Tatjana Marinić
Tatjana Marinić (rođena Josipa; Slavonska Požega, 7. veljače 1897. - 8. veljače 1966) je bila hrvatska komunistica, učiteljica, humanitarka, partizanka i jedna od osnivačica Studija socijalnog rada.
Poznata je, između ostalog, po spasavanju djece iz ustaških logora tokom drugog svetskog rata.
Josipa Marinić se u studentsko doba upoznaje s idejama ljevice i povezuje s naprednom omladinom. Težak položaj žena nakon rata doveo je do toga da se one u znatnom broju uključe u revolucionarni pokret koji se širio u južnoslavenskim zemljama. 1919. godine stupa u redove Radničke partije Jugoslavije (komunisti).[1] U partijskoj školi koju pohađa u Zagrebu predaju, između ostalih, Đuka Cvijić, Miroslav Krleža i Vladimir Čopić.
Iste 1919. godine sreće Antuna Branka Šimića, jednog od najistaknutijih književnika hrvatske moderne. Iz tog će se susreta razviti velika ljubav, a on će joj posvetiti najljepše ljubavne pjesme i dati joj ime Tatjana koje će ona nositi do kraja života.[1] Njihova veza prekinut će se preranom smrću pjesnika, koji je umro u Zagrebu 2. svibnja 1925. od tuberkuloze.
Nakon smrti svoga zaručnika Tatjana će se, po sopstvenim rečima, “baciti svim svojim bićem i energijom na partijski rad”.[1] Čitavo je vrijeme angažirana na partijskim zadacima, na radu sa ženama, radu u tvornicama i partijskoj tehnici. Osim Tatjane Marinić u tom su se radu sa ženama isticale i druge aktivistkinje, kao Zlata Miler, Anka Butorac, Barica Debeljak i Lucija Borjan Jurin.[1] Žene su se u to vreme, između ostalog, borile i za opšte pravo glasa.
1927. godine Tatjana stupa u brak sa vodećim hrvatskim komunistom, političkim sekretarom CK KPJ Đukom Cvijićem.[2]
Za vreme vojno-monarhističke diktature u Jugoslaviji, Tatjana je bila zatvarana i teško batinana na zagrebačkoj policiji. Otpuštena je s posla u Geofizičkom zavodu, u kojem je radila. Fizičke posljedice zlostavljanja bile su toliko teške – posebno povreda kičme – da je zagrebački ogranak Partije šalje u Austriju na liječenje.[1]
Po završenom liječenju Tatjana ostaje u Beču da u inozemstvu radi za Partiju. Od 1933. godine je živjela u emigraciji.[2] Odlazi dva puta po zadatku u SSSR, gdje upoznaje, među ostalim revolucionarima, Maksima Gorkog, Nadeždu Krupsku i Klaru Cetkin. Za boravka u Beču i SSSR-u pomno je pratila razvoj pedagogije i psihologije. Njen boravak u Beču poklapa se sa vladom socijalista u Austriji, tokom koje dolazi do razvoja socijalne zaštite, područja koje će postati predmetom njenog izučavanja. S posebnim zanimanjem upoznavat će se s ustanovama za brigu o djeci, za dječji boravak, jaslice, vrtiće, te s ustanovama za starije ljude. Istovremeno će pohađati predavanja Sigmunda Freuda i psihologa Charlotte i Karla Büchlera.[2]
Iste 1933. godine je isključena iz KPJ, na šta je uložila žalbu, i protiv čega je njen muž Đuka Cvijić oštro protestovao.[2] U Partiju se uspjela vratiti tek nakon uporne borbe.[3]
Po povratku u zemlju godine 1934. biva uhapšena već na zagrebačkom kolodvoru.[1] Nakon izlaska iz zatvora zapošljava se u Odjelu za narodno zdravlje i socijalnu politiku Banovine Hrvatske. U tom svojstvu traži pomoć za unapređenje teške socijalne situacije u ruralnoj okolici Zagreba. U mjestu Rude kraj Samobora, u kraju kojim su vladali rahitis i tuberkuloza osniva školsku kuhinju za siromašnu djecu. Uz pomoć žena i djevojaka ovog kraja u suterenu privatne kuće osim kuhinje osniva jednu vrstu predškolske ustanove koja potom prerasta u “malu školu”, kako su ovu ustanovu nazvali sami stanovnici.[1]
Posebno je bila aktivna u partijskoj humanitarnoj organizaciji Crvena pomoć i društvu Prijatelji prirode, udruženju planinara u kojem je Partija imala svoje uporište. Društvo je okupljalo radnike, studente, žene i druge građane i organiziralo masovne izlete u prirodu.[1]
Ubrzo po okupaciji zemlje, Tatjana je ponovo uhapšena 1. svibnja 1941. godine i zatočena u ustaški zatvor. Po izlasku iz zatvora ona napušta Zagreb i definitivno prelazi u Rude, gdje vodi nastavu u Školi za odgajateljice. U toku prvih godina rata Tatjana i njezine učenice, opredijeljene ljevičarke, istakle su se u spašavanju djece koja su 1942. dopremljena iz logora Stara Gradiška i premještena u ustaške dječje logore Jaska i Reka.[1]
Uz ime Tatjane Marinić sasvim bi pristajalo ime — majka hrabrost. Ova žena revolucionar, član Partije od 1919. godine, sa osamnaest svojih učenica uspjela se ubaciti u logor u Jasku. I njena sjećanja pomogla su mi da rekonstruišem život malih talaca u logorskim žicama. — Djecu koju smo primili — kaže Tatjana — a mnoga su bila polumrtva, smjestili smo u nekadašnje italijanske štale. U prvoj grupi bilo je 850 teško bolesne, polumrtve i mrtve djece. I djeca iz druge dvije grupe bila su poput kostura, lica cementne boje. Mnoga su umirala kad su morala učiniti najmanji teži pokret. Kad su, recimo, vršila nuždu. Digla bi se i — pala mrtva. Prva noć je bila strašna. Djeca su cvilila: »Majko, gdje si, majčice«.[4]
– Zapis Jovana Kesara o Tatjani Marinić
Velikim trudom Tatjane i drugih aktivistica i aktivista, spašeno je od smrti na stotine djece iz ustaških logora. Dio njih ilegalno je smješten u zagrebačke obitelji.[1] Prema podacima Tatjane Marinić, kroz logor u Jastrebarskom tokom rata prošlo je 3.336 djece. Do kraja septembra 1942. u porodice je iz ovog logora smješteno 1.637 malih talaca.[4]
“Dvije tisuće djece, dvije tisuće djece na jednom malom prostoru a ne čuje se uobičajni žamor, ne čuje se dječji smijeh… Preko dana djeca su vani, pred barakama, sjede jedno do drugoga, apatično, nijemo. Iz očiju im viri strah, a jedino oči odaju život. Za ništa ne pokazuju interes. Ni hrana ne privlači. Nema osjećaja sigurnosti, samo nepovjerenje i strah, do užasa doživljen strah. Tek uzrast odaje da je to dijete.”[4]
Pored Tatjane, organizatori ove akcije spasavanja su bili Dijana Budisavljević, Kamilo Bresler, Jana Koh, Dragica Habazin Majka, Vladimir Broz, Velimir Deželić, Ante Dumbović i drugi.[5] Iste 1942. godine Tatjana ponovo završava u zatvoru, ovog puta u Jaski.[1]
Po izlasku iz zatvora, u ljeto 1943. zajedno sa čitavim razredom svojih studentica prelazi u partizane. U partizanima koristi stečeno znanje i iskustvo te se bavi organiziranjem dječjih domova na području Banije, Korduna i Like, na mnogim oslobođenim područjima. Po oslobođenju Dalmacije prebacuje djecu iz zbjega bez roditelja na to područje. Za njih 1000 uspijeva organizirati dom u Splitu.[1] Na prvom kongresu AFŽ Hrvatske, juna 1943. godine, izabrana je u glavni odbor.[6]
Po završetku rata vraća se u Zagreb, gdje preuzima dužnost načelnika za dječju zaštitu u Ministarstvu za socijalnu politiku.
Njezin će rad u poslijeratnom periodu biti usmjeren na rješavanje nagomilanih teških socijalnih pitanja, ali će briga o djeci žrtvama ratnog terora ostati njezinom primarnom aktivnošću. Radi se o 80.000 djece koje treba smjestiti pod okrilje društvene brige, ali koja traže i poseban pristup stručnog osoblja te primjenu novih saznanja iz područja socijalne psihologije i pedagogije. Tatjana Marinić se predano bavi razradom sistema školovanja prvih kadrova putem dopunskih tečajeva, savjetovanja, stručnih seminara na kojima i sama predaje, a godine 1948. postaje upraviteljicom Škole za odgojitelje u Zagrebu. Već 1949. odlazi u Beograd u Savezno ministarstvo prosvjete, gdje će se ponovo moći baviti pitanjima predškolskog odgoja djece.[1]
U poratnom razdoblju Jugoslavija nastoji uspostaviti jednakost i ravnopravnost među ljudima (u utopijskim traganjima za besklasnim društvom). Strategija ostvarivanja socijalističkog ideala jednakosti ide preko nivelacije materijalnog izvora blagostanja čije su osnovne mjere nacionalizacija i ukidanje privatnog vlasništva, koje bi trebale voditi ka političkoj ravnopravnosti pojedinaca.
Stoga je socijalna politika podređena općim političkim postavkama društva dok je s druge strane nadmoćna teoriji i praksi socijalnog rada[7]. Čitav poslijeratni period je određen modelom “politike društvene jednakosti”. Rezultat takvog modela nije postignuće većih individualnih sloboda, već izjednačavanje socijalnih uvjeta života.
U tom razdoblju socijalna se prava ostvaruju i zakonski određuju.
To su pravo na rad, na obrazovanje, na zdravstvenu zaštitu, na mirovinu, prava osoba nesposobnih za rad, hendikepiranih…. To je i vrijeme zakonskog izjednačenja muškog i ženskog rada te prava na jednako plaćen rad muškaraca i žena, prava na porodiljski dopust koji može obuhvaćati period od početka trudnoće do godine dana plaćenog odsustva s radnog mjesta uz primanje od 80% dohotka.
Značajno je primijetiti da je u tom poslijeratnom razdoblju država ta koja promovira jedini i to javni sektor socijalne zaštite - nevladine službe ili privatni sektor u to vrijeme nemaju nikakvu ulogu.
Ono što nam se čini od izuzetne važnosti za specifičnu tradiciju razvoja socijalne zaštite i socijalnog rada u Hrvatskoj je činjenica da su vodeće osobe poput Tatjane Marinić, Valerije Singer i Jane Koch sudjelovale u narodnooslobodilačkom pokretu i mogle djelovati u poratnoj realnosti izgradnje novog društvenog poretka s političkim legitimitetom koje su stekle. Navodimo ključnu ocjenu koju o tom vremenu daje akademik dr. Eugen Pusić:
“U Hrvatskoj poslije drugog svjetskog rata nailazimo na koincidenciju principijelnih stvari i posebno povoljnih okolnosti koje su bile slučajne. Hrvatska je imala tradiciju po sve tri linije: pravnoj, pedagoškoj i medicinskoj, a imala je i dobru tradiciju dobrovoljnih karitativnih organizacija. Tu je postojalo i znanje i volja da se tim putem ide naprijed. Ali ono što je vjerojatno bilo presudno je da smo mi imali u Hrvatskoj to što drugi nisu imali, jednu grupu socijalnih aktivistkinja koje su sudjelovale u narodno-oslobodilačkom pokretu i NOB-u. (naglasila M. R.) Tu mislim na ljude poput Tatjane Marinić, Jane Koch i Valerije Singer. Tatjana Marinić je bila direktorica škole za odgajatelje u Samoboru i ona je sa čitavom školom otišla u partizane i tamo bila značajna ličnost. Autoritet tih partizanki, koje su kasnije došle u Zagreb i radile u socijalnoj politici bio je tako jak da se nametnuo i partijskim kanalima. Samo na taj način je bilo moguće prevladati oštru opoziciju režima protiv ideje obrazovanja socijalnih radnika. (…) Vladajuća koncepcija je bila da sudbina ljudi ovisi o velikim društvenim promjenama. Razvijaju se proizvodna sredstva, tehnologija rada i dolazi u suprotnost s proizvodnim odnosima. Proizvodni odnosi se lome u revolucijama, dolaze novi proizvodni odnosi i ti rješavaju sve probleme. Svaki pristup na individualnom nivou je smatran pogrešnim, pokazatelj građanskog individualizma. Ako se sruši kapitalizam i uvede socijalizam, onda više nema socijalnih problema. Tu opoziciju obrazovanju socijalnih radnika vjerojatno nitko nije bio u stanju svladati osim nas u Hrvatskoj, prije svega zbog partizanki koje su bile aktivne na toj liniji.” 1
Tatjana Marinić će nastaviti svoju radnu karijeru u državnim institucijama od značaja za razvoj socijalnog rada i socijalne politike Jugoslavije. Postat će predsjednicom Nacionalnog komiteta Jugoslavije za problem predškolskog odgoja, te jednom od prvih počasnih članova Svjetske organizacije za brigu o djeci predškolskog uzrasta – OMEP.
Nakon Beograda se vraća u Zagreb i zapošljava u Savjetu za narodno zdravlje i socijalnu politiku Vlade NR Hrvatske. O tome će biograf zabilježiti: “Bila je pokretač mnogih akcija i aktivnosti u socijalnoj zaštiti. Naročito u osposobljavanju aktivista – dobrovoljnih socijalnih radnika; održavala je predavanja, seminare za aktiviste, predlagala i inicirala uvođenje novih suvremenih oblika socijalne zaštite. (…) Vodila svesrdnu brigu o dječjim domovima, ali nije ispuštala iz vida i potrebe starih građana te je na njenu inicijativu osnovan prvi Klub za starije ljude u Gornjem Gradu (centar Zagreba, M. R.)”.[8]
Istodobno će se uključiti u radnu grupu za pripremu studija socijalnog rada. U tom će svojstvu biti uvrštena u stručni tim2 čiji se članovi upućuju na studijski boravak u inozemstvo kako bi u različitim zemljama Europe i u SAD-u upoznali načine obrazovanja socijalnih radnika te izradili profil socijalnog radnika primjerenog potrebama Hrvatske. Tatjana Marinić će provesti svoj tromjesečni studijski boravak u Nizozemskoj, te će tom prilikom upoznati dr. Ernu Seiler, direktoricu škole za socijalni rad grada Beča, koja će potom biti pozvana u Zagreb da svojim znanjem pomogne pri organiziranju studija za socijalni rad. Dr. Seiler, ekspert za tehničku pomoć organizacije UN za casework, će organizirati i praksu studenata u narodnim odborima i socijalnim ustanovama.
Po povratku u zemlju Tatjana Marinić sudjeluje u programskom određenju studija socijalnog rada i biva izabrana za profesora metodike socijalnog rada na netom osnovanoj Višoj stručnoj školi za socijalne radnike u Zagrebu. Škola je osnovana godine 1952. i bila je najstarija škola te vrste ne samo u Hrvatskoj i Jugoslaviji već i na čitavom području jugoistočne Europe. U mirovinu odlazi 1957., a preminula je 8. veljače 1966. godine.
Kao priznanje njenom doprinosu razvoju socijalnog rada i stručnog obrazovanja u tom specifičnom sektoru društvenih nauka Društvo socijalnih radnika Hrvatske utemeljilo je nagradu za socijalni rad koja nosi njeno ime.
1 Iz intervjua dr. Eugena Pusića: “Povijest Socijalnog rada u Hrvatskoj. Intervju s akademikom Eugenom Pusićem” (neobjavljeni material). Intrevju je vodila prof. dr. sc. Marina Ajduković dana 20. ožujka 2004.
2 Taj stručni tim sa zadatkom upoznavanja “kod naprednih naroda o načinu uzdizanja i školovanja socijalnih radnika” upućen je u inozemstvo uz tehničku pomoć organizacije Ujedinjenih naroda. Tim su sačinjavali: dr. Eugen Pusić, Tatjana Marinić, Valerija Singer, Irena Bijelić, Jelena Vitanović, dr. Dragana Kastla, dr. Olga Bošnjaković, prof. Tomislav Špoljar i prof. Kamilo Bresler. Zemlje u koje su upućeni: USA, Austrija, Francuska, Holandija, Švedska, Švicarska i Zapadna Njemačka. Prema zapisu Kamilo Bresler: “Kako je došlo do osnutka Društva socijalnih radnika Narodne Republike Hrvatske?”[9]
- Jovan Kesar, Djetinjstvo moje ukradeno, 1983.
- Ivan Fumić: Djeca u logorima - žrtve ustaškog režima, 2011.
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 Život i vrijeme Tatjane Marinić, jedne od osnivača Studija socijalnog rada u Hrvatskoj
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Staljinski obračun s jugoslavenskim partijskim vodstvom u SSSR-u
- ↑ Ivan Očak, Vojnik revolucije, Život i rad Vladimira Ćopića
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Jovan Kesar, Djetinjstvo moje ukradeno
- ↑ https://www.znaci.org/00001/106_2.htm
- ↑ ŽENE HRVATSKE NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI
- ↑ Kolarič, Zinka (1991). „Veljko Rus: Socialna država in družba blaginje : (izdal Inštitut za sociologijo, založil Domus, Ljubljana, 1990)”. Družboslovne razprave 11: 164–167. Pristupljeno 2019-08-12.
- ↑ Mihelčić, S. (1975.) Sjećanje na život i rad Tatjane Marinić povodom osnivanja nagrade Tatjane Marinić. Socijalni rad, časopis za pitanja teorije i prakse socijalnog rada, 3-4, 17-45.
- ↑ Marina Ajduković, (uredila), 50 godina studija za socijalni rad 1952. – 2002., Sveučiliste u Zagrebu, Zagreb 2002. , str. 17.