Aleksandra Zec
| Aleksandra Zec | |
|---|---|
| Informacije | |
| Smrt | 7. decembar 1991. Zagreb |
Aleksandra Zec (Zagreb, 08.05.1979. – Zagreb, 7. decembar 1991.) je bila učenica zagrebačke osnovne škole Augusta Šenoe sa Trešnjevke koju su na Sljemenu zajedno s majkom Marijom ubila[1] petorica pripadnika ondašnjeg rezervnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova RH.
Aleksandra Zec bila je kći zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, i vjerojatno sasvim obična dvanaestogodišnjakinja, koja po ničem ne bi zaslužala da se o njoj piše, da je nisu svirepo ubili. Uveče oko 23:00 h 7. decembra 1991. u njen dom u Poljaničkoj ulici 22. na zagrebačkoj Trešnjevci, banuli su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović (pripadnici Merčepove jedinice) sa namjerom da uhapse Mihajla Zeca, zbog njegovih navodnih veza sa pobunjenim krajinskim Srbima.
On je nekako uspio je istrčati na ulicu, i pokušao pobjeći, ali ga je Siniša Rimac ustrijelio na udaljenosti od tridesetak metara.[1] Nakon tog su svezali 12 godišnju Aleksandru i njenu majku Mariju i strpali u kombi (bez registarskih tablica) i odvezli se do kod planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu, gdje su Aleksandru i njenu majku ubili i bacili u jamu za smeće.
Kasnija istraga otkrila je da je Siniša Rimac, koji je prije toga ubio njena oca, tražio je da se Aleksandru ne ubije, ali da su svi drugi bili protiv, jer ih je ona vidjela. Nju je hladnokrvno (vezanih nogu i ruku) ubio Munib Suljić automatskom puškom Heckler & Koch pucavši joj u zatiljak.[1] Njezina sestra Gordana i brat Dušan, uspjeli su preživjeti, jer su se posakrivali po kući i tako promakli ubojicama.
Samo nekoliko dana nakon tog zločina, uhapsila ih je policija, oni su odmah, u razgovorima s istražiteljima, priznali likvidacije te su ih vrlo detaljno opisali. Međutim, ta priznanja dali su bez prisustva svojih advokata, pa je to uzeto kao velika proceduralna pogreška, a kako nije bilo svjedoka tih egzekukucija pušteni na slobodu 1992.[1]
Nakon puštanja na slobodu, Suljić i Hodak nastavili su puniti novine skandalima vezanim uz kriminal, dok je Siniša Rimac postao jedan od tjelohranitelja pokojnog Gojka Šuška i dogurao do čina pukovnika Hrvatske vojske.[1] O Mikoli se dugo ništa nije čulo, jer je otišao u Hercegovinu, dok je Suzana Živković potpuno nestala.
Siniša Rimac je 30. maja 1995. primio orden Nikole Šubića Zrinskog, visoko priznanje za junački čin u ratu iz ruku tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana. U dijelu javnosti to je shvaćeno kao afirmacija tog nedjela i poželjni način ponašanja.[2]
Prema tjedniku Nacional ključnu političku zaštitu ubojicama pružio je sam predsjednik Tuđman. Navodno je 1992. godine Stjepan Mesić došao k Tuđmanu s molbom da taj slučaj bude što prije riješen, no Tuđman mu je odgovorio Pusti, možda će mi ti dečki još trebati.[3]
Slučaj male Aleksandre i njezine porodice, medijski nazvan Slučaj Zec ipak je izazvao dosta prašine i mučnine, nakon što su o njemu izvjestile brojne nevladine organizacije i počele pisati brojne novine i nakon što se o njemu u više navrata pričalo na televiziji. Po navodima novinara Davora Butkovića, Vladimir Šeks, koji je u vrijeme suđenja ubojicama obitelji Zec bio državni tužioc RH, priznao mu je da se stidi zbog slučaja Zec, te da je osjećao grižnju savjesti zato što ubojice nisu bile kažnjene.[1]
Munib Suljić, Igor Mikola i Siniša Rimac ipak su 2005. osuđeni, ali ne za ubojsto Aleksandre Zec, već zbog ubojstva nepoznatog muškarca zvanog Saša, zapravo Aleksandra Antića u Pakračkoj poljani. Najdužu kaznu od 10 godina, dobio je Suljić koji je prvi zapucao, Rimac je osuđen na osam godina dok je Mikola kao pomagač u ubojstvu osuđen na pet godina zatvora (njemu je pribrojano i protupravno lišavanje slobode i iznuda nad Milošem Ivoševićem, Radom Pajićem i Markom Grujićem). Nakon izricanja presude u zatvor je odveden samo Rimac jer se Suljić i Mikola, koji su se branili sa slobode, nisu pojavili na izricanju presude.[4] Igor Mikola je svega godinu dana prije toga, izručen Hrvatskoj nakon izdržavanja 27-mjesečne zatvorske kazne koju je odslužio u zeničkom zatvoru, zbog pokušaja iznude nad Mladenom Žuljem, vlasnikom benzinske crpke u Grudama.[5] Nikola Hodak je u junu 2005. godine nepravomoćno osuđen na godinu dana zatvora zbog zbog pokušaja iznude.[6]
Siniša Rimac osuđen je 2005. na 8 godina zatvora, ali zbog ubojstva jednog Srbina u Pakračkoj Poljani 1991.[7]
Munib Suljić umro je u zatvorskoj bolnici na svetošimunskoj cesti u Zagrebu 25. augusta 2006. za izdržavanja 12 godišnje kazne za ubojstvo nepoznatog civiila zvanog Saša.[8] nakon što se sam predao u Hagu 1. juna 2006.
I danas ostaje za nagađati zašto sudu za osuđujuću presudu nisu bila dovoljna svjedočenja svjedoka koji su vidjeli Sinišu Rimca kad je ubio Mihajla Zeca, niti svjedočenja onih pred kojima je Igor Mikola priznao ubojstvo. Nitko nikad nije objasnio niti što je manjkalo policijskim ekspertizama po kojima je dokazano da je oružje oduzeto od optuženih identično onim iz kojih su počinjena ubojstva, isto tako sud nije uzeo u obzir forenzičku ekspertizu kombija, kojom je nesumnjivo dokazano da su njime vožene otete Aleksandra i njena majka Marija.[2]
Istraga je utvrdila da su kombi vozili Igor Mikola i Snježana Živanović, a bilo je i svjedoka koji su potvrdili da je taj bio ispred kuće porodice Zec neposredno prije i za vrijeme ubojstva, jer je tad udario u parkirani automobil.[2]
Ostalo je nejasno i nedovoljno istraženo, što se te noći zbivalo u policiji, jer su neki svjedoci ubojstva Mihajla Zeca nazvali policiju i rekli da su vidjeli kako otmičari trpaju ženu i dijete u kombi. O tome navodno postoje pismeni tragovi u knjizi dežurstva policijske stanice, policija je o tome informirala sve svoje patrole, ali se one nisu usudile zaustaviti ubojice na kontrolnoj točki ispod Sljemena, jer su vidjeli da su to pripadnici Merčepovih eskadrona smrti.[2]
Po mišljenju dobrog dijela javnosti u Hrvatskoj, Ustavni sud RH zbog mizernih formalno-pravnih propusta, za koje velik dio uglednih pravnih stručnjaka tvrdi da su nategnuta i krajnje sumnjiva interpretacija zakonskih odredbi, zapravo radi farsu od pravde. Tako da Slučaj Zec nikad nije doživio sudsku katarzu, onakvu kakvu priželjkuju žrtve i stradali.[9]
Preživjeli brat i sestra male Aleksandre, Gordana i Dušan Zec, koji od 1991. žive u Banjoj Luci kod bake, tužili su Hrvatsku državu preko zastupnika Ante Nobila i Mara Mihočevića. Na kraju je Sanaderova vlada u proljeće 2004., pristala na nagodbu i isplatu jednokratne odštete od 1 500 000,00 kn, kao neku vrst moralnog čina.[2]
Slučaj Aleksandre Zec još uvijek muči dio hrvatske javnosti, i postoje inicijative da se po njoj nazove jedna ulica, kao i one koje traže da joj se podigne spomenik što je javno iznio književnik Zoran Ferić.[10]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Davor Butković: Hladnokrvno ubojstvo, Jutarnji list, objavljeno: 24.04.2004 (pristupljeno 11.05. 2011.)[mrtav link]
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 „Sanader odlučio: obitelj Zec obeštetiti kao moralni čin; Nacional.hr (pristupljeno 11.05. 2011.)”. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-01. Pristupljeno 2011-05-13.
- ↑ Tuđman štitio ubojice Mihajla, Marije i Aleksandre Zec? - Vijesti.net - Index.hr (pristupljeno 11.05. 2011.)
- ↑ Optuženici krivi za slučaj Pakračka poljana, Index.hr, Nacional, objavljeno: 15.9.2005. (pristupljeno 11.05. 2011.)
- ↑ „Igor Mikola izručen Hrvatskoj, Nacional, objavljeno: 28.04.2004 (pristupljeno 11.05. 2011.)”. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-07. Pristupljeno 2011-05-13.
- ↑ Mesić odbio pomilovati Sobjeslavskog i Grandića, DNEVNIK.hr, objavljeno: 19.12.2006. (pristupljeno 11.05. 2011.)
- ↑ Osuđeni ubojica Siniša Rimac želi biti otac, tportal.hr (pristupljeno 11.05. 2011.)
- ↑ „Umro Munib Suljić, Nacional, objavljeno: 28.08.2006 (pristupljeno 11.05. 2011.)”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-07. Pristupljeno 2011-05-13.
- ↑ „Željka Godeč: Božica (ne) pravde, Globus objavljeno 18.01.2011. (pristupljeno 11.05. 2011.)”. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-19. Pristupljeno 2011-05-13.
- ↑ „Zoran Ferić: Spomenik Aleksandri Zec, Nacional.hr (pristupljeno 11.05. 2011.)”. Arhivirano iz originala na datum 2012-06-09. Pristupljeno 2011-05-13.