Klein-Venedig
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Klein-Venedig (srpskohrvatski: Mala Venecija) je bio naziv za njemačku koloniju na teritoriju današnje Venezuele, koja je od 1528. do 1546. bila u vlasništvu bankarske obitelji Welser. Klein-Venedig je bio najznačajniji posjed u sklopu njemačke kolonizacije Amerika.
Priča oko cesije teritorija Welserima započela je s Bartholomäusom V., bogatim čelnikom bankarske obitelji kojega je tadašnji njemački vladar, Karl V. (koji je ujedno vladao i Španjolskom kao Carols I.), imenovao princom i savjetnikom, ali i od kojega je pozamljivao velike svote novca. Kako bi mu otplatio dugovanja, car mu je 1527. godine cedirao pravo na novootkrivenu provinciju Venezuelu. Welseri su morali osvojiti zemlju o vlastitom trošku, novačiti samo španjolske i flamanske trupe, opremiti dvije ekspedicije po četiri broda i u periodu od dvije godine utemeljiti dva grada i četiri utvrde; kasnije se ispostavilo da Venezuela ima i bogata nalazišta zlata, tako da su Welseri kasnije pozvali i 150 njemačkih rudara.
Sukladno dogovoru, prva ekspedicija isplovila je 1528. godine, a njezin generalni kapetan, koji je ujedno postao i prvi guverner nove kolonije, bio je Ambrosius Ehinger. Ehinger je poslan u naselje Santa Ana de Coro, koje je tada preimenovano u Neu-Augsburg, gdje je stigao 1529. godine. Po dolasku u Venezuelu, Ehinger je smijenio španjolskog zamjenika i na njegovo mjesto postavio Nikolausa Federmanna. Kao što se ubrzo ispostavilo, primarni cilj uspostave njemačke kolonije bila je potraga za mitskim gradom El Doradom. Nedugo nakon svog dolaska, Ehinger je pokrenuo prvu ekspediciju prema jezeru Maracaibo, gdje je, nakon kraćeg konflikta s domorodačkim stanovništvom, osnovao grad Neu-Nürnberg, kojeg će Španjolci kasnije preimenovati u Maracaibo. Ehinger je ubrzo obolio od malarije te se povukao na Hispaniolu kako bi se oporavio, predavši 1530. godine privremenu upravu Federmannu; nakon oporavka, ponovo je okupio veliku ekspedicijsku skupinu i krenuo u potragu za mitskim gradom, ali doživio je još veći fijasko - snažni napadi domorodaca potjerali su ga natrag, zbog nedostatka hrane su bili prisiljeni jesti vlastite konje i pse, a dobar dio indijanskih pratitelja je smrtno stradao. Tokom povratka kući 1533. godine, ekspedicija je doživjela novi indijanski napad, prilikom kojeg je Ehinger dobio otrovanu strelicu u vrat; unatoč naporima oca Vicentea de Requejade, Ehinger je umro te je pokopan ispod nekog dvreta. Ekspedicija se nakon toga vratila u Neu-Augsburg.
Unatoč Federmannovim pretenzijama, Karl V. je za novog guvernera imenovao mladog Georga von Speyera za novog guvernera; von Speyer je u Neu-Augsburg stigao 1534. godine. Unatoč savjetima, von Speyer je upravo Federmanna imenovao svojim zamjenikom te je ubrzo pokrenuo novu ekspediciju; Federmann i on su se u jednom trenutku razdvojili i dogovorili zajedničko mjesto sastanka. I dok se von Speyer suočio s problemima s Indijancima i pobunom vlastitih trupa, Federmann je pobjegao u Bogotu, gdje je pokušao osporiti upravu Gonzala Jiméneza de Quesade. Shvativši da Federmanna nema na dogovorenom mjestu, von Speyer je uspio animirati ekspediciju da nastave put, ali isti je završio kada nisu mogli prijeći "moćnu rijeku" (vjerojatno Orinoco). Zbog slabog zdravlja, von Speyer se 1539. povukao s mjesta guvernera; umro je u lipnju sljedeće godine.
Philipp von Hutten je u prosincu 1540. imenovan novim guvernerom te je odmah krenuo u novu ekspediciju. Skupina je godinama lutala unutrašnjošću zemlje i bila izložena brojnim, žestokim napadima indijanskih plemena; ekspedicija je trajala toliko dugo da su mnogi pretpostavljali kako su von Hutten i njegovi ljudi stradali. Kada su se, ipak, vratili u Neu-Augsburg tokom 1546. godine, praktički desetkovani, otkrili su da je Španjolac Juan de Carvajal u El Tocuyju, osnovanom 1545. godine, ponovo uspostavio španjolsku upravu i to temeljem odobrenja Kraljevske audijencije u Santo Domingu, koja je Carvajala imenovala kako bi uspostavio red u provinciji. Želeći konsolidirati vlast, Carvajal je pokušao silom natjerati von Huttena da prizna španjolsku vlast, ali je to gotovo dovelo do katastrofe za njega samoga, jer ga je teško ranio Bartholomäus VI. Welser, koji je putovao s von Huttenom.
Carvajal je tada bio prisiljen omogućiti njemačkim upraviteljima siguran put do Neu-Augsburga, ali ih je, nespremne, prevario i napao. Nakon što je neko vrijeme držao von Huttena i Welsera u lancima, dao ih je dekapitirati, dokinuvši tako efektivno njemačku upravu nad Venezuelom, koja je tada povratila svoj status španjolske provincije. Welseri su se nastavili boriti, legalnim putem, za kontrolu nad teritorijom, ali cijeli je proces okončan smrću Karla V. 1556. godine.