Dionisije I Carigradski
| Dionisije I | |
|---|---|
| vaseljenski patrijarh Carigrada | |
| Crkva | Vaseljenska patrijaršija |
| Prethodnik | Simeon I [1] Nifont II |
| Nasljednik | Simeon I Maksim IV |
| Lični detalji | |
| Rođenje | Dimitsana |
| Smrt | 1492 Drama |
| Svetost | |
| Datum slave | 23. novembar |
| Štovanje u | Pravoslavna crkva |
Dionisije I (grčki: Διονύσιος Α΄) je bio vaseljenski patrijarh Carigrada u dva navrata - od 1466. do 1471. te od 1488. do 1490. Slavi se kao svetac u pravoslavnoj crkvi a spomendan mu je 23. novembar.[2]
Dionisije se rodio u Dimitsani na Peloponezu. Zamonašio se i došao u manastir u Carigradu gdje ga je podučavao efeški arhiepiskop Marko, koji ga je postavio za svećenika.[2] Kada je 1453. godine Carigrad pao, Dionisija su zarobili Osmanlije. Nešto kasnije mu je u Adrianopolju slobodu otkupio arhont po imenu Kyritzes (najvjerojatnije Demetrios Apokaukos, jedan od dvojice grčkih sekretara na dvoru sultana Mehmeda II).[3]
Nakon što je stekao slobodu, Dionisije je stekao izuzetnu naklonost Mare Branković, kćeri srpskog despota Đurađa Brankovića i jedna od supruga sultana Murata II, oca Mehmeda II. Iako je Mara do kraja života ostala kršćanka, imala je značajan uticaj na svog posinka Mehmeda.[4] Uz Marinu pomoć Dionisije je imenovan za mitropolita Filipolisa (današnji Plovidv) od strane patrijarha Genadija Skolarija.[2]
U to se vrijeme borba za mjesto patrijarha vodila između dvije frakcije; jednu su vodili laički arhonti Georgios Galesiotes (veliki hartofilaks) i Manuel Christonymos (budući patrijarh Maksim III), a drugu bivše trapezuntsko plemstvo prisilno doseljeno u Carigrada nakon pada Trapezunta pod osmanlijsku vlast 1461. Domaća frakcija je podržavala Marka II za patrijarha, a trapezuntska frakcija je podržavala Simeona I.[4]
Godine 1466. je Simeon uspio svrgunuti Marka II i doći na mjesto patrijarha nakon što je osmanlijskim vlastima dostavio 2000 zlatnika. Simeonovo prvo stolovanje je trajalo kratko, jer je taj simonijski potez toliko užasnuo Maru Branković da se ona došla požaliti Mehmedu. Nakon što je i sama odstavila 2000 zlatnika, sultan je svrgnuo Simeona, i na mjesto patrijarha postavio Marinog kandidata - Dionisija.[5] Ovakav slijed događaja navode učenjaci kao što su Kiminas, Runciman, Grumel i Gemanos od Sardeisa, dok Laurenti Podskalsky navode da je Marko, a ne Simeon, kupio mjesto patrijarha, pa je Marko stolovao iza Simeona.[4] Postoji, međutim, konsenzus da je Dionisije, nevezan sa dvije frakcije, postao patrijarhom zahvaljujući Marinoj intervenciji.
Najvjerojatniji datum Dionisijevog postavljanja je kraj 1466. godine, s obzirom da je Dionisije 15. januara 1467. potpisao ukaz kojim Sveti sinod lišava Georgiosa Galesiotesa i Manuela Christonymosa svih crkvenih dužnosti.[6] Ta dva plemića su, međutim, brzo povratili svoj uticaj i postali žestoka opozicija Dionisiju,[4] koji je također na sebe navukao i Simeonove pristaše.
Dionisije je uz Marinu zaštitu stolovao sve do kraja 1471. godine kada ga su protivnici optužili da se nakratko bio preobratio na islam te da je tada bio obrezan. Zbog toga je sazvan sinod da bi mu se sudilo. Iako je na njemu Dionisije pokazao vlastiti penis kako bi dokazao kako nije obrezan,[2][3] svrgnut je i zamijenjen sa Simeonom I.[5] Laurent sugerira pak kako je Marko II tada nakratko stolovao prije Simeona.[4]
Nakon svrgavanja 1471. godine, Dionisije se povukao u manastir Eikosifinissa u Drami. U julu 1488.[1] je ponovno izabran za patrijarha uz pomoć grčke javnosti,[5] te je stolovao u svom manastiru.[2] Na kraju je svrgnut 1490.[1] jer su se protiv njega okrenuli monasi sa Svete Gore.[5] Umro je dvije godine kasnije.[1]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Kiminas, Demetrius (2009). The Ecumenical Patriarchate. Wildside Press LLC. str. 37,45. ISBN 978-1-4344-5876-6.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 „Dionysios I”. Ecumenical Patriarchate. Pristupljeno 2. VIII 2011.
- ↑ 3,0 3,1 Philippides, Marios (2011). The Siege and the Fall of Constantinople in 1453. Ashgate Pub Co. str. 79–84. ISBN 978-1-4094-1064-5.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Vitalien, Laurent (1968). „Les premiers patriarches de Constantinople sous la domination turque (1454-1476)”. Revue des études byzantines (26): 229-263(256-7). DOI:10.3406/rebyz.1968.1407.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 Runciman, Steven (1985). The Great Church in captivity. Cambridge University Press. str. 193–4,200. ISBN 978-0-521-31310-0.
- ↑ Petit, L. (1903). „Déposition du Patriarche Mark Xylocarvi”. Revue de l'Orient Chrétien (8): 144–9.