stvaranja nagrade oporukom Alfreda Nobela. Prema Nobelovoj volji, Nagrada za mir biće dodijeljena osobi koja je "...učinila najviše ili najbolje djelo za bratstvo među narodima, za ukidanje ili smanjenje stalnih vojski, te za održavanje i unapređenje mira."[11]

Rhodes, Fulbright i Schwarzman stipendije

[uredi | uredi izvor]

U stvaranju Rhodes stipendija za izvanredne studente iz Sjedinjenih Država, Njemačke i većeg dijela Britanskog Carstva, Cecil Rhodes je 1901. napisao da je "cilj da će razumijevanje između tri velike sile učiniti rat nemogućim, a obrazovni odnosi čine najčvršću vezu."[12] Ova mirovna svrha Rhodes stipendija bila je vrlo istaknuta u prvoj polovini 20. stoljeća, a postala je ponovo istaknuta u posljednjih nekoliko godina pod upraviteljem Rhodes kuće Donaldom Markwellom,[13] historičarem koji je razmišljao o uzrocima rata i mira.[14] Ova vizija je uveliko uticala na senatora J. Williama Fulbrighta u cilju Fulbrightove stipendije za promovisanje međunarodnog razumijevanja i mira, te je vodila mnoge druge međunarodne programe stipendija,[15] uključujući Schwarzman stipendija za Kinu koju je ustanovio Stephen A. Schwarzman 2013.[16]

Gandijeva nagrada za mir

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Gandhijeva nagrada za mir
Mahatma Gandhi

Međunarodnu Gandhijevu nagradu za mir, nazvanu po Mahatma Gandhiju, svake godine dodjeljuje Vlada Indije. Pokrenuta je 1995. povodom 125. godišnjice njegovog rođenja kao počast idealima koje je zagovarao Gandhi. Ovo je godišnja nagrada koja se dodjeljuje pojedincima i institucijama za njihov doprinos društvenoj, ekonomskoj i političkoj transformaciji kroz nenasilje i druge Gandhijeve metode. Nagrada sadrži Rs. 10 miliona u gotovini, konvertibilno u bilo koju valutu na svijetu, plaketu i citat. Nagrada se dodjeljuje svim osobama bez obzira na nacionalnost, rasu, vjeru ili spol.

Studentska nagrada za mir

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Studentska nagrada za mir

Studentska nagrada za mir dodjeljuje se svake dvije godine studentu ili studentskoj organizaciji koja je dala značajan doprinos promicanju mira i ljudskih prava.

Nagrada za mir Ahmedija

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Nagrada za mir Ahmedija

Nagrada za mir Ahmedija dodjeljuje se svake godine "kao priznanje za doprinos pojedinca ili organizacije za unapređenje stvari mira". Nagradu je prvi put pokrenuo 2009. godine Komitet za nagradu za mir Ahmadija muslimana pod direktivom halife muslimanske zajednice Ahmadija, Mirze Masroora Ahmada.

Sidnejska nagrada za mir

[uredi | uredi izvor]

Svake godine u prvoj sedmici novembra, Sidnejska fondacija za mir dodjeljuje Sidnejsku nagrada za mir. Dodeljuje se organizaciji ili pojedincu čiji je život i rad pokazao značajan doprinos:

  • Postizanju mira uz pravdu na lokalnom, nacionalnom ili međunarodnom planu
  • Promociju i ostvarivanje ljudskih prava
  • Filozofiju, jezik i praksu nenasilja

Muzeji

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Muzeji mira

Muzeji mira su muzeji koji dokumentuju historijske mirovne inicijative. Mnogi pružaju programe zastupanja za nenasilno rješavanje sukoba. To može uključivati sukobe na ličnom, regionalnom ili međunarodnom nivou.

Teorije

[uredi | uredi izvor]

U svijetu mirovnih studija postoji mnogo različitih teorija "mira", što uključuje proučavanje deeskalacije, Definicija "mira" može varirati sa religijom, kulturom ili predmetom studiranja.

Rvnoteža snaga

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Ravnoteža snaga (međunarodni odnosi)

Klasični "realistički" stav je da je ključ za promovisanje reda među državama, a samim tim i za povećanje šansi za mir, održavanje ravnoteže snaga između država - situacija u kojoj nijedna država nije toliko dominantna da može "nametnuti zakon ostalima“. Eksponenti ovog gledišta su Metternich, Bismarck, Hans Morgenthau i Henry Kissinger. Sličan pristup – više u tradiciji Huga Grotiusa nego Thomasa Hobbesa – artikulisala je takozvana "engleska škola teorije međunarodnih odnosa" kao što su Martin Wight u svojoj knjizi "Power Politics" (1946, 1978) i Hedley Bull u "The Anarchical Society" (1977).

Kako bi održavanje ravnoteže snaga u nekim okolnostima moglo zahtijevati spremnost za rat, neki kritičari su ideju ravnoteže snaga vidjeli kao promociju rata, a ne promociju mira. Ovo je bila radikalna kritika onih pristalica savezničkih i pridruženih sila koji su pravdali ulazak u Prvi svjetski rat na osnovu toga da je potrebno sačuvati ravnotežu snaga u Evropi od njemačke želje za hegemonijom.

U drugoj polovini 20. stoljeća, a posebno tokom hladnog rata, poseban oblik ravnoteže snaga – međusobno nuklearno odvraćanje – pojavio se kao široko rasprostranjena doktrina o ključu mira između velikih sila. Kritičari su tvrdili da je razvoj nuklearnih zaliha povećao šanse za rat, a ne za mir, i da ga je "nuklearni kišobran" učinio "sigurnim" za manje ratove (npr. rat u Vijetnamu i sovjetska invazija na Čehoslovačku kako bi se okončalo Praško proljeće), tako da su takvi ratovi vjerovatniji.

Slobodna trgovina i međuzavisnost

[uredi | uredi izvor]

Centralno načelo klasičnog liberalizma, na primjer među engleskim liberalnim misliocima s kraja 19. i početka 20. stoljeća, bilo je da slobodna trgovina promoviše mir. Na primjer, ekonomista iz Cambridgea John Maynard Keynes (1883–1946) rekao je da je "odgojen" na ovoj ideji i držao je neupitnom barem do 1920-ih.[17] Tokom ekonomske globalizacije u decenijama koje su prethodile Prvom svjetskom ratu, pisci kao što je Norman Angell tvrdili su da je rast ekonomske međuzavisnosti između velikih sila činio rat između njih uzaludan i stoga malo vjerojatan. On je ovaj argument iznio 1913. Godinu dana kasnije, ekonomske međusobno povezane države Evrope bile su upletene u ono što će kasnije postati poznato kao Prvi svjetski rat.[18]

Teorija demokratskog mira

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Teorija demokratskog mira

Teorija demokratskog mira postavlja da demokratija uzrokuje mir zbog odgovornosti, institucija, vrijednosti i normi demokratskih zemalja.[19]

Teorija teritorijalnog mira

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Teorija teritorijalnog mira

Teorija teritorijalnog mira postavlja da mir uzrokuje demokratiju jer teritorijalni ratovi između susjednih zemalja dovode do autoritarnih stavova i zanemarivanja demokratskih vrijednosti.[20] Ovu teoriju podržava historija koja pokazuje da zemlje rijetko postaju demokratske sve dok se njihove granice ne riješe teritorijalnim mirom sa susjednim zemljama.[21]

Igra rata i mira

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Igra rata i mira

Igra rata i mira je pristup u teoriji igara za razumijevanje odnosa između mira i sukoba.

Ponovljene hipoteze igre prvobitno su koristile akademske grupe i računarske simulacije za proučavanje mogućih strategija saradnje i agresije.[22]

Kako su mirovnjaci vremenom postajali sve bogatiji, postalo je jasno da vođenje rata ima veće troškove nego što se u početku vjerovalo. Jedna od dobro proučenih strategija koja je brže sticala bogatstvo bila je zasnovana na Džingis-kanu, tj. stalnom agresoru koji neprestano ratuje da bi stekao resurse. Ovo je, nasuprot tome, dovelo do razvoja onoga što je poznato kao "strategija dobrog momka koji se izaziva", mirotvorca sve dok nije napadnut, unaprijeđenim na način da oprašta da bi pobijedio pa i svojim napadačima. Sabiranjem rezultata svih igara u paru za svakog igrača, vidi se da više igrača stiče bogatstvo sarađujući jedni s drugima, dok gube konstantno agresivni igrači.[23]

Socijalizam i upravljani kapitalizam

[uredi | uredi izvor]

Socijalistički, komunistički i lijevo orijentirani liberalni pisci 19. i 20. stoljeća (npr. Lenjin, J.A. Hobson, John Strachey) tvrdili su da je kapitalizam izazvao rat (npr. kroz promovisanje imperijalnih ili drugih ekonomskih rivalstava koje vode do međunarodnog sukoba). To je navelo neke da tvrde da je međunarodni socijalizam ključ mira.

Međutim, kao odgovor na takve pisce 1930-ih koji su tvrdili da je kapitalizam izazvao rat, ekonomista John Maynard Keyne (1883–1946) je tvrdio da upravljani kapitalizam može promovisati mir. To je uključivalo međunarodnu koordinaciju fiskalne/monetarne politike, međunarodni monetarni sistem koji nije suprotstavljao interese zemalja jedne protiv drugih i visok stepen slobodnee trgovine. Ove ideje su bile u osnovi Keynesovog rada tokom Drugog svjetskog rata koji je doveo do stvaranja Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke u Bretton Woodsu 1944, a kasnije i Opšteg sporazuma o carinama i trgovini (posljedično Svjetske trgovinske organizacije).[24]

Međunarodna organizacija i pravo

[uredi | uredi izvor]

Jedna od najuticajnijih teorija mira, posebno otkako je Woodrow Wilson predvodio stvaranje Društva naroda na Pariskoj mirovnoj konferenciji 1919, je da će mir biti unaprijeđen ako se namjerna anarhija država zamijeni kroz rast međunarodnog prava koji se promoviše i sprovodi kroz međunarodne organizacije kao što su Društvo naroda, Ujedinjene nacije i druge funkcionalne međunarodne organizacije. Jedan od najvažnijih ranih eksponenta ovog pogleda bio je Alfred Eckhart Zimmern, u svojoj knjizi "Društvo naroda i vladavina prava" iz 1936.[25]

Transnacionalna solidarnost

[uredi | uredi izvor]

Mnogi "idealistički" mislioci o međunarodnim odnosima – npr. u tradicijama Immanuel Kanta i Karla Marxa – tvrdili su da je ključ mira rast nekog oblika solidarnosti između naroda (ili klasa ljudi) koje povezuju linije podjela između nacija ili država koje vode do rata.[26]

Jedna verzija ovoga je ideja promovisanja međunarodnog razumijevanja među nacijama kroz međunarodnu mobilnost studenata – ideja koju su najsnažnije unaprijedili Cecil Rhodes u stvaranju Rhodes stipendije i njegovi nasljednici kao što je J. William Fulbright.[27]

Druga teorija je da se mir može uspostaviti među zemljama na osnovu aktivnog upravljanja vodenim resursima.[28]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "UN Logo and Flag". United Nations. Arhivirano s originala, 26. 12. 2020. Pristupljeno 10. 12. 2020.
    "International Day of Peace 2020 Poster" (PDF). UN.org. United Nations. Arhivirano s originala (PDF), 24. 9. 2020. Pristupljeno 10. 12. 2020.

  2. ^ Galtung, Johan (31. 7. 1996). Peace by Peaceful Means: Peace and Conflict, Development and Civilization (jezik: English) (1st izd.). Los Angeles: SAGE Publications Ltd. ISBN 978-0-8039-7511-8.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  3. ^ Boederman, John, ured. (1997). The Cambridge Ancient History. Cambridge University Press. str. 832.Šablon:Volume needed
  4. ^ Nilsson, Martin P. (1983). Mycenaean Origin of Greek Mythology. Univ. of California Press. str. 48.
  5. ^ Dowler, Amelia. "Gold coin of Croesus". A History of the World. Arhivirano s originala, 22. 1. 2010. Pristupljeno 12. 3. 2019.
  6. ^ Šmihula, Daniel (2013). The Use of Force in International Relations. VEDA, Publishing House of the Slovak Academy of Sciences. str. 129. ISBN 978-80-224-1341-1.
  7. ^ "The Role and Responsibilities of the Police" (PDF). Policy Studies Institute. str. xii. Arhivirano (PDF) s originala, 29. 8. 2017. Pristupljeno 22. 12. 2009.
  8. ^ Lioe, Kim Eduard (3. 12. 2010). Armed Forces in Law Enforcement Operations? – The German and European Perspective (1989 izd.). Springer-Verlag Berlin Heidelberg. str. 52–57. ISBN 978-3-642-15433-1.
  9. ^ Romm, Joseph J. (1993). Defining national security: the nonmilitary aspects. Pew Project on America's Task in a Changed World (Pew Project Series). Council on Foreign Relations. str. 122. ISBN 978-0-87609-135-7. Pristupljeno 22. 9. 2010.
  10. ^ a b Rogers, P (2010). Losing control : global security in the twenty-first century (3rd izd.). London: Pluto Press. ISBN 9780745329376. OCLC 658007519.
  11. ^ "Excerpt from the Will of Alfred Nobel". Nobel Foundation. Arhivirano s originala, 26. 10. 2007. Pristupljeno 31. 3. 2008.
  12. ^ "To 'render war impossible': the Rhodes Scholarships, educational relations between countries, and peace" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 9. 6. 2013. Pristupljeno 9. 6. 2013.
  13. ^ Cecil Rhodes's goal of Scholarships promoting peace highlighted – The Rhodes Scholarships Arhivirano 22. 9. 2013. na Wayback Machine. Various materials on peace by Warden of the Rhodes House Donald Markwell in Markwell, "Instincts to Lead": On Leadership, Peace, and Education. Connor Court, 2013.
  14. ^ npr. Donald Markwell, John Maynard Keynes and International Relations: Economic Paths to War and Peace. Oxford: Oxford University Press, 2006.
  15. ^ http://www.politics.ox.ac.uk/materials/news/Fulbright_18May12_Arndt.pdf Arhivirano 22. 9. 2013. na Wayback Machine, "Honouring J. William Fulbright - the Rhodes Scholarships". Arhivirano s originala, 22. 9. 2013. Pristupljeno 26. 9. 2012.
  16. ^ Vidjeti npr, "The Rhodes Scholarships of China" u Donald Markwell, "Instincts to Lead": On Leadership, Peace, and Education, Connor Court, 2013.
  17. ^ Quoted from Donald Markwell, John Maynard Keynes and International Relations: Economic Paths to War and Peace. Oxford: Oxford University Press, 2006, chapter 2.
  18. ^ "NATO Review - the end of the "Great Illusion": Norman Angell and the founding of NATO". 14. 1. 2019. Arhivirano s originala, 10. 11. 2019. Pristupljeno 10. 11. 2019.
  19. ^ Hegre, Håvard (2014). "Democracy and armed conflict". Journal of Peace Research. 51 (2): 159–172. doi:10.1177/0022343313512852. S2CID 146428562.
  20. ^ Gibler, Douglas M.; Hutchison, Marc L.; Miller, Steven V. (2012). "Individual identity attachments and international conflict: The importance of territorial threat". Comparative Political Studies. 45 (12): 1655–1683. doi:10.1177/0010414012463899. S2CID 154788507.
    Hutchison, Marc L.; Gibler, Douglas M. (2007). "Political tolerance and territorial threat: A cross-national study". The Journal of Politics. 69 (1): 128–142. doi:10.1111/j.1468-2508.2007.00499.x. S2CID 154653996.

  21. ^ Gibler, Douglas M.; Owsiak, Andrew (2017). "Democracy and the Settlement of International Borders, 1919-2001". Journal of Conflict Resolution. 62 (9): 1847–1875. doi:10.1177/0022002717708599. S2CID 158036471.
    Owsiak, Andrew P.; Vasquez, John A. (2021). "Peaceful dyads: A territorial perspective". International Interactions. 47 (6): 1040–1068. doi:10.1080/03050629.2021.1962859. S2CID 239103213 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć).

  22. ^ Shy, Oz (1996). Industrial Organization: Theory and Applications. Cambridge, Mass.: The MIT Press.
  23. ^ Miller, Nicholas R. (1985). "Nice Strategies Finish First: A Review of The Evolution of Cooperation". Politics and the Life Sciences. Association for Politics and the Life Sciences. 4 (1): 86–91. doi:10.1017/S0730938400020852. JSTOR 4235437. S2CID 151520743.
  24. ^ Markwell, Donald (2006). John Maynard Keynes and International Relations: Economic Paths to War and Peace. Oxford: Oxford University Press.
  25. ^ Zimmern, Alfred Eckhard (1936). The League of Nations and the Rule of Law. Macmillan.
  26. ^ Hinsley, F.H. (1962). Power and the Pursuit of Peace. Cambridge: Cambridge University Press.
  27. ^ Discussed above. See, e.g., Markwell, Donald (2013). "Instincts to Lead": On Leadership, Peace, and Education. Australia: Connor Court Publishing.
  28. ^ "Publications – Strategic Foresight Group, Think Tank, Global Policy, Global affairs research, Water Conflict studies, global policy strategies, strategic policy group, global future studies". strategicforesight.com. Arhivirano s originala, 1. 11. 2016. Pristupljeno 2. 11. 2016.

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Sir Norman Angell. The Great Illusion. 1909
  • Raymond Aron, Peace and War. London: Weidenfeld & Nicolson, 1966
  • Hedley Bull. The Anarchical Society. Macmillan, 1977
  • Sir Herbert Butterfield. Christianity, Diplomacy and War. 1952
  • Martin Ceadel. Pacifism in Britain, 1914–1945: The Defining of a Faith. Oxford: Clarendon Press, 1980
  • Martin Ceadel. Semi-Detached Idealists: The British Peace Movement and International Relations, 1854–1945. Oxford: Oxford University Press, 2000.
  • Martin Ceadel. The Origins of War Prevention: The British Peace Movement and International Relations, 1730–1854. Oxford: Oxford University Press, 1996
  • Martin Ceadel. Thinking about Peace and War. Oxford: Oxford University Press, 1987
  • Inis L. Claude, Jr. Swords into Ploughshares: The Problems and Progress of International Organization. 1971
  • Michael W. Doyle. Ways of War and Peace: Realism, Liberalism, and Socialism. W.W. Norton, 1997
  • Sir Harry Hinsley. Power and the Pursuit of Peace. Cambridge: Cambridge University Press, 1962
  • Andrew Hurrell. On Global Order. Oxford: Oxford University Press, 2008
  • Immanuel Kant. Perpetual Peace. 1795
  • Martin Luther King Jr.. Letter from Birmingham Jail
  • Donald Markwell. John Maynard Keynes and International Relations: Economic Paths to War and Peace. Oxford: Oxford University Press, 2006.
  • Donald Markwell. "Instincts to Lead": On Leadership, Peace, and Education. Connor Court, 2013
  • Hans Morgenthau. Politics Among Nations. 1948
  • Laure Paquette. The Path to Peace
  • Steven Pinker. The Better Angels of Our Nature: Why Violence Has Declined. Viking, 2011
  • Sir Alfred Eckhard Zimmern. The League of Nations and the Rule of Law. Macmillan, 1936
  • Kenneth Waltz. Man, the State and War. Princeton: Princeton University Press, 1978
  • Michael Walzer. Just and Unjust War. Basic Books, 1977
  • Jeni Whalan. How Peace Operations Work. Oxford University Press, 2013
  • Martin Wight. Power Politics. 1946 (2nd edition, 1978)
  • "Pennsylvania, A History of the Commonwealth," esp. pg. 109, edited by Randall M. Miller and William Pencak, The Pennsylvania State University Press, 2002
  • Peaceful Societies, Alternatives to Violence and War Arhivirano 12. 4. 2022. na Wayback Machine Short profiles on 25 peaceful societies.
  • Prefaces to Peace: a Symposium [i.e. anthology], Consisting of [works by] Wendell L. Willkie, Herbert Hoover and Hugh Gibson, Henry A. Wallace, [and] Sumner Welles. "Cooperatively published by Simon and Schuster; Doubleday, Doran, and Co.; Reynal & Hitchcock; [and] Columbia University Press", [194-]. xii, 437 p.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Logo Wikicitata
Logo Wikicitata
Wikicitati imaju citate vezane za: Mir
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Mir
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Mir&oldid=3665436"