Fibula (broš)
Fibula ili broš je predmet čiji najstariji poznati primjerci potiču iz bronzanog doba. Njihova proizvodnja i upotreba bila je neodvojivo povezana sa načinom odijevanja. Bronzanodobne fibule su bile jednostavnog oblika i predstavljale su samo jednu elipsoidno savijenu iglu. Kroz kasniji period ovaj oblik je mijenjan, pri čemu je dobijao sve više ukrasnih elemenata. Rezultat toga je bio da su u antičkom, kasnoantičkom i periodu seobe fibule dobile i vojni, društveni, ekonomski i religijski značaj.
Najrasprostranjeniji prihvaćeni termin za ovaj predmet – fibula potiče od latinskog glagola figere što znači zakopčati. Ovo je ujedno i najjednostavnije objašnjenje funkcije ovog predmeta. Fibula je služila kao pomoćno sredstvo za pridržavanje odjeće na ramenu ili prsima. Tek je pronalaskom dugmadi, u VIII stoljeću, upotreba fibula postala rjeđa, ali je kao dio nakita ostala prisutna do danas.[1]
Među metalnim proizvodima koji pripadaju kraju drugog i početku prvog milenijuma p.n.e, može se izdvojiti nekoliko tipova fibula koji nose obilježja i odražavaju domete ilirske primjenjene umjetnosti.
Velika lučna fino modelirana fibula, bila je raširena na Balkanskom i Apeninskom poluostrvu, pa se ne zna njeno porijeklo, ali su oni primjerci koji su nađeni u liburnskoj teritoriji i neki istog tipa, otkriveni na drugim tačkama jadranske obale, potekli iz liburnskih radionica. O tome govore proporcije ovih predmeta i neki tehnički detalji koji su karakteristični samo za liburnske primjerke. Doba njihove upotrebe i njihova rasprostranjenost podudaraju se s prvom fazom pomorske ekspanzije Liburna. Dekoracija na njima (fino klesani pravolinijski motivi) pripada repertoaru šireg umjetničkog pravca koji se naziva zapadnobalkanskim geometrijskim stilom kasnog bronzanog doba.
.
Dvodjelna fibula je predmet prilično komplikovane konstrukcije čija je izrada zahtijevala visok stepen kovačke vještine i veliku preciznost. Prenesena s liburnskog područja u zaleđe, postala je popularna kod susjednih Japoda. Japodski majstori izrađivali su još složenije i ukrasnije varijante nakita — prateći domaći ukus — i proizvodili je u velikom broju primjeraka.
Ovaj izvorno mali nakit je kod Japoda postao masivniji, dužine 20 i više centimetara, težak oko pola kilograma. Umjesto savijanja čitavih namotaja bronzane žice u diskove, kasnije je rađen od odljevaka u jednom komadu, zamjenjujući, u vizualnom smislu, spiralne zavoje, zakovice i druge tehničke detalje urezanim i plastičnim ornamentikom. Tako težak tanjirni nakit pokrvao je dobar dio grudi.
Ovo je samo jedan primjer usvajanja forme i tehnike u izradi raznih metalnih predmeta između liburnskih i japodskih radionica; takvih je primjera mnogo, pa je često nemoguće odrediti ko ima prednost. Te posudbe, taj paralelizam u proizvodnji liburnske i japodske radionice, koji se može pratiti od 9. stoljeća p.n.e, govori o dobrosusjedskim odnosima i živoj robnoj razmjeni između ta dva naroda.
Ista dvodjelna fibula proširila se iz liburnske matice u Italiju, gdje je bilo jedno liburnsko naselje u Picenumu.
Ova fibula pronađena je na širokom području centralne Evrope. Varijante se međusobno razlikuju po tome gdje je ukras smješten (luk, noga ili luk i noga), te po samom broju osmica. Potječu iz cijelog perioda mlađeg željeznog doba, druga polovina 3. stoljeća p.n.e, zavisno od varijante.
Varijanta u vidu četiri brojke osam, koji je smješten na njenom luku specifična je samo za bosanskohercegovačke lokalitete. Pronađena je na lokalitetima: (Debelo brdo kod Sarajeva, Kamenjača u Brezi, Mahrevići kod Čajniča i Gorica kod Gruda). Ovu varijantu odlikuje i ukras lažnih petlji i jagodica na nozi, stvarajući tako jedinstven način ukrašavanja.[3]
Rimski oblici fibula vode svoje porijeklo od grčkih i etrurskih primjeraka koje su Rimljani koristili tokom latenskog perioda. Latenska grupa fibula razvrstana je u tri hronološke cjeline: ranolatenske, srednjolatenske i kasnolatenske fbule.
I sami Rimljani razvijali su od kasnolatenskih fibula različite nove primjerke, stvarajući mnogobrojne tipove i varijante, koje su u pojedinim periodima često i široko koristili svi slojevi stanovništva. S obzirom na korisnike, te način i mjesto izrade, uočavaju se dvije osnovne tendencije u proizvodnji ovih predmeta: fibule vrhunskog kvaliteta, izrađene u velikim centrima Rimskog Carstva i one lošije kakvoće koje su izrađivane u lokalnim radionicama.
Različiti oblici uslovili su da se tipološki i hronološki fibule dijele na: lučne, predaucissa, aucissa, fibule sa dvije igle, nertomarus, galske, prstenaste, omega fibule, lukovičaste, krstaste, sidraste, pločaste, emajlirane, koljenaste, zoomorfne, fibule podavijene stope, “T” fibule sa oprugom i sa zglobom i koman fibule. U pogledu masivnosti uočeno je da su postojale razlike koje su proisticale iz toga da li su bile namijenjene ženama ili muškarcima.[4]
Ženske fibule su bile manje masivne i luksuznije izrade, a u ženskim grobovima nalažene su i u parovima jer su pridržavale haljinu na oba ramena. Na ovim fibulama postojali su i različiti ukrasi.
Muške su bile masivnije izrade i najčešće bez većih ukrasa. Izuzetak su činile fibule visokih dostojanstvenika koje se po dekorativnim elementima i plemenitom metalu koji je korišten pri njihovoj izradi, izdvajaju od ostalih. Težina odjeće ograničavala je veličinu fbule, tako da su manji primjerci služili ili za kopčanje laganije odjeće, ili za odjeću kod djece.
Fibule tipa Aleizia prve su fibule s novom, zglobnom ili šarnirnom konstrukcijom glave. Ime su dobile po čuvenoj bici kod Alezije 52. g. p.n.e. između rimskih trupa predvođenih Cezarovom protiv Gala (Kelta). Karakteristične su po trouglastom obliku luka, odnosno postupnom sužavanju raskovanog luka od šarnirne konstrukcije prema najčešće četvrtastoj nožici. Ovaj tip fibula posjeduje nehomogene karakteristike pa se ćešće govori o grupi Alezija s varijantama.
Van italskog područja širile su se posredništvom rimske vojske, trgovačkim kontaktima, činovnicima. Proizvodnja na širem prialpskom području, na koju upućuju analize metala, dokazuje da je autohtono stanovništvo prihvatilo novi oblik fibule, time i novi način konstrukcije mehanizma za zatvaranje. Dodatni poticaj za integriranje novih italskih oblika u lokalnu nošnju mogla je pružiti rimska vojna i administrativna ekspanzija, odnosno želja za uklapanjem u novu „elitu“ koja se manifestira preuzimanjem novih običaja u prehrani ili sahranjivanju, te naravno novih elemenata nošnje.[5]
Nalazišta su:
- Jezerine - grob 242 – bronzana fibula dužine 4,2 cm s oštećenom nožicom. Na trokutastom luku je ukras uzdužnih urezanih linija koje se na sredini ukrštaju stvarajući motiv romba, a prema glavi završavaju u obliku niza od tri trougla.
- Jezerine - grob 279 – bronzana fibula dužine 7,2 cm s trouglastim lukom ukrašenim s punciranim linijama. Nožica je četvrtasta, s perforacijom na dugmetastom završetku
- Ribić - grob 10 – bronzana fibula dužine 6,4 cm s trouglastim lukom ukrašenim s paralelnim urezanim linijama uz rubove i trouglastim motivom na sredini, također od para urezanih linija. Nožica je četvrtasta, s perforacijom na izdignutom plosnatom završetku
- Ribić - Grob 21 – oštećena brončana fibula šarnirne konstrukcije. Luk je u obliku tri ovalne pločice s perforacijama i punciranim linijama. Dužina 6,7 cm
- Ribić - Grob 152 – brončana fibula trouglastog luka, s parom paralelnih urezanih linija uz rubove. Nožica je četvrtasta, sa završetkom u obliku dva manja, bočno postavljena dugmeta. Dužina 6 cm.
- Ribić - Grob 156 – brončana fibula trouglastog luka, s parom urezanih linija uz rubove koje uokviruju tri urezana trougla. Između gornja dva trougla je X-motiv. Četvrtasta nožica završava s dva bočno postavljena dugmeta. Dužina 6,2 cm.
- Sisak – više primjeraka s područja Siska
- Lički Ribnik, ostava – srebrna šarnirna fibula užeg trokutastog luka.
- Nin - bronzana fibula dužine 5,5 cm. s kopljastom perforacijom na trouglastom luku, s po jednom žljebljenom linijom sa svake strane i poprečnim urezima prema nožici. Na glavi fibule, između kuglastih završetaka osovine šarnira, nalaze se tri koncentrične kružnice.
- Osor - nekoliko bronzanih primjeraka.
- Aserija (Arheološki muzej Split), bronzana fibula s mrežastim ornamentom na trouglastom luku, podijeljenim u gornjem dijelu putem uzdužne žljebljene linije. Nožica je trouglasta, igla nije sačuvana. Dužina oko 4 cm, širina glave oko 2 cm
- Prozor – bronzana fibula glatkog, neukrašenog trouglastog luka.
- ↑ „ADNAN BUSULADŽIĆ: ZBIRKA ANTIČKIH FIBULA IZ FRANJEVAČKOG SAMOSTANA U TOLISI”. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine - Franjevački samostan Tolisa Sarajevo – Tolisa, 2014. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Borivoj Čović: OD BUTMIRA DO ILIRA – JAPODI, s.136”. Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 1976. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Fibula s osmičastim ukrasom”. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE”. Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Arhivirano iz originala na datum 2023-08-06. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Asja Tonc: PROTOPOVIJESNE ZAJEDNICE NA SJEVERNOM DIJELU ISTOČNE OBALE JADRANA I NJEZINU ZALEĐU”. Filozofski fakultet, Zagreb, 2015. Pristupljeno 9. 2. 2023.