Demokratska stranka (Jugoslavija)
Demokratska stranka je naziv za političku stranku koja je djelovala u Jugoslaviji od 1919. do 1946. godine.
Stranka je osnovana spajanjem nekoliko stranaka iz različitih dijelova novonastale države - Samostalne radikalne stranke iz Srbije, Hrvatsko-srpske koalicije iz Hrvatske, te Napredne stranke iz Slovenije to još nekih manjih grupa.
Ubrzo nakon osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u januaru1919., Svetozar Pribićević (tada ministar unutrašnjih poslova i jedan od najmoćnijih ljudi u državi) najavljuje osnivanje nove stranke, koja će zastupati ideju integralnog jugoslavenstva. Na njegovu inicijativu je već u februaru održan veliki zbor u Sarajevu, uz sudjelovanje predstavnika predratne Hrvatsko-srpske koalicije i još desetak jugoslavenski orijentiranih stranaka i grupa iz prečanskih krajeva, tj. pokrajina bivše Austro-Ugarske (Hrvatska, Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Slovenija i Vojvodina). Većina njih prihvatila je ujedinjenje u novu stranku pod imenom Demokratska stranka.
Ubrzo su se toj inicijativi pridružile tri stranke iz Srbije: Samostalna radikalna stranka (predsjednik Ljubo Davidović), Naprednjačka (Vojo Marinković) i Liberalna (Vojo Veljković). Konferencija ujedinjenja održana je u Sarajevu u svibnju 1919. Iako je Pribićević dao inicijativu za osnivanje nove stranke, on kao prečanin nije bio pogodna osoba za osvajanje glasova u Srbiji, pa je za predsjednika nove stranke izabran Ljubo Davidović. [1]
Stranka je na izborima za ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS 28.11. 1920. godine snažnim promoviranjem integralnog jugoslavenstva osvojila većinu glasova Srba prečana te znatan dio glasova Hrvata, koji su težili snažnoj državi da ih zaštiti od Italije (na dijelu teritorija Dalmacije koji je Italija zaposjela izbori nisu bili održani). Također osvaja glasove malobrojnih slovenskih liberala (većinu glasova u Slovenija osvojila je klerikalna Slovenska ljudska stranka). Osvojila je najveći broj glasova (319.448, odnosno 19,9%) i 92 mandata (Narodna radikalna stranka osvojila je 284.575 glasova i 91 mandat). Uz komuniste (198.756 glasova i 58 mandata), DS je jedina stranka kadra osvajati glasove u svim dijelovima nove države; većinu su međutim (od osam područja) osvojili jedino na području Južne Srbije (područje koje je Srbija osvojila u Balkanskim ratovima 1912.–1913.). Na području Hrvatske i Slavonije osvojili su 19 mandata (od 93), a Dalmacije jedan (od 11). U sjevernoj Srbiji 32 (radikali 41), južnoj Srbiji 24 (slijede komunisti sa 18). [2]
1.1. 1921. formirana je koalicijska vlada radikala i demokrata, kojoj je na čelu Nikola Pašić.
Međutim, suparništvo Pribićevića i Davidovića, odnosno srbijanaca i prečana, od početka je dijelilo stranku u dva tabora. Dok je Pribićevića pokretala odanost idealu integralnog jugoslavenstva i unitarističkom uređenju države, za političare iz Srbije najvažnija je bila taktika u nastojanju da se potisne dominacija Radikalne stranke u Srbiji. [3] Zato su oni bili spremni i na popuštanja i kompromise sa federalističkim koncepcijama koje zastupa prije svega Radićeva HRSS. To je dovelo do žestokog sukoba 1922., ali je raskol tada izbjegnut.
Na izborima za Narodnu skupštinu 18.3. 1923. stranka je povećala broj svojih glasova na 400.342, što zbog znatno većeg ukupnog broja glasača znači pad postotka sa 19,9 na 18,4%. Kako je i ukupni broj mandata u skupštini znatno smanjen (sa 419 na 312), te zbog osobina izbornog sustava (razmjerni izbori, ali u malim jedinicama, što daje prednost jačim strankama), broj mandata gotovo je prepolovljen: sa 92 na 51. Napredovali su s jedne strane radikali, s druge RSS. U sjevernoj Srbiji osvojili su 21 mandat (od 73; radikali 50), u južnoj Srbiji 12 (od 41; radikali 15 i Džemijet 14), Hrvatskoj i Slavoniji 10 (od 68), Vojvodini četiri (od 34), Crnoj Gori dva (od 7), Dalmaciji jedan (od 15), Sloveniji jedan (od 26), a u Bosni i Hercegovini ostali su bez mandata. [4]
U martu 1924. predsjednik stranke Ljubo Davidović pregovara sa Stjepanom Radićem i drugim oporbenim strankama o mogućoj koaliciji, koja bi mogla istisnuti s vlasti radikale. Za Pribićevića su pregovori sa "separatistima" iz HRSS neprihvatljivi. Sa grupom od 14 zastupnika on 26. ožujka 1924. istupa iz stranke kojoj je osnivač i osniva Samostalnu demokratsku stranku (SDS). Slijedećeg dana Pašić i Pribićević sastavljaju novu vladu.
Na parlamentarnim izborima 8.2. 1925. Demokratska stranka spala je na 284.527 glasova (11,8 posto) i 37 mandata. (Režimskog terora i manipulacija bilo je na svim izborima, uz tendenciju jačanja; Demokratska stranka sada je u opoziciji.) Radikali i SDS, nastupajući u koaliciji kao Nacionalni blok, osvajaju većinu glasova Srba u Hrvatskoj, te dio glasova Hrvata i drugih. Tako je DS ostala bez ijednog mandata na području Hrvatske i Slavonije, a zadržala jedan mandat u Dalmaciji. Izgubila je i glasače u Sloveniji. Tako, nakon raskola, stranka gubi jugoslavenski karakter i ostaje vezana za Srbiju, Vojvodinu i Crnu Goru. [5]
Na izborima održanim 11.9. 1927., stranka bilježi napredak: 381.784 glasova i 59 mandata. Teritorijalno je međutim ostala ograničena kao i 1925. [6]
U vrijeme Šestojanuarske diktature djelovanje Demokratske stranke je, kao i ostalih stranaka, zabranjeno. Pod pritiskom diktature približavaju se Seljačko-demokratskoj koaliciji i prihvaćaju federalizam kao rješenje nacionačnog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji. Na parlamanternim izborima 1935. i 1938. nastupaju kao udružena opozicija zajedno sa Seljačko-demokratskom koalicijom i Zemljoradničkom strankom.
Kada je Kraljevina Jugoslavija okupirana od strane Njemačke 1941. godine, dio rukovodstva Demokratske stranke odlazi u Veliku Britaniju, gdje s ostalim strankama formira Vladu u izbjeglištvu. Mlađi rukovodioci ostaju u zemlji. Dio sudjeluje u kvislinškim vlastima, dio sudjeluje u četnicima Draže Mihajlovića, a dio u Narodnooslobodilačkom pokretu.
Poslije završetaka rata i sporazuma Petra II. Karađorđevića i Josipa Broza Tita, dio rukovodstva Demokratske stranke se vraća u zemlju i učestvuje u Privremenoj vladi. Predsjednik Demokratske stranke, Milan Grol, postaje potpredsjednik Vlade. Na prvim izborima koji su u Jugoslaviji održani 1945. godine, Demokratska stranka pokušava nastupiti protiv Komunističke partije. Zbog represalija i neregularnosti, ona je te izbore bojkotirala. Nešto kasnije, poslije hapšenja Milana Grola i ostalih rukovodioca od strane komunista, njen rad je zabranjen, a imovina zaplijenjena.
Slijedeći započete procese promjena u istočnoj Europi, grupa od trinaest intelektualaca u novembru 1989. godine u Beogradu odlučuje da obnovi rad Demokratske stranke. Osnivačka skupština održana je 3.2. 1990. godine u Beogradu. Današnja Demokratska stranka i Demokratska stranka Srbije se pozivaju na tradiciju Demokratske stranke.
Neka osnovna literatura (samo knjige) i citirana literatura:
- Čulinović, Ferdo: Jugoslavija između dva rata, I. i II., Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1961.
- Gligorijević, Branislav: Demokratska stranka i politički odnosi u Kraljevini SHS, Beograd, 1970.
- Horvat, Josip: Politička povijest Hrvatske, 2. dio, Zagreb: August Cesarec, 1990. (2. izdanje)
- Matković, Hrvoje: Svetozar Pribićević: ideolog, stranački vođa, emigrant, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1995.
- Matković, Hrvoje: O životu, ideologiji i političkom djelovanju Svetozara Pribićevića, u: Svetozarb Pribićević: Izabrani politički spisi, Zagreb: Golden Marketing i Narodne novine, 2000.