Afgansko-sovjetski rat

Afgansko-sovjetski rat
Segment sukoba u Afganistanu i Hladnog rata
Datum 24. 12. 1979. – 15. 2. 1989. Lokacija Afganistan Ishod pobjeda mudžahedina Ženevski sporazum povlačenje sovjetskih vojnika nastavak građanskog rata
Sukobljene strane
Sovjetski Savez DR Afganistan	Sunitski mudžahedini potpora Pakistan SAD KSA UK Kina Zapadna Njemačka Katar Šijitski mudžahedini potpora Iran
Komandanti i vođe
Leonid Brežnjev Sergej Sokolov Jurij Andropov Konstantin Černjenko Valentin Varenjikov Boris Gromov Mihail Gorbačov Babrak Karmal Muhamed Nadžibulah Abdul Rašid Dostum	Abdul Hak Džalaludin Hakani Ahmad-šah Masud Gulbudin Hekmatijar Abdulah Jusuf Azam Ismail Kan Muhamed Nabi Abdul Rahim Wardak
Snage
80.000–115.000 vojnika 30.000 vojnika 50.000 pripadnika milicije–329.000 vojnika	130.000–150.000 200.000 (1987)
Žrtve i gubici
14.453—26.000 poginulih 53.753 ranjenih, 417 nestalih, 415.932 oboljelih 26.000—58.951 poginulih	1.000.000 poginulih Mudžahedini 90.000 poginulih

Afgansko-sovjetski rat (ruski: Афганская война, paštunski: په افغانستان باندې د شوروي اتحاد یرغل), ponekad nazvan i Sovjetska invazija Afganistana, je naziv za sovjetsko učešće u građanskom ratu koji se vodio u Afganistanu od 1978. do 1989. (građanski rat je trajao i nakon sovjetskog povlačenja) između komunističke vlade i islamističkih pobunjenika. Nakon Saur revolucije, vlast u Afganistanu su preuzele dvije suparničke komunističke partije—Khalq i Parcham—ali su bile izrazito nepopularne jer se tradicionalno stanovništvo opiralo ideologiji ateizma i društvenih reformi. U strahu da ta komunistička vlast ne propadne, SSSR je intervenirao 1979. na strani partije Parcham po naredbi Leonida Brežnjeva, koja se zalagala za jače veze sa Sovjetima. Moskva je planirala ostati najviše dvije do tri godine u zemlji, ali se zadržala gotovo cijelo desetljeće. Udružene vojne snage sovjetskih i afganistansko-komunističkih snaga su potom vodile teške borbe sa antikomunističkom oporbom u zemlji, a sustavno bombardiranje sela i razni masakri doveli su do katastrofalnih ljudskih žrtava. Usprkos četiri rezolucije Opće skupštine UN-a u kojoj se poziva na povlačenje stranih vojnika, Crvena armija je ostala u Afganistanu. Sovjetsku intervenciju razne su države gledale sa neodobravanjem, jer nisu htjele da SSSR nastavi dalje do Pakistana i izađe na Arapsko more, a i smatrali su da je intervencija izravno kršenje načela detente. Antisovjetske snage u Afganistanu, okupljene uglavnom u mudžahedine, naoružavale su i podupirale SAD, Saudijska Arabija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Pakistan, Iran pa i NR Kina. SAD je htio vojno i ekonomski iscrpiti SSSR, te od Afganistana stvoriti "sovjetski Vijetnam".

Mudžahedini, iako neskladni zbog različitih etničkih i plemenskih profila, su se ipak pokazali iznimno žilavim borcima na terenu, a među njihovim vođama su se isticali Abdul Hak, Džalaludin Hakani i, osobito, Ahmad-šah Masud, koji je pokazao iznimne sposobnosti gerilskog ratovanja prilikom obrane doline Pandžšir od daleko bolje naoružane i nadmoćnije Crvene armije. Oduživanjem rata, SSSR je trpio sve više ekonomski, pošto je ulagao na desetke milijarde $ kako bi očuvao komunističku vlast u Afganistanu, bez uspjeha. Tri sovjetska poglavara su umrla tijekom rata koji se odužio, sve do dolaska četvrtog novog vođe u sovjetskom rukovodstvu, Mihaila Gorbačova, koji je započeo mijenjati stav oko nastavka vojne intervencije. Nakon raznih pregovora, 1988. postignut je Ženevski sporazum, nakon čega je SSSR započeo povlačenje svojih vojnih snaga, koje je završilo u februaru 1989. Sovjetske snage imale su između 14.453 i 26.000 poginulih. Rat je sveukupno doveo do oko 7.000.000 izbjeglica ili raseljenih i oko 1.000.000 poginulih, što ga čini jednim od najkrvavijih ratova u zapisanoj ljudskoj historiji. Razne nevladine organizacije su okrutnosti rata opisali kao ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, ali usprkos tome nitko iz afganistanskog ili sovjetskog rukovodstva nije osuđen ili optužen pred nekim mjesnim sudom ili međunarodnim tribunalom. Afgansko-sovjetski rat predstavljao je prvi vojni neuspjeh Sovjetskog Saveza od drugog svjetskog rata, Moskvin najduži strani rat stoljeća, posljednji rat u kojem je sudjelovao SSSR, potpuni krah i suicidalnost Brežnjevljeve doktrine, dok neki smatraju da je i značajno doprinjeo raspadu SSSR-a dvije godine kasnije, a samim time i padu komunizma u istočnoj Europi, što ga čini historijskom prekretnicom. Predstavljao je posljednu veću oružanu eskalaciju hladnog rata, ali je jedno desetljeće nakon svog završetka bitno je doprinio izbijanju Rata protiv terorizma, što je donekle umanjilo njegove zasluge.

Uvod

Karta Afganistana. Sjeverno od njega je SSSR

Tijekom 1950-ih, SSSR je postao glavni izvor međunarodne pomoći Afganistanu. Između 1954. i 1978., Afganistan je postao svojevrsna "Finska trećeg svijeta", utoliko da je njegova vanjska politika počela prosovjetski naginjati, iako mu je domaća politika ostala slobodna od sovjetskog utjecaja. Nepoznato je da li je SSSR povećao pažnju na Afganistan zbog širenja utjecaja ili samo kako bi uspostavio protutežu američkom utjecaju na Bliskom istoku i jugu Azije. Sve do kraja 1970-ih SSSR i Afganistan su, usprkos velikih ideoloških razlika, imali korektne dobrosusjedske odnose. No to se počelo mijenjati kada je u Afganistanu 1973. godine zbačena monarhija i uvedena republika, da bi taj režim 1978. godine svrgla marksistička Narodna demokratska partija Afganistana (NDPA).

1979., Afganistan je imao oko 15,5 milijuna stanovnika, od čega 913.000 u Kabulu. 99% stanovništva štovalo je islam. Službeni popis stanovništva iz 1979. navodio je brojku od 13.051.358 žitelja, od čega su 38% bili Paštuni, 25% Tadžici, 19% Hazara, 8% Uzbeci i drugi. Aprila 1978., afganistanski komunisti su preuzeli vlast u tzv. Saur revoluciji. Iako SSSR nije organizirao revoluciju, ipak ju je podupirao. Kako bi kontrirao prokomunističkim naporima, Zbigniew Brzezinski je u intervjuu 1998. naveo da je američki predsjednik Jimmy Carter već 3.7. 1979. potpisao direktivu o tajnoj pomoći protivnicima prosovjetskog komunističkog režima u Kabulu. Međutim, revolucija je od početka bila na krhkom ledu: komunisti su se sastojali od svoje suparničke stranke—Khalq i Parcham—a svaka je bila izrazito nepopularna, pogotovo izvan Kabula. Nametnuta ideologija je bila toliko strana tradicionalnom stanovništvu blisko povezanom islamu, da se središnja vlada našla izolirana. Tako su se počeli javljati pokreti otpora. Od 27.4. 1978. do 14.9. 1979., afganistansku vladu je vodio Nur Muhammad Taraki, a potom Hafizullah Amin, iz Khalqa. Uspostavljena je i tajna policija, AGSA, koja je kasnije preimenovana u KHAD.

Među reformama nove vlada bila je i odluka br. 8., koja ograničava obiteljsko vlasništvo na šest hektara dobre zemlje, a koja je bila katastrofalno primljena među stanovništvom, jer su, prema izvještaju UN-a, "u namjeri da razbiju veze između zemljoposjednika i siromašnih seljaka te reforme ustvari uskratile potonjima njihove tradicionalne izvore žitarica, materijala i vode koje režim nije u stanju zamijeniti". Seljake je puno više zanimao izvor vode, a ne zemlje, koja bi ostala beskorisna bez navodnjavanja.

Predsjednik Taraki je pozvao SSSR u pomoć kako bi proveo revoluciju. Sa SSSR-om je 5.12. 1978. potpisao ugovor o dobrim odnosima. Dodatni problem za komuniste bila je i duboka podjela njihove stranke na dvije frakcije - Parcham, koja se zalagala za čvrste veze sa SSSR-om te Khalq, koja su nastojali voditi nezavisnu vanjsku politiku, po uzoru na Titovu Jugoslaviju. Frakcijske nesuglasice su s vremenom dovele do manjih oružanih sukoba i serije atentata u kojima je Parcham frakcija izvukla kraći kraj te njen vođa Babrak Karmal bio prisiljen na progonstvo. Taraki i Amin su potom vršili čistke od članova Parchama.

Društvene reforme izazivale su i dalje značajan otpor među velikim brojem plemena i etničkih skupina jer su bile protivne tradicionalnim vrijednostima Afganistana. Već u augustu 1978., odigrale su se vojne operacije u provincijama Nuristan, Kunar, Paktija, Parvan i Oruzgan, pri čemu je došlo i do prvog egzodusa od oko 50.000 osoba. Marta 1979., nekoliko hiljada seljaka je prosvjedovalo protiv reformi u Heratu, zbog čega je vlada i tu upotrijebila silu. Najmanje 1.000 osoba je uhićeno u aprilu 1979. nakon pobune u Heratu, a povremeno su vladine snage uhapsile i žene i djecu političkih zarobljenika. Nisu bili hapšeni samo religijski fundamentalisti, već i studenti, poslovni ljudi, diplomati, akademici i drugi. Sajed Abdulah Kazim, bivši dekan ekonomskog fakulteta, je svjedočio pred članovima komisije UN-a o načinu na kojeg su ga mučili afganistanski komunisti u zatvoru Poli Čarki 1979. U tom zatvoru, masovno su strijeljani i politički zarobljenici, a autobusi bi dolazili i odvozili tijela, od kojih su neka još davala znakove života. Korištena su i razna druga sredstva za mučenje, od deprivacija sna do izravnog fizičkog nasilja. Amnesty International je sastavila popis od 4.854 ubijenih zarobljenika prije 27.12. 1979.

Taraki se u Havani sastao sa sovjetskim vođom Leonidom Brežnjevom te ga pozvao da pomogne ukloniti Amina jer je isti navodno "neovisan i preambiciozan vođa". Sovjetski politbiro isprva je oklijevao intervenirati u Afganistanu. U jednoj raspravi tijekom pobune u Heratu, Andrej Kiriljenko je čak izjavio da afganistanska vlada može računati na financijsku i savjetovnu sovjetsku pomoć, ali da "tenkovi i oklopna vozila ne mogu spasiti NDPA". 16.9. 1979., izvršen je atentat na Tarakija, kojeg je zamijenio Amin. U očajnom pokušaju da ostane na moći i pridobije širu međunarodnu potporu, Amin je zatražio američke službenike za pomoć. Američki političari nikada nisu ozbiljno razmišljali uspostaviti savezništvo sa afganistanskim komunistima, no sovjetski političari to nisu znali, te su odjednom postali nervozni da bi Amin zbog kontakata sa američkim službenicima mogao "izvesti Sadata", odnosno prijeći iz prosovjetskog u proamerički tabor. Amin je osudio brutalnost Tarakija te izjavio da će objaviti popis 15.000 osoba koje je ovaj smaknuo od aprila 1978. Vlada je u decembru 1979. dala amnestiju velikom broju političkih zarobljenika, ali to nije pomoglo u smirivanju situacije.

Prva faza rata: 1979.–1984.

Invazija i eskalacija sukoba

Sovjetska vlada je to odbila prihvatiti te odlučila stranku Parcham vratiti na vlast direktnom vojnom intervencijom. 24.12. 1979. sovjetska oklopna vozila su prešla granične prolaze. 27.12. godine 700 elitnih sovjetskih specijalaca tzv. Alfa grupe se infiltiriralo u Kabul u kampanji kodnog naziva "Operacija Oluja-333", zauzelo predsjedničku palaču i likvidiralo predsjednika Hafizullaha Amina, nakon čega je Moskva dovela prosovjetskog Babraka Karmala sve iz Čehoslovačke kako bi formalno preuzeo vlast u zemlji. Karmal i SSSR su prozvali Amina "agentom CIA-e" i naveli da je 17.000 osoba nestalo tijekom njegove vladavine, a ne tijekom Tarakija. Nova prosovjetska vlada je obećala "poštivati ljudska prava".

Sovjetski tenk u poziciji za pucanje

Sovjetsko oklopno vozilo na ulicama Kabula

Sovjetska 40. armija je ušla u Afganistan na temelju potpisanog ugovora iz 1978. Bila je pod zapovjedništvom Sergeja Sokolova. Prilikom prvog tjedna invazije, u Afganistan je ušlo 1.800 sovjetskih tenkova, 80.000 vojnika i 2.000 oklopna vozila. U drugom tjednu, zabilježeno je 4.000 letova sovjetskih borbenih zrakoplova u Kabul. Krhka komunistička vlada navela je sovjetskog vođu da se sjeti vlastite Brežnjevljeve doktrine, prema kojoj je SSSR "čuvar komunističkih režima po svijetu" te da će intervenirati ako osjeti da bi neka država mogla napustiti taj sustav. Međutim, iako je Moskva očekivala da će, poput i prethodne sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj 1968. sve proći razmjerno brzo i neproblematično, Afganistan se pokazao kao čista suprotnost kada su naišli na žilav otpor. Intervencija je samo pogoršala stanje ljudskih prava u zemlji: proširila je opseg nasilja uključivanjem pravih vojnih snaga na terenu te dovela do selektivne opresije samo onih skupina koje su se protivile reformama, pod izgovorom da "su protiv interesa ljudi, nacionalnih interesa, domaćih interesa, stranih interesa, itd". Sovjetske snage krenule su zajedno sa snagama Karmala u eliminaciju protivnika reformi. Ovo je dovelo do bizarne situacije u kojoj vlada strane države (SSSR) pomaže vladi u Afganistanu, a nije protiv nje, u borbi protiv oporbe koja, pak, tvrdi da predstavlja većinu stanovništva, ali koja ipak ne tvori vladu.

Januara 1980., sovjetski ambasador u Washingtonu, Anatolij Dobrinjin, upozorio je Brežnjeva da bi Afganistan mogao dovesti do "potpunog poremećaja" u odnosima SAD-a i SSSR-a. Brežnjev mu je odgovorio: "Ne brini se, Anatolij, mi ćemo ovaj rat završiti za tri do četiri tjedna."

Ruski vojnici su se uključili u jednu od najdužih opsada u modernoj historiji, opsadu Kosta, koja je trajala osam godina. Upravo kada su sovjetski vojnici ušli u državu, pobunjenici su preuzeli kontrolu nad jedinom kopnenom vezom planinskog grada Kosta sa vanjskim svijetom, vijugavom, planinskom cestom prema Gardezu, udaljenog 100 km. Iako je DRA sporadično preuzimala kontrolu nad cestom, nije bila u stanju trajno otjerati gerilske ratnike koji su se skrivali u hladnim brovitim položajima te regije na istoku države.

Maja i aprila 1980. održani su prosvjedi studenata protiv vlade Demokratske Republike Afganistan (DRA), ali su ugušeni od milicije koja je pucala po nenaoružanim djevojkama. Do 1985., zabilježeno je 50.000 političkih zarobljenika između Kabula i provincijskih zatvora: 70% su bili muškarci, 15% žene a 15% maloljetnici. Komunističke vlasti su nastavile sa mučenjem i silovanjem zarobljenika. U pojedinim zatvorima, 500 zarobljenika je strpano u ćeliju sa samo jednim zahodom. Sveučilišta i drugi dijelovi afganistanske kulture su sustavno podvrgnuti "sovjetizaciji". Sve informacije su uključene u izravnu kontrolu partije NDPA, koja je pak bila pod bliskim nadzorom sovjetskih savjetnika. Kriticizam vlade je postao zabranjen, privatne razgovore su nadzirali špijuni a masovna okupljanja su jedino dopuštena uz odobrenje partije. U škole i sveučilišta su uključene marksističke studije i ruski jezik, dok su profesori, koji se nisu htjeli podvrgnuti novoj ideologiji, uhićeni. Kad god bi afganistanska delegacija nekamo otišla, dobila bi napisane govore od sovjetskih vlasti. Kada bi studenti u učionicama govorili o religiji, nadređeni bi o njima poslali izvještaj KHAD-u. Tisuće djece, neki samo u starosti između tri i devet godina, od kojih su neki odvedeni iz sirotišta, je poslano u SSSR na dugoročno obrazovanje, u nekim slučajevima i do deset godina. Pojedina djeca su tamo iskorištena za dječji rad, dok su druga, u starosti između 10 i 14 godina, trenirana da budu špijuni koji će otići u pobunjeničke regije i skupljati informacije ili vršiti atentate na zapovjednike. Mobilizacija je spuštena na 15 godina, te je produžena na trajanje od četiri godine.

Septembra 1981., studenti su organizirali nove prosvjede u Pul-i Bag-i Umumi u Kabulu, gdje su ih zaustavili sovjetski i DRA tenkovi. Bivši službenik opisao je taj incident:

Iz tenkova se čuo razglas, ‘Zaustavite demonstracije, nemojte nastaviti dalje, vratite su u svoje učionice, inače ćemo pucati.’ Bio je održan i mali govor, tipa ‘Vi ste vlasništvo zemlje, a vi mlade djevojke ne znate da je ovo ruka imperijalizma, a imperijalizam nikada nije sretan kada vi imate sretan život, a ne biste smjeli da vas prevari imperijalizam i da ga slušate, a Rusi su tu da nam pomognu, Rusi su tu da podupru revoluciju’, i slične stvari. Djevojke su nastavile vikati: ‘Mi znamo vas Ruse! Mi vas znamo, Lenjinovi sinovi! Znamo da ste ubojice, i ne želimo se vratiti! Radije bi da nas ubijete nego da se vratimo u učionice! Želimo vas Ruse van iz Afganistana.’ To su klicali. Onda su sa ruskih tenkovi zapucali. Šestero djevojaka je ubijeno. Tih šest tijela, vidio sam da se nisu mogli micati. Njihove noge i ruke su se prestale gibati, i stavili su ih potom u ruski džip.

"Zašto smo još uvijek u Afganistanu? Zato jer još uvijek tražimo ljude koji su nas pozvali!"

popularna šala u Moskvi, 1982.

Augusta 1982., komunističke snage su izvršile masakr 100 nenaoružanih civila u Kašam Kali, u provinciji Logar. Septembra iste godine, 105 osoba je ubijeno u selu Padkvab-e-Šama, južno od Kabula. U oba slučaja, navodno nije bilo otpora tih ljudi prema vlastima, te stoga nisu izgubili živote u oružanom sukobu.

Borbeni zrakoplovi MIG-25, helikopteri MI-24 i minobacač Grad MB-13 su postali gotovo rutinska oprema u neprestanom bombardiranju države. Područja oko Kabula, među njima i Pagman, su potpuno razorena do temelja. Dolina Pandžšir je redovno bombardirana od 1980., izuzev primirja 1983., a u proljeće 1984. je čak pretpjela i tepih bombardiranje. Ljudi su raketirani čak i kada su samo išli na polje po žetvu. Oktobra 1982. odigrala se katastrofa u tunelu Salang kada se kamion pun goriva zaletio u sovjetsko oklopno vozilo, što je izazvalo eksploziju i dim u tunelu u kojoj je poginulo između 300 do 400 Sovjeta i 500 do 800 Afganistanaca. Nejasno je što je uzrokovalo ovaj događaj: sovjetski mediji su tvrdili da je bila obična nesreća, dok su afganistanski pobunjenici tvrdili da se radilo o uspješnom činu sabotaže.

10. 11. 1982., umro je Brežnjev, ne dočekavši kraj rata, te je novi Glavni sekretar Centralnog komiteta SSSR-a postao Jurij Andropov. Sovjetski veleposlanik u Kabulu Fikrjat Tabeev govorio je u ljeto 1983. da će Andropov uvidjeti "svu besmislenost našeg vojnog prisustva u Afganistanu. Uskoro će se sve promijeniti". Međutim, usprkos promjenama na vrhu SSSR-a, rat se nastavio i dalje.

1983., Opća skupština Ujedinjenih naroda je u rezoluciji 37/37 po četvrti put pozvala SSSR da povuče svoje snage iz Afganistana:

Potvrđuje nadalje nepovredivo pravo svih naroda da sami određuju svoj vlastiti oblik vlade i biraju svoj vlastiti ekonomski, politički i društveni sustav, slobodno od vanjskih intervencija, subverzija ili bilo kakvih prisila, duboko zabrinuta zbog nastavka strane oružane intervencije u Afganistanu, u suprotnosti sa gore navedenim principima, i ozbiljne implikacije za međunarodni mir i sigurnost... Poziva na žurno povlačenje stranih vojnika iz Afganistana.

– OS UN-a, 1983.

30.6. 1983. su prema očevicima sovjetski vojnici ubili 23 nenaoružana civila u selu Rauzdi, u Gazniju, izvan konteksta oružanog sukoba. Augusta 1983. započela je opsada Urguna. Jedan od vođa otpora, Muhamed Eshaq, je opisao kako su svi stanovnici pobjegli iz sela Mata, a onda su stigli ruski vojnici i zavezali dinamit na leđa dvojici staraca, braće koji u dobi od 90 i 95 godina nisu mogli pobjeći, te ih ubili u eksploziji. Helsinki Watch (HW) je u izvještaju iz 1984. zapisao da se "svako zamislivo kršenje ljudskih prava upravo odigrava u Afganistanu, i to u ogromnom rasponu." Jedan afganistanski doktor je tako HW-u ispričao kako je izgubio 42 članova obitelji u trenutnom režimu, od čega su dvoje zapaljeni živi. Zbog ovih zločina, afganistanska vlada je zatvorila granice za svjetske medije i međunarodne organizacije.

Zarobljenici i dezerteri

Do 1981., nije bilo sovjetskih zarobljenika, jer su ih sve smaknuli mudžahedini. To se promijenilo od 1982., kada je Međunarodni odbor Crvenog križa postigao dogovor da se sovjetski zarobljenici prebace u neutralnu Švicarsku, gdje će biti dvije godine te se tek potom vratiti u SSSR. Jedan od osam sovjetskih zarobljenika u Švicarskoj u tom vremenu pobjegao je na Zapad i zatražio politički azil. Prema mudžahedinima, malo ruskih vojnika je zarobljeno u bitkama, jer su se stalno skrivali u tenkovima i oklopnim vozilima, a većina ih je uhićena kada su dezertirali, išli prodavati zalihe ili kupovati drogu. Pojedini ruski vojnici su ubijeni i od samih seljaka ili nomada kako bi prodali njihov Kalašnjikov na tržnici. Mudžahedinski zapovjednik Muhamed Salim, koji je pod zapovjedništvom čak i dobio jednog sovjetskog disidenta, je sažeo dilemu oko zarobljenika: "Ako ih ubijamo, više nitko neće dezertirati, a mi želimo stvarati metež među Rusima. Većina zapovjednika ih stoga šalje u Pakistan na razmjenu". U jednom slučaju, pijani ruski vojnici su neoprezno napustili zračnu bazu Kunduz u tenku koji se zaglavio u blatu. Četvorica su se naoružala i otišla po nomade da im pomognu. Nomadi su ih ubili, oteli im oružje, a onda su otišli do tenka i ubili i ostale ruske vojnike unutra, te pokupili svu opremu koju mogu prodati.

Zbog etničke miješovitosti sovjetskih vojnika, od kojih su neki bili muslimani, rat je bio dosta nepopularan te su se javljale dezertacije: jedan sovjetski vojnik, porijeklom Uzbek, je tako 1980. godine, samo nekoliko mjeseci nakon početka sovjetske intervencije, ranjen, a lokalno stanovništvo ga je prihvatilo izliječilo od rana. Tamo je ostao te je pronađen tek 2013. Jedan sovjetski vojnik iz Ukrajine, Aleksander Levenec, je dezertirao iz vojske jer je bio revoltiran brutalnošću oficira, te se borio protiv njih zajedno sa mudžahedinima. Njegov kolega, Genadij Tseuma, je zarobljen od mudžahedina, te je odlučio pridružiti im se. Nakon rata su promijenili imena, ostali u Afganistanu i prešli na islam.

Međunarodna tajna pomoć pokretu otpora

Američki predsjednik Ronald Reagan održava sastanak sa afganistanskim borcima, kako bi čuo o sovjetskim zločinima

Dim nakon eksplozije u Kabulu, 1984.

Američka vlada je na sovjetsku invaziju reagirala odlukom da se bojkotiraju Olimpijske igre u Moskvi, što će četiri godine kasnije dovesti do sovjetskog kontra-bojkota Olimpijade u Los Angelesu. Mnogo je važnija odluka bila ta da se raznim pobunjeničkim grupama pruži vojna, materijalna i financijska pomoć. Američki predsjednik od 1981. bio je Ronald Reagan, uvjereni antikomunist, koji je, potaknut invazijom Afganistana, zagovarao politiku aktivne borbe protiv sovjetsko-komunističkog ekspanzionizma. Od komunističke pobjede u Vijetnamu, preko Angole pa sve do invazije Afganistana, SSSR je apsorbirao deset država u pet godina: prosječno jednu svakih šest mjeseci. Kao odgovor, američka mišljenja su počela zagovarati zauzimanja strogog stava prema Sovjetima, a taj trend se ubrzao između 1979. i 1980.

Među njima su se s vremenom najviše nametnule one inspirirane islamskim fundamentalizmom koje su borbu protiv sovjetskih osvajača i njihovih komunističkih pomagača tumačile kao džihad protiv nevjernika. Američka vlada je s vremenom to uvidjela kao sjajnu priliku da popravi svoj image među muslimanskim i arapskim svijetom, bitno narušen tradicionalnom podrškom Izraelu i eskalacijom sukoba s novom islamskom vladom u Iranu. CIA je počela organizirati logore za obuku na pakistansko-afganistanskoj granici gdje su dolazile na tisuće dobrovoljaca iz arapskih zemalja, uključujući i Osamu Bin Ladena. Ujedinjeni u borbi za afganistanske vrijednosti i religiju, a protiv sovjetske ideologije, tzv. pešavarska sedmorka je dobila potporu iz različitih zemalja: uz SAD, tu su bili i Ujedinjeno Kraljevstvo, Saudijska Arabija, Pakistan, pa i Kina. Uz njih, druga velika frakcija bila je tzv. teheranska osmorka koju je snabdijevao Iran. Dobivali su obuku u gerilskom ratovanju i razno oružje: jurišne puške, nagazne mine, protuzračno oružje i dr. "Operacija Ciklon" je postala jedna od najdužih i najopsežnijih tajnih operacija u historiji, pošto je CIA davala milijarde $ kako bi naoružavala afganistanske borce. Velike zasluge za povećanje financiranja tih boraca igrao je američki predstavnik u kongresu, Charlie Wilson, koji je, ostavši šokiran razmjerima patnje i bijede nakon što je posjetio pakistanski izbjeglički logor sa afganistanskim izbjeglicama, lobirao za snažniji doprinos u borbi protiv Sovjeta. Po nekima, još je važniju ulogu igrao Michael G. Vickers, bivši pripadnik zelenih beretki i operativac CIA-e, koji je bio ključni strateg u razvijanju "tehno-gerilaca" u Afganistanu.

Američka pomoć pobunjenicima je započela 1980. sa skromnih 20 milijuna $, da bi 1987. već dosegnula 630 milijuna $. Tijekom 1980-ih, oko 3 milijarde $ je dostavljeno pobunjenicima iz SAD-a. Sveukupno je pokretu otpora dostavljeno između 6 i 8 milijardi $ te oko 100 milijuna metaka i druge vrste municije. Oko polovicu ukupne pomoći dao je SAD, 1/4 Saudijska Arabija, a ostatak druge države (Kuvajt, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati). Oko 25.000 Araba je otišlo boriti se zajedno sa Afganistancima. Od toga broja, 1/3 su činili Saudijci, a ostali su bili iz Jemena, Alžira, Egipta i drugih arapskih država. Prema drugim podacima, Saudijska Arabija je poslala jednaku količinu financijske pomoći kao i SAD.

2013. je otkriveno da se u događaje u Afganistanu uključila i Zapadna Njemačka. Naime, Savezna obavještajna služba Njemačke (BND) je 1981. poslala agente u Pakistan koji su djelovali pod krinkom djelatnika humanitarne pomoći u "operaciji Ljetne kiše". Njemački agenti su potom otišli u Afganistan i kontaktirali mudžahedine, kojima bi bogato plaćali za svaki dio zaplijenjenog sovjetskog oružja, od oklopnih vozila do borbenih zrakoplova, kako bi ih potom transportirali u Njemačku i tamo pruočili. Smatra se da su informacije o sovjetskoj vojnoj opremi iskorištene kako bi se podebljalo mudžahedinsko oružje specijalizirano za slabosti opreme Crvene armije.

Učinkovitost mudžahedina na terenu

Umjetnički prikaz afganistanskih pobunjenika kako pripremaju zasjedu za sovjetsku armiju

Čak i prije nego što je ovaj projekt zaživio, sovjetska okupacijska vojska se našla u velikim problemima. Ispostavilo se da je Aminova komunistička vlada pod svojom neposrednom kontrolom bila imala samo Kabul i okolicu. Umjesto da brzom kirurškom akcijom dovedu svog pulena na vlast, Sovjeti su bili prisiljeni slati sve veće i veće vojne efektive kako bi proširili njegovu vlast na cijelu zemlju. Ispostavilo se kako je sovjetska vojska, sastavljena uglavnom od neiskusnih regruta i vođena doktrinom koja se nije bitno izmijenila od drugog svjetskog rata, slabo pripremljena za dugotrajni gerilski rat u planinama. Prošle su godine dok je sovjetska vojska promijenila taktiku i strategiju u dovoljnoj mjeri da se sve jačim pobunjenicima – koji su se počeli nazivati mudžahedinima – suproststavi s nekakvim opipljivim uspjehom.

Među najpoznatijim vođama pobunjenika izronio je Tadžik Ahmad-šah Masud koji je odbijanjem šest napada sovjetsko-DRA snaga iz njegove 100 km široke doline Pandžšir stekao naziv "lav Pandžšira" i "Che Guevara Afganistana". Do ljeta 1983., Masud je razvio tri vrste vojnih skupina: mjesno stacioniranih komandosa, pokretnih komandosa i jurišnika zvanih Zarbati. Pokretne skupine sastojale su se od 150 boraca, organiziranih u vod naoružan lakim oružjem (AK-47, Kalakovi, RPG-7), te u drugi vod opremljen teškim oružjem (minobacač, topništvo, bacač granata). Nakon pobjede, Masud bi organizirao mjesnu vladinu infrastrukturu, po uzoru na napore Mao Ze Donga u Kini. Masud je isto tako organizirao obavještajnu službu te skupljao informacije o žrtvama. Tim saznanjem, znao je koje su sovjetske i DRA jedinice ranjive na mudžahedinske napade, čime je mogao birati kada i gdje će napasti. Dolina Pandžšir se nalazila na obje strane autoputa Salang, koji je glavna komunikacijska ruta između Kabula i SSSR-a, te je stoga bio iznimno bitan sovjetskim-DRA snagama. Masud ih je izluđivao odbijanjem napada, te je znao da su motorizirane brigade ranjive na mine, RPG-e i zasjede sa nedostupnog terena. Čak i kada bi sovjetske jedinice bile snažnije u nekoj borbi, čim bi napustili lokaciju nakon pobjede, Masudovi borci bi zauzeli lagano naoružane vojarne. Jedna od njegovih najsmjelijih operacija bila je racija protiv aerodroma Bagram u proljeće 1981., kada je uništio brojne sovjetske zrakoplove. Nakon primirja decembra 1982., Masud je obnovio borbu protiv Sovjeta marta 1984. Iako su sovjetski vojnici naučili iz iskustva i upotrijebili nove taktike, uspjeli su samo raspršiti, ali ne i uništiti Masudove borce, a čim bi uspostavili statične vojarne, Masud bi opet preuzeo kontrolu nad dolinom. Jednom prilikom, Masud je poveo 120 najboljih boraca i tri mjeseca vježbao s njima po planinama. Nakon dovršetka programa, tih 120 boraca je poslano širom regije kako bi učilo daljnjih 100 boraca. Taj program je Masudu tako dao na raspolaganje 12.000 boraca koji bi izvodili vojne napade po sovjetskim jedinicima širom regije.

Karta područja po kojima su djelovale razne mudžahedinske snage u Afganistanu

Među vođama pobunjenika bio je i palestinski šeik Abdulah Jusuf Azam, koji je iz Pakistana došao u Afganistan. Aktivno je promovirao džihad protiv Sovjeta, demonstrirajući ne samo značajne vještine u vodstvu i organizaciji, nego i spremnost da sa oružjem ide na glavnu crtu bojišnice. Iako je ubijen u eksploziji bombe novembra 1989., njegova organizacija će se kasnije razviti u Al-Kaidu. Izjavio je:

Razlika između afganistanskog naroda i drugih je u tome da su Afganistanci odbili poniženje njihove religije, i stekli dostojanstvo morem krvi i planinama leševa i izgubljenih udova. Druge nacije su se podvrgnule kolonizaciji i nepovjerenju već od prvog dana.

Isticao se i Paštun Abdul Hak: bio je hrabar i odvažan vođa, te je znao prevariti brojčano znatno nadmoćnije sovjetske vojnike da pomisle da su opkoljeni. Isprva se borio za Hezb-i-Islami Gulbudina Hekmatijara, ali se kasnije pridružio frakciji koju je vodio Junis Kalis. Pretrpio je 12 ranjavanja, među njima i gubitak polovice noge, zbog čega je jurio u bitke na poniju. Nakon rata, postao je mirovni posrednik UN-a. Abdul Rahim Wardak iskazao se tako dobro u ratu da je kasnije postao afganistanski ministar obrane.

Uništen sovjetski tenk na cesti Džalalabad-Kabul

Mudžahedini su se oslonili na lake i brze udare i zasjede, nakon kojih bi se mogli sakriti po planinama. Sovjetske snage su se, pak, na početku rata oslanjale na tenkove i oklopna vozila, čime su bili teški, tromi i spori. Sovjetski tenkovi bili su dizajnirani za klasičnu borbu protiv drugih tenkova, te su stoga bili neprikladni za brjegovit i strm teren po Afganistanu. Ovo je osobito bilo točno za T-55 koji nije ni imao dovoljan topovski nagib ni podtlak za učinkovitost u planinskom sukobu. Vidljivost iz tenka je bila manjkava, javljali su se problemi pri postavljanju topovske cijevi na dovoljno visok nagib osi dok je posada doživljavala veliku iscrpljenost zbog loše ventilacije oklopnog vozila. Zbog strmog terena, tenkovi su bili uglavnom prikovani za ceste, te time i lakša meta. Vojnici uglavnom nisu ni izlazili iz tenkova prilikom napada, već su pucali iznutra. Pojedini tenkovi čak su i prevrnuti naopačke. Zbog toga što su bili skloni čestim kvarovima, što je pak bilo problematično popravljati usred tog terena, sovjetska vojska je kasnije počela izbjegavati upotrebu tenkova u borbenim operacijama, te se oslanjati na lakša oklopna vozila i borbene helikoptere.

Što su manjkali u sposobnosti, mudžahedini bi često nadoknadili u odlučnosti: mudžahedin Haji Sayed Mohammad Hanif se prisjeća zasjede u Kolangaru, provincija Logar, maja 1981., gdje je nejgova skupina bila naoružana između ostalog RPG-7 oružjem. Kada se rano ujutro pojavila sovjetska kolona, prvi tenk je stao pred barikadom u klancu. Kada je vojnik izašao iz tenka, uklonio barikadu, njegov tenk je nastavio i već prošao dok su mudžahedini stigli do svojih pozicija. Jedan mudžahedin je uzeo RPG-7 i pucao, ali promašio drugi tenk zbog nervoze. Pucao je još jednom, ali je opet promašio. Na kraju se spustio sa klanca ravno na sredini ceste, sjeo i ispalio iz velike blizine: tenk je ekplodirao. Gorući tenk je efektivno blokirao konvoj u klancu, a druga vozila ga nisu mogla zaobići zbog uskog terena. Mudžahedini su potom otvorili vatru na konvoj, zaplijenili dobar dio hrane te 15 kamiona.

Kako bi našli dobro skrovište, mudžahedini su počeli koristiti i tunele. DRA je stoga počela napadati pećine u Žavaru eksplozivima, klopkama i seizmičkim minama. Mudžahedini su se tome prilagodili i naučili da pokrenu mine detonacijama minobacača, a preostale pokupe ručno. Iako su DRA snage zatvorili ulaze u pećine, jednom ponovno otovrene su se mudžahedini mogli vratiti ponovno u njih. Također su izgradili tunele koji povezuju pećine, čime bi mogli pobjeći i povesti oružje u slučaju novog napada. Pećine su tako proširene na 400 do 500 metara dužine.

Međutim, mudžahedini su imali različit etnički i plemenski profil, te su stoga često znali biti neskladni, a i metode su im se uvelike razlikovale. Među najagresivnijim i najradikalnijim bio je pokret Hekmatijara. Pojedini radikalni mudžahedini su čak napadali i obične civile koji su radili na području pod kontrolom DRA. Tako je, primjerice, samo u proljeće 1983. ubijeno više od 100 učitelja od mudžahedina jer su podučavali djecu u provincijama pod vlašću DRA.

Sovjetske metode bombardiranja i depopulacije

Sovjetski napad na jedno afganistansko naselje

Brojčana neadekvatnost bila je korijen sovjetske kampanje terora protiv civila: zbog manjka vojnika potrebnih za pacifikaciju, okrenuli su se depopulaciji. Ali sovjetski napadi i atentati na vođe pobunjenika u Pešavaru, doveli su do suprotnog učinka: izgrađen je ogroman sustav potpore i novačenja za pobunjenika među milijunima Afganistanaca koji su pobjegli u Pakistan i Iran. Edgar O'Ballance je procjenio da su sovjetski vojnici odlučili riješiti se "gerilske ribe koja pliva po moru ljudi tako što će isušiti more stanovnika i tako mudžahedinima otežati djelovanje, pošto neće imati skloništa, hranu niti informacije". Kako bi ispraznili naselja i tako lakše došli do preostalih mudžahedina, sovjetski vojnici nisu imali organizirani plan za premještanje raseljenih osoba unutar Afganistana, već izvan te države. Neki su stoga nazvali ovu praksu "depopulacijom" a ne "preseljenjem". Prema jednom izvještaju, u 23 sela u četiri provincije, 56,5% regije bilo je opustjelo od depopulacije.

Jedan sovjetski žurnal je napisao da je tajna policija KHAD na teritoriju pod kontrolom DRA koristila "metode staljinističkog velikog terora". Nakon što su mudžahedini zauzeli KHAD-ov najveći zatvor, Poli Čarki, u njegovoj blizini je pronađena masovna grobnica u kojoj su prema procjenama ležali ostaci 12.000 žrtava zatvora.

Afganistanski rat nadživio je i Andropova, koji je umro 9.2. 1984. Novi sovjetski vođa postao je Konstantin Černjenko, ali je sovjetska strategija u Afganistanu ostala ista.

Svjedoci smatraju da su sovjetska bombardiranja bile dio činova namjerne politike kako bi se stanovništvo natjeralo na bijeg. Ekonomija Afganistana je potpuno uništena sustavnim bombardiranjem ruralnih područja u kojima je tada živjelo 85% stanovništva. Jedan farmer je tako opisao kako su sovjetski vojnici zapalili sto polja pšenice u Dašt-i Arčiju, u Kunduzu, nakon čega su stanovnici prisiljeni napustiti tu regiju. Zabilježeni su i razni izravni napadi na civile. Jedan je drastičan primjer bombardiranje izbjegličkog konvoja u Ghagheranu 1984. Tu je i masakr u Padkhwab-e-Shani, u kojem je ubijeno 105 osoba kada su se djeca i stariji sakrili u podzemnom kanalu, korištenom za navodnjavanje, a da bi ih istjerali, sovjetske snage su ih ugušile i spalile žive bacivši neku bijelu tekućinu i prah na njih. 12.10. 1983. odigrao se masakr u Kulchabatu, Bala Karzu i Mushkiziju u kojem je strijeljano 360 osoba, uključujući 20 djevojaka i 20 staraca; marta 1984. masakr u Dash-e-Bolokhanu i Dash-e-Asukhanu; novembra 1984. masakr 40 civila u Zirvku, aprila 1985. masakr 500 civila u Lagmanu i drugi. U nekim primjerima, oklopni transporteri bi se pozicionirali na predgrađu sela, blokirali izlaze i pucali nasumično po kućama.

U međuvremenu su slike uništenih i zarobljenih sovjetskih tenkova i helikoptera na svjetskim TV-ekranima mnogo učinile da srozaju prestiž SSSR-a kao globalne supersile te predstavljale veliku propagandnu pobjedu SAD u hladnom ratu. Istovremeno je i sovjetska nesposobnost razlikovanja mudžahedina od nedužnih civila dovela do masovnog uništavanja sela i pokolja, te milijuna izbjeglica u Pakistanu, čime je SSSR na sebe navukao bijes bivših simpatizera u svjetskoj javnosti, koji su u takvim postupcima vidjeli reprizu američkih postupaka u Vijetnamu. Jedan je afganistanski izbjeglica u intervjuu 23. i 24.9. 1984. opisao čemu je svjedočio:

Rusi su ubijali životinje, krali naše satove i novac, stavljali požare po žitu sa svojim BM-13. Bombardirali su prebivališta i džamije, pucali na koga god je radio u poljima iz aviona, zapalili žetvu, uništavali vrtove grožđa i breskava sa bombama, ubijali životinje, kokoši, uzimali bilo što vrijedno, poput snimača vrpci, te derali sveti Kuran.

Druga faza rata: 1985.–1989.

Sovjetska promjena strategije

Kako je afganistanska kriza postajala sve burnija, i partijske novine su počele napokon izvještavati o ratu. 14.2. 1985., Pravda tako više nije navodila službeni partijski razlog da je intervencija u Afganistanu potrebna za obranu međunarodnog socijalizma, već je pravdala rat time da se zapravo "brane južne granice SSSR-a".

U međuvremenu, SAD i saveznici su i dalje opskrbljivali Afganistance. Tijekom 1980-ih, Afganistan je dobio više laganog oružja nego bilo koja druga zemlja na svijetu: 1992. je imao više laganog oružja nego Indija i Pakistan zajedno. Okrutnosti sukoba nastavljene su: jednom prilikom, borbeni helikotperi su zabunom napali i uništili krivo selo, u kojem su stanovnici bili prijatelsjki prema sovjetskoj vojsci. Vitalij Krivenko, sovjetski oficir, olako je to komentirao: "Pa što onda? Koliko puno drugih sela je uništeno, zbog dobrog razloga ili jednostavno zbog zabave?" Ovakvi postupci samo su dolijevali ulje na vatru i još više razbijesnili mjesno stanovništvo: u jednom napadu na kolonu u Sokrabu, mudžahedin Muhamed Hamid je naveo kako su pobunjenici zarobili sovjetske vojnike i odsjekli im glave, a preostale prodali za otkupninu.

Kada je na čelo SSSR-a 11.3. 1985. došao Mihail Gorbačov i počeo provoditi reforme glasnosti, novoustanovljena sloboda izražavanja među sovjetskim građanima je pokazala kako gotovo nitko nema razumijevanja za rat koji se godinama vodio bez nekog naročitog političkog opravdanja te nije donio ništa osim gomile mrtvačkih sanduka i isfrustriranih veterana: prema jednom istraživanju, punih 46% sovjetskih građana je smatralo rat "nacionalnom sramotom", a samo 6% je bilo ponosno na činove vojnika. Oko 44% sovjetskih veterana tražilo je profesionalnu psihološku pomoć. Gorbačov je shvatio da SSSR mora što brže izaći iz Afganistana, ali je, isto kao i Nixon u sličnoj situaciji, morao pronaći način da to učini bez gubitka obraza. 17. 10. 1985., Gorbačov je pozvao Karmala u Moskvu te mu savjetovao da počne tražiti kompromise sa pobunjenicima kako bi sovjetska vojska mogla otići.

U proljeće 1985., sovjetski Spetsnaz uspio je presresti samo 12 do 15% svih karavana koje su iz Irana i Pakistana ulazile u zemlju i slale pomoć mudžahedinima. Prema procjenama, da bi se efektivno zatvorila granica, bilo je potrebno najmanje 80.000 vojnika, praktički cjelokupni sovjetski kontingent. S druge strane, oko 1.700 karavana sa pomoći je stizalo svakog mjeseca, odnosno 20.000 svake godine. Sovjetsko vodstvo je shvatilo da nema vojnog rješenja bez masovnog povećanja vojnika u Afganistanu. 1987. tako je bilo 200.000 mudžahedina, a da bi se dosegnuo standard od 10:1 vojnika naprema pobunjenika za koji se općenito smatra da je potrebno za prevagu u protugerilskom ratovanju, Sovjeti su morali poslati još najmanje 900.000 vojnika, osam puta više od stvarnog angažmana. Logistički izazovi za takvu snagu na afganskom terenu bile su nezamislivi. Sredinom 1980-ih, Moskva je prestala skrivati da je rat za sobom doveo i ekonomsku krizu koja je imala alarmantne implikacije. Usporedbe radi, Amerikanci su u Južni Vijetnam, teritorij 1/4 Afganistana, poslali vojsku pet puta brojniju od SSSR-a, te imali pomoć od 1.000.000 južnovijetnamaca, pa opet nisu uspjeli iskorijeniti gerilske borce.

Charlie Wilson sa afganistanskim borcima

1986. nepopularni Karmal je zamijenjen Mohamadom Nadžibulahom, šefom komunističke tajne policije KHAD, koji je dotadašnji dogmatski kurs zamijenio politikom tolerantnijom prema islamu. Tako je u novom ustavu uveden članak 2., u kojem stoji da je "islam narodna religija". Istovremeno su Sovjeti strategiju direktne vojne konfrontacije nastojali zamijeniti politikom pridobijanja umjerenijih mudžahedinskih frakcija na svoju stranu. U međuvremenu, borbe su nastavljene. Do kraja 1985., sovjetska 40. armija potrošila je ukupno 780.000 tona municije u ratu, što je trošak od 3,7 milijarde rublja. U samo devet mjeseci 1985. godine, UN je zabilježio 32.755 mrtvih civila, 1.834 uništene kuće, 74 uništena sela i 3.308 mrtvih životinja. 3.9. 1985., opozicijski pokret je zabunom oborio civilni avion Bakhtar Airlines, pri čemu je poginulo 47 putnika i pet članova posade, što je dovelo do osuda i otvorenih pisama prosvjeda obitelji preživjelih. Septembra 1985. i februara 1986. vodile su se bitke za Žavar u kojima su sovjetske-DRA snaga htjele uništiti pobunjeničke planinske baze tri kilometara od parkistanske granice. Bitke su pokazale granice izdržljivosti i otkrile ozbiljne nedostatke za obje strane, te još jednom pojačali osjećaj pat pozicije u sukobu. Pobunjenici su imali fiksiranu obranu a sovjetske-DRA snage su pokušavale mehanizirani juriš koji je bio puno prikladniji europskom nego strmom, planinskom terenu u toj regiji Paktije. Crvena armija je radi eksperimenta dala snagama DRA zadatak da se sami bore za Žavar, ali su bili toliko pasivni i nesigurni da su sovjetske snage morale poslati pet bataljon da ih spase. Prva bitka dovela je mudžahedinske pobjede, a druga do pirove pobjede DRA. 1986., SAD je počeo afganistanske pobunjenike snadbdijevati protuzračnim oružjem FIM-92 Stinger, čime su sovjetski gubici borbenih letjelica udvostručeni. Postoje mišljenja da je ovo ipak zapravo produžilo sovjetski ostanak u Afganistanu, pošto su pojačani militantniji glasovi u sovjetskoj armiji nakon što su saznali za Stingere.

Septembra 1986., bombardiranje Imam Saheba u Kunduzu uzrokovalo je smrt 500 civila. Usprkos velikim naporima i sovjetskoj potpori, DRA je do kraja godine vladala nad samo 4,5–5 milijuna građana Afganistana.

Komunističke snage su isto tako bilo kakve strane posjete bazama pobunjenika učinili opasnim podvigom: 1987. dvojica američkih novinara i jedan francuski fotograf, Alain Guillo, su uhićeni od sovjetsko-DRA snaga i osuđeni na 10 godina zatvora jer su ušli ilegalno u zemlju preko Pakistana.

Završne bitke i okršaji

Uništeno mudžahedinsko selo

Selo koje su uništili sovjetski vojnici

1.1. 1987., DRA je proglasio primirje, ali su pobunjenici—usprkos službenim navodima da je u tri mjeseca 30 skupina u kojoj je bilo 1.000 ratnika odložilo oružja—to velikom većinom odbili i nastavili se boriti protiv komunista. Između 21.10. i 2.11. 1987., ruske snage su izvršile dnevne operacije masovnog ubojstva i uništavanja u području Logar, u kojima je poginulo 206 djece, žene i staraca, a uništeno 1.043 kuća. Ipak, mudžahedini su naveli da nisu koristili civile u selima kao ljudski štit, jer "Sovjeti i DRA ionako ne smatraju civile u mudžahedinskim područjima štitom". Sovjeti i DRA su uz pomoć tajnih službi 1987. započeli preciznije napade na mudžahedinske konvoje koji su ih snadbdijevali iz Pakistana, kako bi im presjekli dotok oružja i druge pomoći. Septembra 1987., Sovjeti su u regiji Badakšan bombardirali nekoliko sela četiri uzastopna dana, počevši uglavnom od 23:00 sata: jedna žena je po noći išla u žetvu sa lampom, te je ratni helikopter ubio nju i njeno troje djece raketom. Bomba bačena na selo Gandam Kol ubila je četvoricu muškaraca (od kojih je samo jedan bio mudžahedin), dvoje žene i četvero djece. U jednom drugom slučaju, bombardirana je kuća u kojoj su ranjene tri djevojčice stare od 8 do 15 godina: jedna je pretrpjela ozbiljno abdominalno ranjavanje, a u drugoj kući jedna je 12-godišnja djevojčica ostala paralizirana od krhotina bombe. U jednom selu, u koje su ušli Sovjeti i DRA, nađeno je 70 leševa, od kojih su neki bačeni u bunare. Bombardiranja su uzrokovala i požare koja su uništila kuće, te su tako razni Afganistanci ostali beskućnici. Jula 1987., mudžahedini su zarobili 27 sovjetska vojnika i prošli s njima kroz selo u Mokoru u Gažni. Netko je tu vijest dao sovjetskim vojnicima te je, iako su mudžahedini napustili selo sljedećeg dana, to područje bombardirano putem 10 borbena zrakoplova. Jedna 18-godišnja djevojka je ranjena u ruku dok je prala rublje u dvorištu, dok je sedam njenih susjeda ubijeno.

Aprila 1987. odigrala se bitka za Džadži, čiji je ishod nejasan, a maja iste godine bitka za Argandab, u kojoj su mudžahedini pobjedili. Iako su mudžahedini nanijeli samo nebitnu štetu SSSR-u prilikom prekograničnih prepada, uspostavili su činjenicu da ne samo da je sovjetska armija neuspjela da drži oporbu u Afganistanu pod kontrolom, već da su pobunjenici u stanju penetrirati neprijateljski teritorij kad god požele, poput tijekom vojne operacije koja se odigrala aprila 1987., 20 km sjeverno od rijeke Amu Darja, kada su pobunjenici bombardirali tvornicu u Tadžičkoj SSR sa raketama. Između novembra 1987. i januara 1988. sovjetska armija je pokrenula operaciju Magistral, u kojoj je 15.000 sovjetskih vojnika i 10.000 DRA vojnika zauzela Kost nakon osam godina opsade. Time je Moskva htjela pokazati da, čak i ako se povuče iz Afganistana, neće otići bez obavljena posla u borbi sa pobunjenicima. Ipak, nakon povlačenja sovjetskih snaga, pobunjenici su ponovno zauzeli cestu, čime je opsada Kosta nastavljena sve do 1991., kada su mudžahedini postigli stratešku pobjedu.

Bitka za brdo 3234 7.1. 1988. privukla je pozornost sovjetskih medija jer je, usprkos malog značaja, uključivala samo 39 sovjetska vojnika koji su uspjeli obraniti istoimeno brdo od brojčano nadmoćnih pobunjenika koji su brojali između 200 i 250 ljudi.

Sovjetska izlazna strategija i povlačenje

Sovjetska oklopna vozila se povlače iz Afganistana

Neformalni pregovori o sovjetskom povlačenju su godine 1988. doveli do ženevskog sporazuma između Pakistana i Afganistana, kojim su se SAD i SSSR službeno obvezale kako se neće više miješati u unutrašnje stvari te zemlje. Za Gorbačova je to stvorilo dovoljnu podlogu da naredi povlačenje sovjetskih snaga, koje je dovršeno u februaru 1989. godine. Američki državni tajnik George P. Shultz je izjavio da pojedini desničarski krugovi u američkoj administraciji niti tada nisu htjeli da se postigne diplomatsko rješenje, već su "htjeli da Sovjeti iskrvare do smrti i ostanu u Afganistanu unedogled".

Istodobno, rasulo u redovima DRA je sve više došlo do izražaja: 1988., u Kunduzu je 4.500 DRA vojnika pobjeglo ili dezertiralo kada su se našli pored samo 1.100 mudžahedina. Isto se dogodilo u Telukanu i Kanabadu, koje su mudžahedini zauzeli bez borbe. Do 1990., tri puta više vojnika DRA se predavalo mudžahedinima nego obrnuto. Usprkos jenjavanju intenziteta rata, broj izbjeglica je i dalje rastao 1988. Između novembra 1988. i februara 1989., broj povratnika u Afganistan bio je vrlo ograničen. Ipak, krajem augusta 1988. u Afganistan se vratilo 150.850 povratnika, a do januara 1989. 185.945. Od toga broja, 101.814 ih se vratilo iz Pakistana. HW je u izvještaju 1988. upozorio da je jedan pokret otpora—Hezb-e Islami, koji je vodio Gulbudin Hekmatijar—pokazivala ekstremne naznake i vršila politički motivirane atentate, uzimala taoce i ubijala. Pakistan i SAD su stoga zadnjih godina rata smanjili pomoć ovoj skupini. Hekmatijar je bio živi primjer problematičnosti i nesloge među afganistanskim pobunjenicima: češće je napadao same mudžahedine nego sovjetske vojnike, te je tako masakrirao 36 boraca Ahmada-šaha Masuda jula 1989.; igrao je ključnu ulogu u mudžahedinskom porazu u katastrofalnoj opsadi Džalalabada 1989. a prilikom posjete SAD-u odbijao se sastati sa Reaganom, zbog čega su neki čak sumnjali da je bio "sovjetski agent".

Sovjetska nazočnost tako se bližila kraju. Tijekom sovjetske okupacije, uhićeno je 150.000 osoba. Ipak, čak je i povlačenje bilo krvavo: nekoliko sela sjeverno od Kabula je bombardirano samo tjednima prije sovjetskog povlačenja februara 1989. 12.1. 1989, u jednom danu poginulo je 600 civila kada se odigralo opsežno bombardiranje sela na obje strane autoputa Salang između Kabula i sovjetske granice.

Posljednji sovjetski vojnik koji se povukao 15.2. 1989. bio je upravo zapovjednik Boris Gromov osobno. Time je završena sovjetska vojna intervencija u Afganistanu. Ipak, još neko vrijeme ostali su brojni konzultanti i KGB-ovo osoblje, dok je Moskva nastavila slati 250 milijuna $ mjesečno DRA režimu. Sporadično mu je i dalje dostavljana sovjetska pomoć, poput konvoja sa hranom i oružjem koji je stigao u Kabul aprila 1989. Ipak, nakon konačnog pada DRA režima 1992., i ta pomoć je obustavljena, čime je stavljena točka na i toj fazi sukoba.

Medijska praćenost i propaganda

Tijekom rata, komunikacijski sustavi u Afganistanu bili su odsutni, a to je zauzvrat utjecalo na izvještavanje medija o događajima u toj zemlji. Najlakši način vanjskog svijeta da nešto sazna o tom ratu bili su mudžahedini, ali su ovi često bili u iskušenju preuveličavati neke događaje. Tijekom 1980-ih, samo je nekolicina vijesti uspostavila sjedište u Pešavaru, paskistanskom pograničnom gradu koji je djelovao kao gerilska utvrda i središte raspodjele opskrbe pobunjenicima, te razvila ugled pouzdanog i nepristranog izvještavanja sa terena. Mudžahedini su tako tvrdili da kontroliraju preko 90% krajolika, i da su dezerteri DRA vojsku smanjila sa 90.000 na manje od 40.000 vojnika. Sovjetski gubici su isto tako preuveličani, te je ispalo da su u samo jednog godini izgubili više vojnika nego tijekom cijelog rata. Mudžahedinski zapovjednici su naime htjeli dignuti moral borcima, ali i dokazati da zaslužuju više sredstava od drugih pobunjeničkih skupina. Associated Press je tako između jula 1983. i marta 1988. sastavilo 443 priče iz Islamabada, a samo 19 iz Kabula.

Za razliku od dnevnih TV izvještaja o ratu u Vijetnamu i Libanonu, nije bilo javljanja dopisnika uživo iz Afganistana, a malo je njihovih vijesti završilo na naslovnicama novina. To je zato jer je stići blizu događajima na terenu bilo iznimno mukotrpno i opasno. 1980. sovjetske-DRA vlasti su istjerale sve zapadne novinare iz države, te im odbijali davati vize za izvještavanje iz Kabula. 1984., taj rizik je samo povećan kada je sovjetski veleposlanik u Pakistanu, Vitalij Smirnov, upozorio da će "svaki novinar koji se nađe ilegalno u Afganistanu bili eliminiran". Zbog takvih teških i skupih okolnosti da bi se stiglo do relevantnih vijesti, BBC je, usporedbe radi, poslao samo jednog čovjeka da pokriva i Afganistan i Pakistan. Kako bi ušli u Afganistan, pojedini novinari su morali putovati uz pomoć mudžahedina, te ih prikazati u pozitivnom svjetlu, inače bi im se zamjerili i više ne bi mogli putovati s njima. Velik dio vijesti stigao je i iz Washingtona, te je povremeno znao prikazivati situaciju na crno-bijeli način, opisujući mudžahedine kao borce za slobodu koji vole islam, imaju hrabrost, dugačku tradiciju te mrze sovjetski komunizam. Senzacionalizam i romantiziranje mudžahedina je nastalo iz popularnih tema u sklopu antikomunističkog konteksta suparništva zapada i istoka. Ipak, za razliku od sovjetskih medija, zapadni mediji su davali šarolike i bogate vijesti, iako im je kvaliteta znala biti nejednaka.

Sovjetske tvrdnje o razlozima intervencije bile su raznolike i često kontradiktorne. Sezale su od tvrdnje da su se "odazvali pozivu da pomognu zdravim snagama", spriječe "kontrarevoluciju" ili spriječe prelazak Afganistana u "imperijalistički tabor". Karmal je stranim novinarima u Kabulu 3.1. 1980. rekao kako su sovjetski vojnici došli "obraniti zemlju od vanjskih prijetnji". Sovjetski mediji tijekom Brežnjeva su iskazivali službenu politiku Kremlja te ga pokrivali u širokim ideološkim formulacijama. Nisu isprva govorili niti o sovjetskim gubicima niti o problemima dezertiranja. Riječ "rat" nije dozvoljena od cenzora, te se umjesto toga govorilo o "problemu u Afganistanu". Sovjetska kontrola medija je bila toliko rigidna da je jedan radio spiker dobio otkaz kada je izgovorio riječ "invazija". Isprva, sovjetska propaganda je ignorirala rat te djelovala poput agenata vojne politike umjesto agenata mjesnog informiranja. Kasnije, sovjetski vojnici su prikazani da samo izvode neborbene, humanitarne zadaće na zahtjev DRA vlade. Tek su od 1984. mediji počeli govoriti da sovjetski vojnici umiru po Afganistanu. Prije 1986., vijesti su gotovo isključivo hvalili hrabrost vojnika i "međunarodnu nesebičnost", dok su detalji bitaka bili vrlo šturi. Zbog ideoloških razloga, fotografije su prikazivali sovjetske vojnike tek kako sade drveća, popravljaju džamije ili grade bolnice i škole. Boris Ponomarev je tako izjavio da su "Afganistanci prijateljski prema sovjetskom dužnosniku" i da "nema okršaja između Afganistanaca i naših vojnika", dok su istodobno preuveličavali mržnju prema neprijateljima, osobito pakistanskoj vojsci, "američkom imperijalizmu" i mudžahedinima.

Sovjetski mediji su upozoravali Pakistan da "nije prekasno da odustane petljati se u afganistanske poslove" i da "ne bi trebao postati dio Washingtonova plana iz kojeg izniču mnoge opasnosti, pogotovo za Pakistan". Povremeno su i pokušavali narušiti američko-pakistanske odnose, te navodili da će "zalihe CIA-e u Pakistanu biti iskorištene protiv Indije" ili da "Kina pokušava ugurati Pakistan u rat sa Indijom". Nadalje, sovjetski mediji su tvrdili da se afganistanske izbjeglice žele vratiti u Afganistan, ali da ih u tome "zaustavljaju mudžahedini i pakistanski dužnosnici". U sovjetskim centralnazijskim novinama mudžahedini su prikazani isključivo negativno, uz opširne detalje o njihovim brutalnostima. Tek je dolaskom Gorbačova i glasnosti 1985. došlo do samokritičnijeg i ciničnijeg prikaza rata, čime su omogućene i javne rasprave u sovjetskom društvu. Izvještaj Literaturnaje gazete je tako jednom prilikom tvrdio da su "djeca pisaca, kulturnih ličnosti i visokih službenika" ispodprosječno zastupljeni u sovjetskoj vojsci u Afganistanu. Jedan moskovski radnik je u pismu Pravdi na to odgovorio da bi "rat u Afganistanu odavno završio da su djeca radnika, kolektivnih farmera i inteligencije, kao i djeca vođa, također poslani tamo".

Posljedice rata

Ljudske žrtve i ratni zločini

Broj afganistanskih izbjeglica

godina	Pakistan	Iran	Indija	Ukupno
1979.	402.000	100.000	-	502.000
1980.	1.428.000	300.000	-	1.728.000
1982.	2.877.000	1.500.000	3.400	4.380.400
1986.	2.878.000	2.190.000	5.500	5.073.500
1989.	3.272.000	2.350.000	8.500	5.630.500

Afganistanske izbjeglice na ulicama Pešavara, Pakistan

Aprila 1978., registrirano je 109.000 afganistanskih izbjeglica u Pakistanu, decembra 1979. već 400.000, a potkraj 1980. taj broj je porastao na 1.000.000. 1985., UNHCR je već zabilježio 2,3 milijuna afganistanskih izbjeglica koji su našli smještaj u 324 sela u Pakistanu. Većina izbjeglica su bili Paštuni i Baluči, ali su zabilježene i druge etničke skupine, kao što su Tadžici, Hazari, Uzbeci, Turkmeni i drugi. Većina ih je stigla iz ruralnih područja, a gotovo 3/4 su bili žene ili djeca.

Regija Balučistan je primjerice zabilježila drastičan primjer od 5.000 do 8.000 novih izbjeglica svakog mjeseca rata. U mnogim regijama Pakistana, izbjeglice su uništile ili poremetile ekološku ravnotežu, što je pak dovelo do dezertifikacije i erozije tla, a pojavilo se i povećanje trgovine drogom, sektaško nasilje i razni problemi sa zakonom i održavanjem reda. Svjetski program za hranu je do 1997. izdvojio 1,4 milijarde $ samo na aganistanske izbjeglice u Pakistanu.

Do 1985., oko 1.655.000 izbjeglica je pobjeglo u Iran, a oko 10.000 u Indiju. Do 1989., Pakistan je skrbio za 3,27 milijuna, a Iran 2,35 milijuna izbjeglica. Sveukupno je rat doveo do 7.000.000 izbjeglica ili raseljenih osoba—preko 5.000.000 je izbjeglo u inozemstvo a 2.000.000 je raseljeno po Afganistanu. To je činilo polovicu ukupnog stanovništva te države.

Značajan broj izbjeglica je umro uslijed napornog i opasnog puta preko planina na putu prema Pakistanu. Zbog nastavka građanskog rata i nakon sovjetskog povlačenja, broj izbjeglica je još godinama ostao visok, te se tek od 1992. počeo značajnije smanjivati. Početkom 1990-ih, afganistanske izbjeglice su tako sa skoro 6.000.000 osoba bile najveća pojedinačna izbjeglička narodna skupina u svijetu.

Izvršeni su i razni ratni zločini, kao što su ubojstvo, mučenje, nezakonito hapšenje i zatočavanje, uzimanje taoca. Ovo je izvršeno putem nesrazmjernog bombardiranja, nepoštivanjem nastanjenih područja, strijeljanja, zlostavljanja zarobljenika, nepoštivanja privatnog vlasništva i korištenja specijaliziranog oružja. Jedan predstavnik afganistanske oporbe je izjavio da vjerojatno nije bilo nijedne obitelji ili sela u Afganistanu koje nije pretrpjelo gubitke tijekom ratovanja. Najteži su bili sovjetski ratni zločini. Zarobljenici su povremeno sistematski ubijani. Posebno se ističu masakr u Padkhwab-e-Shani, masakr u Kulchabatu, Bala Karzu i Mushkiziju, masakr u Lagmanu i drugi. Tu je i tužan primjer Saida Rafika, koji je ubijen jer je htio zaštititi svoju kćer od silovanja od vojnika, ili supruga koji je morao gledati kako mu siluju ženu u 8. mjesecu trudnoće u samoj zgradi Ministarstva unutrašnjih poslova u Kabulu 1980.

Sovjetska PFM-1 mina, koja je navodno djeci izgledala poput igračke i dovela do velikih žrtava. Njen dizajn ustvari je diktiran aerodinamikom i istovjetan je američkoj mini BLU-43

Jedan je sovjetski vojnik 1989. izjavio:

Bili smo iznenađeni našom vlastitom okrutnosti u Afganistanu. Ubijali smo nevine seljake. Ako je jedan od naših ubijen ili ranjen, mi bismo ubijali žene, djecu i starce radi osvete. Ubijali smo sve, čak i stoku.

1982. sovjetske snage su počele izbacivati mine PFM-1, koje su navodno izgledale kao igračke, u pobunjeničke zone. Rani izvještaji tvrde da su mine privukle pažnju djece zbog izgleda, te dovele do velikog broja teškog sakaćenja kada su raznijeli ruke ili noge djece. Međutim, glasine da je mina namjerno dizajnirana kao mamac suvremeni stručnjaci odbacuju, s obzirom da se njen dizajn ne razlikuje od američke mine BLU-43 i bio je uvjetovan aerodinamikom Dio je djece pretrpio i opekline od kemijske tekućine koja je eksplodirala u tim bombama. Velik broj djece je postao siročad kada su njihovi roditelji poginuli u ratu.

Sovjetske snage prekršile su i povelju o zabrani kemijskog oružja u ratovanju: kemikalijama su otrovani bunari (Padkvab-e-Šana, 1982), žitarice i stoka (regije Karga i Uzbin).

Bolnice su sustavno bombardirane, iako su jasno imale oznaku crvenog križa. DRA i sovjetske snage su postavljale i skrivene mine ispod leševa, koje bi eksplodirale kada bi porodice dolazile da pomaknu tijela kako bi pokopali svoje preminule, što je kršenje običaja ratovanja. 1988., prije povlačenja, sovjetske snage su DRA dali Scud balističke projektile koji teže 1.000 kg te su jako neprecizni. Od tada, DRA je nasumično i nesrazmjerno pucala sa tim projektilima širom Afganistana.

Mudžahedini su imali taktiku smaknuća sovjetskih zarobljenika sve do 1982. Pojedini radikalni arapski dobrovoljci u mudžahedinskim redovima, koji su slijedili vahabizam, su vršili silovanja i ubojstva civila koji su živjeli na mjestima pod kontrolom DRA vlade. Također su povremeno vršili nesrazmjerno granatiranje gradova. Skupina pod kontrolom zapovjednika Hadžija Abdula Latifa je u Maladžatu zarobljene pripadnike DRA držala u lancima i mučila, dok je jedan pripadnik HW-u rekao da je "osobno prerezao grkljane 1.000 članova Khalqa i na vješala poslao 500 Rusa".

Groblje u Afganistanu

Između 1981. i 1989., zabilježeno je 7.683 slučajeva malarije uvezenih u SSSR iz Afganistana, većinom od demobiliziranih ročnika. U nekih pacijenata, kliničke manifestacije malarije pojavile su se tek 3 godine nakon povratka iz Afganistana. Sovjetski vojnici pokupili su i razne druge bolesti: tifus, hepatitis A, akutna dizenterija i dr. Od 642.000 sovjetskih ročnika koje je služilo u ratu, čak 415.932 (65%) je pokupilo neku vrstu bolesti.

Noor Ahmad Khalidi je procijenio da je od 1978. do 1987. poginulo 876.825 Afganistanaca, od čega 650.056 muškaraca i 227.769 žena, što je činilo 10,7% svih afganistanskih muškaraca i 3,5% svih žena prije rata. Najkrvavija godina bila je 1984., kada je pobijeno 150.958 osoba. Najveće gubitke imala je muška skupina u dobi od 40 do 49 godina: 22,2% ih je umrlo od 1978. do 1987. Počevši od 1983., naredne četiri godine zabilježeno je preko 100.000 mrtvih godišnje. Najmanja smrtnost zabilježena je 1981., kada je poginulo 63.300 osoba. Preko 400.000 afganistanskih civila je poginulo od sovjetskog bombardiranja, što je dvostruko već broj žrtava od američkog bombardiranja Vijetnama, dok je omjer ubijenih civila samo od bombi bio 26 na svakog mrtvog vojnika Crvena armije. Sveukupno, broj poginulih Afganistanaca tijekom cijele sovjetske okupacije bio je oko 1.000.000. To znači da je između 7% i 9% ukupnog stanovništva te države umrlo u sukobu, što je usporedivo sa jugoslavenskim gubicima u drugom svjetskom ratu. Oko 80% žrtava bili su civili. I do 50.000 civila je poginulo u mjesecima neposredno prije sovjetskog povlačenja. Najviše pouzdane procjene o broju poginulih kreću se do 1,3 milijuna žrtava. Mudžahedini su imali oko 90.000 poginulih. Nakon rata, Afganistan je ostao devastiran: prosječni životni vijek spao je na samo 46 godina, broj nagaznih mina popeo se na 10–15.000.000, a 3–4% stanovništva je ostalo invalidima. Sveukupno je oko 3.000.000 osoba ranjeno tokom rata. Afganistan je tako postao jedna od minski najzagađenijih država svijeta. 1996., UNICEF je naveo da su Afganistan, Angola i Kambodža zajedno pretrpjeli 85% svih minskih žrtava svijeta. Do 2007., međunarodna zajednica je očistila više od 1.000.000.000 m² minski zagađenog tla u toj državi.

DRA snage su imale između 26.000 i 58.951 poginulih od 1980. do 1989.

Sovjetske snage su prema službenim navodima imale 14.453 poginulih: 13.833 poginulih vojnika, 572 poginulih KGB-ovca, 28 poginulih članova MUP-a i 20 poginulih ostalih. I dok su 1979. zabilježile samo 86 poginulih (od čega 10 oficira), godišnji broj poginulih 1984. već je narastao na 2.343 (od čega 305 oficira). Međutim, istraživanje koje je proveo profesor Valentin Runov navodi da taj podatak nije uzeo u obzir i broj preminulih vojnika u bolnicama u samoj Rusiji. Prema njemu, ukupan broj poginulih sovjetskih vojnika od tog rata, bilo od ranjavanja ili bolesti, bio je 26.000 osoba. Preko 35.000 vojnika je ostalo trajnim invalidima. 1998., Radio Rusija je naveo da se još uvijek tragalo za 280 nestalih sovjetskih vojnika, od čega su 137 bili Rusi.

Afganistanski projekt za pravdu (APP) navodi sljedeće:

Afganistan je bio u ratu od aprila 1978. Tijekom svake faze ovog sukoba...različite oružane frakcije, bilo afganistanske ili strane, su izvršile zločine protiv čovječnosti i ozbiljne ratne zločine. Ovi ratni zločini su uključivali masakre velikog raspona, nestanke i egzekucije najmanje desetaka hiljada Afganistanaca; nesrazmjerno bombardiranje i raketiranje koja su ubila na stotine hiljada civila; mučenja, masovna silovanja i druga zlodjela. U 27 godina od kada je počeo rat, nije bilo nikakvog ozbiljnog truda, domaćeg ili međunarodnog, da se provede odgovornost za te zločine.

APP isto tako navodi da "odgovornost za ratne zločine počinjene tijekom tog razdoblja leži na sovjetskim oficirima u jednakoj mjeri kao i na afganistanskim oficirima koji su radili s njima i koji su zapravo bili njihovi podređeni." Naveo je nekoliko ključnih osoba "koje snose odgovornost za odluke i politike u Afganistanu" tijekom razdoblja od 1979. do 1991: među njima su Generalni sekretarijat Centralnog komiteta (Leonid Brežnjev, Jurij Andropov, Konstantin Černjenko, Gorbačov); Ministri vanjskih poslova (Andrej Gromiko, Boris Pankin); Ministri obrane (Dmitrij Ustinov, Sergej Sokolov, Dmitrij Jazov); pripadnici KGB-a (Vitali Fedorčuk, Viktor Čebrikov, Vladimir Krjučkov); članovi Politbiroa (Mihail Suslov, Aleksej Kosigin, Viktor Grišin) i drugi. Najdalje je u osudi otišao M. Hasan Kakar, profesor na sveučilištu u Kabulu, koji je Sovjete optužio za najgore zločine zbog, kako je nazvao, njihovog "programa genocida".

Ekonomske, ekološke i materijalne štete

Prema jednoj procjeni, rat je uzrokovao opadanje šuma, sustava za navodnjavanje i porast desertifikacije

Zbog stanja rata, i obrazovanje je palo na nisku razinu: sveučilište u Kabulu je prije imalo 15.000 studenata, da bi 1980-ih taj broj spao na samo 4.000. S ekonomskog stanovišta, država je isto pretpjela ogromne žrtve: proizvodnja pamuka opala je za 83% između 1978. i 1982., riže za 75%, a zbog toga su porasle cijene hrane: do 1984., cijena žita porasla je za 64%, riže za 73% a šećera za 46%. Dvije kante mlijeka poskupjele su deset puta. Oko 500.000 osoba tako se našlo u opasnosti od gladi. Jedan notorni primjer bila je zima 1985., kada je smrtnost djece dosegla nezamislivih 85% zbog pothranjenosti. Loša higijena i niski standard života također su uzimali danak: prije rata, 2.500 osoba se brinulo za odvoz otpada iz Kabula koji je tada brojio 800.000 stanovnika. Međutim, tijekom rata, 1985. bilo je samo 800 osoba raspoloživih za odvoz otpada, dok je broj stanovnika grada narastao na 2,5 milijuna, uglavnom od izbjeglica koji su pobjegli u razne sirotinjske četvrti. Najmanje polovica od 24.000 afganistanskih sela je sravnjeno sa zemljom od sovjetskih bombi i topništva. Sveukupno, prema procjenama, sovjetska intervencija uzrokovala je za Afganistan materijalne gubitke i štete u vrijednosti od najmanje 50 milijardi $ do najviše 644 milijarde $. Prema afganistanskim navodima, uništeno je ili oštećeno oko 80% svih cestovnog sustava, dok se štete kapitalne strukture procjenjuju na 104 milijarde $.

Rat je uzrokovao i dezertifikaciju, te prepolovio predratni broj stoke i poljoprivrednog zemljišta. Uništeno je 43.000 hektara voćnjaka, 3.000.000 pribora za farmere i, najgore, 3.000 sustava za navodnjavanje, dok je pomrlo 9.500.000 ovaca, ili oko 50% predratnog broja. Površina šuma smanjen je sa 3,4% na 2,6% kopnene površine Afganistana u samo 10 godina. To predstavlja površinu od oko 5.900 km²

1979., cijena nafte bila je 101$ po barelu, čime je SSSR-u omogućila prihode bez presedana. Međutim, sedam godina kasnije, cijena nafte spala je na samo oko 30$ po barelu. Time je pala vrijednost robe sovjetskog izvoza, ali je pao i uvoz iz zapadnih zemalja, zbog čega su nastale nestašice mesa i drugih proizvoda. SAD je povrh toga uz neke saveznike zabranila izvoz mnogih roba u SSSR zbog invazije Afganistana. Po nekima je i drastičan pad cijena nafte 1980-ih uzrokovan masovnim izvozom iz Saudijske Arabije, u suglasnosti sa američkom strategijom. Od 1985. do 1991., sovjetska ekonomija je upala u recesiju, i zabilježila prosječan pad BDP-a od —1,3%. U istom razdoblju, sovjetski vanjski dug porastao je sa 14,9 na 45,4 milijarde $.

Dodatna otaežavajuća okolnost je bila ta što je SSSR htio pratiti američku stopu naoružavanja. Od 1980. do 1989., američki obrambeni proračun je porastao sa 134 na 253 milijarde $. Kako bi pokušao pratiti taj trend, SSSR je povećao i svoj obrambeni proračun. Međutim, dok je to predstavljalo samo 7% američkog BDP-a, SSSR je morao izdvojiti ionako već visoku cijenu za novo naoružanje, sa 22 na 27% BDP-a u prvoj polovici 1980-ih, čime je bio prisiljen štedjeti na drugim poljima, što je dovelo do zamrzavanja proizvodnje nekih elementarnih civilnih potrepština.

Plan američkih političara i njihovih saveznika je bio pretvoriti Afganistan u "sovjetski Vijetnam", odnosno iscrpiti SSSR što više tijekom okupacije. SSSR je tako tijekom devet godina potrošio između 36 i 48 milijarde $ kako bi podržavao komunističku vladu u Afganistanu. Oko 94% ukupnog sovjetskog financiranja u Afganistanu bila je vojna pomoć, a samo 6% je bila neka civilna vrsta pomoći. U prosjeku, rat je Moskvu koštao 5 milijardi rublja svake godine, odnosno 15 do 22 milijuna $ dnevno, što je iscrpilo sovjetsku državu.

SSSR je prema službenim podacima u ratu izgubio 118 lovačkih aviona, 333 helikoptera, 147 tenkova, 1.314 oklopna transportera, 433 primjera topništva i minobacača, 1.138 komunikacijskih ili zapovjednih vozila, 510 inžinjerskih vozila i 11.369 kamiona.

Procvat trgovine drogom

Polja maka u Afganistanu

Afgansko-sovjetskim ratom došlo je do procvata uzgoja odnosno trgovine narkoticima poput opijuma i heroina, primarno zahvaljujući angažmanu američke CIA-e koja je prihode koristila za financiranje afganistanskih pobunjenika. Prema izvještaju bivšeg CIA-inog direktora Richarda Helmsa iz 1974., proizvodnja heroina u Zapadnoj Aziji je bila izuzetno mala i svodila se na uglavnom na lokalnu proizvodnju opijuma. Pakistanski političar Arbab Džehangir Kan također navodi da 1980. gotovo nitko u njegovoj zemlji uopće nije ni znaš što je heroin. Međutim, ranih 1980-ih kada je afganistansko-pakistanska granica postala ratnom zonom, ubrzo je duž iste uspostavljena mreža laboratorija za proizvodnju i područje se naglo preobrazilo u vodećeg svjetskog proizvođača heroina. Pakistanska proizvodnja opijuma skočila je sa 90 tona 1971. na 800 tona, a u Afganistanu prvo na 250 tona 1982., zatim 750 tona šest godina kasnije, do čak 2000 tona 1991. godine. Također, dok je proizvodnja heroina u njihovom graničnom području sredinom 1970-ih bila ravna nuli, već 1981. skočila je na takvu razinu da je snabdijevala 60 % američkog i 80 % europskog tržišta. Ovisnost o drogama postala je ozbiljan problem i na Balkanu koji je predstavljao stanicu na zapadnoazijsko-europskoj ruti krijumčarenja, a do katastrofalnih posljedica došlo je u samoj Zapadnoj Aziji. Primjerice, u Pakistanu gdje uopće nije bilo heroinskih ovisnika 1979. godine, prema službenim statistikama njihov broj skočio je prvo na 5.000 u 1980. i zatim na čak 1.200.000 u 1985. godini. Do 1998. godine pakistanski ovisnici o opijatima predstavljali su 1,7 % odraslog stanovništva, odnosno trostruko više u usporedbi sa Sjedinjenim Državama.

Afganistansko-pakistanska granična zona postala je poznata kao tzv. Zlatni polumjesec i preotela je primat tzv. Zlatnom trokutu u Burmi, Tajlandu i Laosu, krijumčarsko-proizvodnom području koje je također uspostavljeno od strane CIA-e tokom Vijetnamskog rata i isto je služilo za financiranje lokalnih antikomunističkih režima i vojnih hunti. Zlatni polumjesec je prema CIA-i predstavljao idealno mjesto za proizvodnju heroina s obzirom da je centralna vlast iz Kabula i Islamabada bila doslovno ništavna i nije postojalo ni policije, sudova, poreza ili zabrane ikakvog oružja. Druge olakotne okolnosti bile su zabrane uzgoja opijuma u Pakistanu i Iranu početkom 1979. godine, nepristupačno planinsko okružje idealno za krijumčarenje, dobri klimatski uvjeti i lakoća kultivacije, te istovremena suša u Indokini tj. opadanje proizvodnje u Zlatnom trokutu. Glavni CIA-in čovjek u Afganistanu bio je gospodar rata Gulbudin Hekmatijar koji je preuzeo zapovjedništvo nad najvećom pobunjeničkom frakcijom (Hezb-e Islami) i ubrzo se pozicionirao kao jedan od glavnih narkobosova. Najveći afganistanski proizvodni centri opijata nalazili su se u Nangarharskoj, Badahšanskoj i Helmandskoj pokrajini, osobito u plodnim dolinama Helmanda gdje se polovina poljoprivrednika bavila proizvodnjom opijuma.

Karavane koje su prenosile CIA-ino oružje za afganistanski pokret otpora često su se vraćale u Pakistan natovarene opijumom, uz pristanak američkih i pakistanskih obavještajnih službi. Nakon prelaska granice, mudžahedini su ga prodavali pakistanskim prerađivačima heroina koji su djelovali pod zaštitom generala Fazla Haka, guvernera pokrajine Hajber-Pahtunva. Samo u Hajberskom okrugu nalazilo se između 100 i 200 rafinerija heroina, dok se istovremeno u Balučistanu na jugu nalazilo šest rafinerija koje je osobno kontrolirao Hekmatijar i služile su za obradu heroina iz doline Helmanda. Iz ovih područja, droga je nadalje bivala zapakirana u CIA-ine kutije za oružje i prebacivana kamionima pakistanske vojske do Karačija, odakle je morskim i zračnim putem distribuirana diljem svijeta. Sredinom 1990. godine, kada su CIA-ine operacije već bile gotove, mediji su otvoreno počeli optuživati američke dužnosnike da su zataškavali problem trgovine drogom zbog političke koristi, podređujući ga pobjedi nad Sovjetima. Charles Cogan, bivši CIA-in direktor za tajne operacije u Afganistanu, američku ulogu u stvaranju najvećeg svjetskog proizvodnog centra za opijate u razgovoru za australijsku TV-stanicu 1995. komentirao je ovim riječima:

Naš glavni cilj bio je izazvati što više štete Sovjetima. Nismo imali dovoljno sredstava, a ni vremena za istraživanje fenomena trgovine drogom. Smatram da se ne moramo ispričavati zbog toga. Svaka situacija ima svoje propuste, što ovaj slučaj s drogom svakako jest. Međutim, glavni cilj je ispunjen jer Sovjeti su napustili Afganistan.

– C. Cogan

Stvaranje Zlatnog polumjeseca imalo je dalekosežne posljedice i nakon sovjetskog povlačenja budući da su politički kaos, građanski ratovi i siromaštvo kumovali nastavku masovne proizvodnje opijuma i heroina, sve dok u julu 2000. nije totalno obustavljena pod naredbom talibanskog režima. Međutim, nakon američke intervencije u oktobru 2001. proizvodnja opijata ponovo je eksplodirala.

Međunarodne reakcije

Opća skupština UN-a je u nekoliko rezolucija osudila stranu intervenciju u Afganistanu

Sovjetska invazija je izazvala veliki šok u svjetskoj javnosti te je, nakon skoro dva desetljeća detanta, označila novu eskalaciju hladnog rata. Po prvi put nakon drugog svjetskog rata Sovjeti su direktno vojno intervenirali van granica istočnog bloka te cijelu jednu državu nasilno učinili vlastitim satelitom. Dok je svjetska javnost, uključujući i vladu Jugoslavije, osuđivala sovjetsku agresiju, dotle je vlada SAD taj potez shvatila kao izraz nove i agresivnije sovjetske politike, čiji je cilj bio što je moguće više iskoristiti slabljenje američkih pozicija u svijetu nakon poraza u vijetnamskom ratu te islamske revolucije u Iranu. Posebno su zabrinjavajuće bile prognoze da će nakon osvajanja Afganistana Sovjeti doći u poziciju da izbiju na strateški važne pozicije na obalama Indijskog oceana. Američki predsjednik Jimmy Carter smatrao je da Sovjeti samo žele iskoristiti Afganistan kako bi nastavili dalje prema jugu i prigrabili bliskoistočna naftna polja.

Vijeće sigurnosti je januara 1980. raspravljalo o nacrtu rezolucije koja osuđuje sovjetsku invaziju, ali, očekivano, nije prošla zbog veta samog SSSR-a. Ipak, 14.1. 1980. Opća skupština UN-a je usvojila rezoluciju ES-6/2 u kojoj osuđuje vojnu intervenciju, poziva na povlačenje stranih vojnika i apelira na države da pruže humanitarnu pomoć Afganistanu.

Američki predsjednik Jimmy Carter je odmah uveo američke sankcije protiv SSSR-a, među kojima su i smanjenje sovjetskog osoblja u veleposlanstvima, ograničavanje prava slijetanja ruske linije 'Aeroflot', kao i embargo na prodaju žitarica SSSR-u. Andrei Sakharov, sovjetski nuklearni fizičar i disident, je u američkom intervjuu 1980. izjavio da podupire američki bojkot olimpijskih igara u Moskvi, američke sankcije protiv SSSR-a kao i da poziva sovjetske vojnike da se povuku iz Afganistana. Kao kaznu, KGB je uhitio njega i njegovu suprugu, oduzeli mu titule te ga poslali u Gorki, industrijski grad 400 km istočno od Moskve.

Neke vlade država unutar sovjetskog bloka usvojile su svojevremeno sovjetsko ponašanje: 1982., kada je preuzela predsjedništvo Opće skupštine UN-a (OS UN), Mađarska je održala govor u kojem je tvrdila da su "ubojstva u Afganistanu uvelike preuveličana" i naglasila "da se mora više davati pozornosti istrebljenju Palestinaca od Izraela". Pojedine države, poput Indije, su zauzele neutralan stav te se suzdržale od javnih osuda SSSR-a, te službeno priznale prosovjetsku vladu u Kabulu. Usprkos tome, međunarodna zajednica je uvelike brzo i odlučno osudila SSSR, a samo je sovjetski blok branio njezino ponašanje. Kada je 1983. Varšavski pakt ponudio NATO savezu povelju o nenapadanju, zapadnonjemački kancelar Helmut Kohl je izjavio da takve formalnosti imaju "malo značenje u usporedbi sa stvarnostima poput sovjetske invazije Afganistana 1979."

Potpora pozitivnom glasovanju o povlačenju stranih vojnika iz Afganistana pri OS UN-a raslo je iz godine u godinu: 1982., 114 država je glasovala "za", 1983. već 116, da bi 1984. rezolucija prošla sa 119 glasova za, 20 protiv dok je 14 država bilo suzdržano. Prilikom glasovanja o rezoluciji o povlačenju sovjetskih vojnika iz Afganistana pri OS UN-a 1987., 123 države su glasovale za, 11 je bilo neutralno a samo 19 je bilo protiv. Skupina pravnika za ljudska prava iz SAD-a, UK-a, Švedske i Malte okupljene u Neovisno vijeće za međunarodna ljudska prava, su iste godine naveli da "postoji značajana količina dokaza da je izvršen genocid protiv afganistanskog naroda od udruženih snaga DRA i SSSR-a."

Političke posljedice

Afganistan je postao Moskvin najduži strani rat stoljeća. Izvještaji o zločinima i okrutnostima u ratu naštetile su sovjetskom ugledu. Sovjetski mediji su isprva odbacivali izvještaje i nijekali ih kao "antisovjetsku propagandu" i "dezinformacije". U rijetkim prilikama kada je priznao zločine, SSSR je tvrdio da se radilo o "vojnicima koji su izmakli kontroli". Do 1989., nije bilo dozvoljeno da na grobnicama piše da je netko poginuo u Afganistanu. Penzije obitelji palih sovjetskih vojnika bile su neprimjerene, a često bi bila praksa da su povlastice dobili tek nakon dugih pregovora. Penzije su bile tek 100 rublja. 1989., povišene su na 500 rublja, ali to nije bilo dovoljno niti za pokrivanje troškova pogreba. Takozvani 'afganistanski sindrom' manifestirao se oktobra 1989., kada je Vrhovni Sovjet u deklaraciji naveo da je intervencija bila moralna i politička pogreška. Do kraja 1989., pritvoreno je 3.000 sovjetskih veterana zbog raznih kriminalnih prekršaja, a dobar dio ih je trebao profesionalnu psihološku pomoć. David Gibbs smatra da je SSSR izvršio invaziju uz oklijevanje, da nije primarno htio proširiti svoj utjecaj te da nije postigao nikakve veće strateške prednosti iz okupacije.

Karikatura u kojoj Afganistanac govori američkom vojniku da pripazi da se ne zadrži predugo u toj zemlji, navodeći kako je to groblje imperija

Nadžibulahov režim se održao još tri godine, sve dok raspad SSSR-a te prijelaz ključnog vladinog komandanta Abdula Rašida Dostuma na stranu mudžahedina nisu izazvali njegovo svrgnuće i konačni pad komunističkog režima u Afganistanu 1992., čime se 1,6 milijuna izbjeglica krenulo vraćati domovima. Time je de facto postignuta potpuna antikomunistička pobjeda i sveopći kolaps sovjetske ideologije u Afganistanu. SAD je vodio rat preko posrednika—obramben po prirodi—te je odugovlačenje rata unedogled najzad prisilio Moskvu na kompromise, te naposljetku na povlačenje, što je dovelo do pobjede mudžahedina nad komunističkim režimom. Ovaj ishod neki smatraju američkom ideološkom pobjedom. Usprkos tome, Afganistan nije bio "sovjetski Vijetnam": Afganistan je bio odmah uz sovjetsku granicu, dok je Washington bio bliže Južnom polu nego Sajgonu; nije bilo nametljivih medija niti javnih istraga kongresa o sovjetskom ratu a sovjetske snage ipak se nisu toliko potpuno angažirale u Afganistanu koliko američke u Vijetnamu.

Neki smatraju da je rat čak masovno doprinjeo ili ubrzao proces raspada SSSR-a. Time je Afganistan samo pojačao svoj reputaciju zemlje "groblja imperija". Naime, Afganistan se sastojao od Paštuna, Tadžika i Uzbeka. Pošto su Tadžici i Uzbeci živjeli i u SSSR-u, postojao je značajan otpor azijskih republika protiv ljudi istih narodnosti. Štoviše, Tadžička SSR i Uzbečka SSR su percipirali taj sukob kao ruski rat u kojem se bore centralni Azijci protiv drugih centralnih Azijaca. Od tude je stigla i parola: "naši ginu za stranu stvar". U Tadžikistanu, mule su se javno protivile ratu i smatrali da Rusi žele pretvoriti Afganistance u kafire. Izbile su antiratne demonstracije u Tadžikistanu 1982., a u Armeniji i Astrahanu 1985. Nakon toga, razni prosvjednici su uhapšeni. Ausra, časopis litvanske oporbe, je izvještavao o antiruskim prosvjedima tijekom sprovoda baltičkih vojnika: "I sami potlačeni, Ukrajinci, Estonci, Latvijci i Litvanci su prisiljeni slušati brutalne naredbe ruskih oficira, i prolijevati svoju i tuđu krv u Afganistanu." Invazija je dovelo do značajnih tenzija između sovjetskog rukovodstva i južnih, islamskih sovjetskih republika koje su graničile uz Afganistan. Sovjetski mediji su 1980. tako započeli masovnu anti-islamsku propagandnu kampanju: 154 anti-religijskih knjiga je tiskano te godine u SSSR-u, od kojih je 17,5% bilo usmjereno protiv islama, poglavito u središnjoazijskim republikama. 1982. tiskano je 195 anti-religijskih knjiga, od kojih je ovog puta čak 22,6% bilo usmjereno protiv islama. Afganistan je doveo ili barem doprinjeo do raskola između islamskih sovjetskih republika i Moskve.

Charlie Wilson, teksaški kongresmen koji je masovno doprinjeo financiranju i naoružavanju Afganistanaca u njihovoj samoobrani protiv Sovjeta, je smatrao da je rat bio historijska prekretnica:

Doista vjerujem da je ovo uzrokovalo da se pad berlinskog zida dogodi pet do deset godina ranije nego bi se inače dogodio. Preko milijun ruskih Židova je dobilo slobodu emigrirati u Izrael; Bog zna koliko je oslobođeno iz gulaga. A najmanje 100 milijuna istočnih Europljana su dobili slobodu danas, a da ne govorim o ruskom narodu. Istina je da oni koji uživaju u svojim slobodama ne znaju kakvu su ulogu igrali milijun afganistanskih duhova u ovome. Do danas, nitko im nije zahvalio... Ove stvari su se dogodile. Bile su veličanstvene i promijenile su svijet. A ljudi koji zaslužuju zahvale su oni koji su se žrtvovali.

William Maley je naveo da su "Sjedinjene Države preživjele Vijetnam, dok Sovjetski Savez nije preživio Afganistan. [...] Afganistan nije bio sovjetski Vijetnam, već nešto puno gore."

Afganistanski ministar obrane Abdul Rahim Wardak 2010. uz sliku suborca iz sovjetsko-afganskog rata, Ahmada-šaha Masuda

Posthumno, Ahmad-šah Masud proglašen je narodnim herojem Afganistana, a počast mu je dao bivši suborac i ministar obrane od 2004. do 2012., Abdul Rahim Wardak. 1990-ih je na Zapadu vladalo mišljenje kako je afgansko-sovjetski rat predstavljalo ključan događaj hladnog rata koji je doveo do nestanka SSSR-a sa svjetske scene i omogućio da se pobjednički SAD nametne kao jedina svjetska supersila. Iako su Sovjeti u Afganistanu imali relativno male gubitke, čak i usporedbi s američkima u Vijetnamu, nesposobnost suzbijanja mudžahedinske gerile se uzimala kao konačni dokaz krajnje inferiornosti sovjetske vojne doktrine i opreme u odnosu na zapadnu - dojam koji je pojačan fijaskom ruske intervencije u Čečeniji 1994.–96. godine.

No, afgansko-sovjetski rat je svoje najvažnije posljedice pokazao tek nešto kasnije. Naime, u arapskom i muslimanskom svijetu se povlačenje, a kasnije raspad SSSR-a, u čijim mnogim dijelovima su procvali razni islamski pokreti, pa čak i islamske vlade, protumačilo kao dokaz kako se čak i globalne supersile u današnjem svijetu mogu uništiti metodama džihada, odnosno širiti islamistička vlast po raznim krajevima svijeta. Iako je Afganistan pretrpio katastrofalne gubitke, SAD praktički nije dao nikakvu značajnu pomoć u obnovi zemlje nakon rata, te je izgubio interes za tu regiju. Zbigniew Brzezinski je u intervjuu 1998. na upit da li osjeća kajanje zbog snadbdijevanja i skupina koje su podupirale islamski fundamentalizam odgovorio: "Što je važnije u svjetskoj historiji? Talibani ili kolaps sovjetskog imperija? Neki uzrujani muslimani ili oslobađanje pola Europe i kraja hladnoga rata?". Mnogi bivši mudžahedini i njihovi pristaše u bogatim arapskim zemljama su se odlučili okrenuti protiv svojih bivših američkih saveznika, što je godine 2001. dovelo do početka Rata protiv terorizma koji traje i danas i koji sve više ugrožava sve pozitivne pomake u post-hladnoratovskom svijetu.

U popularnoj kulturi

2007. Mike Nichols je režirao satiričnu biografsku dramu Charlie Wilson's War u kojoj glume Tom Hanks i Philip Seymour Hoffman, a u kojoj se prikazuju napori predstavnika američkog kongresa Charlieja Wilsona da se pomogne afganistanskim borcima u borbi protiv sovjetske armije.

Alan Moore napisao je 1986. strip Watchmen smješten u alternativnu historiju, u kojoj afgansko-sovjetski rat prijeti da eskalira u nuklearni rat sa SAD-om. Kevin Reynolds režirao je 1988. ratni film The Beast o ovom sukobu, a iste godine tu je i Rambo III, akcijski film u kojem se Sylvester Stallone bori zajedno sa Afganistancima. Vladimir Bortko režirao je 1990. ratni film Afganistanski slom u sovjetsko-talijanskoj koprodukciji.

U komediji Veliki Lebowski braće Coen iz 1998. Walter Sobchak, kojeg tumači John Goodman, lamentira kako je Vijet Kong bio "dostojan protivnik", dok "ovdje imamo par tipova koji jedu smokve, nose ručnike oko glava i pokušavaju naći unatrag u sovjetskom tenku. To više nije dostojan protivnik.".

Fedor Bondarčuk režirao je 2005. ratni film 9. satnija u rusko-finsko-ukrajinskoj koprodukciji, a koji govori o bitci za brdo 3234. Marc Forster režirao je 2007. dramu The Kite Runner o afganistanskim izbjeglicama nakon sovjetske intervencije.

Reference

Izvori

Knjige

• Ali, S. Mahmud (2007). US-China Cold War Collaboration: 1971-1989. Routledge. ISBN 9781134245819. 
• Amstutz, J. Bruce (1994). Afghanistan: The First Five Years of Soviet Occupation. DIANE Publishing. ISBN 9780788111112. 
• Baxter, Kylie; Akbarzadeh, Shahram (2012). US Foreign Policy in the Middle East: The Roots of Anti-Americanism. Routledge. ISBN 9781134128976. 
• Beeston, Richard; Simpson, John (2006). Looking for Trouble: The Life and Times of a Foreign Correspondent. Tauris Parke Paperbacks. ISBN 9781845112776. 
• Bellamy, Alex J. (2012). Massacres and Morality: Mass Atrocities in an Age of Civilian Immunity. Oxford University Press. ISBN 9780199288427. OCLC 788287846. 
• Bennett, Andrew (1999). Condemned to Repetition?: The Rise, Fall, and Reprise of Soviet-Russian Military Interventionism, 1973-1996. MIT Press. ISBN 9780262522571. 
• Bergen, Peter L. (2002). Holy War, Inc.: Inside the Secret World of Osama Bin Laden. Simon and Schuster. ISBN 9780743234955. 
• Bhatia, Michael Vinay; Sedra, Mark (2008). Afghanistan, Arms and Conflict: Armed Groups, Disarmament and Security in a Post-War Society. Routledge. ISBN 9781134054220. 
• Bradsher, Henry St. Amant (1999). Afghan Communism and Soviet Intervention. Oxford University Press. ISBN 9780195790177. 
• Brown, Hank (1998). Afghanistan - Is There Hope for Peace?: Hearings Before the Committee on Foreign Relations, U. S. Senate. DIANE Publishing. ISBN 9780788170669. 
• Center for Afghanistan Studies (1990). Afghanistan Studies Journal, Opseg 2. University of Nebraska at Omaha. 
• Crile, George (2003). Charlie Wilson's War: The Extraordinary Story of the Largest Covert Operation in History. Atlantic Monthly Press. ISBN 9780871138545. 
• Crowe, David (2014). War Crimes, Genocide, and Justice: A Global History. Palgrave Macmillan. ISBN 9781137037015. 
• Defence Journal (1989). Defence Journal, Opseg 15. Michigansko sveučilište. 
• Dowling, Timothy C. (2014). Russia at War: From the Mongol Conquest to Afghanistan, Chechnya, and Beyond. ABC-CLIO. ISBN 9781598849486. 
• Evangelista, Matthew; Muller, Harald; Schoernig, Niklas (2009). Democracy and Security: Preferences, Norms and Policy-Making. Routledge. ISBN 9781134079919. 
• Fisk, Robert (2005). The Great War for Civilisation: the Conquest of the Middle East. Alfred Knopf. ISBN 1-84115-007-X. 
• Fremont-Barnes, Gregory (2012). The Soviet-Afghan War 1979-89: Opseg 75. Osprey Publishing. ISBN 9781780961200. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-04. Pristupljeno 2015-08-12. 
• Galeotti, Mark (2012). Afghanistan: The Soviet Union's Last War. Routledge. ISBN 9781136299506. OCLC 30701200. 
• Girardet, Ed (2012). Afghanistan: The Soviet War. Routledge. ISBN 9781136626098. 
• Giustozzi, Antonio (2000). War, Politics and Society in Afghanistan, 1978-1992. C. Hurst & Co.. ISBN 9781850653967. 
• Heath, Jennifer; Zahedi, Ashraf (2014). Children of Afghanistan: The Path to Peace. University of Texas Press. ISBN 9780292759336. 
• Human Rights Watch (1991). Afghanistan, the forgotten war: human rights abuses and violations of the laws of war since the Soviet withdrawal. ISBN 0929692810. 
• Jalali, Ali Ahmad; Grau, Lester W. (2001). Afghan Guerrilla Warfare: In the Words of the Mjuahideen Fighters. Zenith Press. ISBN 9780760313220. 
• Jalali, Ali Ahmad; Grau, Lester W. (2012). The Other Side of the Mountain: Mujahideen Tactics in the Soviet-Afghan War. Tales End Press. ISBN 9781623580551. 
• Joes, Anthony James (2015). America and Guerrilla Warfare. University Press of Kentucky. ISBN 9780813157801. 
• Johnson, David; Grissom, Adam; Oliker, Olga (2008). In the Middle of the Fight: An Assessment of Medium-armored Forces in Past Military Operations: Opseg 709. Rand Corporation. ISBN 9780833044136. 
• Kurtz, Lester R. (1999). Encyclopedia of Violence, Peace, and Conflict, Three-Volume Set. Academic Press. ISBN 9780080544144. 
• Maley, William (2009). The Afghanistan Wars: Second Edition. Palgrave Macmillan. ISBN 9781137013613. 
• McCoy, Alfred W. (2004). „2. The Stimulus of Prohibition: A Critical History of the Global Narcotics Trade”. u: Steinberg, Michael K.; Hobbs, Joseph John; Mathewson, Kent. Dangerous Harvest: Drug Plants and the Transformation of Indigenous Landscapes. Oxford; New York: Oxford University Press. str. 24-114. ISBN 9780195143195. OCLC 50646049. 
• McGarth, Rae (1998). Landmines: Legacy of Conflict: A Manual for Development Workers. DIANE Publishing. ISBN 0-7881-3280-6. 
• Phillips, Joshua E. S. (2012). None of Us Were Like This Before: American Soldiers and Torture. Verso Books. ISBN 9781844679294. 
• Rotberg, Robert I. (2007). Building a New Afghanistan. Brookings Institution Press. ISBN 9780815775652. OCLC 86084220. 
• Sageman, Marc (2011). Understanding Terror Networks. University of Pennsylvania Press. ISBN 9780812206791. 
• Steele, Jonathan (2011). Ghosts of Afghanistan: Hard Truths and Foreign Myths. Portobello Books. ISBN 9781846274329. 
• Syed, Muzaffar Husain; Akhtar, Syed Saud; Usmani, B D (2011). Concise History of Islam. Vij Books India Pvt Ltd. ISBN 9789382573470. 
• Thompson, Wayne C. (2015). Nordic, Central, and Southeastern Europe 2015-2016. Rowman & Littlefield. ISBN 9781475818833. 
• Tomsen, Peter (2013). The Wars of Afghanistan: Messianic Terrorism, Tribal Conflicts, and the Failures of Great Powers. Public Affairs. ISBN 9781610394123. 
• U.S. Army War College (2001). Parameters: Journal of the US Army War College. 
• Valentino, Benjamin A. (2013). Final Solutions: Mass Killing and Genocide in the 20th Century. Cornell University Press. ISBN 9780801467165. 
• Weston, Mark (2011). Prophets and Princes: Saudi Arabia from Muhammad to the Present. John Wiley & Sons. ISBN 9781118110904. 

Naučni radovi i žurnali

• Bennigsen, Alexandre (1982). „Soviet Islam since the invasion of Afghanistan”. Central Asian Survey 1 (1). DOI:10.1080/02634938208400385. ISSN 0263-4937. 
• Bhutta, Zulfiqar Ahmed; Dewraj, Husein Lalji (2002). „Children of war: the real casualties of the Afghan conflict”. British Medical Journal 324 (1). DOI:10.1136/bmj.324.7333.349. PMC 1122273. 
• Busch, Andrew E. (1997). „Ronald Reagan and the Defeat of the Soviet Empire”. Presidential Studies Quarterly 27 (3). JSTOR 27551762. 
• Downing, John D. H. (1988). „Trouble in the Backyard: Soviet Media Reporting on the Afghanistan Conflict”. Journal of Communication 38 (1). DOI:10.1111/j.1460-2466.1988.tb02044.x. 
• Dupree, Louis (1982). „Afghanistan in 1982: Still no Solution”. University of California Press 23 (2). JSTOR 2644344. 
• Formoli, Tareq A. (1995). „Impacts of the Afghan–Soviet War on Afghanistan's Environment”. Foundation for Environmental Conservation 22. DOI:10.1017/S0376892900034093. 
• Gibbs, David (1987). „Does the USSR Have a 'Grand Strategy'? Reinterpreting the Invasion of Afghanistan”. Journal of Peace Research 24 (4). DOI:10.1177/002234338702400404. JSTOR 424428. 
• Grau, Lester W.; Jorgenson, William A. (1998). „Handling theWounded in a Counter-Guerrilla War: The Soviet/Russian Experience in Afghanistan and Chechnya”. Journal of Special Operations Medicine. 
• Grau, Lester W.; Jalalib, Ali Ahmad (2001). „The campaign for the caves: The battles for Zhawar in the Soviet‐Afghan war”. The Journal of Slavic Military Studies 14 (3). DOI:10.1080/13518040108430488. 
• Grau, Lester W. (2011). „The Battle for Hill 3234: Last Ditch Defense in the Mountains of Afghanistan”. The Journal of Slavic Military Studies 24 (2). DOI:10.1080/13518046.2011.572704. 
• Hilali, A.Z. (2010). „The costs and benefits of the Afghan War for Pakistan”. Contemporary South Asia 11 (3). DOI:10.1080/0958493032000057717. 
• Khalidi, Noor Ahmad (1991). „Afghanistan: Demographic consequences of war, 1978–1987”. Central Asian Study 10 (1). DOI:10.1080/02634939108400750. 
• Knutsen, Thomas (2008). „The Reagan Doctrine and the Lessons from the Afghan War”. Australian Journal of Politics & History 38 (2). DOI:10.1111/j.1467-8497.1992.tb00672.x. 
• Kuperman, Alan J. (2013). „The Stinger Missile and U.S. Intervention in Afghanistan”. Political Science Quarterly 114 (2). DOI:10.2307/2657738. JSTOR 2657738. 
• McCauley (1984). „A change of Guard at the Kremlin: From Andropov to Chernenko”. Soviet Jewish Affair 14 (2). DOI:10.1080/13501678408577452. 
• Miller, Laurie C.; Timouri, Masouma; Wijnker, Jelleke; Schaller, Jane G. (1994). „Afghan Refugee Children and Mothers”. Arch Pediatr Adolesc Med. 148 (7). DOI:10.1001/archpedi.1994.02170070042007. 
• McGregor, Andrew (2003). „"Jihad and the Rifle Alone": 'Abdullah 'Azzam and the Islamist Revolution”. The Journal of Conflict Studies 23 (2). 
• Roberts, Adam (2009). „Doctrine and Reality in Afghanistan”. Global Politics and Strategy 51 (1). DOI:10.1080/00396330902749673. 
• Saidajan, Abdiani (2012). „Effects of War on Biodiversity and Sustainable Agricultural Development in Afghanistan”. Journal of Developments in Sustainable Agriculture 7 (1). DOI:10.11178/jdsa.7.9. 
• Sergeiev, V.P.; Baranova, A.M.; Orlov, V.S.; Mihajlov, L.G. (1993). „Importation of malaria into the USSR from Afghanistan, 1981-89”. Bulletin World Health Organization. PMC 2393500. 
• Sheikh, Ali T. (1990). „Not the Whole Truth: Soviet and Western Media Coverage of the Afghan Conflict”. Journal of Conflict Quarterly 10. ISSN 1715-5673. 
• Sinopalnikov (2000). „Medical losses of Soviet troops during the war in Afghanistan (3: the medical losses from infectious diseases)”. Vojno medicinski žurnal. PMID 11077523. 
• Valenta, Jiri (1980). „From Prague to Kabul: The Soviet Style of Invasion”. International Security (2). DOI:10.2307/2538447. JSTOR 2538447. 

Izvještaji

• Afghanistan Justice Project (2005). „Casting Shadows: War Crimes and Crimes against Humanity: 1978-2001 Documentation and analysis of major patterns of abuse in the war in Afghanistan”. 
• Amnesty International (1983). „1983 Amnesty International Report”. Arhivirano iz originala na datum 2013-07-06. Pristupljeno 2015-08-12. 
• Amnesty International (1984). „1984 Amnesty International Report”. Arhivirano iz originala na datum 2014-06-14. Pristupljeno 2015-08-12. 
• Human Rights Watch (1984). „Tears, Blood and Cries: Human Rights in Afghanistan since the Soviet Invasion 1979—1984”. 
• Human Rights Watch (1985). „To Die in Afghanistan”. 
• Human Rights Watch (1988). „By All parties to the Conflict: Violations of the Laws of War in Afghanistan”. 
• Human Rights Watch (1991). „Afghanistan: The Forgotten War: Human Rights Abuses and Violations of the Laws Of War Since the Soviet Withdrawal”. 
• Human Rights Watch (2005). „Blood-Stained Hands - Past Atrocities in Kabul and Afghanistan’s Legacy of Impunity”. 
• Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija (19.2. 1985). „Report on the situation of human rights in Afghanistan / prepared by the Special Rapporteur, Felix Ermacora, in accordance with Commission on Human Rights resolution 1984/55”. 
• Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija (17.2. 1986). „Report on the situation of human rights in Afghanistan / prepared by the Special Rapporteur, Felix Ermacora, in accordance with Commission on Human Rights resolution 1985/38”. 
• Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija (19.2. 1987). „Report on the situation of human rights in Afghanistan / prepared by the Special Rapporteur, Felix Ermacora, in accordance with Commission on Human Rights resolution 1986/40”. 
• Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija (16.2. 1989). „Report on the situation of human rights in Afghanistan / prepared by the Special Rapporteur, Felix Ermacora, in accordance with Commission on Human Rights resolution 1988/67”. 
• Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija (31.1. 1990). „Report on the situation of human rights in Afghanistan / prepared by the Special Rapporteur, Felix Ermacora, in accordance with Commission on Human Rights resolution 1989/67”. 

Vijesti i novinski članci

• Barlett, Donald L.; Steele, James B. (13.5. 2003). „The Oily Americans”. Time. Arhivirano iz originala na datum 2015-05-04. Pristupljeno 2015-07-30. 
• Bonner, Arthur (2.11. 1985). „The Russian's Lot in Afghan Hands”. New York Times. 
• Doucet, Lyse (9.3. 2009). „Afghanistan's Soviet remnants”. BBC News. 
• Joffe, Lawrence (29.10. 2001). „Obituary: Abdul Haq”. Guardian. 
• Lewis, Parker (11.11. 1987). „U.N. Urges Soviet to Pull Forces From Afghanistan”. New York Times. 
• Mikhailov, Andrei (15.2. 2011). „Soviet Union and Russia lost 25,000 military men in foreign countries”. Pravda. 
• Neild, Barry (7.12. 2009). „Is Afghanistan really a 'graveyard of empires?'”. CNN. 
• Taubman, Philip (20.1. 1988). „Afghan Siege Over, Troops Still Duck”. New York Times. 
• Taylor, Alan (4.8. 2014). „The Soviet War in Afghanistan, 1979 - 1989”. The Atlantic. 
• Tyson, Ann Scott (28. 12. 2007). „Sorry, Charlie. This Is Michael Vickers's War.”. The Washington Post. 
• Vincour, John (10.1. 1983). „Allies Privately Unsure of Soviet Bloc's Offer”. New York Times. 
• BBC News (3.1. 1980). „1980: Afghan leader defends Soviet invasion”. 
• BBC News (22.1. 1980). „1980: Soviet dissident Sakharov banished”. 
• BBC News (15.2. 1998). „Russian official says 280 soldiers still in Afghanistan”. 
• The Economist (15.1. 2015). „Oil price and Russian politics: The ebb and flow of Federal fortune”. 
• Jutarnji list (6.3. 2013). „Pronađen sovjetski vojnik zarobljen prije 33 godine u Afganistanu”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-06. Pristupljeno 2015-08-04. 
• New York Times (19.11. 1982). „Moscow Confirms Afghan Disaster”. 
• New York Times (13.5. 1984). „Bush, in India, Assails Soviet Over the War in Afghanistan”. 
• New York Times (16.11. 1984). „AROUND THE WORLD; U.N. Again Demands Soviet Quit Afghanistan”. 
• New York Times (15.4. 1988). „10 Years in Afghanistan: The Soviet Vietnam”. 
• New York Times (19.4. 1989). „Soviet Convoy of Arms Gets Through to Kabul”. 
• UN News Centre (5.6. 2007). „UN providing Afghan returnees with life-saving mine risk education”. 
• VOA (10.2. 2010). „US Congressman Who Backed Afghan Fighters Against the Soviets Dies”. 
• Die Welt (6.10. 2013). „Operation "Sommerregen"”. 

Ostalo

• Colville, Rupert (1.6. 1997). „Refugees Magazine Issue 108 (Afghanistan : the unending crisis) - The biggest caseload in the world”. UNHCR. 
• Gibbs, David N. (2000). „Afghanistan: The Soviet Invasion in Restrospect”. University of Arizona. 
• Hilton, Ronald. „The Collapse of the Soviet Union and Ronald Reagan”. 
• Mazat, Numa; Serrano, Franklin. „An analysis of the Soviet economic growth from the 1950’s to the collapse of USSR”. 
• Lahmeyer, Jan (2004). „Afghanistan: general data of the country”. Populstat. Arhivirano iz originala na datum 2015-11-07. Pristupljeno 2015-08-28. 
• Pollock, John M. (2002). „Ahmad Shah Massoud: A case study in the challenges of leading modern Afghanistan”. Marine Corps Command and Staff College. Arhivirano iz originala na datum 2015-09-24. Pristupljeno 2015-08-14. 
• Reuveny, Rafael; Prakash, Aseem (1999). „The Afghanistan war and the Breakdown of the Soviet Union”. Review of international Studies. 
• Surkov, Nikolaj (18.2. 2014). „Nitko nije očekivao da će rat u Afganistanu trajati devet godina”. hr.rbth.com. 
• Trofimov, Jaroslav; Hodge, Nathan (5.10. 2013). „Afghanistan's Former Defense Minister Enters Presidential Race”. The Wall Street Journal. 
• Opća skupština Ujedinjenih naroda (1983). „United Nations General Assembly resolution 37/37”. UN. 
• UN (2005). „Afghanistan & the United Nations”. 
• UNHCR (12.2. 1999). „Afghanistan 10 years after Soviet pull-out”. 
• UNHCR (2000). „The State of The World's Refugees 2000 - Chapter 5”. 
• UNICEF, Graça Machel (1996). „Land-mines: A deadly inheritance”. Arhivirano iz originala na datum 2013-08-05. Pristupljeno 2015-11-10. 

Vanjske veze

Afgansko-sovjetski rat na Wikimedijinoj ostavi

• Kronologija rata na Encyclopedia Britannica
• „Timeline: Soviet war in Afghanistan”. BBC News. 17.2. 2009. 
• Afghanistan Country Study do 1985.
• Sovjetski pristup Afganistanu 1979-1989 Arhivirano 2015-09-26 na Wayback Machine-u Combat Studies Institute Press
• Karta pravaca kretanja afganistanskih izbjeglica 1979-1990. UNHCR
• Afganistan: značajan napredak u čišćenju tla od mina UN News Centre, 21.7. 2008.