Nadin kutak 98 - Što nas je ova suša naučila?

Nakon vrućeg i sušnog ljeta koje još uvijek traje i koje me je dosta iscrpilo, veselim se jeseni i zimskom vrtu. Ljeto je na mene i moj vrt odjednom sručilo sve svoje loše strane. Vrućina, suša, neki novi nametnici koji su se po prvi put pojavili u vrtu, obiteljske prilike koje su mi ograničavale da se bavim vrtom kada me je najviše trebao, sve to je ostavilo manji ili veći pečat na svakoj pojedinoj gredici, od perma modela do gole gredice i biljaka u posudama na dvorištu i terasi. 

Što se voćaka tiče, one velike i starije poput ove jabuke na gornjoj slici još nekako izdržavaju, ali mlađe voćke, unatoč povremenom zalijevanju pokazuju ozbiljnu ugroženost i nisam sigurna u povoljan ishod. Breskve vinogradarke, kojih imamo nekoliko su dale dobar urod i pokazale zašto su uvijek bile sastavni dio svakog starinskog vinograda.

Smokve su također otporne na sušu i daju odličan urod. Svatko bi trebao imati barem jedno stablo smokve. Sada bez problema uspijevaju na kontinetu.

Ako je istina da će svaka sljedeća godina biti sve toplija i sušnija, potrebno je tome pristupiti krajnje ozbiljno i nakon ovog ljetnog udarca prestrojiti redove i dobro iskoristiti ovo iskustvo za planiranje strategije u sljedećoj godini. 

Vrt ne završava ljetom, a jesenja i zimska sezona se počinje planirati i pripremati već u travnju. Dok se uobičajena slika povrtnjaka često vrti oko rajčica, paprika, krastavaca, tikvica i obilja tijekom ljeta, veliki dio naše hrane dolazi upravo iz jesenskog i zimskog vrta. Zima u vrtu nije prazna. Ona je prava smočnica svježe hrane i ima jedan fini, usporen i sasvim drugačiji ritam. Hrana ne dolazi sva od jednom, ne mora se juriti sa staklenkama i na brzinu spremati zimnicu prije nego plodovi propadnu.

Poriluk, kelj, raštika, zimske salate, blitva, pastrnjak, mrkva, cikla, kupusnjače i mnoge druge kulture mogu ostati u vrtu i nastaviti nas hraniti onda kada je ljetna sezona već odavno završila.

Ovakve godine nisu lake. Mislim da zapravo ni ne pamtim puno potpuno lakih sezona. Uvijek se pojavi nešto neočekivano. Jedne godine previše kiše, druge premalo, treće neki poremećaji ili novi štetnici. Možemo planirati, pripremati tlo, birati sjeme i sadnice, malčirati, zalijevati, štititi biljke, ali ne možemo unaprijed znati kakva će biti sljedeća godina. Zato uvijek razmišljam o tome kako svoj vrt učiniti spremnijim za različite mogućnosti.

Voda se čuva prije nego što nam zatreba. Kada nastupi suša, svi odjednom počnemo razmišljati o vodi. Koliko je imamo, koliko je trošimo, koje biljke moramo zaliti i koliko dugo možemo tako. Ali, tada je već pomalo kasno za neke stvari. Vodu je puno lakše čuvati u vrtu prije nego što nastupi problem. Tu se odmah vidi koliko je važno tlo koje u sebi može zadržati vlagu, organska tvar, malč i način na koji je gredica napravljena.

Ove godine još sam jednom vidjela koliko različiti dijelovi istog vrta mogu različito reagirati na iste vremenske uvjete. Moj vrt je kombinacija raznih načina uzgoja i mogu uspoređivati što se događa kada isti problem dođe na različita mjesta. Tuđa iskustva su dragocjena, ali najbolje se uči iz onoga što se događa pred našim očima.

U ekstremnim uvjetima jasnije vidimo širu sliku. Zbog toga se nadam da će mnogi vrtlari promijeniti način vrtlarenja i sa prekopanih, golih gredica prijeći barem na malčirane, a to će ih možda dovesti do perma modela kao najbolje opcije.

Dobro tlo mora biti sposobno zadržati vodu, omogućiti korijenju da se razvija, imati dovoljno organske tvari i biti živo. Kada u njega stalno vraćamo organski materijal, ne hranimo samo biljku koja trenutno raste. Gradimo sustav koji će biljci pomoći i onda kada uvjeti više nisu idealni.

Ono što ostane nakon berbe, košnje ili pripreme hrane još uvijek ima veliku vrijednost. Biljni ostaci mogu postati malč, mogu završiti u kompostu, mogu se vratiti u gredicu ili poslužiti na neki drugi način. Opalo lišće, pokošena trava, ostaci biljaka, sijeno i drugi materijali koje imamo pri ruci trebaju postati dio sustava koji dugoročno poboljšava tlo. 

Sezone poput ove pokažu nam koliko je važno čuvanje površine tla. Malč usporava isušivanje i štiti tlo od izravnog zagrijavanja. Istodobno se s vremenom razgrađuje i vraća organsku tvar u tlo. Kada vode nema, razlika postaje vrlo očita. Ne mora uvijek biti riječ o savršenom materijalu. Koristimo ono što imamo. Sijeno, lišće, biljni ostaci, sve je to dragocijeni resurs za svaku gredicu.

Zalijevanje vrta je također veliki izazov. U dugoj suši lako je upasti u zamku stalnog zalijevanja svega pomalo. Ali kada vode nema dovoljno, treba početi razlikovati ono što biljci stvarno treba od onoga što bismo joj željeli pružiti. Zato sam  kod ove suše dala prioritet mladim biljkama tj. tek posađenim sadnicama i biljkama u posudama. Prvima korijenov sustav još nije dovoljno razvijen, a druge imaju ograničen prostor sa dostupnom vlagom. Zatim dolaze biljke čiji mi je urod posebno važan. A neke druge jednostavno moram pustiti da se same snađu i moram priznati da sam se opet  iznenadila koliko otpornih heroja imamo među povrtnim kulturama. Za rajčice već znamo. Također i za začinsko bilje. Patlidžani i paprike mogu bez stalnog zalijevanja, ali kod njih će se to odraziti na urod i plodovi će biti manji i lošijeg okusa. Bamije,  pastrnjak, suncokret, amarant i tikve su mi kroz nekoliko godina pokazali dobru otpornost. Takve podatke vrijedi zapamtiti.

Osim vrsta, važno je i dobro odabrati sorte. Ako neka sorta u savršenim uvjetima daje dobar urod, a u prvoj ozbiljnoj suši potpuno posustane, možda nije najbolji izbor za moj vrt. S druge strane, biljka koja daje nešto manje plodova, ali nastavlja rasti i donositi urod kada uvjeti postanu teški, može na kraju biti puno vrjednija. Zato mi je zanimljiva raznolikost.

Ne želim imati samo jednu sortu neke kulture. Ako uzgajam više različitih sorti, povećavam mogućnost da će barem neke dobro reagirati na ono što nam određena godina donese. To je zapravo neki oblik osiguranja. Ne stavljam sve na jednu kartu.

Ne biram samo stare sorte niti samo moderne hibride. U mom vrtu ima i jednih i drugih. Ono što želim jest promatrati kako se ponašaju u mojim uvjetima. Neka će me sorta ugodno iznenaditi, druga razočarati, treća će biti odlična jedne godine, a prosječna druge. Zbog toga vrijedi bilježiti vlastita iskustva. Nakon nekoliko godina počinjemo stvarati vlastitu malu zbirku znanja o tome što zaista uspijeva kod nas.

Nadalje, pošto unutar jednog vrta mogu postojati potpuno različiti mikroklimatski uvjeti, vrt može biti kombinacija različitih rješenja. Ova ekstremno topla sezona mi je vrlo brzo pokazala vrijednost sjene. Ljetni vrt često promatramo kao prostor u kojem sve treba imati što više sunca. To je za mnoge biljke točno, ali ne za sve i ne u svim uvjetima.

Lisnato povrće, salate i neke začinske biljke mogu imati velike koristi od dijela dana provedenog u sjeni. Sjena smanjuje zagrijavanje tla i isparavanje vode, a može pomoći i biljkama koje na velikoj vrućini prerano odlaze u cvat. Zato je dobro pažljivije gledati gdje je tijekom dana sunce, a gdje nastaje prirodna sjena. Kod planiranja sadnje treba uzeti u obzir i da se vrt stalno mijenja. Ono što je sunčano u proljeće ne mora biti jednako sunčano usred ljeta.

Što više razmišljam o ovom ljetu i suši, to me više opušta pomisao na jesen i zimu. Veliki je pritisak na ljetni dio godine jer većina vrtlara veći dio hrane pokušava proizvesti u najtoplijem dijelu sezone, kada su uvjeti često najteži. 

Zimsko povrće ima jednu veliku prednost: mnoge kulture možemo pustiti da rastu polako i čekaju svoj trenutak. Ne moramo sve ubrati čim sazrije. Neke mogu ostati u vrtu i nastaviti koristiti jesensku vlagu i niže temperature. Zato vrt treba iskoristiti kroz cijelu godinu. Ljetni vrt može biti obilniji, ali zimski vrt nas također obilno hrani, a k tome donosi i jednu lijepu promjenu ritma. Umjesto velikog vala hrane koji moramo odjednom ubrati, imamo puno ravnomjerniju opskrbu.

Vrijeme ne možemo promijeniti, ali možemo ga promatrati i prilagođavati se. 

Također treba gledati svoj vrt, jer ono što je odlično na jednom mjestu ne mora biti najbolje na drugom. Ono što je nekome savršeno rješenje možda u mom vrtu neće funkcionirati i obrnuto. Zato volim isprobavati. Ako imam dvije slične biljke, mogu jednoj dati drugačije uvjete i promatrati što će se dogoditi. Mogu usporediti malčiranu i nemalčiranu površinu (naročito kada su puževi u pitanju). Mogu isprobati dvije različite sorte. 

Nakon nekoliko sezona takvih malih pokusa počinjemo upoznavati vlastiti vrt puno bolje. 

Neću nakon jedne teške godine preokrenuti cijeli vrt naglavačke. Više ću razmišljati o vodi prije nego što je bude premalo, čuvati tlo od isušivanja, pažljivije gledati koje biljke i sorte dobro podnose teške uvjete, kombinirati načine uzgoja, bolje iskoristiti mikroklimate u vrtu, sjenu i prirodne resurse koje već imam. I svakako, pristupiti zimskom vrtu kao jednako važnom dijelu godine.

Ali najviše od svega želim zapamtiti ono što me vrt već toliko puta naučio: ne moram imati savršen plan da bih imala dobar vrt. Treba prihvatiti da nešto nije uspjelo, pomoći tamo gdje mogu i pustiti biljke da me iznenade. Treba graditi vrt koji može podnijeti različitu budućnost.

 

Nakon svake teške sezone ostaje nešto što nije moguće ubrati u košaru niti izmjeriti vagom, a to je iskustvo. Njega, srećom, možemo ponijeti sa sobom u sljedeću sezonu.

HVALA NA ČITANJU!

💖

"Nadin kutak" je sastavni dio besplatnog newslettera 

edukativne platforme Trag Biljke 

koji izlazi svakog četvrtka prije podne 

i dolazi na više od 30 tisuća e-mail adresa.

🍓🍒🌼

Za primanje newslettera 

se možete prijaviti putem ovog linka:

PRIJAVA

🍓🍒🌼

Nadin kutak 97 - Kuća koja se sama čisti

Vrtlari nisu baš poznati po tome da uživaju u kućanskim poslovima. Barem ja ne poznajem takve. I sama spadam u one koji bježe od pegle, krpe i metle kao vrag od tamjana. Sad malo pretjerujem, ali nema veze. Shvatili ste poantu. 

Nije problem u tome što ne želim da mi je kuća čista i uredna, nego mi se uvijek čini da postoji nešto važnije. Dok perem pod, mogla bih još nešto posijati. Dok slažem rublje, mogla bih privezati rajčice. Dok perem prozore, možda je baš sada pravi trenutak za branje graha. A ako već imam par  slobodnih sati, nekako mi je uvijek draže provesti ih među biljkama nego s krpom u ruci.

 Imam na stotine fotografija slikanih dok brinem o vrtu i biljkama, ali ni jednu dok radim kućanske poslove. To dovoljno govori u prilog tome da je vrt moje omiljeno mjesto.

 

Fotografije iz kućne arhive, 2016. g.

2018. g.

2019. g. 

 

2024. g. 

Vrt ima jednu nezgodnu osobinu – nikada zapravo nije gotov. Uvijek nešto raste, cvate, sazrijeva, treba zaliti, povezati, ubrati ili jednostavno pogledati. I zato mi kućanski poslovi ponekad izgledaju kao posao koji mi netko namjerno podvaljuje upravo onda kada je u vrtu najzanimljivije.

Možda zato posebno dobro razumijem onu vrlo jednostavnu želju: kada bi se barem neke stvari mogle napraviti same.

Mnogi vrtlari pokušavaju osmisliti sustave u kojima se dio posla obavlja gotovo sam od sebe. Malč čuva vlagu i smanjuje količinu zalijevanja, mudro birane vrste biljaka pokrivaju tlo i smanjuju rast divljih biljaka, sjeme mnogih kultura se samozasijava i čeka svoju sezonu, kompost nastaje dok mi radimo nešto drugo. Zar nije lijepo da ne moramo baš svaki posao napraviti vlastitim rukama?

I upravo me je to podsjetilo na jednu Amerikanku o kojoj sam svojevremeno čitala na nekom internetskom portalu, a pošto je još uvijek vrijeme za ljetnu razbibrigu, ispričati ću vam tu zanimljivu, a nadam se i poučnu priču.

Dakle, ta žena je odlučila napraviti kuću koja se sama čisti. 

Zvala se Frances Gabe i živjela je u  Oregonu. Čišćenje je nazivala „nezahvalnim, beskrajnim poslom, dosadom koja iscrpljuje živce “. Zato je  krenula to promijeniti.  

Sve je, navodno, počelo sasvim običnim kućnim problemom. Na zidu se našao pekmez od smokava. Umjesto da uzme krpu i počne ribati, Frances je, isfrustrirana, uzela crijevo i isprala zid.

I tu se dogodilo ono što se ponekad dogodi ljudima koji imaju neobičan način razmišljanja. Umjesto da kaže: „Dobro, sad je zid čist“, ona je počela razmišljati što bi bilo kada bi se cijela kuća mogla prati na taj način.

I tako je počela njena dugogodišnja pustolovina sa samočistećom kućom.

Frances nije svoju ideju zadržala na razini maštanja. Više od deset godina postupno je preuređivala svoju kuću u Oregonu, ulažući u nju vlastiti novac i smišljajući kako bi se što veći broj kućanskih poslova mogao obavljati bez nje. Na kraju je 1984. godine dobila patent za ono što je nazvala „Self-cleaning building construction“, odnosno konstrukciju zgrade koja se sama čisti. 

Sada dolazimo do dijela zbog kojeg sam pomislila da je ova žena možda zapravo bila vrtlarica zarobljena u kući.

Njena kuća nije trebala imati samo jednu malu napravu koja bi umjesto nje oprala pod. Cijela je kuća trebala funkcionirati kao jedan veliki sustav za pranje.

Zamislite da ste upravo završili s kuhanjem, pospremanjem i svim onim sitnicama koje se tijekom dana nekako samo od sebe nakupe po kući. Umjesto da uzmete kantu, krpu, metlu i usisavač - pritisnete prekidač i izađete.

Tada iz stropa počinje prskati voda pomiješana s deterdžentom. Kuća se pere. Voda se slijeva niz zidove, pere podove i odlazi prema odvodima. Podovi su bili izvedeni s blagim nagibom kako bi se voda mogla odvoditi, a nakon pranja sustav toplog zraka osušio je prostor. Patent doista opisuje sustav mlaznica i raspršivača u blizini stropa, odvode u podu te dovod zraka za sušenje.

 

Ali, Frances tu nije stala. Ako već peremo kuću, zašto bismo iz nje morali iznositi sve stvari?

Pa je osmislila i način da se posuđe pere u ormariću u kojem je spremljeno, bez potrebe da svaki tanjur i svaku šalicu pojedinačno vadimo van.

 

Odjeća je trebala imati vlastiti prostor za pranje i sušenje, a patent obuhvaća čak i samoočisteću kadu, umivaonik i prozore.

U njenoj zamisli čak ni knjige i papiri nisu bili zaboravljeni. Oni su trebali biti zaštićeni vodootpornim omotima i spremnicima kako bi mogli ostati u prostoriji dok se kuća pere.

I tu sam već počela zamišljati svoju kuću. Mislim da bi meni bio najveći problem objasniti ukućanima da se upravo počinje prati cijela kuća i da svi moraju izaći van.

A onda sam se sjetila vrta.

Tamo mi to već nekako prirodno funkcionira. Nema bjesomučnog čupanja korova, mukotrpnog okopavanja, tretiranja zbog svake točkice i natjeravanja svake nepoznate bube. Ne pada mi na pamet raditi ono što već radi priroda sama. 

 

 

Francesina ideja je zanimljiva. Pokušala je osmisliti sustav u kojem se posao uopće ne mora raditi na uobičajen, teži način. Naravno, sada se nameće ono najvažnije pitanje: je li to doista radilo?

Koliko god cijela priča zvučala kao nešto što bi netko mogao smisliti nakon previše kave i premalo volje za čišćenjem, Francesina kuća nije bila samo ideja na papiru. Ona je u svojoj kući zaista ugradila velik dio zamišljenog sustava i godinama ga usavršavala. Njezin patent iz 1984. godine obuhvaćao je čak 68 različitih uređaja i rješenja povezanih s automatskim čišćenjem. Radila je na kući više od 20 godina, neprestano izmišljajući, skicirajući, testirajući i podešavajući njene brojne uređaje.

Frances Gabe u kuhinji svoje kuće s funkcijom samočišćenja 2002. godine.

Fotografija: Shane Young.(otvara se u novom prozoru)New York Times

Tu cijela priča dobiva drugu dimenziju. Frances nije razmišljala samo o tome kako da sebi uštedi nekoliko sati ribanja tjedno. Njezina je zamisao bila mnogo šira. Željela je napraviti kuću u kojoj će ljudi moći živjeti uz što manje fizičkog rada i nepotrebnog kretanja. Posebno je mislila na starije ljude i osobe s invaliditetom kojima svakodnevno održavanje doma može predstavljati ozbiljan problem. Govorila je o tome da bi čovjek trebao moći pritisnuti nekoliko tipki i prepustiti sustavu ono što mu je fizički teško.

A kada malo bolje razmislim, to mi je zapravo puno ljepša ideja od one prve: „Ne da mi se čistiti.“ 

 

Francesina samoćisteća kuća

Ipak, što god mislili o samoćistećoj kući, Francesin sustav bio je dovoljno ozbiljan da je dobila patent i da je godinama predstavljala svoju ideju drugima. Napravila je čak i detaljan model kuće koji je pokazivala na predavanjima i izložbama, nadajući se da će pronaći nekoga tko će njenu ideju pretvoriti u proizvod dostupan većem broju ljudi.

Frances 2007. g. na ulaznim vratima svoje kuće

Ali, dalje ova priča više nije tako optimistična. Svijet nije potrčao za Francesinom samočistećom kućom.

Nije pronašla kupca koji bi njenu ideju pretvorio u novu generaciju stanovanja. Patent je s vremenom istekao, a održavanje same kuće postalo joj je preskupo i troškovi rada na kući su joj iscrpili ušteđevinu. Do početka 2000-ih neki su dijelovi sustava već bili izvan funkcije, a kuću su dodatno oštetile poplave i potres.

Na kraju priče je Frances prodala svoju kuću i preselila se u ustanovu za starije osobe. Nova vlasnica uklonila je sve uređaje za čišćenje, iako model koji je Frances izradila ( još uvijek postoji i čuva se u Muzeju Hagley u Wilmingtonu, Delaware. 

 

Model kuće France Gabe s funkcijom samočišćenja sada se nalazi u zbirkama muzeja Hagley

Ali, meni se zbog toga njena priča ne čini promašenom.

Možda nije svaka dobra ideja ona koja odmah postane proizvod koji ćemo kupiti u trgovini. Ponekad je vrijednost neke ideje u tome što nas natjera da se zapitamo zašto nešto uopće radimo na način na koji to radimo.

Frances Gabe se pitala zašto bi čovjek trebao potrošiti toliko vremena na čišćenje kuće. Mi vrtlari se možemo pitati zašto bismo pola dana proveli radeći protiv prirode kada možemo osmisliti vrt tako da nam priroda dio posla napravi sama. Tu vidim poveznicu s Francesinim "ludim" projektom, jer vrijedi razmišljati o tome kako neke poslove možemo prestati raditi na način na koji smo ih uvijek radili.Tko je bila Frances Gabe? Pravo ime joj je Frances Grace Arnholtz Bateson. 

Bila je samouka izumiteljica, a također se bavila umjetnošću. Nije pohađala fakultet. Kao djevojka je puno vremena provodila uz oca Fredericka, koji je bio građevinski izvođač i arhitekt, i tako je praktično stekla znanje o gradnji. Kasnije su ona i suprug vodili tvrtku za popravke i održavanje zgrada, a Frances je s vremenom preuzela vodeću ulogu u tom poslu. Upravo joj je to praktično građevinsko iskustvo omogućilo da svoju ideju ne ostavi samo na papiru, nego da sama preuredi i izgradi prototip samočisteće kuće.

Umrla je 2016. u dobi od 101 godine, u Oregonu.

Zanimljivo je da njezina smrt tada gotovo uopće nije bila medijski zabilježena - tek je kratka lokalna osmrtnica objavila vijest. Šira javnost ponovno je za nju saznala tek nakon što je The New York Times objavio opširnu osmrtnicu u srpnju 2017.

 

Sada mi se nameće jedno pitanje: kad bi mi netko ponudio da u moju kuću ugradi Francesin sustav, bih li ga prihvatila?

Mislim da bih prvo pitala koliko sve to košta. A onda bih vrlo brzo izračunala koliko bih za taj novac mogla kupiti sjemenja.

 

I tu smo opet na početku.

 

HVALA NA ČITANJU!

💖

"Nadin kutak" je sastavni dio besplatnog newslettera 

edukativne platforme Trag Biljke 

koji izlazi svakog četvrtka prije podne 

i dolazi na više od 30 tisuća e-mail adresa.

🍓🍒🌼

Za primanje newslettera 

se možete prijaviti putem ovog linka:

PRIJAVA

🍓🍒🌼

Nadin kutak 96 - Litchi (liči), bodljikava rajčica (Solanum sisymbriifolium)

Ova zanimljiva biljka latinskog naziva Solanum sisymbriifolium mi je na prvu izgledala kao da je cijeli život provela odlučujući hoće li biti pitomo voće ili bodljikavi divljak, pa je na kraju odlučila biti oboje. 

sadnice ličija

Sjeme sam dobila od Biljane Banović, pa sam i prve informacije o toj biljci potražila na njenom facebook profilu (ovdje👉Bilja o ličiju )

 

Ona o svakoj biljci piše s osobitom ljubavlju, pa nije čudo da sam nakon čitanja poželjela što prije vidjeti ga u svom vrtu.

Biljka potječe iz Južne Amerike, a danas  se danas uzgaja i raste kao divlja u različitim dijelovima svijeta. 

I odmah da riješimo jednu stvar – liči rajčica zapravo nije rajčica. Pripada istom rodu, Solanum, ali je mnogo bliža patlidžanu nego našoj običnoj rajčici. Ime je dobila po plodu koji pomalo podsjeća na malu rajčicu, dok okus podsjeća na trešnju i voćku liči. 

 

Dodatak: I još jedna mala zamka krije se u samom imenu. Liči rajčica često se zamijenjuje s ličijem (slika ispod), egzotičnim azijskim voćem koje raste na velikom zimzelenom stablu. Ali osim dijela imena, ove dvije biljke nemaju nikakve botaničke veze. Liči je Litchi chinensis iz porodice sapindovki, dok je naš bodljikavi ljepotan Solanum sisymbriifolium, pripadnik porodice pomoćnica, u kojoj su mu rođaci rajčica, patlidžan, paprika i krumpir. Dakle, liči rajčica nije ni liči ni prava rajčica – samo je dobila ime koje nas je odlučilo malo zbuniti.

 

Litchi chinensis

Liči je bodljikav. I to ne onako malo, tek da se može reći da ima karakter. Naoružan je do zuba. Bodlje se nalaze na stabljikama, granama, listovima, pa čak i na zelenoj ovojnici koja štiti plod. Zato ga nazivaju i kaktus rajčica. 

Srećom, sam zreli plod nema bodlje. On se nalazi unutar bodljikave čaške koja se otvara kako plod sazrijeva, a kada dostigne fiziološku zrelost, iz nje proviri sjajna crvena boba i lako se odvaja od čaške. Izgleda kao da je biljka cijelo vrijeme skrivala nešto sasvim nježno i slatko iza prilično ozbiljne zaštite.

Upravo ta bodljikavost daje ličiju još jednu zanimljivu mogućnost. U nekim krajevima koristi se kao prirodna zaštitna ograda jer oštre bodlje nisu baš nešto kroz što bi životinje i ljudi rado prolazili. 

Može narasti u velik veliki grm, gotovo dva metra visok, pa ga je potrebno vezati. Ne skidaju se zaperci kao kod rajčice, pa se biljka lijepo razgrana i daje mnoštvo plodova. Nije samooprašiv i potrebno je posaditi u grupi barem 4 do 6 biljaka.

liči u mom vrtu, na gredici s kukuruzom

Sazrijevanje kreće u kolovozu, a plodove je moguće brati sve do prosinca jer liči je prilično otporan na hladnoću i može podnijeti lagani mraz, pa tako produžuje sezonu berbe upravo onda kada većina ljetnog povrća polako završava svoju priču. Posebno se ove sezone pokazao odličan u toleranciji na visoke temperature i sušu. Nije odbacivao cvjetove kao rajčice niti je uvrtao lišće uslijed suše. Biljka koja je razvila sposobnost podnošenja hidrotermalnog stresa možda je upravo tip biljke o kojem ćemo u budućnosti sve više razmišljati.

Plodovi ličija su posebna priča. Zreli su crveni, veličine otprilike male trešnje, a meso je žućkasto i sočno. Vrlo su ukusni i najviše ih uspoređujemo s trešnjama.

Mogu se jesti svježi, a koriste se i za kuhanje, marmelade i razne druge pripravke. Kada su zreli, plodovi se lako odvajaju od biljke – i to je jedan od znakova da su spremni za jelo.

Liči je zanimljiv i zbog svoje uloge u vrtu.

Biljka se koristi kao mamac za cistolike nematode koje napadaju krumpir, odnosno može poslužiti kao tzv. trap crop – biljka koja privlači štetnika i na taj način može pomoći u smanjenju njegove populacije u tlu. 

izvor: horticulturejournal.usamv.ro

U jednom znanstvenom radu iz 2024. g. navodi se da je liči "potencijalna ekološka alternativa u zaštiti od zemljišnih patogena". Istraživači navode da se ova vrsta može koristiti kao podloga za cijepljenje obične rajčice i da je moguća međuvrsna hibridizacija s nekim drugim vrstama roda Solanum, uključujući patlidžan.

izvor: horticulturejournal.usamv.ro

Dakle, nije samo „čudna biljka s jestivim bobicama“, već i zanimljiv genetski resurs. Također je otporan na plamenjaču i pepelnicu, a nisam primijetila da ga i bilo šta drugo ometa u rastu.

Cvijet mu može biti, bijel, kremast ili blijedoplav. Prema nekim izvorima navodno boja ovisi o temperaturi zraka, ali ja to nisam primijetila jer svake sezone imam biljke koje rastu jedna uz drugu, a boje cvijeta su im različite.

 

Odličan je kao pomoć kada u vrtu imate stjenice i krumpirove zlatice. One jako vole liči, a ne mogu mu nanijeti veću štetu. Pošto će se radije zadržavati na ličiju nego na krumpiru, potrebno je samo da ih redovito s njega skupljate i tako im smanjujete broj. Samo je važno da liči ne raste uz krumpir i patliđan, nego malo dalje od njih, kako bi privukao zlatice na sebe, a ne na njih.

stjenica "smrdljivi martin"
na nezrelom plodu ličija

Ličiju trebaju uvjeti slični kao i rajčici. Raste snažno i razgranato, pa mu je potpora dobrodošla. Moram priznati da kod mene potpora nikad nije bila potrebna jer su biljke svake sezone vrlo čvrstih grana, ali nikada nisu bile više od 160 cm, mada svi izvori navode da mogu potegnuti i do 2 metra. 

Sorte ličija se međusobno razlikuju po veličini i obliku plodova. 

izvor: internet

 

Sjeme se još uvijek ne može nabaviti kod nas u poljoapotekama i vrtnim centrima već na inozemnim stranicama koje oglašavaju prodaju sjemenja. Evo par primjera kako izgledaju paketići sa sjemenjem od različitih ponuđača:

 

 

I još jedna slika od jutros iz mog vrta, jer cvijet ličija je jako fotogeničan.

Na samom dnu imate ikonice i klikom na njih možete ovaj članak podijeliti na facebooku, instagramu, twiteru ili poslati nekome putem e-maila. 

HVALA NA ČITANJU!

💖

"Nadin kutak" je sastavni dio besplatnog newslettera 

edukativne platforme Trag Biljke 

koji izlazi svakog četvrtka prije podne 

i dolazi na više od 30 tisuća e-mail adresa.

🍓🍒🌼

Za primanje newslettera 

se možete prijaviti putem ovog linka:

PRIJAVA

🍓🍒🌼