Okinavljanski kobudō

Okinavljanski kobudō (古武道, također poznat kao Ryūkyū Kobujutsu, Koryu, ili samo kao Kobudō) je japanski pojam koji se može prevesti kao "stari borilački način Okinave ". To se općenito odnosi na klasičnu tradiciju oružja Okinavljanskih borilačkih vještina, od kojih su najpoznatiji rokushakubo (1,82M dug štap, poznat kao "bo"), VRI (bodež u obliku palica), tonfa (rukovhatna palica), Kama (srp), i nunčaku (okovani štapići), ali i tekko (čelična šaka), tinbe-rochin (štit i bodež), i surujin (otežani lanac). Manje uobičajeno Okinavljansko oružje uključuje Tambo (kratki štap) i eku (brodsko veslo tradicionalnog Okinavljanskog dizajna).

Historija

Popularna priča i uvjerenje da su Okinavljanski poljoprivredni alati evoluirali u oružje s obzirom na ograničenja postavljena na seljake koja su značila da nisu mogli nositi oružje. Kao rezultat toga, rečeno je, oni su nezaštićeni i razvijen je borbeni sistem oko svojih tradicionalnih poljoprivrednih alatki. Međutim, znanstvenici modernih borilačkih vještina nisu mogli naći historijske podrške za ovu priču, te dokazi otkriveni od strane različitih borilačkih histoičara ukazuju na Pechin ratnika kasta na Okinavi kao onih koji su se bavili i proučavali borilačke vještine, a ne Heimin, ili prost. Istina je da je Okinavljanima, pod vlašću stranih sila, bilo zabranjeno nošenje oružja ili treniranje s njima u javnosti. Ali borbe bazirane s oružjem koje su tajno prakticirali (i vrste oružja s kojim su trenirali) imali su jake kineske korijene, i primjeri sličnih oružja su pronađeni u Kini, Maleziji i Indoneziji ^[1] i predatiranih Okinavljanskih prilagodbi.

Kobudō tradicije oblikovane su domaćim Okinavljanskim tehnikama koje su se pojavile unutar Aji, ili plemenite klase, i uvoznim metodama iz Kine i jugoistočne Azije. Većina Kobudo tradicija koje su preživjele teška vremena za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata su sačuvane i donešene od Taira Shinken (Ryukyu Kobudo Hozon Shinkokai), Chogi Kishaba (Ryuku Bujustsu Kenkyu Doyukai), i Kenwa Mabuni (Shito-ryu). Praktični sistemi razvijeni su od strane Toshihiro Oshiro i Motokatsu Inoue u vezi s tim majstorima. Ostali pomenuti majstori koji su Kobudo kate imenovali po njima uključuju Chōtoku Kyan, Shigeru Nakamura, Kanga Sakukawa, i Shinko Matayoshi.

Za Kobudō umjetnosti su neki mislili da će biti preteča karatea, i nekoliko stilova te umjetnosti uključuju neki stepen Kobudō obuke kao dio svojih programa. Slično tome, nije neuobičajeno vidjeti povremeni nožni udarac ili druge tehnike praznih ruku u Kobudō katama. Tehnike dviju umjetnosti usko su povezane u nekim stilovima, o čemu svjedoče varijante pojedinih kata praznih ruku i oružjem: na primjer, Kankū-dai i Kankū-VRI, i Gojūshiho i Gojūshiho-no-SAI, iako su to primjeri od Kobudō kata koji su razvijeni iz karate kata i nisu tradicionalni Kobudō oblici. Ostale autentičnije Kobudo Kate pokazaju elemente tehnika praznih ruku kao što je prikazano u starijim oblicima kao što je Soeishi Ne Dai, bo oblik koji je jedan od rijetkih autentičnih Kobudo kata koja koristiti nožni udarac kao pretposljednu tehniku. Kobudo i kobujutsu su stariji i manje su prošli kroz "moderni razvoj" od karatea i još uvijek zadržali puno više izvornih elemenata, čiji se odraz može vidjeti u više modernih karate kata. Vezu između prazne ruke i oružane metode mogu biti izravno povezane u sistemu kao što su formulirani kako bi se očuvala i umjetnosti, kao što su Inoue / Taira 's Ryukyu Kobujutsu Hozon Shinko Kai i Motokatsu Inoue-ov Yuishinkai Karate jutsu. M. Inoue povlači direktnu usporedbu između korištenja pojedinih oružja i različitih elemenata tehnike praznih ruku kao što je Sai zrcaljenje haito/shuto waza, tonfa odražava onaj urkaken i hijiate, i Kama od kurite i kakete, kao primjeri. Rad nogu u obje metode je izmijenjen.

Oružja i kate

Okinavljanski kobudō je u svoj zenit nekih 200-400 godina prije i svih autentičnih kobudō kata treniranih u ovom periodu, samo relativno malo u usporedbi održavao postojanje. Između 18. do početka 20. stoljeća opada studij Ryukyu kobujutsu (kao što je poznat tada) što je značilo da je budućnost ovih borilačkih tradicija u opasnosti. Tokom Taisho razdoblja (1912-1926) neki eksponenti borilačkih vještina kao što su eksponenti Yabiku Moden ostvarili su veliki napredak u osiguravanju budućnosti Ryukyu kobujutsua. Veliku količinu tih oblika koji su još uvijek poznati su zbog nastojanja Taira Shinken koji je putovao oko Ryukyu otoka u ranom dijelu 20. stoljeća, je sastavio 42 postojeće kata, koja pokrivaju 8 vrsta Okinavljanskog oružja. Dok Taira Shinken nije bio u stanju sakupiti sve postojeće Kobudo kate, ali one koje je uspio sačuvati navedene su ovdje. One međutim ne uključuju sve one iz Matayoshi, Uhuchiku i Yamanni potomstva.

Bō

Tradicionalni bō je tačno 1.82 metara dugačak i rukuje se s obje ruke zbog njegove dužine i težine.

Bō je palica duga šest stopa (1,82M), i ponekad sužena na oba kraja. Najvjerovatnije je bila razvijena od poljoprivrednog alata zvanog tenbin: štap postavljen preko ramena s košarama ili vrećama koje vise s oba kraja. Bō je također najvjerovatnije korišten kao držač za grablje ili lopatu. Bō, zajedno s kraćim varijacijama kao što su Jo i Hanbo mogao je također biti razvijen od štapova za hodanje korištenog od strane putnika, a naročito munkova. Bō se smatra 'kraljem' Okinavljanskog oružja, kao i svi ostali iskorištava svoje slabosti u borbi protiv njega, a kada se bori protiv njih koristi svoju snagu protiv njih. Bō je najstariji od svih Okinavljanskih oružja (i najefektivniji jedan od najranijih od svih oružja u obliku osnovnih palica), te se tradicionalno pravi od crvenog ili bijelog hrasta.

Sai

Dva stara saia. Gornji je okinavljanski sai i ispod je manji indonezijski.

Sai je tro-račvasti zubčasti bodež ponekad pogrešno smatran da je varijacija alata koji se koristi za stvaranje brazda u zemlji. To je vrlo nevjerovatno pošto je metala na Okinavi bilo u kratkom dostupu u ovom trenutku i štap bi služio u tu svrhu više zadovoljavajuće za siromašne prostake, ili Heimin. Sai izgleda sličan kratkom maču, ali nema sječiva i na kraju je tradicionalno tup. Oružje je metalno i bodež je u klasi s njegovom dužinom ovisno od podlaktice korisnika. Dva kraća zubca na obje strane glavne ručke se koriste za hvatanje (a ponekad i razbijanje) drugog oružja, kao što su mač ili bo. Oblik poznat kao Nunti Sai, ponekad zvan Manji Sai (zbog svog izgleda nalik swastika Kanji-u) ima dva kraća vrha istaknuta u suprotnim smjerovima, s drugim monouchi umjesto ručke.

Tonfa

Tonfa je navodno nastao kao držač za mlinski kamen a koristio se za brušenje zrna. Tradicionalno je izrađena od crvenog hrasta, a može se držati za kratku okomitu ručku ili dužu glavnu osovinu. Kao i kod svih Okinavljanskih oružja mnogi oblici odražavaju tehnike "praznih ruku". Tonfa je lakše prepoznata po modernom razvoju u obliku policijskog pendreka, ali njegova upotreba se razlikuje.

Nunčaku

Nunčaku su dvodijelna drvena (ili metalna u modernim inkarnacijama) štapića spojena kablom ili lancem. Postoji mnogo kontroverzi oko njhovog nastanka: neki kažu da je izvorno kinesko oružje, drugi kažu da se razvio od vršidbenih mlatilica, dok jedna teorija tvrdi da su razvijene djelimično od konja. Kineski nunčaku imaju tendenciju da se zaobljeni, dok su one Okinavljanske osmorougaone, te su izvorno povezani konjskom kosom. Postoje mnoge varijacije nunčakua, od trodijelnog presjeka (San-setsu-kon), do manjih multi-dio nunčaku. Nunčaku je popularizirao Bruce Lee u mnogim filmovima kako u Holivudu tako i Hong Kongu. Sada se također prave sa užetom između.

Kama

Kama je tradicionalni poljoprivredni srp, i smatra se jednim od najtežih za naučiti s obzirom na osobne opasnosti u bavljenju s takvim oružjem. Tačka u kojoj se oštrica i ručka pridružuju u "oružje" obično je ugao s kojima štap bo može biti zarobljen, iako se to združenje pokazalo kao slaba tačka u dizajnu, i moderni primjeri današnjice imaju tendenciju da imaju kraće ručke s oštricom koja počinje sljediti ručku, a zatim koljeno, iako u manjoj mjeri, i ovaj oblik Kame je poznat kao natagama. Rub tradicionalnog rižnog srpa, poput onoga koji se može kupiti iz japanskih poljoprivrednih radnji, i dalje se nose bez zareza, zato što je to nepotrebno za namjenjenu upotrebu.

Tekko

Tekko ili tecchu je oblik metalnog boksera, i to prvenstveno uzima njegov glavni oblik korištenja od onih tenika praznih ruku, do uvođenja rezajućih pokreta. Tekko su obično napravljeni na širini strane, s nešto između jedan i tri boda koja strše na uglu ispred s izbočenim bodovimaa na vrhu i dnu koljenice. Oni mogu biti izrađeni od bilo kojeg tvrdog materijala, ali se pretežno nalaze od aluminija, željeza, čelika ili drveta.

Maezato (od Taira Shinken)

Tinbe-rochin

Tradicionalni štitovi korišteni u kobudōu

Tinbe-rochin se sastoji od štita i koplja. To je jedan od najmanje poznatih Okinavljanskih oružja. Tinbe (štitovi), mogu biti izrađeni od različitih materijala, ali se obično nalaze od vinove loze ili trske, metala, ili arhetipski iz kornjačevina oklopa (historijsko Ryūkyū ostrvo "primarnim izvorom hrane, ribolovom, uvjetovao je pouzdane zalihe kornjačinih oklopa ). Veličina štita je obično oko 45 cm i 38 cm širok. Rochin (kratko koplje) je odrezano sa dužinom vratila iste udaljenosti kao i podlaktice do lakta, ako se drži u ruci. Koplje onda strši iz osovine i može se naći u mnogim različitim dizajnima i varira od kratkog koplja do mačeva i mačetnih oblika.

Surujin

Surujin se sastoji od ponderiranog lanca ili kožnog kabla i može se naći u dvije vrste: 'tan surujin' (kratki) i 'naga surujin' (dugi). Dužine su oko 150–152 cm i 230–240 cm respektivno. To je oružje koje je moglo lahko biti skriveno prije korištenja, i zbog te činjenice može biti razorno efikasno. U moderno doba, pronađena su sječiva na jednom kraju i utezi na drugom, surujin tehnike su vrlo slične onima u nunčakuu. Kožni kablovi se koriste za praksu ili kumite, dok se lanci preferiraju za demonstraciju, ali uže (najčešće od konoplje) je izvorni materijal koji se koristi.

Nagai Kusari, Mijikai Kusari
Matayoshi Kobudō: Suruchin no Toseki

Eku

Primjer hrastovog eku 72" dugog vesla sa zbliženom slikom oblog djela vrha

Veslo okinavljanskog stila zove se eku (ovo se zapravo odnosi na lokalno drvo koje se najčešće koristi za vesla), eiku, iyeku, ili ieku. Istaknuta obilježja su blaga tačka na vrhu, krivulja na jednoj strani vesla i greben naličju krova na drugoj strani. Jedan od osnovnih poteza za ovo oružje koristi činjenicu da će ribar boreći se na plaži moći baciti pijesak na protivnika. Iako nemaju dužine a time i dosegu, kao štap bō, oštri rubovi mogu nanijeti više prodorne štete kada se rukuje ispravno s njim.

Tsuken Akachu No Eiku De (također poznat kao Chikin Akachu No Eiku De)

Tambo

Tambo, ponekad pisan kao tanbo, je kratki štap (u usporedbi s Bō, ili hambo) napravljen od tvrdog drveta ili bambusa. Njegova dužina se određuje mjerenjem od vrha lakta do ručnog zgloba. Tambo se može koristiti u parovima.

Kuwa

Motika je uobičajena u svim agrarnim društvima, na Okinavi, kuwa je također bila korištena kao oružje od kada postoje seljaci. U poređenju na vrtnu motiku, ručka tendira da bude deblja i obično kraća, kako zbog stasa okinavljana te i činjenice da se mnogo poljoprivrede odvija na brežuljcima, gdje bi duge ručke bila prepreka. Klasični oblik oštrice je jednostavan pravokutnik od čelika s oštro vodećim rubom, ali također može biti odvojen sa zupcima.

Kata Matayoshi No Kuwa Nu De

Hanbo

Hambo je štap srednje dužine ili bambus štap, koristi za udaranje i tehnike zaključavanja u borbi. Dužine je oko 90 cm, ili može biti napravljen uzimajući u obzir duljinu od kuka do gležnja.

Nunti Bo

Nunti bo je sličan koplju, ali obično se sastoji od Bo štapa s manji-oblikovanim saiom montiranom na kraju.

Kata Nunti Sho, Kata Nunti Dai

Sansetsukon

Sansetsukon je sličan nunčakuu, ali ima tri dijela drva (ili metala u modernim inkarnacijama) spojenih kablom ili lancem ^[2]

Također pogledajte

Reference

^ Donn F. Draeger & Rober W. Smith (1969). Comprehensive Asian Fighting Arts. ISBN 978-0-87011-436-6.
^ "Taira Shinken". Arhivirano s originala, 14. 7. 2011. Pristupljeno 11. 12. 2010.

Vanjski linkovi

[1] Donn F. Draeger & Rober W. Smith (1969). Comprehensive Asian Fighting Arts. ISBN 978-0-87011-436-6.

[2] "Taira Shinken". Arhivirano s originala, 14. 7. 2011. Pristupljeno 11. 12. 2010.

[1]

[2]