Dijana (mitologija)
| Dijana | |
|---|---|
| Životinje | jelen, košuta, vepar, medvjed |
| Simboli | zlatni luk i strijele, jelen. |
| Biljke | hrast |
| Svetište | Gaj Diana Nemorensis pored jezera Nemi Dijanin hram na Aventinu u Rimu Artemidin hram u Efesu |
| Roditelji | Jupiter i Latona |
| Supružnik | neudata; jedna je od 3 božica, - djevica. |
Dijana je bila rimska boginja svjetla, života i lova koju su Rimljani već zarana izjednačili s grčkom boginjom Artemidom, tako je postala i božica mjeseca. Dijana je bila zaštitnica djevica, lovaca, rodilja, robova, divljih i domaćih životinja i šuma.[1]
Glavni atribut Dijane bio je djevičanstvo, tako da je ona bila simbol nevinosti, jer je bila jedna od tri božice - djevice uz Minervu i Vestu, njena sveta biljka bila je hrast. U rimskoj umjetnosti Dijana se obično prikazuje kao lovac sa lukom i strijelom, u pratnji psa ili jelena.[1] Ponekad se prikazuje kako u jednoj ruci drži list paprati, a u drugoj zdjelu punu voća.[2]
Ime božice Dijane dolazi od arhaične latinske riječi divios (otud Diviana, pa Dijana) a ona odgovara kasnijim riječima; dium = nebo i dius=danje svijetlo, svijetlo nebo.[1][2]
Dijana u mitologiji
[uredi | uredi kod]Dijana je po rimskoj mitologiju (slično kao i u grčkoj mitologiji) bila kćer vrhovnog boga - Jupitera, i njegove ljubavnice Latone (grčka Leta), sa bratom blizancem Apolonom, bogom Sunca, svjetlosti i poezije. Kad je Jupiterova ljubomorna žena Junona, saznala da je njen muž obljubio Latonu, zabranila je svim mjestima na svijetu da prime trudnu Latonu, nju je Jupiter sklonio na Ortigiju, otok koje je stvorio Neptun, jer se sažalilo nad njom, te je tamo rodila Apolona i Dijanu (otok je kasnije dobio novo ime - Delos). Njihov polubrat Vulkan (grčki Hefest) iskovao im je strijele, Apolonu od sunčeve svjetlosti a Dijani od mjesečeve svjetlosti.
Dijana je izrasla u prelijepu ženu, ali je ostala djevica, kao i njena polusestra Minerva (grčka Atena) i njihova zajednička teta - Vesta. Dijana je zajedno sa ocem Jupiterom, bratom Apolonom i Minervom sudjelovala u gušenju pobune Titana.
Kad je Tifon, sin Tere i Tartara, napao rimske bogove, oni su pobjegli u Egipat i pretvorili u životinje. Dijana se pretvorila u mačku, zbog tog se egipatska božica mačka Bast smatra njezinim pandanom.
Neptunovi sinovi giganti, Ot i Efijalt pokušali su ubiti Dijanu, ali ju je obranio brat Apolon, tako što je poslao jelena među njih, pa su se oni zaneseni gađanjem lijepe životinje, pobili odapevši svoje strijele jedan na drugog.
Jednom dok je brala cvijeće na livadi blizu Etne, zajedno sa svojim polusestrama – Prozerpinom (grčka Perzefona) , Venerom i Minervom, vidjela je kad bog Pluton (grčki Had) oteo Prozerpinu.
Dok se Dijana jednom kupala u šumi, golu je ugledao lovac Akteon, nju je to toliko rasrdilo, da ga je pretvorila u jelena, kojeg su na kraju rastrgali vlastiti psi.
Neptunov sin Orion, vrsni lovac, lovio je zajedno s Dijanom po Kreti, ali se jednom drznuo i izazvao Dijanu na dvoboj da se vidi tko je bolji lovac, nju je to toliko razljutilo da ga je ubila, ali kako joj je ipak bio drag, pretvorila ga je u lijepo sazviježđe - Orion. Po drugoj verziji istog mita Terra je ubila Oriona, poslavši škorpiona da ga ubode, jer se hvalisao da je dobar lovac, a na nebo ga je uspela Latona. Po trećoj verziji istog mita, – Dijana se zaljubila u Oriona, koji je bio najljepši smrtnik, te se htjela udati za njega, to je razljutilo Apolona, te je on prevario Dijanu, nagovorivši je da proba pogoditi svojom strijelom jednu točku u moru ( ta točka bila je Orionova glava, jer je on upravo plivao) ona je ponosna na svoju vještinu gađanja - pogodila tu točku i tako nehotice ubila Oriona. Kad je kasnije shvatila da je tako ubila svog voljenog, silno se rastužila, te ga je zbog tog postavila na nebo. Po jednoj od brojnih verzija mita o nimfi Kalisto, Dijana je bila ta koja ju je ubila i pretvorila u zviježđe, je je pogazila zavjet da će ostati djevica, spavajući sa Jupiterom.
Najpoznatije i najstarije italsko svetište božice Dijane bio je šumski gaj zvan Diana Nemorensis uz obale jezera Nemi (Aricia, pored Rima).[1] To je bilo kultno mjesto svih gradova Latinskog saveza. Dijanin kult u Ariciji bio je već zarana povezan sa nimfom Egerijom, iz obližnje rječice s kojom je Diana dijelila brigu oko poroda. Po legendi prvi svećenik njenog kulta bio je junak Virbius (italski pandan grčkom Hipolitu). Kasniji izbor svećenika za Dijanin kult, bio je vrlo neobičan, to je mogao biti samo odbjegli rob, koji je morao u borbi ubiti svog prethodnika.[1]
U Rimu je najvažniji Dijanin hram bio na brdu Aventinu, u kom se čuvala povelja Latinskog saveza za koju se govorilo da potječe iz vremena kralja Servija Tulija (6. vijek pne.). Božica Dijana bila je zaštitnica nižih rimskih slojeva, posebno robova, za njene svetkovine - ide 13. augusta, u Rimu i Ariciji ni robovi nisu radili.[1] Dijanu su voljele i žene, kao božicu koja štiti djecu i porođaje. Važan centar kulta božice Dijane bio je i Efes, u kome je već od grčkih vremena postojao slavni Artemidin hram koji je bio jedno od sedam svjetskih čuda ondašnjeg svijeta.
Dijanin kult preživio je propast Rimskog carstva i dospio do nordijske mitologije tu se ona pojavljuje kao kraljica Alfheima, zemlje svijetlih vilenjaka. Čak i danas u novim religijskim pokretima Dijana, ponovno ima kojekakve uloge.
- Renato Del Ponte, Dei e miti italici, Genova, ECIG, 1985, cap. V: "Nostra Signora delle selve", pp. 159-197. ISBN 88-7545-805-7.