Iz nekog razloga veoma mi je teško pisati o ovoj knjizi. A ne bi trebalo biti. Ako se za jedno djelo može reći da u potpunosti predstavlja sopstvenu zIz nekog razloga veoma mi je teško pisati o ovoj knjizi. A ne bi trebalo biti. Ako se za jedno djelo može reći da u potpunosti predstavlja sopstvenu zemlju, onda je to ovo. Argentina sa svim svojim ljepotama i okrutnostima, istorijskim stradanjima, nedoumicama, jeste ovaj roman. Naslov "O junacima i grobovima" možda najbolje upućuje na temu neuhvatljive argentinske nacije, sačinjene od izbjeglica drugih evropskih naroda. Čak i strukturno roman predstavlja tu vrstu nacionalne amorfnosti, pošto se i sam prolazi kroz metamorfoze pred čitaočevim očima. Od policijske hronike razvija se ljubavna priča, sa elementima psihološkog i filozofskog romana. Kroz genealogiju porodice Olmos i tragičnu epizodu Lavaljeove legije, roman dobija i karakteristike istorijskog. Potom, u najneočekivanijem trenutku dolazi "Izvještaj o slijepima" koji ima elemente dobrog detektivnoskog i horor romana, ali ih nadilazi u svakom pogledu. Ipak, Sabatovo majstorstvo je u tome što nam već na prvoj stranici daje čitav siže i glavna pitanja, koja će čitaoca natjerati da pročita više od 500 stranica samo da sazna da ih nikada neće otkriti i da će tajne njegovih junaka (Alehandre i Fernanda) ostati u tami autorovog uma, ako i on zna odgovore na njih. "Izvještaj o slijepima" se može čitati kao samostalan roman, ali u sklopu veće cjeline dobija kontekst koji ga čini još bogatijim (pogotovo lik Alehandre, jedan od možda najuspjelijih ženskih likova svjetske književnosti). Ako bih mogao nešto zamjeriti ovom djelo, onda bih rekao da je posljednji dio pomalo antiklimaktičan nakon Fernandovog somnambuličnog teksta, ali i on ima jasnu funkciju, jer u apokaliptičnoj sferi Buenos Ajresa, koju je Sabato savršeno izgradio, potrebno je ostaviti prostor za nadu i ukazati da pored svega vrijedi živjeti. Uz sve moguće zamjerke, ovaj roman ipak zaslužuje pet zvjezdica, jer je jasno da je ovo roman jednog naroda i jednog vijeka,...more
U "Nevidljive gradove" Itala Kalvina ulaziš kao stranac, prolaziš spiralnom mrežom njihovih ulica, misleći da znaš da li tvoj put vodi gore ili dolje U "Nevidljive gradove" Itala Kalvina ulaziš kao stranac, prolaziš spiralnom mrežom njihovih ulica, misleći da znaš da li tvoj put vodi gore ili dolje, da bi na kraju saznao da je svako stranac svakom gradu koliko i sebi. Barokne kupole i televizijske antene se bore za prevlast. Podzemni hodnici se ogledaju u nebeskim trgovima. Trgovina se vrši dukatima, kao i dušama. Sva naselja su živa, pogotovo groblja. Svaki korak je igra nedokučivih pravila. Istorija se čita u šarama morske školjke položene na šahovskoj tabli. Iz "Nebidljivih gradova" izlaziš isto kao što si ušao, kao stranac, svjestan da je put od grada do grada vječan, ali tek nakon nekoliko koraka shvataš da se nisi ti nastanio u gradovima, gradovi su se nastanili u tebi....more
Budimo iskreni, ovoj knjizi se mogu naći mnoge mane. Stil, iako je filigranski, često može biti prearhaičan, posebno paraju oči metafeore kao što su "Budimo iskreni, ovoj knjizi se mogu naći mnoge mane. Stil, iako je filigranski, često može biti prearhaičan, posebno paraju oči metafeore kao što su "ženska pukotina", neki junaci bi mogli biti zaokruženiji, određeni dijelovi priče su mogli biti bolje izvedeni, ali u sutšini, svi ti nedostaci su zanemarivi, jer ovo je prije svega knjiga o ljubavi prema knjizi i prema čitanju. I ta ljubav se osjeti u svakoj stranici, u svakom redu i u svakoj riječi. Sva spisateljska virtuoznost, koju Petrović očigledno posjeduje, bez toga ne bi ništa značila. I svi zaljubljenici u književnost će osjetiti da autor isto takav. Tek onda dolaze grandiozna mašta, lakoža pripovijedanja, pažljivo osmišljenja struktura knjige, dubinski slojevi koje voli svaki book nerd... I zbog toga sam svaku vrstu manjkavosti doživio kao dodatak šarma ove knjige, jer nekada su djela sa manama mnogo toplija i ljudskija od hladnih, savršenih i božanskih romana....more
Iako ga često porede sa Pavićem (za šta djelimično i postoji osnov) Petrović je drugačija vrsta pisca, prije svega u senzibilitetu. Dok Pavić u svojimIako ga često porede sa Pavićem (za šta djelimično i postoji osnov) Petrović je drugačija vrsta pisca, prije svega u senzibilitetu. Dok Pavić u svojim kasnijim djelima upada u manirizam i postupak mu postaje važniji od same priče i junaka, Petrović opisuje svoje junake (pavićevski, moglo bi se reći) sa takvim senzibilitetom i nježnošću koje Pavić nema. Iako je ovaj roman ispunjen fantastičnim i raskošnim motivima, kao što je potraga za tajnim Zapisom u snovima, šetnja Vaseljenskim stablom, enciklopedija Serpetnitana u kojoj je zapisano sve što će ikada biti zapisano, Vavilosna biblioteka, borba protiv Praznine i sl, on zapravo pripovijeda jednu veoma jednostavnu priču o grupi prijatelja koja želi da živi svoj neobičan život u kući bez krova, koji ostalom svijetu djeluje nepojmljivo i perverzno. Ako bih se oslanjao na modernu pop kulturu, rekao bih da je ovaj roman sličan seriji "Prijatelji", samo što su svi likovi poput Fibi i što se ne dešava u Njujorku, nego u Makondu. Način na koji Petrović spaja svoju bujnu maštu sa jednom suštinski jednostavnom i nježnom pričom čine ovj roman neponovljivim majstorskim djelom.
P. S. (Spoiler alert) Kao što se u romanu Potkovičar dopisuje sa upokojenim gospodinom Polovskim, od danas, svako naredno čitanje Petrovićevih romana biće prepiska čitaoca i dragog upokojenog autora....more
Treće čitanje Petrovićevog romana, istovremeno i trijumfalno. Pisati o Žiči znači ponovo je graditi. "Opsada" je zato možda najmanje knjiga. Ona je spTreće čitanje Petrovićevog romana, istovremeno i trijumfalno. Pisati o Žiči znači ponovo je graditi. "Opsada" je zato možda najmanje knjiga. Ona je spomenik. Monumentalnost njene priče, vremenskog zahvata i vremenskih dimenzija koje pisac obuhvata, sadržaja, nesvakidašnje piščeve mašte i erudicije, ostavljaju bez daha poput same purpurne boje prestonog manastira. Uprkos bujici oduševljenja, poučen samim Petrovićevim primjerom, ostavljam sve ono najvažnije riječi za neke druge prilike, jer pretjerano hvalopisanije crpi snagu iz izvora taštine, te završavam sa suptilnim nagovještajem jednom Goodreads prijatelju da je ova knjiga dušu dala za ekokritička istraživanja. ;)...more
Zahvalan roman. Zahvalan da se pročita prilikom vožnje autobusom. Zahvalan da oplemeni trenutke oskudice doživljajima. Zahvalan za upoznavanje sa autorZahvalan roman. Zahvalan da se pročita prilikom vožnje autobusom. Zahvalan da oplemeni trenutke oskudice doživljajima. Zahvalan za upoznavanje sa autorom. Zahvalan za otkrivanje jezičke virtuoznosti koja nikad ne prelazi u pretencioznost. Zahvalan za uživanje u jednoj maštovitoj, a jednostavnoj priči. Zahvalan jer budi zahvalnost prema životu.
Sve u svemu, veoma sam zahvalan i autoru, i izdavaču i prevodiocu....more
Pričati ili pisati o ovoj knjizi najčešće znači odgovarati ljude od toga da je čitaju. Možda je dio njene privlačnosti upravo u tome, u bespoštednostiPričati ili pisati o ovoj knjizi najčešće znači odgovarati ljude od toga da je čitaju. Možda je dio njene privlačnosti upravo u tome, u bespoštednosti kojom pokazuje zlo, i to ne metafizičko ili duhovno, već najniže, najopipljivije zlo koje se ispoljava u brutalnosti koja u ovom romanu ne manjka ni na jednoj strani. Njegova bliskost anulira potencijalni strah od Lavkraftovih kosmičkih spodoba. Užas postoji i ima ljudski oblik, a njegov vrhunac je sudija Holden.
Moglo bi se reći da je ovo sveopšta enciklopedija nasilja. Narednu izjavu zaista ne treba shvatiti kao šalu. Po završetku ovog romana osjećao sam se napastvovano. Ovaj stravičan doživljaj nije izazvao samo pročitani sadržaj već i činjenica da je ono najgore i najstravičnije ostalo neopisano.
Zašto onda ovakva ocjena i zašto smatram da je ovo jedan od najboljih romana ikada napisanih? Prvenstveno, zbog hrabrosti s kojom se suočava sa zvjerskim licem čovjeka. U ljudskom srcu leži neopisana tama i ova knjiga se u nju zariva poput hirurškog noža. Autor ne štedi junake, čitaoca, a bogami ni sebe. Haos koji je načelni element romaneskne strukture "Krvavog meridijana" ogleda se u fabuli, epizodičnosti radnje, nedovršenosti likova, naglim pojavljivanjima koja završavaju brutalno i banalno, a opet iza bjesomučnog krvoprolića krije se perverzna holdenovska logika, koja upućuje na dirigentsku palicu kojom nevidljiva ruka pažljivo vodi mračni nered u zastrašujuću simfoniju krvoprolića.
Nikad čovjek nije djelovao mračniji, niti je jezik kojim je taj mrak opisan bio ljepši....more
Da kraj knjige ostavlja čežnju u očima, ostavlja, ali kakav kraj može imati roman o romanima koji imaju samo počPavićev i Petrovićev italijanski tata.
Da kraj knjige ostavlja čežnju u očima, ostavlja, ali kakav kraj može imati roman o romanima koji imaju samo početak, ali ne i kraj? Ocjena je zato možda malo data na lijepe oči. Neko je odlikaš zbog štrebanja, a neko koristi svoj šarm, a ova knjiga ima šarma na izvoz. "Sitničarnica" prije "Sitničarnice", čitalac će ovdje čitati najviše o čitanju i uživati u čitanju. Od romana do romana, od avanture do avanture, ovo je putovanje čiji je krajnji cilj užitak u samom putovanju.
Moj odnos sa ovom knjigom obuhvata jednu predistoriju čitanja, koja podsjeća (barem meni) na siže američkog rom coma. Ne sjećam se kada sam prvi put pMoj odnos sa ovom knjigom obuhvata jednu predistoriju čitanja, koja podsjeća (barem meni) na siže američkog rom coma. Ne sjećam se kada sam prvi put pokuša da čitam "Golmana". I nije mi se dopao. Imao sam dovoljno znanja da shvatim koncept romana i zbog čega je on genijalan, ali meni kao čitaocu u tom trenutku nije odgovarao. Ostavio sam roman poslije tridesete stranice pomiren s činjenicom da ga nikada neću pročitati. Ipak, vratio sam se Handkeu. "Nesreća bez želje" je jedno od najgenijalnijh djela koje sam ikada čitao. Nakon toga je uslijedio susret sa "Kratkim pismom za dugi rastanaka" koje je na mene ostavilo sličan utisak. Potom je slijedila "Levoruka žena". Prilikom čitanja ove knjige javljao mi se "Golman" kao neka utvara. Pvenstveno, shvatio sam da je "Levoruka žena" neka vrsta lakše verzije Handkeovog popularnijeg i hvaljenijeg romana. Kada sam završio knjigu, i dalje sam osjećao potrebu za Handekovim svakodnevim i bizarnim svijetom. I tada sam procijenio da sam napokon sazrio da se vratim "Golmanu". Sada mogu reći da mi je ovo jedan od omiljenih romana. Ova predistorija je potrebna potencijalnim čitaocima da bi uvidjeli da odnos sa Handekom kao piscem nije jednostavan. Njegova djela traže mnogo fokusa i posvećenosti od čitaoca, ali zato pružaju mnogo više nego što se na početku uopšte možemo nadati. Isto tako, smatram da ovaj roman nije dobro mjesto za početak druženja sa Handkeom. Ovo slovi za jedan od njegovih najpoznatijih romana i vjerovatno jeste jedan od najboljih, ali tu se njegov koncept oslikavanja stvarnosti kroz jezik ostvaruje na svoje najpotpuniji i najradikalniji način, što možda neće svakom čitaocu odgovarati. Ipak, ko je koliko-toliko upoznat sa Handkeovim načinom pisanja i ko se dobro snalazi u njegovom literarnom svijetu, ovaj roman će doživjeti kao krunu svog čitalačkog poziva....more
Kao piscu, "Beli hotel" mi predstavlja neku vrstu spisateljskog svetog grala. Svaki dio ovog romana je vrlo precizno isplaniran, tekst se često poigraKao piscu, "Beli hotel" mi predstavlja neku vrstu spisateljskog svetog grala. Svaki dio ovog romana je vrlo precizno isplaniran, tekst se često poigrava sam sa sobom, stvara čitaocu nova očekivanja koja već u sljedećem trenutku ruši, ali opet ništa od toga ne djeluje kao arhitektonski projekt, već kao živi svijet koji vas poziva da budete njegov dio (iako ponekad želite da pobjegnete iz njega). Ništa u ovom romanu nije slučajno, ali ništa ne djeluje izvještačeno. Erotski / pornografski pasaži s početka romana ustupaju mjesto opisima izuzetnog nasilja na kraju. Erotske scene uvijek su povezane sa scenama smrti (što jeste jedna od teza ovog djela), a intimna priča Frojdove pacijentkinje prerasta u priču o tragediji holokausta. Svaka stavka ima svoju protivstavku - intimno i kolektivno, ljubav i smrt. Čak su i scene nasilja iz pretposljednjeg poglavlja ublažene metafizičkom utjehom posljednjeg. Jedna od velikih kvaliteta romana jeste što neprestano iznenađuje. Iako svako poglavlje djeluje kao jedan zaokružen roman, a početak svakog djeluje kao da ste počeli čitati novu knjigu sa istim likovima, ona se nadopunjuju, uvijek daju jednu informaciju više i pobijaju neko saznanje iz prethodnih poglavlja. Ovakav koncept traži od čitalaca potpunu koncentraciju, ali Tomasov stil i sjajan prevod tu žrtvu maksimalno olakšavaju....more
Beautiful novel by Japanese master story teller and novelist. What I find to be the best part of this book is its simplicity. The style of writing is Beautiful novel by Japanese master story teller and novelist. What I find to be the best part of this book is its simplicity. The style of writing is never too complex, but the author includes so many themes as love, friendship, coming of age, old and new, zeitgeist of period he describes. The beauty of his narration and tragical story that he tells us are very layered, even though it all feels so simple. There are two narrators, young man and Sensei. Although there is distinction between their styles of writing and their life philosophy, the parallels that connect their stories are very clear. The interaction of characters, the description of dying generation and how all of it feels so familiar is something that makes this novel worth of reading again and again....more
Greška koju čitalac ne smije sebi dozvoliti. OVO NIJE KNJIGA ZA PLAŽU. Basarin roman uvlači čitaoca željnog književno-istorijskih poigravanja sa priroGreška koju čitalac ne smije sebi dozvoliti. OVO NIJE KNJIGA ZA PLAŽU. Basarin roman uvlači čitaoca željnog književno-istorijskih poigravanja sa prirodom svijeta. Ne može se reći da čitalac ne pušta "Famu". "Fama" ne pušta čitaoca. Ipak ona zahtijeva pažnju i usredsređenost koju dječije i roditeljsko vrištanje pomiješano sa povremenim pijeskom u očima, traženjem zaštite od sunca i strahom da ti neko ne nagazi glavu ne dopuštaju.
Pošto sam vas upozorio mogu samo ponoviti zaključak. "Fama" ne pušta čitaoca. I ne treba. Možda se može više očekivati od njenog kraja, ali kao Kalvinov "Putnik" ni Basarina "Fama" ne može imati kraj. Njen završetak će najvjerovatnije biti završetak čitavog čovječanstva....more