Fuzuli

Fuzuli
Biografske informacije
Rođenje	oko 1480/1494. Karbala ili oko Bagdada (Ak Kojunlu)
Smrt	1556. Karbala (Osmansko Carstvo)
Opus
Jezik	Azerski turski; perzijski, arapski
Znamenita djela
Dîvân Leylâ vü Mecnûn
Inspiracija
Od Habibi, Hasanoğlū, Nasīmī

Fuzuli (Irak, 1480 – 1556) bio je pjesnik iz 16. stoljeća. Smatra se najznamenitijim turskim osmanskim klasikom.

Život

Malo je poznato o njegovom životu, ne zna se ni datum ni mjesto rođenja. Mnogi autori tvrde da je rođen u okolici Bagdada, drugi u blizini Karbale ili čak kod Kirkuka. Pravo ime mu je bilo Mehmed (Moḥammad), a ime njegovog oca Süleyman, dakle zvao je se Mehmed bin Süleyman. Za datum rođenja tradicija hoće da je rođen oko 1494. ili 1495., mada o tome nema pouzdanih dokaza i postoji većih mogućnosti da je rođen oko 1480. Poticao je iz turkijskog klana Bayat nastanjenog u iračkoj oblasti pod vlasti konfederacije Ak Kojunlu. Procjenjuje se da je prvi književni ukus stekao od Habibija, zatim je zahvaljujući prikladnosti sredine tijekom školovanja naučio arapski i perzijski do mjere da je mogao pisati savršena djela i recitirati poeziju, a bio je također vrlo učen u matematici i astronomiji. U uvodu svog perzijskog divana navodi da je se u mladosti mnogo bavio poezijom, ali ga je želja za naukom sputavala. Riječ Fuzûlî, pseudonim koji je on isti odabrao, znači i «osoba koja se miješa u stvari koje je se ne tiču ​​i govori nepotrebne riječi» i «uzvišeni», «superiorni», «čestiti», «pretenciozan». Kada je safavidski šah Ismail zauzeo Bagdad 1508., Fuzûlî je bio mladi i dobro poznati pjesnik. Posvetio mu je jedno od svojih prvih djela, Beng ü Bâde, gdje je u dvostisima raskošno pohvalio vrline hašiša i vina, i izrazio divljenje i poštovanje prema šahu i spomenuo događaje pri osvajanju Iraka. Neki autori ističu kako se utjecaji na Fuzûlîjevo pjesništvo mogu pronaći kod Hasanoğlūa, Nasīmīja, i šaha Ismaila. Poslije nekog vremena tokom jedne posjete Karbali i Nadžafu upoznao je Ibrahima Khana Musullua, jednog od safavidskih namjesnika, postao njegov štićenik (poslije 1514) i pratio je ga prema Bagdadu. No morao je se vratiti u Hilu nakon što je Ibrahim Khan likvidiran od strane njegovog nećaka Zulfikara, vjerojatno zato što nije mogao naći zaštitnika među safavidskim uglednicima. Fuzûlî je žalio gubitak svog zaštitnika u perzijskoj kasīdi koja je vjerojatno upućena Mohammadu Khanu Tekelū, posljednjem safavidskom guverneru Bagdada. Zatim, ne zna se kako je Fuzûlî živio od 1527. do osvajanja Bagdada (1534) od strane Sulejmana Veličanstvenog, ali kada je Sulejman osvojio grad, Fuzûlî je imao oko pedeset godina i poklonio mu je pet oda i drugih djela i pokušao se staviti pod njegovom zaštitom. Upoznao je Hayâlîja i Yahyju Pljevljanskog, koji su sudjelovali u bagdadskom pohodu, i s knjima je se sprijateljio. Prije nego što je sultan Sulejman napustio Bagdad, obećao je Fuzûlîju da će mu odobriti redovnu plaću za objavljena djela, ali je kasnije ta plaća iznosila samo 9 akči dnevno, što je Fuzûlî podcijenio i pismeno izrazio svoje nezadovoljstvo u jednom djelu (Şikâyetname), zajedno sa odom koju je uputio velikom viziru Rustem-paši. Ipak Fuzûlîjeve pjesme je cijenio princ Bajezid, sin Sulejmana i veliki mecena u Kütahyji, njih dvojica su razmijenili više pisama koja ukazuju na ambiciju Fuzûlîja (nezadovoljenu) da se pridruži književnom prostoru dvora. Između 1546. i 1553. napisao je odu indijskom vladaru Ahmadnagara (vjerojatno Borhānu Nezāmšahu). Navedene poteškoće oko plaće su kasnije otklonjene i njegova dnevnica je povišena, iako sa zakašnjenjem, tako da tu i tamo se opaža nezadovoljstvo Fuzûlîja prema životu i pored neispunjene želje da otputuje daleko u mjesta kao što su Tabriz, Istanbul, Anadolija ili Indija. Svoj život će pak provesti u regiji Iraka u kojoj je rođen i odrastao, u Karbali, Hili, Nadžafu i Bagdadu. Fuzûlî je umro najvjerojatnije u Karbali 1556. godine za vrijeme velike epidemije kuge koja je poharala Bagdadom i njegovom okolicom. Iza njega je ostao sin Fazlī.

Djela

Fuzûlî je skladao poeziju s jednakom lakoćom i elegancijom na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Iako su njegova djela na turskom jeziku napisana na materinjem azerskom dijalektu, imao je temeljito poznavanje književne tradicije osmanskog i čagatajskog turskog jezika. Sjajan primjer razvnovrsnosti osmanskih književnosti i društva, on je veznik između turske i azerske kulture jer sa jedne strane predstavlja neizbježnog klasika turske lirike, s druge strane ostaje najveći azerski pjesnik i stvaralac prvog književnoga jezika. Među ostalim, pripisuje mu se i jedan perzijsko-čagatski rječnik.
Postoji jedna duga rasprava o vjeri Fuzûlîja: neki žestoko brane njegov sunizam, drugi kažu da je bio vrlo pobožan šijit. Mehmet Fuad Köprülü navodi da je važno utvrditi njegovo vjerovanje da bismo razumjeli njegovu psihologiju i književne osobnosti, što je izazvalo suprotne reakcije među akademicima i raspravu oko djela pod nazivom Maṭlaʿu’l-iʿtiḳād na arapskom jeziku. U raspravi uglavnom pro–šijtska strana je skretala pozornost na točku da je on pripadnik imamija. Izvori kažu da je bio pobožan ali nema čvrstih dokaza da je bio povezan sa određenom sektom, mada postoji jedan izvor koji ga spominje kao pripadnika jedne sekte, ali ne kaže koje. S druge strane, autori tumače da su njegove ekonomske poteškoće i ravnodušan postupak sultana prema njemu uzrokovani od sumnje da je naginjao prema šijitizmu a Osmanslije su šijite progonile. Neki izvori kažu čak da je u mladim danima (o kojim se zna vrlo malo) dobio duboko vjersko obrazovanje, da mu je otac bio svećenik (muftija ?) te da je se uzdržavao od relativno skromnih vjerskih funkcija, posebno kao čuvar grobnice kalifa Alīja u Nadžafu, uzvišenog mjesta šijizma i također štovanog od svih muslimana (džamija imama Alija). Stoga, po analizi nekih, Fuzûlî je odabirao perzijski kada je skladao šijtsku vjersku poeziju.
Napisao je tri divana gazela, kasida i rubaija na sva tri različita jezika.

Turska djela

• Divan
• Leylâ vü Mecnûn
• Beng ü Bâde
• Hadîs-i Erbaîn Tercümesi
• Sohbetü’l-esmâr
• Hadîkatü’s-suadâ
• Pisma (Mektuplar)

Perzijska djela

• Dîvân
• Heft Câm. Sâḳīnâme
• Enîsü’l-ḳalb
• Risâle-i Muʿammeyât
• Rind ü Zâhid
• Ḥüsn ü ʿAşḳ

Arapska djela

• Dîvân
• Maṭlaʿu’l-iʿtiḳād fî maʿrifeti’l-mebdeʾ ve’l-meʿâd

Bibliografija

• (tr) TDV İslâm Ansiklopedisi. Türkiye Diyanet Vakfı İslâm Araştırmaları Merkezi. 1988–2013.  s. v. Abdülkadir Karahan, Fuzûlî