Idi na sadržaj

Ruska aneksija Krima

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Sergej Aksionov, Vladimir Konstantinov, Vladimir Putin i Aleksej Čali potpisuju pristupanje Krima Ruskoj Federaciji
Karta Krima

Ruska aneksija Krima odigrala se u martu 2014. kada su Autonomna Republika Krim i grad Sevastopolj, oboje međunarodno priznati kao dio teritorija Ukrajine, proglasili nezavisnost i ubrzo potom priključeni Ruskoj Federaciji. Dana 21. marta 2014, Moskva je efektivno upravljala teritorijem Krima kao dijelom federalnih subjekata Rusije – Republika Krim i federalni grad Sevastopolj.[1]

Pozadina

[uredi | uredi izvor]

Aneksija je označila kulminaciju Krimske krize, koja je nastala nakon ukrajinske revolucije, ruske vojne intervencije i referenduma o statusu Krima u martu iste godine. Ruska vojna intervencija je formalno počela 1. marta, nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin od Savjeta Federacije dobio odobrenje da koristi vojne snage na teritoriji Ukrajine u svrhu "stabilizacije situacije". U Ukrajini i na Zapadu se, međutim, vjeruje da je invazija počela nekoliko dana ranije, kada su aerodrome, vladine zgrade[2][3] i druge strateške objekte na Krimu počele zaposjedati maskirane uniformirane osobe bez oznaka, za koje su krimske vlasti tvrdile da je riječ o miliciji "(snage samoobrane)". Slične akcije su se ubrzo proširile i na ukrajinske vojne baze i druge instalacije, koje su došle pod blokadu ruskih trupa i "snaga samoobrane", pri čemu se od ukrajinskih vojnika tražila predaja ili razoružanje. Ključne baze su se predale do 5. marta, pri čemu je veliki dio ljudstva prihvatio ponudu da prijeđe na krimsku odnosno rusku stranu. Separatistička krimska vlada Sergej Aksionova proglasila je nezavisnost Krima, a potom je održan referendum o statusu Krima na kojem je 96,77% krimskog stanovništva glasovalo za priključenje Ruskoj Federaciji. Samostalna uloga Krimljana u čitavoj krizi kao i izlaznost odnosno postotak referenduma dovedeni su u pitanje na Zapadu, gdje se ističe uloga ruske vojske i gdje je priključenje opisano kao "nevjerojatan, brz i uglavnom beskrvan puč".[4]

Posljedice

[uredi | uredi izvor]

Ovaj događaj je izazvao velike kontroverze te su ga osudili razni svjetski čelnici, kao i NATO, opisali kao nezakonitu aneksiju ukrajinskog teritorija, u izravnom kršenju budimpeštanskog memoranduma iz 1994. o suverenosti i teritorijalnom integritetu, od Rusije.[5] Kao reakciju, članovi G8 su odlučili izbaciti Rusije iz te skupine i vratiti se skupini G7, a uvedene su i međunarodne sankcije protiv Rusije 2014. Ukrajinska vlada Arsenija Jacenjuka je potvrdila najmanje sedam ustavnih kršenja tim činom, uključujući izbjegavanje obveze Krima da prvo zatraži zakonsku promjenu od same Ukrajine, prije traženja formalnog prava za provođenje bilo kakvih nadpolitičkih procesa. Ovo predstavlja prvi slučaj u evropskoj historiji nakon drugog svjetskog rata da se granice suverenih država mijenjaju jednostranom akcijom pripajanjem teritorija jedne države.

Rusija se protivi terminu "aneksija",[6] a Vladimir Putin je branio referendum i tvrdio da je u skladu sa međunarodnim pravom.[7] Ukrajina to osporava, te ne priznaje neovisnost krimske republike ili pristupanje nje nekoj drugoj državi, koju smatra nezakonitom.[8] Opća skupština Ujedinjenih naroda je također odbacila referendum, usvojivši neobvezajuću rezoluciju 68/262 kojom potvrđuje "teritorijalni integritet Ukrajine unutar međunarodno priznatih granica".[9][10]

Godinu dana kasnije, prema jednom istraživanju, 93% stanovnika Krima je imalo pozitivan, a 4% negativan stav o ruskom preuzimanju kontrole nad poluostrvom. U ekonomskoj usporedbi, plaće su u godinu dana nominalno porasle za 45%, ali realno zapravo i pale za -8,5%, jer su velike stope inflacije porasle za 53,5 %.[11]

Događaj je izazvao i egzodus krimskih Tatara: UN navodi da je preko 10.000 osoba napustilo Krim u 2014., većinom Tatara,[12] čime je ta ionako krhka nacionalna zajednica još jednom smanjena na tom području. Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a upozorio je u izvještaju iz 2015. da se na Krimu krše ljudska prava slobode govora, slobode okupljanja (Tatarima nije dozvoljeno obilježiti 71. godišnjicu deportacije Tatara), slobode vjeroispovjesti i druga. U 2015., troškovi vode porasli su za 15%, a električne energije za 14,4%, pošto je Krim ovisan o uvozu struje preko kopnene Ukrajine (85%) i vode za navodnjavanje poljoprivrede (80%).[13]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "Putin signs laws on reunification of Republic of Crimea and Sevastopol with Russia". ITAR TASS. 21. 3. 2014. Arhivirano s originala, 1. 12. 2014. Pristupljeno 4. 1. 2017.
  2. ^ "Putin's Man in Crimea Is Ukraine's Worst Nightmare". Time. Before dawn on Feb. 27, at least two dozen heavily armed men stormed the Crimean parliament building and the nearby headquarters of the regional government, bringing with them a cache of assault rifles and rocket propelled grenades. A few hours later, Aksyonov walked into the parliament and, after a brief round of talks with the gunmen, began to gather a quorum of the chamber's lawmakers.
  3. ^ "RPT-INSIGHT-How the separatists delivered Crimea to Moscow". Reuters. 13. 3. 2014. Arhivirano s originala, 26. 6. 2015. Pristupljeno 4. 1. 2017. Only a week after gunmen planted the Russian flag on the local parliament, Aksyonov and his allies held another vote and declared parliament was appealing to Putin to annex Crimea
  4. ^ "BBC News - Russia's Crimea plan detailed, secret and successful". BBC News.
  5. ^ "NATO Secretary-General: Russia's Annexation of Crimea Is Illegal and Illegitimate". Brookings. 19. 3. 2014.
  6. ^ "Лавров назвал оскорбительными заявления Запада об аннексии Крыма". vz.ru (jezik: ruski). 21. 3. 2014.
  7. ^ Crimeans vote over 90 percent to quit Ukraine for Russia Arhivirano 24. 9. 2015. na Wayback Machine Reuters, 16.3. 2014
  8. ^ Oleksandr Turchynov (20. 3. 2014). "Декларація "Про боротьбу за звільнення України" (Declaration "Of the Struggle for the Liberation of Ukraine")" (jezik: ukrajinski). Parliament of Ukraine.
  9. ^ UN General Assembly adopts resolution affirming Ukraine's territorial integrity Arhivirano 4. 3. 2018. na Wayback Machine, China Central Television (28.3. 2014)
  10. ^ "Territorial integrity of Ukraine" (PDF). UN General Assembly. 27. 3. 2014. Arhivirano s originala (PDF), 18. 10. 2015. Pristupljeno 4. 1. 2017.
  11. ^ Ivan Nechepurenko (5. 3. 2015). "One Year After the Annexation, Crimea Still Bracing for a Brighter Future". Moscow Times.
  12. ^ "Some 10,000 people in Ukraine now affected by displacement, UN agency says". UN News Centre. 20. 5. 2014.
  13. ^ "Report on the human rights situation in Ukraine" (PDF). Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a. 16. 8. 2015. str. 40, 41.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Ruska_aneksija_Krima&oldid=3537816"