Irena Vrkljan
| Irena Vrkljan | |
|---|---|
Irena Vrkljan, 1964 | |
| Rođenje | 21. 8. 1930 Beograd |
| Smrt | 23. 3. 2021 Zagreb |
| Državljanstvo | Hrvatska |
| Zanimanje | prevodilac, pjesnik, pisac, scenarist |
| Suprug/a | Zvonimir Golob, Benno Meyer-Wehlack |
Irena Vrkljan (Beograd, 21. kolovoza 1930. - Zagreb, 23. ožujka 2021.) bila je hrvatska je pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica, poznata i kao "hrvatska Virginia Woolf".[1] Djelovala je na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina. Bila je dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
- "Tin Ujević" za najbolju knjigu poezije U koži moje sestre (1983.)
- "Ksaver Šandor Gjalski" za knjigu Svila, škare, (1985.)
- "Ivan Goran Kovačić" za roman Marina ili o biografiji
- nagrada HAZU za roman Posljednje putovanje u Beč
- "Vladimir Nazor" za životno djelo (2009.)
- Krik je samo tišina (1954.)
- Paralele (1957.)
- Stvari već daleke (1962.)
- Doba prijateljstva (1966.)
- Soba, taj strašni vrt (1966.)
- U koži moje sestre (1982.)
- Svila, škare (1984.)
- Marina ili o biografiji (1987.)
- Berlinski rukopis (1988.)
- Dora, ove jeseni (1991.)
- Posljednje putovanje u Beč (2000.)
- Smrt dolazi sa suncem (2002.)
- Naše ljubavi, naše bolesti (2004.)
- Zelene čarape (2005.)
- Sestra, kao iza stakla (2006.)
- Sabrana proza 1-2 (2006.)
- Dnevnik zaboravljene mladosti (2007.)
- Svila nestala, škare ostale (2008.)
- Pismo u pismu (2009., u suautorstvu s Jasnom Horvat)
- Žene i ovaj suludi svijet (2010.)
- Irena Vrkljan na sajtu IMDb