Skulptura zrele renesanse

Luca della Robbia, Bogorodica i dijete, 1450, Bode muzej, Berlin

Skluptura u renesansi konačno počinje da pridaje više pažnje elegantnosti linija tijela, dodajući tim kipovima određenu dozu senzualnosti, kao što smo primijetili na prvim primjerima Donatellovog Davida. Iako su Donatellova djela ostavila svoj trag u historiji kao pristup brutalnom realizmu, njegovi savremenici nisu bili ljubitelji takvog prikaza, ili su ga poštivali u jednostavnijem pristupu. Kipari ovog perioda, koji se terminološki naziva Quattrocento pripadaju drugom i trećem naraštaju, dakle prelaz iz rane u zrelu renesansu. Kipare koje vrijedi spomenuti iz ovog perioda jesu: Luca della Robia, Mino da Fiesole, Bernardo Rossellino i Desiderio da Settignano. Ono što sve ove kipare povezuje u jednu cjelinu i šta ih čini povezanim jeste način njihovog rada. Naime, prikazi ovog perioda su dosta lirski i određeno idealizirane ljepote. Figure imaju mekše konture i pokrete koji su dosta fluidni i izostaje taj staccato pokreta, oštrih pokreta koji smo susretali u romanici i ranim periodima gotike. Bitna djela koja su rađena u ovom periodu jesu "Cantoria" Luca della Robbia – a samo ovo djelo je bitno jer se po prvi put pojavljuju putti ili djeca sa krilima, nasuprot uobičajenom prikazu anđela. Njegov još jedan rad je "Bogorodica sa djetetom" koja prikazuje vrlo intiman, divan prikaz biblijske scene. Njegova tehnika glazirane gline pridodaje nježnosti i ljepoti skulpture, sa prefinjenim linijama. Bitna za ovaj period je i pojava posmrtnih poprsja, koja je izrađivao Benedetto di Maiano, a izrada nadgrobnih spomenika postaje izrazito popularna u ovo vrijeme.