Slovački jezik
| Slovački jezik slovenčina ili slovenský jazyk | |
|---|---|
| Države govorenja | Slovačka; Češka, Mađarska, Rumunjska, Ukrajina, Vojvodina |
| Regije govorenja | Europa |
| Broj govornika | oko 6 milijuna |
| Klasifikacija | indoeuropski
|
| Službeni status | |
| Služben u | Slovačka, EU, Vojvodina |
| Jezični kôd | |
| ISO 639-1 | sk |
| ISO 639-3 | {{{iso3}}} |
| SIL | SLO |
Slovački jezik (sl. slovenský jazyk ili slovenčina) službeni je jezik Republike Slovačke te Vojvodine u Srbiji, s pet milijuna stanovnika (broj Slovaka u drugim državama procjenjuje se na oko milijun).
Slovački se, kao skupina dijalekata, izdvojio iz kasnoga praslavenskoga još u 10. stoljeće, ali je kao standardni jezik uspostavljen tek polovicom 19. stoljeća. Od 15. do 17. stoljeća služio je kao kulturni jezik u Slovačkoj češki s mnogim slovačkim osobinama. Prvi pokušaji uvođenja slovačkoga književnog jezika zabilježeni su u 18. stoljeću. Na istoku Slovačke pokušali su to kalvinisti, a na zapadu Anton Bernolák. Međutim, tek je Ľudovítu Štúru u četrdesetim godinama 19. stoljeća uspjelo uspostaviti književni jezik utemeljen na srednjoslovačkim dijalektima.
Izgradnji standardne norme bitno je pridonijela slovačka gramatika "Mluvnica jazyka slovenského" Martina Hattale iz 1864. godine, a zasluge za daljnji razvoj standardnog jezika ima "Rukoväť spisovnej reči slovenskej" S. Czambela iz 1902. Prvi je pravopis "Pravidlá slovenského pravopisu" tiskan 1931. Za vrijeme slovačke države, između 1939. i 1945., mnogi su čehizmi, koji su bili brojni kao i germanizmi i hungarizmi, zamijenjeni domaćim riječima. Slovačko je pismo latinica obogaćena nekolicinom dijakritičkih znakova i dvoslova koji označuju jedan glas.